Da li će biti dovoljno samo da razlikujemo tajkune od preduzetnika?

Autor: Aleksandar N. Denda

Autor je bio podsekretar u vladi Ante Markovića

Postoji namerna (ili ne) tendencija da se tajkuni kao poseban patološki vid preduzetništva predstave kao njegov izvorni ili pravi pojavni oblik. Međutim ono što razlikuje tajkuna od preduzetnika jesu pravno, a pre svega moralno, nedopustive radnje kojima se služe da bi ostvarili korist, profit, dobitak. Tajkun kao i preduzetnik mora da poseduje potrebna znanja i veštine i karakterne osobine da prepozna i iskoristi priliku.
Preduzetnik to ostvaruje na javnoj sceni u skladu sa zakonima, poslovnim i moralnim principima, na slobodnom tržištu i u konkurentskoj utakmici sa drugim slobodnim preduzetnicima gde na kraju opstaje samo onaj čija je poslovna ideja postigla svoje tržišno potvrđivanje.

Tajkun najčešće svoje namere ostvaruje daleko od očiju javnosti, „kreativnim“ tumačenjem zakona, često protivno uobičajenim poslovnim i moralnim normama, želeći da vezama ostvari povlašćen i zaštićeni položaj u poslu, društvu i politici. On ne voli konkurenciju i rado je se kloni, a za dostizanje ciljeva spreman je da obilato nagradi saveznike, potom zaštitnike i sa sebi sličnima da na kraju napravi savez koji će postati otuđeni centar moći za vršenje pritiska na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Ceo tekst:

http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/patologija_tajkuna.46.html?news_id=206468

3 реаговања на Da li će biti dovoljno samo da razlikujemo tajkune od preduzetnika?

  1. Varagić Nikola каже:

    26. 12. 2010
    Press

    Neverovatna priča: Gazda poklanja stanove radnicima!

    Slobodan Janjušević, vlasnik preduzeća „Kirka Suri”, zaposlenima je podelio na desetine kuća, stanova, automobila, beskamatnih kredita…

    Kaže da bi se pre ubio nego što bi spiskao milione evra na jahtu, a da prethodno nije rešio probleme svojih ljudi

    Ono što Slobodana Janjuševića, direktora i vlasnika preduzeća „Kirka Suri” iz beogradskog naselja Krnjača, razlikuje od većine, posebno od uspešnih privrednika i vlasnika firmi, jeste to što on ne može da bude zadovoljan ako to zadovoljstvo ne dele i njegovi radnici. U to ime Janjušević je zaposlenima u svom preduzeću dao 15 beskamatnih kredita na 100 godina; finansirao je kupovinu placa i izgradnju 35 kuća, kupio je radnicima više od deset stanova.

    a
    Prognoza – Kriza nas tek očekuje, ali možemo da pobedimo
    Slobodan Janjušević ima dovoljno iskustva da tvrdi da nas pravi udari krize tek očekuju, ali i dovoljno vere da možemo da je prevaziđemo.
    - Istina je da je Srbija na kolenima i da su prave nedaće tek pred nama. Ipak, ne treba se predavati i klonuti duhom. Srbija ima rešenje u razvoju malih i srednjih preduzeća kojima treba obezbediti maksimalnu, ali zdravu bankarsku podršku. Država mora stvoriti uslove da banke više ne skidaju kožu s leđa, da nam se omoguće povoljni krediti bez lihvarskih kamata i preteških uslova. Ako privrednicima udahnemo svež vazduh, uveren sam, Srbija će brzo procvetati. Izuzetno cenim i poštujem ono što rade Boris Tadić i Dragan Đilas, verujem da su na dobrom putu, ali najpre se moraju suočiti sa nagomilanom administracijom i svim oblicima korupcije. Ako na tome istraju, ubeđen sam, za Srbiju nema zime.
    - Moja firma je moja porodica. Moji radnici su moja deca. Zar bih mogao da zbrinjavam neke daleke, još nerođene potomke, da gomilam bogatstvo i nemilice ga razbacujem, a da istovremeno gledam kako njihova deca gladuju? Pre bih se ubio kada bih, recimo, spiskao milione evra na neku luksuznu jahtu, a da prethodno nisam rešio njihove egzistencijalne probleme – kaže Janjušević.
    Janjušević ima ono što većina prosečnih ljudi može samo da sanja: svoju fabriku, kvalitetnu proizvodnju, osvojeno tržište, 120 radnika i najmanje 150 kooperanata. Proizvodi kotlovska postrojenja, a njegovi proizvodi pronašli su put i do najzahtevnijih svetskih tržišta. Ima porodicu, lepu kuću, dve odrasle ćerke i unuke. Rečju, bogat i sadržajan život.
    Uspeo je da napravi firmu u kojoj bi danas svaki metalski radnik ili inženjer poželeo da radi. Ne samo zbog redovnih plata, mogućnosti da reše egzistencijalne probleme i drugih pogodnosti, već i zbog međuljudskih odnosa. Među radnicima nismo naišli ni na jedno tmurno lice. Što se kaže, rade s voljom i kao za sebe!
    - I radimo za sebe! – ubeđuje nas Dubravko Pašić, elektrozavarivač, koji je u „Kirka Suriju” od osnivanja. – Među prvima sam dobio besplatni plac u Borči za izgradnju kuće i svu pomoć pri njenoj izgradnji. A najlepši je osećaj kada znate da niste sami, da iza sebe imate veliku porodicu koja vas nikada neće ostaviti na cedilu. A kada su drugi prema vama takvi, ne čudi zadovoljstvo koje i sami imate kada ste u prilici da pomognete nekom drugom.
    Njegove kolege, zavarivač Darko Sredojević i bravar Jovo Đurović, tvrde da Janjušević nije samo direktor i vlasnik, već pre svega otac koji učestvuje u svim njihovim problemima.
    - Mislim da nema kuće u kojoj Janjušević nije bio i da nema porodice sa čijim problemima nije upoznat – tvrdi Sredojević. – S druge strane, nije ni čudno što ovo preduzeće svako doživljava kao svoju kuću, što dodatni nadzor nije potreban. Jednostavno, svi smo upoznati sa tehnološkim procesom rada i budite sigurni da nikada nećemo dozvoliti da bilo ko od nas ošljari u poslu. Naš posao se ne završava dobijanjem plate ili završetkom radne smene, već onda kada od kupca dobijemo pohvalu za naš rad. Tek tada znamo da smo bili dobri i da će nam dobar glas obezbediti i nove poslove.

    a1
    Mecena – Umetnicima dao više od 300.000 evra
    Porodični dom Janjuševića je tik uz fabričko dvorište. Zidove prostranog salona krase slike naših umetnika, knjige i prava etnografska zbirka. Sve podseća na težak period naše istorije, ali i na nekadašnje selo, naše pretke, njihov život i rad.
    - Izuzetno poštujem naše selo i naše seljake – objašnjava naš domaćin. – Svako seosko domaćinstvo je imalo nekoliko fabrika u svom sastavu, sami su proizvodili prehrambene, tekstilne, metalne i ko zna kakve još proizvode. Trebalo je preživeti viševekovno ropstvo pod Turcima, ostati normalan, održati i produžiti lozu. Ne verujem da bi uspeli u tome da u svom domu nisu gajili kulturu i umetnost, tako što su uz gusle, narodna predanja i zapise sačuvali svoj identitet i svoje korene.
    Upravo u ovom stavu se ogleda i Janjuševićeva naklonost prema umetnicima, slikarima, književnicima i drugim kulturnim stvaraocima. Ne zna tačno, ali je uveren da je na razna sponzorstva, donacije i druge vrste pomoći do sada dao više od 300.000 evra.
    Janjušević se trudi da radnicima uvek izađe u susret, da im pomogne i sasluša, a to mu se višestruko i vraća: njegova firma je jedna od retkih koja ekonomsku krizu skoro da nije ni osetila! Svako ko deli njegove ideje, ko želi da radi, može da računa na to da će ovde rešiti životne probleme. Međutim, deljenje istih ideja i samo „klimanje glavom” ovde ne prolazi.
    - Preduzeće „Kirka Suri” nije nastalo privatizacijom, jeftinom kupovinom neke posrnule fabrike – objašnjava Janjušević. – Nastalo je kao rezultat mukotrpnog rada, ali i jasne vizije koja i danas predstavlja osnovu poslovne filozofije „Suri metode”, koja se može definisati sa tri jednostavna pravila: saslušaj svakog, dobro pripremi posao i triput meri pre nego što počneš da sečeš!
    Svačije mišljenje, počev od čistačice do upravnika proizvodnje, ne samo da je dopušteno, već je i krajnje poželjno. A rezultat svega je i to, recimo, što su stručnjaci ovog preduzeća za svega 8.000 evra napravili mašinu za savijanje cevi koja se u Nemačkoj može nabaviti za 250.000 evra. Treba li tome dodati da se ta mašina u praksi pokazala mnogo efikasnija i bolja od strane? Slično je i sa gotovim proizvodima koje stranci ponekad u početku gledaju podozrivo, a na kraju hvale.
    Janjušević je praktično znanje sticao u „Minel – Kotlogradnji” gde je u dva navrata proglašen i za najboljeg patent-inženjera u staroj Jugoslaviji. Kada su ga radnici, 1986. godine, bez ijednog glasa protiv izabrali za generalnog direktora, dugo se opirao. Nije ga brinulo što je firma grcala u gubicima, već prvenstveno to da li će prihvatiti njegove ideje. Srećom, podržali su ga i tri godine kasnije ovo preduzeće postalo je jedno od najuspešnijih u svojoj oblasti. Dovoljan razlog da se u celu priču umešaju i političari.
    - Optužili su me da se ponašam kao veliki gazda, ma šta to u praksi značilo. Nisam želeo da se raspravljam i objašnjavam, napustio sam firmu i zaposlio se na Mašinskom fakultetu kao običan bravar! – kaže naš sagovornik.
    Novo radno mesto nije doživeo kao degradaciju. Naprotiv. Za godinu dana rada napravio je toliko patenata da su mu oni ubrzo omogućili da osnuje i sopstvenu firmu.

    3

    4

    Čudo u Krnjači – Pogoni nisu „našminkani” i svi rade punom parom, a gazdina kuća je tik uz fabriku
    - Većina mojih pronalazaka brzo je našla primenu u konkretnoj proizvodnji, a ostvarena zarada na njima, tadašnjih 80.000 maraka, bila je dovoljna da u Krnjači započnem realizaciju svog sna. Već tada, početkom devedesetih, za poslovni uspeh je trebalo čudo, pa se u tome krije tajna imena moje firme. Kirka je grčka boginja čarolije, a meni je zaista bila potrebna neka čarolija da bih uspeo. Vreme je pokazalo da sam uspeo.
    U fabričkom krugu, pa i u samom pogonu, nema previše glamura. Nema fontana i mermera, u pojedinim prostorijama nema čak ni maltera na zidovima…
    - Pustite šminku – odmahuje rukom bravar Zoran Oklevski. – Važno je da imamo sa čim da radimo i da imamo za koga. Toplo nam je unutra, a biće vremena i za udešavanja. Mnogo mi je važnije to što su nedavno svi „skočili” kada mi se sin razboleo, što je gazda odmah obezbedio sve što je bilo potrebno za njegovo lečenje.
    Slaviša Miljković, upravnik proizvodnje, tvrdi da je produktivnost zaposlenih na izuzetno visokom nivou i da je srećan što nikog ne mora da tera da radi.

    - Istina je da smo jedna velika porodica, ali u toj porodici nema popusta – kaže Miljković. – Svačija se mora saslušati, nijedan predlog se olako ne odbacuje, ali kada jednom nešto prelomimo, kada se o nečemu dogovorimo, više nema improvizacije i odstupanja. Svako gleda da na najbolji mogući način uradi svoj deo posla.
    Gazda ne deli samo kuće i stanove, već i automobile. Čak četvrtina zaposlenih, njih tridesetak, vozi službena vozila.
    - Da se razumemo: niti su meni svrake popile mozak, niti imam para za razbacivanje – objašnjava Janjušević. – Jednostavno, važna mi je produktivnost, iskrenost i poverenje, jer bez toga nema rezultata. Zadovoljan čovek bolje radi, ulaže više napora, nije odsutan i trudi se da da sve od sebe. Ako će na posao doći brže i ako će za rad biti spremniji, logično je što ću mu za to obezbediti automobil. S druge strane, koliko god da su pare važne, meni nikada nisu bile na prvom mestu. Teško onom kome su pare jedina svrha života.
    Vlada Arsić

  2. Varagić Nikola каже:

    NEBOJŠA BAKAREC:

    NA ČEMU POČIVA MIT O DRAGANU ĐILASU

    četvrtak, 30 decembar 2010 10:47

    Neverovatno istraživanje „Stratedžika” lažno je jer mu je lažna osnovna premisa: Beograd ne napreduje, on samo sporije nazaduje nego ostatak Srbije

    Đilasu je baš krenulo. Početkom decembra je dobio nagradu za terminatora, pardon za „reformatora godine” od organizacije NALED (National Alliance for Local Economic Development), koja ima engleski naziv a posluje samo u Srbiji, pa je nejasno zašto ima takav strani naziv? Iako je NALED zvanično samo lokalna NVO (sa ogromnim ambicijama), uglavnom je finansirana iz američke Agencije za međunarodni razvoj – USAID. Nagrade je u reprezentativnom holu RTS uručila američka ambasadorka Meri Vorlik. Đilas je dobio nagradu jer je uspešno terminirao Bulevar, a i terminacija Beograda je u toku jer će budžet „mosta na reci Kvaj” za sada, inositi oko 450 miliona evra (dve trećine budžeta za 2010), što već uništava budžet grada (o ta dva dela nešto kasnije).

    Potom je na fijasku od Skupštine DS dobio najviše glasova od svih kandidata za potpredsednika stranke i time se ustoličio kao drugi čovek DS. To će mu pomoći u ostvarivanju njegovoh prekomernih ambicija (Tadićev naslednik na mestu predsednika DS, izbor za predsednika Srbije ili predsednika vlade Srbije, nešto ranije, po njegovom planu).

    Zatim je od lista „Vreme” poslednje nedelje u ovoj godini proglašen za „ličnost godine”. Manje je poznato da odluku o izboru „ličnosti godine” donosi redakcija tog lista, inače poznata po tome što im je Miroslav Mišković, finansijski ih pomogavši (ništa ne tražeći za uzvrat, kao…), omogućio da postanu vlasnici svog lista. U komičnom saopštenju „Vremena” se kaže „da je Đilas tokom protekle godine ostvario značajne rezultate koji prevazilaze okvire redovnog obavljanja funkcije i da su energičnost i lični angažman gradonačelnika doveli do unapređenja rada javnih službi i do povećanja kvaliteta života građana i do unapređenja ugleda institucije gradonačelnika”. Sasvim slučajno, prošle godine je ovo priznanje dobila bivša Đilasova supruga Milica Delević. I sasvim slučajno, ovo i druga priznanja i nagrade, unazad deset godina, dobijaju samo pripadnici vladajućih stranaka sadašnjeg režima, nevladinih organizacija tzv. Druge Srbije i svima njima naklonjene javne ličnosti.

    STRATEDŽIKOV FAVORIT Ovo priznanje je u svim medijima potkrepljeno i istraživanjem „Ipsos Stratedžik marketinga”, koje je „slučajno” objavljeno baš sada na kraju godine, istraživanjem koje je urađeno u Beogradu i koje je „otkrilo” da „Beograd napreduje a Srbija nazaduje”. Ukratko, to neverovatno istraživanje „Stratedžika”, koji je još od 1997.godine potpuno interesno povezan sa Demokratskom strankom, a sada sa Đilasom i Šaperom, prenosi nam hvalospeve građana Beograda na račun gradske vlasti. Nema potrebe upuštati se u lažna istraživanja kada je osnovna premisa netačna. Beograd ne napreduje, Beograd samo nešto sporije nazaduje nego ostatak Srbije. Cela Srbija, uključujući i Beograd, je u rasulu, u agoniji i ekonomskoj i političkoj. Ali ovi vajni „istraživači” samu činjenicu da nekakve znake života u Srbiji daje Beograd pripisuju Đilasu i gradskim vlastima. Uostalom, režimski mediji i sami izveštavaju o tome da je vidno da se sve poslovanje i sve stanovništvo slivaju u Beograd, dok ostatak Srbije umire, i poslovno i demografski.

    Da budem jasan, nisam zle volje prema Draganu Đilasu, nemam ništa lično protiv njega, nisam ni ljubomoran na njegovo ogromno bogatstvo i nagrade. Jedina razlika između republičkog i gradskog nivoa vlasti je ta što je Đilas zloupotrebom svog položaja i moći (novca) uspeo da uništi opoziciju u gradu Beogradu (pre svega mislim na SRS, koju je skorije vreme privoleo da bude saučesnik u vlasti lukrativnim učešćem u upravnim i nadzornim odborima preduzeća i ustanova Beograda, što zvuči neverovatno). I, još važnije, uspeo je da pod totalnu kontrolu stavi sve medije koji izveštavaju o gradskim temama. Dakle, Đilas je uspešniji od Tadića u falsifikovanju stvarnosti, i to je sve. Nije ni čudo jer je upravo on uz Šapera i Krstića, glavni falsifikator stvarnosti u Srbiji. Naravno, kada to radi samo za sebe, Đilas je uspešniji nego kada radi za Tadića.

    Da je to tako, prvo znamo svi mi koji živimo u Beogradu. Znaju i svi oni koji su iole upućeniji u finansijsko stanje Beograda, poput mene koji sam i gradski odbornik DSS.

    Nekoliko činjenica svedoči o katastrofalnom stanju i potezima gradskog režima.

    Drvomorci i štetočine iz Demokratske stranke, predvođeni Draganom Đilasom i Radovanom Draškićem, direktorom Zelenila (koje je gle apsurda, po istraživanju Stratedžika, „najbolje” preduzeće Beograda!), osim što su uništili vekovno nasleđe i ambijent najvećeg bulevara Beograda, na vrhuncu ekonomske krize kojoj je kumovala ta stranka, gradu Beogradu i Srbiji su naneli štetu tešku tri miliona evra sečom više od 320 zdravih platana (od ukupno 400). O ovome sam napisao članak koji je objavio „Pečat” (http://www.pecat.co.rs/2010/04/drvomorci/), a potpisnik sam Ustavne žalbe povodom seče platana, koju je DSS podnela Ustavnom sudu. Uostalom, elaborati Šumarskog fakulteta, pored mnogih činjenica, kažu i: „Zbog svoje velike kulturno-istorijske, prostorno-pejzažne i ekološke vrednosti drvored u Bulevaru Kralja Aleksandra za grad Beograd ima veliki značaj. Zbog toga ga je u svim sledećim rekonstrukcijama Bulevara neophodno zadržati, a stanje u kome se on trenutno nalazi potrebno je unaprediti”. Još važnije, prvo Rešenje o utvrđivanju mera i uslova zaštite životne sredine, koje je izdao Sekretarijat za zaštitu životne sredine 13. 04. 2009. godine kaže : „Pri rekonstrukciji Bulevara voditi računa o drvoredima, odnosno, pojedinačnim stablima (…), postojeća stabla se ne smeju ukloniti. Izuzetno seču pojedinih stabala može odobriti nadležna organizaciona jedinica Gradske uprave”. Ovo su samo fragmenti mnogobrojnih činjenica koje svedoče da nije bilo neophodno poseći 320 stoletnih stabala platana.

    MOST OD 450 MILIONA Gradnju mosta preko Ade, Đilas je nasledio od prethodne gradske uprave, u kojoj je potpunu dominaciju, kao i sada, imala DS. Most je infrastrukturni projekat, čedo pokojnog gradonačelnika Nenada Bogdanovića i bivšeg gradskog arhitekte Đorđa Bobića, a ne Dragana Đilasa, koji se time kiti. Ova dvojica, kao predvodnici manipulacije i štetočinskog postupanja, su, prvo, odgovorni jer je most pozicioniran na pogrešnom mestu, na donjem, umesto kao što je prvobitno bilo predviđeno, na gornjem špicu Ade. Drugo, oni su manipulisali stanovnike Beograda pri izboru projekta (jer izborom projekta, tj. izgledom mosta ne treba da se bave građani), kada su ih naveli da „odaberu” „najlepši” projekat. I najskuplji. Projekat koji se gradi je rupa bez dna koja guta gradske budžete i kredite, kojima se bespotrebno zadužuju naredne generacije Beograđana. Jednostavno, konačna cena mosta preko Ade nije poznata. Svake godine ona je sve veća. Prvobitno je saopštena cifra od 119 miliona evra. Međutim, prevaranti iz DS, nisu obavestili javnost da je to samo cena premošćavanja Save bez mogućnosti penjanja, odnosno silaska sa mosta, dakle bez pristupnih saobraćajnica. Potom je cena tokom godina rasla, da bi danas došla do 450 miliona evra, sa pristupnicama. Međutim, ni ovo neće biti dovoljno kada se zna da je potrebno iskopati topčiderski tunel, čija cena se procenjuje na oko 500 miliona evra. Mostu na gornjem špicu Ade ne bi trebao tunel. Dakle, zbog pogrešne lokacije i zbog obesno skupe konstrukcije mosta, most preko Ade košta najmanje tri puta više nego što bi koštao normalan funkcionalan most. Dakle, najmanje 300 miliona evra novca građana Beograda je bačen novac, koji je korisnije mogao da se upotrebi. O tunelu da i ne govorimo.

    Neverovatno ali istinito, novim Poslovnikom, koji je donela Đilasova vlast u Beogradu, pre dve i po godine opoziciji je bilo onemogućeno da usmeno na početku sednice ovlašćeni predstavnik predlagača obrazloži predloge izmena ili dopuna dnevnog reda. Koliko je poznato, tako nešto nije postojalo nigde u demokratskim zemljama niti u Srbiji na drugim nivoima vlasti. Ova neverovatna stvar je ispravljena tek pre pola godine posle višestrukih zvaničnih predloga koje sam davao kao odbornik.

    Opozicione stranke, uključujući i DSS, su više puta podnosile zahteve za razrešenje gradonačelnika, koji nisu imali dovoljnu većinu.

    ČINJENICE, ČINJENICE Pored činjenica koje sam već naveo, naravno da postoje i brojne druge činjenice koje govore o lošem stanju u Beogradu i odgovornosti gradonačelnika:

    - Objektivna i subjektivna komandna odgovornost i krivica za opšte nazadovanje grada Beograda;

    - Katastrofalno stanje većine gradskih sistema;

    - Komandna odgovornost zbog finansijskog kolapsa Beograda;

    - Komandna odgovornost i krivica (ovaj izraz koristim zbog toga što ga često upotrebljava i gradonačelnik) gradonačelnika i DS zbog činjenice da je Skupština grada obesmišljena i pretvorena u najnevažniji organ u gradu Beogradu, što je u neskladu sa Ustavom, zakonima, parlamentarizmom i demokratijom (a to je učinjeno zbog toga što je u Skupštini postojala – i više ne postoji – brojna, jaka i glasna opozicija od 52 odbornika, dok vlast podržava 58 odbornika);

    - Sukob interesa, odnosno kršenje Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, u čemu su uhvaćeni mnogobrojni funkcioneri i odbornici vlasti;

    - Komandna odgovornost zbog infrastrukturnog zaostajanja Beograda (nepostojanje obilaznice, novih mostova, metroa), svakodnevnog saobraćajnog kolapsa u Beogradu;

    - Mnogobrojne afere u zdravstvu Beograda;

    - Afera Infostan;

    - Ogroman sukob interesa u kome se nalazi gradonačelnik kao vlasnik brojnih preduzeća i sumnje da je uvećao bogatstvo zahvaljujući položaju u svojoj stranci i funkcijama na kojima se nalazio od 2004. godine;

    - Razvlašćivanje prigradskih opština;

    - Ogromno povećanja broja plaćenih partijskih funkcionera u izvršnoj vlasti grada i gradskih opština i u upravnim i nadzornim odborima gradskih i opštinskih preduzeća;

    - Činjenica da Skupština većinu najvažnijih tačaka dnevnog reda, na predlog veća kojim predsedava gradonačelnik, donosi po skraćenom nedemokratskom postupku, bez rasprave.

    ŠTOF ZA MIT Činjenica da je Dragan Đilas uspešno rešio problem divljeg stanovanja Roma na lokaciji gde je njegov prijatelj Miroslav Mišković gradio Belvil, kao i ispravan stav prema problemu homoseksualnosti, ne mogu biti dovoljni razlozi da Đilasa proglasimo za reformatora godine ili ličnost godine. To što je on manje loš od Tadića, Vlade itd. ne znači da je i dobar. Ovde neki zadovoljavaju svoju neshvatljivu potrebu da u pomrčini i pomoru režima nađu neko svetlo ili neku dobru stranu režima. To nije Dragan Đilas. Ta svetla strana režima ne postoji. Đilas je samo buduća verzija, novi nepotrošeni model vođe DS. Uostalom, po svom položaju, on nema takve terete i odgovornost kao njegova braća po zločinu, sa višeg nivoa vlasti i ne sreće se sa tako velikim i nerešivim problemima. Takođe, zbog svog bogatstva i direktne kontrole nad medijima, u prilici je da sebi obezbedi povlašćeniji položaj nego drugi pojedinci režima.

    Dragana Đilasa slobodno možemo nazvati beogradskim Sarumanom (lik iz Tolkinovog Gospodara prstenova), gospodarom žutih beogradskih Orka. Sa jedne strane – javno – slatkorečiv, umiljat, ljubitelj zalutalih golubova, romski car, mostograditelj, very straight gay, pardon, guy – but not gay at all. Sa druge strane, ne baš tako tajno – multimilioner u evrima, u sukobu interesa kao vlasnik brojnih firmi, vlasnik velikog i malog brata, licenci za fast food brakove i provincijski kvazisvingeraj, psovač tankih nerava (na sednici grada, javno, najpogrdnijim izrazima izvređao jednog odbornika), nesvikao na kritiku i suprotno mišljenje.

    To je štof za pravljenje mita o novom vođi.

    Autor je odbornik DSS u Gradskoj skupštini Begrada

    http://standard.rs/vesti/36-politika/6265-neboja-bakarec-na-emu-poiva-mit-o-draganu-ilasu-.html

  3. [...] Da li će biti dovoljno samo da razlikujemo tajkune od preduzetnika? [...]

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.