Intervju: prof. dr Zoran Vidojević
SRAMNO JE POZIVATI GLADNE DA STEGNU KAIŠ
Irena Radisavljević
Apel vlasti za “stezanje kaiša” pretvara se u jeftinu demagogiju. Zar može da “steže kaiš” skupina koja jedva preživljava, pogotovo oni koji su na ivici gladi, ili već gladuju? Mora se znati ko zaista previše troši, bilo da je reč o klasi, sloju ili instituciji – kaže u razgovoru za “Blic nedelje” prof. dr Zoran Vidojević, autor dela “Demokratija na zalasku” u kojem se na bazi višedecenijskog istraživanja prikazuje kriza demokratije kao sistema u svetskim razmerama, ali i destruktivna politika koja ugrožava budućnost srpskog društva.
U Srbiji je, prema zvaničnim statistikama, oko 700.000 siromašnih. Koliko ih je zaista?
– Veoma sumnjam u tačnost tog podatka. Do njega se verovatno došlo na osnovu famozne “potrošačke korpe”. Ona se određuje polazeći od cene količine namirnica i troškova kupovine proizvoda neophodnih za elementarno preživljavanje, kao i izdataka za neizbežne usluge, što se sve skupa meri iznosom od 8.000 dinara?! A šta se može kupiti i za duplo veću sumu od te? Pre jedne decenije objavljeno je istraživanje o siromaštvu u Srbiji, koje je pokazalo da imamo 40 odsto siromašnih, isto toliko na granici siromaštva, 15 odsto u tankoj “srednjoj klasi”, pet odsto je bilo bogatih, od kojih 0,5 ekstrabogatih. Nije bilo takvog privrednog i opšteg društvenog razvoja koji bi u međuvremenu doveo do bitnih pozitivnih promena. Kako se može toliko smanjiti broj siromašnih, a u isto vreme povećavati skupina nezaposlenih?
To znači da nas vlast obmanjuje netačnom statistikom?
– Stope privrednog rasta i veličina društvenog bruto proizvoda godinama su naduvavani, odnosno nerealno prikazivani. Industrijska proizvodnja je manja nego 1998. kada je Srbija bila pod sankcijama takozvane međunarodne zajednice. Dugovi prema inostranstvu – ogromni. Konkurentnost privrede i nivo tehnološkog razvoja – veoma niski. Opada broj visokoobrazovanih lica. Odliv “pameti” u inostranstvo i dalje je intenzivan. Dakle, nije postojala nikakva realna osnova za značajnije smanjenje siromaštva u poslednjih deset godina.
Kakva je budućnost takvog društva?
– Naše društvo je antagonizovano i polarizovano. U njemu će se siromaštvo još više povećavati. Nema osnove za drukčiji zaključak. Na delu su oštre klasne nejednakosti koje svedoče o postojanju brutalnog kapitalizma, eksploataciji i nadeksploataciji žive radne snage čiji je status često ispod nivoa regulisanog najamnog položaja. Nisu usamljeni slučajevi da se taj status pretvara u nešto što je blisko položaju ovovremenog roblja. Radništvo je razbijeno kao klasa. Ono nije istorijski mesija, niti je apriorni nosilac progresa, ali jeste realna socijalna grupa, većinom bez odgovarajućih prava iz radnog odnosa.
Jedna gospođa iz Leskovca je umrla od gladi jer mesecima nije primila socijalnu pomoć zbog birokratske greške?
– Nije nikakvo iznenađenje što je žena umrla od gladi, ne samo zbog nemarnosti lokalne administracije, nego prvenstveno usled prirode samog sistema. Takođe nije iznenađenje što je nekoliko socijalnih očajnika diglo ruku na sebe i što Srbija spada u gornju grupu evropskih zemalja po stopi samoubistava. Može se osnovano pretpostaviti da je jedan od uzroka te tragične pojave sadržan u teškom siromaštvu, bedi i osećaju besperspektivnosti. Treba naglasiti i da je strah od siromaštva na prvom mestu egzistencijalnih strahova u našoj zemlji.
Može li se naše društvo uopšte menjati nabolje?
– Ono bi se moglo u nekom dužem vremenskom periodu promeniti nabolje samo napuštanjem istorijski regresivnih pretpostavki postojećeg sistema, temeljnim i sveobuhvatnim preobražajem koji ukida sadašnju, više nego neuspešnu tranziciju. Ta sistemska promena podrazumeva usmerenje ka društvu znanja, socijalne pravednosti, privredne efikasnosti sjedinjene s uvažavanjem čovekove ličnosti. Bez svega toga nema mogućnosti ne samo napretka, nego ni opstanka demokratije. Ali, takav preko potrebni zaokret nije na vidiku. Nema ni jakih socijalnih, političkih i kulturnih aktera takve alternative. Hoće li se oni oformiti, ne može se unapred znati. Stanje u Srbiji je teže i gore od krize, sistem sadrži svojstva samodestrukcije. A on nije pao s neba. Gradili su ga vidljivi i nevidljivi akteri, strani i domaći. Strahujem da bi postojeće stanje koje poprima obeležja ekonomsko-socijalne kataklizme i nove neizvesnosti sudbine Srbije kao države moglo dovesti do još većeg civilizacijskog pada i do nasilnih promena.
Mislite li da Srbiju u ovako delikatnim trenucima vode sposobni ljudi?
– Postoje u njoj pojedinci, pošteni, stručno sposobni, koji se zalažu za dobrobit svoje zemlje. Ali, oni su retkost. Sem toga, sistem ih “melje” i onemogućava. Ne postoji upravljačka elita koja je kao celina na nivou trostruke drame koju zemlja preživljava: socijalne, razvojne i državne. Sistem je ne samo liderski i partijski, nego i diletantski. Udružuju se politički i ekonomki kanibalizam s neznanjem i nestručnošću, koju ne otklanjaju zvučne titule i visoka zvanja, na mnogim ključnim mestima vlasti. Sem toga, korupcija jede državu.
U vašem delu govorite i o organizovanoj laži koja proističe iz sprege politike i krupnog kapitala.
– Mnoštvo je primera za to kod nas: od obećanja švedskog standarda, narodnog kapitalizma, paketa vrednih akcija svim građanima, ulaska u EU kao bezmalo obećanu zemlju, pa sve do sadašnjeg uveravanja da Srbija već izlazi iz krize. Da ne govorimo o novim magistralama, velikim investicijama, zaposlenju i podizanju životnog standarda.
„I Kosovo i EU“ teza je koju često čujemo od naših političara. Spada li i ona u organizovanu laž?
– Mislim da se pre radi o političkoj želji i zabludi, nerealnoj percepciji stvarnosti, nego o otvorenoj i smišljenoj javnoj laži. Naravno, tu ima i demagogije, ali i težnje za nadilaženjem političkih antagonizama, možda i neke vrste nesvesne svetovne religije, traženja “formule spasa”. Nerealna percepcija balkanskih, širih evropskih i globalnih odnosa snaga može dovesti do novih masovnih razočaranja i novih poraza. Očigledno je da je ulazak u EU u najboljem slučaju „na dugom štapu”, da može i da ga ne bude, a ako ga i bude, on će biti uslovljen faktičkim priznavanjem nezavisnosti Kosova. Zapadne sile ne pristaju ni na to da sever Kosova pripadne Srbiji, pa se može dogoditi da se parola “i Kosovo i EU “ u stvarnosti izvrgne u svoju suprotnost tipa “ni Kosovo, ni EU “. Za takvu mogućnost politička elita Srbije nije spremna. Sem toga, ne postavlja se pitanje u kakvu i čiju Evropu možemo ući, Evropu uma, ravnopravnosti, emancipatorske i demokratske tradicije ili Evropu neokolonijalizma, arogancije moći i nasilja.
Kakva je u takvim uslovima naša budućnost?
– Na osnovu postojećeg stanja može se zaključiti da neposredna budućnost Srbije ne može biti bolja od loše sadašnjosti, a može biti i gora. Na dužu vremensku stazu teško je prognozirati šta će se događati a da se ne sklizne u neku vrstu gatanja. Neko će me, verovatno, uvrstiti u “katastrofičare” i “zloguke proroke” zbog ovog što kazujem. Ali, ne mogu da govorim mimo savesti i domišljanja nalaza iz mnogih istraživanja društva Srbije koje sam naveo u svojoj knjizi “Demokratija na zalasku”. Žarko bih želeo da se varam u ovim dijagnozama i prognozama. Ali, ne verujem.
| Pljačkaška privatizacija
|
Demokratija na zalasku
Ako demokratija u bliskoj perspektivi ne omogućuje bolji život, ako nije put smanjivanja socijalnih nepravdi, ljudskih patnji i nesreća, ako ne produbljuje i širi političke i egzistencijalne slobode, ona gubi svoju svrhu i svoj smisao. U okolnostima gde je profit iznad slobode, čak i iznad života, a demokratija njemu potčinjena, ona se degeneriše, s realnom mogućnošću iščeznuća, odnosno istorijskog zalaska – kaže prof. dr Zoran Vidojević o temi njegovog nedavno objavljenog dela “Demokratija na zalasku”.
– To je realna opasnost o kojoj govorim u svojoj knjizi. Pa ipak, važno je reći da je i ona minimalna demokratija, svedena na inače neophodnu proceduru, bolja je nego sistem strahovlade.
Koliko je politika nasilja, zastrašivanja i ucena, koja po vašem mišljenju odlikuje Zapad, prisutna u Srbiji?
– Na Zapadu ima više Zapada. U Americi, kao njegovoj čelnoj zemlji, ima više Amerika. Civilizacijske tekovine Zapada moraju se uvažavati, ali se takođe mora sagledati šta dominira u odnosu najmoćnijih država Zapada prema nezapadnim zemljama koje ne raspolažu većom silom. A to je nasilje, pokoravanje, zastrašivanje, ucenjivanje, uvođenje ekonomskih i drugih sankcija. Sve se to pravda potrebom odbrane slobode, demokratije i ljudskih prava. Sila u svom grubom i rafiniranom obliku zauzima mesto prava. Od Zalivskog rata pa do pred kraj prošloga veka američka vojska je intervenisala 51 put u 30 stranih zemalja, a od 1945. u približno 200 slučajeva.
Šta je stajalo iza tih intervencija Zapada?
– Iza tih nasilnih intervencija stajali su najpre ekonomski i geostrateški interesi, ali i ubeđenje da se tim putem obavlja “poslanstvo” spasavanja sveta. To se najbolje vidi iz reči predsednika Džordža Buša starijeg da je Amerika “milošću Božjom odnela pobedu u ’hladnom ratu’“. Ekonomske i druge sankcije trpelo je više od polovine svetskog stanovništva. Najciničnija je formulacija o neophodnosti “humanitarne intervencije” vojnim putem. U stvarnosti je ta intervencija obrazac smišljenog nasilja: agresije, okupacije, ubijanja i razaranja. To su takozvani dobri ratovi u koje se i danas svrstava agresija na našu zemlju. Nevine žrtve kvalifikuju se kao kolateralna šteta, kao nešto nevažno.
http://www.blic.rs/Vesti/Politika/195694/Sramno-je-pozivati-gladne-da-stezu-kais
LIČNI STAV
Zašto više ne pišem u novinama
Autor: Velimir Ćurgus Kazimir
Odgovor na pitanje iz naslova, ukoliko bude odštampan u novinama, sam po sebi predstavlja paradoks. Paradoks je, međutim, nešto na šta smo se, valjda, za poslednjih dvadesetak godina prilično navikli.
U stvari, osećam potrebu da na ovaj način odgovorim mnogim prijateljima i poznanicima koji mi često postavljaju to pitanje. Najčešće se izvlačim na vreme i zauzetost.
Pre nekih nedelju dana sreo sam na raskopanom Bulevaru (kralja Aleksandra, ranije Revolucije) Vladimira Mijanovića, poznatijeg kao Vlada Revolucija. Žuri peške prema Cvetku. Vlada se Ovde vratio pre oko dve godine. Živeo u Americi duže od dvadeset i pet godina bez ijednog papira. U Americi mu ostalo troje dece. Pitam ga da li ima adresu, a on mi kao Pitija: adresu nemam, što znači da sam nigde i svugde. Onda Vlada pita mene: zar ti se ne čini da je oko nas ona ista Služba koja je i u naše vreme vladala? Zar ne vodi Služba ne samo tajkune i državu nego i nevladine organizacije? Oko tajkuna sam se složio, s tim da više ne znam ko koga vodi i ko kome služi, što se Vlade tiče, ona je po svojoj prirodi srasla sa Službom. Samo mi je malo čudno bilo to oko nevladinih organizacija, jer ih ima veoma mnogo i veoma različitih.
Vlada se sve vreme okretao oko sebe kao da i tog časa neko vreba i prati šta radimo i o čemu pričamo. Onda mi otkri tajnu svoga puta. Krenuo u jednu radnju na Bulevaru gde se prodaju lepljive trake u raznim bojama. Hoće da kupi nekoliko koturova traka i da ih pokloni ljudima koji brane Poslednji Platan na Bulevaru, onaj kod Jagićeve. – Oni su tako sami, kaže Vlada. Nema nijedne nevladine organizacije da stane sa njima. – A znaš li koliko je platan plemenito drvo? Od njega se prave kundaci!
Onda pokušam da ga ohrabrim da će verovatno poštedeti Poslednji Platan jer se podiglo dosta buke oko njega. Vlada odmahne rukom: mogu da ga iseku kad hoće, nema ko da ga brani osim ljudi koji se tamo okupljaju. (U petak, 25. juna, isekli su i Poslednji Platan. Osvanula je kratka vest o neophodnosti tog čina. Možda je to zaista bilo neophodno, ali zašto to nisu odmah rekli već su odložili akciju do „prave“ prilike – kad prestane medijski interes za ovu akciju.)
Kad su sekli platane i vodili besomučnu kampanju o tome koliko je ovo drveće bolesno i koliko ugrožava bezbednost građana nisam rekao ni reč, niti napisao jedno slovo. Obišao sam poprište borbe protiv bolesnog i opasnog drveća i od par stotina stabala video samo dva šuplja i bolesna. Neobična crvena piljevina od pobijenog drveća nije se dugo zadržala. Sečenje i uklanjanje tragova bilo je ekspresno. U isto vreme na televizijama smo mogli da vidimo samo ostatke nekoliko bolesnih stabala. U novinama, osim pisama čitalaca nijedan novinarski tekst koji bi bar doveo u sumnju brzinu i opravdanost cele akcije. Na televiziji potpuni muk. Ako je seča drvoreda i rekonkstrukcija saobraćajnica angažovala toliki marketing i kontrolu medija, šta će se desiti ako se budu donosile odluke od zaista dalekosežnog značaja. Nisam, međutim, zbog osećanja usamljenosti i bespomoćnosti odustao od pisanja o svemu ovome. Pisao sam i govorio u vreme kada sam bio daleko bespomoćniji protiv svega i svačega. A sada?
Nije u pitanju samo to strašno osećanje tihog očajanja, kombinacija starenja, usamljenosti i bespomoćnosti, već nešto mnogo teže: strah da bi moje angažovanje moglo da dovede u opasnost poslove preduzeća na čijem sam čelu. Nije ista odgovornost za sebe i za svoju porodicu kao i odgovornost za pedesetak ljudi i njihovih porodica. Ne smem da se poigravam sa Službom ma kako ona danas izgledala.
Vlada Revolucija naravno greši. Nije u pitanju Služba iz vremena Aleksandra Rankovića ili Jovice Stanišića. Nema više ni izvršnih sekretara, ni partijskih ukora pred isključenje. Umesto svega toga: marketing. Onaj ko kontroliše marketing taj kontroliše i medije. Kad mi urednik jednih velikih novina kaže da dve agencije kontrolišu preko sedamdeset odsto oglasnog prostora njegovih novina i da on nije u mogućnosti da pokreće teme koje bi bile kritične prema vlasti i pojedinim političkim strankama, jer to može da ga košta gubitka zarade od oglasa, onda mi je jasno da je moja lična potreba da reagujem na neke stvari potpuno besmislena. Kada se u društvu stvori takva ravnoteža straha, korupcije i kontrole, onda je individualna pobuna preko medija pre odraz panike i očajanja nego stvarni otpor.
Za poslednjih sedam-osam godina bio sam svedok tolikim nameštenim tenderima, izložen prostakluku i aroganciji raznih stranačkih apartčika, zaprepašćujućem neznanju funkcionera, o podlosti i drugim manifestacijama poslovne sposobnosti da i ne govorim, da mi je muka od svakog ubeđivanja i raspravljanja o društvu u kojem živimo. Svi mi, normalni i pristojni ljudi, danas smo taoci partijsko-oligarhijske vlasti koja je naše živote isparcelisala po svim šavovima – vertikalno po ministarstvima, horizontalno po lokalnim upravama.
Priče o nacionalnim interesima: od onih „najkrupnijih“ – teritorijalnih, pa do onih „sitnih“ – vezanih za ekologiju i očuvanje baštine, samo su zgodni povodi da bi se realizovao stranački reket, pre svega preko raznih prijateljskih firmi i agencija. Ne vidim da mogu išta korisno i novo da napišem na tu temu. A kad ne možete da pišete o ključnim temama, zašto biste pisali o prolaznosti života i proleću u Beogradu. Nikada nisam doživljavao pisanje kao terapiju.
Još uvek vidim leđa Vlade Revolucije. On žuri teran svojom opsesijom da pomogne ljudima koji brane Poslednji Platan na Bulevaru. Možda su platani stvarno morali da se poseku. Nisam stručnjak za šumarstvo, ni za saobraćaj. Ali način na koji se ta odluka sprovela, a još više kako je prošla u medijima i u nevladinom sektoru, govori mi veoma mnogo o današnjoj Srbiji.
Bojim se da će tolika koncentracija moći, praćena ličnim sebičnim interesima nekoliko stotina familija, odvesti ovu zemlju ne samo daleko od Evrope nego i od svake ideje pristojnog i civilizovanog života. U međuvremenu je u ovom delu Zvezdare Parking servis brže-bolje uveo parking zonu, iako je Bulevar još daleko od završetka. To znači da građani koji stanuju na Bulevaru moraju da se parkiraju u susednim ulicama koje su odavno zakrčene. Toliko o brizi Grada i opštine Zvezdara za svoje građane. Nisam primetio da je to neko na nekom mediju prokomentarisao. A i što bi kad je sve svejedno.
Vlada ostario, sede kose i brade, još uvek visok i mršav, stalno na oprezu, kao Poslednji Mohikanac, brzo plete prema Cvetku. To će mi se urezati u dušu kao beleg vremena u kojem je sve bilo beznačajno i ništavno osim krupnih, patetičnih reči o nacionalnim interesima. I kad su se neki definitivno nepristojno obogatili.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/zasto_vise_ne_pisem_u_novinama.46.html?news_id=193762
Светислав Басара
Učiteljica života
E, sad malo negativne utopije. Sedim tako pre neko veče i puštam mašti na volju. Premeštam se u godinu 2060. i stavljam se u položaj fiktivnog doktora istorije pred kojim je zadatak da napiše „Istoriju Srbije u periodu 2000 – 2010.“ Ja, kao fiktivni doktor, na mukama. Poslednji doista istorijski, mada krajnje traljav događaj – vazdušni rat NATO pakta – spada u prethodnu deceniju i dopao srećnijem kolegi.
Ali imam i ja biser: petooktobarski prevrat! Sa poluvekovne distance, on nekako ne deluje preterano prevratnički. Istorija, cenjeni publikume, jako drži do dramatičnosti situacija. Vešanja, streljanja, utamničenja – bez toga ne ide, bez toga nema istorijskih događaja. Više mi taj peti oktobar dođe kao nekakvo koškanje. Ko ne veruje da je tako, neka se vrati u godinu 1960-tu. Koga danas boli Crven Ban šta se tada događalo, a svašta se događalo. I to je u redu. Popišu se neke stvari, upamti se nešto, a pažnja se fokusira na aktuelne stvari. Svi se češu tamo gde ih svrbi. Tako je otkad je sveta i veka.
Smenjen, dakle, Milošević, na vlast došao DOS. Ne bi me iznenadilo da se kroz pola veka stvar predstavi kao sukob poklonika jednog zastarelog kompjuterskog operativnog sistema protiv pobornika mastiljave olovke i indiga. A kad bolje razmislim – ne bi to uopšte bila loša istoriografska analiza. Iz vremenskih daljina, godine koje ionako prolaze brzo, munjevito se smenjuju. Tri godine – u istoriji tri treptaja oka – prolaze u magnovenju i vidimo da je u temi moje fiktivnodoktorske studije, Srbiji, sve isto. Šta da se radi. Preostaje mi da obradim još sedam godina. I tu počinje kalvarija. Koliko god se ja kao budući patriotski istoriograf upinjao, malo toga ima da se opiše, a opisati se mora. Inače počinje da zjapi rupa u prošlosti. Nema mi druge, laćam se posla, čeprkam po dokumentima i pišem istoriju. Citiram: „Dve hiljade četvrte godine, čuvena pevačica Muca volela je da nosi roze tanga gaće, a njena konkurentkinja, Duca, uopšte nije nosila gaće i imala je celulit (vidi sliku 43). Muca se, sticajem okolnosti, sledeće godine razvela od kontroverznog biznismena N.N. (vidi sliku 44), posle čega je otišla u Dubai i upustila se u romantičnu vezu sa još kontroverznijim biznismenom R.R. Izdajnička Crna Gora se osamostalila i uvideli smo da nam nikada nije ni trebala. Onda su nam oteli Kosovo, pa je Muca pevala na mitingu i obratila se dragom vođi, a dragi vođa je u znak odmazde protiv secesije pobedonosno srušio Beograd. Te godine je u „Velikom bratu“ pobedio Miki. Mada je i Riki bio veoma blizu pobede. Kao istorijski prevaziđen, „Veliki brat“ je pao u zasenak pred „Farmom“. Muca je pozvana da bude na „Farmi“, ali nije mogla da se nagodi sa organizatorima, pa je umesto nje učestvovala Cuca koja je nosila bordo gaće. Malo posle toga, ukinute su vize za građane Srbije. Zbog toga su narodni poslanici tražili da idu u penziju sa četiri godine radnog staža. Muca je napravila kopernikanski obrt, pa je i ona prestala da nosi gaće, o čemu su javnost obavestili svi mediji (vidi sliku 45). U skladu sa procesima evrointegracija, ministri su omogućili javnosti uvid u dubine njihovog siromaštva. Zaključak: „Uprkos nepovoljnim istorijskim okolnostima i međunarodnim zaverama, Srbija je uspela da se profiliše kao lider u regionu.“
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/uciteljica_zivota.881.html?news_id=193788
Odvraćanje od stvarnosti
Dušan Miklja
Kada se govori o „Farmi“, „Velikom bratu“ ili bilo kojoj drugoj televizijskoj emisiji tog tipa, obično se naglašavaju prostota i vulgarnost, odnosno odsustvo bilo kakvog pristojnog sadržaja. Mada je takvo zapažanje nesumnjivo tačno, njime se previđa nešto mnogo ozbiljnije: pomenute emisije odvraćaju gledaoce od stvarnosti. Upućuju ih na to da se više zanimaju za sudbine beznačajnih likova nego da se zainteresuju za sopstveni život.
Pitanje je, otuda, da li u teškim vremenima vlastima smetaju takvi programi ili ih, prećutno, ne samo trpe već i podstiču. Licemerno je da se zgražavaju zbog televizijskog prostakluka jer bi, da im je zaista do toga stalo, našli načina da ga osujete: većim porezima za nedolične programe na primer, ili uvođenjem drugih sputavajućih mera.
Zbog čega to ne čine? Svakako ne iz straha da bi time povredili slobodu izražavanja jer ni ona ne postoji bez ikakvih ograničenja. Kada bi bilo drugačije, tada bi se pornografski filmovi prikazivali usred bela dana, a ne posle ponoći. U televizijskom programu, najzad, izričito se naglašava koji filmovi nisu pogodni za omladinu. Pa, kada je reč o „Farmi“ i „Velikom bratu“ na njihovoj špici bi moralo da piše da nisu za „normalne ljude“. Onim drugima, najzad, nikakva upozorenja ne bi bila od pomoći.
Nazovimo, otuda, stvari pravim imenom. Ako značajan deo televizijskog programa čine zaluđujuće serije i rialiti šou programi, to nije samo zbog lošeg ukusa urednika televizije i nezajažljivosti njihovih gazda, već i zbog toga što su za državu – u vreme krize – celishodniji televizijski sadržaji koji gledaoce drže u anestezirajućem stanju umesto da ih, ne daj bože, podstiču na otpor i razmišljanje.
http://www.blic.rs/Komentar/Svet-i-mi/195790/Odvracanje-od-stvarnosti
MLAĐEN KOVAČEVIĆ:
DINKIĆ, LABUS I LIBERALNI EKONOMISTI KREATORI SU SRPSKE EKONOMIJE SPRŽENE ZEMLJE
utorak, 29 jun 2010
Zašto je „stari model“ tranzicije tek sada postao „neodrživ“ ili „istrošen“ i zašto se on zamenjuje „novim modelom“. Priče o „novom modelu“ najčešće su bacanje narodu prašine u oči
Povodom učestalih rasprava o „starom“ i „novom“ modelu tranzicije i sve brojnijih predloga kako da se nađe put izlaska iz krize u Srbiji, razgovarali smo sa profesorom dr Mlađeno Kovačevićem, redovnim članom Akademije ekonomskih nauka i dobrim poznavaocem srpskog tranzicionog iskustva.
Posle brojnih javnih i stručnih i sve učestalijih kritika tranzicione prakse u Srbiji, najnoviji stručni prilog toj temi dat je na nedavnoj (8. 5. 2010.) naučnoj konferenciji koja je održana u Beogradu pod nazivom „Ekonomsko–socijalna struktura Srbije – učinak prve decenije tranzicije“. Da li ste upoznati sa sadržajem i rezultatima tog skupa?
- Od jeseni 2008. pa do sredine 2010. godine bilo je više skupova ekonomista na kojima je isticana potreba „novog modela privrednih reformi“ i Naučno društvo ekonomista, čiji sam osnivač, a bio sam i prvi predsednik, zajedno sa Akademijom ekonomskih nauka i Ekonomskim fakultetom u Beogradu, organizovalo je dva skupa (u decembru 2009) i ovaj koji pominjete (početkom maja 2010) na kojima je snažno isticana potreba „novog modela ekonomske politike“ ili „novog modela reformi“ ili „novog modela tranzicije“ ili „novog modela privrednog rasta i razvoja“. Nisam učestvovao na tim savetovanjima jer sam shvatio da organizatorima i programskim odborima nije bilo stalo da budem jedan od uvodnih referenata. I što je posebno zanimljivo, sem časnih izuzetaka, ogromna većina tih referenata, kao i zvaničnika koji ističu potrebu „novog modela“, nisu našla za shodno da kažu zašto je „stari model“ tek sada postao „neodrživ“ ili „istrošen“ i zašto se on zamenjuje „novim modelom“.
Većina njih u 2000. i 2001. godini nisu ništa zamerali predloženom i prihvaćenom modelu reformi, a mnogi su tada obećavali spektakularan rast i razvoj privrede, čak do 2010. godine. U tom pogledu se isticao tim koji su vodili Stojan Stamenković i Miladin Kovačević – posebno u uvodnom referatu podnetom na savetovanju koje je organizovalo Naučno društvo ekonomista.
Koliki je bio uticaj politike a koliki ekonomije na dosadašnji tok i rezultate tranzicije/privatizacije u Srbiji?
- Slična obećanja su iznosili i drugi akademski ekonomisti i neke profesionalne institucije, a posebno političari, tada još u opoziciji, a kasnije samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi u Srbiji. Bio sam jedini referent na tom savetovanju krajem 2000. koji je, imajući u vidu katastrofalne posledice raspada zemlje, devetogodišnjeg procesa dezinvestiranja, stravične hiperinflacije, devetogodišnjih sankcija i vazdušne agresije NATO, koji nije delio taj euforični optimizam, pa sam svoj referat zaključio sledećim rečima: „Želeo bih da se prevarim u oceni da neki uvodničari, a posebno političari, za iduću i za naredne godine obećavaju nerealan spektakularan rast i razvoj i znatan porast plata i životnog standarda“.
Na decembarskom savetovanju iz prošle godine, jedan od uvodničara diplomirani matematičar, a poznati „ekonomski analitičar“, bio je glavni zagovornik „novog modela ravnoteže“. On je, kao jedan od koautora uvodnog referata podnetog na savetovanju krajem 2000. godine projektovao spektakularan rast privrede u čitavom nizu narednih godina. Tadašnji opozicioni političari, a naročito asistent magistar M. Dinkić su ipak bili na vrhu liste onih koji su obećavali sjajne kratkoročne i dugoročne perspektive privrede SR Jugoslavije i Srbije. Oni su taj optimizam širili i kada su se našli na najvažnijim funkcijama gde se kreiraju reforme i mere ekonomske politike.
Podsećam da je tadašnji ministar B. Đelić 2001. godine obećavao da će se kroz nekoliko godina širom sveta pričati o „srpskom privrednom čudu“. Potpredsednik Savezne vlade i ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom M. Labus je obećao brzo smanjenje spoljnog duga SR Jugoslavije na samo sedam milijardi dolara, a tadašnji guverner Narodne banke M. Dinkić je tvrdio da je ostvarena trajna stabilizacija i da će izvoz morati da raste brže od uvoza.
Na tom istom skupu sam dokazivao da će realizacija tog koncepta imati znatno više ekonomske štete nego koristi i da će ugušiti proizvodnju, pa sam svoj referat zaključio sledećim rečima: „Zvaničnici, pa i guverner M. Dinkić, podsećaju na nekog vajnog šahistu koji vidi samo jedan naredni potez. S obzirom na izuzetno tešku ekonomsku situaciju u zemlji, nama su potrebni „velemajstori“ koji vide tri ili više dobrih poteza unapred, odnosno potrebni su nam kreatori ekonomske politike, pa i politike valutnog kursa, koji imaju u vidu, pre svega, dugoročni interes društva i privrede, što, nažalost sada nije slučaj“. To moje izlaganje su blago podržala samo dva profesora – Lj. Madžar i Marko Sekulović. Tadašnji guverner M. Dinkić je krajnje arogantno, sa nipodaštavanjem, ali i vrlo neubedljivo odbacio te naše kritike.
Zbog čega su Vaše kritike zanemarivane?
- On i drugi samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi u Srbiji bili su pod ogromnim uticajem neolibaralizma, a neki su imali i kompleks inferiornosti u odnosu na „eksperte“ sa zapada i iz međunarodnih finansijskih institucija. Navedimo da je samozvani glavni „vizionar“ ekonomskih reformi prof. M. Labus na jednom savetovanju u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, održanom 1992. izjavio: „Pošto ekonomisti socijalističkih zemalja malo znaju o tome kako funkcionišu tržišne privrede, taj posao treba prepustiti zapadnim ekonomistima“. Oni su krajem 2000. i početkom 2001. bili opsednuti mogućnošću da zaključe sporazum o tzv. produženom finansiranju sa Međunarodnim monetarnim fondom. A ta institucija je bila pod snažnim uticajem neoliberalizma i svim zemljama koje su pretendovale na njegove zajmove i zajmove Svetske banke nametala je „deset božijih zapovesti“ iz tzv. Vašingtonskog sporazuma. Iste „zapovesti“ su nametane svakoj zemlji, pa i SR Jugoslaviji, koja je zaključila sporazum sa MMF o tzv. produženom finansiranju. To je podrazumevalo što bržu i sveobuhvatnu privatizaciju, liberalizaciju spoljne trgovine, posebno uvoza, liberalizaciju propisa koji regulišu tzv. strane direktne investicije, deregulaciju privrednih tokova, suzbijanje inflacije po svaku cenu, uravnotežen državni budžet i sl. Samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi su potpuno ignorisali vrlo loša iskustva niza zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji koje su dosledno primenjivale ovaj koncept. Oni su zanemarivali pozitivna iskustva onih zemalja u tranziciji koje nisu prihvatile ovaj koncept, kao što su Slovenija ili Kina, kao i pozitivna iskustva zemalja u tranziciji koje su u velikoj meri taj koncept napustile, kao što su Poljska i Češka Republika. Oni su ignorisali apele niza nobelovaca i domaćih ekonomista da se izbegne primena tog modela i diktat MMF.
Kako bi sažeto mogli opisati najvažnije kritike dosadašnjeg modela tranzicije/privatizacije u Srbiji? Koji su naučni argumenti za takve kritike?
- Ono što je Srbija praktikovala od početka 2001. teško da se može nazvati „modelom“, već kao, što reče kolega Jovan Dušanić, „bećarskom ekonomijom“, koja je imala geslo „uzmi sve što ti život pruža“ ili geslo „prodaj sve što možeš prodati, zaduži se gde god možeš i sve dobijene pare potroši“. U suštini, osnovni defekt tog koncepta koji je imao ozbiljnu konstrukcionu grešku jeste što je on doveo do ekstremno precenjene vrednosti dinara koji je krajem septembra 2008. bio realno za čak 110% na višem nivou a sada je za oko 80% na višem nivou nego što je bio krajem 2000. godine i to je dovelo do ogromnih deformacija i štete po privredu. Uz ekstremno precenjen dinar, nagla i preterana liberalizacija uvoza koja se sprovodi od sredine 2001. imali su za rezultat „sprženu zemlju“, odnosno uništenu industriju a u nešto manjoj meri su teško pogodili i poljoprivredu i građevinarstvo, što je rezultiralo i u sve većoj nezaposlenosti.
Ti naši „vizionari“, a posebno samozvani čelnik „vizionara“ prof. dr M. Labus su se često „pravili većim katolicima od Pape“. Na primer, M. Labus je kao ministar za ekonomske odnose SR Jugoslavije sa inostranstvom isforsirao smanjenje prosečne ponderisane carinske stope na uvoz na samo oko 5%, dok su u to vreme, Bugarska, Rumunija, pa čak i Republika Koreja i Australija imala znatno više stope – iako su one bile članice Svetske trgovinske organizacije, a Srbija i do danas nije postala njena članica. Pri tome se uopšte nije uzimalo u obzir dramatično stanje u privredi u 2001. godini i to je, uz sve precenjeniju vrednost dinara, moralo dovesti do tzv. holandske bolesti privrede, što sam dokazivao od 2001. godine, ali su te moje analize i tvrdnje – ignorisane.
Uz sve to, i defektan koncept privatizacije takođe je znatno doprineo dramatičnom stanju u privredi Srbije, a naročito u njenom realnom sektoru. Shvatajući sve moguće posledice tog nametnutog defektnog koncepta privrednih reformi, u brojnim radovima koje sam napisao, od 2001. godine sam se zalagao da se taj koncept napusti, ali te moje apele, kao i apele još nekoliko ekonomista (koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke) niko nije uzimao u razmatranje.
Može li se danas oceniti da postoje stari – prevaziđeni modeli tranzicije/privatizacije koji trpe ozbiljnu kritiku zbog neuspešnih rezultata? Može li se govoriti o očiglednoj potrebi za novim modelima tranzicije/privatizacije?
- I danas ogromna većina akademskih ekonomista, a pogotovu samozvanih „vizionara“ ekonomskih reformi u Srbiji smatra da je „model“ bio dobar, ali da on nije dosledno sproveden, a posebno ističu da je osnovni uzrok dramatičnog stanja u privredi – svetska ekonomska kriza, što je, naravno potpuna neistina.
Priče o novom modelu tranzicije, i reforme koja bi imala orijentaciju na izvoz, povećanje konkurentnosti privrede, reindustrijalizaciju, razvoj infrastrukture, razvoj energetike, razvoju nauke, razvoj poljoprivrede i sve to u uslovima niske inflacije i stabilnog valutnog kursa – podseća na priču o rodi i sovi. Naime, priča se da je roda došla kod najmudrije ptice sove i izložila je svoje egzistencijalne probleme – tj. sve veće probleme sa nedostatkom hrane (posebno žaba) i nedostatkom dimnjaka u kojima se gnezdi i zamolila je da joj da savet kako da preživi. Sova je, kao iz topa, rekla „pretvori se u slavuja, bićeš uvek vesela, pevaćeš i ulepšavaćeš život svim živim bićima, a nećeš uopšte imati problema sa hranom i prostor za gnezda. Zbunjena, opčinjena „mudrošću“ sove, roda se duboko zahvalila i ode kući. Kroz nekoliko dana roda ponovo dođe kod sove i zamoli je da joj kaže kako da ostvari tu transformaciju. „Mudra“ sova joj je rekla, „ja sam ti samo dala generalni savet, ali ja nisam ta koja daje savete vezane za operacionalizaciju“.
Problem Srbije je, što, pored ogromnih unutrašnjih ograničenja, od ekonomskih do političkih pa i psiholoških, ima i teško eksterno ograničenje – narkomansku zavisnost od stranih kredita, pre svega od kredita MMF i Svetske banke i po tom osnovu nužnost prihvatanja „preporuka“ tih institucija. Istina je da je MMF, nakon sloma neoliberalizma, bitno umekšao svoje „recepte“ koje nameće zemljama koje koriste kredite te dve institucije. Istina je da on sada čak deluje pozitivno na vlast u Srbiji kada je u pitanju smanjenje opšte potrošnje. Međutim, on je u osnovi zadržao „preporuke“ tzv. Vašingtonskog sporazuma, a on ni jednoj zemlji, pa ni Srbiji, nije doneo pozitivne privredne performanse. Zbog nužnosti budućeg korišćenja kredita ove institucije, kao i kredita Svetske banke, Srbija, bar u ovoj i u idućoj, a verovatno i narednim godinama mora prihvatati „preporuke“ MMF, a one su u velikoj meri doprinele dramatičnom stanju privrede.
Da li je tranzicija/privatizacija politički program ili ekonomska reforma, kojim merilima se utvrđuje njena uspešnost – neuspešnost, koliko vrede argumenti ekonomske nauke u ocenjivaju rezultata ovog procesa?
- Tranzicija u Srbiji je bila neuspešna i to se izražava preko sledećih pokazatelja:
a) Broj nezaposlenih lica je sada znatno veći nego što je bio krajem 2000. godine;
b) Konkurentnost privrede je vrlo niska a u prošloj godini Srbija je na rang listi zemlje po tom pokazatelju pala za osam mesta i našla se u „trećoj ligi“, tj. na 93 mestu;
c) I pored otpisa preko 5,5 milijardi evra, spoljni dug je dostigao oko 24 milijarde, a godišnji anuiteti po osnovu servisiranja tog duga su prešli 40% izvoza robe i usluga, odnosno preko 10% bruto domaćeg proizvoda;
d) Industrijska proizvodnja iznosi ispod 40% nivoa iz daleke 1989. godine;
e) Građevinarstvo se nalazi u kolapsu, a stanje u poljoprivredi je vrlo teško;
f) Po intenzitetu „odlivu mozgova“ samo je jedna zemlja u prošloj godini bila u težoj situaciji;
g) Društvena kriza je dobila ogromne razmere, a ona je velikim delom posledica pogrešnog koncepta privrednih reformi koji je doprineo dramatičnom stanju privrede posebno tzv. realnog sektora.
Ovih dana se pojavio i na sva zvona je objavljen predlog novog modela „postkriznog rasta i razvoja privrede Srbije“ – trojice funkcionera prof. dr Dragana Đuričina, Toplice Spasojevića i Branislava Grujića. Sama činjenica da su se oni našli na nekim funkcijama nije nikakva garancija da su kompetentni za izradu tako ambicioznog plana. Naprotiv, mislim da oni apsolutno nisu kompetentni za to. Oni i njima slični uopšte ne postavljaju pitanje zašto je privreda Srbije u kolapsu. Njima ne pada na pamet da postave pitanje, a pogotovu da konstatuju da je dosadašnji „model“ reformi bio čist promašaj. Njima i njima sličnim „stručnjacima“, „ekonomskim analitičarima“ i „ekonomskim ekspertima“ može se postaviti pitanje zašto se to što oni predlažu kao prioritet nije razvijalo u proteklih deset godina.
Oni ignorišu suštinsko pitanje: zašto je, i pored neto deviznog priliva od početka 2001. pa zaključno sa aprilom 2010. godine po osnovu neto zaduživanja, neto tekućih transfera (pre svega doznaka), prodaje imovine strancima, grinfild i braunfild investicija i stranih donacija (bez Kosova i Metohije) od preko 75 milijardi dolara koje su došle na teritoriju Srbije, stanje u privredi, infrastrukturi, nauci i sada vrlo teško. Oni prihvataju zvanične izjave da je Srbija izašla iz ekonomske recesije, pa čak i ekonomske krize, što je najblaže rečeno, potpuna dezinformacija. Naime, u uslovima kada broj nezaposlenih lica i dalje raste, kada se investicije dalje smanjuju, a strane direktne investicije su se u prva četiri meseca više nego prepolovile u odnosu na isti period prošle godine, kada se aktivnost građevinarstva dalje smanjuje i kada je uvoz opreme smanjen za preko 20%, priče o nekom izlasku Srbije iz recesije ili ekonomske krize govore o neznanju ili o nemoralu onih koji ih izmišljaju.
I na kraju, oni ne kažu kako doći do potrebnih ogromnih deviznih i dinarskih sredstava za razvoj svih sektora koje navode kao prioritete? I što je tragikomično, premijer reče da su predlozi „triomagnifika“ za Vladu prihvatljivi, ali i da ona sprema mnogo ozbiljniji skup reformskih mera. Dakle, iz te njegove konstatacije proizilazi da je to što oni predlažu neozbiljno ali da je za Vladu, verovali ili ne – prihvatljivo.
Postoje li ideje o tome kako bi izgledali novi modeli tranzicije/privatizacije?
- Sve te priče o „novom modelu“ ne znam čega sve ne, najčešće su bacanje narodu prašine u oči i izraz je njihovog gesla „obećanje ludom radovanje“. Za njih je bitno da ta svoja obećanja, koja su dаvali i koja sada daju, dobro naplate a nije im bitno što više niko ozbiljan tim obećanjima i „projekcijama“ – ne veruje. Upravo je na prvoj strani „Politike“ objavljena vest da ekonomski stručnjaci okupljeni oko biltena Makroekonomske analize i prognoze (MAT), Fonda za razavoj ekonomske nauke i USAID rade na „Postkriznom razvojnom modelu Srbije do 2020. godine“. Imajući u vidu da su se stručnjaci MAT-a, na čelu sa matematičarima Stojanom Stamenkovićem i Miladinom Kovačevićem, više puta od 2000. do 2009. žestoko „proslavili“ sa nebuloznim ekstremno optimističkim projekcijama razvoja privrede, vrlo je verovatno da će oni, na bazi široj stručnoj javnosti nedostupne metodologije, ponovo obećati visoke stope rasta BDP, pogotovu u godinama koje su najudaljenije od sadašnje tmurne ekonomske stvarnosti. Njihovo novo angažovanje u izradi „postkriznog razvojnog modela“ ponovo pokazuje da oni koji „šire pozitivnu energiju“ i nekim nebuloznim projekcijama obećavaju „med i mleko“ dobijaju silna društvena i materijalna priznanja, od čega društvo u celini ima samo štete.
Na kraju, da ponovim moj ranije navedeni zaključak iz 2001. Naša ekonomska situacija izgleda bezizlazna, ili kako bi šahisti rekli – pozicija izleda izgubljena. Međutim, kao u šahu, vrhunski velemajstori i u situaciji na šahovskoj tabeli koja izgleda izgubljena – često nađu spasonosno rešenje. Zbog svega toga nama su potrebni vrhunski „velemajstori“, odnosno istinski autoriteti, pre svega iz društvenih, ali i nekih drugih naučnih disciplina koji bi kreirali viziju društveih i ekonomskih reformi koja bi se nakon svestranog razmatranja u svim relevantnim institucijama, na parlamentu usvojila i dosledno realizovala. U razmatranju ove moje ideje bilo bi korisno imati u vidu iskustva Slovenije, Poljske, Kine, Tunisa, Bocvane i sl. Sve te zemlje su pre tridesetak godina bile u ogromnim ekonomskim problemima, pa su nakon prihvatanja vizija društvenog i privrednog razvoja i njihovom uspešnom realizacijom bitno popravile privredne performanse, a na rang listi zemalja po konkurentnosti privrede sve su daleko bolje plasirane od Srbije. S obzirom na činjenicu da postoji ogroman broj ograničenja i da postoji opasnost da se ova ideja, koju već godinama zagovaram, u praksi zloupotrebi, jasno mi je da mi se može prigovoriti da dajem savete kao ona sova iz navedene priče. Vrlo ozbiljan problem je da postoji mogućnost, da zbog svih tih ograničenja, mnogi istinski naučni autoriteti ne prihvate da budu u tom timu. I pored svega navedenog, duboko sam ubeđen da bi realizacija te ideje bila neuporedivo korisnija od nastavljanja dosadašnje prakse „neka ide kako ide“ jer bi to imalo za posledicu da Srbija postane neka kolonija u kojoj živi uglavnom očajno staračko stanovništvo.
Autor SK
Izvor Balkanmagazin, Beogradf
http://www.balkanmagazin.com/kolumna/novosti_i_politika/nema_ni_starog_ni_novog_modela_tranzicije_postoje_samo_prazna_obecanja.xhtml
[...] “Demokratija na zalasku” [...]
[...] “Demokratija na zalasku” [...]
[...] за све оне који су лоше радили у протеклим годинама (“Demokratija na zalasku”), који нису показали способност и знање (O novoj eliti, novoj [...]