Potpredsednik vlade i lider Socijalističke partije Srbije (SPS) večeras je izjavio da su negativne posledice svetske ekonomske krize manje u Srbiji nego u drugim zemljama i da je, u poređenju sa njima, Srbija u prednosti, jer je decenijama u krizi.
http://www.danas.rs/danasrs/iz_sata_u_sat/dacicsrbija_u_prednosti_jer_je_decenijama_u_krizi.83.html?news_id=29237
Svetislav Basara
Realnost pesimizma
Još uvek je ovde uticajna Ćosićeva filozofska škola. Mislim pre svega na vrhunski domet njegove panađurske filozofije, na tezu da je “zaostalost naša prednost”. Juče je, na primer, u “najstarijem dnevnom listu na Balkanu” osvanulo istraživanje na temu – bauk pesimizma. Pa smo tako, zahvaljujući Politikinom istraživačkom novinarstvu, saznali da u Srbiji preovladava pesimizam, ali da to ne uopšte mora biti loše jer “stručnjaci smatraju da su ljudi u stvari samo realni; prihvataju negativnu situaciju što ih priprema da nešto preduzmu”.
Ima, međutim, i vedrih tonova. Ako niste znali, od juče bi trebalo da znate da smo, pesimizma što se tiče, u društvu Britanaca i Francuza. Biti u takvom društvu je čast, ali i obaveza. To je lepo, ali je i defetistički i na neki način derogira stručnjačko mišljenje da je pesimizam podsticajna realnost. Jer, ako već Francuzi i Britanci nisu uspeli da se izbore sa baukom pesimizma, ko smo pa mi da se tu nešto kurobecamo. Tim pre što se britansko-francuski pesimizam ne temelji na tamošnjoj nezaposlenosti i bedi, nego na čistom hiru.
Opet mi, Srbi, prednjačimo. Treba valjda da budemo ponosni što naš pesimizam nije proizvod zasićenosti i dekadencije, nego ima sasvim racionalne uzroke. Pa slede objašnjenja: mi smo, bajagi, stara nacija, a u takvim nacijama, gde preovladavaju starkelje, preovladava i pesimizam. Da li je to tako? Jeste da smo mi narod najstariji, ali šta da kažemo o Kinezima, jednom od stubova naše spoljne politike. Drevni su sinovi Središnjeg carstva, ali su daleko od vrha pesimističke top-liste.
Osim toga, ima pesimizama i pesimizama. Jedna je stvar pesimizam nastao iz zabrinutosti za budućnost sveta ovakvog kakav jeste, a druga je stvar pesimizam koji se rađa iz straha od sledećeg prvog u mesecu, kada pristižu računi. Konačno, pesimizam nipošto ne treba povezivati sa siromaštvom. Evo, uzmimo Šopenhauera, takoreći utemeljivača pesimizma. Ništa mu pod milim bogom nije falilo, a on pisao crno da crnje ne može biti.
Politikino istraživanje se, međutim, nije pozabavilo političkim uzrocima ovdašnjeg pesimizma. Setite se samo: evo već dvadeset i nešto godina državne propagande nas danonoćno uveravaju kako smo mi, narod najstariji, vekovne žrtve svetskih zavera i kako zbog svega toga gubimo identitet i suverenitet. Pa dobro, kad čovek bolje razmisli, nacija protiv koje su se zaverili Vatikan, Kominterna, masoni i mnoga druga tajna društva, ne može biti optimistična. Uteha nam je što smo uprkos teškim okolnostima uspeli da se izborimo da budemo u društvu Francuske i Britanije.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/realnost_pesimizma.881.html?news_id=207260
Владислав Грујић за Двери о томе како је победио државу
Аутор: ЕКСКЛУЗИВНО: , Објављено: 14. 01. 2011.
Владислав Грујић једини Србин коме је име у пасошу на ћирилици! Грујић је за Двери изнео читав поступак овог „сизифофског посла“, који је на крају уродио плодом. Преносимо интегралну верзију његовог писма Дверима.
http://www.dverisrpske.com/tekst/1875951
Александар Арсенин
Као да нам се ово поново дешава. Сетимо се 2004. године – актуелно питање биометријских личних карата и замагљена, неаргументована прича политичких и медијских кругова о безбедности грађана, условима за ЕУ и слично. После кратког затишја уследила је јака реакција мислећих, добро информисаних чланова друштва и резултат није могао изостати – увођење биометријских личних карата тако да грађани слободно могу да одаберу личну карту са или без чипа (додуше, биометријска база је остала, али и ово је ипак било нешто). Свакако да није ишло „глатко”, али се шачица свесних људи покренула и урадила посао. У институционалном смислу, свој допринос дала je и СПЦ и само неколико невладиних организација.
Од тада до данас земље ЕУ су стекле вредно искуство са успостављањем централизованих база података о грађанима и масовним идентификационим системима. Као резултат тога у Великој Британији је актуелна владајућа коалиција донела одлуку о потпуном укидању закона о личним картама са чипом, уз трајно уништавање до сада издатих докумената те врсте и потпуно брисање база података у којима су били похрањени биометријски подаци грађана. Немачка је још пре неколико година одустала од обавезног узимања биометрије грађана за личне карте, и то под јаким притиском странака левице и невладиног сектора. У САД је до сада готово половина држава-чланица одбила увођење микрочипованих возачких дозвола (у тој земљи не постоји лична карта). Закључак је јединствен: овакви системи грубо повређују право на приватност и слободу грађана, а то у најразвијенијим земљама Запада представља и озбиљно политичко питање.
Нажалост, актуелна дешавања у Србији потврђују другу причу, стару више од пет година. И поред свих апела грађана и искустава водећих земаља Запада, намећу се нова чипована документа и у јавност пласирају селективне информације. Тако се, на пример, тврди да је увођење микрочипованих саобраћајних докумената стандард ЕУ, а то се отворено коси са важећом директивом ЕУ (2006/126/EEC) која не намеће чип већ наводи да је опциони за национална законодавства, а не обавезан. Уосталом, какав је то стандард ЕУ када се чак и у тврдњама представника наших министарстава појављује информација да такве микрочиповане обрасце у ЕУ имају само Словачка и Чешка?
Најављује се чак и неко будуће увођење „обједињеног микрочипованог документа” за грађане Србије, што је са аспекта приватности недопустиво јер би такав лични документ водио тоталном режиму надзора података. Суштински проблем је у томе што би у једном тренутку постојање таквог документа било искоришћено за искључиво електронски начин плаћања, под претпоставком борбе против организованог криминала и уз идеју да „поштен грађанин нема шта да крије”. Тако би се, међутим, добио потпуни „пресек живота” сваког грађанина. Већина би се, знајући да им се прати сваки траг, и без посебних ултиматума, претворила у медиокритетско друштво.
Све наведено разлог је због кога је настао Покрет за eлектронску приватност, са идејом да окупи све мислеће, одговорне људе нашег друштва којима је стало до слободе и приватности, независно од националне, верске, расне, политичке или било које друге припадности. Предстоји нам дуга и стрпљива борба коју пре свега треба добити у свести просечног грађанина Србије, а тек потом кроз конкретна технолошка и правна решења. Циљ: ништа мање него Србија земља приватности и слободе. Пре пет година горепоменута реакција мислећих кругова нашег друштва и њен резултат показали су да у Србији и те како постоји потенцијал за такав задатак – дошло је време да се тај потенцијал поново активира. И да се не зауставља.
*Председник Покрета за електронску приватност
http://www.politika.rs/pogledi/Aleksandar-Arsenin/Cipovana-dokumenta-i-borba-za-privatnost.sr.html
Basari povodom tablica
Poštovani g. Basara,
Pokrenuli ste temu koju sam predvideo i već poslao dva mejla na par mesta, za koja bar mislim da su nadležna, nekoliko dana pre vašeg članka, pa vam prenosim to pismo. Zašto vama? Pa mislim da uviđate da Srbijom vlada javašluk, glupost i neznanje, pa je red da mi koji predviđamo unapred stvari probudimo nadležne. Vi ste govorili o prekograničnom aspektu ovih tablica, a ja o unutrašnjem. Evo:
Kombinacija četiri broja (koliko je predviđeno da ih može biti) i dva slova (sa 25 slova) daje 6.250.000 kombinacija – za svaki grad u Srbiji tako da bespotrebno uvođenje „specijalnih“ znakova ĆČŠŽĐ (ima 25 slova – bez ovih „specijalnih“ a zajedno sa XYW) napraviće mnogo veće probleme nego što je naplata parkiranja u Beogradu gde je novčana šteta već učinjena. Zamislite da vozilo BG-111-ĐA prođe kroz crveno svetlo a policajac (ili kamera) iz daljine vidi BG-111-DA (jer je prosto nemoguće videti MALU crticu na D dok se ne priđe na 2-3 metra, a osim toga tablice mogu biti i zaprljane). Zamislite to dokazivanje, gubljenje radnog vremena i novca, nerava vozača kao i policije, sudova itd… da se dokaže da li je to bio DA ili ĐA. Sa C,Ć i Č ima još više mogućnosti za grešku. Za gradove je OK – mora biti ČA za Čačak, ali tu nema mnogo mogućnosti za greške (mada bi bolji bio sistem kao u Francuskoj gde svaki grad ima svoj broj, npr. Pariz je 75). Ali, što više ima ovih „specijalnih“ znakova veća je verovatnoća greške. Pitanje: kome je bilo potrebno i zašto stvaranje ovih problema kada i bez tih slova imamo mogućnosti za višemilionski broj tablica? Pa nije cilj izređati azbuku ili abecedu, nego obeležiti jasno vozila (uostalom u sadašnjem obeležavanju nema ni naših NJ ni LJ ni DŽ pa ne moraju biti ni ĆČŠŽĐ).
Predlog: grešku treba odmah ispraviti – hitno obustaviti izdavanje tablica koje sadrže ovih pet znakova. One koje su izdate do sada zadržati do sledeće godine kada bi država trebalo da ih BESPLATNO ZAMENI za nove (ili neka ostanu – malo ih ima, pa ko insistira neka mu država zameni). Verujte, to je mnogo manja šteta za zemlju od beskonačnih problema koji će se godinama javljati. Da ne govorimo problemima koji mogu nastati u saobraćaju izvan Srbije gde kompjuteri nemaju te oznake.
Ako se iz inercije tvrdoglavo ostaje na sadašnjem rešenju (ili zato što neko neće da prizna grešku), treba bar povećati i podebljati crtice na slovima – one imaju istu važnost kao i celo slovo, a sada su stidljivo naznačene!
Zoran Janošević, dipl. ing.
P. S. Molim vas, g. Basara, da o ovoj temi povremeno pišete jer je primer par exelance za čistu glupost.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/basari_povodom_tablica.46.html?news_id=207959
BASARA: FAMOZNO
Tablice identiteta
MUKE SA SMS UPLATOM PARKINGA, A ŠTA NAS ČEKA NA BELOSVETSKIM ČEKPOINTIMA, TO ĆEMO TEK DA VIDIMO
E, dočekasmo i taj dan da dobijemo prve postkomunitičke registracione tablice. Odmiče januar, sve ih je više, lepo izgledaju. Zašto li su čekale deset godina, to je pitanje za izdajnike i – uopšte – za tipove koji postavljaju klipove u točkove naše revolucije.
.
Pojava, međutim, novih tablica zadovoljila je i naše evropske aspiracije i našu naglašenu želju za očuvanjem nacionalnog identiteta. Što će reći: ako su mrski zakonodavci iz Brisela sitničavo propisali kako tablice treba da izgledaju, mi ćemo se – baš kao u seriji “Selo gori a baba se češlja” izmisliti nešto što će Jevropu baciti na dupe. Nešto naše. Nešto čega se nećemo odreći ni po cenu ulaska u EU. Identitet nema cenu. Neka crknu i neka puknu. Od naših tablica ne odustajemo. Identitet, bato. Identitet.
U smislu očuvanja identiteta, zakonodavac je propisao da se na registarskim tablicama vozila iz Srbije imaju upotrebljavati slova sa dijakritičkim znacima, što će reći “Č”, “Ć”, “Ž” i pročim. Pravo je čudo zašto branitelji ćirilice nisu graknuli: pa gde je tu pismo najstarije? Zar su Ćirilo i Metodije uložili onoliki trud da bismo dobili ćiriličnu skraćenicu mesta registracije, skrajnutu, odbačenu, prezrenu, malim slovima odštampanu ispod latinične oznake mesta registrovanja.
Globalizacija, bato. Mi se, međutim, branimo, onako kako znamo i umemo. Identitetom. I u tu smo svrhu na naše registarske tablice uveli slova koja će mrskoj Evropi pokazati ko smo i šta smo. A ima tu i onog ispraznog ponosa: vi, Evropo, operišete sa dvadeset četiri slovna znaka, evo ti sad, Stari kontinentu, upoznajte se sa bogatstvom slovenskog višepoja. Ako niste pre znali, sad saznajte: Ć, Đ, Š, Ž, to su ključna slova. Prihvatajte to, bre!
Već su se pojavile muke sa SMS uplatom parkinga, a tek su tablice ušle u upotrebu, a šta nas čeka na belosvetskim čekpointima, to ćemo tek da vidimo. Zna se da, kad potegneš u neku zemlju, nedremana granična policija ukucava podatke sa tablica u kompjuter. Pa, ajde, budi haker, ukucaj mi na nemačkoj granici, recimo, sledeće: IN 001 ĆV. Oćeš crven ban. Može 001 CV. Drugo ništa ne može. Ne vata kompjuter. Sa sličnim su se problemom, odbrane identiteta, svojevremeno suočili i braća naša, Jelini. Mislite li da su insistirali na egzotičnim slovima iz grčke azbuke, Jok, more. Napravili kompromis. Budući da većina grčkih slova, osim egzotičnih, izgleda u dlaku isto kao latinična, lukavi se Jelini sete pa na registracione tablice poture samo slova koja se podudaraju sa latinicom. I mir Božiji. A identitet sačuvan. Kako ćemo mi bilo gde sa “Č” i “Ž”, videćemo.
Daleko nećemo stići. Tvrd vam stojim.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/tablice_identiteta.881.html?news_id=207789
Teofil Pančić
Meni je, međutim, u celoj toj blago rečeno bizarnoj priči pažnju privukao jedan detalj koji kao da je svima promakao, ili bar niko nije osetio potrebu da ga javno notira, mada inače nije uzmanjkalo komentara ove neobične akcije.
Naime, ekscentrični novosadski Inicijator kaže za najstariji, a valjda i najugledniji srpski dnevnik i ovo:
“Dobrica Ćosić je nesumnjivo najveći živi evropski pisac posle Solženjicina, a najverovatnije i najznačajniji srpski pisac uopšte”.
Šta smo naučili iz ove profesorove rečenice? Ono o Ćosiću smo već znali, mislim, znali smo da ima i takvih mišljenja na ovom šarenom dunjaluku; naučili smo, međutim, nešto upravo senzacionalno:
Aleksandar Isajevič Solženjicin je živ!
Jerbo da biste bili “najveći živi evropski pisac” neophodno je da budete živi.
Ono, dakle, od 3. avgusta 2008. beše samo nesrećan nesporazum. Pretpostavljam da se Isajevič, sav onako živ, i dopisuje sa prof. Jarićem sa neke tajne lokacije, možda one na kojoj boravi sa Džimom Morisonom, Brusom Lijem i Elvisom Prislijem, koji su takođe živi, samo su se povukli u ilegalu. Džimi Hendriks im svirucka dok pijucka, a Dženis pevucka dok sprema prženice. A Migel de Servantes Savedra u drugoj sobi uzalud pokušava da zaspi, pa samo vrti glavom: eh, omladino, omladino! Karamba & karambita, kad li ćete se opametiti?!
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=972561
BEOGRAD 14. 02. 2011
PRESS
Žrtva policijske torture: Policajac mu stavio pištolj u usta!
Aleksandar Danilović (31) iz Beograda tvrdi da ga je bez ikakvog povoda pretukao policajac Siniša Milošević! Danilović kaže da ga je Milošević odveo u šumu, stavljao mu pištolj u usta i maltretirao samo zato što nije imao ličnu kartu!
Aleksandar kaže da je napadnut ispred prodavnice „Počeković” u ulici Save Maškovića u beogradskom naselju Voždovac. On je objasnio da je sa drugom došao da kupi nešto da jede, ali ga je zaustavila policija.
- Drug i ja smo se dovezli do prodavnice. Kada smo se parkirali, iza nas je stao policijski automobil. Dvojica policajaca tražila su mi dokumenta. Rekao sam da sam ih zaboravio kod kuće. Onda su oni rekli da će me uhapsiti, ali sam prepoznao jednog policajca, Sinišu Miloševića, koji stanuje u komšiluku, i rekao sam mu: „Komšija, pa nema potrebe za tim.” Međutim, on je tada pobesneo, izašao je iz kola, izvadio pištolj i počeo bez ikakvog razloga da me udara po grudima – priča Danilović.
Nakon toga, tvrdi naš sagovornik, policajac ga je naterao da sedne u policijska kola i odvezli su se u obližnju šumu, gde je nastavljena tortura.
- Mom drugu policajac je naredio da se vrati kući. Onda me je ubacio u automobil i odvezli su me u Banjičku šumu. Usput me je taj policajac tukao pištoljem i udarao pesnicama svuda po glavi i telu. Plašio sam se da će pištolj, koji mi je bukvalno ubo u grudi, opaliti. Pretio mi je da će me ubiti. Molio sam njegovog kolegu da ga urazumi, ali on je ćutao i vozio. Kada smo došli u šumicu, policajac je rekao: „Izlazi napolje, neću da iskrvariš kao svinja u kolima”. Terao me je da kleknem, udarao me i gurao mi je pištolj usta – kaže Danilović.
a
Udarci po glavi
Kako tvrdi Danilović, policajac ga je sve vreme tukao pištoljem po glavi, iako mu je rekao da ima zdravstvenih problema.
- Molio sam ga da me ne udara jer sam pre nekoliko meseci bio u bolnici, na odeljenju neurohirurgije, zbog ozbiljnih problema sa glavom. Međutim, Milošević me je baš udarao po glavi, valjda je mislio da ga lažem – priča Danilović.
Kako tvrdi naš sagovornik, pobesneli policajac je izvadio nož, koji mu je potom pružio uz reči da će tako imati razlog da ga ubije.
- U jednom trenutku policajac je izvadio nož i rekao mi: „Uzmi, da mogu da te ubijem.” Čak mi je i rekao: „Ajde, kreni da bežiš, dajem ti fore do pet pa počinjem da pucam.” Meni su se noge odsekle od straha – priseća se Aleksandar.
Posle deset minuta policajci su odvezli Danilovića ispred iste prodavnice gde su ga i sreli.
- Policajac me je pitao: „I, šta se desilo večeras?” Ja sam mu odgovorio: „Ništa”. On je dodao „Vidiš, lepo si naučio, sad možeš da ideš.” Otišao sam u Urgentni centar, gde mi je ukazana pomoć i gde su mi konstatovane povrede – dodaje Danilović, koji je najavio tužbu protiv policije.
Akcija „Niva”… Pogrešna informacija iz Brazila
Keku „uhapsili” Dačić i Malovićka
Vođa novobeogradskog klana Dejan Stojanović Keka (36) ipak nije među uhapšenima u velikoj policijskoj akciji u Brazilu, prilikom koje je pre nedelju dana zaplenjeno 620 kilograma kokaina
Po objavljivanju informacije da je policija uhapsila srpskog narko-bosa Gorana Nešića, saopšteno je da se u grupi privedenih nalazi i Dejan Stojanović Keka, i to pod imenom Slavko Barišić Siđa.
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/160766/Keku+%E2%80%9Euhapsili%22+Da%C4%8Di%C4%87+i+Malovi%C4%87ka.html
[...] Nije slučajno prvi pandur Srbije, uvek se bira najgluplji… [...]