Др Андреј Фајгељ
Београд, 04.07.2011
Прошли су и пријемни испити. Али факултети ће још неко време бити под опсадом: телефони и даље звоне, а уобичајену тишину професорских кабинета прекидају збуњене главе које провирују иза врата: „Је ли овде…”. Али чекај, нешто не ваља. Нема студената!
Уместо њих, ту су углавном маме, али и тате, рођаци, пријатељи, професори који су их спремали… Све комбинације су могуће, само да се будући бруцош не појави лично. Понекад се чини да нека невидљива ограда опасује факултет: дешавало се да остану испред у кафићу док мама заврши посао. На самим пријемним срцепарајући призор: напети родитељи гурају се уз децу до последњег тренутка, све док их на вратима сале не раздвоје зли асистенти.
Уосталом, замислите да неко остави рођеног сина да сам упише факултет. Дете отишло аутобусом, обавило посао, и вратило се. Брука! Додуше и овде важи пословица “чега се паметан стиди…”. Има чудака који би се поносили тиме што се деца не ослањају на њих. На Западу су људи, ваљда од силног богатства, толико отуђени да од малих ногу терају децу да све раде сама. Као да су, не дај Боже, сирочад. Наше снајке у Америци знају како су их стрељали очима кад би петогодишњаку додале пешкир или пиџаму.
Нисмо ни ми увек били савршени. Некада су постојале разне прилике да се млади људи одвоје од родитеља. Одлазили би на пар година – у војску, манастир, код газде – што се између осталог објашњавало и припремом за самостални живот. Момци који уче занат ишли су „у френт“, да од мајстора до мајстора, некад и по свету, траже посао у замену за скроман смештај и џепарац, и најбоља знања и вештине. Ово је важило и за газдинске синове, који би таквим потуцањем заменили богатство родитељског дома.
Који савремени газда би приредио тако нешто свом детету? Али има и данас пропуста. Чак и наша држава рачуна да су деца већ са осамнаест година одрасла. Стичу правну одговорност и пословну способност, могу да гласају, возе кола, набављају ватрено оружје, да се венчавају и праве децу… За ово последње су, мора се признати, стасали одавно. Телесно су заиста одрасли, има момака који већ губе косу.
Кад се све тако наброји, човек се ипак упита да ли је у праву. Добро, упис смо одрадили уместо деце. Хоћемо ли сутра учити уместо њих? А прекосутра, кад буде време за посао, брак? Знамо да их не можемо вући за руку кроз живот, аипак то радимо. Не зато што имамо план, не што смо убеђени да тако треба, већпо навици. И зато што волимо своју децу. А помоћ не може да шкоди, зар не?
Међутим може, итекако. Постоји један тренутак који означава прекретницу у васпитању: кад дете научи да нешто ради само. Након тога помоћ се претвара у сметњу. Ако наставимо, навикавамо га да се не ослања на себе, већ на друге. Помало као да га здравог терамо да хода са штакама. Да шепа кроз живот, иако би могло да трчи.
Такво шепање је постало национални спорт. Лош обичај се увукао у традиционалну породицу и васпитао читаве генерације да живе на туђој грбачи. Ко одраста по принципу „пусти сине ја ћу“ тешко ће израсти у одговорну и вредну особу. Онај младић који чека у кафићу док га мама уписује на факултет мораће да постане други човек да би тај факултет и завршио.
Да преузме одговорност, да стекне радне навике, да изгради став да је његов живот у његовим рукама. А то се не учи са двадесет, већ са пет година, када се усваја систем вредности. Ако и успе, то неће бити захваљујући родитељима, већ упркос њима.
Ако волите своју децу, промените породичне обичаје. Било да учите од Запада или од српске традиције, од биологије или искуства, схватићете да наша улога није да сачувамо децу од самосталности и личне одговорности. Напротив, треба да им омогућимо да их стекну.
Без њих нема одрастања: зато и имамо толико „деце“ од двадесет година. Са друге стране, ко се са три сам облачи, са четири спрема собу, са пет помаже у кући а са шест ради прве домаће, моћи ће кад дође време и о држави да брине. А факултет ће завршити без цењкања са родитељима, у року, са добрим просеком, и још ће му остати времена.
Зато, од малих ногу радите, не уместо детета, већ са њим. А чим научи, пустите га самог. Надгледајте, али не помажите. Јер ћете детету пружити или моћ или помоћ.
The Next Generation
Stevan Filipović
04.07.2011.
The best lack all conviction, while the worst are full of passionate intensity.
W. B. Yeats
Ok, svi se slažemo da je u Srbiji besmisleno planirati stvari, razmišljati više od dva dana unapred, i da bi futur trebalo izbaciti iz gramatike. Da se ne zna da li će prvo zemlja bankrotirati ili preći u ruke radikalima. Da svi mlađi iole obrazovani ljudi beže u inozemstvo kao pacovi iz broda koji tone. Da su mediji slobodniji u Kafiristanu nego ovde (iako Kafiristan zapravo ne postoji).
Ali…
Ali, mi koji smo odlučili da ipak ostanemo ne možemo da se vadimo da smo tu odluku doneli u stanju pomračene svesti, već smo ipak (pretpostavljam) godinama razmišljali, vagali i na kraju rekli, dobro, to je to – sve je sranje, ali ja ipak ostajem zato što _ _ _ _ _ _ _ _ _ (popuniti prazan prostor razlozima koji su vas na to naveli).
Međutim, ako je neko već odlučio da živi u Srbiji, a pri tom kaže da ima problem sa zilion stvari u ovoj zemlji, da li ima pravo da misli da će sve to da se reši samo od sebe? Da li ima pravo da se kao ”divi” ljudima koji su život posvetili pokušaju da od ove države naprave neko malo podnošljivije mesto za život, a da sam igra ulogu pasivnog posmatrača ili, u najboljem slučaju, osobe koja ostavlja komentare na sajtovima i blogovima? Pa, ne može tako, drugari…
Kad smo već kog tog Šekspirovog koncepta života kao pozornice na kojoj smo svi tu da ”odigramo svoje uloge”, setim se poslednje epizode strip-verzije Mastersa koja je izašla u Srbiji, i koje sam se neviđeno plašio kao dete. U njoj glavni junak franšize, princ Adam, ostaje bez svog mača koji mu daje super-moć da se pretvori u Hi-mena, zaštitnika planete Eternije, i biva trasportovan u budućnost u kojoj njihovim svetom vlada glavni negativac, zli Skeletor. Svi ostali junaci su odavno poumirali ili poubijani, i Adam sad mora, bez pomoći magije, da sakupi ”novu generaciju” heroja, koji će zameniti stare. Naravno, niko od njih nema iskustva i ne zna u šta se upušta, i smatra da neće biti ni bleda senka svojih slavnih prethodnika, ali ipak pristaju da prihvate uloge koje su potrebne da se Eternija oslobodi zla. I to je bio kraj stripa, ta sledeća generacija uzima maske i kostime junaka kojih više nema, i kreće u borbu sa minimalnim izgledima za pobedu. Sigurnost koju deci pruža uvek identičan šablon dramaturgije stripa i vazda umirujući happy end, bila je neprijatno iščašena ovim otvorenim krajem i neizvesnom budućnošću za koju se ipak, kažu, i u najgorim uslovima vredi boriti. Da stvar bude još čudnija, sledeću epizodu nikad nisam video, jer je strip prestao da izlazi zbog rata, sankcija, šta li, tako da nikad nisam saznao šta se dalje desilo.
I ma kako smešno zvučalo, ova priča me je nekako, baš tako nezavršena, pratila ceo život. I sad mi se čini da je naša generacija jednostavno nedorasla zadatku koji mora da iznese na svojim plećima, da je manje obrazovana, požrtvovana, radna i svestrana od, recimo generacije Srđe Popovića ili Vesne Pešić, a da su se najbolji predstavnici svih među-generacija rasuli po svetu. I strah me je da zamislim kako izgleda budućnost ”Druge Srbije” kad konačno, neizbežno, dođe to doba za smenu generacija. Da li će se ceo koncept jednostavno raspasti na našim nedoraslim plećima, i dezintegrisati u besmislu ”Generacije Y”, ili ćemo ipak imati hrabrosti da uzmemo plaštove, maske i uloge naših prethodnika i ostavimo nešto onima koji dolaze posle nas?
Peščanik.net, 04.07.2011.
[...] Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]
[...] Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]
[...] Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]
[...] После више деценија негативног извештавања о капиталистичком Западу, и од стране комуниста и од стране православаца русофила, у Србији су стасале читаве генерације које не разумеју основе капитализма и демократије (Šta studenti traže?). Не разумеју да све зависи од сваког члана друштва, од његове воље, храбрости, труда, знања (Самосталност деце: или моћ или помоћ). [...]
[...] Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]
[...] Стање је критично. Стварно. И студенти се пробудили… Фото: Блиц . >>> ПОВЕЗАНИ ТЕКСТОВИ: . Šta studenti traže? . Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]
Besplatan student – volonterska država
Mladen Milanović
Godinama unazad svedoci smo ekstremističkih kampanji u kojima se poziva na promenu ekonomskih uslova u sistemu visokog obrazovanja. Ono što se zapostavlja u celoj priči jeste kvalitet obrazovanja. Ja ne želim besplatno obrazovanje, ja želim da se jednom u Srbiji shvati da se svaka usluga plaća i da sve ima cenu.
Negde u predvorje vađenja prasetine iz zamrzivača kako bi se sindikalno „proslavio“ Dan rada, smestio se Dan studenata – 4. april. Proslavljajući lik i delo studenta Žarka Marinovića, koji je na ovaj dan izgubio život braneći svoje političke a ne studentske ideale, ove godine će se u Studentskom gradu organizovati zabava koju će zatvoriti Dejan Petrović i Big Band Orchestra. Ne znam da li je Petrović sa svojim trubačkim saborcima za ovu priliku navežbao Posmrtni marš za studentska prava; jedino vidim da se idiotizacija studenata iz godine u godinu povećava. Biti student danas u Srbiji mora podrazumevati biti politički aktivan. Biti student u Srbiji mora da podrazumeva borbu za svoja, studentska prava. Sada je važnije pitanje da li će uslov za studiranje iz budžeta biti 48 ili 60 bodova i da li si dao ispit, bez obzira da li si naučio nešto što će ti služiti u kasnijem životu. Važniji je postao taj karton koji dobiješ nakon što ostvariš 240 ESPB bodova, nego znanje koje si stekao.
Država treba da iscrpi sve kvalitete koje pojedinac poseduje i da ga po svojim šablonima (uzimajući u obzir kvalitete pojedinca) gurne u sistem. Pojedincu treba da spozna svoje kvalitete i da radi na njihovom razvijanju, da bude najbolji što može u onome u čemu je dobar. On može to da čini zbog sebe, a može i zbog države. Problem je u tome što sistem obrazovanja u Srbiji sve to ne podrazumeva. On podrazumeva prostiranje istog semena znanja na sve studente, bez obzira na njihove individualne kvalitete. Individualni kvaliteti se ne uzimaju u obzir. Stvara se lažna elita i samim tim lažan državni vrh.
Obrazovni sistem se sastoji od 8 godina obaveznog biflanja istovetnog gradiva u razmacima od po 4 godine. Srednje škole su ponavljanje onoga što si radio poslednjih 8 godina. Onda dolazi studiranje, tokom kojeg pomišljaš da to što plaćaš ne vredi toliko, ili da treba da bude besplatno. Tokom nagađanja koliko vredi istorija nauke koju pokušavam da savladam, a prevedena u dinare, ne mogu a da se ne zamislim nad idejom socijalnog raslojavanja kao produkta visokog obrazovanja. Borba protiv raslojavanja time što će se obezbediti besplatno studiranje i za one koji se trude da uče i za one koji to ne čine – mi je strana. Raslojavanje koje se time stvara je minimalno i beznačajno.
Prvo je trebalo 12 godina kupovati knjige i terati se da učiš da teritorija države u kojoj živiš ima 88.361 km kvadratnih, iako ni država sama ne zna da li je to tačno. Veće socijalno raslojavanje nastaje pri samom upisu na fakultet, jer neke profesije su profitabilnije. Socijalno raslojavanje na nivou visokog obrazovanja je minimalno, jer se ono stvara u ranijim fazama procesa obrazovanja, u osnovnoj i srednjoj školi. To što školarina samofinansirajućeg studenta iznosi 120.000, 240.000 ili 48.000 dinara – ne zavisi od ideologije, već od toga koliko je tvoja buduća profesija isplativa, koliko studenata fakultet upisuje, koliko košta školovanje nastavnog kadra itd. To što će neko svoj nerad da plati 120 ili 240.000 dinara, u najvećoj meri zavisi od njega. Besplatnim školovanjem se vrši izjednačavanje onih koji studiraju i onih koji studentske dane provode u kafani.
Svi ostali aspekti samofinansiranja zavise od kvaliteta obrazovanja. Kojim se u Srbiji niko ne bavi. Ili se samo pravi da se bavi. Osnovni argument onih koji se bore za besplatno obrazovanje (iz ideoloških razloga) jeste da su se naše tate i mame školovale besplatno. Da, ali u državi koja je znala koje su njene granice. Državi koja nije bila sjajna, ali se nije baktala sa fusnotama. Državi koja ja imala rast BDP veći od svetskog proseka.
Ne postoji opcija besplatnog obrazovanja u Srbiji, osim u obećanjima predizbornih kampanja, a svi znamo da je to čist populizam. Država je takva kakva je, treba da se suočimo sa njom i da je menjamo. Stičem utisak da borci za studentska prava i ja ne živimo u istoj državi.
Na mom fakultetu, evaluacija težine predmeta i njihovo ESPB bodovanje tek počinje, a trebalo je da bude odavno završeno. Profesori kicoški uvaljuju svoje knjige i tako ostvaruju ekstraprofit (uz platu). Neki od mojih cenjenih profesora su narodni poslanici, a neki su bili čak i ministri. No, ja se ne bavim njima. Bavim se studiranjem. Fakultet postoji zbog studenata. Profesori postoje zbog studenata. Ovde se to očigledno ne shvata. Svrha ispita nije utvrđivanje neznanja, već utvrđivanje znanja.
Ono što je kriminalno je da se stvaranjem budućih naraštaja nastalih na mućkama i cakama na testovima, stvara elita koja taj pristup stvarima primenjuje u svemu. Ne pitajte se zašto je korupcija u Srbiji na visokom nivou, ili zašto je nepotizam postao normalan. To je reakcija naučena u školama koje smo pohađali. Ako profesori kroz 16 godina obrazovanja neprekidno pokušavaju da te prevare, ti ćeš i sam početi da varaš.
Paradigma obrazovanja u Srbiji, kojom se traži neznanje a ne znanje, traje evo već drugi vek. Obrazovanjem se stvorila elita koja nas je vodila kroz rat, kroz mir, kroz ekonomske sankcije, kroz genocid. Pa u čemu mi to zakazujemo? Dokle god je na ispitu na Geografskom fakultetu tačan odgovor da se „u vodama našeg dela mora ulovi oko 264 tone ribe, a ukupan ulov slatkovodne ribe 1995. iznosio je 6.229 tona“[1] , imaćemo elitu koja je nesposobna da razvija društvo i ostvaruje međunarodne uspehe.
Biće tako dokle god u pojedinim višim školama država skoro svim studentima poklanja stipendije, jer je najteži ispit naučiti 30 kucanih strana teksta. Dokle god na prvoj godini studija osoba koja prima državni kredit ima Iphone najnovije generacije, jer joj je tata vlasnik dispečerske firme koji je prijavio prihod od 0 dinara. Dokle god se u Srbiji ceni mutljavina umesto znanja, imaćemo fakultete pune neradnika, nesretne studente i jalovu državu. Srbija i ovo malo para što ulaže u obrazovanje troši nenamenski. Država Srbija nije ostvarila nijedan zapažen naučni uspeh, a da to nije bio eksces pojedinca. Svi naučnici kojima se Srbija danas diči, Tesla, Pupin, Milanković, živeli su i radili van Srbije. Žalosno je što se Srbija raduje uspesima tih pojedinaca kao da su njeni.
Kao što se Srbija diči Novakom Đokovićem, čiji je uspeh individualan, tako se dičila i sa mladim matematičarem Teodorom Fon Burgom, koji je ovu državu, naravno, napustio. To nije poraz obrazovanja, to je poraz čitave Srbije. U ovoj državi ne postoji nikakav sistem, ovo je obrazovanje u kome se ne ceni kreativnost nego najpukije „bubačenje“. A studentski predstavnici ili borci za studentska prava se ne bave kvalitetom obrazovanja nego im je bitniji ekonomski momenat. Kvalitet prethodi ceni. Situacija je takva da se čak i svršeni studenti nalaze „u čudu“, jer po završetku školovanja nisu spremni za delanje u modernom svetu.
Srpsko obrazovanje je nemodernizovano i nekvalitetno, i dok se 0,85% BPD ulaže u budućnost države, ja se ne pitam zašto Srbija toliko malo novca ulaže u buduće naraštaje, već se pitam gde ide taj novac? Dakako da ta cifra mora biti mnogo veća, u smislu podsticanja otvaranja naučnih institucija i modernizacije obrazovanja. Ne želim da moj fakultet daje hiljade evra (koje dobija od nas studenata) na natpis koji se vidi iz Knez Mihajlove. Želim da on pomogne otvaranje časopisa za naučne radove studenata i da pomogne budućnost srpske nauke. Novac od školarina ne sme nikako da se ulaže u krečenje fakulteta, ali ako pogledate budžet Srbije za 2012. godinu, najveća izdvajanja za obrazovanje predstavljaju obnavljanje infrastrukture fakulteta. Neće nam okrečena zgrada doneti stabilno društvo, nego funkcionalno obrazovanje. U funkcionalno obrazovanje niko ne ulaže.
Još jedan problem koji se javlja u „borbi za studentska prava“ jeste famozna kvota od 48 ESPB bodova. Diplome Beogradskog univerziteta će biti nepriznate u svetu sve dok se Bolonjska deklaracija ne izvrši do kraja, a za to je potrebno da položena godina studija vredi 60 ESPB bodova. Ukoliko je 48 bodova maksimalna granica koju studenti mogu da dostignu (a ja se slažem da jeste), tih 48 bodova treba izjednačiti sa 60 bodova kroz evaluaciju opterećenja studija i učiniti srpsko obrazovanje delom svetskog obrazovnog sistema. Svakogodišnje štrajkovanje studenata u suštini ne donosi nikakvu korist, osim one trenutne, ekonomske. Srbija ne može da kuka što joj deca radije psuju na Marakani nego što uče, jer njihovo obrazovanje je ionako nepotrebno i nefunkcionalno. Mogu čak da kažem da je u Srbiji obrazovanje suvišan pojam, jer je neprimereno onome što je Srbiji potrebno.
Problem je u tome što ne postoji akcioni plan izgradnje budućih intelektualnih kadrova. Srbija školuje ljude iz navike, a ne iz potrebe. Ona ne zna kakvi su joj kadrovi potrebni. Dakle, Srbija je otela obrazovanje od svoje dece. Ljudima iz inostranstva objašnjavam mentalitet svoje države rečima: “Srbija je država koja očekuje olimpijsku medalju u plivanju, a do skoro nije imala olimpijski bazen u kome bi sportisti mogli da treniraju“. Mentalitet u kome se kuka na stanje u gradskom prevozu, a istovremeno se ne plaća karta, mora da postane prošlost. Sve ima cenu. Pa i obrazovanje. Ne želim da plaćam nekvalitetno obrazovanje, ali ne želim ni obrazovanje koje ne može da refundira samo sebe, i izjednačava rad i nerad.
Čekam nastup Dejana Petrovića, a dok hodam ka menzi cepam reklame za jednodnevno iznajmljivanje bubica za varanje na ispitima. Pravim se da u Srbiji znanje vredi.
Autor je student psihologije u Beogradu.
Tabela preuzeta sa sajta Makroekonomija
Peščanik.net, 04.04.2012.
———–
1. http://www.blic.rs/Vesti/Beograd/304374/Istorijski-uspeh-na-Geografskom-fakultetu–Pismeni-polozilo-cak-27-studenata ↑
http://pescanik.net/2012/04/besplatan-student-%E2%80%93-volonterska-drzava/
[...] Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]
[...] Самосталност деце: или моћ или помоћ [...]