Selo gori, a Boris se češlja

Stevan Filipović
Ne tako davno je izvesni profesor Fakulteta dramskih umetnosti, koji se javno deklariše kao fašista, a već duže vreme izgleda kao negativac iz Indijane Džonsa, upitan šta misli o opskurnom B-filmu-po-igrici Mortal Kombat 2, rekao: ’Pa, to je genijalno! To je postmodernistička fantazmagorija!’.

 

Čovek bi pomislio da ova sintagma najslikovitije opisuje našu stvarnost. Kako drugačije sem kao fantazmagoričnu okarakterisati vest da je predsednik Srbije Boris Tadić lupio prvu klapu na snimanju serije Selo gori, a baba se češlja? Čekajte, on se sprda, jel tako, to je šala?

Nažalost, stvari nisu baš tako jednostavne, ni tako krasne, što bi rekao Teofil Pančić.

Pomenuti performans ipak nije egzibicija šaljivog shvatanja postmodernizma našeg predsednika, i svetlosnim godinama je daleko od Obame koji pozira sa laserskim mačem iz Ratova zvezda. Pomenuta ’serija’ ipak nije samo još jedna u nizu neprihvatljivo lošeg tv smeća koje je lopatama servirano izbezumljenom narodu od devedesetih na ovamo. Selo gori, jedan bona fide anticivilizacijski delirijum, ide korak dalje – ona se može pročitati kao (konačno) javno prezentovana platforma nazadnjaštva i primitivnog, ruralnog populizma koju je vladajuća stranka prihvatila, i na osnovu koje je dobila izbore. Svaka epizoda se dešava u svinjcu, svi likovi govore i ponašaju se kao da su mentalno retardirani, a njihovi odnosi i zapleti epizoda su na nivou drastično nižem od latinoameričkih sapunica. I onda predsednik države odluči da lupi prvu klapu, da da legitimitet tom užasu! Pa jel moguće? Pa zašto? Nije valjda samo zbog toga što je u pitanju najgledanija serija. Nije li makar malo važno o čemu se tu zapravo radi? Naravno da nije važno o čemu se radi. Naravno da je razlog isključivo broj gledalaca. Pa kako se drugačije dobijaju izbori, pitaće vas u čudu Krle i Šaper? A sem toga, univerzum kreiran ovom serijom je dobar eksperimentalni model moguće Srbije i idealnog glasačkog tela, u ne tako dalekoj budućnosti. Dakle, nema više i Evropa i Rusija, i Exit i Guča, to je bila samo prelazna strategija, od sad samo gunj, Guča, Rusija, Ahmadinedžad i Čavez.

I ne znam, na kraju, otkud pravo ikome da bude iznenađen. Pa upravo na toj platformi je napravljen ultra-uspešni proizvod zvani Boris Tadić i cela nova postđinđićevska DS, koja osim imena, više definitivno nema nikakve veze sa starom. U pitanju je logičan nastavak transformacije Demokratske stranke, koja je tako temeljno izvedena, da bi čovek mogao da se prevari i pomisli da neko stvarno pametan stoji iza cele ideje.

Iz ove perspektive, kao naučna fantastika izgleda činjenica da je Zoran Đinđić nekada bio lider te stranke. Đinđić, koji je imao smelosti da u lice narodu govori da je lenj, neobrazovan, da živi loše zato što je pogrešno birao deset godina, da za to mora da se plati cena. Zamislite sad bilo kog političara u Srbiji danas koji izgovara ovako nešto? Nemoguće. Tako se ne dobijaju izbori, reći će vam Krle i Šaper! Pogledajte naše kampanje – ne znaš da li prodajemo veš mašinu, Lav pivo ili predsedničkog kandidata! Boris Tadić®, muškarci znaju zašto! Moraš da budeš deo mase, nikako ne smeš da odskačeš. Đinđić je bio kao ono pile sa crnom tačkom na glavi, koje ostali pilići kljucaju do smrti, samo zato što je različito. Dakle, ovde ne moraš da budeš genije da bi zaslužio najstrašniju sudbinu – dovoljno je da samo malo odskačeš od proseka, da makar malo više znaš o profesiji kojom pretenduješ da se baviš.

Ako za, recimo, 20 godina Toma Nikolić posle nekoliko udaraca glavom o zid doživi prosvetljenje, i shvati da je modernizacija ipak najbolji put za Srbiju, to će biti ogroman korak za Tomu Nikolića, ali će generacije koje su sve to vreme živele i umirale u mraku i haosu biti cena iskupljenja čoveka koji je, ispostavilo bi se, promašio profesiju – jer mu je trebalo ukupno 50 godina bavljenja politikom da shvati stvari koje bi trebalo da budu elementarna polazna osnova za bilo kog početnika u toj struci.

Ali, kako kaže onaj vic, šta mi nindže sad da radimo? Makar delimično rešenje ove naizgled bezizlazne situacije (ili makar vrlo efikasni painkiller) je u neprihvatanju ’’njihovih’’ pravila igre. Hajde da nikada, ni kod kuće, ni na poslu, ni u neobaveznim razgovorima sa prijateljima, ni u šali, nikada, ne dozvolimo da se Selo gori, a baba se češlja tretira kao tv serija! Dakle, Selo gori je nešto, ali nemojte se sprdati sa nama i govoriti nam da je to tv serija. Znamo kako serije izgledaju, na toj istoj televiziji ide Rim, pa Californication, pa 24, pa Porodica Soprano.

Hajde da ne dozvolimo da se ljudi koji se bave politkom u Srbiji tretiraju kao političari. Ne da kažemo da ne postoje, to bi verovatno bilo suviše – dovoljno je samo da pamtimo da oni nisu to za šta se predstavljaju, da im stavimo do znanja da nismo baš potpuni idioti, i da nismo zaboravili kako bi trebalo da izgledaju, razmišljaju ili govore originali.

Zvuči kao vrhunac iracionalnog, autističnog ludila, ali zapravo je to jedini način da se ostane normalan. Zamislite da sutra Spilberg odluči da gostuje u nekoj našoj emisiji i da pored njega sedne entitet zvani Radoš Bajić, i da sad Stiven treba da razgovara sa njim kao sa kolegom rediteljem. Ne ide. Onog trenutka kada prihvatimo ’’istinu’’ da je Matrix jedina prava realnost, gotovi smo. U međuvremenu, možemo, onako ketmanski, da živimo, radimo, volimo i mrzimo, rađamo se i umiremo u Matriksu, ili pak da se aktivno borimo protiv Matriksa, kakogod. Ono što je važno je da nikad, ni u najcrnjem trenutku, ne zaboravimo da postoji i svet van Matriksa. Malo lepši, bolji, humaniji svet.

Autor je reditelj iz Beograda

Peščanik.net, 05.11.2009.

3 реаговања на „Selo gori, a Boris se češlja“

  1. Varagić Nikola каже:

    Zašto Borba više ne izlazi

    Ivan Radovanović

    U Srbiji je i dalje sve isto – ako hoćeš nešto da radiš, moraš da budeš deo “sistema” i da radiš ono što taj sistem traži od tebe; ako nećeš tako da radiš – nećeš raditi uopšte. Sistem će te ugušiti.

    Mi u Borbi smo to shvatili veoma dobro. Još pre nego što smo se pojavili, sistem je počeo sa svojevrsnim mobingom, državnim i brutalnim. Mesecima pre nego što je prvi broj nove Borbe objavljen, ministar Mlađan Dinkić je povikao da su to novine Stanka Subotića, čoveka kojeg su država čiji je Dinkić ministar, i sistem čiji je šraf, proglasili jednim ne samo od najvećih neprijatelja, nego i jednim od najvećih kriminalaca u Srbiji.

    Dokaza za tu tvrdnju, naravno, nije bilo, niti su bili potrebni. Niko, na primer, nije pokušao da proveri, u Agenciji za privredne registre, ko je registrovan kao vlasnik Borbe.

    Bilo je dovoljno da nas Dinkić “optuži”, pa da mediji, kobojagi novinarska udruženja, političari i ostali krenu da tu tezu ponavljaju.

    Činjenice u državnom, sistemskom mobingu prestaju da budu važne. Prestaju da važe i zakoni, bilo kakva pravila, pa, recimo i ona, koja omogućavaju svakome da bude vlasnik novina, sve dok te novine poštuju norme i uzuse okruženja.

    Nije tačno. U Srbiji, vlasnik novina može da bude samo država, i to protivustavno (Politika i Novosti), mogu da budu Beko i Mišković (Novosti, Pres), može da bude i Dragan Đilas (nedavno se pojavio na Upravnom odboru Presa, sigurno ne kao gradonačelnik), može da bude svako ko se povinuje sistemu i pristane na pravila koja taj sistem, podzemno, nameće.

    Svima ostalima je, jednostavno, zabranjeno. I ako se usude protiv te zabrane, biće ugušeni. To se desilo, i dešava se i Borbi.

    Još kada smo u pilot broju objavili besplatne reklame nekih javnih preduzeća, zvali su nas iz jednog od njih i rekli – iz kabineta je zabranjeno da dajemo reklame kod vas. Kabinet je onaj koji pripada predsedniku države Borisu Tadiću, a čovek koji okreće telefone je Nebojša Krstić. Isti će, kada je Borba ubrzo posle toga počnla da izlazi, naređivati funkcionerima DS da za naš list ne daju izjave.

    Drugi primer mobinga sa samog početka je SMS poruka koju je glavna urednica Borbe dobila od saradnika Srđana Šapera (još je čuva) u kojoj joj se vrlo decidno kaže da reklama javnih preduzeća za Borbu neće biti.

    A to je bio samo početak. Ni jednu reklamu bilo čega što ima veze sa državom i sistemom nikada nismo dobili. Na žalost, u Srbiji danas sve ima veze sa državom i sistemom, zato što marketinški monopol u Srbiji drže Dragan Đilas i Srđan Šaper. Oni su najveći trgovci reklamama, prostorom i vremenom za reklame, a na Borbu su jednostavno stavili zabranu.

    I to ne samo na reklame, stavili su zabranu i na ono što Borba piše. Pa se tako desilo, kada je Borba objavila priču o aferi “lobista”, i Milanu Petroviću, čoveku koji ima kancelariju u Čikagu, a tajnom odlukom vlade od Srbije dobija 80.000 dolara mesečno, desilo se da ni jedan mediji, bukvalno ni jedan, nije smeo reč o tome da objavi.

    Urednik Borbe koji je dan po objavljivanju trebalo da gostuje u jutarnjem programu B92 i prelistava naš list, veče pre toga je pozvan i gostovanje mu je otkazano.

    Svi znaju šta se desilo. O tome koliko će na kojem mediju da bude reklama odlučuju firme Dragana Đilasa i Srđana Šapera. Njihov uticaj, njihov monopol je apsolutno bezgraničan. I preko njega vrlo lako odlučuju kakav će program i sadržaj neki medij imati. Ko ne pristaje na to – nema reklame. Ko pristane, pristaje na sve. U nekim medijima urednici su ljudi koji su radili, ili još uvek rade u Šaperovoj firmi.

    To je Srbija danas u kojoj se pojavila Borba sa idejom da se bavi nezavisnim novinarstvom. Za manje od godinu dana postojanja objavljeno je više velikih vesti nego u bilo kom drugom mediju u Srbiji. Priče o Miladinu Kovačeviću i Milanu Petroviću su samo deo toga. Postali smo omiljeni izvor informisanja svima koji su želeli da znaju šta se u Srbiji zaista dešava, i platili cenu za to. Uslovi pod kojima smo štampali list bili su gori nego i za jedan drugi medij u Srbiji. Primera radi, Novosti duguju svojoj štampariji više od deset puta nego što Borba duguje svojoj, ali nesmetano izlaze.

    Doduše, glavni urednik Novosti, čiji je akcionar (protivustavno) država, istovremeno je i predsednik Upravnog odbora štamparije u kojoj se Novosti štampaju. Štamparija je, naravno, u vlasništvu države. I kada država odluči da kao pomaže medijima, isti čovek predvodi Komisiju koja treba da odluči kojem će štampanom mediju ta pomoć otići. Pogađajte – Borbi ili Novostima?

    Iscrpljeni višemesečnim mobingom, na kraju smo morali da prestanemo da izlazimo. Bez reklama, bez ikakve pomoći, sa najgorima štamparskim uslovima, više nismo imali ni za šta.

    Tačno je, mesecima nismo podelili plate (uz napomenu da ni ja, kao direktor, nikada nisam podigao platu, što znači da sam radio pod istim uslovima kao i svi ostali) ,i mesecima smo blokirani.

    Onda nas se iznenada setio NUNS. Hoće da pruži pravnu pomoć novinarima i da ispita privatizaciju Borbe. Pri tome, sve što sam napisao, u NUNS-u veoma dobro znaju. I za marketinški monopol. I za protivustavno vlasništvo države u medijima. I za mobing kojem je Borba bila izložena. Znaju, između ostalog i zato što je predsednica NUNS-a žena koja živi sa čovekom koji je vlasnik Strategic marketinga, firme koja najbliže sarađuje i zarađuje sa Đilasom i Šaperom – određuje rejtinge, meri gledanost, čitanost i daje repere za trošenje marketinških budžeta.

    Naravno, suživot nema nikakve veze sa grehom ili krivičnim delom, ali, bar u slučaju Borbe ima veze sa sukobom interesa.

    Ovo tvrdimo zato što NUNS nikada nije tražio da se ispita ko je naredio da, u vreme afere Miladina Kovačevića, policija upadne u Borbu, niti je insistirao na odgovornosti za ovo delo.

    Takođe, tvrdimo da ima veze s tim što je predsednica NUNS-a, u vreme Borbinog sukoba sa gradonačelnikom Đilasom (izjavio da neće da daje izjave novinama Stanka Subotića), odbila da to komentariše, uz opasku da je Borbino pismo gradonačelniku zlobno.

    Tvrdimo da ima veze i sa tim što NUNS ne reaguje na to što se Đilas pojavljuje na Upravnom odboru Presa; ni na to što je Manojlo Vukotić predsednik UO Štamparije Borba i glavni urednik Novosti i šef Komisije koja odlučuje kome ide pomoć za medije; ni na to što Đilas i Šaper otvoreno kontrolišu marketinško tržište i preko njega medijski prostor; ni na to što država gazduje medijima iako joj

    Ustav to zabranjuje.

    Tvrdimo, i to ćemo trvditi u dopisu koji ćemo zbog državnog mobinga, pokušaja gašenja i veza koje postoje između vlasti, medija i udruženja, uputiti svim ambasadama i svim međunarodnim organizacijama koje se bave osnovnim ljudskim pravima, od kojih je pravo na objektivno i javno informisanje jedno od osnovnih.

    Ivan Radovanović, vlasnik i direktor Borbe

    Peščanik.net, 06.11.2009.

  2. Varagić Nikola каже:

    Zoran Luković

    Granica od 8.360 dinara

    Kruži li Srbijom bauk siromaštva, pitanje je koje sada i ovde treba javno postaviti?

    Vlast će umesto jasnog odgovora možda tražiti alibi u negaciji, stranke će sve da procenjuju kroz prizmu rejtinga, a stvarnost će nam ove zime verovatno doneti tragičnu priču o još nekom ko se smrzao gladan i sam. Ispod linije „apsolutnog siromaštva“ za prvih šest meseci ove godine je 9,2 odsto, odnosno 700.000 osoba. Da sve bude još gore, nemaština se vrlo temeljno raširila: 23,5 procenata stanovnika jugoistoka naše države je siromašno, na ivici egzistencije nalazi se 13,2 odsto stanovnika zapadne Srbije, zatim 9,7 odsto stanovnika Šumadije, pa 7,9 procenata stanovnika Vojvodine i 4,2 odsto stanovnika Beograda. Porast je veliki i brz. Srbija je sada deset puta siromašnija od Poljske i pet puta od Turske. Objašnjenja zvaničnika kako ima siromašnih i u najbogatijim zemljama sveta, jesu tačna ali… Biro za popis SAD je procenio da imaju oko 36 miliona siromašnih u poređenju sa ostalima koji žive u toj bogatoj zemlji. E, sad dođe to ali! Skoro 75 odsto zvanično siromašnih u Americi poseduje automobil, a polovina živi u svojim kućama. Ta dva statistička siromaštva, naše i njihovo, zaista je teško porediti.

    Kod nas se kao granica siromaštva uzima iznos novca od 8.360 dinara. Ispod su oni koji ga nemaju, iznad su oni koji nisu siromašni. Ko, kada i kako je izmerio da je to dovoljno na mesečnom nivou za hranu i sve ostale uobičajene potrebe, ne zna se pouzdano.

    U svakom slučaju, država mora da učini više da oko 200.000 dece ne bude svakoga dana nedovoljno sito. Nastavi li se ovako, aforizam A. Baljka da „danas svaki građanin štrajk glađu može da obavi u krugu svoje porodice“ može postati surova realnost.

    http://www.blic.rs/blickomentar.php?id=3884

  3. Varagić Nikola каже:

    Stiže još teža 2010.

    Autor: Branislav Krivokapić

    Šanse da se tražnja u 2010. poveća samo su teorijske.

    Jer s padom standarda suočiće se velike kategorije stanovništva, pre svih penzioneri, zatim nezaposleni čiji će se broj dodatno povećati, ali i zaposleni u sektorima gde će plate biti zamrznute, kaže Mlađen Kovačević, profesor Ekonomskog fakulteta. Da će 2010. biti teža od 2009. smatra i saradnik Ekonomskog instituta Ivan Nikolić, koji očekuje da će s oporavkom svetske privrede rasti i cena naftnih derivata, što će uticati i na rast cena domaćih roba.

    Nikolić kaže da će 2010. za Vladu Srbije predstavljati veliki izazov jer problemi više neće moći tako lako da se pravdaju svetskom ekonomskom krizom.

    – Taj psihološki efekat predstavljaće veliki problem i videćemo kako će Vlada objasniti građanima zašto standard nastavlja da pada u situaciji kada zemlje EU, ali i mnoge druge, pokazuju jasne znake oporavka – kaže Nikolić, koji u 2010. očekuje blago oživljavanje građevinarstva i industrije, a stagnaciju sektora saobraćaja i finansijskih usluga.

    Optimizam bez pokrića

    Međunarodni monetarni fond prognozira da će srpska privreda iduće godine ostvariti rast od 1,5 odsto, a među državama nastalim raspadom SFRJ veći rast prognoziran je samo za Makedoniju. Rukovođeni ovim procenama, pojedini ministri odmah su počeli da šire optimizam bez pokrića, na šta je reagovao savetnik premijera Boško Živković ocenivši da “još nema nijedne fundamentalne promene na osnovu koje bi se moglo tvrditi da je srpska privreda krenula uzlaznom putanjom”.
    – Bio bih zadovoljan ako 2010. ne bude gora od 2009 – izjavio je Živković upozorivši da je “zaduživanje radi pokrivanja budžetskog deficita i davanja raznoraznih subvencija politički korisno na kratak rok, ali je na dug rok vrlo opasno”.
    Da prognoze MMF-a nisu razlog za radovanje, svedoči i činjenica da je bruto društveni proizvod Srbije dostigao tek sedamdesetak odsto nivoa iz 1989. Profesor Mlađen Kovačević podseća da je u strategiji razvoja Srbije projektovana stopa rasta BDP-a od sedam i više procenata, što znači da smo nakon ovogodišnjeg pada u minusu od preko 12 odsto.
    bez ekonomskog oporavka
    – Ogromna je razlika između ostvarenog i onog što je obećavano. Do sada su to pravdali svetskom krizom, a kad ona prođe, verovatno će reći da je kriv svinjski grip – kaže Kovačević, upozoravajući da je uvoz opreme u ovoj godini smanjen za 32 odsto, što, kada je reč o industrijskoj proizvodnji, ne daje prostora za optimizam.

    Međunarodna agencija za utvrđivanje kreditnog rejtinga „Dan i Bredstrit“ ocenila je da nije realno očekivati primetni ekonomski oporavak Srbije u 2010. Sa tom ocenom saglasan je i premijer Mirko Cvetković, znatno oprezniji u prognozama od svojih ministara. Oporavak će biti spor, a da bi se odrazio na standard građana, privredni rast na srednji rok mora biti od pet do šest odsto godišnje, poručio je premijer.
    A dok “srednji rok” ne profunkcioniše, čeka nas nekoliko nimalo lakih godina, među kojima će naredna biti najteža. U najgoroj situaciji biće penzioneri čija će primanja drugu godinu zaredom ostati na istom nivou. Njima i nezaposlenima najteže će pasti najavljeni rast cene električne energije koja će, kako je nedavno izjavio generalni direktor EPS-a Dragomir Marković, tokom 2010. poskupeti za 20, a možda i više procenata. Za iduću godinu najavljeno je i postepeno povećanje poreza na imovinu, a takođe i ponovno uvođenje poreza na prihod od kamata što će onima kojima drže ušteđevinu u bankama umanjiti zaradu.

    stabilan dinar

    Sudeći po izjavama čelnika Narodne banke, devizne rezerve zemlje su na zavidnom nivou i garantuju da kurs u narednom periodu neće preterano fluktuirati, odnosno da će dinar biti relativno stabilan. Sasvim suprotno se može očekivati od cena naftnih derivata čiji rast u 2010. očekuju sve relevantne svetske institucije koje se bave energetikom. Finansijska grupacija „Goldman Saks“ prognozirala je da će nafta već do kraja ove godine poskupeti na 85 dolara za barel, a optimističnije su jedino prognoze ruskih analitičara koji očekuju da će se cena barela nafte tokom 2010. kretati od 50 do 60 dolara.
    Za razliku od varljivih energetskih, kod prognoze inflacije MMF i NBS kao da su prepisivali jedni od drugih. Sa stopom od 7,3 odsto, po MMF-u, ili 7,7 odsto, po guverneru Jelašiću, Srbija će i u 2010. imati ubedljivo najveću inflaciju u regionu. A uz inflaciju ide i pad kupovne moći. Prosečna zarada u Srbiji je septembra ove godine iznosila 336,7 evra, što je pad od 12,5 odsto u odnosu na septembar 2008. kada se za prosečnu zaradu moglo kupiti 384,6 evra. S obzirom na tempo oporavka koji najavljuje premijer, neće biti iznenađenje ako na kraju 2010. prosečna plata u Srbiju bude jedva 300 evra.

    Šta da očekujemo

    Loše stvari
    - zamrznute penzije i plate u javnom sektoru
    - povećanje broja nezaposlenih
    - najveća inflacija u regionu
    - izvesno poskupljenje struje
    - verovatan rast cena naftnih derivata
    - najavljeno povećanje poreza na imovinu
    - manja naknada za porodiljsko odsustvo
    - pooštravanje uslova za odlazak u penziju
    - ponovno uvođenje poreza na prihod od štednje

    Dobre stvari
    - čvrste devizne rezerve, relativno stabilan kurs
    - neće biti povećanja PDV-a
    - blagi oporavak građevinarstva i industrije
    - blagi oporavak tržišta nekretnina

    Malo novca za socijalu

    Ministar rada i socijalne politike Srbije Rasim Ljajić najavio je drugačije utvrđivanje naknade za porodiljsko odsustvo za čije će se izračunavanje ubuduće kao osnova koristiti prosečna plata u poslednjih 12 meseci, a ne kao do sada poslednja plata. Ljajić je rekao da su socijalna davanja u Srbiji manja nego u zemljama regiona, ali je najavio da će ta oskudna sredstva u 2010. biti pravednije raspodeljena.

    Penzije će ostati iste

    Zaposleni

    Iznos penzija – ukupno korisnika
    do 11.088 din. 126.408
    11.195 – 13.434 din. 109.736
    17.913 – 21.710 din 191.977
    26.000 – 31.319 din. 154.188
    37.000 – 43.577 din. 56.262
    72.321 din. 1.985
    96.721 din. 1
    102.766 din i više 61
    Trenutno u Srbiji ima 1.584.323 penzionera.

    Samostalne delatnosti
    Iznos penzija – ukupno korisnika
    Do 11.088 7.261
    11.195 – 13.434 7.645
    15.673 – 17.913 4.815
    21.270 – 26.000 7.113
    31.319 – 37.000 3.566
    43.577 – 53.000 1656
    72.321 – 76.575 54
    76.575 – 96.721 25
    96.721 – 102. 766 8

    Predviđanja
    MMF za 2010.
    država inflacija rast BDP
    Srbija 7,3 1,5
    Hrvatska 2,8 0,4
    BiH 1,6 0,5
    Crna Gora 2,1 – 2,00
    Makedonija 2,00 2,00
    Slovenija 1,5 0,6

    http://www.blic.rs/temadana.php?id=119609

Оставите одговор