Едмунд Берк рођен је 12. јануара 1729. године у Даблину, Ирска. Отац му је био протестант а мајка католиткиња. Дипломирао је у јануару 1748. на Колеџу Св. Тројства у Даблину, где је био центар ирског протестантизма, а који је у то време имао чвршће академске стандарде од Оксфорда и Кембриџа. Оженио се 1757. године и у супротности са тадашњом модом у Лондону није имао контакте са другим женама после венчања. Умро је 9. јула 1797. године.
Најпознатије дело које је објавио 1790. године носи назив ”Размишљања о револуцији у Француској”.
Био је члан Доњег дома и приватни секретар лорда Рокингама који је био председник владе (1763. године). Постао је интелектуални вођа Рокингамовог крила унутар виговаца.
У Енглеској се водила борба између виговаца и торијеваца. Либерали су били међу виговцима. Они су победили у Славној револуцији 1688. године, збацили Џејмса Другог (немачког порекла) и довели из Холандије Виљема Оранског. То је означило победу капитализма и индустријализације. Виговска партија је била сачињена од врхова трговачко-банкарске буржоазије чији је циљ био слобода трговања и зарађивања. Торијевци су били представници сеоског велепоседничког племства. Парламент је 1689. године изгласао ”Декларацију о правима” у којој се налази да се закони доносе и порези прикупљају само уз одобрење Парламента. Представник виговаца у том добу је био Џон Лок који је заступао становиште о природном стању – у природном стању сви појединци су слободни и једнаки, обдарени способношћу да воде самосталан живот јер нису изворно потчињени једни другима и егзистирају једни поред других слободни, без узајамних стега и зависности.
Становници колоније Њујорк изабрали су Берка 1771. године за свог представника у Лондону. Посланик Малтона постаје 1773. а Бристола 1774. године. Поново постаје посланик у Малтону 1780. године.
Био је противник ”’повратка природи”, такозване природне религије – природно друштво не може бити никакав супститут друштвеног поретка који штити од анархије.
Припадао је крилу лорда Рокингама које се борило против краљевог личног режима. У том периоду је дошло до расцепа између краља и народа. У Доњем дому налазили су се посланици који нису бринули о бирачим већ су следили упутства краља. Успео је да издејствује да Парламент 1782. године донесе неколико закона којим је укинут велики број синекура а сужено је и краљево право давања пензија.
Едмунд Берк је сматрао да бирачко тело може да тражи од посланика да жртвује своје интересе општим интересима али не може од њега тражити да прихвата мишљење оних који су га бирали о стварима у којима је од њих упућенији.
Био је присталица слободног тржишта и стриктне децентрализације. Тврдио је да ниједна врста својине неће бити сигурна када постане довољно велика да доведе у искушење похлепу сиромашне власти. Сматрао је да држава нема шта да тражи када је реч о приватном сектору. ”Држава треба да се ограничи само на оно што припада њој самој и установама које је створила, то јест на успостављање оквира за религију, на правосуђе, оружане снаге, на прикупљање државних приходa, на корпорације које своју егзистенцију дугују власти. Укратко, на све оно што је истински јавног карактера – очување јавног мира, јавна безбедност, јавни поредак и јавна имовина.”
”На државу треба гледати с посебним поштвовањем, јер то није партнерски однос у стварима које се тичу само грубе анималне егзистенције привремене и пролазне природе. Она је партнерство у свој науци, партнерство у свој уметности, партнерство у свој врлини и свом савршенству. Пошто се циљеви таквог партнерства не могу остварити ни кроз више генерација, она постаје партнерство не само између живих већ и између оних који ће тек бити рођени. Сваки уговор сваке конкретне државе представља само једну клаузулу у великом првобитном уговору вечног друштва, повезујући нижу природу са вишом, повезујући видљиви и невидљиви свет, у складу са утврђеним уговором, потврђеним неприкосновеном заклетвом која све што је физичке и моралне природе држи на месту које му је одређено.”
Берк је тврдио да закони нису створени већ пронађени. Закони се не могу стварати према нечијој жељи или намери: ”Сви људски закони се само проглашавају.”
Британска влада је, исцрпљена ратом са Француском, 1763. године одлучила да опорезује колоније. Доноси законе о опорезивању, прво 1765. а после и 1767. али колоније ове законе одбацују. Пошто нису бирале представнике у Доњи дом, колоније су тврдиле да Парламент нема право да их опорезује. Избија сукоб у Бостону који прераста у рат, који је окончан 1781. године тако што су америчке колоније стекле независност.
Едмунд Берк је био на страни колонија. Између тога да Енглеска парламентаризам који практикује код куће прошири на колоније, или да он пропадне и у Енглеској, Енглеска је изабрала прво. Након губитка колонија Берк је изјавио: ”Изгубили смо колоније, али смо сачували устав.” Био је велики противник чиновника Источноиндијске компаније, који су владали Индијом после распада царства и победе над Француском. Та компанија је постала велики проблем и за Енглеску и Берк је упозоравао да компанија у Индији оставља пустош иза себе а да чиновници поткрадају саму компанију. Зато је 1784. године донет Закон о Индији којим британска влада добија право да испитује рад компаније. Говорио је да народи у колонијама треба да живе према својим сопственим обичајима и традицији. Заступао је право које је изашло из историје, које је настало на основу синтетизованог искуства прошлих генерација.
Берк је већи део свог живота имао проблема да обезбеди егзистенцију за себе и своју породицу.
Берк је заступао начело верске толеранције. За њега религија представља камен темељац државе и друштва. ”Она је прва и последња и средишња наша мисао. Јер, полазећи од овог религијског система који сада поседујемо, настављамо да делујемо у складу са рано стеченом и једнообразном продужаваном памећу човечанства. Та памет не само да је као мудри архитекта, изградилa достојанствену структуру друштва, већ је и, као штедљив власник, да би ту структуру сачувала од скрављења и пропасти, као свети храм очишћен од свих нечистоћа преваре и насиља и неправде тираније, свечано и заувек просветила политичку заједницу и све што у њој службује. То посвећење обављено је зато да би сви који управљају у влади сачињеној од људи, у којој они оличавају самог Бога, имали високе и часне представе о својој функцији и месту, да би њихова нада била испуњена бесмртношћу и да се не би ослањали на безначајно кратко богатство, ни привремену и пролазну похвалу вулгарног, већ на солидну, трајну егзистенцију у трајном делу своје природе, и трајну славу и сјај примера који као богатство остављају у наслеђе свету.”
Насупрот Француској, Едмунд Берк хвали Америчку револуцију. У Француској је 1793. године почело споровођење плана дехристијанизације и замена хришћанства новом религијом ”разума”. Просветитељи су ум претходних генерација, који је кристалисан и сачуван у постојећим институцијама, обичајима и традицији, омаловажили и бацили под ноге. У Француској се десило оно најгоре што се једном друштву може десити: да му се институције грађене вековима насилно сруше. Револуција је представљала погубан прекид традиције и природног тока ствари. Берк за револуционаре тврди да су се у властитој земљи и против властитог народа понашали као освајачи. Слобода се у Француској претворила у разузданост, насиље, пљачку и крвави пир. ”Они имају ‘права човека’. Против тих права нема лека, за њих ниједан споразум није обавезујући; она не допушта никакво прилагођавање и никакав компромис, све што је мање од њиховог потпуног остварења представља превару и неправду… Поимање људских права на овај начин довело је револуционаре до становишта да се у име тих права може оправдати свако насиље и рушење постојећих институција и норми.”
Берк сматра да се влада не успоставља на основу апсолутних ”природних права” – пошто имају право на све, они хоће све. Грађанско друштво треба да утврди одговарајуће ограничење њихових страсти. Друштво захтева не само потчињеност страсти појединца, већ често и да се људској маси, у целини исто као и међу индивидуалцима, склоности људи осујећују, њихова воља контролише а њихове страсти потчињавају. То се може постићи само снагом која проистиче из њих самих, а не вршењем функције друштва у зависности од те воље и тих страсти које би по дужности требало да обузда и савлада.
”Ако је грађанско друштво сачињено за добробит човека, све погодности због којих је то учињено постају његово право. Оно је институција добротворности, а сам закон је добротворан само ако се поступа по правилу. Људи имају право да живе по том правилу; они имају право да врше правду као међу себи равнима… и право на праведан удео у свему што друштво, својим укупним вештинама и снагом може учинити у корист појединца… У овом партнерству сви људи имају једнака права, али не на једнаке ствари.”
Берк је припадао оној традицији која је наглашавала да људе треба прихватити онаквим какви јесу (између осталог, себичне, склоне превари, нераду и слично), те да су институције једино што их држи под контролом. Институције стварају амбијент који амортизује слабости људске природе и који одржава стабилан и функционалан друштвени поредак. Зато је за слободу и за поредак важна друштвена диференцијација и хијерархија. Подсећао је на Аристотелово становиште да демократија има сличности с тиранијом.
Берк је тврдио да демократија омогућује да већина грађана врши најсуровију репресију над мањином, и да је та жестина снажнија од оне која се може очекивати од власти једног краља. Идеји демократије супроставио је идеју ”природне аристократије” – народ једноставно није способан да влада, будући да нема развијене оне способности које су за тај посао потребне. Вођство би требало да припада мањини, која би имала изражено осећање дужности и која би деловала у јавном интересу. Политичка способност и мудрост се припрема и одгаја генерацијама, а то је могуће постићи и одржавати само у вишим слојевима. Природна аристократија не представља представнике неког издвојеног интереса у држави. Без ње просто не постоји народ.
О Едмунду Берку:
Слободан Јовановић је сматрао да је Беркова највећа заслуга што је у време највећег политичког рационализма увиђао да разум није све.
Фридрих фон Хајек на више места Берка назива пророком и означава међу највећим представницима истинског индивидуализма.
Расел Кирк га сматра родоначелником конзервативизма.
Роберт Низбест смтра да су у последња два века централне теме конзервативизма само проширење оних тема које је формулисао Берк.
Рос Хофман сматра да је Берк ”реформишући конзервативац” а не ”конзервативни реформатор”.
Из књиге:
”Теоретичари либерализма”, Драган Д. Лакићевић, Божо Стојановић, Илија Вујачић, Службени гласник Београд 2007.
Аутор Божо Стојановић користио је цитате из следећих књига:
”Конзервативизам” Роберт Низбет, ЦИД Подгорица 1999.
”Поредак слободе” Глобал Бук Нови Сад 1998. и ”Право, законодавство и слобода” Службени лист Београд, Фридрих фон Хајек,
”Из историје политичких доктрина” Слободан Јовановић, Сабрана дела, том 9. БИГЗ 1990.
”Размишљања о револуцији у Француској” Едмунд Берк, Филип Вишњић 2001.
Повезани текстови са блога:
Simboli kontrole
| Biljana Stojković |
Emanuel Svedenborg
| Horhe Luis Borhes |
Lični stav
Brisanje građanskog morala
Autor: Zoran Stokić
Inercija građanskog morala pomogla je Češkoj, Poljskoj i ostalim zemljama real-socijalizma da izvrše lustraciju ljudi i ideja. Kod nas te inercije nije bilo i zato i jesmo tu gde smo.
Moral je stariji od država. Moralne vrednosti i kulturna uverenja – bilo da ih tretiramo kao autonomne bilo kao autoritarne kategorije – imaju svoju bazu u tradiciji javnog mnjenja. Danas je jasno da ne postoji moral po sebi, prirodni moral, a deskriptivna etika nas obaveštava o moralnim navikama naroda i društava kroz istoriju. Iz trenja usled različitih zahteva koje postavljamo jedni drugima, koje kao pojedinci postavljamo grupama, koje društvene organizacije postavljaju pojedincima – proizišle su različite etike. Od svih njih, građanski moral se pokazao kao najbolji temelj za izgradnju demokratske države koja će biti u stanju da svojim građanima obezbedi najhumaniju do sada poznatu egzistenciju na ovoj planeti.
Gde smo mi u svemu tome? – Svetlosnim godinama udaljeni od građanskog morala. Od kraja Drugog svetskog rata do danas broj građana se kod nas sveo na nivo statističke greške. Da bismo odgovorili zašto nam se to dogodilo, pozabavimo se sa dva istorijska primera neempirijskih tvrđenja.
Ajnštajn je primetio da u Nemačkoj, osim delova crkve, niko nije pružao otpor dolasku fašista na vlast; nisu se opirali, znači, čak ni socijaldemokrate ni komunisti, zašto? Komunisti su bili opsednuti „proročanstvom“ po kome revolucija proletarijata nužno mora doći; kako je ona uveliko kasnila, smatrali su da je fašizam samo katalitičko sredstvo za njeno ubrzavanje. Tako je fašizam, ni manje ni više, za komuniste bio nužan međukorak u istorijskom razvoju u pravcu socijalizma! Iako su ga mrzeli, za njih je fašizam u odnosu na demokratiju i građansko društvo bio „korak napred“, koji ih vodi ka obećanom cilju. Drugi važan moment u ovoj priči jeste potpuno pogrešna prognoza komunista da fašistička vlast u Nemačkoj neće opstati duže od nekoliko meseci! Posle Titove smrti i naši su se levičari poslužili sličnim pogrešnim neempirijskim idejama. Udruženim političkim delovanjem naša „levica“ i „desnica“ potpuno su uništile srednju klasu u Srbiji, a građanska srednja klasa je politički i moralni imperativ i conditio sine qua non svake dobro uređene demokratske države!
Primer neempirijskog iskaza dao je i Dostojevski kada je napisao da „ako nema Boga sve je dozvoljeno“. Mnogi i dan-danas istrajavaju i zaklinju se u istinitost te ideje. Da je Dostojevski u svom zaključivanju, međutim, poštovao empiriju, uvideo bi da društvena praksa u Švedskoj, Holandiji, Švajcarskoj, Danskoj i sličnim evropskim zemljama opovrgava njegovu metafizičku ideju. Stotinama godina u tim zapadnim zemljama prilagođavanje ciljeva jednog čoveka ciljevima drugih ljudi čini osnovu za izgradnju njihovog društvenog vaspitanja. Građani su tu odavno shvatili da moralna pravila nisu apsolutne božije istine, nego da su voljne prirode, da su stvar konvencije. Ne u božijim, već u njihovim rukama bila je njihova sociološka evolucija. Etika odgovornosti, u kojoj se više nisu mešali vrednosni i saznajni sudovi, stvorila je građanske zakone utemeljene na empirijskim činjenicama života i zato su to danas zemlje u kojima je život najhumaniji. A najnehumaniji je tamo gde vlada „etika uverenja“, gde ne postoji diskusija i gde se još ne pravi razlika između vrednosti i saznanja. Komunisti i fašisti su došli na vlast tako što su prvo ukinuli onu proceduru dolaženja do istine koja je do njih važila u građanskim društvima; ništa nije bilo pogubnije nego razaranje baš te građanske tradicije. Oni su svoje mišljenje nametali silom, po principu „božije“ ili „despotske istine“. A kad ne postoji empirijski proces dolaženja do istine, nego postoji samo autoritet, lako je pobiti svačije stavove; evo jednog takvog istorijskog primera, Kopernikovog, koga Luter pobija samo time što se poziva na Sveto pismo: „Ova luda hoće da preokrene čitavu astronomiju, ali Sveto pismo kaže da je prorok Isaija molio Sunce da stane, a ne Zemlju“!
U takvim sistemima vlada jednakost: država = komunistička (ili fašistička) partija = njene vođe = zakon! Tu sudija tim zakonima ne može biti smrtan čovek i njegov građanski moral, to može biti isključivo istorija sveta. „Inteligencija“ se deli na „poštenu“ i „nepoštenu“. Javno mnjenje i etika strukovnih udruženja se ukidaju, jer predstavljaju uporište građanskog morala. Dobro vaspitanje, učtivost, građanske norme, građanski uzori, način ophođenja, tolerancija, pravda, razum, građanske inicijative, udruživanje – ukidaju se kao nešto dekadentno, anahrono, štetno za državu. Kod običnog, prosečnog čoveka razvija se iluzija da je postao gospodar svoje sudbine, dozvoljava mu se da ščepa šta može u prolazu, da se baškari i natura svoju volju i nekulturu lokalnoj okolini.
To brisanje građanske kulture i ujednačavanje svih nivoa tako da niko nigde ne bi štrčao danas pokazuje svoje pravo pogubno lice. Sadržaji građanske kulture zamenjeni su kolektivističkim ritualima sporta, parada, festivala, uranaka, „farmi“. U propagandne svrhe, da bi se podigao rejting zemlje u očima Zapada, upriličuju se manifestacije kao što su „Bitef“, „Fest“ i tsl. Sve te šljokice i lažni sjaj ne mogu, ipak, da sakriju činjenicu da kulture nema tamo gde nema načela građanskog prava (u praksi!), da kulture nema tamo gde se učesnici razgovora ne drže osnovnih intelektualnih postavki na koje se mogu pozvati u raspravi. Nikakvi evropski zakoni i institucije ne mogu sami po sebi učiniti Srbiju civilizovanom zemljom. Jer, te zakone neko mora da tumači kroz institucije, a i u tim institucijama sedimo mi; ali koji mi – građani ili podanici? Jedni se suštinski razlikuju od drugih po nečem što je definisao još Aristotel: „Oni koji žive (živeli vekovima!) u despotiji nemaju vlastitu volju, pa samim tim ni vlastitu suštinu, u despotiji postoji samo volja gospodara koja čini jedini i celokupni sadržaj države.“
http://www.danas.rs
EVROPSKI FAŠIZAM I SRPSKI ANTIFAŠIZAM
Boško OBRADOVIĆ
Srbi su se pojavili u idealnom istorijskom trenutku pada Berlinskog zida kada je trebalo skrenuti pažnju sa ponovnog ujedinjenja Nemačke, a i dobro su došli kao krivci za mnoge neuspešne „prodore na Istok“
Teško da u savremenom političkom rečniku ima izraubovanijeg i pogrešnije korišćenog termina od pojma fašizma. Fašizam se odavno proširio sa idejno i praktično autentičnog prostora Italije i postao univerzalna ideološka poštapalica i etiketa za namensko primenjivanje u širokom dijapazonu, a prema potrebama kreatora javnog mnjenja. Ne samo da se u ovoj revizionističkoj medijskoj istoriografiji zaboravilo ko su bili prvi i pravi fašisti i njihove preteče, podržavaoci i sluge već se otišlo i dalje: sopstveno omraženo i zločinačko lice počelo se poturati i nametati drugome. Samo tako je kroz jedan antiistorijski, nehumani i necivilizacijski medijski eksperiment srpski narod od uloge fašističke žrtve mogao dospeti u poziciju paklene optužbe za neofašizam. Kako se to dogodilo?
NEPOZNATI FAŠIZAM I PREĆUTANI ANTIFAŠIZAM Da bismo odgonetnuli ovu naizgled nenormalnu enigmu, moramo se vratiti daleko u prošlost i potražiti izvore najvećih totalitarnih režima u 20. veku.
Kriza demokratije. Možda nije dovoljno naglašeno da je izvor svih totalitarizama 20. veka u velikoj svetskoj krizi kapitalizma i demokratije, koji su postali nečovečni okviri za život ljudskih zajednica. Kapitalistička i demokratska manipulacija ljudskim masama, bezobzirni sticalački i vlastoljubivi imperativi sami su stvorili preduslove za svoje rušenje i traženje novih socijalnih uređenja. Zato je svaka izvitoperena akumulacija kapitala i vlasti bez socijalne odgovornosti i solidarnosti izvor revolucija za koje se ne zna čime će završiti.
Darvinizam kao preteča nacizma. Darvinizam je prvi nacizam. Iz teorijskog učenja o bespoštednoj borbi životinjskih vrsta u kojoj samo najjači opstaju izrodila se ideologija socijalnog darvinizma o borbi između ljudi, klasa, nacija i država za prevlast i međusobno istrebljenje. Darvinizam nije, dakle, pokušaj naučnog opravdanja samo ateizma već i brojnih ideoloških i socijalnih programa koji su usledili, od kojih je prvi britanski rasizam. Britanskim rasističkim inspiracijama u stvaranju nemačkog nacizma bi trebalo posvetiti posebnu studiju, baš kao i britanskoj (i svetskoj) fascinaciji Hitlerom gotovo do samih početaka Drugog svetskog rata. Tek se na ovu britansku naučnu i ideološku podlogu nadovezuje ničeanska paganska i okultna ideologija germanskog nadčoveka, krvi i tla.
Fašistički Zapad i slovenski antifašizam. Sve tri najveće totalitarne ideologije 20. veka – fašizam, nacizam i komunizam – duhovna su deca Zapada, tačnije rečeno – rimokatoličke Evrope. Evropski civilizacijski izumi su lomače, giljotine i gasne komore, a u Sovjetskom Savezu patentirani koncentracioni logori do maksimuma su usavršeni u srcu Evrope – u nacističkoj Nemačkoj. Nije, i jasno je zašto nije, nikada dovoljno naglašena elementarna istorijska činjenica da su jedini svenarodni otpori fašizmu i nacizmu bili slovenski – ruski, poljski i srpski – a da se svi drugi pokreti otpora, ne računajući izolovani britanski i američki slučaj, ne mogu porediti sa slovenskim. Razmere, međutim, evropske kolaboracije sa Hitlerom su ogromne i gotovo da nema evropskog naroda – izuzev Srba – koji nije u redovima Trećeg rajha svoju jedinicu poslao na Istočni front.
Klerofašizam. To je prava i neispričana tema. Kakve su konkordatske sprege između nacizma i rimokatolicizma, Trećeg Rajha i Vatikana? Kojim sve „pacovskim kanalima“ su najveći svetski zločinci uspevali da se spasu od pravde i prebace najčešće u Ameriku, posebno Južnu, ali i Severnu? Kako su mnogi od njih kasnije postali ugledni svetski državnici na obe strane Okeana? Koja ono beše „Crkva“ ima najjaču misionarsko-diplomatsku poziciju na svetu, a posebno u Južnoj Americi? Hoćemo li jednom otvoreno i do kraja ukazati na jedini svetski istinski klerofašizam – vatikanski, rimokatolički? Treba li dokaza – evo viševekovne istorije „Crkve“ u Hrvata i njihovog, na rimokatolicizmu utemeljenog višestrukog genocida nad Srbima. Ako je Aušvic vrhunac istorije Evrope, onda je Jasenovac najveći domet Vatikana.
Nacional-socijalizam. Da li smo se ikada zapitali zašto je termin fašizam toliko frekventniji od termina nacizam kad je nacizam nesumnjivo bio neuporedivo veće zlo za čovečanstvo od fašizma? Da li zato što je nacizam orginalno nemački, pa može previše opteretiti istorijsku sudbinu naroda koji ga je praktikovao, dok je fašizam, gotovo oslobođen italijanskog prizvuka, podesan za univerzalno tretiranje i olako etiketiranje? Ili razlog leži u tome što je pravo ime nacizma – nacional-socijalizam, pa se ujedinjeni socijalisti i proleteri svih zemalja osećaju nezgodno što su imali ovakvog ideološkog srodnika?
Svi balkanski fašizmi i srpski antifašizam. Postoji li narod u bližem balkanskom okruženju izuzev srpskog koji nije bio na strani Sila osovine? I sa kojim balkanskim i evropskim narodom bi se dao uporediti srpski otpor prema nacističkom okupatoru? Da li je svet konačno spreman da prizna ko su prvi svenarodni ustanici u okupiranoj Evropi i koji su evropski gradovi prvi oslobođeni od nacista? Umesto toga, srpski antifašizam je u zapećku, a fašistički saradnici se kite tuđim perjem. Koje su to antifašističke tradicije okolnih naroda na koje se oni danas pozivaju?
I posle fašizma – fašizam! Ako je borba za životni prostor, osvajanje tuđih teritorija radi iskorišćavanja tamošnjih resursa, jedan od osnovnih imperijalnih ciljeva fašizma i, posebno, nacizma, onda je fašizam i danas živ i njegovo ime je NATO. Pričati u naše vreme o fašizmu, a zanemariti fašistički karakter NATO-pakta velika je besmislica i najbolja provera za sve antifašiste ovoga sveta. Baštiniti antifašističke tradicije iz Drugog svetskog rata i istovremeno biti član fašističkih NATO-misija širom sveta potpuni je paradoks. Zato je jedino istinsko ime savremenog antifašizma anti-NATO.
Srbi kao novi nacisti. Toliko puta je postavljeno pitanje zašto baš mi, Srbi, da budemo odabrani za glavnog negativca ne samo u procesu raspada bivše Jugoslavije već – u jednom času krajem 20. veka – na planetarnom nivou. Više je mogućih odgovora. Da li to što se na našim prostorima geopolitički prelamaju Istok i Zapad, graniče rimokatolicizam i pravoslavlje; formira islamska transverzala i budući otomanski komonvelt; prebijaju dugovi sa islamskim svetom na drugim osvajačkim tačkama planete tako što se okupirane teritorije u Iraku kompenzuju stvaranjem muslimanske Bosne i Hercegovine i Kosova u središtu Evrope?! Ili je razlog u tome što – kako god se Srbi ponašali – Zapad će ih tretirati kao „male Ruse“ i rusku karaulu u evropskoj dubini?
Možda je najvažniji motiv ipak potreba Nemačke i Vatikana da se oslobode nacističke i genocidne prošlosti i sopstveni istorijski teret prebace na nekoga drugog. Srbi su se pojavili u idealnom istorijskom trenutku pada Berlinskog zida, kada je trebalo skrenuti pažnju sa ponovnog ujedinjenja Nemačke, a i dobro su došli kao stari krivci za mnoge neuspešne „prodore na Istok“. A pošto su nađeni novi nacisti, nedostajali su još novi Jevreji, tj. nove žrtve genocida, i tu su se najpre slovenački i hrvatski rimokatolici, a potom i bosanski i šiptarski muslimani odlično uklopili. Time su nađeni i novi saveznici za nove NATO-baze u Evropi i definitivno opkoljavanje Rusije.
Naša krivica u svemu tome je jednostavna: vekovima držimo izuzetno značajni geostrateški prostor, koji ne bi trebalo da bude u našim rukama, a imamo veliku nacionalnu svest i državotvornu snagu. Zato glavni talas tzv. denacifikacije Srba – nakon medijske i političke operacije – mora biti učinjen na pravnom, istorijskom i prosvetnom planu. Srbima treba nametnuti istorijsku krivicu, kompleks izazivanja svih ratova u bivšoj Jugoslaviji, novu biografiju i identitet zločinačkog i genocidnog naroda i države, i tako onesposobiti duhovni, moralni i državotvorni potencijal nacije.
Ako je nešto savremeni fašizam, onda je to upravo ovo što se radi sa srpskim narodom i istorijskom istinom o nama.
Da pogledamo samo delić toga u praksi.
ETIKETIRANJE KAO SREDSTVO MEDIJSKOG RATA Nad srpskim narodom u poslednje dve decenije izvršen je takav medijski eksperiment kakav do sada nije zabeležen. Na početku prošlog veka (po završetku Prvog svetskog rata) bili smo narod čije su moralne i vojničke osobine slavljene u čitavoj Evropi i svetu. Na kraju tog istog veka postali smo simbol svekolikog zla i zločina na kugli zemaljskoj. Šta se to dogodilo da je slika srpskog naroda u svetu za nešto više od 70 godina postavljena naglavačke?
Bili smo, na žalost, žrtva jednog nebivalog medijskog eksperimenta, medijskog rata koji nikada nije prestao. Naša je najveća zabluda da tog rata nije ni bilo i da se on ni danas ne vodi.
U medijskom ratu bilo koje vrste najprisutnija metoda je etiketiranje protivnika onom etiketom koja bi u javnom mnjenju mogla izazvati najveću pažnju i osudu. U moru dezinformacija i poluistina u kojima živimo, u kontrolisanom medijskom svetu u kome nema mesta za javnu raspravu i mišljenje druge strane, etiketiranje je savršen medijski udarac. Optužba se lako plasira, brzo se zadobijaju poeni, a pitanje je da li će žrtva ikada imati mogućnosti da iskaže svoj stav.
Brojne su etikete kojima su srpski narod i njegova Crkva duži niz godina izloženi. Međutim, već više od pola veka jedna etiketa opstojava, a da nije dovedena u pitanje. Radi se, naime, o tzv. klerofašizmu. Politički termin ili, tačnije rečeno, etiketa klerofašizam potiče iz arsenala komunističkog novogovora. Oni koji ga danas iznova primenjuju prvo svedoče o svom duhovnom i ideološkom ishodištu, a tek potom i o savremenim političkim ciljevima. Ovaj termin je ujedno i do krajnjih granica nejasan: na koji kler (klir) i na koji fašizam se tačno odnosi.
Što se tiče klera, na našim prostorima po zvaničnim, a posebno nezvaničnim statistikama postoje mnoge „crkve“, pa samim tim i najrazličiji predstavnici „klera“. Da li su sve te društvene formacije svrstane u ovu grupu klerofašista ili je ovaj simpatični komunistički izum predviđen samo za jednu Crkvu i njen klir?
Koji je, tek, fašizam u pitanju? Do sada u svim pominjanjima ovog političkog termina nismo čuli niti jednu njegovu definiciju da bismo konačno saznali šta se pod tim pojmom podrazumeva. To je, valjda, i cilj: dok god nema precizne definicije, ostaje puno prostora da se pod ovim pojmom podrazumeva sve ono za šta je onaj koji etiketira zainteresovan, tj. što je predmet medijske obrade. Većina savremenih pojava se dešava u medijskom svetu, dok često biva nepotvrđeno da li ti virtuelni događaji imaju uporište i u realnosti.
Uz antisemitizam – nema „lepše“ etikete koju neko može da vam prišije, a da ne možete da se branite – od fašizma i nacizma. Opšta kultura u Evropi i svetu u drugoj polovini 20. veka usadila je, sada već kao arhetip, zgražavanje nad samim pominjanjem ove tri reči. Tako su ovi termini postali najpodesnije etikete za srozavanje političkih i svakih drugih neistomišljenika i konkurenata.
O antisemitizmu u Srba mogu govoriti samo oni koji ili ništa ne znaju o istoriji srpsko-jevrejskih odnosa ili tačno znaju šta i zašto to rade. Dva naroda koja, pored starozavetne verske tradicije, baštine i zajedničku stradalnu istoriju u istim logorima za vreme Drugog svetskog rata, ne mogu ni po kom osnovu biti u sukobu sem u virtuelnoj realnosti onih kojima je taj sukob potreban kao izgovor za nove optužbe na račun srpskog naroda. Odgovornost snose i naši državni organi, koji, ne otkrivajući vinovnike antisemitskih, kao i mnogih drugih međunacionalnih ispada i incidenata (koji su, u krajnjoj liniji, daleko ispod svetskog proseka), omogućavaju da se za ove događaje optužuje ceo srpski narod.
O fašizmu ne vredi ni diskutovati dok neko taj pojam prvo ne definiše. Ako se radi o italijanskom fašizmu, ne vidimo kako možemo biti sledbenici poretka sa kojim smo bili u ratnom sukobu. Ako fašizam označava nešto širi krug ideja, onda najpre da pogledamo koji sve savremeni, neokolonijalni pokreti u svetu mogu da se podvedu pod tu definiciju. Srpski narod u svom nacionalnom programu nikad nije imao imperijalne ciljeve niti progon drugih vera i nacija – pod bilo kojim ideološkim izgovorom. Najzad, o nacizmu je dovoljno reći da bi svaki onaj koji sledi ideje koje su Evropu i ceo svet, a posebno narod iz koga potiče, koštale mnogo života i razaranja, morao ozbiljno da se zabrine za svoje mentalno zdravlje. Narod koji je prvi podigao ustanak protiv nacizma u okupiranoj Evropi ne može biti sledbenik tih ideja.
Najveći problem, međutim, vidimo u tome što se kao narod neprestano nalazimo u defanzivnoj poziciji, koja od nas zahteva da se stalno pravdamo i branimo od nekakvih optužbi. Etiketiranje je toliko savršena medijska tehnika da i samo pravdanje baca senku na vaš stav. Najbolje bi bilo prećutati tako neozbiljne i zlonamerne optužbe. Međutim, one nastoje da postanu medijske, pravne i naučne istorijske istine prema kojima se kreira čitav društveni život. Zato drugog izbora nemamo, nego da predano iznosimo istinu o sebi samima. To umesto nas niko drugi neće uraditi.
Veliki problem cele ove priče jeste u tome što naši mediji (da ovde i ne pominjemo strane) jednostavno onemogućavaju dijalog po svakom od spornih pitanja u srpskom narodu danas. Glavni medijski prostor je zatvoren za polemiku po ovim pitanjima i davanje prostora onima koji bi mogli da odgovore na sve optužbe kojima smo kao narod konstantno izloženi. Kao da se odbrana dostojanstva svog naroda doživljava kao veliki minus koji bi ih koštao daljeg povoljnog statusa u očima stranih mentora.
IZJEDNAČITI RODOLJUBLJE SA FAŠIZMOM I NACIZMOM Medijski eksperiment kome smo izloženi ima za cilj da srpskom narodu nametne „denacifikaciju“ koju bismo dobrovoljno prihvatili ili, još bolje, sami izvršili. Ta denacifikacija ne predstavlja legitiman obračun sa nacističkom prošlošću u Srba – jer nje nikada nije ni bilo – već zgodan paravan za gašenje srpskih nacionalnih osećanja i otupljivanje odbrane legitimnog srpskog nacionalnog interesa. Određene „grupe intelektualaca“, nevladine organizacije, političke stranke i mediji koji se protive (re)afirmaciji srpske svetosavske duhovnosti i kulture istovremeno nastojeći da ukinu svaku ulogu Crkve u društvu, neprestano pokušavaju da pojedincima, grupama, udruženjima građana, političkim strankama ili drugim organizacijama koje u svetosavskom pogledu na svet vide koren autentične srpske kulture i politike stave etiketu fašista, nacista ili antisemita želeći da na tome ideološki profitiraju u ovoj 65-godišnjici od pobede nad fašizmom.
Krajnji cilj ove medijske ratne strategije jeste da se svaki oblik izražavanja nacionalnog osećanja, posebno kod Srba, podvede pod ove etikete. Jedan izvitopereni, šovinistički i imperijalni vid nacionalizma (kakav je bio nacizam) tako bi postao pokriće za obračun sa bilo kojim rodoljubljem. Ili barem to važi samo za Srbe. Jer svuda na svetu ispoljavanje nacionalnog osećanja i žestoko zalaganje za ostvarivanje nacionalnih interesa više je nego normalna stvar. Jedino su Srbima uskraćena ova prava, štaviše – obaveze rodoljublja. Dvostruki standardi i krajnje licemerje koji su obeležili politiku tzv. međunarodne zajednice prema srpskom narodu u poslednjih 20 godina na ovom primeru se uvek i iznova projavljuju.
Mi danas i uvek treba da kažemo: ne želimo da budemo veći nacionalisti nego što su to Amerikanci, Jevreji, Francuzi ili Nemci. Koliko oni brinu o svom nacionalnom interesu, toliko neka bude dozvoljeno i nama. Ne tražimo ništa više. Ali ne pristajemo ni na manje jer time bi se ponovo pokazalo da ono što važi za druge ne važi i za nas, i obratno. Velike sile imaju slobodu da se ponašaju kako žele, ali to ne znači da mi moramo da pristanemo na sve oblike njihovog ponašanja i diktata, kao što to nismo činili ni u Drugom svetskom ratu, zbog čega se, za razliku od mnogih drugih, danas možemo ponositi. Odluka je samo na nama: hoćemo li da se odreknemo sebe i svoga porekla i mutiramo u nekakav novi identitet, koji bi bio u skladu sa propisanim kalupom, ili ćemo posvedočiti svoj identitet i na njemu graditi svoje mesto pod Suncem.
NEONACISTI SU NA ZAPADU, A NE U SRBIJI Ako tražite najveće savremene izraze antisemitizma, neonacizma, rasnih nemira i netrpeljivosti, i fašizma – nećete ih naći u Srbiji, nego ih potražite na Zapadu.
Postoji li stvarno problem novih nacističkih ispada u Srbiji ili se radi o samo još jednom u nizu elemenata virtuelne realnosti, kojoj pripada serija događaja kao što su antisemitski grafiti u Beogradu ili međuetnički incidenti u Vojvodini?
Pogledajmo stvari sa čisto zdravorazumske strane. Može li pripadnik srpskog naroda, koji je teško stradao od nacista u Drugom svetskom ratu biti pronacistički opredeljen? Može li pripadnik jednog od slovenskih naroda biti sledbenik ideologije koja je, između ostalih, želela i uništenje Slovena? Da li je prirodno da toj ideji sleduju unuci prvih ustanika protiv nemačke okupacije u porobljenoj Evropi 1941. godine? Ima li tu ičega normalnog? Naravno da nema i da se tu radi o jednom socijalnom i psihološkom iščašenju. Koji bi bili razlozi za ovako paradoksalan ideološki izbor jedne krajnje male i marginalne grupe mladih ljudi u Srbiji?
„Srpski nacizam“ nije nikakav naš proizvod, već subkulturna sekta koja nam je došla sa Zapada. U našoj istoriji i predanju nemamo tu vrstu učenja i prakse, tako da novopečeni sledbenici Hitlera u Srbiji, ako stvarno postoje, nemaju ama baš nikakve veze sa Srpstvom, i potrebna je krajnja zlonamernost da im se pripiše srpski karakter. Mnogi se rado koriste ovakvim više nego minornim pojavama za evropski prosek upravo da bi iznova dokazivali teoriju o „nepopravljivom srpskom šovinizmu“. Tek je u tom ključu razumljivo zašto ovakve teme dobijaju naslovne strane. Ako nacizma nema, treba ga izmisliti jer Srbi moraju postati novi nacisti. Međutim, bez obzira na sve to, ostaje pitanje otkuda ovakve grupe u Srbiji – ako zaista postoje.
Prvo, nema sledbenika nacističkih ideja starijih od 30 godina. Da je u pitanju ozbiljan prodor jedne ideje u srpsko društvo, ona bi bila zastupljena u svim starosnim dobima, tj. prisutna po dubini i širini naroda. Jasno je da je ona eksluzivni izum veoma mladih ljudi i da se u tim godinama i završava njeno trajanje. Šta ih privlači? Tu, najpre, ima one divlje i kontraproduktivne pobune mladog čoveka koji voli da proba nešto neobično, prokaženo, zabranjeno. Nacional-socijalizam je dovoljno uporno i žestoko negiran da bi postao zanimljiv za podražavanje. Psihološki, to mladima znači ideju koja ih izdvaja iz dosadne svakodnevice. Kada se tome pridoda potreba mladih da imaju i ideološko-političku pozadinu svog mangupiranja, eto dobre zabave za dokone tinejdžere i studente. Najzad, nacionalno i verski nepismena omladina, koja ni u porodici, ni u školi niti u medijima o temeljima svog nacionalnog identiteta nije mogla da nauči ništa pravilno, tako duhovno osiromašena nacional-socijalizam može lako poistovetiti sa sebi bliskim shvatanjem rodoljublja.
U EVROPI BEZ BOGA SVE JE MOGUĆE I DOZVOLJENO U pitanju je jedno obično nepoznavanje i srpskog rodoljublja i ideje nacizma. Ni liberalizam, ni marksizam, ni fašizam, ni nacizam nisu slovenski ideološki proizvodi, već najdublja misao Zapada koji se odrekao hrišćanstva. Kada je Evropa umesto Bogočoveka rešila da slavi neke druge vrednosti, ubrzo je te nove kultove počela da obogotvorava. Tako je nastalo obožavanje čoveka – građanina i njegovih prava u liberalizmu tzv. prosvetiteljstva Francuske revolucije, obožavanje jedne klase i potreba za njenom diktaturom u marksizmu, obožavanje paganske rimske države u fašizmu i obožavanje rase, krvi i tla u nacional-socijalizmu. U sveopštoj duhovnoj pustinji koja je – pošto je Bog proglašen mrtvim – zavladala na Zapadu lako se rađaju slične sekte kao pseudozajednice i slične ideje kao nova božanstva.
Na drugoj strani – srpsko rodoljublje nije napustilo Bogočoveka kao merilo svih stvari i pojava i direktno je suprotstavljeno svakoj ideologiji koja umesto hrišćanstva Evropi postavlja druge temelje ili koja obogotvorava bilo individuu bilo kolektiv. Srpsko rodoljublje je na prvom mestu vrhunska etika – čojstva i junaštva u službi Bogu i svome rodu, kao i svakom čoveku bez obzira kom narodu pripada. Postoji li narod na svetu koji je u svoj moralni kodeks postavio pravilo čojstva – zaštite drugog od sebe? To je duboko hrišćanska pouka i jasno govori o korenima te neprevaziđene verske i građanske korektnosti i tolerancije, koja je oduvek krasila srpski narod. Kako i gde je sve ovo mogao da nauči mladi čovek u Srbiji? Na kojim idealima je on odrastao? U duhovnoj i moralnoj pustoši savremene Srbije treba imati mnogo sreće, pa pronaći oazu Crkve i spasiti se od najrazličitijih iskušenja, od kojih je nacistička ekstravagancija kap u moru.
Svi socijalni lomovi koje danas živimo pogodno su tlo za omladinsku pobunu i svaku vrstu moralne i fizičke propasti, ali izlaz se ne nalazi u bezličnom novogovoru bezgraničnih ljudskih prava, već u tradicionalnim zajednicama ljubavi – braku, porodici, parohiji, naciji, patriotskim udruženjima i svim onim vrednostima koje životu daju viši smisao.
Ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu da se ovaj narod već 20 godina nalazi na stubu srama, da se i napolju i unutra o njemu slobodno i bez ikakvih posledica može izgovoriti najveća moguća uvreda i laž, da nema kraja pritiscima i ucenama spram njega i da negde mora da proradi i pobuna protiv tolikih poniženja. To ne znači da ta pobuna treba da uzvrati istim sredstvima. Naprotiv, najbolji odgovor je ukorenjivanje u svome duhovnom i nacionalnom identitetu, po samoj svojoj prirodi – svečovečanskom, koji je, zapravo, najveća smetnja onima koji klevetaju srpski narod. Jedini lek i prevenciju od oboljevanja srpske omladine od subkulturnih vrednosti ove vrste jeste bolje poznavanje uzroka i posledica tih pseudokultura, ali još više duboko i opitno upoznavanje vrednosti svoje vere, duhovnosti i kulture.
Dveri Srpske
Blizina Armagedona
LIČNI STAV
Autor: Prof. dr Slavenko Grgurević
1. San
Svi mislioci ovog sveta kakva god da je njihova religija i filosofija slažu se u jednom: da je sve dobro, sve je dobro čak i kada caruje haos, sve je dobro. To je čudan paradoks. Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san, zlo, košmar…
Kako probuditi zatočenike ambicija, strasti, pohlepe, nemoći i bede, a da svi podjednako osete jednostavnu dobrotu i ljubav što je smisao postojanja čoveka i čovečanstva? Hiljadama godina od kada traje smislena komunikacije čoveka i prirode materijalni i duhovni razvoj sledili su suprotne putanje, pri čemu je materijalni progres bio dominantan cilj. Ti putevi se mogu približavati ponovo kada se čovečanstvo odrekne želje za vladanjem i kada se počne prilagođavati ne svetu koji smo stvorili već svetu za koji smo stvoreni. U takvom svetu moć pojedinca i institucija će počivati u zajedničkom duhu razvojnog toka. To znači prilagođavanje ritma unutrašnje prirode čoveka sa primordijalnim principima koji vladaju procesom nastajanja u prirodi, oko njega. Osećajući ljubav prema svemu u životu koji mu je prethodio i prema onom koji će uslediti posle njega – čovek će spoznati iskonsku dobrobit kosmičkog Uma, smisao Boga, Neimara svih svetova…, što je uslov njegove predanosti prirodnom ritmičkom toku koji u sebi nosi celu fizičku realnost.
Ukoliko izbor novog sveta u nastajanju bude put koji uspeh meri ne samo stopom rasta potrošnje robe i usluga već i rezultatima uz minimum potrošnje postignutim u ostvarenju unutrašnjeg zadovoljstva ljudi, radosti i skladnog razvoja ličnosti, u tom slučaju će ekonomska saradnja imati svrhu, a čovečanstvo prosperitetnu budućnost. Neutrališući Pohlepu kao motiv i izvor moći i posledicu sveukupne višemilenijumske samodestrukcije, Ljubav će čoveku i čovečanstvu dati konačni i kolektivni izvor spasenja.
2. Buđenje
Saznanje šta je važnije: biti mnogo, ili imati mnogo pu je ka buđenju i spoznaji novog sveta u nastajanju. Put ka unutrašnjem miru i skladu je trag ka smirivanju prirode oko nas koju snažnom energijom smislene destrukcije provociramo na kataklizmične reakcije. Smislena energija zla (tanatos) koja potiče iz unutrašnje prirode čoveka prenosi se na svet oko nas, razara energiju sveukupnog dobra (eros) koje vlada prirodom, a to zlo podstiče planetarnu destrukciju. Čovek nikada nije bio bliži Armagedonu i kolektivnom samouništenju. Kakva je uopšte korist slanja čoveka na druge planete kada ne uspevamo da živimo na Zemlji?
Pitanja koja zaokupljuju savremene mislioce na tragu su buđenja i spasenja o kome uče najstariji zapisi i knjige postanja (Biblija, Talmud, Kuran). Čovek, pak, nesklon je buđenju, izlečenju – pre traži olakšanje, jer bi izlečenje bilo previše bolno. Zato stari mudraci i ne pokušavaju da bude ljude oko sebe. Oni samo kažu: „Ja samo treba da produžim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples – ako im pomogne dobro je, ako ne pomogne – nikom ništa“. Ili kao što kažu Arabljani: „Priroda kiše je uvek ista, ali od nje raste trnje u pustinji i cveće u oazi.“
Političari, menadžeri, „naučnici“ stalno pričaju o uslovima za postizanje mira i skladnog razvoja. Gotovo su nas uverili da ne možemo zamisliti da budemo sretni bez odgovarajućih uslova. Da bismo se probudili moramo da želimo da čujemo i shvatimo reči starih mudraca da su sreća, mir, sklad – bezuslovni i da su duboko u nama samima. To je, dakle, prvo što bi trebalo učiniti ako hoćemo da se probudimo, ako hoćemo da volimo, ako hoćemo slobodu, radost, spokojstvo i prosvetljenje. U tom smislu duhovni rad je najvažniji, jer to nije ni samilost, ni privrženost, ni obožavanje, ni religioznost – samo duhovni rad vodi prosvetljenju i buđenju!
Posmatrajte teskobu koja caruje svuda oko nas, posmatrajte usamljenost, strah, konfuziju, konflikte u srcima ljudi, unutrašnje i spoljašnje sukobe. Zamislite da vam neko pruži mogućnost da se svega toga oslobodite. Zamislite da vam neko pruži mogućnost da zaustavite to užasno traćenje energije, zdravlja, emocija – posledicu svih tih konflikata i konfuzija, zamislite da vam neko pokaže put koji možemo postići da zaista volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prožeti ljubavlju. Možete li da zamislite išta korisnije od svega toga? Međutim, ima ljudi koji tvrde da je veliki biznis korisniji, da je politika korisnija, da je nauka korisnija. (A. de Melo)
3. Java
Tradicionalna mudrost kakvu utelovljuju sve velike svetske religije, već dugo poučavaju da krajnji cilj ljudskog života nije zadovoljenje svih fizičkih želja nego postizanje slobode do koje se stiže ujedinjavanjem sa metafizičkim jedinstvom univerzuma. Cilj je pronaći istinu koja će nas osloboditi, pronaći ko smo mi u stvari, poistovetiti se sa Apsolutnim principom koji ujedinjuje celokupni život na zemlji. Da bismo to uspeli, moramo se vratiti tradicionalnim vrednostima transcedentalne mudrosti. Svi veliki religijski učitelji: Hrist, Muhamed, Mojsije, Buda, indijske mahatme propovedaju suzdržljivost, jednostavnost, dobrovoljno odricanje i obuzdavanje – Rad, Veru i Duhovni a ne (samo) materijalni napredak. Hrist je rekao: „Šta vredi da čovek osvoji svet, a da izgubi sebe i naudi bližnjem svom.“ Islamski mistici i askete Sufi opisani su kao „oni koji ne poseduju i nisu posedovani“.
Dok staro industrijsko društvo ciljem proizvodnje smatra potrošnju, a na rad se gleda kao na sredstvo kojim se taj cilj postiže – savremeni mislioci, na temelju iskonskih mudrosti sve više budućnost čovečanstva vide u radu, tj. vraćanju religijskog poimanja značaja i vrednosti rada. U svom čuvenom eseju „Budistička ekonomija“ veliki mislilac E. Šumaher navodi da rad pruža čoveku priliku da korisno upotrebi i razvije svoje sposobnosti, da mu omogući da savlada svoju egocentričnost i razvije solidarnost i osigura sredstva potrebna za dostojanstven život.
Nama na Balkanu, na ovom lepom i stolećima užarenom prostoru, na razmeđima velikih svetova Istoka i Zapada, na mestu susretanja i prožimanja triju veličanstvenih svetskih civilizacija: islamske, judo-hrišćanske i arapske najpre pripadaju te velike univerzalne civilizacijske vrednosti. Ne jednom sam imao to zadovoljstvo da svoju radoznalost i žeđ za otkrivanjem „velikih“ istina doživim u razgovorima sa jednostavnim prostodušnim ljudima i verskim učiteljima, kakvi su gospoda patrijarh srpski Irinej Gavrilović, muftija sandžački Muamer Zukorlić – koje sam sretao i prijateljevao sa njima na svojim putovanjima po Srbiji i Balkanu. Međusobna iskrenost, posvećenost jednostavnoj ljudskoj dobroti i veri u univerzalne vrednosti koje su zapisane u knjigama postanja, njihovom tvorenju i gorkom posrtanju kroz istoriju – činili su uzbudljivim te razgovore, jer su zračili nadom da put duhovnog prosvetljenja čovečanstva nije u velikim idejama, ni u kolektivnom izgaranju zbog njih, već u ličnom doživljaju sveta.
Jedino zlo na ovom svetu je nesvesnost, dakle neznanje, nesposobnost da vidimo život kakav jeste, nerazumevanje za druge ljude i njihove postupke i nemogućnost da ih prihvatimo bez straha. Naša sreća ja na dohvat ruke: ona ne zavisi od onoga što nam se dešava već od načina na koji opažamo svet i suočavamo se s njim.
http://www.danas.rs
NEVEN SESARDIĆ:
KAKO DANAS BITI DESNIČAR
Jutarnji list, Zagreb
U vezi s većinom otvorenih političkih pitanja ja bih sam sebe klasificirao kao desničara. U sporovima u američkoj politici više se slažem s republikancima nego s demokratima, u Engleskoj više s konzervativcima nego s laburistima, itd. Naravno, u ovom tekstu ne mogu dalje objašnjavati svoj politički credo, premda moram priznati da bih, u duhu neoliberalnog kapitalizma i u potrazi za dodatnim profitom, vrlo rado detaljnije elaborirao svoje stavove u nastavcima u nekoj masno plaćenoj tjednoj kolumni pod naslovom, recimo, “Pogled zdesna”.
Ma ne, to je bila šala!
Nasuprot notorno lošoj reputaciji nas desničara, mi ne radimo uvijek sve samo radi novca. Koliko god to izgledalo nevjerojatno, i nama je također stalo (ponekad) do općeg dobra. Tako i ja u ovom članku namjeravam napraviti nešto što može biti od javne koristi, naime, želim pokazati da se neka politička gledišta danas masovno odbacuju bez dobrih razloga i bez kritičkog razmatranja, a da se to događa pod golemim utjecajem ljevičarske ideologije koja dominira i u medijima i u intelektualnim krugovima.
Ovaj je članak namijenjen svima onima koju su se znali naći u situacijama da su imali rezervu prema nekom općenito prihvaćenom političkom stavu koji su zdušno podržali svi sugovornici u njihovu društvu, ali su oni na kraju ipak odlučili zadržati svoje mišljenje za sebe jer su htjeli izbjeći one uobičajene neugodne poglede čuđenja svojih poznanika i reakcije tipa: “Pa nije moguće da ti misliš da je američki napad na Irak bio opravdan!”, ili “Ti se sigurno šališ kad kažeš da podržavaš Izrael u bliskoistočnom sukobu!”, ili “Čekaj, nemoj reći da ti stvarno vjeruješ da Amerikanci ne krše ljudska prava kad drže one ljude u zatvoru Guantanamo!”, ili “Čovječe, kako možeš biti tako glup i tvrditi da je za sadašnju financijsku krizu odgovornija državna intervencija nego divlji kapitalizam?”
POLITIČKI TROGLODITI Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare. Neću tvrditi da su ta stajališta nužno točna, ali ona su potpuno legitimna mišljenja iza kojih stoje jaki argumenti, a brane ih mnogi inteligentni, pošteni i dobronamjerni ljudi koji o svim tim stvarima znaju mnogo više nego vi, ja ili vaši zajapureni sugovornici.
To što će vas oni zbog takvih stavova proglasiti neznalicama ili političkim trogloditima rezultat je njihove vlastite uskogrudnosti i dogmatičnosti. Okruženi istomišljenicima i izloženi gotovo uvijek istim argumentima samo jedne strane, pod dodatnim bombardiranjem sličnim idejama iz javnih medija i intelektualnih elita, ti ljudi najčešće više uopće nisu u kontaktu s fundamentalno oprečnim pogledom na stvari. Premda se stalno pozivaju na toleranciju i otvorenost prema drukčijem mišljenju, oni su u znatnoj mjeri odsječeni od onog što se događa u desnom dijelu političkog spektra pa za njih onaj često spominjani “govor drugoga” ovdje sve više postaje “govor glupoga”.
Jedan moj zagrebački kolega (inače sociolog po struci, pa onda, dobro pogađate, i tvrdi ljevičar) upozorio me je 2004. godine na neko istraživanje prema kojem je ispalo da gotovo sve američke savezne države koje su tada na predsjedničkim izborima glasale za Johna Kerryja imaju viši prosječni kvocijent inteligencije od onih koje su glasale za Busha. Tu su informaciju ljevičari u ono vrijeme s oduševljenjem dočekali te su je naveliko razašiljali svojim poznanicima jer je glupost američkih glasača bio jedini način kako su oni sebi mogli objasniti Bushovu pobjedu.
Iako je svakome iole razumnome moralo odmah biti očigledno da ti “podaci” ne mogu biti točni i da se radi o internetskoj psini, ta je izmišljotina masovno bila tretirana kao znanstvena činjenica, a među nasamarenima se našao čak i ugledni britanski tjednik „Economist“ (koji je, da usput kažem, slijedeći trend ostalog tiska podržao Kerryja, a onda ponovno, nakon četiri godine, i Obamu). U istom duhu, nakon Bushove pobjede 2004. godine jedan od najtiražnijih dnevnih listova u Engleskoj na naslovnoj je stranici donio Bushovu fotografiju, a ispod nje pitanje “Kako to da 59,054.087 ljudi može biti toliko GLUPO?”
TOLERANTNI LJEVIČARI Nema što, dobra manifestacija tolerantnosti ljevičara kada slobodni izbori završe rezultatom koji se njima ne sviđa! Oni se nikako nisu mogli pomiriti niti s porazom 2000. godine, pa još moramo slušati njihove žalopojke o tome kako je Goreu tada “ukradena” pobjeda iako je istraživanje provedeno na Sveučilištu Chicago naknadno pokazalo da se konačni ishod ne bi promijenio čak i da su u Floridi bili ponovno prebrojani i uračunati glasovi onako kako je tražio Gore.
Ko je Neven Sesardić?
Neven Sesardić jedan je od vodećih hrvatskih filozofa. Već godinama živi u inostranstvu, a trenutno je redovni profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu.
Rođen je 1949. godine u Beogradu. Diplomirao je i doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je predavao od 1975. do 1994. godine. Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a objavio je niz radova u vodećim časopisima iz filozofije znanosti. Prije nekoliko godina „Cambridge University Press“ objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.
JE LI BUSH MORON? Ako je, pak, riječ o samome Bushu, vrlo je rašireno mišljenje da se šokantno niska razina njegove inteligencije sasvim dovoljno manifestirala u njegovim raznim gafovima te da je on zbog svoje izuzetne intelektualne ograničenosti opravdano postao predmetom konstantnog sprdanja. Za vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik „New York Timesa“ izrazio mišljenje mnogih rekavši: “Sumnja li itko u Americi u to da Kerry ima viši kvocijent inteligencije nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne ocjene i rezultati SAT ispita stavili Kerryja daleko ispred Busha.” Ali bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici političara išta može zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako nije niži od Kerryjeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši.
Jednako tako, usprkos tome što je Bush naširoko bio nazivan “moronom”, “idiotom” i često bio uspoređivan s čimpanzom, iz njegovih rezultata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem kvocijenta inteligencije proizlazi da je on zapravo inteligentniji od 95 posto ostalih ljudi (pa prema tome, žao mi je što to moram reći, i od velike većine čitatelja „Jutarnjeg lista“). To, naravno, ne bi trebalo nikoga začuditi jer, ako malo razmislite, složit ćete se (bez obzira na naše općenito loše mišljenje o političarima i bezbrojne šale na njihov račun) da je praktično isključeno da bi čovjek ispodprosječne inteligencije ikada mogao biti izabran za predsjednika Sjedinjenih Država.
Ali stanite malo – pobunit će se netko – kako drukčije nego glupošću možemo objasniti sve one javne istupe zbog kojih je Bush neprestano bio ismijavan? Na primjer, nije li odličan dokaz neinteligencije kada američki predsjednik kaže da je u izbornoj kampanji već posjetio 57 saveznih država iako svako dijete zna da ih ima samo 50? Ili kada on, odgovarajući na pitanje austrijskog novinara, upotrijebi neki engleski idiom pa onda doda da, na žalost, ne zna kako bi se to reklo na “austrijskom jeziku”. Ili kada on za posjeta planini Rushmore (u kojoj su uklesane glave četvorice američkih predsjednika) upita s čuđenjem kako su se na te strme stijene uspjeli popeti glumci u poznatom Hitchcockovu filmu “Sjever-sjeverozapad”, pa onda dobije odgovor: “Oni se nisu ovdje popeli, to su ustvari bile filmske kulise”.
Dobro, teško je poreći da su ovo doista prilično neinteligentne izjave. Ali iz toga ipak ne slijedi nužno da čovjek koji ih je izgovorio mora biti glup. Političari imaju tako mnogo istupa da se i vrlo inteligentnim ljudima ponekad omaknu takvi “biseri”. No, ako još inzistirate da su ti ispadi neoborivi dokaz gluposti, moram otkriti zamku koju sam pripremio upravo za takve tvrdoglave čitatelje. Oni koji bolje prate američku politiku već su sigurno pogodili da autor tih triju izjava zapravo nije Bush, nego njegov nasljednik, Barack Obama.
LUDI ZA OBAMOM Poanta je ovdje da mnogi političari u svom javnom djelovanju ponekad naprave gafove i na taj način daju puno materijala za smijeh i izrugivanje. Ali ono što je vrlo indikativno jest to da nisu zbog toga svi oni ni izbliza u istoj mjeri predmet humorističkih i zajedljivih komentara. Napose je evidentno u vezi s Obamom da su novinari i komičari vrlo obazrivi i oprezni u zbijanju šala na njegov račun.
Zašto? Prvo, zato što mediji u ogromnom postotku podržavaju Demokratsku stranku, što je bilo pogotovo očito u posljednjim predsjedničkim izborima. Čak je i sam Obama, na večeri koju je u Bijeloj kući nedavno priredio za novinare, samo napola u šali rekao: “Većina vas je pisala o meni, a svi ste vi glasali za mene”.
Drugo, stvorena je situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam – kvalifikacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti karijeru ili barem gadno zagorčati život. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter prije nekoliko mjeseci je čak otvoreno ustvrdio da je ogroman dio javnog animoziteta prema Obami zasnovan na tome što je on crnac. E, pa sada izvolite reći da se ne slažete s Obaminom politikom!
Premda su u posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora u Americi glasovi bili prilično ravnomjerno raspodijeljeni na demokrate i republikance, u novinama, na televizijskim postajama, u Hollywoodu, a posebno na sveučilišnim odsjecima humanističkih i društvenih znanosti zagovornici konzervativnih političkih stavova vrlo su rijetke zvjerke.
Tamo su ljevičarske ideje uzele toliko maha da u tom klaustrofobičnom duhovnom prostoru ljudi često slušaju samo jeku vlastitih političkih fraza, parola i zaključaka. U tim razgovorima s uvijek istom ideološkom intonacijom oni se međusobno samo dalje učvršćuju u uvjerenju u ispravnost vlastitog “progresivnog” pogleda na svijet, tako da im na kraju postaje potpuno nepojmljivo da netko iole racionalan može imati suprotno mišljenje.
LJEVIČARSKE DOGME Lako je naslutiti što se u takvoj situaciji događa. Mnogi inteligentni i obrazovani ljudi bit će uljuljkani u svojim ljevičarskim dogmama, pa će, bez prilike da testiraju svoja politička stajališta u konfrontaciji s oponentima, biti skloni s velikim žarom ponavljati neke posve neodržive tvrdnje, i to samo zato što one u njihovu krugu konstantno cirkuliraju kao neprijeporne istine.
Jedan od brojnih primjera je optužba da je Bush lagao kada je prije američke invazije na Irak tvrdio da je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništavanje. Ta se optužba za laganje već godinama vrti kao pokvarena ploča, a ponavljaju je ne samo mnogi novinari, politički komentatori i samozvani opinion-makeri nego i ljudi s najvišom reputacijom u svjetskoj znanosti, poput biologa Richarda Dawkinsa i fizičara Stephena Hawkinga.
No, ta optužba nikada nije bila potkrijepljena adekvatnim dokazima. Argument ide otprilike ovako: (1) Bush je tvrdio da Irak ima oružje za masovno uništavanje (OMU); (2) Utvrđeno je nakon invazije da Irak nije imao OMU. Dakle, (3) Bush je lagao.
Moji studenti prve godine u kolegiju iz kritičkog mišljenja odmah uoče da istinitost konkluzije (3) uopće ne slijedi iz istinitosti premisa (1) i (2). Sasvim je moguće, oni odmah uzviknu, da je Bush tvrdio nešto neistinito, ali da nije lagao (npr. ako je i on sam imao pogrešnu informaciju da je Irak posjedovao OMU). Drugim riječima, tvrdnja da je netko lagao implicira to da je on namjerno želio prevariti druge, tj. da je on sam znao da ne govori istinu.
Imamo li pak razloga vjerovati da je Bush tada vjerovao da govori istinu? Zapravo, da. Jer ne samo da su američke i britanske obavještajne službe s velikom rezolutnošću izvještavale o postojanju OMU u Iraku (recimo, šef agencije CIA uvjeravao je Busha da je to sigurno kao zakucavanje u košarci), nego su to činile čak i službe onih zemalja koje su se protivile intervenciji u Iraku, primjerice Francuske, Njemačke, Kine i Rusije. Štoviše, takvu su ocjenu u potpunosti podržali i vodeći političari Demokratske stranke (Al Gore, Hillary Clinton, John Kerry, Edward Kennedy, Nancy Pelosi itd.). Logički je moguće, naravno, da je Bush čitavo vrijeme ustvari znao da OMU ne postoji u Iraku te da je nekako uspio prevariti sve svoje političke protivnike, uključujući i obavještajne službe zemalja nesklonih Americi. Ali to bi opet imalo za ljevičare nezgodnu i paradoksalnu konzekvencu da bi onda Bushu trebalo pripisati neku opako visoku razinu lukavstva i nadljudsku inteligenciju.
KORISNA OPOMENA Moram napomenuti da ne namjeravam ovdje braniti Bushovu politiku prema Iraku (niti prema bilo čemu drugome), a čak niti pozitivno tvrditi da on nije lagao u vezi s oružjem za masovno uništenje. Jedino smatram da nema (niti je ikad bilo) ikakvih uvjerljivih dokaza za tu optužbu te da su oni koji su tu optužbu javno iznosili naprosto papagajski ponavljali ono što su čuli od svojih političkih istomišljenika, a što ni na koji način nisu pokušali sami kritički prosuditi. A da su na taj način mogli postupiti ljudi poput Dawkinsa i Hawkinga, korisna je opomena svima onima koji imaju preveliko povjerenje u znanstvenike i njihovu racionalnost, čak i kada oni izađu izvan okvira svoje struke, a pogotovo kada govore o stvarima koje imaju političku dimenziju.
„NEKO UZBUĐENJE MI SE PENJE UZ NOGU“ No, nisu li i desničari u opasnosti da zapadnu u jednostranost i dogmatizam? Ne treba li i njima neka duhovna ravnoteža i više upoznavanja sa suprotnim političkim nazorima? To je, dakako, uvijek poželjno, ali mislim da su desničari obično manje izloženi riziku da ostanu zatvoreni u vlastiti način gledanja i da budu neinformirani o stavovima druge strane. Razlog je u tome što je među suvremenim demokratskim zemljama vrlo teško pronaći neki desničarski ekvivalent one razine ljevičarske pristranosti koja se jasno pokazuje i u intelektualnim krugovima i tzv. mainstream medijima u mnogim sredinama.
JE LI TISAK OBJEKTIVAN? Dobro je poznato da su novinari na američkim izborima konzistentno i u ogromnoj većini glasali za demokrate, čak i prilikom katastrofalnih poraza ljevičarskih kandidata (1972. i 1984), kada bi oni znali izvući pobjedu u samo jednoj od 50 saveznih država. Također, premda je 2004. godine 51 posto američkih birača glasalo za Busha, među novinskim dopisnicima iz Washingtona ta se podrška svela samo na 8 posto. Nadalje, na svakog američkog novinara koji je dao financijsku potporu za Bushovu kampanju dolazi 93 onih koji su dali novac za Kerryja.
Spomenimo k tome i da je urednik „Newsweeka“ nedavno opisao Obamu kao “neku vrstu Boga”, a jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora priznao je pred milijunskim auditorijem da osjeća kako mu se “neko uzbuđenje penje uz nogu” kad sluša Obamine govore. Čak je i javni urednik „New York Timesa“ prije nekoliko godina postavio pitanje “Je li ‘New York Times’ ljevičarski list”, pa je odmah sam odgovorio: “Naravno da jest… Ako mislite da u vezi s kontroverznim društvenim pitanjima naše novine zastupaju neko srednje stajalište, vi ih čitate zatvorenih očiju.” A svi znamo koliko je jak utjecaj „New York Timesa“ na mišljenje intelektualaca u Americi, ali i drugdje.
Prema PEW-ovu istraživanju mišljenja registriranih glasača u predsjedničkim izborima 2008. godine, čak je 70 posto ispitanika reklo da su mediji bili naklonjeni Obami dok je samo 9 posto njih tvrdilo isto za McCaina. Štoviše, i većina samih Demokratskih glasača smatra da su novinari željeli vidjeti Obamu u Bijeloj kući! Zaključak ove studije je bio, sasvim opravdano, da bi takvo stanje stvari doista trebalo zabrinuti ljude iz tiska.
DOMINACIJA LJEVIČARA Situacija u humanističkim i društvenim znanostima na američkim sveučilištima još je mnogo gora. Ne mogu to ovdje dokumentirati, ali vrlo lako možete doći do informacija koje će obilno potvrditi frapantno veću zastupljenost ljevičara među tamošnjim profesorima.
Nakon svih navedenih pokazatelja ljevičarske dominacije u utjecajnim sveučilišnim krugovima, mainstream medijima i među intelektualnim elitama u Sjedinjenim Državama, može li netko i dalje braniti tezu o potpunoj političkoj simetriji ljevice i desnice? Postoji li barem jedan protuprimjer neke suvremene demokratske zemlje u kojoj bi postojao suprotan trend i u kojoj bi čitav taj javni prostor imao jednako snažan i jednako konzistentan otklon udesno u odnosu prema političkom centru u toj sredini?
Luis Armstrong je jednom rekao: “Ako imate potrebu da pitate što je džez, onda nikada to nećete znati”. Donekle je slično i sa političkim razlikovanjem levog i desnog. Većina nas barem na nekom nivou bez teškoća prepoznaje tu distinkciju iako nije uvek lako objasniti na sasvim egzaktan način kako uspevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, da raznim konkretnim stajalištima odredimo mesto na toj jednodimenzionalnoj skali.
Ali ta terminologija ipak sasvim dobro funkcioniše u mnogim kontekstima i ne izaziva nikakve nedoumice. Recimo, posle nedavne pobede konzervativaca u Velikoj Britaniji najčešći naslov u novinama bio je “Pobeda desnice u Engleskoj“. I to je bilo vrlo informativno. A ne sećamo se da je igde objavljen izveštaj tipa “Pobeda neke stranke u Engleskoj za koju nije baš jasno spada li u levicu ili desnicu, a uostalom ionako je upitno ima li distinkcija levo-desno uopšte ikakvog smisla”.
Mnogi misle da prvenstveno intelektualci imaju vrlo rafinirane političke poglede i da je njih obično vrlo teško ukalupiti u grubu shemu levo-desno, ali to nije uvek istina. Posle brojnih susreta sa američkim univerzitetskim kolegama iz moje struke i srodnih područja stekao sam utisak (uz vrlo malo izuzetaka) da su oni poput robota proizvedenih u istoj fabrici sa uvek istim ugrađenim političkim čipom. Rat u Iraku? Ne. Obamina zdravstvena reforma? Da. Homoseksualni brak? Da. Gvantanamo? Ne. Fox News? Ne. Smrtna kazna? Ne. Pravo na pobačaj? Da. I tako dalje…
INTERNACIONALA Doduše, u Hrvatskoj (a i u ostalim tranzicijskim zemljama) raslojavanje na leve i desne stranke prilično je zamućeno, pomalo zbog nedostatka tradicije parlamentarne demokratije, a možda više zbog snažnog pritiska međunarodne zajednice koja diktira odluke o mnogim pitanjima, pa ne dozvoljava da o tim stvarima stranke manifestuju svoje različitosti. Ali ipak svi dobro znamo da je HDZ desno od SDP i ta informacija ima svoju težinu.
Takođe, svaki će čitalac lako da pogodi koja je od te dve stranaka članica Socijalističke internacionale. I to itekako mnogo govori o politici te stranke. Između ostalog i zato što je to telo u svom osnovnom programskom dokumentu samo sebe smestilo između desnice (liberala i konzervativaca) i ekstremne levice (komunista). A jedina članica iz SAD je stranka kojoj je proklamovani cilj da ojača “levo krilo Demokratske stranke” (što u američkom kontekstu predstavlja prilično radikalnu levicu). Neki prigovaraju da levica i desnica imaju platforme koje se sastoje od nekoliko programskih elemenata, pa je moguće da, na primer, neko bude desničar utoliko što podržava slobodno tržište i niske poreze, ali da je u isto vreme levičar utoliko što se zauzima za legalizaciju droga i homoseksualni brak. U takvim situacijama može ispasti da je čoveka jednostavno nemoguće svrstati na bilo koju stranu.
MUŠKO-ŽENSKO Pa dobro, ali što to dokazuje? Na kraju krajeva, neki ljudi nisu u stanju da odluče čak ni o tome da li muško ili žensko! Hoćemo li zbog toga zaključiti da bi distinkcija između muškog i ženskog treblo da bude napuštena? Naravno da ne. A onda, kad već vidimo da i biološko razlikovanje prema polu dozvoljava sivu zonu, nećemo valjda očekivati da će lociranje u političkom spektru funkcionisati savršeno u svakom pojedinačnom slučaju?
Ali, sve dok dovoljno mnogo ljudi ipak uspeva da pronađe svoje mesto na skali levo-desno i dok postoji široki konsenzus oko klasifiklovanja glavnih političkih stranaka, distinkcija levo-desno može biti od velike praktične koristi, uprkos svojoj nepreciznosti i ograničenoj primenjivosti. Naprotiv, neki politikolozi smatraju da, upravo zbog svoje jednostavnosti i profilisanja u samo jednoj dimeziji, ta podela ima vrlo korisnu funkciju u demokratskim društvima jer omogućava ljudima da se lakše orijentišu i opredele u haosu i kakofoniji dnevne politike.
Trebalo bi još reći da opredeljivanje ljudi prema različitim pitanjima nije potpuno slučajno i nepovezano. Obično postoji izvesna korelacija između, recimo, ekonomskih i socijalnih stajališta, tako da je u principu verovatnije da će čovek izabrati ili desnu ili levu kombinaciju tih gledišta nego neki “neprirodan“ levo-desni spoj. Upravo na taj način pojedine stranke dobijaju bazu prilično vernih sledbenika koji prihvataju većinu elemenata iz njihova političkog programa. Ali, čak i oni koji ne prihvataju ceo paket vagaju važnost tih raznih momenata, pa se može dogoditi da na kraju godinama konzistentno glasaju za neku stranku i, štaviše, deklarišu se kao levičari ili desničari iako i dalje imaju rezerve prema onim stajalištima “svoje“ partije koja smatraju sekundarnim.
U komentaru Ante Tomića na moj raniji tekst postoji jedna rečenica koja lepo ilustruje levičarsku dogmatičnost: “Kada je Džordž Buš krenuo na Irak da zaštiti američki način života, svakom normalnom je od početka bilo jasno da se to ne može srećno završiti”. Pitanje: ako je Tomić u pravu da je svako normalan morao od početka da bude protiv američke intervencije, kako će on onda da objasni da su ljudi poput Vaclava Havela i Adama Mihnjika podržali tu Bušovu odluku?
NENORMALNI LJUDI Jesu li ti bivši politički disidenti koji su proveli godine u komunističkim zatvorima odjednom postali “nenormalni“? Jesu li ti ljudi koji su pokazali ogromnu hrabrost u borbi protiv totalitarizma iznenada postali “glupi“? Jesu li se ti intelektualci, kojima se celi svet divio, naprasno pretvorili u prodane duše i “sluge stranog kapitala”?
Ili je možda ipak odgovor u tome da bi neki naši zapenjeni levičari trebalo da najpre duboko udahnu vazduh, zatim da popju tabletu za smirenje, a potom da razmisle o mogućnosti da je odluka o intervenciji u Iraku bila zapravo daleko kompleksnija nego što se to njima čini, i da su zato čak i ljudi takvog poštenja, ugleda i nespornog moralnog statusa kao što su Havel i Mihnjik mogli da zaključe kako je ta odluka bila ustvari zasnovana na dobrim razlozima? Ne, ne očekujem da ti levičari promene mišljenje (to bi ipak bilo previše!), nego samo da ulože mentalni napor i pokušaju da razumeju argumente njihovih političkih neistomišljenika, a ne da ih smesta proglase nenormalnim ili glupim.
JOŠ JEDAN MORON? Tomić takođe tvrdi da je Sara Palin, republikanski kandidat za potpredsednika na poslednjim američkim izborima, “glupa kao čekić“. Budući da je Sara Palin bila guverner Aljaske, razumno je pretpostaviti da su ljudi iz te savezne države, osetivši njenu vlast na vlastitoj koži, bili u boljem položaju da ocene njene sposobnosti i inteligenciju nego jedan kolumnista „Jutarnjeg lista“. A oni su, sa retko zabeleženom većinom od preko 80 odsto ili čak 90 odsto, izražavali zadovoljstvo za njen način upravljanja, tako da je ona među tadašnjim američkim guvernerima imala najveću podršku birača.
Ali, čekajte, mora da je objašnjenje u tome da su ti ljudi glupi! Uostalom, nije li Aljaska glasala za Buša, i to čak dva puta, a da stvar bude gora, i sa ogromnom većinom? Da, to je tačno, ali istine radi moram da izvestim da, prema istraživanju koje je nedavno objavio časopis „Intelligence“, Aljaska ima viši koeficijent inteligencije od američkog proseka (a i od ogromne većine drugih zemalja u svetu).
Zanimljiva je ta levičarska opsesija inteligencijom, koja se, kad malo bolje pogledate, uglavnom svodi na insistiranje da su oni sami jako pametni, a da su njihovi protivnici glupi. Ali, kad naučnici pokušaju da empirijski utvrde koliko razlike u inteligenciji stvarno utiču na razne socijalne fenomene i kad se dogodi (kao što se obično događa) da dođu do rezultata koji su u neskladu s levičarskim očekivanjima, oni mogu biti sigurni kako će masovno biti optuživani za reakcionarnu političku ideologiju, rasizam i pseudonaučnost.
Ali kolika je zapravo relevantnost IQ u politici? Meni se čini da uspešan političar zaista mora da ima inteligenciju iznad određenog praga, a, pošto je taj uslov zadovoljen, i drugi kvaliteti počinju da igraju važnu, ponekad čak i važniju ulogu. Netko sa velikom sposobnošću organizacije, bogatim prethodnim iskustvom u upravljanju, spremnošću da okupi i sluša nepristrane eksperte iz raznih područja i realističnom vizijom političkih promena može lako da ispadne bolji predsednik države od nekog drugog koji zaostaje u tim kvalitetima, a ima viši IQ.
JESAM LI POREMEĆEN? Osim toga, poznat je fenomen da intelektualci, uprkos tome što su visoko obrazovani i po pravilu vrlo inteligentni ljudi, mogu posebno biti podložni uticaju totalitarnih ideologija i donositi katastrofalno loše političke procene. Dakle, u političkom konfliktu uopšte nije unapred jasno da će biti u pravu ona grupa koja ima više obrazovanih (a onda možda i inteligentnijih) ljudi. Sećam se studentskih kretanja u Hrvatskoj pre četrdesetak godina. Na jednoj su strani bili desničari (tzv. nacionalisti), koji su velikim delom bili iz unutrašnjosti i koje su često prepoznavali po hrvatskom grbu na ramenu, pevanju domoljubnih pesama, provincijalnom štihu, dijalektalnom govoru i uopšte po tome što su bili, kako bi se na engleskom reklo, “a litle rough around the edges“.
DVA PRIMITIVIZMA S druge strane su bili levičari, za koje se činilo da su bili filozofski i sociološki neuporedivo bolje potkovani i koji su svoje političke nazore preuzimali ravno ili posredno od tadašnjih intelektualnih gurua levice. Među njihovim autoritetima su bili i domaći praksisovci, koji su se tada žalili (kojeg li apsurda!) da “marksizam kao ideologija nije previše prisutan u našem društvu” i koji su žudieli da preuzmu političko kormilo i pokažu nam pravi put u svoj komunistički raj na zemlji. Bio je tu i Đerđ Lukač, koji je tvrdio da je i najgori socijalizam još uvek bolji od najboljeg kapitalizma. A i Ernst Bloh, koji je u svom zrelom dobu branio Staljinove čistke i moskovske procese te, posle desetak godina provedenih u SAD, odlučio da ode u Istočnu Nemačku, gde je godinama iskazivao apsolutnu lojalnost tamošnjem odioznom komunističkom režimu.
Blohov smer kretanja podseća na onaj vic u kome neki čovek u Istočnoj Nemačkoj dolazi kod psihijatra i kaže da se boji da je mentalno poremećen jer svake noći sanja kako pokušava da pređe preko Berlinskog zida. Pošto se psihijatar blagonaklono nasmešio i rekao mu da nema razloga za brigu jer i svi drugi ljudi često imaju sličan san, čovek odgovara: “Ali doktore, vi ne razumete, ja sanjam da prelazim preko zida iz Zapadnog u Istočni Berlin!”
Iako su 1971. godine levičari pokazivali gotovo opipljiv prezir prema desničarima, između ostalog i zbog vrlo neimpresivnog popisa desničarskih ideoloških autoriteta (koji se manje-više svodio na Miku, Savku i Stjepana Radića), iz današnje perspektive, a, na kraju, posle događaja s početka 90-ih, nema nikakve sumnje koja je od dve strane tada prepoznala prave političke probleme i dala impuls za kasnije istorijske promene. Možda su neki u tom desničarskom pokretu zaista bili “glupi kao čekić”, ali ipak možemo da zahvalimo Bogu što nismo završili u levičarskoj utopiji, u koju su želeli da nas odvuku oni revolucionari čiju su inteligenciju simbolizovali srp i čekić.
Međutim, s obzirom na levičarsku represiju posle hrvatskog proleća, neobično je danas čuti izjavu Vjerana Zuppe, koji se žali da, “otkad je krenula hrvatska država, on oseća teror desnog primitivizma i političku vladavinu desnice”. Nije li pre nastanka hrvatske države postojao jedan drugi, levičarski teror, i to teror u pravom smislu, s jednopartijskom ideološkom indoktrinacijom i dugogodišnjim zatvorskim kaznama za delikt mišljenja? Nije li čudno da nekim ljudima danas toliko smeta taj sadašnji, ponekad stvarno sirov, desni diskurs (koji je velikim delom rezultat demokratizacije javnog života), a da su mnogi od tih istih ljudi ranije decenijama sasvim dobro podnosili levi primitivizam marksističkog bullshita, koji je tada totalno zagušio duhovni prostor i monopolizirao obrazovanje, medije i politiku?
ČISTA TOLERANCIJA Da, ali to je bio njihov primitivizam! I njega su oni očigledno mnogo lakše tolerisali (a neretko i aktivno podržavali) iako je iza njega stajala sila tadašnjeg državnog aparata, ili možda baš zbog toga.
Upravo takvu selektivnu toleranciju levičari su ponekad znali da podignu na razinu etičko-političkog načela. Na primer, za razliku od intelektualno nesofistikovanih ljudi koji u svojoj naivnosti smatraju da bi trebalo biti tolerantan prema svim političkim stajalištima unutar političkog spektra, filozof Herbert Markuze, glavni ideolog još uvijek glorifikovanog šezdesetosmaškog pokreta, objašnjava da je to tzv. “čista“ tolerancija koju bi trebalo odbaciti i zameniti istinskom ili “oslobađajućom“ tolerancijom. Šta je, međutim, ta oslobađajuća tolerancija? Markuzeov odgovor nije mogao biti jasniji: “Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima sa desnice, a tolerantnost prema pokretima sa levice”.
Mark Lilla
http://www.pescanik.net/content/view/5457/1346/
[...] ЕДМУНД БЕРК [...]
[...] ЕДМУНД БЕРК [...]
[...] ЕДМУНД БЕРК [...]
[...] и Бога (колико год и не веровали у Њега) или Русију (ЕДМУНД БЕРК). Доста је таквих људи, таквих ставова који се могу [...]
[...] ЕДМУНД БЕРК [...]
[...] и Бога (колико год и не веровали у Њега) или Русију (ЕДМУНД БЕРК). Доста је таквих људи, таквих ставова који се могу [...]