Mario Kopić
Implozija komunizma i uspon nacionalizma dramatično su uzdrmali istek dvadesetog vijeka. Ne stoji teza da se takav tok događaja nije mogao predvidjeti. Naime, mnogi su znakovi upućivali na to da komunizam nije uspio pronaći uspješnu formu političke egzistencije ni efikasnu ekonomsku organizaciju. Zakazao je dakle na dva temeljna područja koja konstituiraju moderno doba: nije uspio postići zaštitu političkih prava pojedinaca, koja su još od vremena Francuske revolucije osovina modernih političkih poredaka, niti je uspio organizirati racionalnu ekonomsku proizvodnju i njenu stalnu inicijativu.
Među najznačajnije rane uvide u neodrživost sistema sile, na kojem je počivao cjelokupni komunistički politički poredak, spada uvid Hannah Arendt o razlici između moći (Macht, power) i sile (Gewalt, violence). Na jednom njujorškom panelu u 1967. pod nazivom Legitimacija sile (The Legitimacy of Violence), ovu je razliku odredila ovako: ”Općenito govoreći, sila izrasta uvijek iz nemoći (impotence). Ona je nada onima koji nemaju nikakvu moć (nikakav pristanak ili podršku od strane ljudi) da nađu za to supstituciju, i ova nada je, po mom mišljenju, uzaludna. Iz istoga je razloga opasno da se moć jedne zemlje mjeri po arsenalu sile. Da prekomjernost (abundance) sile predstavlja jednu od najvećih opasnosti za moć zajednice, napose za republike, jedan je od najstarijih uvida političke nauke.” Sadašnja politička nauka, po mišljenju Hannah Arendt, na žalost ne razlikuje između tako ključnih pojmova kao što su moć, jakost (Stärke, strength), snaga (Kraft, force), autoritet (Autorität, authority), sila – od kojih se svaki odnosi na distinktivne, različite pojave života. Učesnici političkog života, u skladu s dominantnom kategorijom vladavine/gospodovanja u razumijevanju političkog, podijeljeni su u dva sasma različita dijela, vladajući i vladani, nadređeni i podređeni. Zbog te podijeljenosti političkog tijela, koja je napose potencirana pojmom suverenosti i države, ne pravi se razlika između moći i sile. Navedeno će razlikovanje Hannah Arendt precizirati nešto kasnije u knjizi naslovljenoj upravo Moć i sila (Macht und Gewalt): ”Moć odgovara sposobnosti ljudi ne samo da djeluju ili nešto čine nego da se povezuju s drugima i da u sporazumu s njima djeluju. Moću nikad ne raspolaže pojedinac; ona je u posjedu skupine i opstoji samo tako dugo dok se skupina drži zajedno. Kad kažemo o nekome da ‘ima moć’, to znači u zbilji da je on opunomoćen (ermächtigt) od određenog broja ljudi da u njihovo ime djeluje. U trenutku kad se skupina, koja je moćnika opunomoćila i koja mu je podarila moć, raspadne, propada također i njegova moć.”
Moć nije ništa materijalno ili instrumentalno, ona se ne može utvrditi ili uskladištiti kao energija ili snaga. Moć postoji samo u polju ljudske kohezije i samo iz nje može i proizići. ”Moć pripada zapravo suštini državne zajednice, svima, ma kako organiziranim skupinama; sila ne. Sila je prema svojoj prirodi instrumentalna; kao sva sredstva i alati, treba i ona svrhu koja usmjerava i opravdava njenu upotrebu”. Stoga moć ne može proizići od kralja ili cara, a pogotovo ne od beskrupuloznog vladara, nego samo od naroda ili, bolje rečeno, od podrške cjelokupnog političkog tijela: ”Ono što institucijama i zakonima jedne države daje moć jeste podrška (Unterstützung) naroda, koja je opet samo nastavak onog izvornog konsenzusa koji je oživio institucije i zakone… Sve političke institucije su manifestacije i materijalizacije moći; one postaju krute i propadaju čim više iza njih ne stoji i ne podržava ih životna moć naroda”. Hannah Arendt radikalno se suprotstavlja tezi da moć pretpostavlja silu. Naprotiv, sila razara moć. Naime, po njenom mišljenju, iz puščanih cijevi proizlazi vazda djelotvorna zapovijest, ali iz nje nikada ne može izrasti politička moć. Zaključak: sistem nasilja, poput komunizma, ne može opstati. ”Gdje sila stoji nasuprot sili, državna sila (Staatsgewalt) se oduvijek dokazala kao pobjednik. No ova po sebi apsolutna nadmoćnost (absolute Überlegenheit) traje tako dugo dok struktura moći ostaje netaknuta, tako dugo dok se zapovijesti slijede i dok su policija i armija spremne upotrijebiti oružje. Ako to nije više slučaj, situacija se iznenada mijenja… Gdje se zapovijesti više ne slušaju, sredstva nasilja (Gewaltmittel) su bez svrhe. S obzirom na pitanje ‘poslušnosti’, gdje se, naime, odlučuje treba li još slušati, korelacija zapovijest-poslušnost potpuno je irelevantna. Odgovor na ovo pitanje ovisi, naime, samo o općem mnijenju (Meinung) i naravno o broju onih koji ovo mnijenje ovako ili onako dijele. Sada se odmah ispostavlja da sve ovisi o moći koja stoji iza sile”.
Ovim diferencijama izneseni su politički razlozi raspada komunističkog sistema nasilja. Na početku su ti sistemi možda i počivali na pristanku građana, ali postepeno, usprkos ogromnim sredstvima prisile s kojim su se oboružali, nisu se mogli održati, jer je tokom vremena nestajalo povjerenje i pristanak građana na taj tip zajedništva. Na kraju je sila spektakularno implodirala, što nisu mogle spasiti ni puščane cijevi ni tenkovi. Sistemi sile u svojoj perfekciji postaju autodestruktivni. Slom komunističkog sistema prisile bio je rezultat gubitka moći vlasti koji je proizišao iz nepovjerenja građana.
I Talcott Parsons je u raspravi Evolucionarne univerzalije u društvu (Evolutionary Universals in Society) već 1964. utvrdio da je moderni kapitalizam izgubio žestinu otvorenog klasnog sukoba. Njemu je uspjelo preko socijalnog raslojavanja legitimirati različite plaće u skladu s funkcionalnim razlikovanjem društvenih zadataka, putem novčane privrede razriješiti lokalne socijalne sredine i uspostaviti razgranatu mrežu socijalnih odnosa. Uz to je važno da je moderni kapitalizam stvorio univerzalistički sistem prava, što je odlučan izum moderniteta. Napokon, moderni kapitalizam stvorio je ”demokratske asocijacije”, pomoću kojih je bilo moguće legitimirati pojedine političke odluke. To su, kaže Parsons, ”evolucionarne univerzalije”. Njihovim stvaranjem omogućeno je preživljavanje modernog kapitalizma. Dakako, društva koja nisu kadra za inovacije, petrificiraju se i nužno propadaju. Parsons je iz toga zaključio da totalitarne komunističke organizacije neće biti u stanju preuzeti demokraciju, njene političke i integrativne kapacitete: ”Postavljam prognozu (predict) da će se komunističke organizacije društva pokazati nestabilnima i da se neće prilagoditi izbornoj demokraciji niti će stvoriti pluralistički politički sistem, nego će regredirati u politički manje djelotvorne forme organizacije. Ovo proricanje oslanja se, ne i naposljetku, na to da je komunistička partija naglašavala zadatak da se narod mora odgojiti za novo društvo. Dugoročno će njen legitimitet biti sigurno pokopan (undermined) ako partijsko vodstvo i nadalje nije voljno vjerovati narodu kojeg je navodno preodgojilo. No vjerovati narodu znači povjeriti mu dio političke odgovornosti. To može samo značiti da monolitna jedinstvena partija mora napokon napustiti monopol političke odgovornosti”. Dakle, razaranjem monolitnosti partije gubi se njena integracijska snaga u društvu, čime započinju dezintegracijski procesi kojim ona više ne može ovladati.
Razloge raspada komunizma moglo se dakle uočiti. U isto vrijeme drastično je rastao nacionalizam. Kao što je poznato, jedina integrativna snaga u komunističkim zemljama bila je partija, koja je imala svoju državu, što znači svoju armiju, pravosuđe i medije. Ova je tendencija potpuno uništila građansku kulturu učestvovanja u političkom životu i svaku individualnu inicijativu u privrednom području. Tako je, recimo, na kraju opstanka Jugoslavije jedina njena integrativna snaga bila samo još armija. Raspadom Komunističke partije nacionalizam je odmah pokazao svoju snagu u homogeniziranju naroda. Samo one partije koje su koristile nacionalističke potpale imale su političku šansu.
Premda će se pri tome strukture nacionalne države relativno brzo razviti, razvoj post-komunističkih država u moderne pravne države i dalje teče iznimno sporo. Cjelokupno društvo bilo je prije, kao i sada, snažno politički konstituirano. Politička konstitucija dovela je do žestoke polarizacije na prijatelje i neprijatelje, čime je izazvana strahovita napetost u cijelom društvu. Nakon pada komunizma i uspona nacionalizma političke partije i dalje preuzimaju ulogu državnih partija. Nova posada državnog broda upravlja državom kao političkom partijom. Politička stranka je u izbornoj utakmici dobila ovlaštenja da upravlja državom, ali država je za nju instrument partijske politike. Partijski vođena država pogoduje prije svega članovima vladajuće partije, ona se osjeća obavezna prema svojim članovima i ustanovama (od poslodavaca i vlastitih poduzeća preko crkve do estrade i sportskih zvijezda) koje su je podržale. Tijesna veza partije i države prouzrokovala je prilagođavanje svih područja ovoj tendenciji. Umjesto autonomija pojedinih područja i diferenciranja kompleksnih društava, nastala su nova starateljstva i nove totalizacije.
Zatim, proces tranzicije od sistema društvenog u privatno vlasništvo traje veoma dugo i omogućuje kriminalizaciju društva. Vodeće političke snage imaju otvoreno polje manipuliranja. Cijela privredna sfera ponovo je ovisna o politici, odnosno političkoj eliti, što podjednako vrijedi za područje obrazovanja, nauke i pravosuđa. Suci se tako biraju na temelju diskrecionog prava vladajuće većine u državnim tijelima i produžena su ruka stranačkog i državnog rezona. Djeluju na temelju sugestija vladajuće većine u državi i nisu nikakav jamac nepristranih, depolitiziranih i dezideologiziranih sudskih procedura. Najbolje se to vidi na primjeru suđenja osumnjičenim za ratne zločine, u kojima se vide nacionalni heroji, a ne kršitelji međunarodnog humanitarnog i ratnog prava.
Može se govoriti o post-komunističkoj gubernizaciji u kojoj politička elita gospodari cjelokupnim životnim procesom. Država se bavi izvozom, uvozom, trgovinom, naukom, kulturom… Recimo, u većini civiliziranih zemalja crkvu financiraju izravno vjernici, a ne država. Stoga ona samostalno organizira sve svoje djelatnosti neovisno o državi. Crkve su se održale i u najtežim okolnostima svog osporavanja upravo zato jer su bile samostalne i oslonjene na svoje vjernike.
Last but not least, upadljivo je naglašeno oportunističko držanje intelektualaca. Umjesto da nepopustljivo polaze od autonomnosti i ”suverenosti” duha, da zadržavaju aktivnu kritičku distancu kako prema komunizmu tako i nacional-klerikalizmu, prema njihovom zagovaranju ili buđenju, od oportunizma su uspjeli čak stvoriti ideologiju. Ta duhovna zaostalost intelektualaca ozbiljno je zakočila stvaranje pravih političkih, ekonomskih i kulturnih elita, bez kojih, kako ustanovljava John Higley, razvića demokracije naprosto nema.
Nacionalizam je odigrao važnu ulogu u razaranju komunističkih diktatura, ali bez konstitucije autonomnih i autogenerativnih djelomičnih sistema (ekonomije, politike, prava, nauke, umjetnosti, profane prakse života) modernog društva kao kompleksnog sistema, opasnost iskliznuća u autoritarnu ili totalitarnu vladavinu ostaje permanentna.
Peščanik.net, 21.04.2011.
http://www.pescanik.net/content/view/6753/1226/
POVEZANI POSTOVI:
EKSKLUZIVNO: Patrijarh srpski Irinej
Ekumenizam je realna ideja
Što se tiče eventualnog poziva papi da tada dođe – to je stvar naše crkve, mi o tome razgovaramo, u dogovoru sa ostalim pravoslavnim crkvama. Moje lično mišljenje je da će jubilej biti zgodna prilika da budu prisutni predstavnici svih hrišćanskih crkava. Ali, neki imaju i drugačije mišljenje. O tome će razmisliti i odlučiti naš Sabor, a konačan stav verovatno ćemo imati u maju ove godine
Autor: Zorica Miladinović
Uskrs je naš najveći praznik i najveći događaj u hrišćanstvu. Događaj nad događajima i osnov svim zbivanjima u životu crkve.To je najbolje izrazio apostol Pavle u svojoj poslanici Korićanima: ako Hristos ne usta – mislio je na vaskrsenje, onda je prazna naša propoved, a prazna je i vera vaša. U tim rečima apostola Pavla je sav smisao praznika Hristovog vaskrsenja. Ono je osnovna istina i centralna dogma u hrišćanskoj dogmatici: Hristos je i sam vaskrnuo ne sebe radi nego da pokaže naš put, i ono što nama predstoji, radi čega i jesmo u ovom životu, a to je da smo nosioci i sledbenici večnoga, besmrtnoga života. Smisao i kruna Hristovog dolaska na svet i čitavoga njegovog dela je njegovo vaskrsenje, u kojem je i tajna našega vaskrsenja, kaže patrijarh srpski Irinej.
Razgovor za Uskršni dodatak Danasa radimo u Vladičanskom domu u Nišu, gde patrijarh obeležava svoju krsnu slavu, Cveti. Kaže da će i drugog dana Uskrsa biti u Nišu, u Crkvi svetoga cara Konstantina i carice Jelene, nakon što prethodnog dana bude služio uskršnju liturgiju u Sabornoj crkvi u Beogradu, a „njegov vikar“ – ponoćnu liturgiju u Hramu Svetog Save. Ipak, saopštava da će na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, zakazanom za 16. maj, „najverovatnije“ prestati da bude i episkop niški. I beogradska i niška eparhija su velike i „traže celog čoveka“. – A što bi rekao naš narod: jedna vrana ne može na dva koca. Možda može samo neko vreme, kaže.
Ove godine pripadnici Pravoslavne i Rimokatoličke crkve proslavljaju Uskrs istog dana. Vidite li u tome ikakvu simboliku?
- Reč je o datumskom podudaranju i astronomskim uslovima za određivanje praznika. Prvi vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine regulisao je način izračunavanja dana Vaskrsa. Postavio je tri znaka kako se određuje Vaskrs – pre jevrejske Pashe, pun mesec i prolećna ravnodnevnica. To su zakonitosti na osnovu kojih se određuje pravoslavni Vaskrs i one su jedinstvene za celu Pravoslavnu crkvu, dok katolici imaju neki drugi način za određivanje. Ipak, često dođe do podudaranja ovog praznika, kao što će to biti i ove godine.
Kada se u jednoj rečenici pomenu pravoslavna i katolička crkva nekako odmah „iskrsne“ i pitanje ekumenizma. Utisak je, međutim, da većina i ne zna šta je ekumenizam i u čemu je suština polemike o njemu.
- Dobro ste primetili. Ekumenizam znači vaseljena. Ekumenizam, dakle, obuhvata čitav svet – ovde mislimo na čitav hrišćanski svet , hrišćansku ekumenu. Ekumenizam je želja da svi budemo ujedinjeni crkvom i hrišćanstvom. Hrišćanstvo jeste ekumenska religija, sa idejom da obuhvati čitav svet. Oni koji zastupaju ideje ekumene žele da hrišćanstvo bude svima zajedničko i da bude religija cele hrišćanske vaseljene. Ali, pošto je došlo do razvoja hrišćanstva u raznim pravcima, a 1054. i do velikog raskola između Istočne i Zapadne crkve, postoji ekumena koju ima pravoslavna crkva, kao i ekumena, sa nekim posebnim elementima, koju ima Rimokatolička crkva. Mi u pravoslavnoj crkvi imamo svoju hrišćansku ekumenu: verujemo u jednu svetu sabornu i apostolsku crkvu. Crkva je, dakle, jedna u svetu, za nju se molio i gospod Isus Hristos. Ideja je da svi pripadamo jednoj crkvi, jednom hrišćanstvu i budemo jedinstveni pre svega u učenju, u dogmi, a ako budemo jedinstveni u učenju i dogmi, bićemo jedinstveni i u životu.
Koliko je ta „ideja“ ili „želja“ realna u sadašnjim okolnostima i situaciji?
- Apsolutno je realna, ali je druga stvar da li je i koliko sadašnji svet, u sadašnjem stanju, sposoban da primi tu ideju. Na tome treba raditi.
Čitav hrišćanski svet 2013. godine obeležiće 1700 godina Milanskog edikta. Prema najavama, Niš i Srbija trebalo bi da imaju posebno značajnu ulogu u proslavi tog jubileja. Ko će i kada odlučiti o eventualnom pozivu poglavaru Zapadne crkve, papi, na takvu proslavu?
- Stiče se utisak da je pitanje poglavara Rimokatolićke crkve opsesija naše štampe i nekih ljudi iz našega naroda. Pre svega, reč je o velikom jubileju jednog značajnog dokumenta, Milanskog edikta, koji je izdao car Konstantin Veliki 313. godine. Taj dokument je omogućio slobodu hrićanstva – prestanak progona hrišćana, slobodu propovedanja koja je omogućila da se reč Božija slobodno čuje, slobodu crkve koja je mogla nesmetano da se širi. To je bio novi i važan momenat za razvoj hrišćanstva, ali razvoj i čitavoga sveta, na osnovu hrišćanske etike i dogmatike. Počeo je taj „zamah“ hrišćanstva, koje je za relativno kratko vreme umalo usvojio čitav tadašnji civilizovani svet.
Po mišljenju mnogih, centralna jubilarna proslava tog velikog jubileja trebalo bi da bude u gradu Nišu, u kojem je rođen car Konstantin. Po mišljenju mnogih, Niš je najpogodniji jer nije ni na Istoku ni na Zapadu, već je između Istoka i Zapada, što bi „odgovaralo“ i jednima i drugima, i Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Biće tada i drugih proslava u mestima gde je car Konstantin živeo i delovao, ali je najprirodnije i najpogodnije da centralna proslava bude u Nišu.
A što se tiče eventualnog poziva papi da tada dođe – to je stvar naše crkve, mi o tome razgovaramo, u dogovoru sa ostalim pravoslavnim crkvama. Moje lično mišljenje je da će jubilej biti zgodna prilika da budu prisutni predstavnici svih hrišćanskih crkava. Ali, neki imaju i drugačije mišljenje. O tome će razmisliti i odlučiti naš Sabor, a konačan stav verovatno ćemo imati u toku Sabora, u maju ove godine. Tada ćemo znati na kom nivou će proslava biti održana, odnosno da li će biti pozvan i papa.
Kako je najavljeno, Niš bi takav jubilej trebalo da dočeka sa „najvećim krstom u Evropi“. Kako komentarišete povremene kritike da je izgradnja takvog krsta, visokog 80 metara, i kompleksa oko njega – megalomanska i da nije u duhu hršćanstva, koje propoveda skromnost i poniznost.
- Svako ima pravo da to tumači kako želi. Ali, želja grada Niša je da ima obeležje, monogram Konstantinov, kao što svoje obeležje ima Rio de Žaneiro (statuu Hrista Spasitelja visoku 38 metara, p.a.) ili Skoplje (Milenijumski krst visok 68 metara, p.a.). To nije nikakva megalomanska ideja već želja da takav simbol, monogram Konstantinov, koji je među prvima otkriven upravo u jednoj ranohrišćanskoj grobnici u Nišu, bude istaknut na vidnom mestu i vidljiv sa svih strana. Želja je da on bude što viši, to Niš zaslužuje kao mesto rođenja cara Konstantina, mesto ranohrišćanskih grobnica, mesto jubileja Milanskoga edikta. A videćemo koliko će to biti moguće.
Da li je vreme da u ovogodišnjoj uskršnjoj poslanici pozovete SPC i narod na jedinstvo, pošto su na delu ideje o formiranju takozvane katakombne crkve, koje sledi i deo vernika?
- Nažalost, to što vi pominjete izazvao je bivši episkop raško-prizrenski Artemije, inače čovek koga smo uvažavali, a i danas ga uvažavamo. On je već neko vreme u raskoraku sa Saborom i Sinodom, a bio je u raskoraku čak i sa svetim patrijarhom Pavlom. Da nije bilo bolesti patrijarha Pavla o tome bi ranije bilo razgovarano i sigurno bi se mnoge stvari predupredile, pa ne bi došlo do današnje situacije. Ali, patrijarh je praktično dve, tri godine odsustvovao sa trona patrijarškoga, a ovo pitanje postalo je zrelo i mora se rešavati. Mi smo pokušali da sa bivšim episkopom Artemijem razgovaramo, ali on je to odbio, što do tada nije bivalo u praksi i životu naše crkve. Pokušali smo i da ga najpre razrešimo obaveze upravljanja eparhijom, samo do sledećega Sabora, jer smo hteli da vidimo neke stvari. Tada smo zaključili da njegovo ostajanje na Kosovu i Metohiji nije dobro jer ne koristi ni crkvi ni narodu. Većina episkopa je, zato, zaključila da bi on trebalo da se povuče sa eparhije. Predlagali smo da se to učini na jedan bezazleniji način, ali on to nije prihvatio. Na kraju smo učinili ono što smo mogli i morali – razrešili smo ga eparhije. Znate, i u preduzeću, kad neko nije dobar direktor, zameni se. I u svim drugim prilikama tako biva, pa biva i u crkvi.
On je takvu odluku Sabora najpre prihvatio, mada nevoljno, rekavši da će je poštovati mada se sa njom ne slaže. I to je bilo sasvim normalno. Omogućili smo mu da ostane u zvanju, dobio je manastir po svom izboru, mogao je da radi zajedno sa nama, da dalje doprinese crkvi. A onda je on jednoga dana napisao pismo u kojem kaže: poričem sve, ne priznajem ništa, ostajem episkop. Na taj način je povukao jedan veliki broj monaha iz raško- prizrenske eparhije, oni su napustili svoje manastire i našli se – nigde. Nažalost, u takvim prilikama, kada je odrekao posušnost Crkvi i zajednici sa Crkvom, Artemije je lišen čina episkopskoga. Normalan čovek bi to trebalo da prihvati i da se pokori tome. Ali, on to nije učinio, a sada čini ono što jedan normalan hrišćanin ne bi trebalo da čini.
Mada nema blagodat episkopsku, on obmanjuje i sebe i one koji ga slede. Umesto da vrati monahe u manastire, što smo ga molili, on zajedno sa njima služi u takozvanoj katakombnoj crkvi ili crkvi u egzilu, po podrumima, prčvarnicima i slično, na sablazan crkvi i narodu. Napravio je raskol, koji nikome ne koristi, ni crkvi, ni njemu ni njegovim sledbenicima. Nažalost, zbog takvog ponašanja biće izopšten iz crkve verovatno već na majskom Saboru. Jer, stvarati crkvu tamo gde nije crkva, to je i raskol i greh. Ipak, sve to je verovatno samo jedna epizoda našeg vremena. Manji broj vernika koji ga sledi će, svakako, doći sebi, i prihvatiti jedino pravo objašnjenje i tumačenje ovoga događaja. Vratiće se crkvi, što je sasvim normalno, jer- nema crkve van crkve.
http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/ekumenizam_je_realna_ideja.55.html?news_id=214173
АВЕНИЈА АМЕРИКА
Омаж „онима који се нису слагали“
Симпозијум Конференције словенских студија посвећене дисидентима комунизма, Михајлу Михајлову пре свих
Од нашег сталног дописника из Вашингтона
Александрија – Група интелектуалаца која је са разних аспеката проучавала и пратила комунизам, провела је три дана у (7–9. априла) у једном хотелу у Александрији, историјској вароши у Вирџинији, десетак километара југоисточно од Вашингтона, да би расветлили један аспект социјалистичких режима Совјетског Савеза и Источне Европе, односно Југославије – улогу политичких дисидената у њима.
Био је то скуп Конференције словенских студија, најстарије универзитетске асоцијације у Америци која проучава словенски део источне Европе и Русије, односно бившег СССР-а. У средишту пажње овога пута био је југословенски дисидент Михајло Михајлов: скуп се подударио и са првом годишњицом његове смрти. Међу онима који су му одали поштовање било је доста његових америчких пријатеља, од којих су неки и сами били дисиденти, или политички имигранти. Оно што се том приликом могло чути био је у сваком случају занимљив, како за разумевање прошлости, тако и садашњости, збир погледа на биографије, уверења, идеје (и заблуде) „оних који се нису слагали“, како је појам „дисидент“ језгровито дефинисао Предраг Пајић, виши библиотекар Конгресне библиотеке, један од учесника (и организатора) симпозијума.
Поред Михајлова, анализиран је и двојац совјетских дисидената: Андреја Сахарова и Александра Солжењицина, а помињани су и други: Милован Ђилас, Борис Пастернак, Васили Аксионов… Михајлов је ипак био у средишту пажње, како због свог „двојног“ статуса: био је Југословен руског порекла, прогањан је и затваран од стране југословенског режима због својих текстова о Русији – али је било и свеобухватних анализа његових политичких идеја и деловања, од „Демократске интернационале“, до његових објашњења да он уствари није „дисидент“, него само грађанин који све што ради, ради по закону земље у којој живи, разоткривајући својим чињењем – покушај да покрене политички часопис, например – режимску хипокризију и праву стварност која се налазила испод површине његових пропагандних прокламација.
Михајлов је, према ономе што је о њему изнела Татјана Јовановић, уредница београдског часописа „Република“, „био сведок времена и савременик, али не и судија“. Био је, каже она затим, „коментатор, али не и судбински пророк“. Био је „забринут, али не и поражен“ чак ни 1978, када је у интервјуу „Њусвику“ предвидео „крваву балканску кланицу“. „Са коренима у три нације и можда неким мистичним космополитизмом у себи, није могао да буде ничији националиста“, констатовала је Јовановићева.
За Џона Глада, професора на Универзитету Мериленда, Михајлов је био и југословенски и руски дисидент и политички емигрант, мада је било великих разлика између Југославије и Совјетског Савеза, како у погледу начина живота, тако и слободе изражавања. Југославија је уствари, у поређењу са СССР-ом, „била Запад“.
Али Запад и западни медији су се на један начин односили према руским, а на други према југословенским дисидентима, што је веома аргументовано анализирао Вељко Рашевић, дугогодишњи шеф редакције емисија за Југославију Гласа Америке и заменик шефа одељења за јужну Европу. Разлог за то је био у „реалполитици“: откако је Југославија 1948. искључена из Информбироа, Запад се према њој односио са великом дозом обазривости, што је било корисна алатка његове политике према Совјетском Савезу и његовимисточноевропским сателитима.
Совјетски дисиденти су зато добијали много већи публицитет од југословенских: однос Титовог режима према Ђиласу и Михајлову бележен је углавном чињенично, најчешће сасвим концизно и веома ретко коментарисан.
Објашњење је и помоћ, економска и војна, коју су превасходно САД пружале Југославији, као и велика културна и научна размена, изложбе разних врста, превођење и објављивање америчких аутора на српскохрватски и међусобне посете важних личности.
Вељко Рашевић је то илустровао и са две епизоде у којима је америчка амбасада у Београду покушала да спречи емитовање интервјуа који су новинари Гласа Америке направили са Михајлом Михајловом и Милованом Ђиласом. Оба интервјуа су на крају пуштена у етар, а у последњој таквој епизоди, у новембру 1977, интервју који је дао Михајлов после свог изласка из затвора емитован је, на ургирање тадашњег америчког амбасадора у Београду Лоренса Иглбергера (потоњег државног секретара) код својих вашингтонских шефова, два дана касније, али не и за српскохрватско говорно подручје.
„У то време – време реалполитике – статус људи као Михајло Михајлов без сумње је џиновски“, констатовао је Вељко Рашевић. „Можда је најприкладнији израз који је придодан његовом имену онај који му је дао Амнести интернешенел – затвореник савести.“
За Едварда Лозанског, професора Америчког универзитета у Москви, сви дисиденти су у Америци доживљавани као модел, као нека врста светионика на узвишењу. Нису били чланови неког активног политичког покрета, једноставно су говорили. Професор Лозански није пропусти ни да укаже на данашњи парадокс: „Ми данас позајмљујемо новац од Кине да бисмо њиме помагали руску демократију.“
Чини се да је најсвеобухватнији прилог на конференцији дао Ајра Штраус, бивши Фулбрајтов професор међународних односа на неколико универзитета у Москви, а данас оснивач и координатор за САД невладине организације „Комитет за Источну Европу и Русију у НАТО“. Он је анализирао судбину „дисидентског интернационализма“ после 1989, осветљавајући његове успехе, неуспехе и недовршене послове након 1989, посебно се бавећи односом дисидената и режима у којима су деловали, с једне, и односом Запада према земљама бившег социјализма после пада Берлинског зида и распада тог система, са друге стране.
Он Михајлова уствари сврстава у „русофиле“, полазећи не само од тога да су његови најважнији текстови били о руској књижевности и филозофији, да је то била и његова професура у Југославији, а касније и у Америци. Михајлов је веровао да је свету потребна руска филозофија, „његово политичко западњаштво укључивало је и циљ интеграције Русије у Запад“. (Једно од његових предвиђања, констатује Штраус, могло би да се на крају оствари: да кинеска претња натера Русију да се врати Западу.)
Ајра Штраус се осврће и на „Демократску интернационалу“ која је била Михајловљево чедо, основану 1979, мало после његовог одласка на Запад, чији је циљ била борба за демократију свугде, а крајњи циљ „демократска светска влада“. Као главним постигнућем дисидента овај аутор сматра указивање на реалност да је комунизам апсурдан и дегенеративанкао систем социјалне организације, јер је сузбијао информације. За право им је дала мирна ликвидација тоталитарног режима Совјетског Савеза и његовог продуженог европског простора, чиме је окончан хладни рат – што је огроман резултат.
Дисидентски неуспех је пак прецењивање „интернационализма“ Запада, при чему је Ајра Штраус најкритичнији према његовој стратешкој одлуци да бивше социјалистичке земље у своје окриље, у Европску унију пре свега, прими кроз замршену бирократску процедуру испуњавања свих критеријума, уместо да то учини примарно политичком одлуком, што би подразумевало и „другоразредно чланство“, али би постигло много повољнији политички резултат, а у крајњем исходу, можда и Југославију поштедело трауматичног распада, с обзиром на то да је од свих социјалистичких земаља она за ЕУ била најспремнија.
„Социјалистички системи су се сами урушили, пали су као зреле крушке“, резимира Предраг Пајић, „али дисиденти, попут Михајлова, веома су допринели да се спозна њихова права природа“.
Још једна научна конференција посвећена Михајлу „Миши“ Михајлову у Америци најављена је иначе за почетак августа у Пасадени, недалеко од Лос Анђелеса, под насловом „Прва слобода: Михајловљево трагање за демократијом и људским правима“. Организатор је „Журнал за интердисциплинарне студије“.
Милан Мишић
објављено: 23.04.2011.
http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Omaz-onima-koji-se-nisu-slagali.sr.html
24. 04. 2011
Nova istorija Srbije
Da istoriju pišu pobednici to je svima jasno, ali na Balkanu je ona i previše često dopisivana i prekrajana…
Za Srbe je konačno završen Prvi svetski, za Crnogorce Drugi, a u Hagu je za Hrvate završen Domovinski rat. U jednoj nedelji simbolično su utvrđene istine koje će potpuno preokrenuti tumačenje istorije 20. veka na ovom prostoru. U Crnoj Gori je ozakonjena dinastija Petrovića, čime se osporavaju odluke Podgoričke skupštine iz 1918, kao osnov tumačenja da je Crna Gora ujedinjenjem sa Srbijom oslobođena, a ne osvojena. Haški sudija Ori nedvosmisleno je utvrdio da je vojno-redarstvena akcija „Oluja” bio udruženi zločinački akt sa ciljem istrebljenja Srba sa prostora Krajine.
A u Srbiji, državna Komisija za istinu o Draži Mihailoviću utvrdila je mesto i njegovog ubistva i iznela stav da Srbija treba da bude ponosna što je imala dva antifašistička pokreta u Drugom svetskom ratu, što konačno pobija sve istorijske lekcije iz udžbenika koje su naši đaci decenijama bubali dok ih je sa zida iznad školske table gledao najveći sin naših naroda i narodnosti. I nijedno srpsko dete više neće učiti da su četnici i ustaše bili – isto zlo.
Istoriju su uvek pisali pobednici, što je odavno prihvaćena misao, ali su u uslovima balkanskog vatrenog lonca pobednici istoriju pisali, dopisivali i prekrajali. Zbog toga se naš narod stalno nalazi u nekoj istorijskoj zabludi između kafanskog mitomanskog predanja i nametnute crveno-ideološke istorije. I zato nekadašnji kralj trgova Vuk Drašković, koji je posle dnevnopolitičkih neuspeha tokom devedesetih paljenjem sveće na (primarni) grob Draže Mihailovića ostvario svoj istorijski cilj, danas kaže da je sam vaspitan na tezi o četnicima kao fašistima, što je pokušaj da se predstavi kako samo Srbi u Srbiji nisu bili antifašisti.
- Potičem iz partizanske porodice. Bio sam član Saveza komunista. Bio sam jedan od mentalno dresiranih koji je verovao da je Jugoslovenska vojska u otadžbini bila saradnik okupatora, a kada sam se suočio s činjenicama, onda je u meni oživela ljudska potreba da se borim za istinu, između ostalog i da operem, koliko je moguće, sopstveni greh zbog toga što sam verovao u neistinu – reči su Vuka Draškovića.
Na istoričarima je da u narednom periodu sastave „pravu” istoriju Srbije, kako bi se konačno lišili mentalne dresure bilo koje boje. Kako kaže istoričar Miodrag Janković, urođena srpska mitomanija u narodu stvara pogrešne istorijske slike, koje su dodatno unakažene Brozovim istorijskim kreacijama. On, međutim, ističe da se sve više oseća oslobađanje istorije.
- Četnici su uvek bili crna strana istorije. Uvek su četnici i ustaše izjednačavani, a sada više nisu. Broz nije imao mnogo mašte, svako tumačenje istorije je oslanjao na bratstvo i jedinstvo. To je koncept kralja Aleksandra o integralnom jugoslovenstvu na koji je nakačio crvenu petokraku. To jugoslovenstvo nije moglo da postoji, a postojalo je. A opravdavala ga je istoriografija koja se učila u školama. To je mit koji nas je mnogo koštao. Još se Jovan Rajić borio za odbacivanje mitova u istoriji, a naši kasniji istoričari, pogotovo oni iz Brozovog vremena, nisu dozvolili da našem narodu istorija bude učiteljica – kaže Janković.
Titove težnje da svoj ton istoriografiji postavi kao dominantan ilustruje Brozovim objašnjenjem puča 27. marta, kada ga je najveći sin narodnosti okarakterisao kao prevrat koji je komuniste doveo na vlast.
- Mi i danas imamo državnike koji ponavljaju te Brozove rečenice. To su floskule koje smo učili o sedam ofanziva, revolucionarima i drugovima koji su se žrtvovali za zemlju. Nismo učili da su komunisti pre rata bili međunarodna teroristička organizacija, koja je svoj program zasnivala na rušenju Srbije – kaže Janković.
U Titovim udžbenicima nije moglo da se pročita da su komunisti samo nekoliko godina nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tu državnu tvorevinu nazivali „plodom imperijalističkog rata” uz tezu o srpskom hegemonizmu kao suštini jugoslovenske države. Komunisti su tada isticali pravo na „prisajedinjenje svojoj nacionalnoj državi”, a tih godina je doneta odluka i o likvidaciji Jugoslavije kao države, i formiranju nezavisnih država Hrvatske, Slovenije i Makedonije.
- Do kraja je koncept likvidacije Jugoslavije razrađen u odlukama kongresa KPJ u Drezdenu 1928. Pominjalo se otcepljenje mađarske i albanske nacionalne manjine, saradnja sa velikoalbanskim Kosovskim komitetom, kao i saradnja sa hrvatskim ustašama u Lici. O tome nisu ništa govorili, a to sada znamo – kaže Janković.
Titova opsednutost istorijom iskazivala se na svakom koraku razvoja samoupravljačkog koncepta socijalizma, kada su vlasti često obeležavale „istorijski trenutak”.
Novinar i istraživač Pero Simić, koga u zemljama bivše Jugoslavije zovu najpoznatijim „titologom”, u tajnim Brozovim arhivama pronašao je podatke koji su potpuno ogolili ceo istorijski koncept komunista koji se zasnivao na mitu o o Titovom modelu ekonomije u kom su svi lepo živeli. Strogo čuvana dokumenta Saveznog sekretarijata za inostrane poslove i Izvršnog komiteta Predsedništva iz 1977. sadrže ekonomske pokazatelje iz kojih se vidi da je od 1974. do 1976 (kada je SFRJ napustila model polutržišne privrede) jugoslovenska privreda bukvalno desetkovana.
- Posle 1948. Jugoslavija je postala projekat finansiran sa Zapada, da bi „samoupravni socijalizam” za samo nekoliko godina kako je ostao „na svojim nogama” dostigao isti nivo ekonomske zavisnosti od Sovjetskog Saveza kao uoči Titovog istorijskog „ne”. O tome nije smelo javno da se govori. Čak dvadesetak hiljada osnovnih OUR-a poslovalo je sa gubicima. Plate u preduzećima koja su ostvarivala gubitke bile su u proseku za 5,4 odsto veće od primanja zaposlenih u rentabilnim firmama. Oko 23 radnika je radilo u preduzeću koje je poslovalo sa gubicima. Učešće Jugoslavije u tom periodu u svetskoj trgovini palo je za trećinu, sa 0,59 na 0,42 odsto, a jugoslovenski izvoz na konvertibilna tržišta opao je za više od trećine, sa 35,8 na 23 odsto. Eto, to je bila ta Titova ekonomija – kaže Simić.
Titove istorijske neistine danas se otkrivaju na svakom koraku, počeviši od čuvenog istorijskog „ne” Staljinu. Tajni dokumenti su otkrili da je Staljin zapravo Titu poručio to čuveno „ne”, a da mu je Tito do 1949. iskazivao vernost i odanost.
- Tek kada je krajem 1949. godine video da se Staljin neće predomisliti, Tito se okreće Zapadu i „prodaje se” upravo na tom mitu da se suprotstavio Staljinu – priča Simić.
U istorijskim čitankama nije moglo da se pročita ni da je u čuvenom Brionskom plenumu Tito paranoično zatrovan strahom od srpskog nacionalizma rešio „problem” srpskog rukovodstva na čelu sa Lekom Rankovićem davajući početne elementa državnosti kosovskim albancima. Od tada se u rečniku albanskih političara na Kosovu svi pokušaji jugoslovenske policije da spreči ilegalne aktivnosti albanskih separatista nazivaju „terorom Rankovića i velikosrpskih nacionalista”.
Istoričar Srđan Cvetković smatra da je još jedna velika istorijska zabluda antifašistička borba opisana kroz velike partizanske ofanzive, kako su decenijama predstavljane. Te bitke niti su bile velike vojne operacije, niti su imale uticaj na tok Drugog svetskog rata koliko su srpske ratne pobede 1914. i 1915. imale na tok Prvog svetskog rata. I Cvetković ističe da je najveća zabluda oko događaja 27. marta.
- Sećam se da smo mi u osnovnoj školi učili da je to bila akcija komunista, koji su promovisali ideju „bolje rat nego pakt”, ali je istorijska činjenica da je to akcija patriotskih organizacija i britanske službe, a da su komunisti tu bili marginalan učesnik – kaže Cvetković.
Tako je ideološki podobna istorija posle Drugog svetskog rata proboj i Sremski front 1945. godine navela kao najslavnije bojište u NOB-u, u kojoj su Titovi partizani dali nemerljiv doprinos rušenju Trećeg rajha. Danas smo, ipak, daleko bliže istini da je ta operacija, u kojoj je poginulo preko 13.000 stanovnika centralne Srbije, bila nepotrebna i da je iskorišćena kako bi se konačno rešilo „srpsko pitanje”.
Pero Simić kaže da nije smelo da se istakne da je Broz sve do kraja rata u Jugoslaviji imao izuzetno slabu podršku u Srbiji.
- Kralj Petar i kralj Aleksandar su ugled među srpskim seljacima bazirali na mitu o kraljevima koji su se u Prvom svetskom ratu povlačili sa vojskom na volovskoj zaprezi, dok je Tito u oslobođeni Beograd stigao tek pet dana posle sovjetskih baćuški. Nerazumno je bilo žrtvovati toliko srpskih vojnika kada se dobro znalo da su nemačke trupe morale da se povuku nakon prodora Crvene armije na Balkan i iskrcavanja saveznika u Normandiji – kaže Simić.
Prema izveštajima sa ratišta sa Sremskog fronta (Štaba Korpusa narodne odbrane Jugoslavije), čak 42 odsto pozvanih se nije javilo u vojsku, a o raspoloženju Srba prema partizanskoj vojsci pokazuje i jedan izveštaj Ozne u kome stoji da je „treća armija tražila da se obustavi slanje na front neprijateljskih elemenata, jer intelektualci koriste političke časove da agituju za kralja i Dražu”. Ali nijedan udžbenik do sada nije smeo da ima rečenicu da je Srbija bila za Dražu.
Kako kaže Srđan Cvetković, iskrivljeno komunističko tumačenje istorije u interesu partije imalo je posledice da danas pogrešno tumačimo i događaje iz ranije prošlosti. On navodi primer Timočke bune sa kraja 19. veka, koja je generacijama đaka predstavljana kao narodna buna protiv represivne vlasti.
Bunu su vodili tadašnji radikali Nikole Pašića, nadasve popularni u narodu, a nasuprot su bili tadašnji naprednjaci, koji su često u istoriji okarakterisani kao dvorski podrepaši.
- U događajima uoči Timočke bune, komunistička istorija je često potencirala represiju države, po ustaljenoj jednobraznoj matrici: narod se podiže protiv ugnjetavača. Tada se u stvari utemeljivala moderna država, sa modernom vojskom po zapadnim merilima. A narod se masovno opirao toj modernizaciji. Nisu dozvolili da se oduzme oružje narodu, što je sasvim normalno, ako želite da imate profesionalnu vojsku. U to vreme narod nije prihvatao čak ni obavezno obrazovanje i nisu dozvoljavali deci da idu u školu – kaže Cvetković.
Ali, „komunističke laži” nisu jedina iskrivljena slika koju mi imamo o svojoj prošlosti. Srpska istorija koju smo izučavali u školama nastala je na kosovskom mitu, uz verovanje da je tada knez Lazar glavom platio ovozemaljsku kako bi sačuvao nebesku Srbiju. Istoriografski gledano, Kosovski boj je tek jedna u nizu bitaka tog perioda, a veliko Dušanovo carstvo propalo je mnogo ranije.
Knez Lazar je pre bitke priznao vrhovnu vlast ugarskog kralja, ili, modernim jezikom rečeno, urušio „državni suverenitet”. Da ne govorimo da je srpska država u manje ili više vazalnom položaju postojala još čitav vek i po.
- Naša istorija piše prostim jezikom koji svako može da razume, a pogotovo deca, i onda se neke iskrivljene slike stvaraju u nacionalnoj svesti – kaže Miodrag Janković. – Jedna od najvećih istorijskih zabluda koji je proizveo kosovski mit jeste postavljanje Vuka Brankovića kao izdajnika, iako je istorijski dokazano da to nije tako bilo.
Velika zabluda je i prihvatanje naše poezije kao narodne poezije, tvrdi Janković. Narodne pesme koje smo bubali po ciklusima su, kako kaže, bile dvorska poezija srpskih feudalaca. Češki istoričar Konstantin Jirček beležio je da su još od vremena Stefana Prvovenčanog srpski kraljevi imali orkestre koji su im svirali uz gusle i bubnjeve.
Janković podseća da smo posle boja na Kosovu imali i državu despota Đurđa Brankovića. Kako kaže, njegova prestonica Smederevo bio je kao novi Carigrad, ali se o tome malo zna.
- Naši istoričari nikada nisu pogledali u turske arhive, koji kriju mnogo iz srpske istorije. Nedovoljno je poznata i uloga despota Stefana Lazarevića koji je suštinski uveo islam u Evropu – kaže Janković.
4
Presuda Anti Gotovini – Haški tribunal priznao je da Srbi nisu iz čista mira jednog jutra seli na traktore i otišli iz Krajine Tako naš najveći pisac nacionalne istorije Vladimir Ćorović o bici na Nikopolju beleži samo da je Bajazit pošao u boj „praćen od svojih vazala, među kojima se nalazio i Stefan Lazarević”. A najveći svetski autoritet Vil Djurant u delu „Istorija civilizacije” o ovoj bici piše:
- Kroz Srbiju je prošla ujedinjena hrišćanska vojska od 60.000 ljudi i opsela turski garnizon u Nikopolju. Kada su francuski vitezovi, razgaljeni vinom i ženama, upozoreni da Bajazit sa vojskom iz Azije dolazi da ukloni tu opsadu, oni su obećali da će je uništiti. Sa svoje strane, Bajazit se zakleo da će svog konja privezati za oltar Svetog Petra u Rimu… Francuski vitezovi projurili su kroz turske redove, ali ih je s druge strane brda sačekalo 40.000 kopljanika… Ugari i Nemci su ipak nekako potisnuli Turke, ali je onda srpski kralj Stefan Lazarević poveo 5.000 hrišćana protiv hrišćanske vojske i za sultana dobio odsudnu bitku kod Nikopolja (1396.). Od tog dana Bugarska je do 1878. (kad i Srbija) bila provincija Otomanskog carstva.
Janković kaže da je kosovski ciklus inkorporiran u nacionalnu istoriju. I ponovo podseća na 27. mart, kada je ministar vojske u pučističkoj vladi Dušana Simovića posle 27. marta govorio: „… kao Vuk Branković koji je zbog izdaje povukao svojih 18.000 oklopnika”. I to je srpsko shvatanje istorije koju su komunisti maksimalno koristili:
- To je shvatanje istorije koja Srbina navodi na misao: Samo ti kolji, brale, ja trpim…
Lekcija 1 Boj na Kosovu 1389
Srbija nije izgubila državu na Kosovu. Srpsko carstvo se raspalo mnogo ranije, a knez Lazar je zbog najezde Turaka mnogo pre bitke priznao vrhovnu vlast ugarskog kralja. Srpska država je u vazalnom odnosu postojala još vek i po. Vuk Branković nije izdao Lazara, ali je ostalo verovanje u narodu koje za posledicu ima da se Srbi uvek dele na borce za slobodu i izdajnike.
Lekcija 2 Srbija pod Turcima
Istorijska mitomanija je ostavila verovanje da je Srbija bila branik hrišćanstva u Evropi, ali despot Stefan Lazarević u bici na Nikopolju zadao je odlučujući udar velikoj hrišćanskoj vojsci u odsudnom momentu i tako suštinski uveo islam u Evropu.
Lekcija 3 Narodna poezija
Narodne pesme koje su đaci bubali po ciklusima u stvari su dvorska poezija srpskih feudalaca. Češki istoričar Konstantin Jirček zabeležio je da su još od vremena Stefana Prvovenčanog srpski kraljevi imali orkestre koji su im svirali uz gusle i bubnjeve.
Lekcija 4 Prvi srpski ustanak
Srbija je pokazivala veliko nejedinstvo u vreme ustanka. Karađorđe nije imao sveobuhvatnu podršku srpskog naroda. Na početku ustanka ubio je Teodosija iz Orašca zato što mu je ovaj prigovorio da bi i on mogao isto tako da vlada samo da je hteo. Vojvode su htele da budu „kalif umesto kalifa”. Ustanak je rasturio i zabludu da je Rusija prijatelj koji će se uvek naći Srbima u nevolji.
Lekcija 5 Timočka buna 1883.
Istorija nas je učila da je to bio ustanak naroda protiv represivne vlasti kralja Milana. Suštinski, to je bio otpor konzervativnih seljaka protiv modernizacije države. Seljaci nisu želeli da predaju oružje, što je bilo neophodno da bi se formirala moderna stajaća vojska. Seljaci su bili i protiv obaveznog obrazovanja.
Lekcija 6 Stvaranje Jugoslavije
Predstavljena kao težnja južnoslovenskih naroda da žive u istoj državi, ali i kao hegemonska težnja diktatora kralja Aleksandra. Istorija je pokazala da su u pravu bili oni koji su tvrdili da je Srbija skupo plaćenu slobodu lako prodala za utopijsku ideju, a od pobeđenih u ratu napravila pobednike.
Lekcija 7 Antijugoslovenske ideje predratnih komunista
Pre rata su bili međunarodna teroristička organizacija. Samo nekoliko godina nakon stvaranja Kraljevine SHS nazivali je plodom imperijalističkog rata uz tezu o srpskom hegemonizmu kao suštini jugoslovenske države. Komunisti su isticali pravo na „prisajedinjenje svojoj nacionalnoj državi” i formiranju nezavisnih država Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Do kraja koncept likvidacije Jugoslavije razrađen na kongresu KPJ u Drezdenu 1928.
Lekcija 8 27. mart 1941.
Komunističke teze o pristupanju Trojnom paktu kao aktu kneza Pavla koji je hteo da uvuče Jugoslaviju u Drugi svetski rat na strani Sila osovine, a Srbi pučem odbranili nacionalni ponos, pokazale su se kao neistinite. Od Jugoslavije je tražena praktična neutralnost, da bi na kraju Srbi, potplaćeni od strane britanske službe, učešće u ratu od 17 dana platili sa 1,7 miliona života i uvođenjem komunizma.
Lekcija 9 Drugi svetski rat i antifašistički pokreti u Jugoslaviji
Draža Mihailović i JVuO nisu bili saradnici fašista. Partizanske ofanzive u Drugom svetskom ratu nisu bile herojski podvizi NOB-a, već male vojne operacije koje nisu imale značajniji uticaj na tok rata. Jedino su uticale na velike odmazde jer su Nemci, osim na ostrvu Krit, još jedino u Srbiji imali pravilo „100 za jednog”. Tito je imao minimalnu podršku podršku u Srbiji i bio je svestan toga.
Lekcija 10 Ubistvo Draže Mihailovića
Ovo je lekcija koja se u istoriji nikada nije spominjala. Deca će od sada da uče da je ubijen – a ne streljan – posle pravosnažne presude – 17. jula na Adi Ciganliji i da su njegove ubice učinile sve da zametnu trag.
Lekcija 11 Sremski front
Proboj fronta 1945. godine, navođen kao najslavnije bojište u NOB-u, poslužio je Titu da konačno reši „srpsko pitanje”. U nepotrebnoj operaciji poginulo preko 13.000 stanovnika centralne Srbije. Nerazumno žrtvovanje srpskih vojnika u vreme kada su se nemačke trupe ionako povlačile.
Lekcija 12 Istorijsko „ne” Staljinu
Tito je mit o sebi gradio na čuvenom istorijskom „ne” Staljinu. Pokazalo se da je Staljin u stvari Titu rekao „ne”. Broz je sve do 1949. slao uveravanja o odanosti u Moskvu, a Staljinove slike krasile su ulice Beograda. Jednog jutra su, jednostavno, nestale.
Lekcija 13 Brionski plenum
Tito se 1966. obračunao sa srpskim rukovodstvom na čelu sa Aleksandrom Lekom Rankovićem. Otkriveno da je u „paranoičnom” strahu od Srba iskoristio albansko rukovodstvo na Kosovu i poručio im – nastavite putem koji ste krenuli. To je korespondiralo sa buđenjem albanskog nacionalizma na Kosovu.
Lekcija 14 Samoupravljanje
Kada su sedamdesetih godina prestale da pristižu američke dotacije, „zlatno doba samoupravljanja” pokazalo svoju pravu sliku – za nekoliko godina dostignut nivo ekonomske zavisnosti od SSSR kao posle rata. Ali o tome nije smelo da se govori.
Lekcija 15 Oluja
Za trista hiljada Srba koji su proterani iz Srpske Krajine, sa prostora na kojima su živeli vekovima i sa kojih su – kako se to u Evropi govorilo – branili hrišćanstvo, nije kriva „velikosrpska agresija”, nego udruženi zločinački poduhvat Hrvatskog vojno-državnog vrha.
Lekcija 16 (za dodatnu nastavu i dobre đake) Posledice ubistva premijera Zorana Đinđića
Ovu lekciju pišemo svakodnevno iako niko nije pobednik.
Veljko Miladinović
http://pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/158845/Nova+istorija+Srbije.html
Većina Rusa ne veruje u vaskrsenje umrlih
Beta | 24. 04. 2011. – 21:28h
MOSKVA – Istraživanje stava građana Rusije o vaskrsenju umrlih pokazalo je da većina stanovnika te zemlje ne veruje u uskrsnuće, prenela je verska informativna agencija “VIA”.
“Ispitujući 1.500 stanovnika Rusije u sto naseljenih mesta ustanovljeno je da 54 odsto ispitanika ne veruje u vaskrsenje umrlih, dok 26 odsto ispitanika veruje”, iznela je “VIA”.
Kako je navedeno, 31 odsto pravoslavnih vernika veruje u uskrsnuće, dok na Dalekom istoku Rusije ne veruje 74 odsto ispitanih.
Visoki zvaničnici Ruske pravoslavne crkve okarakterisali su rezultate tog istraživanja kao dokaz “mešanja vere i tradicije”, ukazujući na to da mnogi, koji se kulturološki identifikuju sa pravoslavljem, zapravo nisu vernici, iako to izjavljuju.
Prema rečima visokih zvaničnika ruske crkve, poimanje vere se u savremenoj Rusiji meša sa nacionalnom istorijom i tradicijom.
Moskovski sveštenici koji su bili spremni da komentarišu rezultate tog istraživanja naveli su da se preterivalo u tvrdnjama da je Rusija, posle pada komunizma, “duhovno obnovljena”.
“Vera u vaskrsenje je ‘najvažnije merilo pravoslavnosti’. Ko u to ne veruje, ne bi se smeo smatrati pravoslavnim”, stav je sveštenika iz ruskog glavnog grada, prenosi VIA.
Sa njegovim tvrdnjama se složio i drugi sveštenik istog ranga, koji za takvu percepciju vere krivi vernike.
“Oni su duhovno slepi i duhovno lenji, zanimaju se za rešavanje čisto zemaljskih problema, od Boga se samo nesto traži. Treba se truditi i prosvetiti narod”, takođe je stav moskovskih sveštenika.
http://www.blic.rs/Vesti/Svet/250109/Vecina-Rusa-ne-veruje-u-vaskrsenje-umrlih
Marmelada u središtu zemlje
Mario Kopić
28.04.2011.
Diskretni šarm moderniteta
Produktivnost njemačkog sociologa Niklasa Luhmanna zapanjuje. Napisao je skoro 400 naučnih članaka i objavio više od 60 zasebnih publikacija o politici, teoriji organizacije i sociologiji znanja – njegov je rad publiciran na ukupno oko 15.000 stranica. No taj se rad ne smije i ne može smatrati značajnim samo zbog svog opsega. Središte Luhmannove teorije sistema (Systemtheorie) čini sveobuhvatna, cjelovita teorija društva (Gesellschaftstheorie), koja se tek nakon njegove smrti mogla pojaviti u cijelosti, štampana u devet tomova. ”Što zapravo radite kada ne pišete nijednu knjigu”, zapitao ga je jednom znatiželjni novinar. ”Tad pišem drugu knjigu”, glasio je odgovor.
Po obrazovanju pravnik, na ideju o bavljenju sociologijom došao je nakon što je školske godine 1960/61. na Harvardu susreo znamenitog sociologa Talcotta Parsonsa. ”Kao pravnik se sučeljavate s problemima i oni se moraju riješiti. Na duge staze biva dosadno, jer se sve iznova ponavlja”, objašnjavao je svoju odluku da napusti posao pravnika. ”Onda se pitamo kako je, unatoč svim problemima, moguć društveni poredak i da se on svagda iznova uspostavlja”.
Njegov učitelj Parsons ostavio nam je golemu ruševinu impresivnog duhovnog ostvarenja, u kojem se pak možemo, kao u labirintu, olako izgubiti. Luhmann je pak želio ostaviti sistematski artikulirano i na taj način pristupačno djelo. Želio se također odmaknuti i od drugih klasika sociologije. Ukazao je, na primjer, da teorija Émilea Durkheima obuhvaća nekadašnje predmoderno, stratifikatorsko i hijerarhijski podijeljeno društvo, a ne funkcionalno diferencirano društvo današnjice.
Prilikom pristupnog predavanja na Univerzitetu u Bielefeldu godine 1969. Luhmann je nagovijestio da će njegov istraživački projekt biti razvitak teorije savremenog društva, dodavši da za 30 godina treba biti završen i bez troškova (što je univerzitetska uprava prihvatila s olakšanjem). U nastupajućim godinama izučavao je najvažnije djelomične sisteme (Teilsystem) društva. Prema njemu, oni opstoje nezavisno jedni od drugih, sami sebe održavaju, istog su ranga i nisu strukturirani prema modelu tijela, kao u hijerarhijski podijeljenom društvu, s politikom kao usmjeravajućom glavom. Luhmann se distancirao od, kako je govorio, ”staroevropskog shvaćanja društva”, prema kojemu politika utječe na potpuni društveni preokret. U tom smislu govori o kraju Politike, odnosno o kraju staroevropske politike. Staroevropske predstave o politici nije moguće danas neupitno upotrebljavati. Taj svijet naturalne humane perfekcije, koji počiva na određenoj kozmologiji u svetoj alijansi teologije i aristotelizma, jednostavno je nestao.
Freud je jednom rekao: ako neko tvrdi da u središtu zemlje leži marmelada, onda nećemo bušiti da bismo ustanovili da li je to tačno, nego ćemo se zainteresirati za one koji to tvrde. Slično misli Luhmann o onima koji staroevropske predstave nekritički preuzimaju i dalje propovijedaju, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Njih bi, po njegovu mišljenju, prije trebalo podvrgnuti psihoanalitičkom ispitivanju, nego s njima nastavljati raspravljati o istinitosti ili neistinitosti njihovih tvrdnji.
U sistemskoj teoriji Niklasa Luhmanna politika ne nestaje, nego samo uzima udjela u strukturama modernog društva. Funkcijski sistem politike postoji pored privrednog, pravnog, naučnog, odgojnog, privatno-intimnog i religijskog djelomičnog sistema. Ovi djelomični sistemi istovremeno su u odnosu uzajamne nezavisnosti i zavisnosti. Ne postoji nikakva hijerarhija sistema i nijedan nema prednost pred drugim. To je, po Luhmannu, suština moderniteta. Što se tiče politike, Luhmann je decidiran: staroevropska očekivanja u odnosu na nju moraju se sasma otpisati.
Po teoriji sistema, svaki djelomični sistem autopojetički (autopoietisch) producira samoga sebe. Autopojeza je samoreprodukcija sistema na osnovi njegovih vlastitih elemenata. Sistemi, doduše, mogu biti iritirani od strane svojega okolnog svijeta (Umwelt), ali i tada djeluju samo pomoću svojih kodova i svojih priključnih elemenata. Recimo, na prigovor da je neka politička ili pravna odluka plod korupcije, pravni sistem može reagirati samo ako se podnese prijava (a ne čim estetski rafinirane glave kažu da neki političar izgleda tipično korumpirano). Za djelomične sisteme događaji u okolnom svijetu u pravilu nisu ništa drugo nego iritirajući šum. Oni s njima mogu postupati samo ako se oni prevedu u njihov vlastiti kod. Privredni sistem ne može ništa s moralno zgroženim ekološkim prigovorima protiv određenih načina proizvodnje, ali kada bi se donosio zakon po kojem bi se morali na osiguravajućem tržištu osigurati od nesreća, operateri nuklearnih elektrana morali bi brzo reagirati – ogromnim povećanjem cijena energije, što bi dovelo do predvidljivog sloma tržišta nuklearne energije. Takvi slučajevi kontakta između različitih sistema u sistemskoj teoriji se zovu interpenetracija, što znači da neki djelomični sistem stavlja svoju kompleksnost na raspolaganje drugom sistemu. Sistem politike tada se, na primjer, pobrine za to da energija postane skuplja, ili se pravni sistem pobrine da se korumpiranog političara ukloni iz politike.
Pokušaj da se iz odnosa interpenetracije razviju supersistemi ili nad-sistemi, recimo neka teokracija, ili da se uspostavi neka vrhovna diskurzivna instanca koja nadzire, usmjerava i regulira ”cijelo društvo”, imaju svoju sumnjivu fundamentalističku draž, ali malo izgleda na trajni uspjeh.
Luhmannov opus magnum pod naslovom Društvo društva, objavljen 1997., pokazuje kako se ”društvo društva” treba shvatiti samo kao komunikacijski sklop djelomičnih sistema. Društvo se ne sastoji od ljudi, nego od autopojetički proizvedenih i međusobno priključivih komunikacijskih činova. Ljudi, odnosno psihički sistemi svijesti, za društvene komunikacijske sisteme su okolni svijet, dakle šum, izvorište iritacija. Nije slučajnost što egu nije pristupačna svijest altera; nikada i nikako ne mogu znati što misli moj prijatelj ili neprijatelj, ali svakako mogu reagirati na ono što on kaže. Kada bi bilo drukčije, tada bi i najpovjerljiviji i najintimniji odnosi u najkraćem roku propali. Čak ni na pitanje mogu li znati što ja sam mislim nije tako jednostavno: kako da znam što mislim prije nego čujem što kažem, na primjer ispovjedim se svećeniku ili psihoanalitičaru ili povjerim svom dnevniku? Svijest i komunikacija su autopojetične i međusobno strogo odvojene operacije.
Za Luhmanna svi su snovi o humanizmu, kozmopolitizmu, komunizmu, spasu, vječnom miru, kraju povijesti i tome slično odsanjani, iako je širu publiku još uvijek moguće upecati na mamcu potpune providnosti svih tajni i svih zamagljivanja. Na mjesto tog i takvog panoptizma, kao oblika sekularizirane teologije spasenja, stupila je nesumjerljivost (inkongruentnost) paradigmi i načina života, neraspoloživi fakticitet, veo neznanja, selektivno sljepilo, neoznačena mjesta… Ono što je imenovano ovim pojmovima pobrinulo se za današnji riziko, za globalizam. Rawlsov termin fairnes razumljiv je isključivo iz te postpanoptičke perspektive. Moralna, pravna, politička tolerancija svih ljudi kao umnih bića ne podudara se s pojmom fairnes. Nije naime riječ o toleranciji drugih kao katolika, crnaca, ateista i slično zato što pripadaju istom rodu umnih bića, nego je riječ o tome da nam je vlastiti ego nepoznat, da ne možemo u konkretnoj situaciji istovremeno gledati i sebe i svijet drugih. Zato ne raspolažemo sami sa sobom, postajemo plašljivi i nesigurni u ophođenju s drugima i ne usuđujemo se s ljudima raspolagati kao s markiranim i poznatim drugim. Stoga se mi današnji ne odnosimo jedni prema drugima fair jer se volimo, poznajemo ili uvažavamo kao pojedinci neke uhodane zajednice, nego upravo zato jer se međusobno ne poznajemo. Iz nužde neznanja upućeni smo u natkriljujući konsenzus kojim se štitimo od međusobnih prijetnji tog neprovidnog fakticiteta. Niko od nas ne zna kad će i kojim svojim postupkom ugroziti sebe samoga i druge u uhodanoj kulturi zajedničkog života. Kultura pravednosti jednake za sve omogućena je strategijama brižnog ophođenja s različitim stupnjevima neznanja koje svako zbog vlastite selektivne sljepoće unosi u zajednicu. Strah od nepredviđenog stvara iskustvo i kulturu sa-života.
Čitanje Luhmanna je iznenađujuće napeto. Prigovor da je riječ o neohegelovskom sistemu koji preapstraktno barata uvijek istim pojmovima i mislima nije utemeljen. Teorija sistema istovremeno se čudi i uči nas čuđenju. Danas, po Luhmannu, ne možemo postavljati pitanje što je svijet i društvo u kojem živimo, niti nuditi naivne odgovore o tome što je društvo, država i svijet. Naprotiv, mi moramo postaviti pitanje kako možemo informacije, što ih u različitim medijima dobivamo o svijetu, društvu i državi, razumjeti kao realne, dapače istinite, kad znamo kako se one proizvode.
Sve u svemu, Luhmann nam je izložio ”diskretni šarm moderniteta” (Joachim Hörisch), ne postavši pri tome njegovim banalnim promotorom. Sa zapanjujućom pravilnošću, za patologije moderniteta odgovorni su militantni antimoderni pokreti. Fundamentalističke pobune protiv moderniteta preskupo plaćaju svi, i desperadosi i navodni ”agenti” moderniteta. Jer modernitet ne raspolaže nikakvim supstancijalnim temeljem, nikakvom arhimedovskom tačkom, nego ”samo” jednim funkcionalnim obećanjem.
Prikaz knjige: Niklas Luhmann, Društvo društva, Zagreb: Naklada Breza, 2010. Preveo Kiril Miladinov.
Peščanik.net, 28.04.2011.
http://www.pescanik.net/content/view/6798/1226/
Rasprava – nacija ili država
Open Democracy
28.04.2011.
I
Pripadnost u doba nesigurnosti
Jean-Paul Gagnon
Postojeća literatura, po mom mišljenju, dovoljno jasno pokazuje da treba preispitati uparivanje termina „nacija“ i „država“.
Postoje dva značajna polja rasprave koja ilustruju moju tezu: prvo je debata između komunitarizma i kosmopolitizma. Možda pomalo pojednostavljeno rečeno, komunitarizam naglašava ulogu države i nižih nivoa vlasti i društva, dok kosmopolitizam tvrdi da ove strukture nemaju dovoljno snage da, kao ranije, zaštite pojedinca. Možda bi nam sinteza Ričarda Šapkota (Richard Shapcott 2010) i Pola Hirsta i Grema Tompsona (Paul Hirst i Grahame Thompson 2009) omogućila da ove dve strane shvatimo kao kompatibilne, ali sada ne bih o tome.
Drugo polje rasprave tiče se socijalnih grupa i toga šta one znače u demokratskim sistemima. Objavljene su i kvantitativne i kvalitativne studije o tome da li uopšte postoje homogena „jezgra“ u pluralističkim društvima i da li su takva „jezgra“ amalgam različitih heterogenih interesa. Ključno je to što se oba ova polja obično koncentrišu na „državu“, a manje na „nacionalnu državu“, jer se ona u sociopolitičkoj stvarnosti sve ređe pojavljuje.
Iako pretpostavljam da nisam jedini, tvrdim da je to tako zbog masovnog kretanja pojedinaca. To se može objasniti ako pogledamo mehanizaciju transporta u poslednjih dvesta godina, kada se transport usavršio i postao pristupačniji. U teoretskom smislu, sa određenom zadrškom zaključujem da je nacija skup etnički sličnih pojedinaca koji praktikuju zajedničke kulturne rituale ili dele slične fetiše (detaljnija rasprava o tome šta čini jednu naciju u: Baycroft and Hewitson 2006; Reich 1991; Visvanathan 2006; kao i u većini Hobsbaumovih radova). Ali čak i ova tanka membrana puca kada „uvećamo“ sliku na individualni nivo i kada heterogenost postane standard. Ali ako prihvatimo ovaj krhki koncept „nacije“, zaključićemo da se ove skupine prostiru preko mnogih različitih država, i da unutar pluralizma država postoji pluralizam nacija.
Ako pokušamo da pronađemo savremenu državu koja uglavnom predstavlja jedinstvenu naciju, onda možda treba da pogledamo male države u Evropi ili na Bliskom istoku, Poput Lihtenštajna ili Katara. Ali i u ovom eksperimentu čekaju nas problemi: koji je procenat kulturno homogenih pojedinaca potreban da bi se država smatrala „nacionalnom državom“? Osim toga, kako se to odražava na prava manjina? Ako je manjinama dopušteno da politički deluju u nacionalnoj državi, da li to doprinosi podeli na naciju i državu?
Možda je na ova pitanja bilo lakše odgovoriti u ranom novom veku, kada su nacionalne države pravno utemeljene. Sada imamo utisak da je u ovim „nacionalnim državama“ ogromna većina podržavala jedan oblik religije, koji je obuhvatao zajedničko shvatanje porodice, rada, prava, dužnosti, časti, rodnih odnosa i tako dalje.
Ali ovo definitivno nije tako danas. Profesor Dejvid Held (David Held) mi je u jednom razgovoru rekao da smo kročili u Doba nesigurnosti, što se lepo nadovezuje na radove profesora Urliha Beka (Ulrich Beck) o rizicima i varijetetima savremenog doba (što je, opet, nešto drugo). Slažem se sa Heldovom tvrdnjom da bi bilo pametno da počnemo sa izgradnjom novih retoričkih struktura koje će nam pomoći da razjasnimo ove nesigurnosti. Upravo zato, želeo bih da uvedem novi termin, koji će možda biti od koristi kada govorimo o zemljama, državama i nacijama.
Kada je reč o vladavini ili pluralitetu naroda na najvišem teritorijalnom nivou, umesto da koristimo sada nerazumljivi izraz „nacionalna država“, možemo koristiti izraz „zemlja-država“. Ovo nam dodatno olakšava razlikovanje vlada „srednjeg nivoa“, koje organizuju države ili provincije unutar „zemlje-države“ (što je još jedna retorička poteškoća sa kojom se susrećemo u našem diskursu). Ovaj termin takođe označava referentnu tačku u promenjivoj prirodi države. Kao što sam već naveo, ona se samo u vrlo ograničenom broju slučajeva može direktno povezati sa jedinstvenom nacijom. U većini sadašnjih slučajeva, unutar zemalja postoje brojne nacije i brojni pluraliteti pojedinaca, što ističe retoričke probleme koje ja (a verovatno mnogi drugi) imam sa izrazom „nacionalna država“.
Iako se u literaturi traži da shvatimo da je izraz „nacionalna država“ prošao kroz morfološke promene, on unosi retoričku konfuziju, pa zato smatram da bi novi termin dobro poslužio za naš diskurs. Nadam se da će se termin „zemlja-država“ prihvatiti i da će pružiti makar mali doprinos u diskusiji o nacijama, „nacionalnoj državi“, sada normativnoj „zemlji-državi“ i zaključcima koji iz te diskusije budu proistekli.
II
Odgovor iz Britanije
Michael Gardiner
U Ganjonovom članku o nacionalnoj državi, ističu se dve ideje. Prvo, ideja da država prati naciju toliko automatski, da se može postaviti samo pitanje o brzini i aritmetici, i drugo, da je uloga države da „zaštiti pojedinca“. Ovo nama u Ujedinjenom Kraljevstvu može jedino zvučati čudno: iskustvo nam govori da je prava uloga države da vrši pritisak i nameće dugove kroz monopolizaciju nasilja, i da je država zainteresovana jedino za sebe. Ujedinjeno Kraljevstvo pobija argument da „jedinstvene nacije“ prirodno evoluiraju u države.
Evo jednog primera zašto je ovo važno. U Donjem domu parlamenta – koji su Novi laburisti lagano pretvorili u jedinu efikasnu granu vlasti – obe velike partije glasale su za rat u Iraku, dok su protiv bili samo nacionalisti, ultra-liberali i čudaci. Zašto se to nije desilo u Francuskoj? Hajde da na trenutak zaboravimo „keltske margine“: da li bi englesko političko telo dopustilo ulazak u ovaj rat? Kada se oko milion ljudi slilo na krajnji jug zemlje da protestuje, stekao se jasan utisak da sistem političke reprezentacije ne funkcioniše: ali postojao je i utisak da je državu nemoguće naterati da sluša javno mnjenje. Zašto? Nenacionalna država imala je iza sebe ustavnu aparaturu čiji je zadatak bio da onemogući delovanje. Ljudi su zatim izlagani kolumnama u kojima su se Poli Tojnbi (Polly Toynbee) i njoj slični prenemagali kako „jeste, ali…“, dok se oko nas izgrađivala policijska država.
Zato svaka nacija ne može i ne treba da se jednostavno pretvori u državu, kao prvobitne ribe kojima su izrasle noge, pa su ispuzale na obalu. Može se govoriti o ograničenim mogućnostima Palestine, Tibeta ili Velsa da vode globalni rat, ali je mnogo važnije da je Ujedinjeno Kraljevstvo država bez nacionalne ili građanske potpore, sasvim različita od „jedinstvene nacije“ za koju ovaj autor pretpostavlja da je rasprostranjena. Ovo važi i u istorijskom – kako je država uspostavljena između 1688. i 1815 – i u savremenom smislu, kada sve što je „nacionalno britanski“ smrdi na kulturno nisku ideologiju (Britanija, po definiciji, nema nacionalnog talenta).
Samo je u vreme najveće imperijalne moći, između 1810. i 1860, nelogičnost britanske nacionalne države mogla da se kontinuirano izvozi. Nakon Prvog svetskog rata, ovo je postepeno atrofiralo u državni nacionalizam, u nametanje „nacionalnih“ karakteristika državnom aparatu, što je jedan od razloga zašto „meki staljinizam“ nije toliko detinjast opis vlade Novih laburista, kako se u prvi mah čini. Osim toga, veliki deo kosmopolitske misli ograničen je pragmatičkim i klasnim okvirima, pa tako ističe potrebu za državom; ona može da zarobi pojedinca (ili, preciznije rečeno, ličnost) zvučnim modelima, koji nam ne pružaju nikakvu zaštitu. Očigledan primer toga je britanski „multikulturalizam“, postimperijalna, podgrejana verzija „rase“, koja je korišćena da se ljudi primoraju na genotipsko izjašnjavanje, dok su se zaklinjali na vernost državi.
Dakle, ovo nije pitanje kulturne homogenosti (šta god to značilo), već participativnog državljanstva. Naravno, „masovni pokreti“ su dobri tamo gde oni koji se kreću odlučuju o smeru; s druge strane „zajednički rituali“ su nepotrebni kao odlika nacionalnosti; „etnička sličnost“ je prilično sramna kategorija – i autor ima pravo kada je koristi sa zadrškom – a koncentracije radi, neću sebi dočaravati sliku zajednice sa „sličnim fetišima“. Ukoliko se definišu u odnosu na naciju, ljudi mogu da budu aktivni – građani. Nikakva etnička ni „kulturna“ homogenost nije potrebna: nikakva. I uprkos tonu ovog članka, države i nacije su odvojive, i uvek su i bile, još od doba formiranja država „oko“ nacija (pri čemu je Britanija značajan izuzetak).
Nacije mogu da posluže i kao zaštita od „rase“, totalitarne države i okoštavanja ustavnih sistema – kao u Britaniji od kraja 18. veka. Krajnji cilj nacije nije stvaranje države (po ugledu na, kako se prećutno podrazumeva, prvobitnu državu); cilj može biti upravo suprotan: otvorena i dijalektička politika budućnosti (kakvu ponekad viđamo u edinburškom parlamentu). Povratak na ultra-generički termin „zemlja“, ili pays, može osujetiti političku otvorenost i definisanje državljanstva kao delovanja, i omogućiti povratak svakakvim poludefinisanim etnicizmima i etnokulturalizmima.
I zaista, „zemlja-država“ liči na opis Britanije čoveka koga su prisilili da dve nedelje gleda BBC News. Oni koji su preživeli vladavinu Novih laburista dobro znaju „gde bi nas to odvelo“, zato hvala, ali – ne, hvala.
Opendemocracy, 12.04.2011.
Jean-Paul Gagnon – Nation-state or country-state: how do we discuss belonging in an age of fluidity?
Michael Gardiner – Nation-state or country-state: a response to Gagnon from the UK.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 28.04.2011.
http://www.pescanik.net/content/view/6799/61/
[...] Post-komunistička totalizacija април 23, 2011 [...]
[...] избори неће донети позитивну промену у Србији (Post-komunistička totalizacija). Осим ако на њима победи трећи блок који настаје око [...]
[...] Post-komunistička totalizacija [...]
[...] Post-komunistička totalizacija [...]
[...] Post-komunistička totalizacija [...]