05. 04. 2011
PRESS
Na vašem se primeru svim novinarima ovdašnjim šalje vrlo jasna preteća poruka i podseća na nimalo suptilne metode staljinističkog Zakona o informisanju.
Nemojmo, drage kolege, imati nikakve sumnje, vladajuće samozvane evropejske demokrate učiniće bukvalno sve ne bi li u ovoj (pred)izbornoj godini potpuno uštrojili ono malo novina i televizija u kojima može da se čuje da je Car go.
Koliko aktuelna srpska vlast iskreno prezire novinare, koliko vajne srpske “demokrate” iskreno mrze medije i sa koliko strasti žele da zatru svaku moguću kritiku režima mogli smo vrlo jasno da vidimo u leto 2009. godine. Dinkić je tada predložio, a Tadić zdušno podržao Zakon po kome su novinari stavljeni izvan zakona i po kome je legalizovan odstrel svakoga ko se usudi da piše svojom glavom. Ovo što se sada nama novinarima u Srbiji dešava jeste samo logična posledica. Logična posledica nesputane bahatosti jedne odnarođene vlasti. Ali i logična posledica naše novinarske nesloge i nesolidarnosti (primetili ste da vas ovih dana brane i na vama medijski profitiraju i oni novinarski petokolonaši su pre dve godine za “pola kila čvaraka” podržali Dinkića!?!).
Poštovani kolega Panoviću, uvažene kolege, članovi redakcije “Danasa” ovo je trenutak u kome, svi zajedno, moramo da se odupremo ozakonjenom bezakonju. Vi ste ti koji, svojim nespornim moralnim i profesionalnim autoritetom, morate da povedete široku akciju novinarske pobune protiv korumpiranih skotova koji srpske medije pretvaraju u najjeftiniji džuboks.
Ako i ovo prećutimo, ako se i ovaj slučaj zaboravi do sledećeg ponedeljka, onda mi, srpski novinari, bolje i nismo zaslužili.
Venecijanska komisija je kritikovala izmene Zakona o izboru narodnih poslanika koje je predložila Radna grupa Skupštine Srbije, ukazujući da one nisu u skladu sa evropskim standardima i demokratskim principima.
U izveštaju te komisije navodi se da bi prema izmenama tog zakona stranke i dalje imale diskreciono pravo dodeljivanja polovine mandata bez obzira na redosled na izbornoj listi, što je, kako se ocenjuje, suprotno evropskim standardima.
Ni strah od skorih izbora ne može da obuzda stranke da na rukovodeća i dobro plaćena mesta postavljaju po partijskim, prijateljskim ili samo njima znanim kriterijumima. Tako je prošle nedelje za novog člana Saveta radiodifuzne agencije izabran pravnik iz Kragujevca, a ne doktor nauka i profesorka koja predaje regulativu elektronskih komunikacija, sa Beogradskog univerziteta. Stručni kriterijumi nisu presuđivali.
Stranke imaju pravo na tri od ukupno devet članova Saveta RRA, ali i to im je maloStranke imaju, po zakonu, pravo na tri od ukupno devet članova Saveta RRA, ali i to im je malo, pa kad se ukaže prilika očigledno vole da proguraju sebi bližeg.
Prošle nedelje, zahvaljujući dogovoru poslanika vladajućih stranaka, u važno regulatorno telo izabran je Goran Petrović, pravnik, čija su dva prethodna zaposlenja bila u gradskoj upravi Kragujevca, pre toga u Apotekarskoj ustanovi i Zdravstvenom centru u Kragujevcu.
Kao mlad, piše u biografiji, bavio se novinarstvom u „Pogledima”, na radiju… Njegov protivkandidat bila je dr Nataša Gospić, članica „Ženske vlade” i Vladinog Saveta za rodnu ravnopravnost, predavač po pozivu u mnogim međunarodnim organizacijama…
O Petroviću se od poslanika DS u Skupštini Srbije moglo čuti šturo objašnjenje „on je naš”, a o drugim kriterijumima koji su prevagnuli da bude izabran – ništa.
http://www.blic.rs/Vesti/Tema-Dana/246099/DS-na-mala-vrata-ubacio-u-RRA-zasluznog-clana
IVAN NINIĆ: HOĆE LI DELTA AGRAR POSTATI POLJOPRIVREDNI MONOPOLISTA
Miškovićev ulazak u agrar će neminovno dovesti do totalne tajkunizacije i privatizacije srpske poljoprivrede, od koje je režim Borisa Tadića odavno digao ruke
U poslovnoj i profesionalnoj karijeri vodećeg srpskog tajkuna Miroslava Miškovića i njegove monopolističke kompanije Delta holding prvi kvartal 2011. godine predstavlja značajnu prekretnicu. Početkom februara Delta holding je obeležila 20 godina svog postojanja, a već početkom marta je okončana prodaja trgovinskog lanca Delta Maksi. Cena po kojoj je Mišković belgijskoj kompaniji Delez prodao Delta Maksi iznosi 932,5 miliona evra.
Prodaja Delta Maksija je obradovala dobavljače, kojima Mišković duguje oko 300 miliona evra, kupce koji se nadaju nižim cenama robe, državi koja veruje da će naplatiti bar neki „simbolični” porez, ali i samog Miškovića. Jedini koji imaju razloga za paniku i strah jesu domaći poljoprivredni proizvođači, jer, prema Miškovićevim rečima, strateški biznis Delte u narednim godinama biće upravo ulaganje u agrar. To će nemonovno dovesti do totalne tajkunizacije i privatizacije srpske poljoprivrede, od koje je aktuelni režim Borisa Tadića odavno digao ruke.
Još u septembru 2010. godine Mišković je otkrio da Delta zapravo želi da se preorijentiše na „agrobiznis u oblasti voćarstva, povrtarstva, svinjogojstva i tova junadi”:
„Poljoprivredu treba da proglasimo našom naftom. Svakog dana povećava se broj stanovništva u svetu, a samim tim i potreba za hranom je sve veća. Srbija ima priliku da zauzme bitno mesto u proizvodnji hrane, a većim dotacijama postigla bi se četiri velika cilja – smanjenje trgovinskog deficita, povećanje broja zaposlenih, zaustavljanje propadanja sela i stvaranje sirovinske baze za prehrambenu industriju”, rekao je Mišković („Pres”, 9. 9. 2011).
Dakle, nema sumnje da Mišković svoju šansu vidi u otimačini državnog zemljišta, privatizaciji uništenih poljoprivrednih preduzeća kao i u grabljenju državnih subvencija za sebe. Time će za relativno kratko vreme postati monopolista u sektoru agrara, a, zajedno sa tajkunima koji se bave srodnim biznisom, formiraće kartele i tako marginalizovati i kolonizovati sve „male” paore.
OPASNI PLANOVI MIŠKOVIĆA O tačnosti prethodne teze najbolje svedoči autorski članak pod naslovom „Šansa ili kolaps”, koji je potpisala generalna direktorka Delte holding Jelena Krstović, a koji je 20. marta 2011. godine objavljen u listu „Politika”. U okviru rubrike „Tema nedelje” režimski urednik „Politike” je, ne štedeći novinske stupce, dopustio da Miškovićeva saradnica praktično napiše besplatnu reklamu za Deltu agrar. Međutim, upravo zahvaljujući toj činjenici, i čitanjem između redova, javnost je u mogućnosti da blagovremeno stekne uvid u pakleni plan Miroslava Miškovića.
Naime, u svom autorskom tekstu Jelena Krstović piše da je realno očekivati da država „podrži male proizvođače kroz sistem približavanja modernih načina proizvodnje, povoljnijih kredita, subvencionisanje proizvodnje, pospešivanje udruživanja i kooperacije s većim poljoprivrednim subjektima”. Ona dalje dodaje da „veliki i mali u agraru ne samo da nisu neprijatelji nego su prirodni saveznici i partneri”, da dele „zajedničke interese” i da je saradnja sa velikim sistemima „gotovo jedini način za male proizvođače da opstanu”:
„U ovakvo partnerstvo Delta agrar veruje duboko i iskreno i zbog toga će u narednoj godini jedan od naših najvažnijih poslova u poljoprivredi biti intenziviranje kooperantske saradnje sa što većim brojem srpskih seljaka, u praktično svim oblastima poljoprivredne proizvodnje. Saradnja koju nudimo zasniva se na proizvodnji za poznatog kupca, što će reći na obezbeđenom plasmanu robe, čime se rešava jedan od najvećih problema poljoprivrednih proizvođača”, otkriva Jelena Kstović.
Dakle, pakleni plan i cilj Miškovića jeste da postane kralj srpske poljoprivrede, tako što će taktički i sistematski porobiti sve male poljoprivredne proizvođače. Drugim rečima, Delta agrar će postati posrednik, odnosno nakupac, za koga će raditi svi paori u Srbiji. A kriterijume otkupa poljoprivrednih proizvoda, cenu, način i dinamiku plaćanja, diktiraće isključivo Mišković, koji će se još više obogatiti na tuđoj muci. Takođe, Delta agrar će se paralelno razvijati, tako što će postati najveći korisnik državnih subvencija i kredita, državnog zemljišta i drugih poljoprivrednih resursa. Na kraju će možda jedna decenija ekspanzije Delte agrar biti dovoljna tačka usijanja, što će neminovno dovesti do prodaje tog preduzeća nekoj zapadnoj multinacionalnoj kompaniji.
ČETIRI KREDITA Pitanje da li bi preduzeće Delta agrar uopšte moglo uspešno da posluje i planira strateški razvoj u sektoru poljoprivrede da u ključnom trenutku ekonomske krize iza njega nije stao politički establišment, odnosno aktuelni režim Borisa Tadića. Pojedinačni poljoprivredni proizvođači, kao i većina malih i srednjih preduzeća u Srbiji, nema naklonost režima, pa samim tim ne može ni da računa na podršku države u obliku kratkoričnih i dugoročnih kredita. A preduzeće Delta agrar je izdvajanjem dva profitna centra iz kompanije Delta M, registrovana u januaru 2007. godine, odmah dobilo velikodušnu pomoć iz državnih fondova.
Prema istraživanju autora ovog teksta, Fond za razvoj Republike Srbije je u poslednje dve godine odobrio četiri kredita preduzeću Delta agrar. Tri kredita su bila investiciona, dok je jedan kratkorični, a njihova ukupna vrednosti iznosi čak 735.000.000 dinara ili nešto više od sedam miliona evra. Sve četiri odluke o dodeli kredita nose potpis direktorke Fonda za razvoj Olivere Božić i predsednika UO Fonda za razvoj Mlađana Dinkića.
Prvi ugovor o kreditiranju Delte agrar (br.16455, od 24. 6. 2009.) iznosi 95 miliona dinara i namenjen je nabavci „trajnih obrtnih sredstava”. Kao hipoteka za ovaj kredit, založena je imovina preduzeća Juhor-eksport iz Jagodine, u kome inače vlasnički udeo od 89,65 odsto ima Delta agrar. Preduzeću Miroslava Miškovića Fond za razvoj je dao rok otplate od dve godine, sa grejs periodom od devet meseci i godišnjom kamatnom stopom od svega 2,5 odsto.
Pod istim uslovima Delta agrar je drugim ugovorom o dugoročnom kreditiranju (br.18693, od 12. 10. 2009) dobila 90 miliona dinara za nabavku „trajnih obrtnih sredstava”. Osim preduzeća Juhor-eksport, kao garanti da će ovaj kredit biti vraćen navodi se C market, koji je u Miškovićevom vlasništvu. Treći put je sa preduzećem Delta agrar zaključen ugovor o kratkoročnom kreditu (br. 19589, od 21. 4. 2010.) za „podsticanje konkurentnosti i likvidnosti” u vrednosti od 150 miliona dinara. Definisan je grejs period od 11 meseci i kamatna stopa od 3,5 odsto na godišnjem nivou. Četvrti kredit je ugovorom (br. 19515, od 6. 5. 2010.) odobren Delti agrar za nabavku „osnovnih sredstava” i iznosi čak 400 miliona dinara. Fond za razvoj je Miškoviću odobrio rok od pet godina za vraćanje ovog kredita, grejs period od 10 meseci i godišnju kamatnu stopu od 4,5 odsto.
TAJNO 3,5 MILIONA U protekle dve godine nije samo Fond za razvoj Republike Srbije velikodušno pomagao preduzeće Delta agrar već je to činila i državna Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza (AOFI). Od ove državne institucije autor ovog teksta je pokušao da dobije precizne podatke o vrednosti i predmetu pojedinačnih ugovora koji su zaključeni sa firmom Miroslava Miškovića. Međutim, nadležni iz AOFI tvrde da podaci o sredstvima i plasmanima AOFI predstavljaju „poslovnu tajnu”, u skladu sa Odlukom o poslovnoj tajni, koju je 1. novembra 2005. godine doneo direktor te institucije.
U protekle dve godine nije samo Fond za razvoj Republike Srbije velikodušno pomagao preduzeće Delta agrar već je to činila i državna Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza (AOFI).
Iz dokumentacije Uprave za trezor se vidi da je AOFI u protekle dve godine na račune preduzeća Delta agrar uplatila neverovatnih 370.068.940 dinara, što je više od 3,5 miliona evra.
Dakle, pod kojim uslovima, u kom obimu i za koju namenu je Delta agrar koristila sredstva AOFI nadležni u toj instituciji prikrivaju uz nezakonit i skandalozan argument da je reč o „poslovnoj tajni”. Međutim, autor ovog teksta je delimično uspeo da dođe do traženih podataka, ali zaobilaznim putem zahvaljujući Upravi za trezor Ministarstva finansija. Iz dokumentacije Uprave za trezor se vidi da je AOFI u protekle dve godine, na račune preduzeća Delta agrar uplatila neverovatnih 370.068.940 dinara, što je više od 3,5 miliona evra.
Ova suma je Miškovićevom preduzeću transferisana u pet navrata i to: 18.563.520 dinara (10. 7. 2009); 84.970.800 dinara (24. 11. 2009); 92.457.270 dinara (31. 5. 2010); 85.569.615 dinara (30. 12. 2010); 9.507.735 dinara (30. 12. 2010). Indikativno je da su sve uplate u Upravi za trezor proknjižene pod šifrom „270: kratkorični krediti”, što samo ukazuje na činjenicu da je reč o državnom kreditiranju izvoznih poslova Delte agrar. Međutim, zbog netransparentnosti nadležnih u državnoj AOFI, ostaje enigma ko, kada i pod kojim uslovima je doneo odluku da kreditira izvozne aktivnosti preduzeća Miroslava Miškovića.
Posebno je zabrinjavajuće to što je tokom 2009. i 2010. godine od Fonda za razvoj i AOFI Delta agrar dobila kreditna sredstva u ukupnom iznosu od 1.105.068.940 dinara, odnosno 11 miliona evra, a da javnost o tome ne zna ništa. Još više je zabrinjavajuća činjenica da ova sredstva nisu podeljena individualnih poljoprivrednim proizvođačima, već samo jednom čoveku koji se zove Miroslav Mišković. Dakle, nema sumnje da će se u narednom periodu razvoj Miškovićeve Delte agrar odvijati isključivo preko grbače građana Srbije.
Fond Slobodan Jovanović
http://standard.rs/vesti/37-ekonomija/7007-ivan-nini-hoe-li-delta-agrar-postati-poljoprivredni-monopolista-.html
OTVORENO PISMO SRPSKE DIJASPORE TADIĆU:
VRATITE „ATLANTIS”, DOKAŽITE DA NOVINARI NISU POLITIČKE SLUGE
sreda, 06 april 2011
Zahtevamo da se „Atlantis” ponovo vrati na Drugi program Radio-Beograda kao dokaz da u Srbiji još uvek sloboda govora nije prćija nijednog moćnika
Otvoreno pismo
Predsedniku Republike Srbije Borisu Tadiću
Uredniku Radio Beograd 2 Đorđu Malavraziću
Direktoru Radio Televizije Srbije Aleksandru Tijaniću
Ministru kulture i informatike Republike Srbije Predragu Markoviću
Zaštitniku građana Republike Srbije Saši Jankoviću
Direktoru odseka za medije Misije OEBS u Srbiji Miroslavu Jankoviću
Direktoru odseka OEBS za slobodu medija u Srbiji dr Rolandu Blesu
Šefu Misije OEBS u Srbiji ambasadoru Dimitriosu Kipreosu
Sa nevericom i ogorčenjem smo, mi dole potpisani slušaoci Radio-Beograda primili informaciju da je sa Drugog programa Radio-Beograda skinuta vrlo popularna i dobra emisija „Atlantis”, rado slušana u Srbiji a i među našim ljudima koji žive po svetu. Takva emisija može da čini čast svakoj medijskoj kući, kako zbog gospođe Biljane Đorović, koja je tu emisiju vrlo profesionalno vodila, tako i zbog njenih sagovornika među kojima su:
Dajana Džonston, pisac i politički analitičar,
profesor Edvard Herman,
profesor Noam Čomski,
profesor Mišel Čosudovski,
Džon Pildžer, pisac i novinar,
dr Džudit Rizman,
Tarik Ali, pisac i istoričar,
Vidžaj Prasad, pisac
Majkl Parenti, pisac
Dejvid Gibs, istoričar
i mnogi drugi svetski poznati i priznati intelektualci koji svojim profesionalnim i ljudskim poštenjem i dostojanstvom održavaju veru među ljudima celog sveta da, i pored “humanitarnih” bombardovanja, stotine hiljada ljudskih života koji se evidentiraju samo kao kolateralna šteta i manipulacija javnim mnjenjem prema kojima je i Orvelova mašta amaterska, postoji dovoljno poštenih, pametnih, častnih, vrednih ljudi koji svojim delovanjem neće dozvoliti da se svet pretvori u Orvelovu „Životinjsku farmu”.
Zahtevamo od Vlade Srbije i Radio-Televizije Beograd da se emisija „Atlantis” ponovo vrati na Drugi program Radio-Beograda kao dokaz da u Srbiji još uvek sloboda govora nije prćija nijednog moćnika i da novinari nisu političke sluge.
S poštovanjem
1) Dr Mirjana Petrović, San Diego, Kalifornija, SAD
2) Dr Rade Petrović, San Diego, Kalifornija, SAD
3) Miodrag Đorđević, inženjer, Pariz, Francuska
4) Miodrag Nikolić, Los Anđeles, Kalifornija, SAD
5) Dr Dimitrije D. Ivanović, Nju Rošel, Njujork, SAD
6) Dr Momčilo Miljković, Profesor Emeritus Pensilvanijskog Državnog Univerziteta, Herši, Pensilvanija, SAD
7) Prof. dr Jasmina Vujić, Berkli, Kalifornija, SAD
8) Predrag Minović, inženjer, Tokio, Japan
9) Radomir Plavšić, inženjer, San Diego, Kalifornija, SAD
10) Đurđina Dragić, Hartsdeil, Njujork, SAD
11) Dušan Dragić, Hartsdeil, Njujork, SAD
12) Drago Babić, Misisaga, Kanada
13) Snežana Vitorović, Toronto, Kanada
14) Branko Radun, urednik vidovdan.org
15) Nebojša Malić, kolumnista, antiwar.com
16) Zlata Stojanović, Frimont, Kalifornija, SAD
17) Prof. dr Piter Maher, Čikago, Ilinois, SAD
18) Ana Đekić Pulinxer, Volnat Krik, Kalifornija, SAD
19) Dejvid Bajnder, novinar, Njujork, SAD
20) Mirjana Koctić, Toronto, Kanada
21) Radmila Svon, Otava, Kanada
22) Dragana Hovanec, Toronto, Kanada
23) Angelina Marković, dipl. pravnik, Beograd, Srbija
24) Ljiljana Dučić, Kanada
25) Negovan Rajić, pisac, Trua Rivier, Kanada
26) Kocana Glišić Brož, dipl. sociolog, Montreal, Kanada
27) Zoran Brož, arhitekta, Montreal, Kanada
28) Igor Brož, student, Montreal, Kanada
29) Milan Čelik, Toronto, Kanada
30) Dr Nada Gerbert Čičković, Toronto, Kanada
31) Dušan Kovačević, Toronto, Kanada
32) Petar Makara, Njujork, SAD
33) Draga Dragašević, Toronto, Kanada
34) Bora Dragašević, Toronto, Kanada
35) Vesna Vukov, Toronto, Kanada
36) Dušica Veljković, Toronto, Kanada
37) Dušan Veljković, Toronto, Kanada
38) Dr Vladimir Višnjić, Prinston, Nju Džersi, SAD
39) Nataša Milovanović, Vankuver, Kanada
40) Dragan Milovanović, Vankuver, Kanada
41) Milena Milošević, Toronto, Kanada
http://standard.rs/vesti/36-politika/7015-otvoreno-pismo-srpske-dijaspore-tadiu-vratite-atlantisq-dokaite-da-novinari-nisu-politike-sluge-.html
Солидарна цензура
Случај београдског листа „Данас”, који треба да плати судску казну од скоро милион динара, поново је отворио питање медијских закона и слободе штампе у Србији. После усвајања измена Закона о информисању пре скоро две године, када су вишеструко увећани новчани износи које новинари исплаћују за повреде угледа, душевне болове и патње – сада се суочавамо с могућношћу да један озбиљан дневни лист буде угашен под теретом казни.
Јер од петог октобра наовамо, „Данас” сваке године у просеку исплати око милион динара, од чега шест-седам милиона само у последњих неколико година. И ту, можда, и не би ничег спорног било, да у последњој пресуди није обавезан на такозвано солидарно плаћање. Што у преводу значи да „Данас” мора „солидарно” са свог рачуна да пребаци средства за текстове којe уопште није објавио, нити је морао знати да су објављени.
Пре скоро пет година сарадница листа „Данас” Душанка Новаковић из Пожаревца објавила је готово идентичан текст у „Куриру” и „Гласу јавности”, а после тога и у листу „Данас”, где је писала о томе како су се неки полицајци потукли. А онда су се они, очито, помирили, па пресавили табак и тужили новинарку и листове који су њену информацију објавили.
И београдски Први основни суд је тим поводом рекао своје – 942.000 динара мора да се плати полицајцима којима је нарушен углед. И то, пошто закон такву могућност дозвољава, „Данас” да плати за све три редакције (по 200.000 динара за сваку, плус трошкови парнице 138.500, плус затезне камате). А онда ће „Данас”, као „солидарни платиша”, своја потраживања од „Курира” и „Гласа јавности” да наплати како зна и уме. Па, ако преживи – преживи.
Многи експерти, домаћи и страни, упућују да је оваква медијска регулатива сигуран пут у цензуру, где страх од енормно високих казни заправо „уређује” новине. И ако се зна каква је економска ситуација у српским медијима данас, где због економске кризе већина редакција драматично смањује трошкове и води грчевиту борбу сваког месеца да исплати зараде запосленима, онда је јасно да се високим казнама не само убрзава њихова пропаст већ се угрожавају и многа радна места.
Суштина је, ипак, у цензури. Сви се сећају 1998. године, када је тадашњи режим преко ноћи и колена затварао неподобне медије драконским казнама односећи чак и намештај из редакција. Пустош која је иза тога остајала, вероватно је најбоља илустрација тадашње медијске сцене.
Редакција листа „Данас” још није почела да распродаје столове и компјутере. Њихов вапај, међутим, показује да ни тај сценарио није далеко од реалности. Можда је, уместо солидарног плаћања, сада дошло време за новинарску и друштвену солидарност на коју се често позивамо. А у пракси је виђамо ређе него Халејеву комету.
Бојан Билбија
http://www.politika.rs/rubrike/uvodnik/Solidarna-cenzura.sr.html
OTVORENO PISMO MEDIJSKIH UDRUŽENJA:
TADIĆU, STANJE U MEDIJIMA JE GORE NEGO IKAD OD 5. OKTOBRA!
sreda, 06 april 2011
Ovo nije reforma medija koju ste obećali kada ste došli na vlast
Predstavnici novinarskih udruženja i medijskih asocijacija su nakon zajedničke konferencije za štampu na temu “Šta se dešava sa medijskom strategijom Srbije?” uputili otvoreno pismo predsedniku Srbije Borisu Tadiću u kome se kaže:
Sloboda štampe u Srbiji je danas ozbiljno ugrožena. Stanje u medijima je gore nego što je od ikada bilo od Petog oktobra, a država ne čini gotovo ništa da pomogne medijskoj industriji da preživi krizu.
Lokalna štampa je na izdisaju, a materijalni položaj novinara je bedan. U nekim delovima zemlje lokalni elektronski mediji više uopšte ne postoje. U Loznici i Beogradu istraživački novinari žive pod 24-satnom zaštitom policije, a to nisu jedina mesta u kojima im je bezbednost ugrožena. Nezavisne novine poput „Danasa“ stradaju zbog pogrešne primene prava u nepravičnim sudovima. Samo jedna rečenica političara iz vladajuće koalicije dovoljna je da se sa radio talasa skine emisija koja se ne uklapa u vladajući pogled na svet.
Slavko Ćuruvija i Milan Pantić su dobili ulice, ali mi još nemamo odgovor na pitanje zašto se ne narede nezavisne istrage o atentatima na naše ubijene kolege.
Ovo nije reforma medija koju ste obećali kada ste došli na vlast. Stanje je krajnje alarmantno, a vladajuća koalicija zateže čak i sa donošenjem strategije razvoja medija na koju se, u dogovoru sa nama i sa Evropskom unijom, pre više od godinu dana čvrsto obavezala. Probijanje rokova i rastezanje statusa quo direktno ugrožava primenu temeljnog evropskog principa da država ne sme da upravlja medijima, niti da utiče na uređivačku politiku.
Znamo da željno iščekujete odluku Brisela o kandidaturi naše zemlje za članstvo u Evropskoj uniji, ali Vas upozoravamo da Srbija u ovom času ne nudi zadovoljavajuće odgovore ni na naša, ni na evropska pitanja. Umesto da konačno krene u uređivanje medijske situacije, vlast kao da ponovo kreće u izbornu kampanju, u kojoj su nagodbe koalicionih partnera uvek preče od dostizanja evropskih standarda.
Pozivamo Vas da učinite sve što je u Vašoj moći kako novinari u Srbiji ne bi živeli u bedi, korupciji i strahu.
Izvor UNS, 6. april 2011.
http://www.standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/7016-otvoreno-pismo-medijskih-udruenja-tadiu-stanje-u-medijima-je-gore-nego-ikad-od-5-oktobra.html
Алтернатива у глуво доба
шопинг молови и медији
Зашто медији прећуткују економску алтернативу?
Београд, 06.04.2011
Сретну се две модерне, офарбане, „урбане“ девојке испред Ушћа, поздраве се, кад поче једна да се хвали: „Јао, да видиш што сам купила сандалице, преслатке су!“. Друга погледа сандале, закључи да су исте као њене (јер нису out of date), па јој одговори: „Исте су ко моје, баш си copycat!“
Овај разговор два типска лика као да је аналогија за данашње медије. Они су углавном урбани, информације узимају из медијских „шопинг молова“, и сви личе једни на друге, односно, копирају се.
У том смислу, истраживачко новинарство је често попут шољице домаће кафе у Делта ситију. Логично би било да постоји, али је мала вероватноћа да ћете је пронаћи.
Како су шопинг молови једна цивилизацијска тековина коју смо добили уласком у неолиберализам (Beta Version, прилагођено за земље „у транзицији“), није ни чудо што је громогласно прећутан округли сто о економској алтернативи Економија Србије 2012: шта нам је чинити, одржан 1. априла на Машинском факултету, у организацији часописа Двери српске.
Без обзира на квалитет излагача (проф. др Данијел Цвијетићанин, проф. др Рајко Буквић, Милорад Илић, Радивоје Огњановић, Миша Скулић, Бранко Драгаш, и Данило Тврдишић испред организатора), вести о скупу се могу избројати на прсте једне руке. Може се рећи да је округли сто као догађај неинтересантан за медије, али зашто се онда сви округли столови не прећуткују по правилу? Дакле, у питању је садржај. Да је тако, потврђују и организатору који истичу да су медијске куће биле више пута обавештене, док су неки новинари били позвани и лично.
Просто, медији су глуви за алтернативу, за људе који такође могу да кажу да је промена потребна, али умеју да дају конректна решења и конкретне анализе. Глувоћа је сасвим логична: обично не чујемо непријатне ствари, односно, да ли ће тинејџерка одбити да купи крпице ако јој мајка каже да нису квалитет!?
И тако, док пријатељице копирају сандалице, сукњице, „помадице и шешире“, уредници копирају обећања премијера, коментаре „стручњака“ и изјаве бриселских бирократа. Неколико пута годишње, урбане цице се скупе и једна другој говоре „Значи, тотално си урбана мачко, мајке ми!“, а новинарска клика међусобно дели признања. Временом, човек престане да разликује ствари на оба нивоа: попусте у Ушћу и вести дана.
Аутор: Никола Маринковић (nm)
http://www.dverisrpske.com/sr-CS/pokret-za-zivot-srbija/novosti/vesti/alternativa-u-gluvo-doba.php
Petrović Dragoljub
Služba je tužba
Sloboda štampe u Srbiji cveta – vlasnik Kurira pre neki dan postao je prvi Srbin koji je osuđen na zatvorsku kaznu zato što banci nije vratio kredit, a Danas ima da plati milionče, solidarno, za Kurir, Glas, Dejli Miror, Jomiuri Šinbun i sve ostale zainteresovane, obligatno, što bi rekao Radovan Treći. Lepo je primetio stariji kolega – da nema taksista i kelnera, novinarstvo bi bila najgora profesija. Skromno, ali dragoceno iskustvo okrivljenog u predmetima uvrede i klevete, navodi me da prepričam par sitnih detalja – od kojih, videćete, nisu svi negativni – mada lepo ukazuju na svekoliku grotesknost profesije „novinar“, a osobito profesije „sudija“. O prednostima taksiranja i kelnerisanja da i ne pričamo.
MEDIJSKO PRAVO 1: Okrivljeni ustanite – rekla je sudija, mlada zgodna crnka. „Zašto na naslovnoj strani vašeg lista stoji naslov koji nije u skladu sa naslovom vašeg teksta koji se nalazi unutar vašeg lista“ – pitala je. Oštro. „Ne bih mogao da vam odgovorim na to pitanje, zato što naslovnu stranu pravi glavni urednik, a ne ja“ – odgovara novinar. „Stvarno… Vidite, ja to nisam znala“ – kaže sudija, premorena od prethodnog suđenja u istoj sudnici. Morala je da osudi grupu koja je pljačkala menjačnice po Mirijevu. Slična problematika, jelte.
MEDIJSKO PRAVO 2: Socrealistički hodnik suda. Ispred sudnice na sredini hodnika, zatvorski čuvari stoje pored dvojice u sivim uniformama. Rodbina se muva okolo. „Šta su uradili?“ – pitam njihove drugare koji sede na klupi, nervozno, ali skladno, cupkajući nogama. „Razbojništvo, j… ga. Mada su im namestili“ – kaže jedan. „A ti, bato, šta si ti zgrešio“ – uzvraćaju pitanjem. „Ja napisao tekst u novinama“ – priznajem skromno, poput nekog sitnog džeparoša. „Pazi, bato, šta pišeš“ – kažu ovi i nastavljaju da cupkaju nogama. Skladno.
MEDIJSKO PRAVO 3: Advokat privatne tužilje je proćelavi brka, prava zvezda advokature. Hoće da bude pajtos. „Druže, ja volim da čitam tvoje tekstove, ali družba je družba, a tužba je tužba. I za mene si napisao nešto jedanput. Ne mogu da se setim… Da, napisao si da sam ćelavi kreten…“ – smeje se naglas dok čekamo presudu ispred sudnice. „Nisam to sigurno. Napisao sam da ste ugledni odvjetnik Snajperske akademije nauka i umetnosti (SANU)“. On se još jače smeje. „Jeste… To si napisao. Ha, ha, ha…“ – grli me desnom rukom. Tiho kaže: „Ma, pusti… Misliš da je meni drago što moram da branim zemunski klan… Ali služba je služba…“
MEDIJSKO PRAVO 4: Okrivljeni ustanite – kaže sudija, plavuša srednjih godina. „Sudija, molim vas da mi razjasnite zašto ste pre dve nedelje poslali policiju u redakciju da me privede na suđenje, a da prethodno uopšte nisam dobio poziv. Srećom, pa u osam ujutru nema nikog u redakciji, te su se vratili praznih ruku“. Ona gleda pomalo besno. „Sve je to po zakonu. A sada da počnemo“ – kaže, i daje znak zapisničarki da krene s „ukucavanjem“: „Okrivljeni, kad ste rođeni i šta ste po zanimanju?“ – pita rutinski. „Sudija, a šta ste vi po zanimanju?“
MEDIJSKO PRAVO 5: Spisak suđenja okačen je na ulazna vrata sudnice. Od pet imena kojima se sudi u vremenskom rasponu od devet ujutru do dva popodne, samo jedan okrivljeni nije novinar. Srdačno rukovanje dvojice kolega: „Dobro je ovako. Bar ne biju“. Sve je, dakle, u institucijama sistema.
MEDIJSKO PRAVO 6: „Okrivljeni Petrović Dragoljub, rođen 6. 12. 1970. u Beogradu, neosuđivan, OSLOBAĐA SE OPTUŽBE da je u članku pod naslovom „RRAkija“, u stanju uračunljivosti, postupajući sa umišljajem, svestan svog dela i njegove zabranjenosti, javno izneo neistinite tvrdnje, koje mogu štetiti ugledu privatnog tužioca, Republičke radiodifuzne agencije… Sud je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrdio da je okrivljeni inkriminisani tekst napisao da bi u satiričnoj formi izložio podsmehu postupanje predsednika RRA u određenoj emisiji na televiziji, te na taj način skrenuo pažnju na neodgovarajuće i neprihvatljivo postupanje javne ličnosti i institucije koju ona predstavlja, u nameri konstruktivne, dozvoljene, društveno prihvatljive kritike…“ (Izvodi iz presude Prvog osnovnog suda od 24. 12. 2010. godine)
MEDIJSKO PRAVO 7: „Nismo reagovali na presudu kolegi, jer se naše udruženje ne bavi zadnjicama estradnih pevaljki“ – izjavila je funkcionerka nekada uglednog udruženja, predloživši se za zaštićenog svedoka privatne tužilje. Predstavnica nekada uglednog udruženja, a sada mašine za pisanje saopštenja, po običaju, nije imala pojma da se se tužba uopšte ne bavi „zadnjicama“, a nije joj bilo ni čudno što novinare osuđuju krivično (dakle, pravo u zatvor ako ne platiš kaznu), dok EU dekriminalizuje uvredu i klevetu. Za razliku od nje, Vrhovni sud je pročitao šta piše u presudi, pa je istu juna prošle godine poništio. Problem tog udruženja je što, sem presuda kolegama, ponekad ne čitaju ni represivne zakone koji se tiču medija, ili se ponašaju kao da su ih pisali svojeručno. Udruženje je inače – novinarsko.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/sluzba_je_tuzba.890.html?news_id=213068
Zbog namernog odugovlačenja sa plaćanjem dobavljača, sistem PDV-a u Srbiji omogućio da se privrednici tuđim sredstvima kreditiraju bez ikakvih troškova
Trgovci se bogate državnim novcem
Autor: A. Milošević
Beograd – Da veliki trgovinski lanci i po šest meseci ne plaćaju malim dobavljačima za isporučenu robu, poznato je odavno i uprkos brojnim zahtevima, država do sada nije učinila ništa da ih zaštiti od samovolje dominantnih igrača. Ono što je, međutim, manje poznato je da je tim istim trgovinskim lancima data mogućnost da koriste rupu u sistemu plaćanja poreza na dodatu vrednost, kako bi od države dobili novac, takozvani povraćaj PDV-a, pre nego što su bilo kakav PDV, koji bi im bio vraćen, uopšte platili. Da stvar bude gora, novac koji država praktično besplatno pozajmljuje ovim lancima, zapravo dolazi baš od malih dobavljača, koji moraju mesecima da čekaju da se maloprodajni giganti udostoje da im plate za robu koju su kupili.
Fiskalni stručnjak Nikola Altiparmakov kaže za Danas da se PDV sistem zasnovan na fakturisanju (a koji omogućuje ovakvo postupanje) primenjuje u celoj Evropi, a ne samo kod nas, tako da rešenje koje je Srbija usvojila ni po čemu nije neuobičajeno. Neuobičajeno je, kako kaže Altiparmakov, to kolika je docnja u plaćanju robe u Srbiji i kolika je nelikvidnost i to je zapravo činilac koji dovodi do ovog problema.
Sličan stav ima i poreski konsultant Đerđ Pap, koji ističe da je mogućnost trgovaca da dobiju povraćaj PDV-a, pre nego što su ga uopšte platili zapravo nametnuta zakonom, koji plaćanje poreza zasniva na fakturisanju, a ne na realizaciji.
- U normalnim tržišnim uslovima taj sistem funkcioniše bez problema, ali u Srbiji su privrednici više puta tražili da se on promeni. Pošto se sistem plaćanja PDV-a kod nas zasniva na izdatim fakturama, dobavljač mora da plati porez čim robu preda trgovcu, odnosno čim mu izda fakturu za nju, bez obzira da li je od trgovca dobio novac ili ne. S druge strane, trgovac sa tom fakturom može da od države traži povraćaj PDV-a ili da njegov iznos odbije od svote koju državi duguje za PDV na robu koju je prodao svojim kupcima. U svakom slučaju, on ostvaruje korist, odnosno ne plaća nešto što bi inače trebalo da plati – objašnjava Pap.
Kako potvrđuje ovaj stručnjak, ako trgovac dobije povraćaj PDV-a za robu koju još nije platio dobavljačima, njemu država zapravo daje novac unapred, odnosno on bez ikakvih izdataka dobija sredstva sa kojima može slobodno da raspolaže.
Međutim, ne samo da država na taj način praktično kreditira trgovinske lance, ona to radi na direktnu štetu dobavljača, koji zbog ovakvog sistema trpe dvostruko. Ne samo da proizvođači moraju i po šest meseci da čekaju da im neki od velikih maloprodajnih lanaca plati za isporučenu robu, već su oni dužni da čim tu robu isporuče (dakle mesecima pre nego što za nju dobiju i dinar) državi plate pun iznos PDV-a, koji će zatim, sasvim verovatno biti prosleđen tim istim trgovinskim lancima, kao povraćaj njihovog poreza.
Ovakav sistem funkcioniše tako što trgovac državi plaća (izlazni) PDV na cenu po kojoj je prodao robu, a dobija povraćaj (ulaznog) PDV-a sadržanog u ceni robe koju je platio dobavljaču. Kada je iznos ulaznog PDV-a veći od izlaznog, trgovac ima pravo na povraćaj PDV-a u kešu. Do ovoga dolazi kada trgovinski lanci slobodno nagomilavaju zalihe robe, znajući da dobavljačima mesecima neće platiti za preuzetu robu, ali da će zato ili dobiti „živ“ novac od države u vidu povraćaja PDV-a ili će barem umanjiti PDV koji će morati da joj plate.
Sistem, naravno ne može da traje beskonačno jer, kako objašnjava Pap, jednom se mora doći do momenta u kojem su zalihe tolike da trgovci moraju da počnu da ih se oslobađaju. Ali, s obzirom na višemesečno kašnjenje sa plaćanjem dobavljačima, koje veliki lanci redovno praktikuju, jasno je da im ostaje sasvim „pristojan“ period u kojem mogu da se besplatno služe državnim parama.
Propast zbog države
- Da se u Srbiji primenjuje sistem plaćanja PDV-a po naplati, a ne po fakturisanju, do toga ne bi moglo da dođe i mnogo privrednika upravo to i traži. Takav sistem se već primenjuje, kod uvoznog PDV-a, koji ne može da se odbije, ako roba nije plaćena. Lično znam primere nekih građevinskih firmi, koje su zapale u ozbiljne probleme, pa čak i stečaj, jer su državi morale da plate PDV odmah, a ta ista država, za koju su izvodili radove njima nije platila za obavljeni posao – ističe Pap.
Sistem za male
Prema rečima Papa, sličan sistem često koriste i mali trgovci kako ne bi platili porez ili kako bi ga umanjili kada im nedostaje novca. Oni se tako trude da pred kraj meseca nabavljaju robu, kako bi smanjili svoju obavezu po osnovu PDV-a. Drugi sistem, kako objašnjava ovaj stručnjak je da pravno lice A, koje PDV plaća na tri meseca, izda pravnom licu B, koje porez plaća svakog meseca fakturu na određeni iznos, koju lice B onda koristi da umanji svoj porez. Kada posle tri meseca dođe red da lice A plati PDV, lice B mu izda „kontrafakturu“ na odgovarajući iznos, kojim eliminiše njegovu obavezu po osnovu PDV-a. Taj sistem uglavnom koriste manje firme i služi prevashodno za odlaganje plaćanja poreza, odnosno za sticanje trenutne likvidnosti, jer se na kraju porez u svakom slučaju mora platiti.
http://www.danas.rs/danasrs/ekonomija/trgovci_se_bogate_drzavnim_novcem.4.html?news_id=213069
Sukob u vladajućoj koaliciji oko rekonstrukcije fudbalskog stadiona i sportske hale Čair
Milan Beko gradi i halu u Nišu?
Autor: Z. M.
Niš – Član Predsedništva URS, republički poslanik i lider G17 u Nišu Branislav Jovanović zatražio je juče da Skupština grada Niša formira Komisiju za praćenje trošenja sredstava i odvijanja radova na rekonstrukciji fudbalskog stadiona i sportske hale Čair zbog sumnje da izvođačke i nadzorne poslove na tim objektima po višim cenama od prvobitno planiranih obavljaju „beogradske, pa i kiparske firme, među kojima je i firma Milana Beka“.
.Oglasite se na http://www.danas.rs
- Prema nekim saznanjima koja imam, uprkos Uredbi vlade o upošljavanju domaće građevinske operative pri izgradnji kapitalnih objekata, u konzorcijumu kojem je dodeljena gradnja sportske hale Čair je i firma Deneza, koja je, po tim saznanjima, sa Kipra i čiji je većinski vlasnik Milan Beko. Građani Niša moraju da znaju da li se gradski budžet, odnosno njihov novac, troši za plaćanje stranim firmama kako bi gradile i nadzirale gradnju kapitalnih objekata, dok su njihove firme u Nišu bez posla – rekao je Jovanović na sednici niške SG, čiji je odbornik od pre nekoliko dana.
Jovanović, koji je i izvršni direktor Direkcije za izgradnju grada, kritikovao je i odluke nadležnih u Nišu da poslove nadzora nad rekonstrukcijom stadiona i hale Čair „oduzmu“ ovoj Direkciji, koju je osnovao grad i u čiju nadležnost spada ova vrsta posla. Opozicija (DSS, SRS i LDP) je podržala Jovanovićev predlog o formiranju komisije, uz ocenu da „mora da se otkrije gde se gubi pet miliona evra“ vezanih za rekonstrukciju stadiona i hale, koje su „izračunali“ na osnovu njegovog izlaganja. Neki od njih su ocenili da je Jovanovićeva kritika, upućena DS na čelu sa gradonačelnikom Milošem Simonovićem, „početak kraja vladajuće koalicije u Nišu koja je već neko vreme u rasulu“. Uprkos pozivima opozicije, Simonović nije prisustvovao prepodnevnom delu zasedanja, a direktor Sportskog centra Čair Bratislav Ignjatović je ocenio da su svi tenderi za izvođenje i nadzor radova na stadionu i hali bili „javni i sprovedeni maksimalno po zakonu“.
http://www.danas.rs/danasrs/ekonomija/milan_beko_gradi_i_halu_u_nisu.4.html?news_id=213067
Љ. Стојадиновић
Аршин за част
Онај ко има част и углед не тражи потврду тих сумњивих личних вредности на суду
По повратку из Париза, председника Тадића чекало је вапијуће писмо, у невољи уједињених новинарских удружења. Нешто не верујем да ће президент бити потресен опасним дефицитом слободе штампе и говора у Србији. Осим ако му неко са севера не замери на пузајућем економском затирању новина и новинара. А тако се, на прилично подмукао начин, гуши илузија о неким, тек освојеним људским слободама.
Писмо јесте било неопходно, мада и оно само по себи говори о распореду моћи. Али разбарушени правосудни деспотизам у односу на измождене српске медије, није (само) на Тадићевој адреси. Писмо јесте настало поводом финансијског прогона листа ,,Данас”, и у том случају солидарност са Пановићем и његовом редакцијом, само је први корак.
Бојим се да су се удружења више бавила формом пресуде, а не суштином из које је она настала. Ситна посланица шефу државе и јавна реакција сувише су кротке пред осионом и корумпираном правосудном монтажном кулом. И пред законима који опстају још само у ауторитарној расподели моћи владајућих клика. Дакле, прихвата ли Брисел и даље криминализацију „јавне клевете” и суђење мишљењу?
Није тешко видети да је реформа правосуђа настала пре свега на коалиционој подели власти. У таквим мућкама, кључ и подобност, а не знање и судијско поштење постају капитални критеријум за избор. Тако су нам се поново вратиле судије из Вучићевих инквизицијских времена деведесетих. Изгледа као да је правичност српског правосуђа омеђена корупцијским оквиром, и да су логика и принципи могући само изван њега. Таква хипотеза из основа негира независност судске власти, преноси на њу коруптивну инфекцију оболеле државе, и претвара је у инструмент ограничавања а не заштите основних људских слобода.
Без слободне јавне информације таква се демократска погодност не да ни замислити. Не верујем да председник Тадић може да се избори са правосудном метастазом, мада ће му „одозго” стизати непријатне поруке. Не сумњам да жели, али таква врста делимичне одлучности човека са највише власти у Србији увек изнова отвара питање њене расподеле.
Овај текст, наравно, није ода такозваном таблоидном новинарству. Оно (такво новинарство) није настало само по себи него као један од могућих одговора на таблоидну стварност. Неко рече да нам је живот гори од таквих новина, и да је њихово постојање легитимно свуда у свету.
Судови иначе избегавају да се баве новинама и новинарима који не бирају речи, вероватно, сматрајући да би такав посао био неделотворан и јалов. Циљ им је да заруше медије са највише утицаја и ућуткају новинаре чија реч може да нанесе „душевну бол, нарушавање угледа и части!”
Басара лепо рече да душевни статус странке пред судом не може измерити судија него психијатријска клиника и надлежни конзилијум. Али ни они немају справу за баждарење таквог жигања код људи, иначе, неосетљивих на туђе патње. Они су почели да траже заштиту власти тек кад су изгубили моћ која их је држала изнад сваког закона.
Онај ко има част и углед не тражи потврду тих сумњивих личних вредности на суду. Част и углед се могу стећи само у друштву, часни људи о томе не говоре, суд, као егзекутивни сегмент власти није надлежно место за наплату нечега што можда није ни постојало.
Проблем Снежане Маловић и Нате Месаровић јесте и минорно ванправно образовање појединих часних судија, којима је дато да пресуђују у тако апстрактним и недокучивим феноменима као што је мишљење. Многи од њих не умеју да направе разлику између јавног става који је неизбежан параметар друштвене критике, и намере да се душевно пробурази, на пример, неки безбедњак или слични мрачњак из деведесетих.
На једном разговору са новинарима професор Водинелић је савршено добро објаснио разлику између истинске намере да се некоме угрози душа или част, и судијске произвољности да мимо доказа пресуди да је тако било. Схватили смо да у суду нема „могао је!”. Само или јесте или није. За „јесте”, морају да постоје докази, за „није”, докази нису потребни. Сумња не осуђује, чак и кад је новинар изнео своје (недоказане) сумње.
Аутор ових редова може да се похвали да је због душевног бола које је после 2000. нанео припадницима неуништиве ,,српске секуритатее”, платио и плаћа (на рате), преко пола милиона динара. Приметио сам да су у свим случајевима судије биле скоро сервилно наклоњене мојим тужитељима. После свега сам сазнао да су многи од њих „удбина деца”, синови и кћери припадника служби.
Због свега, скромно препоручујем цењеним колегама из новинарских удружења: не пишите више Тадићу или Маловићевој. Пресавијте табак па писмо праћајте у Брисел. Не само због листа ,,Данас” и тупаве судијске форме. Него због отвореног настојања да се суровим ударима по танким новчаницима угаси професија и настане мук.
Љубодраг Стојадиновић
http://www.politika.rs/pogledi/LJ-Stojadinovic/Arsin-za-cast.sr.html
Komentar Danas
A od kolega…
Autor: Redakcijski komentar
U nedelji u kojoj se Danas oporavljao od nerazumne sudske odluke da „solidarno“ plati kaznu za druga dva lista, doživeli smo neočekivan udar, ovaj put od kolega. Samo dan pošto je proslavila svoj veliki jubilej, beogradska dnevna novina je preuzela ekskluzivnu vest iz našeg lista bez navođenja izvora.
Pošto su do sada nebrojano puta „pozajmljivane“ naše priče, najnoviji slučaj ne bi bio vredan pomena da kolege sebi nisu pripisale sve zasluge: „Na inicijativu naše redakcije“… dogodilo se to i to. Od svojih čitalaca su, naravno, sakrili da je objavljena informacija bajata jer je realizaciju njihove „inicijative“ dan ranije obznanio Danas, što su neki drugi mediji korektno preneli.
Solidarno plaćanje kazne za listove Kurir i Glas javnosti donelo nam je podršku sa svih strana iz zemlje i sveta: uz Danas su stale javne ličnosti, strukovne i ostale nevladine organizacije, drugi mediji, neki od najviših predstavnika aktuelne vlasti, čak i oni političari i stranke o kojima smo pisali veoma kritično. Dakle, svi koji su, nadamo se i verujemo u to, prepoznali da se institut „solidarne naplate“ u slučaju medija kosi sa elementarnim načelima demokratije o slobodi misli i izražavanja zato što podriva slabašnu materijalnu osnovu u ovom poslu (u Srbiji ako hoćeš pošteno da se baviš novinarstvom, sigurno nisi bogat). A od kolega, umesto podrške – sitna krađa.
Nije prvi put da Danas iskusi „solidarnu naplatu“, vi naši verni čitaoci pamtite da se vaš i naš list kalio i po onom frankenštajnskom zakonu o medijima iz devedesetih. Neke druge redakcije nisu jer u njima nije manjkalo „razumevanja“ za aktuelnu nomenklaturu vlasti: kad je trebalo svesrdno je podržavano „događanje naroda“, „oslobađanje“ Vukovara, rasterivanje „sila haosa i bezumlja“ po beogradskim ulicama, ali i uspostavljanje demokratske vlasti, evroatlantske integracije… Izgleda, mi u Danasu nikada nismo naučili tu lekciju jer smo kritikovali vlast ma u čijim rukama da je bila, verujući da je suština da razotkrivamo, a ne da mešamo malter zidarima Potemkinovih sela.
Bilo je i biće kazni, neke smo možda i zaslužili, ali ubeđeni smo da „solidarna naplata“ nije jedini način da se po Srbiji zavodi pravda. Oni koji nam ovih dana pružaju podršku kažu da su Danasu možda naplaćene „recke“ koje su se u centrima moći skupljale prethodnih godina zbog profesionalnog bavljenja poslom iz kojeg proizlazi pošten i iskren odnos prema našim čitaocima. U tom smislu veoma cenimo držanje onih redakcija iz kojih je stigla kolegijalna solidarnost. Neki drugi, „prespavali“ su najnovije kažnjavanje Danasa: niti su svoju publiku obavestili kakva se čuda dešavaju po zemlji Srbiji, niti su se setili da upute makar i reč ohrabrenja. Izgleda, bili su zauzeti svojim „inicijativama“.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/a_od_kolega.46.html?news_id=213316
BORIS TADIĆ POKUŠAO SILOM DA UREĐUJE „ALO“
ponedeljak, 06 jun 2011
Petković: ono malo medija koji se usude da se bave svojim poslom pokušavaju da ućutkaju i marginalizuju
Brutalnim napadom na „Alo!“ u nemačkom dnevnom listu „Frankfurter algemajne cajtung“, predsednik Srbije Boris Tadić pokazao je da ne ga zanimaju strane investicije i boljitak građana, osim onih investitora koji su spremni da se stave u službu njegovog opstanka na vlasti, slažu se naši sagovornici iz novinarskih udruženja, nevladinog sektora i opozicije.
Svoju ambiciju da bude glavni i odgovorni urednik svih medija u zemlji koji će pisati po njegovom diktatu i diktatu njegovog kabineta, Tadić je otvoreno pokazao u intervjuu za nemačke novine, u kojem je „Alo!“ optužio da širi antievropski duh u zemlji, a njegove vlasnike iz Nemačke i Švajcarske da ih interesuje profit, a ne „evropeizacija Srbije“ i „političke i socijalne posledice njihovih aktivnosti“.
Tim povodom, Vladimir Radomirović urednik antikorupcijskog portala „pištaljka.rs“, koji je poslednjih meseci osvetlio nekoliko velikih afera u vlasti, kaže za naš list:
- Ljudi su zaboravili Tadićevu izjavu posle pobede na predsedničkim izborima 2008. da će uslediti reformisanje medija. Do sada je vlast uspela da reformiše „Kurir“, „Politiku“ i mnoge druge, a sada pokazuje da se neće zaustaviti dok svi mediji ne budu pod njihovom apsolutnom kontrolom – kaže Radomirović i naglašava da je takav odnos prema medijima katastrofalan za Srbiju jer je od suštinske važnosti da imamo medije koji su slobodni i nezavisni od politike i krupnog kapitala.
- Za sada, uz retke izuzetke, ne možemo reći da u Srbiji postoji sloboda medija – ističe Radomirović.
Da vlast pokušava da uguši sve medije u zemlji koji imaju kritičkog duha slaže se i Aleksandar Vučić, zamenik predsednika SNS.
- Proglašavanjem „Alo!“ za nosioca antievropskog duha u Srbiji Tadić najdirektnije odbija strane investicije u Srbiji i poručuje investitorima da nemaju šta da traže u Srbiji ukoliko bezrezervno ne podržavaju njegovu vlast – smatra Vučić. Prema njegovom mišljenju, Tadićeva izjava je neodgovorna prema državi koju vodi, prema njenoj budućnosti i građanima koji očekuju da im strani investitori donesu nova radna mesta.
- Prema njegovom mišljenju, investitori su dobrodošli samo ako se direktno stave u funkciju njega i njegovog kabineta, koji vladaju gestapovskim metodima. Njima nisu važne ni strane investicije ni radna mesta, već samo njihova vlast. Tadić posle ove izjave ne može više da se krije iza šefice svog kabineta, pošto se sada jasno vidi da je lično kreator uređivačke politike u srpskim medijima. „Alo!“ je jedan od dva-tri medija u Srbiji koji sme da objavi nešto što nije na liniji njihove politike i zbog toga je predsednik sugerisao da vam treba zapušiti usta, što je skandalozno i nečuveno – zaključuje Vučić. Da predsednik preko našeg lista preti svim potencijalnim stranim investitorima smatra i potpredsednik SRS-a Dragan Todorović.
- Ova Tadićeva izjava pokazuje da je ne samo neznalica, već da nanosi direktnu štetu državi Srbiji obrušavajući se na „Alo!“, koji je privatni medij u stranom vlasništvu, samo zbog toga što se neko usuđuje da misli drugačije od njega. Suštinski, on nikada i nije bio demokrata i ispod njega vire šinjel i Staljinovi brkovi. Ova izjava znači da nam se sprema diktatura samo da bi oni ostali na vlasti. Za njih su i Milošević i svi prethodni režimi koji su smatrani nedemokratskim postali primer demokratije – kaže on.
Portparol DSS-a Petar Petković smatra da „činjenica da se vlast na tako neprimeren način bavi medijima najbolje govori da pokušava da preuzme čitav medijski prostor kako bi prikrila katastrofalne učinke svoje politike“.
- Očigledno, za vlast su dobri samo oni mediji koji ne govore o tome kako vlast već uspostavlja dobrosusedske odnose sa Kosovom, da je u Srbiji preko milion nezaposlenih, koji ne govore o njihovoj reformi pravosuđa, koji ne vide da je pod katancem 70.000 firmi i da nameravaju da Srbiju uvedu u NATO. Ono malo medija koji se usude da se bave svojim poslom i iznose punu istinu o stanju u zemlji pokušavaju da ućutkaju i marginalizuju, baš kao i deo opozicije koja govori o katastrofalnoj ekonomskoj situaciji u zemlji – naglašava Petković.
Niko iz vodećih vladajućih partija juče i pored više poziva nije želeo da komentariše napad predsednika Srbije na naš list.
Šta je Boris rekao „Cajtungu“
Evo šta je „Frankfurter algemajne cajtung“ pitao Tadića i šta je on odgovorio.
- Vaše angažovanje za saradnju Srbije sa Hagom je u zemlji kritikovano od strane nekih nacionalističkih medija, pre svega od strane tabloida „Alo!“, koji zastupa ekstremističke pozicije. Te novine se nalaze u vlasništvu „Ringiera“ i „Axel Springera“. Ne smeta li investitorima politička klima u zemlji?
- Nažalost, neki investitori koji investiraju u srpske medije ne vode previše računa o političkim i socijalnim posledicama svojih aktivnosti. Ali, profit ih interesuje. Mene to veoma brine. Tokom devedesetih godina, kada smo se borili protiv Miloševićevog režima i bili izloženi mnogobrojnim pretnjama tadašnjih vlastodržaca, gajio sam iluziju da ce se u Srbiji izgraditi proevropsko razmišljanje čim bude došlo do demokratizacije medija i čim stigne strani kapital. Danas smo suočeni sa apsurdnom situacijom da mediji koji se nalaze u vlasništvu investitora iz EU i partnerskih zemalja, u ovom slučaju iz Nemačke i Švajcarske, spadaju u nosioce antievropskog duha u Srbiji. To je potpuno paradoksalno – odgovorio je Tadić. Juče nismo uspeli da proverimo na osnovu čega je novinar „Cajtunga“ Mihael Martins izveo zaključak da je „Alo!“ „ekstremistički list“?
UNS: Srpski novinari su zastrašeni i poniženi!
Predsednicu Udruženja novinara Srbije(UNS) Ljiljanu Smailović je iznenadilo to što je Tadić odlučio da srpske medije kritikuje u nemačkoj pre nego u srpskoj javnosti.
- Ne mogu da se složim sa njegovom ocenom da je list „Alo!“ „nosilac antievropskog duha“ u Srbiji. Ne sme se svako drugačije mišljenje, svaka kritika, proglašavati antievropskom. Pogotovo to ne bi smeo da čini predsednik, koji je pre dve godine potpisao izrazito antievropski zakon o medijima. Autocenzura u srpskim medijima još traje, iako je Ustavni sud lane oborio taj drakonski akt – naglašava predsednica UNS-a. Ona ističe da zadatak štampe nije da propagira zvaničnu politiku, pa makar ta politika bila po volji Evropske unije.
- UNS već duže vreme upozorava da su srpski novinari zastrašeni i poniženi, a mediji suviše jednolični i politički strogo kontrolisani. Sudeći prema citiranoj izjavi predsednika Tadića, međutim, njemu mediji kao da još nisu dovoljno unisoni. U Srbiji je premalo, a ne previše pluralizma u medijima. Različitost mišljenja se ne sme suzbijati, niti se sme tražiti da sve novine gaje jedan te isti, tobože evropski duh. Misliti evropski je misliti drugačije, misliti izvan cenzure. Pre svega je važno da se prvo javno iznesu i saslušaju sva različita mišljenja – naglašava predsednica UNS-a.
Svečano obećanje Borisu Tadiću!
Redakcija lista „Alo!“ želi da obavesti srpsku javnost da je izložena pritisku od strane predsednika Borisa Tadića i njegovog kabineta.
U nemogućnosti da kontroliše uređivačku politiku naših novina, Boris Tadić je odlučio da pokuša da ućutka jedan od retkih preostalih medija koji nije pod direktnom kontrolom DS i njega lično. U tu svrhu, predsednik Srbije je u intervjuu datom nemačkom listu „Franfurter algemajne cajtung“ optužio naš menadžment i redakciju da smo „nosioci antievropskog duha u Srbiji“, usput tobož zabrinuto konstatujući da se takav jedan list nalazi u vlasništvu kompanija iz zemalja EU i partnerskih zemalja, Nemačke i Švajcarske.
Na tendenciozno i u najmanju ruku sumnjivo pitanje u kojem nemački novinar konstatuje da je njegovo (Tadićevo) angažovanje u vezi sa saradnjom sa Hagom u zemlji kritikovano od strane „nacionalističkih i ekstremističkih medija, pre svega tabloida ‚Alo!‘“, Tadić u podužem odgovoru, između ostalog, kaže:
„Danas smo suočeni sa apsurdnom situacijom da mediji koji se nalaze u vlasništvu investitora iz EU i partnerskih zemalja, u ovom slučaju Nemačke i Švajcarske, spadaju u nosioce antievropskog duha u Srbiji.“
Ovaj očigledan pokušaj zastrašivanja usmeren je u najvećoj meri ka stranim vlasnicima našeg lista(kompanija „Ringier Axel Springer“), zbog čega je i plasiran u Nemačkoj, sa jasnom porukom da je svako pisanje koje nije po volji gospodinu Tadiću u ovoj državi – NEPOŽELJNO!
Redakcija „Alo!“ s gnušanjem odbacuje optužbe i kvalifikacije iz intervjua predsednika Tadića. Ako se, dapače, „ekstremizmom“ i „antievropejstvom“ može nazvati savesna kritika vlasti i ukazivanje na laž, kriminal, korupciju, tajkunizaciju, siromaštvo, glad i neispunjena obećanja, onda će ove novine ostati „ekstremističke“. Svečano obećavamo!
Apelujemo na srpske medije da objave ovo saopštenje jer je u interesu svih građana, a pogotovo medija, njihovih sloboda i prava na objektivno i nepristrasno informisanje i ostvarivanje osnovnih civilizacijskih tekovina demokratskog društva.
Kabinet: Pitali ga, on im kaz‘o!
Na naše pitanje zbog čega je predsednik morao da traži nemačke novine da bi rekao da mu „Alo!“ nije po volji, kada smo mu mnogo puta nudili intervju u kojem nam je to mogao reći u oči, iz Tadićevog kabineta dobili smo kratak odgovor:
- Nemački novinari pitali, predsednik odgovorio.
Autor Vasilije Papović/Uredništvo
Izvor Alo, 06. 06. 2011.
[...] Dragan J. Vučićević, predsednik UO Pressa poručuje Zoranu Panoviću, glavnom uredniku i članovi… [...]
[...] Dragan J. Vučićević, predsednik UO Pressa poručuje Zoranu Panoviću, glavnom uredniku i članovi… [...]
[...] Dragan J. Vučićević, predsednik UO Pressa poručuje Zoranu Panoviću, glavnom uredniku i članovi… Like this:Свиђа ми сеБудите први коме ће се свиђати ово чланак. [...]