Да ли су партизани и комунисти ослободиоци? Јесу.
Да ли су монархисти и четници издајници? Нису.
Да ли су партизани чинили злочине и издали своју нацију? Јесу.
Да ли су четници сарађивали са нацистима? Јесу.
-
Да ли је хомосексуализам болест? Није.
Да ли је хомосексуализам нормалност? Није.
Да ли хомосексуалци треба да имају своја права? Треба.
Да ли хомосексуалци треба да усвајају децу? Не.
-
Да ли је Слободан Милошевић био аутократа који је радио на штету свог народа? Да.
Да ли су непријатељи Србије само у СМ видели свог непријатеља или у целом српском народу? У целом српском народу.
Да ли је режим Милошевића желео рат(ове)? Јесте.
Да ли би до ратова дошло да режим Милошевића није хтео да ратује? Да, јер су Хрвати, Бошњаци, Албанци и НАТО свакако планирали и ратом да остваре своје циљеве.
-
Да ли је 5. октобар велики дан на путу демократизације Србије и региона? Јесте.
Да ли се 5. октобра догодила револуција? Није.
Да ли је после 5. октобра мало боље живи у Србији? Да.
Да ли су лидери ДОС-а издали грађане Србије који су их довели на власт? Да.
-
Да ли је Зоран Ђинђић био визионар? Јесте.
Да ли је око себе међу сарадницима окупио људе сумњивог морала и доста криминалац? Јесте.
Да ли је ЗЂ заслужио такав политички крај и такав однос од стране опозиције у Србији? Није.
Да ли је преценио или потценио оне којима је препустио или допустио да воде безбедност и економију Србије? Јесте.
-
Да ли су српски тајкуни опљачкали Србију? Јесу.
Да ли су српски радници вредни и организовани? Нису.
Да ли су српски тајкуни једини кривци за лошу економску ситуацију у Србији? Нису.
Да ли су радници у Србији схватили шта је капитализам? Нису.
-
Да ли је потребно сарађивати са НАТО? Јесте.
Да ли треба тражити чланство у НАТО? Не.
Да ли НАТО доприноси миру у региону? Да.
Да ли је НАТО пријатељска организација? Није.
-
Да ли Србија треба да постане део ЕУ? Да.
Да ли Србија треба по сваку цену да постане део ЕУ? Не.
Да ли је ЕУ највећи мировни пројекат на свету? Јесте.
Да ли су све државе ЕУ пријатељске и да ли све вредности које усвоје институције ЕУ треба применити у Србији? Не.
-
Да ли је Русија историјски савезник Србије? Јесте.
Да ли су Срби “мали Руси“? Нису.
Да ли је Русија на путу демократизације и христијанизације? Јесте.
Да ли је Русија још увек превише комунистичка држава? Јесте.
-
Да ли је Ратко Младић српски херој? Јесте.
Да ли је Ратко Младић ратни злочинац? Јесте.
Да ли је РТ најодговорнији за злочин у Сребреници? Није.
Да је РТ одговоран за злочине почињене од стране војске РС? Јесте.
-
Да ли је Србија учинила довољно за дијаспору? Није.
Да ли је дијаспора добро организована? Није.
Да ли су у дијаспори сви четници и/или турбо-фолкери? Нису.
Да ли дијаспора може значајно допринети обнови Србије? Може.
новембар 1, 2009 у 1:07 pm |
Radoslav Petković
Antifašizam i komunizam
Neko brka stvari namerno, neko iz neznanja, ali izađe na isto. Čitava sadašnja priča o antifašizmu je često na tragu one uspešne komunističke propagandne prevare: po njoj se antifašizam i komunizam identifikuju a svaki komunistički protivnik automatski biva proglašen fašistom.
A jedan antikomunist, general De Gol, 1940. je odbio da prihvati kapitulaciju Francuske nakon rata u kojem su francuski komunisti sprovodili defetističku kampanju pod parolom pour qui, pour quoi (za koga i zašto) kao što su jugoslovenski komunisti organizovali demonstracije protiv pokušaja velikosrpske buržoazije da uvuče Jugoslaviju u rat na strani zapadnih plutokratija. Dakle, Velike Britanije i Francuske koje su, septembra 1939, objavile rat Hitlerovoj Nemačkoj. Sve se, naravno, promenilo nakon verolomnog nemačkog napada na SSSR – formulacija druga Staljina – 22. juna 1941; tada počinje rat u kojem su se mnogi komunisti hrabro borili i ginuli protiv nacista.
To je činjenica, kao što je činjenica da nikada nisu zaboravljali krajnji cilj te borbe – komunističku revoluciju. I na samom početku borbe započeli su likvidaciju ideoloških protivnika. U jesen 1941. godine u Užicu je, između ostalih, streljan Živojin Pavlović, jedan od prvih antistaljinističkih disidenata, pošto su ga prethodno trojica visokih KPJ funkcionera pretukla skoro do smrti. Da ne pominjem “pseća groblja” u Crnoj Gori.
Nije nimalo čudno što je nakon komunističke pobede bilo još gore. Vrlo je inspirativno pismo Edvarda Kardelja koji upozorava terenske radnike da će se uskoro uvesti redovni sudovi, koji bi suđenja, tj. likvidacije, mogli nepotrebno komplikovati te da požure sa radom na terenu.
Malo je čudno što oni koji – po meni, da ne bude zabune, potpuno opravdano – insistiraju na kažnjavanju krivaca i otkrivanju pune istine za Ovčaru i Srebrenicu, postaju nervozni kada se pominju groblja druge polovine četrdesetih.
Nije u pitanju samo grob Draže Mihailovića, nisu u pitanju samo groblja u Beogradu. Da malo progovorimo o logorima, zapravo ledinama ograđenim žicom u kojima su umirale, širom Vojvodine, nemačke žene, starci i deca. Zar ništa od toga nije vredno sećanja?
Ovo nije ni izbliza potpun spisak svega što se događalo 1944-45. i kasnije za vreme komunističkog terora. Tek par nasumice odabranih primera, da nas podseti da se zločin zločinom ne može pravdati, da nema većih i manjih. A dok god zločine vrednujemo po sopstvenoj ideološkoj, nacionalnoj, kojoj hoćete pripadnosti, oni će se ponavljati.
Tek onda kad jasno kažemo da niko nema pravo na zločin, možemo početi verovati da nam se devedesete neće ponoviti.
http://www.blic.rs/blickomentar.php?id=3857
новембар 1, 2009 у 1:55 pm |
Урош Ђурић На најновијој изложби „Црвени” у београдској галерији Озон, сликар и мултимедијални уметник Урош Ђурић (1964) бави се историјским наслеђем идеје левице на нашем тлу.
Шта Вас је подстакло да истражујете историјско наслеђе идеје левице код нас?
То се кува у мени већ деценијама, јер је још бирократија ранијег социјалистичког поретка у великој мери корумпирала леве идеје које је декларативно заступала. Данас присуствујемо једном трапавом покушају ревизионизма историјске улоге левице у развоју савременог српског друштва који, нажалост, услед потпуног недостатка реакције шире јавности, даје резултате. Левица у Београд и Србију није дошла на тенковима Црвене армије већ много раније. Први историјски запис из полицијских архива Управе града датира из 1873. где се наводи да судски практикант Мијаило Арсенијевић шири комунистичке идеје у кафани „Два сокола” тврдећи да су тадашњи закони „засновани на нечовечанству и да над народом тиранишу, да су чиновници више награђени него што треба, а да врло мало раде, да понеки богаташи имаду врло много, а неки повасдан раде а немају ни лека”. Арсенијевић потом, према записнику, „разлаже каки правични закони постоје у Сједињеним државама у Америци, у Швајцарској, те како је тамо народ уједначен, па да би требало и код нас једаред све постојеће сручити и народности све уједначити…” Стање у друштву је као да смо направили пун круг и вратили се у 1873.
Када кажете „левица”, на који спектар идеја мислите?
На идеју о конституисању друштва на начелима равноправности. На формирању друштвеног уређења с високим степеном социјалне и комуналне одговорности, партиципативности и самоуправе, друштва базираног на праведнијој расподели вишка вредности… На бесплатном школовању и здравству за све. На операционализацији друштвених ресурса и јавних добара у функцији општег друштвеног развоја, а не богаћењу појединца. Србија се последњих неколико година претвара у латифундију, што значи да у овом тренутку код нас трају процеси који су се одиграли у деветнаестом веку у Јужној Америци. Земља ће за врло кратко време бити у поседу малог броја људи који сви стају на прсте једне руке.
http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Levicu-ovde-nisu-doneli-tenkovi-Crvene-armije.sr.html
новембар 15, 2009 у 5:35 pm |
Mislim da su gastarbajteri veliko srpsko nacionalno pitanje. Srpski gastarbajteri su puno veće nacionalno pitanje od Kosova i sličnih pitanja.
Zatvaramo oči pred razlozima njihova odlaska, sve eufemistički imenujemo kao „ljudi na privremenom radu u inostranstvu“, „dijaspora“. Gastarbajteri ne žive dobro vani. Oni na prvom mjestu moraju tamo zasnovati egzistenciju, zatim školovati djecu i pored toga šalju novac.
Nenad Popović, autor ogleda o gastarbajterima
Elita izbrisanog identiteta
Autor: Nadežda Radović
Gastarbajteri, stotine tisuća, zapravo milijuni ljudi, su osuđeni na nijemost. Oni nemaju nikakav prostor javne artikulacije svojih interesa niti ih neko poziva da artikuliraju svoje probleme.
S druge strane, svaki pojedinačni gastarbajter je u ljudskom smislu elitan. On je otišao da se sam pobrine za sebe, da uzme egzistenciju u svoje ruke pod velikim rizikom. Sasvim je sigurno da su ti ljudi bili u momentu najodgovorniji dio srpskog, hrvatskog i ne znam sve kojeg društva. Mnogi od nas su se lakše utapali u kolektivni fatalizam ostajanja – da se ništa ne da, ništa ne može, da ćemo nekako preživjeti svi skupa. Gastarbajter pak odlazi na čisti prostor, na praznu scenu, da se pobrine sam za sebe.
Oni koji su otišli su individue, oni su idealni tipski model čovjeka o kojemu je govorila egzistencijalistička filozofija, a to je da svako od njih odlučuje sam o sebi. Cijena je sivilo melanholije u koju će nužno uroniti lišeni miljea iz kojeg potječu, gde su njima drage osobe i predjeli. To sivilo i melanholija postaju jedno od osnovnih obilježja modernog doba. Oni su ih iskusili prije nas. Oni su prototip svijeta brisanih identiteta, anonimnosti – kaže u razgovoru za Danas istraživač Nenad Popović iz Zagreba, autor zapažene studije o gastarbajterima objavljene pod naslovom „Svjet u sjeni“ (izdavač Naklada Pelago 2008). Nenad Popović je ovih dana boravio u Beogradu i govorio o ovom pitanju na tribini u Centru za kulturnu dekontaminaciju čije je održavanje pomogla Fondacija Hajnrih Bel.
l Vi ste podelili sa gastarbajterima deo njihovog usuda?
- Moji roditelji su kao četrdesetogodišnjaci, otac je bio liječnik, a majka bibliotekarka, otišli raditi u Njemačku. Gastarbajteri su jedan specijalni svijet koji ja volim. Kako mi je otac bio liječnik, u toj bolnici jedini koji je govorio hrvatsko srpski njemu su slali uvijek sve moguće Balkance koje je nešto bolilo a oni nisu imali kome reći što ih boli. Otac bi u kući prepričavao njihove priče o psihosomatskim poremećajima, slomu živaca čovjeka koji je vozio ogroman bager… Morao sam zavoleti taj svijet. Bijesan sam da to postoji još uvijek. To je naša nacionalna sramota.
l Šta bi, po vašem mišljenju, valjalo činiti?
- U Austriji je pred par godina bila aktuelna debata zašto predsednik Austrije nije pozvao austrijske Židove koji žive po svijetu ili u Izraelu da se vrate u Austriju. Ljudi smatraju da je to nacionalna sramota. Proteklo je šezdeset i pet godina od kraja Drugog svjetskog rata, a sedamdeset od njihovog izgona, ali taj gest još uvek ima smisla, ako ne za konkretne ljude onda kao akt pokajanja. U našim zemljama – Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji…nikome nije palo na pamet da se izvini gastarbajterima, da da dignitet njihovim naporima, odricanjima, emocionalnim gladima kroz koje su prošli. Niko tim ljudima ne kaže „vratite se“. To je naša zajednička civilizacijska sramota. Izgleda da su nam, nakon propasti Jugoslavije, zajedničke još samo nacionalne sramote.
l Fenomen gastarbajtera traje dugo. Promenio se društveni sistem, vrednosni sistem, ali pozicija gastarbajtera i odnos zemlje-matice prema njima se ne menja.
- Postoje naši državni vampirizmi koji se sastoje u tome da im šaljemo različite vrste cjelova, a u stvari tražimo da oni za te cjelove šalju što više novaca. Gastarbajteri su dovoljno sentimentalni da na to nasjedaju i šalju taj novac. To što šalju je pozamašno. Samo u Hrvatskoj godišnje stižu doznake od jedne milijarde i dvjesto pedeset hiljada dolara u kešu. Možete si zamisliti kako to izgleda kod Srbije.
l Vaš ogled odiše utopijskim porivom. Šta hoćete da promenite?
- Postavljam, rekao bih, jedno pravo nacionalno pitanje. To su pitanja zajednice, solidarnosti unutar zajednice, šansi koje zajednica, čitaj društvo, otvara pojedincu, vrednovanja napora pojedinca, odgovornosti zajednice za sudbinu vlastitih članova. To su pitanja istinskog nacionalnog poštenja i digniteta. A mi pošaljemo ljude van da rade i onda čekamo njihove doznake. Zatvaramo oči pred razlozima njihova odlaska, sve eufemistički imenujemo kao „ljudi na privremenom radu u inostranstvu“, „dijaspora“. Gastarbajteri ne žive dobro vani. Oni na prvom mjestu moraju tamo zasnovati egzistenciju, zatim školovati djecu i pored toga šalju novac. Mislim da su gastarbajteri veliko srpsko nacionalno pitanje. Mislim da su gastarbajteri i veliko hrvatsko nacionalno pitanje. Srpski gastarbajteri su puno veće nacionalno pitanje od Kosova i sličnih pitanja.
http://www.danas.rs/dodaci/vikend/elita_izbrisanog_identiteta.26.html?news_id=176708