Муамер Зукорлић, главни муфтија Бошњака у Србији, недавно је у једној радио емисији говорио афирмативно о Србији, остављајући утисак конструктивности и простор за сарадњу са српским десничарским и православним организацијама. Али је рекао и да је Република Српска настала на геноциду, да Бошњаци немају националну државу и да не треба за све кривити Турке јер су, на пример, дахије били Срби. Један слушалац се јавио у програм и питао муфтију колико је 2+2-2 а везано за његов став око Републике Српске.
Да кренемо са дахијама. Познато је да су дахије заиста били Срби, али потурчени, они који су примили ислам. Били су то турски јаничари који су одбили послушност султану, нису прихватили његове реформе, убили су пашу и поделили Београдски пашалук између себе. Били су сурови према становницима, Србима, подигли су намете, убили много православних Срба. То је натерало православне Србе да покрену Први српски устанак: све слабија Порта, све мањи утицај Истанбула у региону и велика репресија дахија-јаничара-Срба у Београду и Србији. Ово је краћа верзија песме ”’Буна против дахија”:
Боже мили! Чуда великога!
Кад се ћаше по земљи Србији,
По Србији земљи да преврне
И да друга постане судија,
Ту кнезови нису ради кавзи,;
Нит’ су ради Турци изјелице,
Ал’ је рада сиротиња раја,
Која глоба давати не може,
Ни трпити Турскога зулума;
У прољеће на светог Трипуна,
Један данак три пута се вата,;
А три пута игра на истоку.
То гледају Турци Бијограци,
И на града сви седам дахија:
Аганлија и Кучук-Алија,
И два брата, два Фочића млада,;
Мехмед-ага и шњиме Мус-ага,
Мула Јусуф велики дахија,
Дервиш-ага грацки таинџија,
Старац Фочо од стотине љета,
Све седам се састало дахија;
Бијограду на Стамбол-капији,
“Турци браћо све седам дахија!;
“Тако наши инџијели кажу,
“Да ће ваше куће погорети,
“Ви дахије главе погубити;
Кад то чуше сви седам дахија,
Све дахије ником поникоше,;
И преда се у земљу поглаше,
С књигом не зна нико бесједити,
Ни како ће књизи одказати.
Ал’ бесједи Бирчанин Илија:
“Господару, Фочић Мехмед-ага!
“Ево теби и сто кеса блага,
“Поклони ми живот на мејдану.”
Вели њему Фочић Мехмед-ага:;
“Не будали, Бирчанин Илија!
“Тко би горског упустио вука?”
Мехмед-ага викну на џелата
Џелат трже сабљу испод скута,
Те Илији одсијече главу;;
Кад је Ђорђе Србље узбунио
И с Турцима веће завадио,
Онда Ђорђе прође кроз нахије,;
Па попали Турске карауле,
И обори турске тефериче,
и удари на Турске паланке,
Све паланке он Турске попали,
Женско, мушко, све под мач удари,;
Тешко Србље с Турцима завади.
А кад Ђорђе исијече Турке,
Исијече Турке зулумћаре,
Онда Ђорђе у градове уђе;
Што би Турак’ по градов’ма б’јелим,;
Што би Турак за сјече, ис’јече;
За предаје што би, то предаде;
За крштења што би, то искрсти.
Кад је Ђорђе Србијом завлад’о,
И Србију крстом прекрстио,;
И својијем крилом закрилио
Од Видина пак до воде Дрине,
Од Косова те до Биограда,
‘Вако Ђорђе Дрини говорио:
“Дрина водо! племенита међо;
“Измеђ’ Босне и измеђ’ Србије!
“Наскоро ће и то време доћи,
“Када ћу ја и тебека прећи
“И честиту Босну полазити.”
Турски јаничари, када су прогласили непослушност Порти, уместо да су у православним Србима нашли савезника, да би утврдили власт у свом пашалуку, они су према Србима, према својима, јер су и јаничари пореклом Срби, били још суровији. Они нису били ништа мање сурови од власти Порте док је била јака. Јака Порта је понекад излазила у сусрет захтевима Срба, када су хтели да буду део Империје и одани султану. Дахије су морале да прикупе новац за борбу против султана, али су и потврдили оне психолошке теорије да су људи који су конвертити (или издајници) у служби страног окупатора много суровији према својим сународницима него странци-окупатори. Православни Срби никада се нису помирили са окупацијом и све време борили су се против окупатора, у свим српским земљама. Срби су аутохтон народ на простору од Далмације до Ђердапа, од Саве до Вардара, то су земље на којима су Срби чинили већинско становништво вековима пре доласка отоманске војске и ислама на Балкан. Бошњаци као нација нису постојали до времена комунизма у другој половини 20. века. Данашњи Бошњаци нису наследници средњевековних Босанаца, у смислу да је Босна и Херцеговина само њихова земља. Босна се као област први пут помиње у спису „О управљању Царством“ византијског цара Константина Порфирогенита чији је наслов „О Србима и земљи у којој сада станују“ (10. век). Истина, Босна и Херцеговина никада није била само српска, само земља православних Срба, попут Шумадије. У средњем веку ту су претежно живели Срби обе хришћанске религије, било је Хрвата, за превласт су се бориле католичке краљевине, посебно Мађари (Угари), који су имали велики утицај у средњевековној Босни после распада српског царства. Босна из тог времена била је и уточиште богумила (хришћанска секта) које су прогонили и Цариград и православни владари као и Католичка црква и католички владари. Када су се појавили Турци, дошло је до поделе Босне између Мађара и Турака. Тада настаје Херцеговина, под вођством Србина Стефана Вукчића Косаче, јужни део краљевине се издвојио, као херцешство светога Саве, односно данашња Херцеговина, као део данашње државе Босне и Херцеговине. Дакле, православни Срби су одмах по доласку Мађара и Турака у Босну (15. век) створили Републику Српску. Три века касније (крај 18. и почетак 19. века) започели су ослобађање свих српских земаља, што је довело до ослобађања Херцеговине и Крајине. Прво су у Балканском рату ослобођене источне и јужне земље од Турака, а затим после Првог светскох рата и западне земље од Аустроугара. Тако је дошло до настанка прве Југославије – државе Срба, Хрвата и Словенаца (почетак 20. века) – после рата са Аустроугарском империјом, која је анектирала БиХ, после 30 година управљања над БиХ, које је стекла на Берлинском конгресу, и која је владала над земљом коју су насељавали Хрвати и Словенци (Јужни Словени). Дакле, прва Југославија је била држава Јужних Словена, хришћана. Ту државу су прихватили и муслимани из Босне, и то после договора са српским радикалима, што је у радио емисији подсетио муфтија Муамер Зукорлић. Током Другого светског рата у Босни је власт имала усташка и злочиначка НД Хрватска и муслимани у Босни су подржавали нацистичко-фашистичку окупацију Југославије. Било је и муслимана партизана, као што је било и муслимана који су били у четницима (југословенској војсци).
Босанци, као и Црногорци, када помињу средњевоковно доба, имају право само да се позивају на аутономију власти, али не и на етничко порекло, у односу на (православне) Србе. Нешто попут Срба и осталих грађана Војводине данас, када се боре за своја права и аутономију унутар Србије. Јер су Срби у Војводини стварали своје херцешство светога Саве, у једној мери независно, и свакако, пре него што је дошло до уједињења са Србијом и остатком српских земаља. Прве српске државе настајале су управо на простору данашње Црне Горе и Босне и Херцеговине. Србија се у историји, под тим именом и на данашњој територији, први пут појављују под владавином лозе Немањића, чији је први престони град био у Расу, област Рашке (средњевековно име за Србе, тако смо се звали, било је Рашани) а то је област данашњег Новог Пазара, града у коме живи муфтија Зукорлић, у области коју Бошњаци називају Санџак. Неколико векова пре доласка првих Турака и првих муслимана у Србију. Матица данашњих Бошњака је Босна. Дакле, српска и хришћанска Босна, која се после нестанка Цркве босанске приклањала источним или западним суседима, у односу на околности и притиске.
Када је дошло до Српске револуције и ослобађања српских земаља, велики број Турака и осталих грађана Отоманске империје, који су били одани Истанбулу и исламу, напустили су овај регион. По неким проценама, у другој половини 19. века, са ових простора се у регион Мале Азије вратило преко милион људи. Вратило, јер су отерани, јер су били дошљаци, јер су били окупатори. Касније се то наставило, када је дошло до велике размене становника између Турске и Грчке. Данас један број Турака, као национална мањина, живи у БиХ, на Космету, у Грчкој, и нешто већи број у Бугарској.
Бошњаци су у већини пореклом Словени, Срби, исламске вероисповести. Бошњаци јесу аутохтон народ. То се не може негирати. Данашњи Бошњаци нису пореклом само Словени и нису само и једино Словени. Данашњи Бошњаци живе на простору Босне и Херцеговине, Црне Горе и Србије вековима уназад. То је чињеница коју морају да прихвате народи који живе на простору ове три државе. Срби морају да прихвате бошњачки идентитет, јер је он стваран, реалност. Такође и црногорски, онај неправославни део Црногораца који себе виде као посебан народ. Али и Бошњаци и Црногорци морају да престану да негирају своје порекло које је везано за српски народ и српски језик и морају да престану да гледају на Србе као окупаторе Босне и Херцеговине и Црне Горе који шире некакву великосрпску хегемонију. Историјско право, које Срби имају у ове три државе, у смислу аутохтоности и права над власништвом земље, могла би да оспори само Византија, која не постоји више од пола миленијума, и која је те територије изгубила пре 1000 година, од стране Срба, који су пре више од једног миленијума на том простору почели да стварају своју државу и да се шире ка истоку (врхунац су била освајања цара Душана). Осим Византије, право Срба могло би бити оспорено и од античке Римске империје (чијих је 17 императора рођено на простору данашње Србије). Римска империја, такође, не постоји већ више од 1000 година.
Бошњацу су, као народ, почетком 21. века, реалност. Бошњаци су пореклом Словени, Срби, хришћани, али чији прецу су примили ислам пре више стотина година, који нису остали, генетски, само Босанци или Срби, јер је било крвног мешања и са другим муслиманским народима који су насељавали Отоманску империју. Бошњаци су људи који на првом месту себе виде као муслимани. Исламска вера је оно што је одредило идентитет ових људи, а не порекло са средњевековном Босном и Босанцима. Бошњаци су временом постали искрени и верни муслимани, одани Мухамеду и Алаху. Они нису одани Истанбулу или Меки, већ Алаху. Осим исламских фундаменталиста, који не чине већину бошњачког народа, Бошњаци себе не поистовећују са Турцима, већ себе виде као посебан народ. Временом се део муслимана, пошто се ради о муслиманима који живе у модерној Европи, који су у једном тренутку живели и у репресивној секуларној комунистичкој држави, удаљио од ислама и религије, и данас велики део Бошњака није веран Алаху, јер не верује у Бога. Они себе виде као Бошњаке, због свог порекла, које је, колико им је данас познато, везано за ислам, али не и као муслимане, јер им нису таква уверења. Поштују ислам као што велики број Срба (комуниста) поштује славе као део православне традиције. Прво су постојали само муслимани, као скупина људи који су припадали исламу и водили међусобно заједничко порекло као муслимани рођени на овом простору који говоре српским језиком. Као народ без јасног идентитета, чији идентитет је стваран од 19. века до краја 20. века, данас постоје Бошњаци и међу њима је све мање муслимана. Наметење ислама од стране Бошњака муслимана оним Бошњацима који нису муслимани има ефекат као кад Срби православци покушавају да наметну хришћанство Србима атеистима. Дакле, никакав. Неће успети ни ако репресивно и насилно то раде, попут комуниста приликом увођења комунизма.
Бошњаци муслимани не могу да наметну ислам ни оним Бошњацима који нису муслимани, а хтели би то православним Србима. Сваки такав покушај мора водити у рат. Зато Република Српска није настала на геноциду, јер је Република Српска била одговор на ширење муслиманског милитантног фундаментализма, који је у једном тренутку постао владајућа мисао међу Бошњацима. Босна и Херцеговина под влашћу муслимана из Сарајева била је и остала пројекат муслимана не само из БиХ, не само са Балкана. То је био пројекат стварања муслиманске државе у Европи. Тај пројекат је наишао на добар пријем међу западним НАТО државама (посебно међу левичарима и либералима) које су тако хтеле да направе компензацију са муслиманима у Азији – хтели су да створе исламску државу у Европи а да у замену осигурају опстанак Израела и сачувају своје економске и енергетске интересе у исламским државама. Срби нису хтели целу Босну и Херцеговину. Срби су хтели, и добили, само своју Републику Српску.
Република Српска је много старија од Санџака. Република Српска је стара колико и Рашка. Што не значи да Бошњаци у Босни и Херцеговини не треба да имају своја права, да не треба да граде БиХ као већински народ као своју матичну државу. Или Бошњаци у Србији, као мањински народ, да не треба да имају одређен степен локалне власти у складу са децентрализацијом и проширивањем надлежности локалних самоуправа. Време је да после два века, од како су Турци напустили Балкан, и скоро једног века од како у Босни и Херцеговини власт немају Мађари, Аустријанци или Немци, дође до уређења односа, суштинског и трајног, између Срба и Бошњака, мирним и демократским путем. Да би дошли до тога, и Срби и Бошњаци морају да изаберу оне који ће их у тим преговорима предводити. Што значи да је потребно да дођу нове генерације на власт, и међу Бошњацима и међу Србима. Муфтија Муамер Зукорлић може бити предводник те нове генерације, међу Бошњацима муслиманима. Услов да то постане, поред подрше сопственог народа, јесте и да престане са негирањем Републике Српске, са признањем да Република Српска није настала на геноциду, и наравно, са поштовањем државе Србије у којој живи. Са српске стране, до историјског договора може довести само нова српска десница, која се окупља око Двери српске и припрема за наредне изборе у Србији. Са српске (православне) стране потребан је нов начин опхођења према Бошњацима, са много више поштовања према уверењима које Бошњаци носе, везано за своју веру и свој идентитет. Све остало, техничке ствари, треба решавати преговорима, уз добру вољу обе стране. Босна и Херцеговина је држава бошњачког и српског народа. У Србији живе муслимани, али нису сви муслимани Бошњаци, и самим тим не могу сви муслимани у Србији да буду под контролом муслимана Бошњака из Босне и Херцеговине. Бошњаци у Рашкој, у Санџаку, треба да остварују сва права која им по људским и Божјим законима припадају. (Православни) Срби који буду чинили нову власт у Београду треба све да учине да се и у Рашкој/Санџаку, као и у остатку Србије, створе услове за бољи живот грађана. Треба подржати и остваривање права Бошњака у Црној Гори, где су угрожена и права Срба.
Зато је најбоље, имајући у виду и нерешено питање и нерешен статус Космета и Македоније, а имајући у виду колико смо сви заједно далеко од чланства у ЕУ, да ове државе, тачније ови народи, иду ка стварању лабаве конфедерације и знатно дубље и шире економске и културне контабилности, како сам раније предложио да се решава статус Космета и Метохије. То је немогуће без успостављање владавине права – судског процесуирања ратних злочинаца и сузбијања организоване мафије – у свакој држави, у сваком народу, у целом региону. Са или без помоћи држава које се налазе ван Балкана. На пример, управо је дошло до великог неслагања између Турске и Аустрије (и Немачке) око избора новог председника ОЕБС-а, веома озбиљног и дубоког сукоба, који може пореметити европску безбедност и сигурност. Да ли ће се сукоб између Истанбула и Беча и овог пута негативно одразити на Босну и Херцеговину? Бошњаци и Срби имају могућност да први дођу до стратешког договора, што би омогућило да се до договора дође и између Срба и Албанаца, а после тога ће бити лакше решавати статус и проблеме у Хрватској, Македонији и Црној Гори.
ПОВЕЗАНИ ПОСТОВИ:
НЕУТРАЛНОСТ
мај 29, 2011
Ратко Младић и Република Српска
мај 28, 2011
ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА
мај 16, 2011
IZETBEGOVIĆ: Pogrešio sam što sam podržavao Zukorlića
мај 14, 2011
Босна и Херцеговина
март 19, 2011
Hidžab, marama kao politika
фебруар 9, 2011
Повратак у будућност
јануар 31, 2011
BOŠKO OBRADOVIĆ: ZAŠTO PAPA NIJE DOBRODOŠAO
Ove godine se navršilo 70 godina od otvaranja dva najmonstruoznija logora smrti u istoriji čovečanstva: Jadovna i Jasenovca. Za tih 70 godina srpski narod, kao glavna žrtva ustaške nezavisne države Hrvatske, nije uspeo da ispriča istinu o svom stradanju ni u domaćoj a kamoli u međunarodnoj javnosti. A Srbi nisu stradali samo u Jasenovcu već i duž čitave NDH, i ne samo po logorima već i na kućnim pragovima, i ne samo u Drugom svetskom ratu već od iste ruke i pre i posle toga u više navrata. Šta nas je sprečavalo da ispričamo istinu o genocidu, koji je nad nama učinjen i da tom istinom zaštitimo svoj narod od novih stradanja i etničkih čišćenja koja smo doživeli u poslednjih 20 godina, najpre na istim tim prostorima?
Prvi iskorak koji su Dveri želele da učine novim brojem časopisa jeste da Jasenovac više nije i nikada više ne sme biti tabu tema, ma koliko još uvek ostao neispričana priča. Dveri predstavljaju novu političku generaciju koja će pamćenje Jasenovca i stradanje srpskog naroda u celini u 20. veku postaviti u istorijske čitanke na ono mesto koje mu pripada.
PREVENCIJA GENOCIDA Nema i ne može biti odgovorne nacionalne politike bez stavljanja u fokus prevencije genocidnih namera, koje prema nama ne samo u teoriji već i u krvavoj praksi neguju određeni susedni narodi. U temelje i unutrašnje i spoljne politike (istorija, kultura, mediji, diplomatija…), ako želimo da budemo ozbiljan narod i da sprečimo ponavljanje stradanja, moramo staviti prevenciju genocida. Samo na taj način moguće je unapred zaustaviti onoga koji u kontinuitetu radi na istrebljenju srpskog naroda na Balkanu. Jer – genocid nije slučaj, već proces koji traje.
Kako je moguće posmatrati dešavanja 90-tih godina prošlog veka prilikom raspada Jugoslavije bez predznanja šta se na zapadnim srpskim prostorima dogodilo pola veka pre? Kako je uopšte moguće govoriti o bilo kakvim hrvatskim pravima kada je sa tih prostora nestalo više od milion Srba za 65 godina? Ko nam garantuje da i ono što je od Srba preostalo neće doživeti istu sudbinu u istom okruženju, čim se za to ukaže prilika? Jedina prevencija jeste iznošenje pune istine o genocidnom karakteru države Hrvatske i na taj način zaštita od novog zločina koji uvek tinja u dubini hrvatske nacionalne ideje.
Drugi iskorak koji su Dveri želele da učine novi brojem časopisa jeste da prevencija genocida bude postavljena među osnovne smernice nove srpske politike, kako se srpskom narodu genocid više nikada ne bi ponovio.
GENOCID – SUŠTINA POSTOJANJA NDH Nezavisna država Hrvatska, i to Dveri jasno i glasno javno poručuju ovim tematom, nema drugog smisla postojanja osim genocida nad srpskim narodom. Prve državne odluke ustaškog poglavnika u trenutku nastanka NDH bile su formiranje logora za Srbe, a brzina u likvidaciji Srba, Jevreja i Cigana prevazilazi i nacističku mašineriju smrti. Kolike su razmere ovoga zla, svedoči da je sistem koncentracionih logora Jadovno bio zatvoren na intervenciju Italijana koji su, iako na okupatorskoj strani, zanemeli suočeni sa hrvatskim zverstima. Jasenovac je otvoren tek kad je Jadovno zatvoreno. Zato se Jadovno kao početak i prva etapa genocida nikada ne sme zaboraviti.
Treći iskorak koji su Dveri želele da učine novim brojem časopisa jeste da konačno neko na srpskoj političkoj sceni izgovori punu istinu da je Hrvatska genocidna država i da u tom smislu može da služi u svetskoj nauci kao udžbenički primer. Nema i ne može biti govora o savremenoj Hrvatskoj bez jasne svesti da je ona nastala na genocidu nad srpskim narodom, i to je politički stav koji će Dveri zastupati.
VATIKAN DRŽAVA GENOCIDA Hrvatska nije bila sama u zločinu, kako u njegovoj pripremi, tako i u njegovom ostvarenju. Ključan doprinos u kreiranju zločinačke politike prema pravoslavnim Srbima i samoj realizaciji genocidnih planova dala je Rimokatolička crkva u Hrvata, direktno podređena državi Vatikan. Jer Vatikan ne označava samo jednu konfesiju, odnosno tradicionalnu versku zajednicu, već i jednu državu koja ima genocidni odnos prema srpskom narodu.
Ovde po strani ostavljamo dugu istoriju vatikanskih zločina širom sveta: od krstaških ratova i lomača inkvizicije, preko kolonijalnih pokrštavanja, do bankarskog kriminala, saradnje sa nacistima, „pacovskih kanala” i pedofilije. Za nas je od suštinske važnosti naglašavanje isprepletanosti državnog i religioznog karaktera Vatikana, koji ne odustaje da svoj uticaj vrši na oba načina. Bogoslovski dijalog između pravoslavnih i rimokatolika ostavljamo bogoslovima, ali politički dijalog ne može biti u senci bogoslovskog dijaloga niti je bogoslovski dijalog moguć bez raščišćavanja međusobnih političko-istorijskih odnosa kojima dominiraju genocidne i prozelitske intervencije Vatikana na Balkanu. Ovo se posebno odnosi na ulogu rimokatiličkog klira kako u procesu pripreme, tako i, masovno, u procesu ostvarenja genocida nad Srbima, o čemu svedoče nebrojeni zločini rimokatoličkih tzv. svećenika, redovnika i časnih sestara.
Četvrti iskorak koji su Dveri želele da učine novim brojem časopisa jeste precizno definisanje odnosa prema Vatikanu, kao takođe državi genocida.
Novi dijalog je moguć, ali je mesto početka dijaloga ključno
Novi dijalog sa Hrvatskom i Vatikanom, kao njenim duhovnim ocem i starateljem, nije isključen, ali je besmislen ako ne počinje u Jasenovcu. Bilo koja tema u oblasti odnosa između Srbije i Hrvatske, kao i Srbije i Vatikana, ne može se otvoriti bez zatvaranja ove istorijske stranice. Jer ne možete nekome ubiti stotine hiljada ljudi, izvršiti genocid nad čitavim jednim narodom, opljačkati njegovu imovinu i onda sesti za pregovarački sto kao da se ništa nije dogodilo. To je posebno nemoguće jer između nas stoji više desetina hiljada ubijene dece, koja su držana u posebnim dečjim logorima, što podleže nekoj posebnoj definiciji monstruoznosti i genocida, koju bi trebalo naučno utvrditi specijalno zbog hrvatskog slučaja.
Zbog svega toga priča o novim srpsko-hrvatskim odnosima i suživotu je nerealna, virtuelna, pa i nemoralna tema. Jasenovac ne samo što ne možemo da zaboravimo nego nemamo nikakvo pravo ni da oprostimo. Današnja generacija nema mogućnosti da oprosti za genocid nad prethodnim generacijama. Ta ideja je u osnovi nemoguća i ne znači poziv na osvetu, već poziva na istorijsko sećanje i pamćenje kao osnovu prevencije genocida. Mi se ne postavljamo kao oni koji bi nove sukobe, već kao oni koji bi da se zaštite od ponavljanja starih genocidnih namera i istorijske prakse.
Peti i završni politički iskorak koji su Dveri želele da učine novim brojem časopisa jeste da otvore mogućnost novog dijaloga sa Hrvatskom i Vatikanom koji bi bio postavljen na zdravim osnovama. Predlažemo i konkretno mesto na kome taj dijalog, što se nas tiče, može odmah da počne: to je Jasenovac.
ZAKASNELA ISTINA: SRBI SU NAJVEĆE ŽRTVE ETNIČKOG ČIŠĆENJA U BOSNI
sreda, 08 jun 2011
U BiH je proterano oko 830.000 Srba, oko 795.000 Bošnjaka i oko 350.000 Hrvata
krajina_copyHaški tribunal nedavno je prihvatio izvještaj o demografskim procesima za vrijeme rata u BiH koji je sačinio demograf Stevo Pašalić
Od oko dva miliona ljudi u BiH koji su tokom posljednjeg rata promijenili mjesto prebivališta više od 830.000 njih su Srbi, što je novost za Haški tribunal koji se do sada nije ozbiljno bavio iseljavanjam srpskog nacionalnog korpusa, izjavio je Stevo Pašalić.
- Ti podaci su odnedavno uvršteni u spise tog suda zahvaljujući ekspertizi koju sam im predočio, što predstavlja suočavanje s drugačijom ratnom istinom – pojasnio je Pašalić.
On je naveo da je riječ o ekspertizi demografskih procesa u ratu u BiH i da se odnosi i na žrtve rata, izbjegle i raseljene, ali i na etničko čišćenje.
Pašalić kaže da se svi Srbi optuženi pred Haškim sudim terete za etničko čišćenje, napominjući da su i ranije uglavnom eksperti iz Srbije radili izvještaje o ovom pitanju, ali da nikada nijedan nije prihvaćen.
Prema njegovim riječima, pred sudom su prolazili izvještaji koje je nudilo Tužilaštvo, odnosno Eva Tabu, koja je do sada uradila 30 izvještaja.
- Izvještaj koji sam radio Sudsko vijeće je poslije petodnevnog izlaganja i unakrsnog ispitivanja u cjelosti prihvatilo u dokaze odbrane. To je prvi put da se prihvati neki demografski izvještaj, a da to nije od Eve Tabu. To je veliki uspjeh – konstatovao je Pašalić i dodao da je ekspertizu iznio u procesu “Stanišić-Župljanin”.
Eva Tabu se u svojim izveštajima veoma malo bavila migracijama srpskog stanovništva u BiH, a u izvještaju rađenom po nalogu haškog tužilaštva za suđenje Mići Stanišiću obuhvatila je samo migracije stanovništva u 20 opština na koje se odnosi optužnica.
Profesor Pašalić je u demografskom izvještaju o migracijama u BiH tokom posljednje dvije decenije, koji je nekoliko dana obrazlagao pred sudom u Hagu, naveo da je od početka devedesetih godina prošlog vijeka oko dva miliona stanovnika BiH pokrenuto iz svojih domova u 109 tadašnjih opština.
- Od tog broja protjerano je oko 830.000 Srba, oko 795.000 Bošnjaka i oko 350.000 Hrvata. To su podaci o kretanju stanovništva u svim opštinama u BiH – rekao je Pašalić
Haško tužilaštvo je prije više od deset godina kao eksperta angažovalo Evu Tabu iz Vašingtona. U svim dosadašnjim postupcima pred sudom su uvažavani njeni nalazi i ovo je prvi put da je neko sudsko vijeće prihvatilo izveštaj nekog drugog demografa.
Između Pašalićeve i analize Eve Tabu postoji ogromna razlika.
- Ona je svoje izvještaje bazirala na primjerima samo nekoliko opština u RS. U tim opštinama je zabilježena velika migracija nesrpskog stanovništva, pa je ona podgrijavala tezu da je u tim opštinama izvršeno etničko čišćenje. Tabuova je u izvještaju o migracijama u Bijeljini navela da je iz te opštine iseljeno 24.000 Bošnjaka, i ne pominjući da je, s druge strane, u tu opštinu u ratnom vihoru došlo čak 39.000 protjeranih Srba. Odakle su oni došli? Pa nisu valjda pali s Marsa? – pita Pašalić.
Prema njegovim riječima, sudsko vijeće je uvažilo njegove tvrdnje da je u BiH tokom ratnih dešavanja došlo do etničko-teritorijalne homogenizacije.
- Nisam negirao da je u BiH bilo protjerivanja, odnosno deportacije, ali je uvažena moja teza da su migracije stanovništva bile rezultat etničke i i teritorijalne homogenizacije. Brojno stanovništvo je bez prisiljavanja napuštalo svoje domove i selilo se tamo gde se osjećalo sigurnije. Na kraju krajeva, naveo sam svoj lični primjer. Iako me niko pod prisilom nije natjerao na to, ja sam napustio Zenicu i preselio se u Bijeljinu, jer se nisam osjećao sigurno. Tako je bilo sa ogromnim brojem pripadnika sva tri naroda
Izvor SRNA/Frontal, 08. 06. 2011.
http://www.standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/7538-zakasnela-istina-srbi-su-najvee-rtve-etnikog-ienja-u-bosni.html
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
NOVI GRAD 09. 08. 2011.
Odbornik SDA hteo da kolje komšiju Srbina
Brutalno – Emir Slavić, odbornik u SO Novi Grad, brutalno pretukao Stojana Rajilića, na kojeg je u napadu besa hteo i nožem da nasrne, vičući ženi da mu da nož „da raspori Srbina”
Stojan Rajilić iz Novog Grada tužiće odbornika SDA u Skupštini opštine Emira Slavića jer ga je brutalno pretukao, a prethodno i izvređao na nacionalnoj osnovi!
U ispovesti za naš list, Rajilić kaže da je Slavić pre tuče uzvikivao „Ovo je Bosna, marš iz Bosne!”, „Srbe na vrbe!” i „Daj nož da zakoljem Srbina!” On dodaje i da je Slavić tokom incidenta nasrnuo i na svoju bratanicu, čija je majka Srpkinja!
Preživeli horor
- Slavić živi u dupleksu koji deli sa bratom Enesom, koji je sa porodicom već godinama u Kanadi. U Enesovom delu kuće žive njegova punica i svastika, koje su izbegle iz Hrvatske. Preko leta su im u posetu došle Enesove ćerke, od kojih je jedna dovela i momka Kanađanina. Pošto smo sa Enesom, Brankom i njenom porodicom dugogodišnji prijatelji, supruga i ja smo odlučili da njihove ćerke Maju i Dunju i Brankinu majku i sestru izvedemo na večeru. Sve je bilo dobro, dok ih posle prijatnog druženja oko ponoći nismo dopratili kući – priča Rajilić.
Emir Slavić, nastavlja naš sagovornik, i njegova supruga su sa prijateljima tada bili na svom balkonu i proslavljali neki porodični događaj.
- Čim smo izašli iz automobila, zagrmeli su: „Ovo je Bosna”, pa nakon toga nekoliko puta pljesnuli dlanovima! Usledile su psovke uz reči „Marš iz Bosne”, „Srbe na vrbe” i slično! Ostali smo zatečeni dočekom, a šokirana ponašanjem rođaka, Maja je rekla: „Striko, zašto to radiš, pa mi smo familija! Kako te nije sramota”. Nakon toga je Emirov polubrat Azmir Brković strčao niz stepenice i napao Maju. Ja sam priskočio da je odbranim, a Brković me je udario šakom. Odgurnuo sam ga i tom prilikom pao u kanal pored kuće. U međuvremenu je strčao i Emir, koji je bio pripit, i počeo da me šutira, urlajući na ženu da mu da nož da me raspori – priča Rajilić.
On dodaje da je u metežu neko pozvao policiju, koja je ubrzo došla i prekinula tuču.
- Odvezli su me u Hitnu pomoć, gde su mi konstatovane povrede glave, oka, lica i ruku. Šokiran sam ovakvim ponašanjem čoveka koji je odbornik! To je bruka i sramota za ceo Novi Grad! Ovakvo varvarsko ponašanje osudili su ne samo Srbi, nego i Bošnjaci koje poznajem! Tužiću ga, pa ćemo videti da li će i dalje nastaviti da se ponaša kao lokalni šerif – poručuje Rajilić.
Odbornik SDA u SO Novi Grad Emir Slavić, s druge strane, priznaje da je između njega i Rajilića došlo do fizičkog obračuna, ali da „nije psovao i nikoga vređao na nacionalnoj osnovi”.
- Tog dana je Rajilićeva supruga izvređala moju ženu, nazivajući je droljom i još mnogim pogrdnim rečima! Kada su se vratili iz provoda, nastavili su da nešto dobacuju, tako da je došlo do incidenta. Međutim, nikoga nisam vređao na nacionalnoj osnovi jer ja nisam takav čovek! Takođe nije tačno da sam šutirao Rajilića jer sam poluinvalid koji se teško kreće – tvrdi Slavić.
On ne negira da je sa prijateljima pio alkohol, ali tvrdi da to nije presudilo da se započne tuča.
- Pošto je Rajilić takođe bio pripit, najbolje bi bilo da su družinu samo dovezli i da su otišli svojoj kući. Oni su, izgleda, bili željni kavge, pa se desilo to što se desilo. Međutim, policija će utvrditi ko je kriv za incident i da li sam ja ikoga vređao – kaže Slavić.
Tražili kavgu
Predsednik Opštinskog odbora SDS-a u Novom Gradu Borislav Vuković kaže da se incident dogodio pre mesec dana, ali da je obelodanjen tek kada je prebijeni Rajilić zatražio i pomoć odbornika SDS.
- Razočarani smo postupkom SO, koja nije osudila ovako ponašanje. Ljuti smo i zbog rada bezbednosnih i pravosudnih institucija, koje ni posle mesec dana nisu procesuirale slučaj. SDS poziva stanovništvo srpske i muslimanske nacionalnosti na uzdržanost i toleranciju, a SO i pravosudne organe da slučaj dovedu do kraja, kako bi se slični incidenti predupredili i kako bi se Novom Gradu vratio imidž mesta prijatnog za miran život i privlačnog za investitore – kaže Vuković.
Maja Bašić, Novi Grad
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/republika_srpska/story/171235/Odbornik+SDA+hteo+da+kolje+kom%C5%A1iju+Srbina.html
Autor filma o Srebrenici
Ola Flium: Vreme je da se promeni jednostrana priča o Srbima
Srna
BIJELJINA – Teza da su Srbi krivi za sve ne samo da ne može opstati, već je kucnuo čas da se ta jednostrana priča promeni, izjavio je istaknuti norveški reditelj, publicista i novinar Ola Flium, autor dokumentarnog filma o Srebrenici, koji je izazvao burna reagovanja ne samo u Norveškoj, već i u drugim zemljama.
Flium: Otkrivamo kontakte između Izetbegovića i vrhova Al Kaide
Flium smatra da je sva hajka na njega pokrenuta kako bi se skrenula pažnja sa činjenice da su muslimani tokom građanskog rata u Jugoslaviji tesno sarađivali sa najodgovornijim ljudima iz Al Kaide, kao i da su džihad ratnici bili pod direktnom komandom Alije Izetbegovića, bivšeg predsednika Predsedništva Bosne i Hercegovine.
“Iako nas u ovoj kampanji optužuju da se bavimo prosrpskom propagandom u filmu ‘Sarajevo – rikošet’, ta kritika je neosnovana i neprimerena. Istina je da mi otkrivamo kontakte između Alije Izetbegovića i ekstremnih islamista iz vrhova Al Kaide. Oni treba da zauzmu svoje veliko mesto u istoriji Bosne. Napisali smo svoju verziju i ona se očigledno ne dopada onima koji vode kampanju protiv našeg programa”, istakao je Fluim, koji je dobitnik prestižnih domaćih i internacionalnih nagrada za istraživačko novinarstvo.
Stvarnost i propaganda
Druga strana masakra u Srebrenici
On je rekao da je na početku građanskog rata u BiH kao i mnogi drugi, bio potresen pričama o srpskim zločinima, slikama iz Sarajeva, ljudima upucanim na ulicama, bombardovanjem grada i masakrom u Srebrenici, dok nije shvatio da postoji i drugačija stvarnost od one koju su novinari predstavili.
Flium je dodao da je u BiH, kao i u nizu drugih zemalja u kojima je kao reporter pokrivao ratove, uvek bio veliki izazov razdvojiti ratnu propagandu od stvarnosti.
“Otkrili smo nepoznate i nove strane bosanskog konflikta. Reakcije ukazuju na to da su otkrivene činjenice nove i za većinu… Dva događaja su obelježila moje viđenje rata. Jedan od Bošnjaka mi je uzgred spomenuo izdaju Alije Izetbegovića prema njima i prema gradu, što je pobudilo našu pažnju. Ali pobudilo je pažnju i kod bosanskih novinara koji su kasnije usmerili istraživanje u tom pravcu. Posle toga smo malo-pomalo otkrivali komplikovanu i značajnu predistoriju masakra u Srebrenici”, kaže norveški novinar.
Barbarosa
Odmah po završetku rata u BiH, započeo je rat protiv Amerike
Drugi događaj, naglašava on, koji mu je privukao pažnju je priča o tajnom naoružavanju Tuzle 1994/95, a taj događaj je predstavljao kršenje zabrane Ujedinjenih nacija o naoružavanju.
“Ovo naoružavanje su potvrdili i centralni izvori u Armiji BiH. Taj isti izvor nas je uputio na trag priče o ulozi islamskih fundamentalista u Bosni i njihovoj vezi sa Al Kaidom”, istakao je Flium.
On je za frankfurtske “Vestionlajn” rekao da je dolazak 42 “sveta ratnika” iz Avganistana u BiH početkom 1992, na čelu sa vođom zvanim Barbarosa, najavio početak najkrvavijeg rata u Evropi nakon Drugog svetskog rata.
“A Barbarosina deklaracija je glasila – Al Kaida ima za primarni cilj da napravi operacionu bazu u Evropi protiv svih neprijatelja Al Kaide i protiv Amerike. Čak 3.000 stranih vojnika borilo se u Bosni za džihad. Još kaže da su svi ti vojnici bili pod direktnom komandom bosanskog predsednika Alije Izetbegovića, a koji je u zapadnim medijima glumio umerenog evropskog vođu”, istakao je Flium.
On je ukazao da je odmah po završetku rata u BiH, krenuo rat protiv Amerike i Zapada, a desetorica napadača na njujorške tornjeve bili su veterani iz rata u BiH.
[...] другачије од оних у Британији, Немачкој и Француској (Дахије (ни)су Срби и ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА). Надам се да ће [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
Kolika je stvarna opasnost od vehabija u Bosni i Hercegovini i u regionu
Ekstremisti s dugim bradama i skraćenim pantalonama
Autor: Grujica Spasović
„Vehabizam je rak-rana muslimana koju mogu, a i moraju samo oni zaliječiti. To je najopasnija sekta koja se ikad pojavila u ruhu islama. Mislim da ne smijemo čekati da eksplodira bomba ispred američke ili britanske ambasade da bismo shvatili koliko zla ovdašnjim muslimanima ovi mogu nanijeti“.
Ovako je, proročki, pre desetak godina, upozoravao Jasmin Merdan, urednik knjige o vehabizmu objavljene u Sarajevu. Zanimljivo je napomenuti da mu je Sizifov posao bio da pronađe recenzente za knjigu koju je napisao Hasan Ali Sekaf, jedan od pokajnika ovog pokreta, koga inače smatraju direktnim potomkom Fatime, kćeri proroka Muhameda. Bilo je puno pretnji izdavaču još pre nego što se knjiga pojavila, a jedini koji se usudio da napiše recenziju bio je profesor Rešid Hafizović.
Pucnji u Sarajevu
Prošlog petka u Sarajevu pucnji iz kalašnjikova vehabije Mevlida Jašarevića na američku ambasadu ponovo su aktuelizovali priču o opasnostima od ekstremnog poimanja islama, pre svega od onih koji su karakteristični po dugim bradama i skraćenim pantalonama.
Vehabije, koje inače odbacuju ovo ime i smatraju ga uvredom, prihvataju samo onakav verski život kakav je bio u prve tri generacije posle proroka Muhameda. Sve van tog izvornog islama treba izbaciti. Oni su neka vrsta muslimanskih globalista, pa za njih ne postoje kategorije kao što su demokratija, kapitalizam, socijalizam, stranke, izbori, nacije, države, ideologije, zastave, himne, lične karte. Musliman, po njima, može da radi samo dve stvari – to su dava (propagiranje vere, socijalno staranje, misionarski rad) i džihad (borba na Božijem putu, duhovni, intelektualni ili fizički napor u borbi protiv zla i odbrani da se slobodno i neometano praktikuje islam). Oni su protiv pominjanja čoveka u molitvi, jer musliman može da se moli samo Alahu, protiv muzike, svetačkih grobova, mauzoleja, protiv mevluda (slavljenja dana kad je rođen poslednji Božiji poslanik Muhamed).
BiH nevernička zemlja
Još pre četiri godine, uticajna grupa Kelimetul Hak je na svom vebsajtu proglasila Bosnu i Hercegovinu za neverničku zemlju u kojoj su muslimani ugroženi. Tu se navodi i pet strogih zabrana za muslimane: Ustav BiH i zakoni ne mogu da budu iznad Kurana i suneta (prakse proroka Muhameda); zabranjeno je uzeti državljanstvo ako se uslovljava zakletvom za poštovanje ustava i zakona; zabranjeno je da se radi za medijske kuće jer one „odvraćaju ljude od islama“; zabranjena je proslava Dana državnosti BiH, Prvog maja, jer to spada u „oponašanje nevjernika“; zabranjen je i nacionalizam manifestovan nošenjem zastave i grba BiH, čak i navijanje za državnu reprezentaciju.
Analitičari smatraju da mogu da se identifikuju četiri frakcije koje se bore za prevlast unutar pokreta nastalog na učenju i delovanju reformatora Šejha Muhameda bin Abdul-Vehaba (1703-1787). Najmoćniji su tradicionalni konzervativci koji su izrazito apolitični i koji za militantne selefije kakav je bio Osama bin Laden tvrde da „samo čine nered na zemlji“. Drugi su reformističke selefije koji se zalažu za islamizaciju društva putem postepenih reformi, vaspitanja, obrazovanja i ideološkog sučeljavanja sa sekularistima i liberalima sklonim zapadnim vrednostima. Oni su protiv nasilnih metoda i evoluiraju usvajajući sve više liberalne vrednosti netipične za tradicionaliste. Ovoj grupi pripada većina selefija/vehabista u BiH. „Džihadisti legalnog džihada“ su militantno krilo selefizma koji zagovaraju borbu kao strogo versku dužnost svakog muslimana, ali samo tamo gde su muslimani napadnuti i gde je jasno ko je neprijatelj.
Uticaji iz Egipta
Kako tvrdi Muhamed Jusić, poznati islamski teolog, novinar i publicista, najekstremniji oblik vehabijske ideologije razvio se pod uticajem militantnih islamističkih pokreta iz Egipta koji su na avganistanskim ratištima i u kampovima za obuku kombinovali selefijski verski konzervativizam sa idejama tekfira (proglašenja muslimanskih zajednica i pojedinaca koji u njima žive nevernicima). Nakon 11. septembra ovi militanti su, uz nesvesnu podršku globalnih medija, postali jedini eksponenti islamskog militarizma i skoro u potpunosti potisnuli ideju mudžahida, legitimnog džihada nesklonog terorizmu koji su se do tada smatrali samo borcima za slobodu. Sinonim za njih je postala famozna organizacija Al-Kaida.
Postoje vrlo različite i kontradiktorne procene koliko vehabija ima na Balkanu, posebno u BiH. Sarajevski muftija Husein ef. Smajić, koji je i predsednik Komisije Rijaseta Islamske zajednice BiH za paralelno tumačenje islama, kaže da ima samo četiri-pet džemata (vernici iz najmanje sto domaćinstava međusobno povezanih u izvršavanju zajedničkih islamskih dužnosti u zajedničkoj molitvi) koji su skloni ovakvom tumačenju islama. Za ovu priču značajna su i četiri nezavisna džemata u Beču koja su van kontrole Islamske zajednice BiH, jer je na njihovom čelu hafiz Muhamed Porca, Sarajlija koji je fakultet završio u Medini, koga smatraju jednim od glavnih finansijera vehabija. Po jednom istraživanju, gotovo 70 odsto muslimana izjasnilo se protiv vehabijskog pokreta, dok ga 12 odsto podržava. Po drugim procenama, koje nisu previše verodostojne, čak 20 odsto vernika je u vehabijskom pokretu. Kako se pretpostavlja da u BiH danas živi oko dva miliona ljudi muslimanske veroispovesti, ispada da ima čak 400.000 vehabija. Negde oko 10 odsto njih je plaćeno, a oko 4.000 njih je spremno da izvrši samoubilački akt ili neki drugi teroristički čin. Po španskom vojnom stručnjaku za religijski ekstremizam Huanu Karlu Antunezu, samo 3.000 vernika sledi saudijsku interpretaciju islama, a tek oko 200 bi moglo da „počne da razmišlja na opasan način“.
Upozorenje obaveštajaca
Direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Almir Džuvo je 12. jula prošle godine izjavio da u BiH „vreba opasnost od oko 3.000 potencijalnih terorista, izuzetno dobro opremljenih i obučenih, od kojih su samo tri do četiri posto stranci“. Ovaj podatak, iznet nakon terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu kad je stradao jedan policajac a više njih ranjeno, izazvao je velike proteste Islamske zajednice, pa je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić zatražio objavljivanje imena svih potencijalnih terorista. To se, naravno, nije dogodilo. Po izveštaju SIPA (Agencije za istragu i zaštitu) za 2009. godinu, BiH ima između pet i sedam hiljada vehabija. Dobro su naoružani, i legalnim i ilegalnim oružjem. Obučavaju se na kompjuterima, rukovanju oružjem, eksplozivom, sve više se bave i prodajom droge. Simpatizeri pokreta dobijaju mesečno po 100 KM (50 evra), zabrađene žene do 400, a nezaposleni 500 KM. Novac uglavnom stiže preko Beča, odnosno Muhameda Porce i Kulturnog centra Saudijske Arabije u Sarajevu.
S druge strane, raste otpor prema nejasnom odnosu Islamske zajednice prema vehabijama i među muslimanskim intelektualcima. Još pre pet godina, akademik Rešid Hafizović, veliki autoritet za islam i profesor akaida (islamske doktrine) na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, objavio je u dnevniku Oslobođenje dramatičan apel pod naslovom „Oni dolaze po našu djecu“.
Fatalni virus
„Taman kad su europski muslimani u Bosni, Bošnjaci kao autohtoni europski narod, pomislili da su preživjeli najgore, kako-tako zadržali tlo pod nogama nakon okrutne i krvave agresije koja je netom bjesnila ovim prostorom, u to ih je zadesila nova noćna mora, podlija i opasnija, strasnija i neizvjesnija negoli ijedna u dosadašnjoj inače krvavoj povijesti ovdašnjih muslimana. Sada kad su reducirani do broja ispod kojeg se niko više ne može zvati narodom niti može računati na opstanak i preživljenje, bosanski muslimani su zaraženi novim, fatalnim virusom, kao recidivom tek minule agresije, a utjelotvorenje tog virusa je prepoznatljivo u arogantnoj, namrgođenoj, agresivnoj i za ovaj prostor i vrijeme anahronoj pojavi zvanoj vehabizam.
To je ‘najbolja’ tekovina karadžićevsko-mladićevskog načertanija i njihova zavjereničkog scenarija, tekovina koja je tu, među nama, s ciljem i nakanom da dovrši ono što onaj zlotvorni dvojac i njihovi mentori nisu uspjeli tokom agresije. To zacjelo nije samo njihova tekovina, već tekovina i zluradih vehabijskih mentora sa Istoka i Zapada, iz Saudijske Arabije, ali i iz nekih političkih centara moći u Europi, baš onih čiju nečasnu ulogu u agresiji na Bosnu dobro pamtimo i nepogrešivo prepoznajemo“ – napisao je profesor Hafizović.
Umesto podrške profesoru, Rijaset IZ, tačnije reisu-l-ulema Cerić, već sutradan je oštro kritikovao njegovu „neprimjerenu retoriku i kvalifikacije“. Jedan od retkih koji je javno stao u odbranu Hafizovića bio je akademik Esad Duraković koji je, deprimiran „egzekucijom jednog profesora“, ovako zaključio svoj tekst: „U ovakvom stanju duha, ne ostaje mi ništa drugo nego da umom i srcem ispišem sljedeću rečenicu: S mnogo gorčine, velim da prezirem doba koje mi je dosuđeno da ga živim“.
Brojni su motivi koji mnoge, naročito mlade i manje obrazovane, privlače vehabijskom pokretu. Većina, očigledno, veruje da oni zaista propagiraju i praktikuju čisti, „izvorni“, islam. Zatim, to je i rezignacija, pa i bes, nastao porastom islamofobije na Zapadu, naročito nakon 11. septembra i ratovima u Avganistanu, Iraku, Libiji. Beznađe, nezaposlenost, siromaštvo takođe su razlozi za radikalizaciju, ali ni finansijski razlozi nisu za zanemarivanje. Tako svaki pripadnik ove zajednice u sarajevskom naselju Sokolović kolonija, kako je pisao nedeljnik Slobodna Bosna, mesečno dobija 400 KM (200 evra), a njihove supruge, ukoliko su pokrivene, čak 1.000 KM. U Mostaru, po izvorima nedeljnika Dani, vehabije su primale po 800 KM. Velikom broju dece se isplaćuje mesečna pomoć, poklanjaju im se knjige, školski pribor, odeća i obuća. Istovremeno, to je vrlo često siguran azil za kriminalce, alkoholičare, narkomane.
Šerijatska policija
Problem sa mnogim vehabijama je, pre svega, njihova želja da se celo društvo ponaša po njihovim kriterijumima. Često njihova „šerijatska policija“ fizički napada ljubavne parove po parkovima, parkinzima, izletištima, mračnim mestima, optužujući ih za nemoral. Pre tri godine, grupa od nekoliko desetina vehabija, potpomognuta ekstremnim navijačima, sprečila je održavanje prvog Queer festivala u Sarajevu, kad je povređeno više posetilaca, a najteže 34-godišnji Danac, selektor filmskog programa. Pretnje poznatoj rediteljki Jasmili Zbanic uputili su još pre nego što je završen scenario za njen film „Na putu“. Dovoljno je bilo saznanje da će u njemu biti reči i o vehabijama. Kad je film stigao u bioskope – ućutali su se. Kritike su stigle s druge strane – neki su ocenili da su vehabije prikazane kao bezazlena „pacifistička sekta“ (Nedžad Ibrahimović).
Uprkos telefonskoj pretnji da je podmetnuta bomba, prošlogodišnji koncert Zdravka Čolica nije otkazan samo zato što se na Stadionu Koševo već bilo okupilo oko 70.000 posetilaca, pa je policijska procena bila da bi panika verovatno proizvela veći broj nastradalih. Kad su uhvatili vehabiju koji je pretio, rekao im je da bi sigurno podmetnuo bombu – samo da je imao.
Nisu sve vehabije teroristi, ali svi teroristički napadi i otkrivene namere upućuju na vehabije i njihove simpatizere. O njihovim brojnim napadima se dosta zna, ali ima i obračuna među njima, naročito kad treba uskladiti svakodnevni život sa principima „izvornog“ islama. Smajil Abdurahmanović i Velid Zahirović iz Zavidovića bili su dobri prijatelji i vehabije. Problemi su nastali kad je Smajil zatražio od prijatelja da mu da kćer za ženu, iako je već bio u braku. Velid nije hteo ni da čuje, uprkos višemesečnom insistiranju Smajila. Onda je 6. juna 2009. Abdurahmanović došao pred Zahirovićevu firmu u centru grada i u leđa ispalio metak iz pištolja. Za ubistvo je osuđen na 18 godina zatvora.
Nesuđena nevesta imala je – 9 godina.
Policajcima je hladnokrvno odgovorio: „I poslanik Muhamed je imao mlade žene.“
Promocija u Zagrebu
Po nekim tumačenjima, prvi put se za vehabizam na ovim prostorima čulo pre četrdesetak godina kad je trebalo da se gradi islamski centar u Zagrebu. Pristalice je dobijao i među studentima koji su se vraćali sa studija u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Jemenu, Alžiru. Međutim, sve su to bili samo pojedinačni slučajevi bez nekog većeg odjeka i odziva, sve do rata 1992-1995. kad se Bošnjacima pridružilo više stotina avganistansko-arapskih mudžahedina ili „svetih ratnika“. Više su se istakli ratnim zločinima i propagiranjem netolerantnog tumačenja islama, nego kao dobri borci. Nakon Dejtona, ogromna većina je napustila BiH, ali seme je zasejano i pronašlo put do mnogih, naročito mladih, vernika.
Smrt lidera Jusufa Barčića
Poslednju deceniju, u vrhu vehabijskog pokreta, obeležila su dva lidera. Pravi duhovni vođa je Nezim Halilović Muderis, direktor Vakufske direkcije Islamske zajednice i propovednik u džamiji Kralj Fahd u Sarajevu, koju je izgradila Saudijska Arabija, gde se vehabije masovno okupljaju. Muderis, ne baš uverljivo, ali uporno negira da je njihov čovek, ne krije stav da je BiH „najbolje urediti po islamskim zakonima“, mada priznaje da to sada nije realno. Drugi je Jusuf Barčić iz okoline Tuzle, koji se pre 12 godina vratio sa studija u Medini. Osnovao je „pokretni džemat“, pa je sa svojim pristalicama putovao od džamije do džamije da drži predavanja i promoviše selefizam. Kako je izazivao sve veći bes tradicionalnih vernika, u IZ su odlučili da mu se suprotstave zaključavanjem čuvene sarajevske Careve džamije, gde je došao da klanja ikindiju-namaz (popodnevnu molitvu). Dogodilo se to 22. februara 2007, a Oslobođenje je zabeležilo da je to „možda prvi put u 500 godina postojanja ove džamije, da u njoj nije proučen ezan (poziv na zajedničku molitvu), niti je klanjan namaz zbog nesporazuma muslimana“. Bio je u zatvoru nekoliko meseci zbog nasilja u porodici. Televizijske gledaoce zabavljao je svojim objašnjenjima zašto vozi auto bez tablica i dozvole i zašto se ne zaustavlja pred crvenim svetlom na semaforu. „Alah zna da sam registrovan i za mene postoji samo zeleno“, govorio je. To mu je i došlo glave. Nastradao je 30. marta 2007. u Tuzli u saobraćajnoj nesreći kad je izgubio kontrolu nad „mazdom“ koju je kroz grad vozio 150 km na sat uprkos ograničenju na 60. Njegova dženaza (sahrana) bila je dosad najveći skup njegovih pristalica – okupilo se oko 3.000 vehabija iz zemlje i inostranstva.
http://www.danas.rs/dodaci/vikend/ekstremisti_s_dugim_bradama_i_skracenim_pantalonama.26.html?news_id=227388
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
[...] Дахије (ни)су Срби [...]
ZORAN PANOVIĆ
Novi fosili
Baš svaki dan JAT treba da leti na liniji Beograd – Banjaluka. Stotine studenata iz Republike Srpske treba da se školuju u Beogradu za deficitarna zanimanja. Specijalne veze moraju da budu suštinske… Ali, stani malo Panoviću, jer su to tvoji predlozi za „šumsku i genocidnu tvorevinu“, ili predlozi Dodika, Tadića, Vuka Jeremića…?
Ne, dragi čitaoci koji pozivate na „realnost“ na Kosovu (i Metohiji), a gnušate se svake „realnosti“ u Bosni i Hercegovini, nisu to reči nikoga malopre pomenutog. To su reči koje je kolegama i meni u pero diktirao Zoran Đinđić. U Banjaluci. Jednog popodneva. A, istog dana, samo pre podne, Bagzi je probao da ga ubije ispred Arene (tadašnjeg Limesa). I, stvarno, da li vi dragi čitaoci koji se kunete u Đinđića, u njegovu viziju, i tako to, a istovremeno prezirete socijaldemokratu Mila Dodika, iskreno mislite da Zoran Đinđić, da je živ, a tek da je premijer ili predsednik, ne bi bio u Boriku na proslavi 20 godina Republike Srpske? Pa ako je tamo onda bio, i to povodom otvaranja Hemofarmove fabrike, zašto sad ne bi bio? Da li poštovaoci lika i dela, stvarno misle da je i RS bila delom u „viziji“, ili bi Đinđić pozvao na ukidanje RS i na stvaranje „funkcionalne“ BiH. I da li stvarno mislite da Đinđić nije bio svestan zločina, od kojih neki zaista i jesu u temeljima mladog entiteta (kao što su u drugim formatima i u temeljima nekih drugih eks-YU bantustana). I dobro, da se Đinđić pojavio u Boriku da li bi ga neki današnji obožavaoci podsetili na „vola na Palama“ koji je u pakosnoj frazeologiji u jednom trenutku pretekao čak i čuveno Vukovo (Draškovićevo) odsecanje ruke svakom ko u Raškoj (Sandžaku) digne muslimanski barjak.
I da znate, nije bilo tada u Banjaluci među Srbima baš mnogo Đinđićevih fanova. Nije se taj „vo na Palama“ toliko primio među vojnicima Ratka Mladića da potre „nemačkog špijuna“ i „izdajnika“. Nikad ti njega ne bi baš mnogo zavoleli, kao što ga ni popovi nisu zavoleli zbog uvođenja veronauke. Niti je Đinđić njima tamo podilazio mlateći srpstvom o gloginje. Ne, on je tamo poveo i privrednike. Pored Babića (Hemofarm), tu su bili i Mišković (Delta), Radulović (C Market), Savićević (Geneks, Zastava…)…, i predstavio specijalne veze suštinski različite od onih na relaciji Milošević – Krajišnik, i to veze koje ne bi trebalo da iritiraju nikog racionalnog u Sarajevu. U Banskim dvorima, Đinđić je održao predavanje pod nazivom „Od nacionalizma ka patriotizmu“, što je, priznaćete ipak mali trn u oku, ako ne kopernikanski preokret, u odnosu na ideologiju koja se tamo bila zapatila. Vrlo jasno, premijer je istakao da se Srbi (sa obe strane Drine) moraju osloboditi mitomanije, zabluda i nacionalizma. Da moraju osloboditi kreativne potencijale, promeniti imidž i biti konkurentni na tržištima. U podtekstu sve je to značilo i suočavanje sa prošlošću. Pa i onom haškom. Naravno, bilo je nadrealno očekivati da se Đinđićeva vizija primi samo u Republici Srpskoj, ali ako se ostvare one Dodikove virtuelne projekcije sa bimova, ona bi se na neki način i ostvarila. Dodik ne negira Srebrenicu, za EU i NATO je. Čini se da bi to pre moglo da iritira srpske nacionaliste.
Mnogo se manipuliše sa Đinđićevom posthumnom harizmom. S jedne strane da je u njemu Ćosić prepoznao „novog Pašića“, kao što je nekad u Miloševiću prepoznao istog, do toga da se Đinđićeva vizija izoluje od njegovog nacionalnog osećaja. Iako je premijer bio veći patriota od tuceta ovih naših današnjih lidera zajedno. Doduše, treba da budemo pošteni, pa da priznamo da smo kolega i ja u jednom trenutku napustili njegovo predavanje u Banskim dvorima i otišli na pivo (i to „nektar“). Tek posle smo shvatili šta je Đinđić mislio kad je rekao da svi moramo početi da menjamo sebe ako mislimo da nam i država i društvo budu bolji.
Ako bi se BiH raspala, u srpsko – bošnjačkim relacijama ne bi se dobilo ništa drugo do jedna nova Gaza i jedno novo Pridnjestrovlje. Ako bi se RS ukidala, to bi jedino moglo da se uradi onako kako Mesić misli: Da je hrvatska vojska prekine tamo gde je najtanja, da Armija BiH uradi ostatak posla, a da svet to aminuje. Dobro, to je Mesić predložio ako Dodik krene u otcepljenje. Ali, Dodik kaže pre neki dan da Srbima BiH „nije tesna“. Pa, zamislite da je to Rugova rekao Miloševiću ili Tači Koštunici. Ako se srpski unitarizam pokazao kao fatalan za Jugoslaviju, kako bi se to BiH usrećila unitarizmom? Možda sam ja naivan, ali zar se do funkcionalne BiH ne može doći ako oba entiteta postanu funkcionalna i komplementarna. Ako oba entiteta dostignu evropske standarde, zar samim tim i njihove barijere neće biti prilično obesmišljene? I zar to nije najbolja revizija Dejtona koji je pravljen na mehaničkom miru (zamrznutom konfliktu).
U seriji atraktivnih obraćanja javnosti Ivica Dačić izjavi pre neki dan da RS treba da bude Pijemont srpstva. Ma koliko slatkorečive, rizične su to izjave, jer znamo kako je ispalo kad je Srbija glumatala Prusku u regionu. Bošnjaci jesu jedini iskreni čuvari BiH istorijskog kontinuiteta, a RS je paradoksalno garant BiH. Iako se omalovažavanjem BiH Srbima često potire bosanski identitet, što je takođe istorijski apsurdno.
U racionalizaciji debakla za EU kandidaturu, od nekih naših visokih rukovodilaca sam čuo da to teško ide jer se sve tobože odvija po onoj Semjuela Hantingtona da će rampa biti na Drini. Ali, otkud onda Bugari u EU, a Mile Dodik preko Drine? Da je poživeo, teško bi se Tuđman izvukao od Haga. Bilo je u njegovom HDZ-u i otvorenih ustaških elemenata, bio je Tuđman kičasti hibrid Tita i Franka, ali nikad Franjo nije imao dilema da je Hrvatskoj mesto u EU. Tačnije, da Hrvatska treba da se vrati kući. I ste strane Jadranka Kosor je bila u pravu kad je početkom decembra u Briselu pristupnicu u EU posvetila Tuđmanu. Da je Srbija na vreme evropski mislila, ništa joj Hantington ne bi mogao. A, pošto nije i Đinđić bi se na kraju morao suočiti sa dilemom: Kosovo ili EU. Onomad u Banjaluci, on je zaista naglasio potrebu da se hrabro krene u rešavanje tog mega problema.
Britanski evroskeptik Najdžel Feridž nedavno je upozorio Hrvate da glasanjem za EU glasaju za novu Jugoslaviju, i da će nezavisnost na koju su čekali 1.000 godina izgubiti posle 20 godina. Znate onu frazu, ako smo svi u EU, onda mnoge stvari postaju nebitne. Ali, stvar je u tome što nikad nećemo svi biti u EU. Što je najveća nada Hrvatskoj da će se spasiti novih Jugoslavija, od one „sličnokrvne“ Igora Mandića do one Jugosfere Tima Džude. Kad smo već kod Jugoslavija, nekako je prošlo nedovoljno primećeno da su na sahrani Ante Markovića bili „najveći separatista regiona“ Milorad Dodik (inače, njegov stari saborac) i Stjepan Mesić koji je „obavio zadatak“. Razbio Jugu, jelte.
Novi fosili u Centru Sava (i to sa Sanjom Doležal) ne idu uz tužakanje za stare genocide. Do iskrenijih odnosa i istorijskih istina ipak treba dolaziti na primerenije načine. A, znate šta mi kaže komšija kad je čuo da Janković ne može da skupi većinu za slovenačkog premijera: „Ne daju Srbinu! Cankarjev dom, Panoviću!“
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/novi_fosili_.1083.html?news_id=231963
SAFETA BIŠEVAC
Džepovi puni patriotizma
Da li se slegla prašina oko duela Milorad Dodik-Čedomir Jovanović? Utiske smo sredili, ko je bio za Dodika i dalje je za njega, ko je za Čedu odstupiti takođe neće. Pokušajmo za trenutak da učinimo nemoguće, zanemarimo čisto političku konotaciju izjava ova dva političara i osvrnemo se na „ljudski“ deo. Dodik je, tvrdi, spašavao muslimane tokom rata u BiH, ne sumnjam u to, tada nije bio zastupnik ratne politike i svaka mu čast na svakom spašenom čoveku. Ali, iz njegovih „mirnodopskih“ izjava može se zaključiti da nikakav zajednički život Srba i Bošnjaka u BiH nije moguć jer u Sarajevu na svakom ćošku grade džamije, vehabije šetaju i samo gledaju kog Srbina će da maltretiraju, a kad se neki hrabri Srbin odvaži da na trafici zatraži srpske novine, onda ga šikaniraju.
Bosance bog dao duhovite, pa su čim prije demantovali neke od Dodikovih tvrdnji i to empirijski. Internetom kruži snimak na kome jedan mladić u Sarajevu prilazi trafici i obraća se prodavcu: “Dobar dan, ja sam Srbin iz Sarajeva, mogu li da kupim srpske novine?“ Prodavac odgovara: „Dobar dan, kako da ne, evo imamo…“ Malo kasnije konstatuje: „Nisi ti sarajevski Srbin, jer da jesi ne bi to ni pominjao. Došao si da provociraš nešto, ali neka…“ Onda se taj mladić „vadi“, „jesam Srbin, ne provociram…“ Kupi novine i živ i zdrav ode. Na Fejsbuku je nastala grupa „Stop šikaniranju u sarajevskim trafikama i restoranima“, čiji članovi zbijaju šale na račun Dodikove izjave. Između brojnih komentara i primera „šikaniranja“ našao se i „slučaj“ Svetlane Cenić. „Želim da prijavim nekoliko slučajeva šikaniranja i ugrožavanja mojih elementarnih ljudskih prava, da ne kažem demokratskih! U ćevabdžinici „Željo“ nisu hteli da mi naplate ćevape, iako pouzdano znaju da sam Srpkinja. Gospodin nije hteo da čuje da platim, samo je ponavljao: „Nema govora, gospođo, kuća časti!“, i pored mojih upornih navaljivanja, gde je moglo doći i do incidenta. Time je ugrozio moje elementarno pravo da trošim pare!“
Neko će reći, ma daj, svakakve gluposti se nalaze na internetu, nisu to nikakvi argument. Ali, šta ćemo sa primerima iz svakodnevnog života? Evo, nekada zaraćene borce Armije BiH i Vojske RS približila zajednička nevolja. Boračka pomoć mala, penzije bedne, a Vlada RS borcima VRS ne isplaćuje deo novčane pomoći koji im po odluci Suda BiH pripada. Htela i Vlada Federacije Armiji da smanji pomoć, no oni žestoko protestovali. Tako sada pripadnici Armije BiH koji su u međuvremenu penzionisani dobijaju veće penzije od svojih kolega iz VRS. I sada skupljaju pomoć za nekadašnje ratne protivnike. Predsednik Udruženja otpuštenih vojnika iz Federacije Senad Hubijer priznaje da je bilo nekih koji su negodovali. „Imamo nekih boračkih udruženja iz Federacije koja nisu podržala ovu inicijativu. Jedan od razloga je bio oni su na vas kao pucali, vi im sada prikupljate pomoć. Međutim, mi ne gledamo više na to. Ono što je bilo ne smijemo i ne možemo zaboraviti, ali mi moramo dalje živjeti. Ako je Vlada RS dopustila da njihovi bivši pripadnici Vojske RS i njihova djeca trenutno sada nemaju hljeba da jedu, mi to ne možemo“, objašnjava Hubijer.
Sneg i vejavica približili su Bošnjake i Srbe ovih dana. Košarkaši vršačkog „Hemofarma“ krenuli na utakmicu u Široko, BiH, ali ih vremenska nepogoda omela. U selu pored Mostara bili zavejani 35 sati, a bračni par Omerović, Mirsada i Enver i njihov sin Adin, uspeli su da dođu do autobusa i pruže pomoć u hrani i piću. Mirsada je sa komšijama, Salemom i Zulejhom Musić, hranom i napicima pritekla u pomoć. „Izneli smo sve što smo imali u frižideru i zamrzivaču, meso, uštipke, razne sireve, kompot, čajeve, čak i domaću rakiju da se momci ugreju. Iako su sportisti, valjalo je da se okrepe. Komšinica Zulejha je umesila nekoliko kilograma hleba“, kaže Mirsada Omerović.
Pa zar se tako ponašaju „prirodni“ neprijatelji? Oni što nikako ne mogu da žive zajedno? Ako ne mogu u BiH, kako bi u Srbiji Srbi i Bošnjaci mogli da žive zajedno? Rat u BiH doneo je tektonske promene u etničkoj slici i životu naših naroda. Normalno je da Srbi, Bošnjaci, Hrvati posle četiri godine rata, drugačije gledaju jedni na druge. Sigurno da Srbi u Sarajevu imaju ozbiljne probleme, ali nije lako ni Bošnjacima u Banjaluci. Nikako iz toga ne treba zaključivati da ne možemo da živimo zajedno jer jednostavno moramo. Devedesetih godina su narodi ovih prostora naseli na ratno-huškačku i šovinističku propagandu, imali smo ratove, zločine, dobili bedu i siromaštvo. Samo glavni inspiratori, oni što su se busali u grudi junačke, srpsko-bošnjačko-hrvatske, dobro su prošli. Mislite o tome pre no što ponovo nasednete na sličnu propagandu. I svakom „patrioti“ prvo pogledajte u džep i proverite imovinsku kartu.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/dzepovi_puni_patriotizma_.888.html?news_id=233552