На одлуку Уставног суда поводом Закона о информисању.
Да сазнамо ко су највећи наркодилери у Србији.
Где су нестале паре са Кипра и како је вођена приватизација.
Шта ће бити са некретнинама које поседује Војска Србије.
Коме ће и под којим условима бити продат Телеком Србија.
Када ће бити ухапшен врх грађевинске мафије и када ће бити сузбијена корупција.
Да се пронађе гроб Драже Михајловића.
Да се ухапси Ратко Младић.
Да се осуде злочини комуниста.
Да се осуди злочин у Сребреници.
Да се реши статус Срба и поврати њихова имовина у Хрватској.
Када ће почети примена Закона о лустрацији.
Како ће се спроводити Закон о дијаспори.
Како ће радити Комисија за заштиту конкуренције и Агенција за борбу против корупције.
Коме ће све бити одузета имовина због организованог криминала и колико ће ту бити случајева привредног организованог криминала.
Да сазнамо ко и са колико новца финансира политичке странке.
Да сазнамо ко и са колико новца финансира највеће НВО.
Ко су власници српских медија и да ли има монопола на тржишту медија и маркетинга.
Да ли ће дозволити употребу ГМ хране и градити нуклеарне централе.
Да ли ће без референдума поднети захтев за чланство у НАТО пакту.
Како ће бити коришћени кредити, ко ће изводити радове на највећим инфраструктурним пројектима, колико ће се Србија задужити.
Извештај Државне ревизорске институције.
Стратегију за развој пољопривреде и села, реформе пензионог и здравственог система, спровођење “гиљотине прописа“.
План за очување породице, развој деце, бригу о студентима, повећање наталитета, подршку младим брачним паровима, подршку најбољим научницима, чување ћирилице и развој српског језика.
САМО ВАС ГЛЕДАМО…
новембар 7, 2009 у 2:02 pm |
PORODICA BISTRIH POTOKA
Komercijalna duša
Autor: Božidar Mandić
U samoći marketinlizma jezdimo sigurno ka propadanju svega postojećeg. Hteli bismo i dušu da prodamo, ali nju čovek više ne poseduje. U jednom starom vicu đavo je došao da kupi dušu od čoveka i čovek je pristao, uzeo novac i zamolio đavola da mu da još tri godine da lepo proživi.
Kad je đavo posle tri godine došao po svoju robu, zabezeknuo se – Čoveče, pa ti više nemaš dušu! Vic nije izgubio aktuelnost, a kupoprodajna psiha teži bogatstvu u kojem se loše oseća. Mučnina postojanja omamljiva je kao i radost i ljubav jer je nemoć preovladala čovekom. Čovek, zvani potrošač, počinje i samog sebe da troši. Zaboravio je da samo ono što nije na tržištu pripada umetnosti i životu. Grabežna ekonomija udaljava nas od skromne filozofije da malo budemo sami sa sobom. A možda bi nas, sada, baš praznina spasila.
Kain deluje pomalo kao zvuk kajanja.
Da li ste možda primetili da niko više ne spominje Eriha Froma. U intelektualnoj percepciji nema ni Markuzea. Kao da ih je neko eliminisao jer su podsticali mlade na pobunu, na bolji život, na nadu koju je porodila i „šezdeset osmu“. Epoha koju živimo, isforsirala je filozofe koji afirmišu kapital i nazovi slobodu autistične demokratije u kojoj ne možeš ništa da učiniš, pa je sloboda sve deficitarnija. Rasplamsala se pravda između bogatih i siromašnih, jakih i slabih i to se naziva ravnopravno društvo, sa jasnim ishodom u korist sposobnijih za otimanje.
Zato se pitam, kakvi su to mladi ljudi čije su reakcije protiv socijalne nepravde umrtvljene. Takvi mladi vrlo brzo pretvaraju se u predmete. Nužan nam je glas vapijućeg u urbanoj sredini.
Nema više klasičnih pustinja, pustinja se raširila u nama. Ali da se ja vratim na Froma. On slučaj Kaina tumači kao najveću kaznu, mada biblijski on nije kažnjen, već je bog rekao da niko ne sme da ga dirne bez obzira što je ubio brata. Ali, baš to, što nikone sme da ga dirne, veli From, najveća je kazna usamljenosti.
Stara mudrost veli da je čovek bez duše leš. A on baš sada misli da dušu može dobro unovčiti. Kupoprodajni zanos učinio je da svet obljutavi. Jednoličnost komercijalnog uspeha dovela je do jednoumnosti: oblačenje, mediji, misao…
Sve se unificiralo i inficiralo estetikom nametnute poslušnosti. Ljudi prodaju sve što imaju i nemaju u sebi ne shvatajući da tek tamo gde se dve duše spoje besmisao nestaje.
Pre četrdeset godina mladi su digli seksualnu revoluciju, u ovom veku, ako je to uopšte revolucija, podigli su pažnju prema ekonomiji i tehnologiji. Seksualnosti niotkuda. Ona postaje za njih utopija. Beg u virtuelnu stvarnost, beg je od dodira.
Lako je zavaravati sebe i voditi ljubav preko ekrana, ispisanih reči i poruka u koje nisu obavezan da uložiš sebe. Aseksualnost postaje prevara protiv samog sebe. Korupcija. Ali korupcija ne nastaje iz duha, već iz napuštene duše.
Pitam se samo, koliko li vredi duša? I pošto je treba prodati? A sve više shvatam da korupcija ne bi mogla toliko da napreduje da ujedno ne raste i ogromna potkupljivost.
Danas, Vikend
новембар 11, 2009 у 10:26 pm |
Heroin i država
Autor: Aleksej Kišjuhas
U jednom neobičnom vremenu, od kraja Prvog svetskog rata do dolaska nacista na vlast u Nemačkoj, Sjedinjene Države su imale sopstveni društveni eksperiment: zabranile su proizvodnju i prodaju alkohola. Kao i uvek, kada za nečim postoji potreba, a država tu potrebu zabrani, na nju odgovore kriminalci. Tada potrošnja ostane relativno ista, ono što padne je kvalitet robe, a ono što poraste su cena i sveopšti kriminal. Najčuveniji među onima koji su organizovali ilegalnu proizvodnju i prodaju alkohola bio je Alfons Al Kapone.
Ovaj „poslovni čovek“ (kako je sebe nazivao) postao je prototip mafijaša, odnosno kontroverznog biznismena: nosio je skupa odela, pušio skupe cigare, a na sebi i oko sebe imao gomilu nakita i lepih žena. Bio je blizak sa mnogim političarima, a još bliži sa organizovanjem mnogih ubistava, iznuda i podmićivanja. I vlast i javnost su znali da je Kapone kriv za užasne stvari, od trgovine ilegalnom robom do smrti mnogih bližnjih, ali nisu imali dokaze protiv njega. Sve do 1931. godine, kada je Kapone ipak optužen, ali za – izbegavanje poreza. Glavni „krivac“ za Kaponeovu kartu za Alkatraz bio je pravnik, a ne policajac, Eliot Nes. Cela priča je poznata i preko popularne kulture: u „Nedodirljivim“ (1987) Brajana de Palme, Kaponea glumi Robert de Niro, a Eliota Nesa Kevin Kostner (u svemu im pomažu Šon Koneri i Endi Garsija). Ali ova popularna istinita priča koristi se i za nešto što nisu filmovi sa odličnim glumcima, a slabom režijom. Naime, ona se neretko navodi kao primer visprenosti države i njenih aparata. Država je u Kaponeovom slučaju, kaže se, bila toliko inteligentna da ovog gangstera iz Bruklina priupita za porez na dohodak, i na taj način ga strpa u zatvor. Ali, da li je zaista vredno hvale što su glavnog američkog kriminalca uhvatili – poreznici? Što je zaglavio Alkatraz jer je zakasnio da plati porez? Na kraju krajeva, da li ga mi sami tako revnosno plaćamo? Nije li ovo pre svega priča o nesposobnosti vlasti da kriminalce optuži za prave zločine? Makijaveli bi bio zadovoljan ovakvim izborom sredstava u ostvarenju cilja. Ali da li i svi ostali treba da budemo?
Valja se setiti ova dva Italijana (Kaponeov otac bio je iz Napulja), i promisliti ciljeve i sredstva i u ovdašnjim kriminalnim slučajevima. Najnoviji među njima je akcija hapšenja dilera drogom u Srbiji, pod enigmatsko-duvanskim nazivom „Morava“. Pre svega, izvesni ciljevi su ostvareni. Od pet stotina uhapšenih, zadržano je oko stotinu. I mnogo manji broj bio bi lepa vest. Osnovno je pitanje, međutim, kao i u slučaju oko Kaponea, da li zbog toga treba hvaliti državu. Pre svega, postalo je očigledno da su uhapšeni (uz par izuzetaka) zapravo dilerska pešadija ili „prašinari“. Upalo se u stanove dilera koji su već u evidenciji i pokupilo se šta se po stanu našlo. Da li takva akcija zaista zaslužuje kolektivne aplauze, ili ovaj tip posla mora biti redovan, normalan i uobičajen? Indikativna je sama činjenica da se od toga pravi nešto neuobičajeno dobro. Ali, stvar je još komplikovanija.
Uobičajeni skepticizam, kada je o „Moravi“, reč tiče se navodnog problema zbog hapšenja uličnih dilera, a ne krupnijih kriminalaca. Poenta nije u tome: i jednima i drugima je mesto po zatvorskim ćelijama. Na čije mesto će onda doći neki treći i četvrti. I suština problema nije u tome što su na red došli samo ovi prvi. Istinski razlog zbog kojeg je povodom svega teško uputiti koju pohvalnu na adresu države počiva na suštinskoj vezi između te države i heroina na ulici. Jer, heroin je bio jedan od sistemskih izvora državnih prihoda tokom devedesetih godina. Pokazalo se čak i da su državni sefovi bili mesto za skladištenje ove droge. Najintenzivnija konzumacija iste bila je po ratištima. Nezvanično a realno, prodaja heroina beše stvar države, odnosno državne bezbednosti, i u tom smislu su čak i krupni kriminalci koje „Morava“ ne lovi – sitni stanovnici mora ili močvare nazvane Srbijom.
Čak i da ova veza heroina i države nije tako neposredna, a jeste, problem heroina u Srbiji se neće smanjiti kada se ona razveže i raskanta. Sedamdesetih i osamdesetih godina, heroin je bio poput kokaina danas: relativno skupa, pseudoelitna i urbana droga. Heroin u provinciji bio je stvar naučne fantastike. Danas, on prevazilazi granice između sela i grada, obrazovanih i neobrazovanih, mlađih i starijih. Loš heroin je danas jeftiniji od dobre rakije. A igra istu društvenu ulogu: odgovara na potrebe ljudi bez posla, nade ili perspektive. Heroin je postao jeftina zabava za ekonomski, kulturno i socijalno osiromašene srednje slojeve. A takvih je najviše. Rešavanje krupnih socijalnih pitanja doprineće borbi protiv heroina na način koji zaslužuje pohvalu, a ne periodična hapšenja kriminalaca, bili oni od sitnije ili krupnije sorte.
http://www.danas.rs/vesti/dijalog/heroin_i_drzava.46.html?news_id=176456