Никола Варагић
НОВА СРПСКА ДЕСНИЦA
Београд, јануар-фебруар 2011. године
Закључак
(…) Мултикултурализам је у западној Европи проглашен за пропао пројекат, и то се пре свега односи на питање муслимана у Европи. У Србији и овом региону тај проблем је потпуно друге природе. Овде живе аутохтони муслимани, вековима уназад, и никако се не може дозволити да мултикултурални и мултиконфесионални начин живота доживе крах, јер би то водило поново у ратно стање.
Што се Срба и Алабанаца тиче, кроз дијалог са Албанцима (са Космета, Албаније, Црне Горе и Македоније) мора се решавати проблеми и тражити начини за миран суживот два народа, а пошто је у региону и свету данас све повезано и међузависно, до договора између Албанаца и Срба није могуће доћи ако у то нису укључени и Црногорци, Македонци, Грци и Бугари. Не може се постићи мир на Космету а да Македонија остане нестабилна.
Што опет указује да је немогуће да дође до договора између Албанаца и Срба ако се у том договору не нађу и интереси САД, Русије, Турске, Немачке, Ирана, Велике Британије, Италије и Ватикана. Исто важи и за Босну и Херцеговину, само што је ту ситуација другачија у смислу да су Бошњаци и Срби братски народи, са различитим вероисповестима.
Све државе региона су веома сиромашне и у великим економским проблемима, свака даља дестабилизација у региону никоме не може донети ништа добро, и зато је најбоље да се крене са стварањем економске заједнице између Србије (са посебним статусом Космета) Босне и Херцеговине (са посебним статусом Репубике Српске), Црне Горе, Албаније и Македоније (са посебним статусом западне Македоније). Све ове државе слабо напредују у постизању европских стандарда и ти стандради никада неће бити достигнути ако то није израз унутрашњих тежњи људи који живе на овом простору. Европеизација је процес који не сме бити заустављен, он мора да се спроводи вољом људи који живе у овом региону, и треба га потпуно одвојити од просеца прикључењу Европској унији. Ове државе не могу још најмање 10 година постати чланице ЕУ, док је у ЕУ у кризи и постоји реална могућност да Европска унија нестане, у овом облику, до 2020. године
(…) “Зло није од хаоса… који је неограничена могућност… већ од космоса… нужности и немогућности… Треба ићи изнад Добра, треба тражити Бога“ (Шестов). Са једне стране, Србији, и региону, прети хаос. Са друге стране, Србија, и државе региона, теже ка успостављању космоса (поретка). Узрок због кога може доћи до хаоса налази се у лошем поретку (космосу) који сада имамо у Србији и региону. Многи Срби мисле да је Доброу које они верују Бог, и да спроводе Божју вољу, тако што мисле да је баш њихова вера, или идеологија, или странка, или организација, та која је позвана да наметне своја уверења и оствари своје интересе унутар Србије. Слично је када се гледа на припаднике других народа и вера, који нису као Срби изабрани небески народ. Слично је и у народима у региону, и међу њима многи (у неком народу и већина) мисле да је њихово Добро од Бога и да Србе треба прогонити и уништити. И свету прети хаос, због лошег међународног поретка (космоса). Када имамо лош поредак (космос) тада наступа хаос који није нешто негативно, већ позитивно, јер нам даје бројне могућности, неограничене комбинације, за стварање слободнијег и савршенијег поретка (космоса).
(…) Србија мора да добије нове људе у власти, и ти нови људи треба да донесу програм за наредних 20 до 30 година, и тај програм треба примењивати на делу. Нема још много времена за организовање, криза у Србији и свету постаје све озбиљнија и опаснија. Ако не чувамо себе, не може нас ни Бог сачувати.
Karla del Ponte, bivša glavna haška tužiteljka
Spremna sam da preuzmem istragu o trgovini organima
Irena Radisavljević | 17. 05. 2011. – 00:02h |
BERN – Spremna sam da preuzmem nezavisnu istragu o trgovini organima na Kosovu koju bi vodio specijalni tim pod okriljem Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija – kaže u razgovoru za „Blic“ bivša glavna haška tužiteljka Karla del Ponte, koja se nedavno povukla s pozicije ambasadora Švajcarske u Argentini.
http://www.blic.rs/Vesti/Tema-Dana/254156/Spremna-sam-da–preuzmem-istragu-o-trgovini–organima
Јово Бакић
Правда у Србији
Овде се за правдом жуди, а она измиче зато што су неки грађани равноправнији од других. Примерице, једна позната певаљка нагодила се са тужилаштвом да може држави да уплати четвртину новца за који је оштетила извесне појединце док је трговала фудбалерима, па ће јој остатак опростити. Да ли ће јој оштећени опростити? Да ли их је ико питао за мишљење и да ли они праштају пљачкашима својим? Годину дана ће сирота „самохрана мајка”, како у пресуди наведоше часне судије, провести у својој скромној кућици, додуше без заплењеног арсенала оружја. Неће певати на концертима, али ће снимати албуме. Замислите да неки појединац плати четвртину вредности стана, а да онда одбије да плати остатак банци која му је дала стамбени кредит. Да ли би могао да проведе неколико месеци у кућном притвору и задржи стан? Не, остао би и без стана и без уплаћеног новца. Према томе, оно што важи за велику већину грађана Србије, па и за самохране мајке, не важи за цветка зановетка.
Такође, ако би неко од читалаца напао неког човека, који га много нервира, изгазио га и поломио му ногу пред бројним сведоцима, вероватно је да већина не би сматрала да нападача треба осудити само на казну кућног притвора. Наиме, ако бисмо се тако међусобно нападали, а онда ишли у кућни притвор, то би био подстицај агресивним људима да чине сличне милосрдне акте. Изгледа, међутим, да је држава препустила узимање правде у своје руке грађанима. Битно је да грађани раде на физичкој снази, јер треба делити правду. Само је важно да се на време одлучи шта треба ломити: руку, ногу или главу. Потом се костоломац лепо одмори у кућним, а поломљени у болничким условима. Правда је задовољена, јер обојица се одмарају.
Но, шта се збива кад гурате бакљу некоме у уста? Нисте покушали? Плашите се високе казне? Ако је судити по случају једног младића у Србији који је то учинио, нема разлога за страх. Њему је из разуму недоступних разлога суд у Србији првобитну казну од 10 година за учињено злодело угрожавања живота другог човека преиначио у пет и по година. Могуће је да му је веће Апелационог суда као олакшавајућу околност урачунало чињеницу да је за сва времена упропастио не само живот једног човека већ и унесрећио целу његову породицу. Зар нису уосталом добри другови, сви одреда примерни младићи и верни навијачи клуба за који и потписник текста навија, овога јуноше упорно тражили „правду за Уроша”? Наиме, „пандури нису људи већ керови”, па за нападе на њих не треба одговарати. Треба их вређати, тући, злостављати, а најбоље је нахранити их запаљеном бакљом.
Уопште, фудбал је, као продужетак политике, област у којој се правда у Србији понајвише поштује. Ту су усредсређени памет, поштење, софистицираност и децентност. Спортске величине попут Томислава Караџића, Владана Лукића, Вошиног Буторовића, Партизановог Станојевића просто плене џентлменским ставом уопште а посебно према својим противницима. Спорт увек побеђује благодарећи овим рођеним витезовима и победницима.
Писац ових редака је пре двадесетак година сваке недеље обавезно присуствовао свим утакмицама Црвене звезде уживајући у уметности. Наиме, врхунски спорт то јесте, о чему данас најбоље сведоче Новак Ђоковић и други врхунски светски тенисери. Некад су тако бриљирали Роберт Просинечки, Дејан Савићевић, Миодраг Белодедић, Дарко Панчев, пре њих Драган Стојковић Пикси. Тада је, уместо Владана Лукића, европског и светског првака предводио Драган Џајић, којем су права озбиљно прекршена приказивањем снимка привођења целој Србији, и којем је данас заплењена имовина. Он мора да врати све што је наводно узео, јер вероватно није самохрана мајка. Уистину, много се тога од 1992. променило. Југославија је нестала, а човек више нема рашта посећивати стадионе, јер тамо се не ужива у уметности играча, већ у умешности „навијача”. Ко најбоље вређа, ко је највештији у тучи, ко има најближе везе са неонацистима и мафијашима, ко ће најагресивније и најнемилосрдније напасти супарничко навијачко или полицијско племе, тај је највреднији поштовања – прави мушкарац и узор. Ако се заступници државе дрзну да га приведу и оптуже, одбранићемо га у јавности, платићемо бестидне адвокате, а и са судијама знамо како. Родитељи ће, разумљиво, причати како се ради о дивном и вазда правдољубивом детету. Ако му се доцније посрећи, може постати богоугодник попут једног владике који некажњено злостављаше дечачиће. Напослетку, није ли суд створен да штити моћне од немоћних, богате од сиромашних, садисте, „самохране мајке” и богобојажљиве педофиле од неправедног гнева јавности?
доцент на Филозофском факултету у Београду
http://www.politika.rs/pogledi/Jovo-Bakic/Pravda-u-Srbiji.sr.html
TIMOTI GARTON EŠ: PRINCIPI ZA OTPOR LIBERALA NOVOJ EVROPSKOJ DESNICI
utorak, 17 maj 2011
Vilders ima slobodu da nazove Kuran fašističkim, Van der Dunk da poredi Vildersa sa nacistima, a političari da prestanu da se kriju iza sudijskih odora.
Kako se možemo najbolje boriti protiv antiimigrantskih populista koji su se sada mobilisali u mnogim evropskim zemljama? Ovog meseca, očekuje se presuda na suđenju holandskom političaru Gertu Vildersu zbog antiislamskih izjave poput one da je Kuran „knjiga fašista”, koji bi trebalo da bude zabranjena.
Istovremeno, manjinska vlada desnog centra u toj zemlji zavisi od “tolerancije ” Vildersove Stranke za slobodu (PVV), koja je osvojila više od 15 odsto glasova na poslednjim izborima. Vildersova cena za podršku uključivala je zabranu burki.
U Holandiji, kao i drugde u Evropi, stranke desnog centra pokušavaju da osvoje birače tako što su se okrenule protiv stranaca populističkom verzijom retorike i politike. Sudovi su se stoga uhvatili u koštac da učine ono što političari neće. Ali to je pogrešan pristup. Zbog slobode govora i političkih načela opreznosti, Vildersu ne bi trebalo suditi za ono što govori o islamu. Umjesto toga, mainstream demokratskih političara i drugih javnih lidera trebalo bi da se hrabro i otvoreno suprotstave njegovoj huškačkoj retorici. To je ono što holandski tužitelji, čini se, misle.
“Nema sumnje, njegove reči su bolne i uvredljive za veliki broj muslimana”, naveli su, kada je prvi put predložen kazneni progon, ali i dodali da “sloboda izražavanja ispunjava ključnu ulogu u demokratskom društvu.” Međutim, grupa istaknutih pravnika, nevladinih organizacija i drugih zainteresovanih grupa dobili su žalbeni postupak, preokrenuli ovu odluku i time nerado obavezali tužioca za proces. Sud je tvrdio da je, „napadajući simbole muslimanske vere, on takođe vređao muslimanske vernike”.
Ova rečenica savršeno izlaže problem na nivou principa: tanku ili zamućenu liniju između napada na vernike i kritike verovanja. Jer mi moramo imati slobodu da kritikujemo bilo koju veru, čak i u ekstremnim uslovima.
Religija nije poput boje kože. Ne postoji racionalan argument protiv boje nečije kože. Postoje važni racionalni argumenti protiv islama, hršćanstva, budizma, scientologije ili bilo kog drugog verskog sistema. Takva procesuiranja, čak i ako im je cilj da brane ljudska bića, imaće smrzavajući uticaj na raspravu o veri.
Ovdje je i širi kontekst. Članovi Organizacije islamske konferencije odavno se zalažu za međunarodnu zabranu “klevete religije”. U zemlji u kojoj je reditelj Teo van Gog ubijen zbog vređanja islama Vilders mora da živi pod jakim merama bezbednosti jer mu prete smrću nasilni islamistički ekstremisti.
MUSOLINI OD BENELUKSA Ako je Vilders sam podsticao ljude na nasilje, tada bi ga trebalo procesuirati. Ali, prema onome što mogu da vidim, on se kretao samo na desnoj strani te linije. Sve dok je to istina, ja ću braniti njegovo pravo da kaže duboko uvredljive stvari, na istoj osnovi na kojoj sam nedavno branio prava žena čiji je izbor da nose burku.
Plavušan Vilders je, da tako kažem, druga strana burke.
Kada je reč principijelnim argumentima, postoji jedan praktičan. Kao što se dogodilo kad je Dejvidu Irvingu suđeno u Austriji, kada je krivični progon okrivljenom omogućio da se predstavi kao mučenik za slobodu govora.
Vilders je u svojoj završnoj reči na sudu citirao Džordžea Vašingtona: „Ako je sloboda govora oduzeta, onda, kao glupi i tihi, možemo biti vođeni kao ovce na klanje”. To je citirao čovek koji poziva da sveta knjiga 1,5 milijarde ljudi treba da bude zabranjena.
Dvostruki standardi su propast mnogih zagovornika slobode govora, ali Vilders uzima zlatnu medalju za licemjerje. On ne samo da želi da se burka i Kuran zabrane nego je u govoru u Domu lordova prošle godine – pošto mu je postavljena idiotska zabrana ulaska, koju mu ministar unutrašnjih poslova Žak Smit ukinuo – rekao da na Zapadu treba zabraniti izgradnju novih džamija.
Nesu samo muslimani ti koji žele aferu. Ovo je takođe i kritika njih samih. Pod pritiskom iz Vildersove stranke, istaknutom kulturnom istoričaru i komentatoru Thomasu van der Dunku nedavno je otkazan poziv za predavanje u čast holandskog heroja antinacistički otpora, pošto je objelodanjeno da je predložio da se uporede Slobodarska stranka i njen odnos prema muslimanima sa „načinom na koji su Jevreji bili tretirani 1930″.
Pank pesma koja govori o Vildersu kao „Musoliniju od Beneluksa”, bila je zabranjena na festivalu kojim se obeležavalo oslobađenje Holandije od nacizma. Levo orijentisani izdavač napravio je crtani film koji prikazuje Vildersa kao čuvara koncentracionog logora, što je skinuto sa njegove web stranice pošto je to okarakterisao kao pretnju za njegove kolege.
Ukratko, ideja slobode za Slobodarsku stranku je da Vilders može slobodno da naziva Kuran fašističkom knjigom, ali niko ne sme biti slobodan da Vildersa nazove fašistom.
HRABROST I UVERENJA Ipak, stranke desnog centra i njihova vlast zavise od Vildersove „tolerancije”, što znači da treba da se smire i nastave sa ovom netolerancijom. Da, jedna tačka koalicionog sporazuma ima jednu rečenicu u kojoj se kaže da vladajuća Narodna stranka za slobodu i demokratiju (VVD) i Hršćanski demokratski savez (CDA) „vide islam kao religiju i da će je tretirati u skladu s tim – za razliku od PVV”.
Ali, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, mainstream stranaka desnog centra sledi uskogrudan antiimigrantski, posebno antimuslimanski talas, dok mainstream stranaka levog centra često izbjegava da se suprotstavi tome iako su se identifikovali i kao glasovi „muslimanske zajednice”.
Ove nedelje radna grupa Saveta Evrope, čiji sam član, sugeriše drugačiji pristup. Naš izveštaj pod nazivom „Živeti zajedno: Kombinovanje raznolikosti i slobode u 21. veku u Evropi”, navodi da evropsko društvo treba da bude strogo u zahtevima za provođenje jednake slobode pod jednim zakonom. To bi trebalo da bude, da tako kažem, glavna snaga liberalizama širokog demokratskog centra.
Ali ne bi trebalo da tražimo da ljudi imigrantskog porekla napuste svoja verovanja, kulturu ili višestruke identitete. Sa porukama netolerancije i ksenofobije, poput onih koje je poslao Vilders, trebalo bi se boriti na sudu javnog mnenja, a ne na pravom sudu. Naš moto je „minimizovati prisilu, maksimaliizovati uveravanje”.
Mainstream političari, intelektualci, novinari, biznismeni, sportski heroji, svi oni bi trebalo da se ujedine u ubeđivanju nervozne evropske javnosti da, sve dok se ljudi drže osnovnih pravila o slobodnom društvu, treba da imaju podjednaka i puna prava da budu građani kao i svi ostali – bez obzira na to da li su muslimani, hrišćani, ateisti ili zoroastrijani. I to je ono što mi Evropljani možemo da uradimo.
Ne želim da mešam ostale članove grupe u svoju primenu ovog principa na slučaj Vilders, sa kojom se ne moraju složiti, ali čini mi se da mi liberali – tj. oni čiji je najviši prioritet individualna sloboda – moramo imati hrabrost jednaku našim uverenjima, posebno onda kad nas ona vode na neugodna mesta.
Dakle, Vilders bi trebalo da ima slobodu da nazove Kuran fašističkim, Van der Dunk bi trebalo da bude slobodan da poredi Vildersa sa nacistima, a političari bi trebalo da prestanu da se kriju iza sudijskih odora. Umesto toga moraju da istupe i lično se bore za dobre ciljeve.
The Guardian
http://standard.rs/vesti/41-svet/7352-timoti-garton-e-principi-za-otpor-liberala-novoj-evropskoj-desnici-.html
ŽELJKO CVIJANOVIĆ: ZAŠTO JE DANAS IDEJA O PODELI KOSOVA ODUSTAJANJE OD SRBIJE
utorak, 17 maj 2011 21:36
Ako je ideja o podeli Kosova u vreme kada se njome 1995. bavio Dobrica Ćosić bila opravdan izraz istorijskog pesimizma, ona je danas čist istorijski nihilizam
zeljko_cvijanovic_kolumnaSamo jedna dilema ostala je posle podgrevanja ideje o podeli Kosova Ivice Dačića – čoveka koji se, nije bez značaja, najmanje zaletao u oštroj konkurenciji svojih ministarskih sapatnika. Dakle, ne znamo da li se Ivica navukao na tu staru priču ili sam učestvuje u ideji navlačenja na koje bi trebalo da se uhvati jedna malo krupnija žrtva od njega. Tek, ovaj tekst na tu dilemu neće odgovoriti, ali će garantovati da podela jeste kosovska strategija Borisa Tadića, u čijem je svaranju – takođe nije bez značaja – Ivica učestvovao koliko i u ubistvu Bin Ladena. Hajde da vidimo šta čini tu strategiju.
Pošto je u leto 2008. godine potpuno preuzeo kontrolu nad vladom i rešio se Voje Koštunice, zakletog protivnika podele Kosova, Tadićeva zamisao bila je sledeća. Srbija će u Generalnoj skupštini UN zahtevati da naloži Sudu pravde u Hagu da da svoje mišljenje o međunarodnoj legalnosti kosovske samostalnosti; Sud neće moći tako drastično da se ogluši o međunarodno pravo; Kosovo će na taj način postati zamrznut konflikt i svako ko bude želeo da ga reši moraće o tome da razgovara sa Beogradom. A Tadić je očekivao da mu velike sile tada ponude teritorijalnu kompenzaciju na Kosovu. Šta bi takvo rešenje trebalo da motiviše, najbolje se videlo u rečenici koju su stotinama puta ponovili i Tadić i Vuk Jeremić a koja je glasila da se ne može dozvoliti da Albanci dobiju baš sve od onoga što su hteli, a Srbi baš ništa od onoga što im pripada.
Naravno, u toj rečenici nije bilo eksplicitnog zahteva za podelu, nju je trebalo da pomenu Vašington ili Brisel, dok se Tadić zadovoljavao time što ih na to navodi i sugeriše im šansu da svi zajedno reše „istorijsk konflikt” na Balkanu.
Zašto je Srbija tri godine krila i samo u šiframa pominjala svoju strategiju podele Kosova? Zato što je svako eksplicitno pominjanje podele iz Beograda ostavljalo utisak da je Srbija zarad pragmatičnog dobijanja dela Kosova spremna na odricanje od svog glavnog argumenta, sadržanog u međunarodnom pravu. Na kraju, to je među velikima moglo da bude tumačeno kao neka vrsta šibicarenja, kakvo male i slabe države teško iznose na svojim leđima.
KRATKA ISTORIJA Srbija je u UN dobila podršku da svoje pitanje delegira u Hagu, ali tamo se baš i nije dogodilo ono što smo želeli. Sud je, poznato je, prošlog leta odbio da se izjasni o zakonitosti secesije i saopštio da je sam formalni čin njenog proglašenja ostao pravno čist. Iako je je politička javnost u Srbiji bila konsternirana, mišljenje suda bilo je daleko od tragedije. Ona se dogodila u septembru, kada se Srbija, teško pritisnuta iz EU, pojavila pred Generalnom skupštinom UN sa deklaracijom koju je zajedno pisala sa vatrenim zagovornicima kosovske nezavisnosti iz Brisela. Zarad maglovitih obećanja iz sedišta EU, Srbija je tog trenutka faktički odustala od aktivne pravno-političke odbrane Kosova, što će, kasnije će se pokazati, ostaviti teške posledice i na život nespornog dela njene teritorije.
Te posledice pokazaće se kao jedan od dva neočekivana i važna efekta nove kosovske realnosti posle 9. septembra. Dakle, kapitulacijom i odustajanjem od odbrane pokrajine Srbija se u punom svetlu legitimisala kao marionetska država, što se odrazilo i na njenu unutrašnju i privrednu politiku. Zbog toga Srbija posle 9. septembra sa više razloga nego pre strahuje od svog daljeg teritorijalnog cepanja. Drugi neočekivani efekat ogledao se u tome što je, uprkos kapitulaciji Beograda, ponovo izostala serija masovnih međunarodnih priznanja Kosova. A to je pokazalo kako je Kosovo u međunarodnim odnosima toliko krupno pitanje da je prevazišlo i snagu, i značaj, pa i volju Srbije. Rečju, ako smo u krugovima međunarodnog uticaja 70-tih godina bili poznati po Josipu Brozu, a 90-tih po Slobodanu Miloševiću, u nultim godinama nismo poznati po Borisu Tadiću, kako nas to uče njegovi PR menadžeri, već po Kosovu.
Iako većina učesnika na javnoj sceni odbija ovu legitimaciju Srbije verujući, dok nas prepoznaju po Kosovu, kako nas i dalje prepoznaju po zlu, rekao bih da je to samo deo evrofanatične propagande. Jer u toj kosovskoj identifikaciji Srbije krije se, osim istorijskog, teritorijalnog i identitetskog pitanja, jedan ozbiljan politički resurs, o kome svedoči upravo taj izostanak međunarodnih priznanja pokrajine u trenutku kada je i srpska vlast digla ruke od njene aktivne odbrane.
Naravno, kolebljiva Tadićeva Srbija nije imala kapacitet da taj resurs iskoristi ni politički ni ekonomski. Uostalom, razmislite da li je Vuk Jeremić za ove četiri godine, koliko je na funkciji, toliko puta video sve značajne svetske diplomate zato što je lep i pametan ili zato što je bio nosilac tog najvažnijeg srpskog političkog resursa, sa kojim su dve trećine sveta imale meru identifikacije. Ali hajde što Tadićeva Srbija nije imala kapacitet da taj resurs iskoristi, ona nije imala kapacitet ni da ga razume, o čemu svedoči njena otvorenost za dogovore o podeli Kosova.
A ta podela, koju danas Srbija preko Dačića i Borka Stefanovića testira na međunarodnoj sceni, pre svega nije moguća. Zašto nije? Zato što na današnjem globusu ni ptice više ne bi mogle da lete ako bi protiv toga bile zemlje poput SAD, Rusije i Kine. A one, koliko god iz različitih motiva i razloga, jesu rezolutno protiv podele Kosova. Sa druge strane, za razliku od pre pet ili deset godina, kada su protiv podele bile sve uticajne zemlje, danas nije sasvim tako. U pravcu podele, iako veoma diskretno, signale šalju neke važne zemlje EU, poput Nemačke, i najozbiljnija balkanska sila Turska. Zašto one?
NEMCI I TURCI Nemačka kao definitivni ekonomski lider i politički lider u nastajanju EU ne želi tako veliki zamrznuti konflikt na prostoru koji hoće da prosperitetno kontroliše. Budući da su svesni kako je, uprkos srpskoj kapitulaciji, propala serija međunarodnih priznanja Kosova, nemački diplomate sve više veruju da je podela jedini način da se za kratko vreme eliminiše problem, utoliko pre što srpski zahtev za podelom nije suštinski, već simbolički (tri opštine). Na taj način bi EU stvorila kapital za rešavanje regionalnih problema, što bi na terenu učvrstilo hegemoniju evropske Nemačke. Kako se Berlin u toj stvari jako drži po strani, do Beograda je došao tzv. „Vatikanski model” podele Kosova, prema kome bi Srbiji pripale tri opštine na severu koje kontrolišu Srbi i nekoliko najznačajnijih manastira u dubini teritorije. Naravno, Srbija bi zauzvrat priznala Kosovo i omogućila mu prijem u UN.
Turska, najnoviji u nizu velikih prijatelja Srbije čije prijateljstvo valja preživeti, razmišlja o Kosovu jednako diskretno kao Nemačka, ali, čini se, još dublje i dalekosežnije. Naime, izlazak iz sastava Kosova nekoliko opština sa srpskom većinom realizovao bi princip etničkog peglanja granica. To bi u prvom krugu dalo legitimitet opštinama sa albanskom većinom na jugu Srbije da zahtevaju pripajanje Kosovu, što je problem sa kojim bi se ovako slaba Srbija teško nosila. U drugom krugu sličan zahtev bi istakli Albanci u Makedoniji i Crnoj Gori, a onda, zašto ne, i muslimani iz Raške oblasti. Naravno, tako bi podela Kosova bila drugi ime za integrisanje islamskog faktora na Zapadnom Balkanu, koji bi se baš lepo namestio za narednih petsto godina turskog uticaja na tom prostoru.
Ali, ako smo rekli da su protiv podele tri najveće svetske sile i zaključili da je ona samim tim nemoguća, da li to znači da je Srbija izvan opasnosti da učini nešto glupo? Ne znači, Srbiju će koštati svaki pokušaj podele gotovo koliko i sama podela. Osim toga, EU, ono što ona sa sobom nosi i, posebno, doživljaj svega toga unutar srpske političke elite danas su najveći problemi Srbije, mnogo veći nego što su to SAD kao motor kosovske nezavisnosti.
Zato hajde da da vidimo šta bi podelom Kosova Srbija dobila. Rešila bi, ako ne poslednji, a ono najveći problem koji je do nje na putu do članstva u EU, tako da bi sve zbog čega se tamo neće uskoro naći bilo stvar isključivo problema EU sa samom sobom. Elem, kupili bi još nešto varljive milosti Brisela, i to je jedino za šta se bore već dve godine, koliko vremena već od svih diplomatskih poteza Srbije veliku korist ima Brisel i nikakvu Srbija. Osim toga, vlast koja bi podelila Kosovo dobila bi sjajnu priliku da mesecima po medijima koje kontroliše orgija kako je povratila nešto od onoga što su izgubili svi pre nje, a ne sumnjajte da bi oni to umeli, utoliko pre što je to jedino što su pokazali da umeju. Na kraju, istina je da bi jedan vekovni problem skinuli s vrata, a sad što bi ih na leđa natovarili deset, to je nekako već manir i od manira ne treba odstupati.
Hajde sad da vidimo šta bi izgubili. Prvo, uskratili bi i sebi i generacijama koje dolaze pravo da se bore za Kosovo, a to znači da bi sami pogazili svoje pravne i istorijske adute. Kada bi to izgubili, izgubili bi, ovaj put konačno, sve one koji su ih godinama podržavali u borbi za Kosovo, a nije bez značaja da su u toj grupi zemalja u dobroj većini one koje poslednjih godina pokazuju interes da nešto investiraju u Srbiju. Srbija bi tada izgubila i poslednje tragove državne samostalnosti, i postala u strateškom smislu trećerazredna zemlja, kojoj niti bi se poklanjala pažnja niti bi ikome bila važna za bilo šta. A to će reći da moraš biti u ozbiljnom sukobu sa istorijom ako veruješ da ćeš se lakše provući kroz njene oluje ako oboriš vrednost sopstvene zemlje.
ČUDNI SAVEZI Dalje, podela bi afirmisala princip etničkog razgraničenja, za koji ne verujem da bi mnogo pomogao Republici Srpskoj – jer njen pandan u regionalnom političkom saobraćaju – kako je u prisustvu i uz ćutanje Tadića rečeno nedavno u Karađorđevu – nije Kosovo, već Raška oblast. A to što ne bi pomoglo Republici Srpskoj ne znači da ne bi pomoglo Albancima na jugu Srbije, koji već pokazuju energiju da taj kriterijum etničkog razgraničenja iskoriste za svoje pripajanje Kosovu. Naravno, to bi bilo signal i za ostale Albance u regionu, tako da bi podela Kosova mogla da bude okidač za njihovu potpunu integraciju. Zemlja poput Srbije na taj način ne bi samo umanjila svoj uticaj u Makedoniji i Crnoj Gori nego bi teško izdržala pritisak ujedinjenih Albanaca na onu sirotinju na svojoj južnoj granici. Da ne govorimo o tome kako bi zaključenje dosijea Kosovo i otvaranje albanskog pitanja na jugu Srbije uzdiglo i ohrabrilo muftiju Zukorlića i vojvođanske separatiste. I možda pre svega, podelom na Ibru skoro sto hiljada Srba po kosovskim enklavama bilo bi prepušteno na milost i nemilost, čime bi se za baš toliko ljudi uvećao izbeglički korpus u Srbiji, ali ne na njenim slabašnim novim južnim granicama, već u njenom beogradskom jezgru.
Moglo bi se tu navoditi još mnogo argumenata od toga da bi se Srbija odrekla od kolevke svog identiteta da bi tek posle tog odsecanja mogla da krene u Evropu kao „tabula rasa”, kao zemlja bez svog identitetskog, strateškog i istorijskog uporišta. Naravno, sve su to razlozi zašto je borba za Kosovo najdragoceniji resurs koji Srbija danas ima, koliko god to apsurno zvučalo, dragoceniji i od samog Kosova.
Nije tu reč ni o kakvom iracionalnom nacionalizmu, kako to voli da tumači ovdašnja evrofanatična elita, već sasvim realan resurs, strateški, politički, diplomatski i, verovali ili ne, ekonomski. Podela Kosova, čak i kao pokušaj, jeste odricanje od tog resursa, neke vrsta žurbe jednog aistoričnog vođstva da uhvati svoj red u Fukujaminom kraju istorije. Naravno, to je izraz jednog potpunog strateškog slepila za očigledno: da je padom berlinskog zida istorija možda došla do svog kraja, ali i da je velikom svetskom krizom ona ponovo na svom početku.
Međutim, namera za podelom Kosova, široko rasprostranjena u srpskoj eliti, nije samo realizacija ideje o kraju istorije kad joj vreme nije. Ako je ona pre 16 godina, kada se time bavio Dobrica Ćosić, bila izraz jednog istorijskog pesimizma i svesti o tome da nešto treba odseći u trenutku kada su se Srbiji približavali događaji kojima nije mogla da se odupre, ona je danas izraz istorijskog nihilizma, odustajanja od borbe u trenutku kada se ona već događa i kada se u njoj gubi sve, a ne samo ono za šta se na prvi pogled bori. Ako se u vreme kada se za tu ideju zalagao Ćosić i moglo razmišljati o tome da bi amputacijom dela teritorije ponešto moglo da bude spaseno, danas je za to kasno jer je 9. septembar pokazao da je ideja odbrane Kosova drugo ime za svaku ideju odbrane Srbije kao države. Rečju, Kosovo nije simbol, već zalog i centralni motiv svake buduće obnove Srbije – od državne do ekonomske – bez njega za tu stvar niti ćemo imati unutrašnjih snaga niti saveznika, koje doduše ni danas ne koristimo, ali koji, sve dok Kosovo postoji makar ovakvo, jesu neki potencijal za budućnost.
Srpska ideja o podeli Kosova, na kraju, toliko je suluda da danas stvara nadrealne relacije, na primer takve da su se na jednoj strani – protiv podele – našli najveći zagovornici nezavisnosti, poput SAD, i njeni najveći protivnici, poput Rusije i Kine; ili, nemojte se smejati, Koštunica i Hašim Tači. Na drugoj strani – strani podele – su Nemci i oni kojima su sami zatvorili vrata EU, dakle Turci; ali i Tadić i Bedžet Pacoli, kratkotrajni predsednik Kosova i nemački klijent koji je baš zbog zalaganja za podelu morao da ode.
Elem, ako se ideja o podeli Kosova razvije – a Dačić upravo to radi – ovde će biti mogući najrazličitiji savezi, čak i među onima koji se slažu da ga ne treba deliti, a onda će se, kad pobede pristalice podele, ispod stola tući kome treba da pripadne. Zato ne mislim ni da je Dačić bio hrabar ni da se zaleteo, ali sam jednako ostao u dilemi da li je hteo da podmetne svoja leđa za Tadića (hmm!) ili je rešio da ga pošalje da pravi društvo Pacoliju.
http://standard.rs/vesti/36-politika/7353-eljko-cvijanovi-zato-je-danas-ideja-o-podeli-kosova-odustajanje-od-srbije-.html
Бранимир Нешић,
Служба за односе са јавношћу Двери-Покрета за живот Србије
Саопштење Двери поводом изјаве Ивице Дачића
Bеоград, 18.05.2011
Прошло је неколико дана од када је министар полиције Ивица Дачић, потпредседник Владе Србије који је изневерио изборну вољу грађана, јавно изјавио да сматра да је подела Косова и Метохије право решење. Ивица Дачић може да дели и раграничава само своју имовину, али не и државну територију. Можда Дачић то мора да ради, јер га је неко уценио после низа хапшења људи који се доводе у везу са њим и његовом странком. Ко је следећи ко ће бити љубазно замољен од колонијалне управе у Србији да подржи ову иницијативу?
Постављајући се раме уз раме са Чедом Јовановићем, који је више пута заступао “прагматично и реално” решење да Косово треба признати као независну државу, Дачић је одговорнији од једног опозиционог лидера малене странке. На позицији на којој се налази, као потпредседник Владе и као министар полиције, Дачић не може и не сме јавно да износи лично мишљење ако оно није у складу са Уставом Републике Србије, највишим правним актом једне земље, као и са бар јавно прокламованом политиком Владе Србије у вези са Косовом и Метохијом.
То сви знамо и јасно је свима да се Дачић није случајно сетио да има лично мишљење.
Двери су сачекале неколико дана са намером да се види каква ће бити реакција ДС-а и осталих режимских предводника. А реакција је била никаква. Нико и не очекује од Мирка Цветковића да смени Ивицу Дачића. Поставља се питање шта ради Борис Тадић, зашто се не оглашава, или се управо огласио кроз свог министра полиције? Зашто баш Дачић? Можда је имао највише путера на глави и обавезе да уради све што му се каже. Ко је следећи ко ће нагло открити да поводом Косова и Метохије има лично, а зашто не и страначко мишљење у целини?
Стиче се утисак да се ради о политичком договору ДС-а и СПС-а, не запостављајући никако ЛДП-а која сада може јавно да се подичи да је она ПРВА заступала мишљење да се треба ослободити овог баласта тј. косовског проблема.
Дачићево “лично мишљење” је, с једне стране, тестирање јавног мњења у Србији, а с друге стране, убрзавање бриселских тајно/јавних диктата о потреби добросуседских односа као обавези на ЕУнијатском путу Србије. У том светлу треба схватити да Тадићева изјава, својеврсни категорички имератив да ЕУ нема алтернативу, у ствари значи да режим у Србији нуди све: и своју историју, и своју економију, и своју територију, и свој суверенитет…
Каква је реакција народа? Српски народ је, коначно, ућутао! Ако имају бар мало памети и уши да чују, жуто-црвене режимлије ће чути шта се крије иза те тишине.
Хтели ми то или не, вековима у српском народу постоји једна својеврсна косовска књига историјског памћења, у којој се тачно зна ко је вера а ко невера.
Сви они који цепају, деле и одричу се Косова и Метохије, као и они који Свету српску земљу лажно бране, али и они који то раде искрено, биће забележени у тој књизи, и обележени за нека будућа покољења.
Косово је за све Србе, од Косовског боја до данас, била мера не толико националне јачине, колико мера српске националне висине. Сходно томе, став Двери је јасан: Косово и Метохија је за нас привремено окупирана територија од које никада нећемо одустати. Радимо на очувању свести о Косову и Метохији у нашем народу и чекамо промене међународних околности које ће нам омогућити да на том делу своје земље вратимо уставне и законске надлежности.
У Београду, 18. маја 2011.
Бранимир Нешић, Служба за односе са јавношћу Двери
BEOGRAD 21. 05. 2011
O sindromu krajnje granice …
… ili Pa, dobro, gde je taj Balkan?
U jednom od tekstova iz knjige „Maschere per un massacro – Quello che non abbiamo voluto sapere della guerra in Jugoslavia” (Maske za masakr – Ono što nismo želeli da znamo o ratu u Jugoslaviji), čuveni italijanski novinar Paolo Rumic, opravdano (se) i donekle uznemireno pita: „Gde je Balkan?”
Ipak, uprkos originalnoj, duhovitoj raspravi koja po tom retoričkom pitanju usledi, ne uspeva da dođe do pravog odgovora. Najverovatnije zato što nedvosmislenog odgovora na to samo naizgled jednostavno pitanje zapravo i nema. Ili?
Iako je Rumic, ne bez iznenađenja, empirijski utvrdio da se na prostoru balkanskog poluostrva praktično svi odriču Balkana gurajući ga dalje od sebe kao da je zla kob, a ne puka geografska odrednica, autor ga ipak lako pronalazi posvuda, a ne samo na prokletom jugoistoku Evrope. Od Belgije preko Škotske, Severne Irske ili Katalonije, sve do Kvebeka u Kanadi, kao i na raznim drugim područjima po čitavoj planeti, utvrdio je Rumic, prostire se leopardova koža globalnog Balkana. Pronalazimo ga svuda gde strasti prevladaju razum, gde istorijske traume, zaslepljenost mržnjom i potreba za osvetom nadjačaju onu jednako ljudsku potrebu za istorijskom amnezijom.
A takav Balkan, koji je i svugde i nigde istovremeno, po Rumicu jedini je mogući Balkan, sve drugo samo su proizvodi kolektivne fantazije.
U zapadnoj svesti Balkan je sinonim za predvorje Orijenta. I to upravo onog strašnog Orijenta sazdanog isključivo iz vekovnih zapadnjačkih mračnih snatrenja. Međutim, za razliku od Orijenta, koji je možda dalek i neprihvatljiv, ali ipak koliko-toliko poznat – the devil you know – Balkan u zapadnoj svesti predstavlja vrstu tamnog vilajeta koji razdvaja svetove Zapada i Istoka.
Sastavljen od mešavine uticaja i jednoga i drugoga u razmerama kakve valjda ni Istok ni Zapad nikad ne bi poželeli, ovaj pogranični prostor, zapad Istoka i istok Zapada, izmiče definicijama. Ta višestrukost, ta metastaziranost Balkana najbolje se oslikava u činjenici da na engleskom jeziku naziv za ovaj region glasi – The Balkans.
U množini, dakle. Balkani.
Poput mnogobrojnih planinskih vrhova, svi ti balkani nižu se u zapadnoj svesti, svaki nalik onom drugom, ali ne baš sasvim. Beskonačni i večni, oni se preklapaju i guraju u neprestanoj trci i borbi za životni prostor, što je dovoljno da prosečnog zapadnjaka skroz-naskroz dezorijentiše, ali i podseti da postoji i ona Evropina druga, mračnija strana pred kom je verovatno najlakše, ali ne neophodno i najmudrije – zažmuriti.
Zapadni stereotip Balkan oslikava kao prostor u kom vladaju prevara i nasilje, u kom je lokalno stanovništvo upleteno u neobjašnjive i nerešive sukobe zasnovane na apsurdnim nesporazumima koji poreklo vuku iz daleke prošlosti. Kao da sličnih primera nemaju kod kuće, zapadnjaci uživaju da se čude toj suštoj „balkanskoj” nerazumnosti.
Samim Balkancima je, opet, Balkan jednako nejasan. Iako su Balkan i Orijent praktično nerazdvojivi, niko na čitavom prostoru od Trsta do Istanbula neće tek tako olako samog sebe smatrati Istokom. Upravo suprotno. Balkanci, naime, a naročito oni zapadni, sebe najradije smatraju predziđem Evrope. Mestom na kom prestaje Civilizacija, a počinje – Ono drugo.
Na Balkanu svi, naime, boluju, od istovetnog sindroma krajnje granice.
Tako već Rumicovi sugrađani, Tršćani, svoj grad na samom vrhu našeg dragog poluostrva smatraju jednim krajnje dramatičnim „poslednjim, oštrim grebenom civilizacije”. Trst je, naime, kako to sami Tršćani vide, konačna ispostava „Evrope” na Balkanu, ispred „jedanaest vremenskih zona slovenstva”.
Ono evropsko Drugo, po urednim i vrednim, civilizovanim Tršćanima, upravo su pripadnici slovenskih naroda, a to golemo slovensko carstvo od jedanaest vremenskih zona, znamo, počinje već u prvom susedstvu. U Sloveniji.
Međutim, obratite li se istim tim Slovencima, shvatićete da oni jednako čvrsto veruju da su oni, a ne Trst, predziđe Evrope, te da Balkan i Orijent u stvari uopšte ne počinju kod njih.
Već – u susednoj Hrvatskoj.
I zaista, posmatrano iz centra Ljubljane, ta teza čini se jasnom kao dan. Hrvati se, naime, ne mogu, za razliku od urednih i vrednih, civilizovanih Slovenaca, smatrati predziđem Evrope – oni su i sami pozapadnjačeni Balkan, Orijent, a ono evropsko Drugo, to su, dakle, svi ti narodi Jugoistoka, nekadašnja braća, raznorazni eks-Jugosloveni, jedno višeglavo čudovište odvajkada posvađano sa sobom samim.
Spustite se, međutim, još malo dole, pređite Sutlu, nađite se na hrvatskom tlu, i opet će vas zateći isto. Zbog Hrvatske je, uostalom, najviše i izmišljena ona čuvena vanila-definicija našeg regiona: jugoistok Evrope. Prva verzija, zapadni Balkan, naprosto je zvučala previše – balkanski. Urednim i vrednim, civilizovanim Hrvatima jasno je ono što, čini se, čitavoj geografskoj nauci nije: da Balkan počinje tamo gde završava domen zapadnog carstva, a domen zapadnog carstva, zna se, završava tamo gde se austrougarsko carstvo vekovima graničilo s Otomanskom imperijom, tamo, dakle, gde, spuštajući se uporno tragalačkom putanjom nadole, primetite da se zvonici baroknih katoličkih crkava sve više smenjuju s kupolama pravoslavnih hramova, da se latinica meša s ćirilicom, a u lokalnim jelovnicima jedni pored drugih tiskaju se wiener schnitzel i ćulbastije, ćevapčići i cordon bleue, baklava i sachertorte… Eto, baš tamo, tamo daleko, znaju to Hrvati izuzetno dobro i ne treba im dodatna potvrda, jedino je tamo taj prljavi, nejasni, haotični Balkan. Ili već Orijent. U prljavoj, nejasnoj, haotičnoj Srbiji. Tamo gde sveta katolička stolica ustupa mesto sumnjivoj pravoslavnoj ortodoksiji.
Uputite se, dakle, i do Srbije i otkrićete da se i ono famozno evropsko predziđe još jednom pomerilo zajedno sa vama. Srbi, naime, jako dobro znaju da su upravo oni bedem koje je istu tu nezahvalnu Evropu toliko puta odbranio od najezde Turaka. Dakle od Orijenta, tj. islama. Iako za to nikada nisu bili pravilno nagrađeni, niti im je Evropa pošteno zahvalila na toj istorijskoj usluzi. Jeste, zvonila su zvona na crkvi Notrdam u Parizu onomad, 1389. godine, kad je palo Kosovo. Ali možda je to bilo, misle Srbi danas, samo zato što se Kvazimodo gadno napio tog dana? Možda to nikakve veze s Kosovom imalo nije, nego je zvonar naprosto prolupao od prekiselog vina? Strašna sumnja ovih dana nagriza Srbe, to predziđe Evrope, branitelje hrišćanske vere spram bujajućeg Orijenta i islama – onog večitog i konačnog evropskog Drugog, dakle.
I tako dalje. I tako dalje. Uzduž i popreko našeg zlosrećnog poluostrva.
U današnje doba razglavljenih vrednosti, kada sve što smo mislili o svetu biva dovedeno u pitanje, kada Zapad više nije Zapad, i kad Istok više nije Istok, Balkan ipak ostaje – Balkan. Tvrdo i neopozivo. Na koncu dvadesetog veka, on je samo dodatno utvrdio svoj davnašnji imidž evropskog ludaka i našao se u novoj deceniji, novom veku i milenijumu, izranavljen, iscrpljen i duboko zapitan nad samim sobom. Današnji Evropljani „znaju” da je reč o prostoru u kom je istorija uvek previše živa, u kom je svaka žrtva ujedno i krvnik, i u kom svaki krvnik, pre ili kasnije, postane žrtva. Takođe, današnji Evropljani „znaju” da je reč o prostoru u kom su strasti začinjene i masne baš kao i lokalna hrana, u kom je muzika bučna, muškarci dinamični, žene raskalašne, i gde svi, pre ili kasnije, pijano plešu po stolovima uz zamamne zvukove truba i zurli.
Ali, što se nas koji na Balkanu živimo tiče, možda bi najbolje bilo da iskoristimo ovaj ponovni period mira u regionu kako bismo podrobno neutralizovali pojam Balkana, i počeli ponovo da radimo na stvaranju njegovih novih značenja. Promena imidža zemalja, pa i regiona, teška je, premda ne i nemoguća misija. Pomislite samo koliki je put Skandinavija prešla dok se nije od oblasti kojom vladaju vikinzi, silovatelji, pljačkaši i brutalne ubice, kakvom se opravdano smatrala za vakta Leifa Eriksona ili Knuta Velikog, transformisala u region poznat po socijaldemokratiji, plavušama, švedskom stolu i ljudskim pravima. Samo Skandinavci znaju koliko je trnovit i dug bio taj put. Pa ipak – prešli su ga bez hroptanja. Njima je za tu korenitu promenu trebalo jedno hiljadu godina. Možda će Balkanu ipak trebati koja stotinica godina manje od toga?
Ali, da bi se to uopšte dogodilo, potrebno je usaglašeno učešće svih balkanskih zemalja: dakle, Albanije, Bosne i Hercegovine, Republike Kosovo (sic!), Bugarske, Grčke, Makedonije (ups!) i Crne Gore, kao i onih zemalja čiji se znatni delovi nalaze na Balkanskom poluostrvu, poput Srbije, Hrvatske, Slovenije, Rumunije ili Turske. Kao i konsenzus oko odluke da je geografski, simbolima neopterećeni Balkan onaj jedini mogući Balkan, dok su sve drugo samo proizvodi kolektivne fantazije.
Na koncu bi stoga svakako valjalo ponoviti ono pitanje s početka ovog teksta: pa, gde je taj Balkan, zaista?
Evo, dakle, odgovora. Krajnje nedvosmislenog i direktnog:
Balkan se nalazi na jugoistoku Evrope, okružen Jadranskim, Jonskim, Sredozemnim, Egejskim, Mramornim i Crnim morem, na prostoru između 35° i 46°53′ severne geografske širine i 13°23′ i 30° istočne geografske dužine.
Ni manje ni više od toga.
VLADIMIR ARSENIJEVIĆ
http://www.pressonline.rs/sr/kolumne/story/161963/…+ili+Pa%2C+dobro%2C+gde+je+taj+Balkan.html
O mapama i o velikoj Albaniji
Autor: Petar Miletić
Priča o podeli Kosova ili razgraničenju Srba i Albanaca otvara temu statusa Kosovan koja nikada nije ni zatvarana, jer Kosovo je dosad kao nezavisnu državu priznalo 75 zemalja, a ostale nisu. Međutim, o statusu pričaju oni koji nemaju rešenja za svakodnevne realne probleme građana i koji nisu u stanju da se suoče sa realnim životom.
Onda se po pravilu u ruke uzimaju mape i flomaster i crtaju se granice, preseljava se stanovništvo, daju specijalni statusi, proglašavaju distrikti, a da ljudima pri tom životi prolaze u siromaštvu i borbi za opstanak.
Zamenik predsednika Vlade Republike Srbije i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić uspešno je zatalasao domaću i međunarodnu javnost izjava, prvo o podeli, zatim o razgraničenju i na kraju o pregovorima Beograda i Tirane o Kosovu. U tome su mu pomogli glavni pregovarač Beograda u dijalogu Beograd – Priština Borko Stefanović koji je rekao da je moguće razgovarati o podeli Kosova i predsednik Srbije Boris Tadić koji je dodao da se ne treba čuditi otvaranju ove teme, jer ona traje dugo.
Moja dilema je da li je puštanje priče o podeli individualan stav Ivice Dačića, kako on sam tvrdi, ili se radi o strategiji državnog vrha kada je Kosovo u pitanju. I postavljam još jedno pitanje samom sebi, ali i čitaocima i stručnoj javnosti, da li zamenik premijera uopšte ima pravo na lični stav.
Bilo kako bilo, još jednom se potvrdila praksa da se o sudbini kosovskih Srba raspravlja i odlučuje da ih niko ništa ne pita (kao i u slučaju dijaloga u Briselu). Šta o ovoj temi misli dve trećine Srba koji žive južno od Ibra, koji bi po Dačićevom predlogu verovatno ostali da žive u velikoj Albaniji i šta misli jedna trećina Srba koji žive severno od Ibra kojima se u ovom trenutku podela čini kao dobro rešenje.
Evo šta ja mislim. Prvo, smatram da je u ovom trenutku podela Kosova nerealno rešenje. Zaboravljamo važnu činjenicu da su na Kosovu, samim tim i na severu, prisutne snage NATO, a članice ovog saveza su protiv podele. Zatim tajming predloga je, po starom dobrom običaju zakasneo, jer je ovakva ideja bila moguća pre pregovora u Beču. I najvažnije, podelom bi najviše izgubili upravo kosovski Srbi i to oni koji žive i južno i severno od Ibra.
Srbi, kao narod, nacija, etnička grupa, zajednica, neka svako uzme termin koji mu odgovara, sve što imaju nalazi se južno od Ibra, u duhovnom, ekonomskom smislu i po broju ljudi koji danas živi na Kosovu.
Duhovni smisao sam namerno stavio na prvo mesto jer često tvrdimo da je nama Kosovo više od teritorije i više od ljudi koji tu žive, da su Srbi kao narod rođeni na Kosovu o čemu svedoče srednjovekovni manastiri. Svi najvažniji manastiri, ako uopšte postoje važni i manje važni manastiri, ili je možda bolje reći svi najstariji manastiri Srpske pravoslavne crkve nalaze se južno od Ibra, Bogorodica Ljeviška(Prizren), Devič (Srbica), Visoki Dečani (Dečani), Pećka patrijaršija (Peć), Gračanica (Priština), Samodreža (Vučitrn)… Odlaganje podele eparhije Raško-prizrenske na poslednjem Saboru SPC jasno govori koji je stav Crkve po ovom pitanju.
Kada je ekonomija u pitanju teško je reći da nje ima u nekom ozbiljnijem obliku kada su kosovski Srbi u pitanju, ali najveći broj hektara obradive površine danas se nalazi u rukama Srba upravo južno od Ibra i to jeste ekonomski potencijal na koji u budućnosti treba računati. Najveći turistički potencijal Kosova, Šar planina, nalazi se takođe južno od Ibra u opštini u kojoj većinu čine Srbi, u Štrpcu. Master plan za izgradnju novog ski centra je završen i čeka se realizacija ovog velikog posla koji znači nova zaposlenja za lokalno stanovništvo. Oni koji su se nekad skijali na Šari znaju da su tu najbolji tereni za skijanje u ovom delu Evrope.
I konačno dva puta više ljudi živi južno, u odnosu na sever Kosova, a životi ljudi su ipak najvažniji. Međutim, Srbi koji danas žive u opštinama na severu Kosova misle da je podela po njih dobro rešenje jer je to za njih odbrambeni mehanizam od nezavisnosti Kosova. Razmišljanje običnih ljudi izgleda logično, ali šta i kad bi se ovo (kako sam na početku teksta tvrdio) nerealno rešenje ostvarilo.
Za pet šest godina, tvrdim, severni deo Mitrovice, Zubin Potok, Zvečan i Leposavić postale bi najnerazvijenije opštine u Srbiji. Ne daj bože da se u takvim uslovima ostvari Dinkićeva decentralizacija da te opštine žive od sopstvenih prihoda. Njih (prihoda) jednostavno nema i to sadašnji predsednici ovih opština dobro znaju. Polako bi počeli da odlaze studenti, univerzitetski profesori nikad nisu stvarno ni došli na sever Kosova, odlazili bi dobri lekari, institucije koje sada život znače za Srbe na severu ali i na jugu, polako bi nestajale i gubile svoj značaj koji imaju danas, cene nekretnina bi počele da padaju.
Severna Mitrovica bi postala izvor stalne nestabilnosti, Bošnjačka mahala, Suvi Do, Kolašinska ulica bi bile mete stalnih napada nezadovoljnih, ekstremnih Albanaca iz južne Mitrovice, gde bi oni dokazivali svoj „patriotizam”.
Na kraju, solidarnost je nešto što bi Srbi sa severa, koji se nesumnjivo nalaze u povoljnijem položaju u odnosu na svoje sunarodnike u ostatku Kosova, trebalo da pokažu na delu i da ne dozvole da ih političke predstave i marketinški trikovi PR i spin stručnjaka odvoje od Srba koji se danas suočavaju sa velikim izazovom opstanka na Kosovu.
Autor je generalni sekretar Samostalne liberalne stranke
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/o_mapama_i_o_velikoj_albaniji.46.html?news_id=216974
Šta se može učiniti na Balkanu s Evropskom unijom i bez nje
Vojin Dimitrijević
04.07.2011.
Šta se može učiniti na Balkanu s Evropskom unijom i bez nje[1]
S obzirom da se do sada govorilo o balkanskim državama kao članicama, potencijalnim članicama i nečlanicama Evropske unije, predlažem sledeći misaoni eksperiment: pretpostavimo da Evropska unija ne postoji i da stanovnici balkanskih država i njihove vlade treba da urede svoje odnose bez orijentisanja, staranja i pritisaka institucija integrisane Evrope.
Šta je ono što je poželjno i dobro u vezi s članstvom u Evropskoj uniji? Prevashodno je to stvar vrednosti, koje sada nazivamo evropskim, a koje su ustvari stare dobre vrednosti liberalne demokratije. Na to se ukazivalo i u početnim pokušajima da se posle Drugog svetskog rata integriše Evropa i u prvim dokumentima koji su doveli do stvaranja Saveta Evrope, organizacije koja još uvek služi kao predsoblje za ekonomski mnogo zahtevnije evropske zajednice. Ove vrednosti i ova načela nisu samo evropske, mada proističu iz antičke Grčke koja je, na kraju krajeva, uvek bila i ostala balkanska zemlja. Prihvatanje ovih vrednosti u međunarodnom sistemu u kome su države sasvim slobodne da organizuju život u zajednici svojih stanovnika u suštini je unutrašnja odluka koja u prvom redu treba da posluži potrebama naroda i da bude zasnovana na iskustvu i uverenju da je liberalna demokratija poredak koji može najbolje da posluži razvoju slobodnih pojedinaca u slobodnim društvima. Stoga je u interesu svih balkanskih država da se ustroje tako da to odgovara pomenutim vrednostima i da to učine čak i bez pomoći međunarodne organizacije koja bi ih sve obuhvatala.
Istorijska istraživanja pokazala su da države zasnovane na liberalnoj demokratiji i poštovanju vladavine prava i ljudskih prava pokazuju manju sklonost ka agresiji protiv svojih suseda i da međunarodnim sukobima obično prethodi unutrašnja represija. Moram da priznam da ovo pravilo ima važne izuzetke – međutim sva pravila koja se tiču ljudskog ponašanja trpe izuzetke. Mogli bismo onda pretpostaviti da bi Balkan sa svojom nemirnom istorijom bio u mnogo boljem stanju i da bi odnosi između država u ovom regionu bili miroljubiviji i produktivniji ako bi se ove unutrašnje vrednosti prihvatale i poštovale u svim državama regiona i u zajednicama koja te države predstavljaju i simbolišu.
Onda se treba okrenuti problemima koji nepovoljno mogu da utiču na međunarodne odnose na Balkanu čak i kad njihova društva bolje i šire prihvate vrednosti liberalne demokratije, vladavine prava i ljudskih prava. Tim povodom treba imati u vidu da unutrašnji napredak ne može odmah da ukloni istorijske naslage, uključujući etnički nacionalizam koji je igrao važnu ulogu u stvaranju svih balkanskih država i kasnije dovodio do sukoba između njih. Pored čuvenog prokletstva „balkanizacije“ kojim se označava težnja da se načelo samoopredeljenja koristi do ekstrema tako da se stvori niz malih država u srazmerno ograničenom prostoru, postoji još jedan elemenat balkanske tradicije na koji treba pažljivo motriti da bi se eliminisao. Naime, region o kome je reč iskazuje zapanjujuću koncentraciju grandioznih nacionalnih ambicija. Nacionalistički snovi su po pravilu usredsređeni na teritorijalno uvećanje uz zapostavljanje sudbine ljudskih bića koja žive na željenim područjima. Još uvek nismo suviše iznenađeni kada čujemo političare, istoričare, crkvene velikodostojnike i ostale pripadnike elita kako govore o „Velikoj Albaniji“, „Velikoj Grčki“, „Velikoj Srbiji“, „Velikoj Bugarskoj“, „Velikoj Hrvatskoj“, itd.
Ove velike ambicije – podvucimo to ponovo – uvek su bile deo onoga što se u teoriji igara zove igra sa nultim zbirom – drugim rečima, zamišljene i izvedene na uštrb neposrednih suseda. Drugi svetski rat završio se samo pre šezdeset pet godina: u njegovom toku skoro su sve balkanske države pripadale suprotstavljenim vojnim savezima i time dolazile u priliku da zauzmu delove teritorija svojih suseda i pokušaju da primene politiku prisilne asimilacije i masovnog proterivanja. Mnogo skorije, sukob koji je doveo do raspada Jugoslavije ukazao je na nove aspiracije da se osvoje teritorije pa čak i da se one „etnički očiste“. Stoga je zamena teritorijalne obuzetosti naporom da se promišlja i planira u smislu dobrobiti ljudskih bića apsolutna i neodložna potreba.
Druga oblast u kojoj bi se politički i ideološki obrasci mogli promeniti u korist stanovnika Balkana i poboljšanja odnosa između balkanskih država jeste zajedničko kulturno nasleđe. Zaprepašćuje to što u prostoru koji ima mnogo zajedničkog, što se kulturni proizvodi, uključujući umetnost, tako često okreću ka rivalitetu i surevnjivosti, umesto ka saradnji.
Jedna od najboljih ilustracija može se naći u šarmantnom ali vrlo ozbiljnom dokumentarnom filmu bugarske rediteljke Adele Peeve, pod naslovom Čija je to pesma? Film se bavi jednom vrlo popularnom i raširenom melodijom koja se peva i svira u većini balkanskih zemalja, ali je prate različite reči. Stoga ne postoji ni zajednički prihvaćen naslov pesme te melodija dobija još veći značaj. Onima koji nisu videli film ne mogu nažalost da reprodukujem tu melodiju i tako identifikujem pesmu. Šta je učinila Adela Peeva? Putovala je iz jedne balkanske zemlje u drugu, reprodukovala melodiju i postavljala običnim ljudima, ali i profesionalnim muzičarima, pitanje iz naslova svog filma. Svi su, bez izuzetka, priznavali da je melodija vrlo lepa ali su isto tako tvrdili da je isključivi proizvod njihove sopstvene nacionalne kulture – da je „njihova“. Pritom su odbijali, ponekad vrlo agresivno i neprijateljski, svaku sugestiju da bi pesma možda imala i neko drugo nacionalno poreklo ili bi mogla da se deli s nekim drugim balkanskim narodom.
U Srbiji ovu melodiju prati tekst ljubavne pesme, koji počinju sledećim muško-ženskim dijalogom:
„Čarne oči curo imaš, žališ li gi ti?
More da gi žalim, ne bi ti gi dala da gi piješ (ljubiš) ti.“
I sam sam verovao da je melodija srpska ili makedonska sve dok je nisam čuo u Istambulu, jednom izvedenu kao ljubavnu pesmu (sa sasvim drugačijim rečima), a drugi put bez reči, brže, u skoro marševskom ritmu.
Slično ovoj melodiji, koja, kao što smo videli, umesto da približava narode teži da ih suprotstavi kao rivale i neprijatelje postoji toliko mnogo drugih kulturnih proizvoda, vrlo sličnih ili identičnih, koji se, umesto da posluže kao veze, koriste kao kamenje u zgradi „nacionalnog identiteta“ i kao mogući izvor surevnjivosti i nesporazuma. Napor da se zajedničko kulturno nasleđe preobrati u snagu integracije i boljih međunarodnih odnosa sigurno je moguć i potreban, s Evropskom unijom ili bez nje.
Peščanik.net, 04.07.2011.
___________________________________________________
[1] Izlaganje na skupu Balkanskog političkog kluba u Sofiji, juna 2011.
http://pescanik.net/content/view/7151/125/
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] Британији, Немачкој и Француској (Дахије (ни)су Срби и ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА). Надам се да ће Двери донети нову политику, и сви ми [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА (16.05.2011.) [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
[...] ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА [...]
Makarija: Monaštvo na KiM nije uznemireno ni uplašeno
Tanjug | 25. 11. 2011.
Igumanija manastira Sokolica kod Zvečana mati Makarija rekla je večeras u Kraljevu da srpske monahinje i monasi na Kosovu i Metohiji nisu ni uznemireni ni uplašeni aktuelnim događajima na severu pokrajine.
Igumanija je u razgovoru s novinarima rekla da sestrinstvo u Sokolici pokušava da živi normalno, kao da se ništa ne događa, ali da je tužno što je iz pokrajine morala da “izađe preko planinskih gudura”.
Mati Makarija je u kraljevačkoj biblioteci govorila o manastiru Sokolici, čije sestrinstvo predvodi već 20 godina.
Srce manastira je crkva posvećena Pokrovu presvete Bogorodice sagrađena verovatno u 14. ili 15. veku sa pripratom iz 17. veka.
Sokolica je ženski manastir od 1956. godine. Nalazi se u brdima desetak kilometara od Zvečana, okružen albanskim stanovništvom, a najbliže mesto naseljeno Srbima je Rudare, udaljeno pet kilometara.
Mati Makarija kaže da sestrinstvo ima dobre odnose s komšijama Albancima i da su se pomagali tokom rata.
- Ako na lep način priđete ljudima i ako u tome istrajete, ljubav pobeđuje – poručila je mati Makarija.
Ipak, manastir su godinama čuvali vojnici Kfora.
Najveća svetinja Sokolice je mermerna statua Presvete Bogorodice koja u krilu drži Isusa, za koju se veruje da pomaže bračnim parovima bez dece, pa joj se, kaže Makarija, mole i pravoslavni i muslimani.
Manastir Sokolica je poznat i po ikonopisačkoj školi, a igumanija je živopisala unutrašnjost crkve Pokrova presvete Bogorodice, koja ima status spomenika kulture od izuzetnog značaja.
http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/291927/Makarija-Monastvo-na-KiM-nije-uznemireno-ni-uplaseno