ИСТОРИЈА ЕВРОПЉАНА ОД ПАДА ЦАРИГРАДА И ОТКРИВАЊА АМЕРИКЕ (КРАЈА СРЕДЊЕГ ВЕКА) ДО 21. ВЕКА

.

Од 15. до краја 18. века

Ренесансa (Донатело, Рафаел, Микеланђело, Леонардо да Винчи); Никола Коперник формулисао хелиоцентричну теорију свемирских тела (Коперников торањ); Вилијам Шекспир и Мигел де Сервантес; почетак Хуманизма и Просветитељства; Реформација или протестантска реформа (Јан Хус, Жан Калвин и Мартин Лутер); барок настаје у Италији; робовласништво; колонизација и упознавање са другим расама; у Европи међу робовима и Словени (у ропству под Турцима али и од стране робовласника из западних европских држава); Карло V Хабзбуршки добио у наследство Аустрију, Холандију, кастиљански и арагонски престо (Шпанију), Напуљ, Сицилију, Сардинију, Малту (Италију, где је пресекао вишевековни сукоб гвелфа и гибелина), Канарска острва и Западну Индију (како су се у то доба звале америчке колоније) и право на престо Светог римског царства (у управљању Светим римским царством учествовали и Чеси и Пруси); Тридесетогодишњи рат и Вестфалски мир; на Балкану се шири Отоманска империја; настаје Царска Русија (Петар Велики); почетак укидања ропства на Западу креће из Дубровника; Јевреји сабијени у гета широм Западне и Средње Европе; појава либерализма и конзервативизма (демократије) у Британији (Лок, Берк, Хјум) и ”Поносна револуција”; широм Европе појављују се велики философи и мистици (Декарт, Спиноза, Беме, Сведенборг, Кант…); нови крсташки ратови против Турака на Балкану; Шпанска инквизиција; Амерички рат за независност (Џ. Вашингтон први председник САД); Француска револуција – ”Декларација о правима човека и грађанина” и почетак рата црвених и белих јакобинаца; неутралност САД у рату Британије и других држава против револуционарне Француске; Јохан Себастијан Бах и Волфганг Амадеус Моцарт; настанак капитализма и ширење лихварства (зеленаштва); буржоазија узима власт у великом делу Европе, аристократија  се повлачи, нестаје феудализам, нестају монархије, слабе утицаји хришћанских цркава…

Друга половина 18. века и 19. век

У Енглеској донет Закон о Јеврејима; Француска револуција шири се Европом, Наполеон води освајачке ратове; у уметности настаје романтизам; Франсиско Гоја и Јохан Волфганг фон Гете; Лудвиг ван Бетовен и Фредерик Шопен; настаје немачки идеализам (Фихте, Шелинг, Хегел); Прва индустријска револуција; Велика Британија постаје највећа светска сила (краљица Викторија); породица Ротшилд шири послове (банке) по Европи; настаје Света Алијанса (Русија, Аустрија, Прусија) као одговор хришћанске Европе на ширење јакобинаца и милитантног атеизма (материјализма); у Француској излази ”Есеј о неједнакости људских раса” и књига ”Јевреји, краљеви нашег времена – Феудална аристократија финансијера”; у Немачкој настају Бајротски круг (Вагнер) и Пангермански савез; због Источног питања разбија се Света Алијанса -  Аустроугарска и Русија у сукобу, Велика Британија и Француска на страни Турака против православних хришћана; појава нација и национализама (посебно у Средњој и Источној Европи) на таласу Француске револуције (по узору на француску нацију); Српска револуција и борба православних Словена и Грка за слободу; настаје егзистенцијализам (Кјеркегор); Џејн Остин; настаје расизам у Западној Европи (прве теорије о Аријевцима или Кавкасцима); настају пијетистички (хришћанско-конзервативни) покрети у католичким и протестантским (немачким и британским) државама; грађански рат у САД између Уније и Конфередерације (Париз и Лондон подржали Конфедерацију, Царска Русија подржала Унију, која је изашла као победник); настају меритократија, социологија и позитивизам (Сен-Симон, Конт, Диркем, касније Вебер); Европа се упознаје са конфучијанизмом, будизмом и хиндуизмом; Европљани све више откривају паганске корене који су заборављени током христијанизације; настају бајке Ханс Кристијан Андерсена и браће Грим; Револуције 1848. и 1868. у Европи (у Београду убијен кнез Михаило Обреновић); Први и Други опијумски рат (између Енглеске и Француске против Кине); Чарлс Дарвин написао ”Порекло врста”, настаје теорија еволуције; Карл Маркс пише ”Капитал”, настаје марксизам, пролетеријат (радници) устају против буржоазије (грађанско-капиталистичке нове владајуће елите настале из средњег сталежа); Париска комуна; Џон Стјуарт Мил; Жорж Санд; феминизам; ”Манифест Комунистичке партије” и Прва интенационала; Протест радника у Чикагу; Јевреји на таласу Француске револуције добијају већа права, Ashkenazi Јевреји постају већина унутар Јевреја (у односу на Sephardic Јевреје) и настаје ционистички покрет…

Друга половина 19. века и 20. век

У Немачкој излази ”Талмудски Јеврејин” (упозорење да Јевреји желе да владају светом); у Енглеској настаје еугеника (наука о здравом наслеђивању); ”Протоколи сионских мудраца” настају у Русији; Едуард Дримон упозорава да се у наредним деценијама мора зауставити пошаст финансијског капитализма (објавио књигу ”Јеврејска Француска”), афера Драјфус и писмо Емила Золе против антисемитизма у Француској; уједињење Италије и Немачке (националне вође Гарибалди и Бизмарк); Берлински конгрес; Србија постаје Краљевина; Фридрих Вилхелм Ниче; Друга интернационала; у Француској излази књига ”Расе Европе” а у Немачкој излазе часописи ”Архив за расну и социјалну биологију” и ”Остара, новине за Плавокосе”; поштоваоци Дарвина међу највећим капиталиста у свету, попут Карнегија (САД) и Крупа (Немачка), шире идеје дарвинизма о преживљавању најспособнијих; Друга индустријска револуција и Никола Тесла (Теслин торањ); Алберт Ајнштајн и ”теорија релативности”; Хенри Лојд пише ”Wealth against Commonwealth”; ”Стандард оил” (Рокфелери) преузима тржиште нафте у Немачкој (”Немачку банку”[1]), а у САД се покушава разбити монопол ове компаније (”Sherman Anti-Trust Act”); у САД настају ”Jekyll Island Plan” за стварање светског монетарног тржишта и ”Banker’s Trust” и ”New York Federal Reserve Bank” од стране најмоћнијих банака и породица (настанак модерних ”Федералних резерви САД” које су и даље приватно власништво); ”Clayton Anti-Trust Act” у САД; Први светски рат (Срби доживљавају ”холокауст” или ”геноцид” од стране Аустријанаца, Немаца, Италијана, Мађара, Бугара, Хрвата, Албанаца, муслимана-касније-Бошњака); распад Аустроугарског царства; распад Отоманске империје и долазак К. Ататурка; Бољшевичка револуција у Русији и настанак СССРа и Коминтерне (уз убиство руске царске породице Романових); настаје Лига народа (Конгрес забранио да САД буду део претече Уједињених нација иако је то био предлог председника САД); В. Вилсон (Прогресивна партија САД) и В.И. Лењин (Комунистичка партија Совјетског савеза) подржавају право народа на самоопредељење; настанак Краљевине (Срба, Хрвата, Словенаца) Југославије; Џ. Морган из банке ”Ј.П. Морган” финасира, Жорж Клемансоа (који је објавио писмо Емила Золе) председава на Мировној конференцији у Паризу, и води обнову поражене Немачке; настаје руска богословска мисао (Достојевски, Толстој, Леонтјев, Соловљов, Трубецкој, Берђајев, Шестов, Евдокимов, Флоровски); развој психологије (Сигмунд Фројд и К.Г. Јунг); феноменологија (Е. Хусерл); ширење теозофије, езотерије, астрологије, окултизма и традиционализма у Европи (Блавацки, Штајнер, Кроули, Гурђијев, Генон, Евола); нови философи у Европи – Хајдегер, Јасперс, Сартр, Расел, Витгенштајн; Херман Хесе и Томас Ман; Хана Арент, Фрида Кало и Ајн Ренд; жене добијају већа права, и право гласа; Пикасо и Дали у Француској и Шпанији; економска криза на Западу (Велика депресија); Кинеска револуција (долазак комуниста на власт); нацисти (са социјалистом и националистом А. Хитлером на челу) долазе на власт у Немачкој (уз подршку капиталиста, попут Форда); нацисти одају почаст Хјустону Стјуарту Чемберлену[2]; фашисти (са социјалистом Б. Мусолинијем) освајају власт у Италији (уз помоћа капиталиста из САД); грађански рат у Шпанији; у Француској убијен краљ Александар Карађорђевић; настаје Краљевина Саудијска Арабија; Други светски рат (Холокауст над Јеврејима од стране нациста, у рату међу савезницима највише страдали Словени – Срби, Руси, Пољаци; Католичка црква на страни нациста и фашиста); у Југославији срушена монархија и успостављена диктатура комуниста и коминтерноваца (четници изједначени са усташама); настају Уједињене нације (са седиштем у САД); Бретон Вудс договор, Маршалов план и Вашингтонски консензус; крај колонијализације (настанак суверених држава, где су биле колоније) и почетак неоколонијализације (и над грађанима Запада); настаје Израел; настају ”Билдерберг група” (европске монархије и капиталисти), ”Римски клуб” (оснивач Ђ. Ањели, власник Фиата) и ”Трилатерална комисија” (оснивач Д. Рокфелер, циљ – повезивање Северне Америке, Европе и Јапана) као и Међународни монетарни фонд и Светска банка; настанак НАТО алијансе и Европске заједнице; почетак Хладног рата; настанак Варшавског пакта; САД освајају рокенрол и џез музика, па се шире светом на таласу ”американизације” (Елвис Присли, Дизи Гилеспи, Луј Амстронг); устанци против Новог светског поретка широм Јужне Америке, Африке и Азије; настаје Покрет несврстаних земаља, прва конференција у Београду; филмови из Холивуда приказују се у целом свету; астронаути из СССРа и САД одлазе у свемир; на Леванту израелско-арапски ратови (касније палестински устанци-интифаде); ратови у Кореји и Вијетнаму; Кубанска криза; у САД први пут католик постаје председник државе, исти је касније убијен (Џ.Ф. Кенеди); убијен М. Л. Кинг, црнци у САД постепено добијају грађанска и уставна права; ”сексуална револуција”, ”деца цвећа” и студентске демонстрације из 1968 (левичарски бунт, Џим Морисон и ”The Doors”, ”The Rolling Stonеs”, у Југославији – на Црвеном универзитету Карл Маркс – позив за враћање изворном марксизму); Д. Рокфелер, као представник банкара са Запада, у приватним посетама комунистичким лидерима у Москви (Кремљ-Црвени трг) и Пекингу (Забрањени град) током Хладног рата; Исламска револуција у Ирану (ајатолах Хомеини); рат и пораз СССРа у Авганистану; Мадона постаје светска звезда; крај Хладног рата – рушење Берлинског зида, уједињење Немачке и распад Варшавског пакта и СССРа; САД и савезници нападају Ирак; распад Југославије и грађански рат (Запад и муслимани у рату против православних Срба – исте силе као у Првом и Другом светском рату нападају Србе, овог пута предвођени САД и В. Британијом, које праве своје базе у Босни и Херцеговини и на Косову и Метохији); НАТО и ЕЗ (ЕУ) шире са ка истоку и југоистоку Европе; појава интернета; милијардер из САД и оснивач ”Отвореног друштва” Џ. Сорош руши британску фунту и берзу у Азији; НАТО алијанса бомбардује СР Југославију (Србију и Црну Гору, на страни муслимана са Космета); у Србији настају Отпор, Двери српске и Београдски синдикат…

Прва деценија 21. века

Почињу да се уводе ”чипована” документа; ”Велики брат” освојио свет (убрзо дошао и у Србију); рушење националкомунистичког режима у Београду и долазак пронатовских либерала на власт; у Русији на власт долази В. Путин, креће економски опоравак Русије; напад Ал Каиде на СТЦ у Њујорку; распад СР Југославије; ”евро” постаје заједничка валута већег броја чланица Европске уније; САД са савезницима креће у рат против тероризма, Ал Каиде и талибана (окупација Авганистана и Ирака); у Турској на власт долазе муслимани који су против секуларног наслеђа К. Ататурка и почиње да се јављају империјалне амбиције – неоосманизам; проглашење ”независности” парадржаве ”Косово”, тј. насилно отцепљење српске покрајине Косово и Метохија од стране муслиманске националне мањине, уз подршку и признавање од стране САД, В. Британије, Немачке, Француске, Италије, Швајцарске, Турске, Саудијске Арабије, Уједињених Арапских Емирата… а државе које се противе признавању и на страни Србије су: Шпанија, Грчка, Израел, Румунија, Словачка, Кипар, Русија, Кина, Бразил, Аргентина, Јужна Африка, Иран, Индонезија, Алжир, Либија, Вијетнам…; бивши председник САД из Демократске странке (Б. Клинтон) у приватној посети код председника владе Русије; у САД први пут (полу)црнац изабран за председника државе (Б. Обама); почетак светске економске кризе – колапс највећих приватних банака у Њујорку и Лондону – државе их спасавају новцем грађана (пореских обвезника); у САД настаје “Tea Party movement“ (траже да САД напусте УН); Русија са Немачком гради гасовод ”Северни ток”, са Италијом у плану почетак  градње ”Јужног тока”, немачко-аустријско-британски пројекат ”Набуко” и даље неизвестан за реализацију; француско-британски војни савез покреће рат у Либији, САД уздржане (представници грађана САД не дозвољавају да председник САД води нелегалан рат); наставак економске кризе у Србији, држава пред банкротом; наставак економске кризе у Европској унији – Грчка пред колапсом и народном буном; угрожен савез између Француске и Немачке; долар је све мање валута за међународну трговину (све више се друге валуте узимају за девизне резерве, настају нове валуте, доведено је у питање и учешће долара у трговини нафтом); Запад припрема напад на Иран; наставак револуција (”арапског пролећа”) у Египту, Тунису, Сирији, Бахреину, Јемену, док власт у Либији најављује терористичке нападе у Европи; Кина је постала  велика фабрика са јефтином радном снагом за компаније са Запада, али и велика војна и економска сила; Палестинци спремају проглашење државе у УН, Израел против, у САД настају поделе поводом даље подршке Израелу…


[1] В. И. Лењин – ”Империјализам као највиши стадиј капитализма”, www.marxists.org

[2] Џорџ Л. Мос – ”Историја расизма у Европи”, Службени гласник Београд, 2005.

33 реаговања на ИСТОРИЈА ЕВРОПЉАНА ОД ПАДА ЦАРИГРАДА И ОТКРИВАЊА АМЕРИКЕ (КРАЈА СРЕДЊЕГ ВЕКА) ДО 21. ВЕКА

  1. Varagić Nikola каже:

    NAPAD NA HERMANA U „GARDIJANU”

    subota, 09 jul 2011 10:10 D. ĆIROVIĆ

    Pošto je Džordž Mambio kritikovao Hermana da omalovažava žrtve i poriče genocid, Hermanov odgovor „Gardijan” još nije objavio zbog “provere iznetih podataka”

    Publicista Džordž Mambio obrušio se u svojoj redovnoj kolumni u britanskom „Gardijanu” 14. juna na Edvarda S. Hermana, američkog profesora i autora knjiga “Srebrenički masakr” i “Politika genocida”, koga je stavio u red onih koji “poriču” i “omalovažavaju genocid”. Herman je reagovao, poslavši pismo britanskom listu, koji profesorov komentar još nije objavio. Dato je obrazloženje da redakcija mora da proveri navode iz Hermanovog teksta iako takvu proveru, kaže američki profesor, očigledno nije moralo da prođe i Mambioovo pisanije. Ukoliko reakcija Edvarda Hermana bude i zvanično odbijena, sva je prilika da će Herman i Dejvid Piterson, koautor “Politike genocida”, ozbiljnije reagovati kako na Mambioa, tako i na uredničku politiku „Gardijana”.

    Mambio se zapravo osvrnuo na tekst iz „Tajmsa” o masakru u Bosni i Ruandi novinara Mika Hjuma, za koga kaže da je “Britanac koji je najviše učinio da porekne genocid”, kao i na Hermana, čija je knjiga “Srebrenički masakr” objavljena nedelju dana ranije. Mambio podseća da je Hjum svojevremeno pisao da je brojka od 8.000 likvidiranih u Srebrenici zapravo rezultat “manipulacije” i “pogrešne procene”, kao i da je dodao da je “u propagandne svrhe cifra 8.000 mnogo korisnija od 800″. Mambio navodi kako je Hjum 1997. uradio “saosećajni intervju” sa bivšim predsednikom RS Radovanom Karadžićem, koji je rekao da su na Markalama “prvi metak ispalili muslimani” i da su stradali iz Srebrenice u stvari vojnici ubijeni tokom sukoba.

    “Kad je Ratko Mladić uhapšen prošlog meseca, Hjum je tvrdio da je koncept ratnih zločina ‘vrlo diskutabilan pojam’, baš kao i broj ubijenih u Srbrenici i okolnosti pod kojima su oni stradali”, piše Mambio.

    “Dovoljno je loše kada desničari poriču genocid u Bosni i Ruandi a još gore kada to čine levičari”, dodaje Džordž Mambio. Britanski publicista se poziva na podatke međunarodnih institucija, prema kojima su “ubistva u Srebrenici 1995. i masakr u Ruandi 1994. godine – dva najbolje dokumentovana genocidna čina u istoriji”.

    A HOLOKAUST? “Zar Džordž Mambio ne ‘omalovažava’ genocid kada smrt 8.000 vojnika u Srebrenici i šest miliona Jevreja ubijenih tokom holokausta u smrtonosnim logorima, stavlja na isti nivo?”, pita Herman na početku svog reagovanja upućenog „Gardijanu”, u koji je „Balkanmagazin” imao uvid.

    Mambio upravo ovo čini, piše američki profesor, da bi onemogućio bilo kakvu raspravu po pitanju ubistava u Srebrenici i Ruandi a na osnovu tvrdnje da su ovo “dva najbolje dokumentovana genocidna čina u istoriji”.

    “Ali holokaust je mnogo bolje dokumentovan. Da li prema tome za Raula Hilberga, autora klasičnog izveštaja ‘Uništenja evropskih Jevreja’, može da se kaže da omalovažava žrtve kada tvrdi da je ubijeno 5,1 milion ljudi”, ukazuje Herman.

    “Mambio nas obaveštava da je Međunarodna komisija za nestale (MKN) uspela putem DNK analize da identifikuje ‘tela 6.595 od 7.789 Bošnjaka koji su prijavljeni kao nestali posle napada na Srebrenicu’, ali zaboravlja da pomene da ta DNK analiza ne dokazuje kako su pojedinci umrli i kada, što MKN, Tribunalu u Hagu i Mambiou ostavlja mogućnost da sve stradale podvedu pod žrtve egzekucije”, napisao je Herman.

    MEĐUNARODNA KOMISIJA PRISTRASNA Mambio ne može da shvati, stoji dalje u Hermanovom reagovanju, “da je MKN pristrasan”.

    “Iako je predsedavajućeg MKN postavio američki državni sekretar, Komisija je pod direktnom kontrolom bošnjačkih muslimanskih zvaničnika koji neće dozvoliti da se rezultati objave ili da okolnosti ponovo istraži bilo koje veće u ime optuženih. Satiričan je po pitanju tvrdnje da su ‘masakr na sarajevskoj pijaci počinili bošnjačko muslimanski provokatori’ iako o tome postoje brojne kredibilne izjave u ‘Srebreničkom masakru’, navodi Herman. “Kao i Karadžić”, kako je Mambio napisao za mene, zvaničnici UN i lord Dejvid Oven bili su ubeđeni da su muslimani ispalili prvi hitac koji je prethodio masakru 5. februara 1994″, piše Herman i upućuje na Ovenov intervju za BBC 1995. godine i knjigu “Balkanska odiseja”.

    Američki profesor pita da li može da se govori o genocidu “u slučaju malog grada, gde su žene i deca pošteđeni i gde nije jasno koliko je ljudi likvidirano a koliko ih je stradalo tokom borbe”. Herman podseća da je bošnjački general Enver Hadžihasanović na suđenju generalu bosanskih Srba Radislavu Krstiću “sa sigurnošću” tvrdio da je u sukobima tokom povlačenja iz Srebrenice ubijeno 2.628 muslimanskih vojnika i komandanata iz 28. divizije. Takođe, kako navodi, forenzičar Ljubiša Simić otkrio je da je za 77 odsto ljudi čija su tela istražitelji Tribunala ekshumirali od 1996. do 2002, bilo ili nemoguće utvrditi na koji način su stradali, ili su dokazi čvrsto upućivali na to da su ubijeni upravo tokom sukoba.

    SPORNA I RUANDA Kada je reč o Ruandi, Mambio citira “odavno diskreditovanu tvrdnju” Mika Hjuma da je “vojska Pola Kagamea srušila avion predsednika Habjarimana” i započela genocid. Herman, međutim, podseća da je ovo izjava istražitelja Haškog tribunala za Ruandu Majkla Hurigana još iz 1997. godine, koju je glavna tužiteljka Luiz Arbur odbacila “posle konsultacija sa američkim zvaničnicima”. Nešto slično tvrdili su i francuski, španski sudija i mnogi drugi, “ne samo Mik Hjum”.

    “U ‘Politici genocida’ navodimo demografske podatke, otkrića Davenport-Stema i drugih, prema kojima su većinu žrtava masakra 1994. predstavljali pripadnici Hutu plemena”, piše Herman i dodaje da su u knjizi citirani dopis Stejt departmenta iz 1994. prema kojem su Kagameove snage mesečno ubijale 10.000 Hutu civila, kao i izveštaji UN iz 2002. i 2003. o pokoljima u delovima Konga koje su snage Ruande i Ugande okupirale u septembru 2002, “a o kojima je i Mambio takođe ranije pisao”, u Gardijanu avgusta 2004.

    IGNORISANJE PODATAKA Mambio u svojoj kolumni pita “zašto se ovo dešava” da ljudi poput Hjuma i Hermana “nedopustivo omalovažavaju genocid koji su počinili protivnici zapadnih sila”.

    “Jer njihove pristalice”, piše Mambio, “protive se zapadnom mešanju u unutrašnje stvari drugih zemalja a Herman s pravom insistira da se mnogo više pažnje posvećuje zločinima koje su počinili neprijatelji Amerike nego onima iza kojih stoje SAD i saveznici.”

    “Zar ignorisanje ovolikih podataka i otkrića koja imamo danas – dok se s druge strane fokusiramo na brojku od 8.000 u Bosni i ‘bajktoviti stav’ o Kagameovom osvajanju vlasti u Ruandi – ne predstavlja upravo školski primer omalovažavanja genocida? Vrlo je malo rečenica Džordža Mambioa u klevetničkom napisu od 14. juna, koje nakon pažljivijeg čitanja uopšte mogu da se održe”, piše Herman i umesto toga upućuje čitaoce na “loše predstavljene originale” svojih knjiga.

    Balkanmagazin

    http://standard.rs/vesti/36-politika/7805-napad-na-hermana-u-gardijanuq-.html

  2. Varagić Nikola каже:

    Milo Đukanović na zabavi sa Abramovičem, Deripaskom i Rotšildom

    http://www.blic.rs/Vesti/Svet/265034/Milo-Djukanovic-na-zabavi-sa-Abramovicem-Deripaskom-i-Rotsildom
    Dejli mejl, Tanjug, Dejli telegraf

  3. Varagić Nikola каже:

    Ujedinjenje kapitalista

    Dušan Miklja

    | 10. 07. 2011. – 00:02h |

    PROLETERI SVIH ZEMALJA Kako danas patetično zvuči deviza „proleteri svih zemalja ujedinite se“, koja je decenijama ispisivana u zaglavljima komunističkih i levičarskih listova u celom svetu. Ne samo da se proleteri nisu ujedinili već se dogodilo nešto sasvim suprotno: ujedinili su se kapitalisti.

    Nije najzad potrebna mašta da se multinacionalni kapital zamisli kao otelovljenje pomenute devize o jedinstvu. Kapitalizam je, suprotno Marksovim predviđanjima, preživeo. Socijalizam, takođe, suprotno Marksovim predviđanjima, nije prevladao, iako su, istini za volju, neke od njegovih tekovina ugrađene u razvijena kapitalistička društva.

    POSTOJI LI RADNIČKA KLASA? Klasna solidarnost, izražena takođe u devizi „proleteri svih zemalja ujedinite se“, nikada nije počivala na čvrstim temeljima jer je neprestano bila nagrizana svim mogućim podelama: starosedelaca i došljaka, različitih nacionalnosti i rasa, takođe nejednakog obrazovanja i znanja. Te podele su vešto korišćene kako bi se sprečilo da među radnicima zavlada jedino što im je bilo zajedničko: pripadništvo istoj klasi.

    Nauštrb solidarnosti delovala je i činjenica da su radnici prestali da budu proleteri bez igde ičega, da bi postali sitnosopstvenici kojima više nisu bile u interesu promene, naročito ne nasilne, već stabilnost i mogućnost veće zarade.

    http://www.blic.rs/Komentar/Ogledalce/264984/Ujedinjenje-kapitalista

  4. Varagić Nikola каже:

    Predsednik Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović izjavio je danas da 16 godina posle zločina u Srebrenici srpskom drustvu još nije omogućeno da se saznaju i shvate razmere tog masovnog zločina i predložio da bi 11. jul i u Srbiji trebalo da bude Dan sećanja na srebreničke žrtve.

    To bi bio ljudski i politički dokaz transformacije zemlje, merilo prihvatanja onoga što su narodi Evrope već učinili kroz Rezoluciju Evropskog parlamenta, naveo je Jovanović. Prema njegovim rečima, o genocidu u Srebrenici su svoje mišljenje saopštili Međunarodni sud pravde, sudije Haškog tribunala, Evropski parlament, porodice žrtava, susedi. Učinila je to, doduše delimično, i Skupština Srbije, usvajanjem “nedovršene Deklaracije o Srebrenici”, smatra lider LDP.

    Jovanović smatra da nam i dalje nedostaje izlaz iz politike osporavanja, ciničnog prebrojavanja i umanjivanja broja žrtava i razmera zločina. Za to više ne možemo optuživati Ratka Mladića koji se godinama krio, ni situaciju u kojoj se Srbija nalazi ili izazove nestabilnog regiona, rekao je Jovanović.

    http://www.blic.rs/Vesti/Politika/265058/Cedomir-Jovanovic-I-u-Srbiji-11-jul-da-bude-Dan-secanja-na-Srebrenicu

    ——–

    Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je danas da toj pokrajini treba da se vrati sva imovina koju su Vojvođani stvorili.

    - Ono što su Vojvođani napravili, to je njihova imovina. A Vojvođani su u Vojvodini napravili sve, pa i samu Vojvodinu. Možda je po nastavnim programima sekularne države Srbije bog stvorio svet, ali su Vojvodinu stvorili Vojvođani – rekao je Čanak na sednici Glavnog odbora LSV.

    Klerourbanistička mafija

    Čanak se osvrnuo i na najave da će se restitucijom crkvi vratiti polovina Nacionalnog parka Fruška gora.

    - Tako će nacionalni park postati imovina za potkusurivanje klerourbanističke mafije, koja se u Dečanima svojevremeno nije tukla oko teoloških dogmi, nego oko građevinskog zemljišta – rekao je Čanak.

    http://www.blic.rs/Vesti/Politika/265056/Canak-Mozda-je-bog-stvorio-svet-ali-su-Vojvodinu-stvorili-Vojvodjani

    ———–

    Beograd – Socijaldemokratska partija Srbije će na jesen početi zvanične razgovore s Ujedinjenim regionima Srbije o potencijalnoj predizbornoj koaliciji, najavljuje za Danas predsednik SDPS Rasim Ljajić.

    Lider URS Mlađan Dinkić prethodno je izjavio da „za sada prihvata eventualno savezništvo sa SDPS“, odnosno da bi Ljajićeva „politika socijalne pravde bila u sinergiji s našom politikom razvijanja preduzetništva“. „Otvoreni smo za razgovore s Ljajićem“, kazao je Dinkić beogradskim medijima.

    Danas

  5. Varagić Nikola каже:

    Usvojena Beogradska deklaracija

    Autor: FoNet

    Parlamentarna skupština Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (PS OEBS) danas je usvojila Beogradsku deklaraciju, u kojoj se preporučuje “hitna internacionalna istraga na temu zločina trgovine ljudskim organima, koji su se odvijali na Kosovu za vreme konflikta devdesetih godina prošlog veka.

    Beogradska deklaracija je politički dokument, koji sadrži preporuke za nacionalne parlamente i OEBS u oblasti ekonomije, bezbednosti i ljudskih prava.

    Više od 230 parlamentaraca iz 53 zemlje glasalo je za Beogradsku deklaraciju koja za cilj ima efektivniji rad OEBS, saopšteno je na kraju 20. godišnjeg zasedanja PS OEBS,
    koje se protekle nedelje održavalo u Beogradu.

    Beogradska deklaracija treba da nas sve podseti na to da su najbolji dani OEBS ispred nas, izjavio je predsednik PS OEBS Petros Eftimiu.

    http://www.danas.rs

  6. Varagić Nikola каже:

    Херојски народ и краљ у рову

    Како је француски часопис „Пти журнал” 1915. писао о борби српског народа и краљу Петру Првом Карађорђевићу

    Док бугарске трупе надиру у Србију, масакрирају целу цивилну популацију и пале градове и села, српски војници узвраћају с бесом. И не само они. Цела цивилна популација је устала да препречи пут непријатељу. Жене, деца, старци заједно са наоружаном армијом бране своја села. То је једна борба за огњиште и за живот народа. То је један херојски народ, достојан дивљења целог света.

    Ово је срж чланка посвећеног храбрости српског народа који је, под насловом „Један херојски народ”, објављен у француском листу „Пти журнал” 1915. године. Исте године, у истом листу, објављен је и дужи текст под насловом „Српски краљ у рову”, посвећен Петру Првом Карађорђевићу, о коме су у то време врло афирмативно писали многи листови у Европи.

    „Пти журнал” из 1915. пише о везаности краља Петра за Француску у којој се школовао после Швајцарске и где је завршио чувену војну академију у Сен-Сиру 1864. године, а 1870. придружио се Легији странаца.

    „Са једним лепим жаром и љубављу према земљи која му је дала азил, млади принц је ступио у Легију странаца и понашао се храбро”, пише „Пти журнал” тврдећи да је српски суверен, који се борио под француском заставом, сачувао апсолутну оданост Француској упркос немачким сплеткама.

    „Моја војна каријера почела је под француском војном заставом, колико због мојих симпатија за Француску, толико и у знак признања због војног образовања које сам добио у тој земљи”, цитира „Пти журнал” српског краља, под чијом командом су Срби тријумфовали у балканским ратовима против Турске 1912. и против Бугарске 1913.

    Хвалећи његову мудрост и „диван језик којим је говорио”, лист цитира оно што је краљ Петар рекао свом сину Ђорђу 1905. године, на дан пунолетства (који се одрекао права наследства престола 1909):

    „Чувај увек част и законе краљевине. Само тако ћеш задобити симпатије народа без којих посрћу тронови на овом свету. Не заборави никада да краљ мора да служи свом народу, а не народ свом краљу. Труди се да постанеш добар монарх: тада ћеш заслужити благослове твојих потчињених. Сети се да срећан суверен може постојати само у срећној држави”.

    „Пти журнал” наводи да ове речи садрже оно чега се краљ Петар придржавао током своје владавине, илуструјући то тада свежим примером из Првог светског рата, када је Петар Први Карађорђевић, у новембру 1914, пре Колубарске битке, са оба своја сина сишао у ров и одржао говор исцрпљеној и уморној војсци која је после тога смогла снаге за још једну победу.

    „У месецу новембру прошле године, Србија је, пред налетом Аустроугарске, била близу да подлегне. Недостајало јој је оружје, Београд је био у рукама непријатеља, неке трупе давале су знак да ће клонути. Стари краљ Петар, већ увелико болестан, прекинуо је лечење и направио преокрет. За два дана он је подигао на ноге исцрпљене, изнурене и деморализоване војнике. Наоружао их је, сишао у ров заједно са својим синовима, који су достојни свог оца, и помоћу речи које им је изговорио, они су поново били у офанзиви, показавши живост и снажно херојство”, пише „Пти журнал” одајући част и српском народу и његовом старом краљу који је кроз своје дело „тако чудесно остварио своје речи да краљ може да буде само онај ко служи своме народу”.

    Г. Поповић
    објављено: 10.07.2011

    http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Herojski-narod-i-kralj-u-rovu.sr.html

  7. Varagić Nikola каже:

    11. 07. 2011.

    Glamur – Natanijel Rotšild, jedan od najbogatijih ljudi na svetu, proslavio 40. rođendan u marini Porto Montenegro. Žurki od 1.250.000 evra prisustvovali. Milo Đukanović, Oleg Deripaska, Roman Abramovič, Mišel Rodrigez…

    Među finansijerima izgradnje marine Porto Montenegro nalaze se mnogi svetski moćnici od kojih su neki bili i na žurki u marini. Partneri Petera Manka u ovom velikom poslu su ruski oligarh Oleg Deripaska, francuski multimilijarder Bernar Arno, vlasnik prestižnih modnih brendova „Luj Viton” i „Prada”, i naslednici bankarske dinastije Rotšild, Jakob i Natanijel.

    http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/168081/Spektakularna+zabava+u+Tivtu%3A+Milo+ban%C4%8Dio+sa+Rot%C5%A1ildom.html

  8. Varagić Nikola каже:

    ДОСИЈЕ: МОЋ АМЕРИЧКИХ РЕЈТИНГ АГЕНЦИЈА

    Европа најављује окршај

    Катализатори хипотекарне кризе у САД систематски обарају поверење берзи у еврозону, али Брисел најављује противмере

    Проценом најмоћније Немице на светским берзама још прошле јесени пуштена је низ воду финансијска судбина еврозоне. Међутим, најмоћнија Немица није Ангела Меркел већ Катрин Милбронер, потпредседник америчке агенције за кредитни рејтинг „Мудиз” истовремено и њен водећи аналитичар финансијских ризика у Шпанији.

    Њена оцена прошлог септембра да је „шпанска привреда занемоћала, а централна влада у Мадриду финансијски све слабија”, као и да су „пред Шпанијом својеврсни финансијски изазови”, утицала је на то да Шпанија одмах изгуби врхунски „три А” рејтинг на међународном кредитном тржишту. Управо процена госпође Милбронер, полиглоте и економисте са дипломом универзитета у Тибингену, допринела је и да за Мадрид порасте цена задуживања, а самим тим и да му порасту дугови. У наставку, краљевина са Пиринејског полуострва данас је, упркос свим реформама, готово саставни део берзанског списка потенцијалних банкрот-држава унутар еврозоне.

    Како су госпођа Милбронер, њен послодавац „Мудиз” и упадљиво сличномислећи тимови аналитичара америчких кредитних агенција „Стандард и Пурс” и „Фич” стекли фасцинантан вишедеценијски утицај на глобалном финансијском тржишту од кога данас стрепе неки од најлукавијих и најмоћнијих политичара и банкара Старог континента? И, можда још важније, како је „велики трио”, како их на берзама зову, одржао своју репутацију упркос њиховом потпуном превиду краха хипотекарног тржишта у САД 2007. који је затим подстакао најтежу глобалну привредно-финансијску кризу од 1945. године?

    „Чудно је да на светским берзама доминирају само три агенције за кредитни рејтинг. Сведоци смо њихових грешака током недавне глобалне финансијске кризе. Поставља се питање зашто је баш у овом тренутку и тако драстично – за читава четири подељка – снижен кредитни рејтинг Португалије. Не треба искључити ни спекулативне ни политичке мотиве”, упозорио је Португалац Жозе Мануел Барозо, председник Европске комисије.

    Откуд моћ трима приватним фирмама да једном оценом оборе кредитни рејтинг читавих држава, изазову поскупљење задуживања низа других земаља, нагнају инвеститоре на бежанију…

    Веза америчких кредитних агенција и америчког банкарског система, са којим су од почетка 20. века до краха хипотекарног тржишта САД 2007. сви остали глобални финансијски центри желели да се повежу, кључ је за разумевање застрашујућег утицаја који „Стандард и Пурс”, „Мудиз” и „Фич” имају и дан-данас.

    Свежих примера берзанске моћи америчких кредитних агенција је на претек. „Мудиз” је прошлог уторка непријатно изненадио Европу, када је без икакве претходне најаве оборио рејтинг Португалије на ниво такозваног инвестиционог отпада.

    Брутални удар „Мудиза” на Лисабон – и пре него што је Португалија почела да спроводи драстични програм реформи – за европске лидере био је кап која је прелила чашу, у већ месецима тескобном односу са „америчком тројком”.

    Наиме, откад је у јесен 2009. грчки премијер Јоргос Папандреу објавио да је буџетски дефицит егејске земље скоро два пута већи него што се тамо (и у Европи) веровало, „Стандард и Пурс”, „Мудиз” и „Фич” систематски обарају рејтинг периферије еврозоне, уз упозорење да све пажљивије прате финансијске књиге и других: Велике Британије, Аустрије, Француске, Немачке, али и САД, Кине…

    Упорна упозорења да ће било какво преобликовање рокова и услова отплате грчких дугова сматрати банкротом, и „Мудизова” „јединица” унапред напорима Португалије, ујединили су европске политичаре и банкаре у оцени да је моћ процене америчких кредитних агенција на глобалном финансијском тржишту „непожељно велика”.

    „Хитно треба разбити утицај страних агенција на кредитни рејтинг Европе и развити овдашњи пандан”, заложио се немачки министар финансија Волфганг Шојбле.

    Друга страна није остала дужна.

    „Европски политичари имају сасвим другачије аршине и мотиве од инвеститора који улажу новац само тамо где постоји квалитетна процена у исплативост пласмана средстава. Европљани као да не познају правила глобалног финансијског бизниса. На глобалном тржишту делује скоро 100 агенција за кредитни рејтинг: прецизност процене америчке три агенције је разлог што њихово мишљење доминира”, рекао је Тростен Хинрих, шеф филијале „Стандарда и Пурса” за Немачку. „Европљанима ће бити потребно много времена да развију сопствени систем агенција за кредитни рејтинг, под условом да се о њему међусобно сложе. Истовремено, инвеститори ће бити веома подозриви према проценама агенција које су у директној вези са појединим државама.”

    „Фич” је у свом редовном прошлонедељном саопштењу претплатнике упозорио да би Европљанима било боље да, уместо што се љуте на међународне агенције за кредитни рејтинг, „спакују” програме привредних реформи урушених економија еврозоне, који не би личили на одложени банкрот.

    Питање је да ли треба у јеку најтеже финансијске кризе од увођења евра према захтевима америчких агенција за кредитни рејтинг показати послушност или пркос.

    Изгледа да је председник Европске централне банке Жан-Клод Трише прошлог петка изабрао.

    „Функционисање агенција за кредитни рејтинг није оптимално. Утицај мале структуре олигополиста на нивоу глобалних финансија је непожељан”, објавио је Трише.

    Банкарско-финансијски окршај две обале северног Атлантика, према свему судећи, постаје неминован.

    ———————————————-

    Глобални пипци

    Три водеће америчке агенције за рејтинг контролишу више од половине (54 одсто) глобалног тржишта кредитима. „Стандард и Пурс” и „Мудиз” редовним недељним проценама утичу на око 40 одсто глобалног тржишта. Према важећим америчким законима, банке плаћају агенцијама за рејтинг да оцењују њихове финансијске понуде (кредите, зајмове, свопове…) на тржишту. Ко жели да послује са америчким банкама, мора да уђе у исти систем.

    „Стандард и Пурс” (интегрисан 1941. године) данас има више 1.000 запослених аналитичара у 22 испоставе широм света који за кориснике својих услуга, даноноћно проучавају све доступне финансијске податке 70 држава, преко 3.500 глобалних компанија, више од 2.600 америчких фирми…

    Скоро 450 аналитичара „Мудиза” (основан 1909. године) у 26 канцеларија широм света бави се одређивањем рејтинга 70 држава, више од 25.000 фирми, 1.000 највећих америчких банака, 35 водећих америчких осигуравајућих друштава. „Мудиз” је од финансијског информисања клијената остварио приход од две милијарде долара.

    Истовремено 400 аналитичара „Фича” (основан 1913. године) скенира финансије 70 држава, десетак хиљада глобалних компанија, 1.600 финансијских институција.

    Када се процене „Мудиза” и „Стандарда и Пурса” осетно разликују, берзе мишљење „Фича” узимају као меродавније.

    Харолд Мекгро Трећи, председник и извршни директор „Мекгро Хил компаније” који је од 1966. године власник „Стандарда и Пурса”, данас признаје да је агенција „потпуно превидела крах америчког тржишта станоградње”.

    „Критике агенција за кредитни рејтинг су политички мотивисане. Кад завлада популизам, неопходно је прозвати неког криминалцем”, сматра Мекгро Трећи.

    ———————————————-

    Пекинг слуша упозорења „Мудиза”

    Пекинг – Кинеска влада је саопштила да разматра начине за решење проблема задужености локалних власти, након што је агенција за кредитни рејтинг „Мудиз” упозорила да би удео ненаплативих кредита могао да буде већи него што се мислило, преноси Танјуг.

    Прошле недеље је кинески Национални ревизорски завод (НАО) објавио податак да су на крају 2010. локалне власти биле дужне 10,7 билиона јуана (1.650 милијарди долара), што је једнако 27 одсто бруто домаћег производа Кине те године, и упозорио на одређени ризик од банкрота, пренела је агенција АФП.

    Агенција „Мудиз” је, међутим, у понедељак 4. јула објавила да је НАО можда потценио ниво задужености за чак 541,6 милијарду долара, као и да би удео ненаплативих кредита могао да износи чак осам до 12 одсто, уместо ранијих сопствених процена о уделу од пет до осам одсто.

    Кабинет кинеске владе је саопштио да ће наставити да „ради на решењу проблема финансирања локалних власти” и да разматра механизме за регулисање начина на који власти прикупљају средства.

    „Способност неких региона и индустрија да врате своје дугове није одговарајућа и постоје скривени ризици. Ти проблеми су разоткрили постојање рупа у систему и управљању и потребно је посветити им велику пажњу”, наводи се у саопштењу објављеном након састанка којим је председавао кинески премијер Вен Ђијабао.

    Превелико задуживање локалних власти у сврху финансирања инфраструктурних и других пројеката је изазвала забринутост званичног Пекинга поводом ризика који велики зајмови представљају за финансијску стабилност те друге по величини светске привреде.

    Тања Вујић
    објављено: 11.07.2011

    http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Evropa-najavljuje-okrsaj.sr.html

  9. Varagić Nikola каже:

    Da li cunami stiže u Izrael?

    Imanuel Volerstin

    Palestinci će nastaviti da traže formalno priznavanje svoje državnosti pred UN, kada se Generalna Skupština bude sastala na jesen. Nameravaju da traže priznavanje države u granicama iz 1967. godine, pre izraelsko-palestinskog rata. Skoro je sigurno da će glasanje biti u njihovu korist. Sada je jedino pitanje koliko u njihovu korist.

    Izraelsko politiečko rukovodstvo je ovoga veoma svesno. Postoje tri razliečita odgovora o kojima raspravljaju. Izgleda da je dominantan stav premijera Netanjahua. On predlaze da se takva rezolucija potpuno ignoriše i da se prosto nastavi sa sadašnjom politikom izraelske vlade. Netanjahu veruje da je, već dugo, bilo rezolucija Generalne Skupštine UN, koje nisu u korist Izraela, i da ih je, sve, Izrael uspešno ignorisao. Zašto bi se ova uopšte razlikovala?

    Ima nekoliko politiečara sa krajnje desnice (da, postoji čeak i više desna pozicija nego je Netanjahuova) koji kažu da, kao odmazdu, Izrael treba formalno da anektira sve sada okupirane palestinske teritorije i stavi taečku na bilo kakve pregovore sa Palestincima. Neki od njih takođe žele da se forsira seoba ne-Jevreja iz ovako proširene izraelske drzave.
    Bivši premijer (a sada ministar odbrane) Ehud Barak, ečija politiečka baza sada skoro i ne postoji, opominje Netanjahua da je nerealistiean. Barak kaže da će rezolucija biti cunami za Izrael, i da bi, zbog toga, Netanjahuu bilo mudrije da sada, nekako, napravi dogovor sa Palestincima, pre nego što rezolucija bude izglasana.

    Da li je Barak u pravu? Da li će ovo biti cunami za Izrael? Sva je prilika da je u pravu. Međutim, ne postoji istinska šansa da će Netanjahu mariti za Barakov savet i da će ozbiljno pokušavati da se dogovori sa Palestincima.

    Pogledajmo šta će se, verovatno, dogoditi u samoj Generalnoj Skupštini. Znamo da će većina (možda i sve) zemlje Latinske Amerike i veliki broj zemalja Afrike i Azije glasati za rezoluciju. Znamo da će SAD glasati protiv, i da će pokušati da nagovore druge da glasaju protiv. Nepredvidivi su glasovi Evrope. Ako bi Palestinci dobili značeajan broj evropskih glasova, njihova politieka pozicija bi bila značeajno ojačeana.

    Pa da li će Evropljani glasati za rezoluciju? Ovo zavisi delimičeno od toga šta će se dešavati u arapskom svetu u sledeća dva meseca. Francuzi su već otvoreno najavili da će, sem ako ne vide značeajan napredak u izraelsko-palestinskim pregovorima (koji se sada ečak i ne vode), podržati takvu rezoluciju. Ako oni to urade, skoro je sigurno da će im se pridružiti južnoevropske vlade. Mozda i nordijske zemlje. Otvorenije je pitanje da li su Velika Britanija, Nemačeka i Holandija spremne da im se pridruže. Ako ove zemlje odlučee da glasaju za rezoluciju, to bi moglo da razreši kolebanja raznih istočenoevropskih zemalja. U ovom slučaju, rezolucija će pribaviti veliku većinu evropskih glasova.
    Zbog toga je potrebno da pratimo šta se dešava u arapskom svetu. Drugi arapski ustanak je i dalje u punom jeku. Bilo bi lakomisleno predviđati koji će, taečno, režim pasti, a koji će se održati, u sledeća dva meseca. Ono što izgleda jasno je da su Palestinci na ivici da započenu treću intifadu. Palestinci, ečak i najkonzervativniji među njima, izgleda da su izgubili svaku nadu da će se, pregovorima, dogovoriti sa Izraelom. Ovo je jasna poruka o sporazumu između Fataha i Hamasa. A kako su Arapi u stvarno svakoj arapskoj državi u direktnoj politiečkoj pobuni protiv svojih režima, kako bi Palestinci mogli ostati mirni? Oni neće mirovati.

    A ako ne ostanu mirni, šta će uraditi drugi arapski režimi? Svi oni imaju svoje teško vreme, blago reečeno, jer se bave ustankom u vlastitoj zemlji.

    Aktivno podržavanje treće intifade olakšalo bi im položaj u naporu da povrate kontrolu u svojoj zemlji. Koji režim bi se usudio da uskrati podršku trećoj intifadi? Egipat se već jasno pokrenuo u tom pravcu. A jordanski kralj Abdulah je nagovestio isto.
    Pa zamislimo taj sled: treća intifada, praćena aktivnom arapskom podrškom, praćena izraelskom nepopustljivošću. Šta će Evropljani tada uraditi? Teško je zamisliti ih da glasaju protiv rezolucije. A lako možemo da zamislimo kako jedino Izrael, SAD i tek nekoliko malih zemalja glasaju protiv, uz, možda, nekoliko uzdržanih.

    Ovo meni ličei na mogući cunami. Veliki strah Izraela, poslednjih nekoliko godina, bio je strah od ’delegitimizacije’. Zar neće takvo glasanje upravo potvrditi proces delegitimizacije? I zar neće izolacija SAD u ovom glasanju dalje oslabiti njihov položaj u celom arapskom svetu?

    Šta će tada uraditi SAD?

    Komentar br. 307, od 15 juna 2011.
    Prevela Borka Đurić
    http://www.republika.co.rs/504-507/02.html

  10. Varagić Nikola каже:

    Сребреница: докле више да слушамо лажи?

    Бранимир Нешић

    Докле више да слушамо медијске лажи о наводном геноциду у Сребреници?

    Како доћи до истине у 21. веку, у веку невероватних технолошких и научних достигнућа, у веку медијских манипулација, технолошко-информационе диктатуре која креира јавно мњење како јој се прохте?

    Одговор је: мукотрпним залагањем, прво менталним отпором медијској хистерији и симулакруму који нуди једну врсту “истине”, дакле, очистити свој мозак и аналитички приступити проналажењу одговора на стотине питања која су везана за Сребреницу, а од којих највећи део, ни после 14 година, није добио свој одговор.

    Као илустративан пример који потврђује изнето мишљење, наведимо само десет сребреничких питања:

    1. Ако је Сребреница била демилитаризована и заштићена зона, како то да је она коршћена за „одмор, обуке, опрему и нападе Орићевих јединица на српске положаје“ (извештај генералног секретара УН од 16. марта 1994. и 30. маја 1995. године)?

    2. Ко је од посматрача УН и представника великих сила, иако су знали колика је тензија између зараћених страна, дозвољавао Насеру Орићу да Сребреницу као „демилитаризовану зону“ користи практично као војну базу (извештај Холандског института за ратну документацију, април 2002. године)? Да ли су тако и они вишестрано умешани у планирање и изазивање етничких сукоба у Сребреници?

    3. Да ли је Алија Изетбеговић преко свог сребреничког заповедника, по злу познатом Насеру Орићу, месецима и месецима пре јула 1995. године, свесно нападао и убијао Србе, желећи да их испровоцира да узврате ударац на Сребреницу, која је требало да послужи као мамац и жртвено јагње за активно укључивање НАТО-снага у сукоб? Да ли је заиста тачно да је амерички председник Бил Клинтон рекао Изетбеговићу да мора бити убијено више од 5.000 муслимана ако жели да НАТО нападне Србе?

    4. Да ли је Насер Орић, по Изетбеговићевом наређењу, непосредно пре јула 1995. године, био плански повучен из Сребренице са својим људима, оставивши за собом на хиљаде људи без команде?

    5. Да ли је велики део муслиманских војника покушао пробој према Тузли и Жепи? Да ли је тачно да се на хиљаде муслиманских војника пробило и годину дана касније пријавило ОЕБС-у за гласање на изборима? Где су ти „нестали“ људи сада?

    6. Где су докази? Где је 8.000 лешева? Колико их заправо има? Како се спроводи и ко сада спроводи обдукцију лешева?

    7. Где су фамозни сателитски снимци Сједињених Америчких Држава који показују стравичне српске злочине, а на које се позивала Медлин Олбрајт? Зашто је стављен ембарго службене тајне на те наводне сателитске снимке следећих 30 до 50 година, од стране америчке, британске и француске државе? Зашто их не покажу јавности?

    8. Зашто се не изврши детаљна анализа тачности сведочења главног хашког сведока Дражена Ердемовића, који сведочи да је за непуна четири сата, заједно са још седморицом људи које поименице наводи, убио 1200 људи, тако што их је изводио по групама од десет људи, одводио их скоро 200 метара до места злочина, онда их убијао, па проверавао урађено, па се одмарао и пио, па онда све испочетка и тако 120 пута? Зашто се не установи да му је за такав монструозан злочин требало бар 20 сати? И где је тих 1043 леша јер је касније на том месту пронађено 157 лешева?

    9. Зашто нико од преостале седморице из Ердемовићеве групе, који су наводно побили 1200 људи, није ухапшен, процесуиран и изведен пред лице правде, иако се зна ко су и где тренутно живе? Да ли се неко плаши да „главни сведок“ не постане „лажни сведок“?

    10. Да ли је, на крају, случај Сребреница медијски припреман, предимензиониран и свесно искривљен да би се створила слика о „злим геноцидним Србима“ и тако ублажила критика јавности на стотине хиљада протераних Срба из Книнске Крајине (само двадесет дана после наводног геноцида у Сребреници), бомбардовање Републике Српске (само месец и по дана после наводног геноцида у Сребреници), затим бомбардовање Србије (као изговор да се поново не догоди наводни геноцид у Сребреници) и тако даље…

    Ето, било би лепо да нам неко од оних који данас креирају сребренички медијски мит у Србији и ван ње одговори на ових десет питања.

    Питања има још десет пута оволико, питања на које још нису пронађени одговори. Она захтевају да се случај „Сребреница“ поново и на прави начин, објективно и детаљно и чињенично, испита.

    Овде се не ради ни о каквој релативизацији злочина са наше, српске стране, већ апсолутно о потреби да се сазна права истина. Истина ће нас ослободити, без обзира колико она била тешка и болна за све народе на Балкану.

    Потребно је и у интересу је свих, на првом месту нас Срба и босанских муслимана, али и народа и честитих политичара и људи великих западних сила, да се сазна права и целовита истина о Сребреници. Дакле, не само делимична, једнострана и у многоме извитоперена истина, јер када је таква, она не представља истину већ неистину.

    Медијска машинерија која је пројектовала слику о Сребреници коју данас познајемо, по којој су немилосрдни и нечовечни Срби тобоже извршили „највећи геноцид после Другог светског рата“ над недужним муслиманским цивилима, над муслиманским женама и децом у Сребреници, прави је пример једностране и искривљене “истине”, односно огољене лажи.

    Све је већи број људи у свету који схватају да су обманути. Велики број иностраних интелектуалаца, као и нови и у многоме објективнији а до данас мало познати извештаји, разбијају лажни медијски симулакрум о америчко-каубојској варијанти о „добрим“ и „лошим“ народима у Босни, конкретно у Сребреници. Џулија Горин, Дајана Џонстон, Ноам Чомски, Јирген Елзесер, Валтер Маношек, Жерминал Чивиков, Жак Вержес, Ернст Херман само су нека имена у низу оних људи који говоре једну другу причу од ове званичне; затим појављују се извештај Холандског института за ратну документацију, па извештај Информативне мисије Националне Скупштине Француске, као и закључци са Међународног скупа одржаног у Москви, априла ове године, који сматра да „питање Сребренице и такозваног геноцида муслиманског становништва и припадника војних снага мора да се подвргне свестраној и исцрпној анализи у светлу нових података и свих доказних материјала који се налазе на располагању“.

    http://www.dverisrpske.com/sr-CS/za-dveri/branimir-nesic/srebrenica.php

  11. Varagić Nikola каже:

    Sahranjen Oto fon Habzburg, sin poslednjeg vladara monarhije

    Autor: (Beta-AP)

    BEČ – - Nekoliko hiljada ljudi prisustvovalo
    je danas u Beču sahrani Ota fon Habzburga, najstarijeg sina
    poslednjeg vladara Habzburške monarhije koja je vladala 640 godina.

    Pre sahrane održano je opelo u katedrali Svetog Stefana u Beču tokom
    kojeg su austrijskom kardinalu Kristofu Šenbornu pomagali katolički
    biskupi iz svih delova nekadašnjeg Austrougarskog carstva, današnje Crne Gore, Italije, Poljske, Rumunije, Srbije i Ukrajine.
    Tokom ceremonije, kojoj su pored velikog broja ljudi prisutvovali i
    članovi brojnih kraljevskih porodica iz Evrope, izvedena je i stara
    himna Austrougarske, Oda imperatoru.
    Oto fon Habzburg umro je 4. jula u 99. godini na jugu Nemačke, gde je proteran zajedno sa svojom porodicom posle Prvog svetskog rada i pada Autrougarskog carstva. Porodica Habzburg se od tada selila po Evropi.
    Kovčeg sa njegovim telom zajedno sa telom njegove supruge Regine, koja je umrla prošle godine, danas je smešten u carsku kriptu, gde su sahranjeni i svi ostali članovi dinastije od 1632. godine. Kripta je jedna od glavnih turističkih atrakcija u Beču.
    U toj kripti se u urnama čuvaju srca svih sahranjenih članova
    dinastije Habzburg, odvojeno od kovčega u kojima se sahranjuju. Srce Ota fon Habzburga biće, po njegovoj želji, postavljeno u nedelju u opatiji Panonhalma u Mađarskoj. Time je želeo da ukaže poštovanje prema Ugarskoj, delu nekadašnjeg carstva.

    Posle zbacivanja monarhije Oto fon Habzburg nije se nikada formalno odrekao svog prava na tron koji mu je pripadao, iako se kasnije u životu zalagao za parlamentarnu demokratiju. Bio je poznat i kao zagovornik ujedinjavanja Evrope.
    Svoj uticaj je iskoristio da što više udalji naciste od anektirane
    Austrije pre Drugog svetskog rata, dok se posle rata zalagao za
    uklanjanje “gvozdene zavese”.
    U Evropskom parlamentu bio je poslanik bavarske Hrišćansko-socijalne unije. Takođe je bio predsednik Panevropske lige od 1979. do 1999. godine.
    Posle pada Berlinskog zida, Habzburg je svoje mesto u Evropskom
    parlamentu koristio za promovisanje ideje širenja Evropske zajednice na bivše zemlje istočnog bloka.
    Sa suprugom Reginom imao je sedmoro dece. Njegov najstariji sin Karl sada vodi porodične poslove i od 2007. godine zvanično je glava porodice Habzburg.

    http://www.danas.rs

  12. Varagić Nikola каже:

    Anders Brejvik i Žorž Sorel

    Zoran Stokić

    01.08.2011.

    Ugledavši sličicu Marksa i Lenjina na sajtu Andersa Brejvika, u trenutku mi je sinulo: evo nam još jednog sledbenika (svesnog ili podsvesnog) Žorža Sorela (1847-1922), religioznog inženjera fašizma i boljševizma. Dakako, i komunisti i fašisti su se potrudili da svojim revolucionarnim sabljama preseku i iz svojih biografija uklone Gordijev čvor kojim ih je – istorijski i teorijski – uvezao danas već skoro zaboravljeni Sorel.

    Francuska revolucija je u orbitu izbacila “treći stalež” (buržoaziju, radništvo i seljaštvo), koji je pomrsio konce aristokratiji i sveštenstvu. Revolucionarni ideal (a zapravo samo revitalizovan hrišćanski ideal) zahtevao je univerzalnu pravdu za sve, a ne samo za dve povlašćene klase. Naravno, svako čudo za tri dana, pa je je Flober već 1857. u “Gospođi Bovari” izlio svoju “mržnju prema idejama, običajima i ponašanju buržoazije”. Vođen takvim idejama, Žorž Sorel je počeo da piše kako je buržoazija postala jednako glupa kao i aristokratija u 18. veku: “sve što je od buržoazije površno je”, to je “klasa koja boluje od ludila i otupelosti…, a koja je lišena svakog interesa za proletarijat”. Kritikujući Marksov evolucioni pristup i obrušavajući se na sindikate u Engleskoj i skandinavskim zemljama, Sorel razvija svoju viziju revolucionarnih radničkih sindikata u Francuskoj i Italiji.

    Napadajući ideje socijalne demokratije koja je razvijana u Nemačkoj, radnički sindikati u Italiji i Francuskoj se, pod Sorelovim uplivom, sve više okreću “klasnoj borbi, generalnom štajku, revolucionarnim idejama”. Bio je to pokret protiv svakog parlamentarizma, demokratije, pokret odvajanja radničkih sindikata od stranačke parlamentarne borbe, bio je to pokret koji je “pojačavao instinkte rata” sa ciljem da demokratiju smeni “diktatura proletarijata”, da “građanski moral” ustukne pred “revolucionarnim moralom”. Ukratko, bila je to ideologija zasnovana na “mističkom kultu revolucije”, koja je najpre realizovana – ne u Francuskoj ili Italiji – nego u Rusiji. Iz “Materijalizma i empiriokriticizma” (1907. god.) saznajemo da je Lenjin poznavao učenje Sorela. Između Sorelovih revolucionarnih teorijskih i praktičnih ideja i boljševičkih postoji jednoznačno preslikavanje. Pišući Lenjinu knjigu podrške, Sorel proklinje “plutokratske demokratije”. Ova istorijska istina je potiskivana sve do danas, jer, govoreći ko je na njega od ideologa, filozofa i političara najviše uticao, evo šta kaže – gle čuda (za neupućene!) – lično Musolini: “Ponavljam, ja najviše dugujem Sorelu”, grmi on; “za mene je glavno – akcija! Ovaj učitelj sindikalizma i njegova kruta teorija o revolucionarnoj taktici najviše su doprineli oblikovanju discipline, energije i snage fašističkih kohorta!” Istovremeno, sam Sorel poručuje: “Naš Musolini nije običan socijalista. Verujte mi, vi ćete ga po svoj prilici videti jednoga dana kako salutira sabljom na čelu bataljona italijanskoj zastavi!”

    Jedan od aksioma Sorelovih revolucija glasi: “cilj je ništa, važno je kretanje i borba”! Istorijske činjenice o komunističkim i fašističkim revolucijama zaista potvrđuju da je cilj bio NIŠTA, a da je sve bila “borba”, “rušenje” i “dinamit”. Istorijska činjenica je da te revolucije nisu svrgle nijednog tiranina (one su pobedile prethodno oslabele režime), ali su zato na vlast dovele krvave despote – Musolinija, Staljina – i umesto obećanog raja na zemlji stvorile su logore, gulage i pakao. Na kraju krajeva, i sama reč “revolucija” ne znači ništa drugo do – povratak u prethodno stanje!

    Tako i nesrećnog Brejvika doživljavam kao zaslepljenog čoveka kome je “cilj” ništa, a sve mu je “akcija”, tj. “dinamit”. Kao i fašistički i komunistički revolucionari, i Brejvik je pogazio etičke principe građanskog društva (koje je Šopenhauer jezgrovito sažeo u: “ne odmaži nikome, a pomogni koliko možeš”) i stavio se u službu “revolucionarne etike”, koja se uvek u ime “slobode i ljubavi” zasnivala na mržnji. Ništa bolje stvar ne stoji ni sa idejom nacije, čiju pojavu (od vremena Francuske revolucije pa naovamo!) slobodno možemo shvatiti kao pojavu nove religije, jer i ona sama, “nacija”, postaje izvorište “svetog”, a ta pseudoreligiozna pomahnitalost nacionalizma potom vodi, naravno, u “krstaške ratove” i u 21. veku, ili u “osvete za poraze od pre 500 godina”.

    Peščanik.net, 01.08.2011.

    http://pescanik.net/content/view/7274/61/

  13. Varagić Nikola каже:

    VLADAN VUKOSAVLJEVIĆ:

    ŠTA SU NAMA RUSI ILI PRVI ZADATAK JEDNE BUDUĆE ELITE U SRBIJI

    četvrtak, 17 novembar 2011

    Srbiji je u današnjoj EU predviđena uloga parijeu pretkumanovskim granicama, osuđenog na privrednu, političku i kulturnu zavisnost

    Skadarlija vrlo ranih osamdesetih, jesenje predvečerje. Grupa mladića, tek pristiglih iz vojske, do juče srednjoškolci, sada već nadobudni brucoši puni života, kreće se uzbrdo kaldrmom od Tri šešira ka Zlatnom bokalu na još jednu turu piva i glasnih prepričavanja anegdota iz JNA. Raspoloženje raste, smeh mladalački neobuzdan, ispunjava malenu ulicu krcatu uspomenama.

    Na ćošku preko puta Ima dana, pored simpatičnog Goranca koji prodaje kikiriki i semenke odeven u kostim nepoznatog stilskog i etnološkog porekla, stoji grupa ljudi, očigledno turista kojima vodič nešto objašnjava. Rusi. Njih dvadesetak, različitog uzrasta, možda neka delegacija, sportska ili privredna, možda samo turisti koji su imali sreće da stignu do najzapadnije destinacije koja im je dozvoljena za posetu. Odeveni skromno ali uredno, po modnim uzorima koji su vladali u Jugoslaviji krajem pedesetih, poneko sa malom značkom u reveru, pažljivo slušaju izlaganje vođe grupe, radoznalo se obazirući okolo. Pristojan i simpatičan svet već na prvi pogled. Tek poneki muškarac ima veliki fotoaparat okačen o rame, u pripravnosti da zabeleži uspomene sa zanimljivog i većini svojih zemljaka teško dostupnog putovanja.

    Kada smo im se približili, neko od mojih veselih drugara, jedan od onih obešenjaka koji postoje u svakom društvu i prednjače u izmotavanjima, zastade i poče da im dobacuje nešto u smislu „jel vam ovaj vodič iz KGB, budite dobri, nemojte da vas pošalju posle u Sibir, jel znate ko su Kića i Praja i kako smo vas dobili u košarci usred Moskve na Olimpijadi…“ i slične trivijalnosti, sasvim u skladu sa humorom svojstvenim našoj tadašnjoj pameti i uzrastu. Mi ostali reagujemo različito, neko se smejulji, neko mu govori da ih ostavi na miru i požuruje ga. Rusi nas gledaju, takođe sa različitim raspoloženjem, većini je pomalo neprijatno a manji deo pokušava da šalom odgovori na ovo nepotrebno i neumesno obraćanje. Ne razumemo ih i odlazimo dalje a naš žovijalni drugar brzo nalazi drugu temu u vidu nekoliko simpatičnih devojaka koje su nailazile iz suprotnog pravca.

    TITOISTIČKE ZABLUDE O RUSIJI Neznano zašto, ovaj banalni događaj urezao mi se u pamćenje i to traje sve do danas… Pripadam generaciji koja je Ruse slabo poznavala a još slabije marila za njih. Ne pamtim ih kada su herojski ginuli za oslobađanje Beograda i kada su svojom smelošću i prezirom prema smrti zaprepastili ljude koji su u okupiranom gradu propatili četiri duge godine. Ono što je moja generacija učila u školi to je da su partizani oslobodili prestonicu, doduše u izvesnom sadejstvu sa Crvenom armijom, ali pretežno sami. Nisam se rodio ni kada je u još istorijski nejasnom činu, a verovatno uz podršku zapadnih sila, Tito ušao u sukob sa Staljinom i kada se na Goli otok išlo i zbog najbezazlenijeg pominjanja Rusa u nekom pozitivnom kontekstu. Kada sam počeo da intelektualno razabiram svet oko sebe, jedino su veliki ruski pisci bili ono što je mene i moju generaciju vezivalo za tu zemlju. Stara Rusija, ovekovečena u literarnom geniju svojih velikana bila je neka vrsta zauvek nestale Šangri-La. Ona tada postojeća predstavljala je za mene i moje vršnjake samo i jedino otelovljenje komunizma, Staljinovog terora, neslobode i mraka, doduše ne sasvim bez razloga.

    Sa svoje strane i Titov zločinački režim, činio je sve da antagonizam prema Rusiji i Rusima uvek bude sveže podgrejan. Jedan od najvećih mitova titoizma bilo je „čuveno istorijsko NE Staljinu“, u suštini zapravo ništa više nego ogromnim parama plaćen Titov prelazak na stranu Zapada u zamenu za neometani despotizam koji je na svom posedu zvanom SFRJ imao pravo da sprovodi za života.

    Rođeni šezdesetih godina, uživali smo u malim slobodama, nedostižnim za naše vršnjake iz Istočnog bloka. Imali smo pasoše, slušala se rok muzika, povremeno se putovalo, uglavnom do Trsta po jeftini džins i platnene patike “all star”. Bili smo srećni kad nam neko donese konzervu koka-kole da u njoj držimo olovke. Levis farmerke i jakna bili su naša varijanta kineske uniforme za sve prilike a američki filmovi predmet divljenja. Uglavnom, u Bel epoku titoizma, koji je trajao manje od dvadesetak godina, kljukani skupim kreditima kao guske, osećali smo se kao predsoblje Zapada, veći i važniji od svojih vršnjaka iza gvozdene zavese. Kada je sport u pitanju, bilo je uobičajeno navijati protiv Rusa, vatrenije i glasnije nego protiv bilo koga drugog jer su propaganda a i duh vremena uopšte, neprestano nametali ideju pretnje sa istoka našoj navodnoj slobodi i prozapadnom opredeljenju. Možda je takva pretnja zbilja i postojala, ali pre će biti da je Titova Jugoslavija bila plod dogovora saveznika na Jalti i prihvatljiv projekat za obe strane da preko njega ostvaruju svoje različite interese u periodu hladnog rata, od obaveštajnog rada i međusobnog špijuniranja, preko manipulacija Pokretom nesvrstanih pa do svekolikih drugih geostrateških igrarija. Kada je operetski maršal umro, počeo je da se odvija unapred smišljeni scenario uništavanja države čiji su stanovnici zaista u jednom periodu, kao kočoperni pevac, mislili da vladaju svojom sudbinom i upravljaju događajima.

    Kada je pao Berlinski zid a komunizam izgubio bitku sa liberalnim kapitalizmom, pobeda jedne zveri nad drugom, pored ostalih posledica, donela je i postepeni povratak Rusije u srca i glave ljudi u Srbiji. Nažalost, ni Rusija ni Srbija nisu imale sreću da na čelu države imaju ljude dovoljnih kapaciteta za neophodan ekonomski i duhovni preporod. Svaki na svoj način, i Milošević i Gorbačov, bili su preslabi formati ličnosti da odole pritiscima Zapada i da izbegnu nametnuto komadanje svojih država, u Rusiji praćeno pljačkom i poniženjem a ono u Srbiji još i obogaćeno indukovanim verskim i građanskim ratom. Srbi su očekivali od Rusa ono što nisu mogli da dobiju jer Rusija, zabavljena svojim jadom, nije imala ni volje ni snage da u balkanskoj krizi čvršće stane na stranu svog tradicionalnog istorijskog saveznika.

    Još veće razočarenje usledilo je kada konfuzni Jeljcin nije uspeo da spreči zločinački napad NATO na Srbiju 1999. godine a tada aktuelni mit o moćnom oružju koje će nam Rusi poslati u pomoć završio je tamo gde je mitovima i mesto, u beskrajnom depou izneverenih nada i nerealnih snova.

    IZGLEDI ZA 21. VEK Ni početak novog veka nije previše približio puteve dva naroda. Rusija je imala više sreće. Na njeno čelo došao je čovek koji je konsolidovao zemlju i pokazao da bolje razume jezik Zapada. Vladimir Putin je ličnost koja je vratila samopuzdanje Rusima i pokazala jastrebovima iz Vašingtona da ideje Zbignjeva Bžežinskog nisu više lake za sprovođenje. Velika nacija stala je konačno na svoje noge i u svim oblastima života, od privrednog oporavka, preko obnove vojne sile pa sve do procvata umetnosti i kulture uopšte, ostvaruje gotovo renesansni zamah i postaje važan činilac nove geostratške ravnoteže snaga.

    Srbija je posle neophodnog ali i dobrano od stranih obaveštajnih službi pomognutog puča protiv Miloševića, skoro potpuno postala vazal Zapada. Nejaka i koruptivna politička kvazielita, u nezapamćenoj rasprodaji nacionalnih i državnih interesa, do neba se obogatila a državu predala na upravljanje Briselu i Vašingtonu. Nikada u modernoj istoriji Srbija nije imala manje suvereniteta niti je manje uticala na sopstvenu sudbinu. Prozapadna kvislinška plutokratija, gramziva i anacionalna, vodi državu u potpuni sunovrat i na sporedni istorijski kolosek, možda i u potpuno nestajanje. Ono malo opozicionih partija, bez pristupa medijima i nejake snage, bar trenutno kakvi su, teško mogu da stanu na put zlu koje nam se sprema. Trajno odricanje od suvereniteta države na KiM i predaja skoro svih privrednih resursa strancima samo su najvažniji od mnogih aspekata sada već jasno vidljivog plana za uništavanje Srbije.

    Ako na polju politike situacija izgleda skoro beznadežno, ona sasvim sigurno nije takva i među običnim ljudima. Uprkos snažnoj antiruskoj kampanji u provladinim, a to znači skoro svim medijima, narod polaže opreznu ali sve jaču nadu da će Rusija moći da nam pruži neophodnu pomoć. Ako danas pitamo prosečnog Srbina šta misli i čemu se nada, on će, pored gorčine i skepse u vezi sa aktuelnim prilikama, skoro bez izuzetka reći da se nada podršci iz Moskve i da jedino tamo Srbija može i mora da potraži trajnije i jače savezništvo. Ako su naša dvodecenijska stradanja išta dobro donela, onda je to verovatno trajni prestanak iluzija o odnosu koji Zapad ima prema nama, a to je odnos višeg prema nižem u istorijskom lancu ishrane. Otklanjanje zabluda oduvek je bio neophodan korak u oporavku pojedinaca i društava.

    Decenije komunizma i titoizma u istoriji dva naroda, dovele su do njihovog udaljavanja ali zajednički protivnik sada može ponovo da ih zbliži. Taj proces će se lakše odvijati ako Srbi od Rusa ne očekuju ulogu nespornog i svemoćnog međunarodnog zaštitnika, uvek i u svakoj prilici. Rusija kao velika sila ima svoje specifične i složene interese i dužna je da ih štiti u komplikovanom balansu sa ostatkom sveta. Kao i svi oduvek, Rusi će prvo čuvati svoje pa tek onda tuđe, to nije ni novo ni neobično u istoriji. Osim toga, oni će pažljivo posmatrati razvoj situacije u Srbiji i procenjivati da li Srbi bilo kakvu pomoć očekuju ili traže. Moskva neće postavljati ni smenjivati vlast u Beogradu ali, kao što je to Sergej Lavrov jasno rekao, „neće biti veći Srbi od samih Srba“.

    Ključ je dakle, kao i obično, u našim rukama. Bez obzira na to što je politika, a naročito međunarodna politika, sve pre nego ideal principijelnosti i iskrenih namera, vreme je da shvatimo da mi boljeg i jačeg saveznika od Rusije nemamo, kako istorijski tako i po osnovu duhovne, pravoslavne i svake druge bliskosti, a koju i Srbi i Rusi itekako znaju da prepoznaju i cene. To predstavlja prvi i neophodni preduslov svakog prisnijeg odnosa ili savezništva.

    RUSIJA, SRBIJA, EU Iako je nezahvalno baviti se istorijskim predviđanjima, može se lako pretpostaviti da će, u odsustvu nekog bliskog ratnog sukoba globalnih razmera, odnosi Rusije i EU, a naročito Nemačke, dobijati formu čvšće ekonomske i političke saradnje. Energetski potencijali i rudna bogatstva sa Istoka kompatibilni su sa narastajućom ekonomskom silom Nemačke i, uprkos opstrukcijama iz Vašingtona i Londona, odnosi dve zemlje ići će po svoj prilici uzlaznom putanjom. Iz pozicije neophodnog ekonomskog saveznika Nemačke, koja je opet stožer Evropske unije i to ne namerava nikome da prepusti, Rusija će itekako biti u prilici da se u vezi sa brojnim aspektima takve saradnje zalaže i za interese svojih saveznika, pa i Srbije, ako to ona postane. Naivne su iluzije domaćih evrofanatika da će nas u EU sačekati išta drugo osim starih neprijatelja obučenih u novo ruho i zaodenutih novom retorikom. Prijateljske države poput Rumunije, Grčke, Slovače ili Češke, preslab su tas na vagi na kojoj se sa suprotne strane nalaze Nemačka, Velika Britanija, Francuska, Holandija, Austrija, Mađarska, Hrvatska i sveprisutni duh Svete stolice. Srbiji je u takvoj EU predviđena uloga parije, svedenog na pretkumanovske granice i osuđenog na potpunu privrednu, političku i kulturološku zavisnost. U planovima nekih starih institucija moći nikad nije zamrla ideja da Srbija zapravo nestane sa političke karte ili bude trajno pretopljena u neki bezimeni regionalni entitet.

    Čak i ako EU zatvori svoja vrata za proširenje, naša situacija ne postaje bolja. U tom slučaju dobićemo još jednu nevolju za vratom, staru i dobro poznatu. Sve jača Turska u budućoj preraspodeli moći očekuje kompenzaciju na Balkanu u zamenu za neulazak u Evropu. Pored dominantnije uloge na Bliskom istoku, ona sanja o obnovi Otomanske imperije u nama dobro poznatim granicama. Ostaje nam dakle da biramo između čekića i nakovnja, između novog Habzburškog ili novog Otomanskog carstva, shvaćenih u formi savremenih političkih odnosa i uz izvesna pojednostavljenja. U oba slučaja, čini se da bi sve one nebrojene srpske žrtve u dvadesetom veku bile u krajnjem zbiru uzaludne.

    Kao i kad je Nemačka u pitanju, tako i u slučaju Turske, Rusija se opet pojavljuje kao ključni činilac. Moskva će učiniti sve da sa Turskom uspostavi što bolju privrednu i svaku drugu saradnju. Moreuzi i danas igraju istu onu ulogu kao i pre sto godina, samo što ovog puta Rusiji i Turskoj nisu neophodni Gledston, Dizraeli i Bizmark kao posrednici vučijih namera a i ukupan odnos snaga nije isti kao nekad.

    Logika je sasvim jasna. Srbija, sama i izolovana, postaće lak plen tradicionalnim protivnicima ako u narednu deceniju uđe kao guska u maglu, opijena zovom sirena iz Berlina i sa Aja Sofije. Da li će se pojaviti Odisej koji će mornare da veže za jarbol i tako spase brod, ostaje da se vidi, ali herojska vremena su prošla a sirene su opasnije nego ikad.

    TRAŽENJE SVETIONIKA Šta ostaje Srbiji da ponudi Rusiji kao motiv za savezništvo, takođe je važno pitanje. Osim tradicije bliskih odnosa, raspoloženja građana, slične istorijske sudbine i pravoslavlja kao bitne zajedničke komponente duhovnih vrednosti, mora se imati u vidu da geostrateški položaj Srbije nije nevažan. Ako uzmemo u obzir da će EU teško opstati u sadašnjoj formi i da će verovatno i to u bliskoj budućnosti doći do novih preraspodela unutar same organizacije kao i do mogućeg izlaska nekih slabije razvijenih država iz tog saveza, onda je važno zapaziti da jedino Rumunija ili Bugarska stoje kao prepreka ruskom snažnijem fizičkom prisustvu na Balkanu. Sadašnje okolnosti veoma lako i brzo mogu da se promene u tom pravcu i u tom slučaju položaj Srbije dobija novu vrednost. Nerazumno je u dubljim analizama zanemarivati i takav scenario, naročito ako se ima u vidu potpuno novi kurs ruske spoljne politike koji za cilj ima stvaranje novih ekonomskih, političkih i zašto ne reći, vojnih saveza sa tradicionalno politički i geografski bliskim zemljama.

    Konačno, svako savezništvo ima neku cenu, nema sasvim besplatnog ručka, naročito kada je reč o ovako krupnim pitanjima, pa tako i Srbija mora da plati neku cenu kako bi obezbedila opstanak. Na nekoj novoj političkoj eliti je da proceni visinu troškova opstanka i vidi da li se to i koliko isplati. Bilo bi nerazumno reći da je zajednica sa istorijski potvrđenim, tradicionalnim, surovim i nemilosrdnim protivnicima bolja od savezništva sa bliskom i moćnom državom čak i da to nešto mora da košta, a sve je prilika da mora. Takvu vrstu jednostavne računice umeju i deca da izvedu.

    Sve nacije pomenute u ovom osvrtu na neke probleme savremenog doba i položaj Srbije u njemu, očekuju brojni i teški izazovi. Nebrojeno puta do sada političke kalkulacije su padale u vodu pod udarima nepredvidivih istorijskih okolnosti, pa je moguće i da ova doživi istu sudbinu. Ipak, u magli učiteljice života dobro je da Srbija ima kakav takav svetionik koji joj pokazuje put, a ako i svetionici zgasnu onda je i sudbina svih brodova duboko neizvesna.

    Konačno i bez ozira na sve, važno bi bilo da se skadarlijska društva sa početka ove priče, ponovo sretnu u hodnicima vremena, ovoga puta u boljem raspoloženju i prisnijem međusobnom razumevanju.

    Glava i zid

    http://www.standard.rs/vladan-vukosavljevic-sta-su-nama-rusi-ili-prvi-zadatak-jedne-buduce-elite-u-srbiji.html

  14. Varagić Nikola каже:

    II deo

    III deo

  15. Varagić Nikola каже:

    Osveta Austrijanaca
    Tony Judt

    Treba da prihvatimo činjenicu da je očuvanje individualne slobode nespojivo sa potpunim zadovoljenjem naših stavova o distributivnoj pravdi.
    Fridrih Hajek

    Konzervativizam – da ne pominjemo ideološku desnicu – nije bio preterano privlačan u decenijama nakon Drugog svetskog rata. Stara, predratna desnica dvaput je sebe diskreditovala. U zemljama engleskog govornog područja, konzervativci nisu predvideli, razumeli ili ispravili štetu koju je nanela Velika ekonomska kriza. Do izbijanja rata, samo su se oni iz najtvrđeg jezgra engleske konzervativne partije, zajedno sa republikanskim priučenjacima, još uvek protivili pokušajima „njudilovaca“ u Vašingtonu i polovičnih kejnzijanaca u Londonu da kreativno odgovore na krizu.
    U kontinentalnoj Evropi, konzervativci su platili cenu za kohabitiranje (ili nešto gore) sa okupatorima. Sa porazom sila Osovine, najureni su sa vlasti. U istočnoj Evropi, stare centrističke i desničarske partije brutalno su uništili njihovi komunistički naslednici, ali čak ni u zapadnoj Evropi nije bilo mesta za tradicionalne reakcionare. Na njihovo mesto došla je nova generacija umerenih političara.
    Intelektualni konzervatizam malo se bolje držao. Na svakog Majkla Oukšota, obuzetog prezirom prema bien pensant modernoj misli, dolazilo je stotinu progresivnih intelektualaca, koji su se zalagali za posleratni konsenzus. Niko nije pridavao preveliki značaj vernicima slobodnog tržišta i „minimalne države“; a čak se i većina starih liberala, iako instinktivno sumnjičava prema socijalnom inženjeringu, zalagala – makar samo iz opreza – za veoma visok stepen državnog aktivizma. Dakle, težište političkih rasprava u godinama nakon 1945. nije bilo između levice i desnice, već unutar levice: između komunista i njihovih simpatizera s jedne, i liberalnog socijaldemokratskog konsenzusa s druge strane.
    Najbliži ozbiljnom teoretskom konzervatizmu tih godina bili su ljudi poput Remona Arona u Francuskoj, Isaije Berlina u Britaniji i – doduše u drugačijem tonu – Sidnija Huka u SAD. Sva trojica bi se začudila etiketi „konzervativca“: to su bili klasični liberali, antikomunisti u etičkom i političkom smislu, zadojeni devetnaestovekovnim nepoverenjem prema svemoćnoj državi. Svaki na svoj način, ovi ljudi su bili realisti: prihvatali su potrebu socijalne intervencije, da ne govorimo o progresivnom oporezivanju i kolektivnom stremljenju ka javnom dobru. Ali instinktivno i iskustveno, protivili su se svim oblicima autoritarne vlasti.
    Aron je tih godina bio najpoznatiji po svom nepopustivo neprijateljskom stavu prema marksističkim dogmama i pronicljivoj podršci SAD, čije nedostatke nikada nije poricao. Berlin se pročuo 1958, po predavanju „Dva koncepta slobode“, gde je napravio razliku između pozitivne slobode – prava koja pojedincu može da garantuje jedino država – i negativne slobode: prava čoveka da ga ostave na miru da radi ono što misli da treba. Iako je sebe do samog kraja shvatao kao tradicionalnog liberala, naklonjenog svim težnjama britanske liberalne tradicije u kojoj se prepoznavao, Berlin je tako postao prva referentna tačka za kasniju generaciju neolibertarijanaca.
    Huk je, poput mnogih svojih američkih savremenika, bio obuzet antikomunističkom borbom. Tako je njegov liberalizam u praksi devoluirao u zastupanje tradicionalnih sloboda otvorenog društva. Prema ustaljenim američkim kriterijumima, ljudi poput Huka bili su socijaldemokrati po svemu osim po nazivu: delili su sa ostalim američkim „liberalima“ poput Danijela Bela rezervisane simpatije prema evropskim političkim idejama i praksi. Ali snaga njegove antipatije prema komunizmu izgradila je most između Huka i nekih konvencionalnijih konzervativaca, koji će narednih godina sve lakše prelaziti na obe strane.
    Rastućoj desnici posao je olakšavao protok vremena – budući da su ljudi zaboravljali traume iz tridesetih i četrdesetih, bivali su sve otvoreniji za glasove tradicionalnih konzervativaca – ali su to činili i njihovi protivnici. Samoljublje studentskih pokreta, novolevičarskih ideologa i popularne kulture šezdesetih, prizivalo je konzervativnu reakciju. Mi se – tvrdili su desničari – borimo za „vrednosti“, „naciju“, „ugled“, „autoritet“ i nasleđe i civilizaciju naše zemlje ili kontinenta, pa čak i „Zapada“, za šta „oni“ (levica, studenti, mladi, radikalne manjine) nemaju razumevanja ni simpatija.
    Toliko smo dugo živeli sa ovom retorikom, da nam sada potreba desnice da je usvoji izgleda logično. Ali do sredine šezdesetih, bilo je apsurdno tvrditi da „levica“ nema razumevanja za naciju, ili tradicionalnu kulturu, a kamoli za „autoritet“. Naprotiv, stara levica bila je nepopravljivo staromodna upravo u ovim shvatanjima. Kulturne vrednosti Kejnsa i Rita, ili Malroa i De Gola, nekritički su delili mnogi njihovi levičarski protivnici: osim u kratkom periodu nakon ruske revolucije, glavna struja političke levice bila je prilično konvencionalna po pitanju estetike, kao i u mnogim drugim domenima. Da je desnica bila primorana da se nosi isključivo sa socijaldemokratima ili socijalnim liberalima stare škole, nikada ne bi mogla da osvoji monopol nad kulturnim konzervatizmom i „vrednostima“.
    Konzervativci su s pravom mogli da ističu razlike između sebe i stare levice upravo u pitanjima države i njene uloge. Čak ni u tome, sve do sredine sedamdesetih, nova generacija konzervativaca nije se usuđivala da dovede u pitanje „etatizam“ svojih prethodnika i ponudi radikalne mere za rešavanje onoga što su nazivali „sklerozom“ preambiciozne države i njenog pogubnog uticaja na privatnu inicijativu.
    Margaret Tačer, Ronald Regan i – mnogo provizornije – Valeri Žiskar Desten u Francuskoj, bili su prvi desničarski političari koji su preuzeli rizik takvog raskida sa posleratnim konsenzusom. Istina, Beri Goldvoter je 1964. tokom kampanje za predsedničke izbore napravio jedan od prvih koraka u tom pravcu, ali sa katastrofalnim posledicama. Šest godina kasnije, Edvard Hit – budući konzervativni premijer – eksperimentisao je sa predlozima o slobodnom tržištu i obuzdavanju države, ali bio je grubo i nepošteno osuđivan za „anahronistično“ prizivanje propalih ekonomskih ideja, pa se brže-bolje predomislio.
    Kao što se može videti iz Hitovog primera, iako su mnoge ljude iritirali previše moćni sindikati i bezosećajni birokrati, ipak nisu bili spremni da dozvole potpuno povlačenje države. Socijaldemokratski konsenzus i njegove institucionalne inkarnacije bile su možda dosadne, pa čak i autoritarne; ali su funkcionisale, i ljudi su to znali. Dok je vladalo uverenje da je „kejnzijanska revolucija“ uvela nepromenjive adaptacije, konzervativci su bili blokirani. Mogli su da osvajaju poene u borbi za „vrednosti“ i „moral“; ali da nisu preusmerili javnu raspravu na sasvim drugi teren, bili bi osuđeni na poraz u ekonomskom i političkom ratu.
    Pobeda konzervatizma i drastična transformacija koja je usledila u naredne tri decenije nije bila neizbežna: za nju je bila potrebna intelektualna revolucija. Za nešto više od deset godina, dominantan obrazac javnog razgovora premestio se sa interventnog entuzijazma i promovisanja javnih dobara na stav koji je najbolje opisan maksimom Margaret Tačer: „ne postoji društvo, postoje samo pojedinci i porodice“. U SAD, praktično u istom trenutku, Ronald Regan je stekao popularnost tvrdnjom da je „svanulo u Americi“. Država više nije bila rešenje – ona je postala problem.
    Ako je država problem a društvo ne postoji, onda je uloga države ponovo svedena na nivo pomagača. Zadatak političara jeste da utvrdi šta je najbolje za pojedinca, a zatim da mu obezbedi uslove pod kojima će svoj cilj najlakše postići, uz minimalno uplitanje. Suprotnost sa kejnzijanskim konsenzusom nije mogla biti očiglednija: sam Kejns je smatrao da kapitalizam neće preživeti ako se svede na obezbeđivanje uslova bogatima da se još više bogate.
    Upravo nas je takvo izvrnuto shvatanje delovanja tržišne ekonomije, po njegovom mišljenju, dovelo do ruba provalije. Zašto smo se, onda, u naše vreme vratili na stare zablude, ograničavajući javnu raspravu na uske ekonomske okvire? Za tako lako i naoko jednoglasno ukidanje kejnzijanskog konsenzusa bili su potrebni zaista snažni argumenti. Takve smo i dobili, i nisu došli iz vedra neba.
    Mi smo nevoljni naslednici debate koja je većini ljudi nepoznata. Kada nas pitaju šta se krije iza nove (stare) ekonomske misli, možemo odgovoriti da je to rad angloameričkih ekonomista, pre svega povezanih sa čikaškim univerzitetom. Ali ako se zapitamo odakle „momcima iz Čikaga“ te ideje, videćemo da je na njih najveći uticaj imala šačica stranaca, svi do jednog emigranti iz srednje Evrope: Ludvig fon Mizes, Fridrih Hajek, Jozef Šumpeter, Karl Poper i Piter Draker.
    Fon Mizes i Hajek su bili veliki „dedovi“ čikaške škole slobodnog tržišta. Šumpeter je najpoznatiji po svom oduševljenom opisu „kreativnih, destruktivnih“ sila kapitalizma, Poper po odbrani „otvorenog društva“ i teoriji totalitarizma. Što se Drakera tiče, njegovi radovi o menadžmentu su imali ogroman uticaj na poslovnu teoriju i praksu u prosperitetnim decenijama posleratnog razvoja. Trojica su rođena u Beču, četvrti (Mizes) u austrijskom Lembergu (današnjem Lavovu), a peti (Šumpeter) u Moravskoj, nekoliko desetina kilometara severno od glavnog grada Austrougarske imperije. Svu petoricu je duboko potresla međuratna katastrofa koja je zadesila njihovu rodnu Austriju.
    Nakon kataklizme Prvog svetskog rata i kratkog socijalističkog eksperimenta sa bečkim opštinama (gde su Hajek i Šumpeter učestvovali u raspravama o ekonomskoj socijalizaciji), zemlja je pretrpela reakcionarni puč 1934, a zatim, četiri godine kasnije, nacističku invaziju i okupaciju. Poput mnogih drugih, ovi događaji su i mlade austrijske ekonomiste proterali u izgnanstvo, a oni će – pogotovo Hajek – objavljivati i predavati u senci centralnog pitanja svog vremena: zašto je liberalna Austrija popustila i predala se fašizmu.
    Njihov odgovor bio je da se pokušaj (marksističke) levice da posle 1918. u Austriju uvede dirigovanu plansku privredu i kolektivne ekonomske aktivnosti nije pokazao samo kao nemoguć, nego je izazvao suprotnu reakciju. Tako je Poper, da ilustrujemo to najpoznatijim primerom, tvrdio da neodlučnost njegovih socijalističkih savremenika – paralisanih verom u „istorijske zakone“ – nije mogla da se meri sa radikalnom energijom fašista, koji su bili aktivni.Problem je bio u tome što su socijalisti previše verovali u logiku istorije i ljudski razum. Fašisti su, budući nezainteresovani za ove stvari, bili u prednosti.
    Za Hajeka i njegove savremenike, evropska tragedija bila je rezultat nedostataka levice, nesposobne najpre da ostvari svoje ciljeve, a potom i da se odbrani od desnice. Svako je od njih na svoj način došao do istog zaključka: najbolja odbrana liberalizma i otvorenog društva jeste da se država drži što dalje od ekonomije. Ako državu držimo dovoljno daleko, ako se političari – koliko god dobronamerni bili – isključe iz planiranja, manipulisanja ili usmeravanja života građana, onda će i uticaj levih i desnih ekstremista biti sprečen.
    Kao što smo videli, istim problemom – šta se dogodilo između dva svetska rata i kako sprečiti da se to ponovi – bavio se i Kejns. Ovaj engleski ekonomista postavljao je praktično ista pitanja kao Hajek i njegove austrijske kolege. Međutim, za Kejnsa je bilo očigledno da najbolju odbranu od političkog ekstremizma i ekonomske propasti predstavlja jačanje uloge države, uključujući, između ostalog, i kontracikličnu ekonomsku intervenciju.
    Hajek je predlagao upravo suprotno. U svom klasičnom delu Put u ropstvo iz 1944, napisao je: Postoji sličnost između dobrog dela savremene engleske političke literature sa delima koja su u Nemačkoj uništila veru u zapadnu civilizaciju, stvarajući stanje duha u kome je nacizam bio moguć.
    Drugim rečima, Hajek – koji je u to doba živeo u Engleskoj i predavao na Londonskom ekonomskom fakultetu – eksplicitno je predviđao (na osnovu austrijskog iskustva) dolazak fašizma kao posledicu eventualne pobede laburista, koji su na sav glas najavljivali socijalne ciljeve. Kao što znamo, laburisti su zaista pobedili. Ali njihova pobeda ne samo što nije dovela do oživljavanja fašizma, već je pomogla u stabilizaciji posleratne Britanije.
    U godinama nakon 1945, najpronicljivijim posmatračima se činilo da su Austrijanci napravili prostu kategoričku grešku. Poput mnogih izbeglica, pretpostavili su da su uslovi koji su prouzrokovali slom liberalnog kapitalizma u međuratnoj Evropi trajno i beskonačno ponovljivi. Tako je za Hajeka Švedska bila još jedna država osuđena da prati Nemačku na putu u provaliju, zahvaljujući političkom uspehu socijaldemokratske vladajuće većine i njenom ambicioznom zakonodavnom programu.
    Izvukavši pogrešne pouke iz nacizma – ili uporno ponavljajući samo odabranu šačicu tih pouka – intelektualni emigranti iz srednje Evrope uspeli su da sebe marginalizuju na prosperitetnom posleratnom Zapadu. Kao što je Entoni Krosland napisao 1956, na vrhuncu posleratne moći socijaldemokrata: „Niko bitan više ne veruje u nekad popularnu Hajekovu tezu da nas bilo kakvo uplitanje u tržišne tokove mora gurnuti na klizav teren koji vodi u totalitarizam.“
    Intelektualni emigranti – a posebno ekonomisti – prezirali su svoje domaćine koji ih nisu razumeli. Svaka neindividualistička društvena misao – svaki argument koji je počivao na kolektivnim kategorijama, zajedničkim ciljevima ili ideji socijalnih dobara, pravde, itd – kod njih je budila sećanje na nekadašnje nemire. Ali čak i u Austriji i Nemačkoj, okolnosti su se radikalno promenile: njihova sećanja nisu imala široku praktičnu primenu. Činilo se da su ljudi poput Hajeka ili Mizesa bili osuđeni na profesionalnu i kulturnu marginu. Tek kada su socijalne države, čiju su propast toliko uporno najavljivali, počele da zapadaju u teškoće – ponovo su pronašli publiku za svoje stavove: visoki porezi sputavaju rast i efikasnost; državna regulativa ometa inicijativu i preduzetništvo; što je država manja, utoliko je društvo zdravije, i tako dalje.
    Kada rekapituliramo ustaljene klišee o slobodnim tržištima i zapadnim slobodama, mi u stvari ponavljamo raspravu koju su pre sedamdeset godina započeli i vodili uglavnom ljudi rođeni krajem devetnaestog veka. Naravno, ekonomski okviri u kojima nas danas navode da mislimo o tome obično se ne povezuju sa ovim davnim političkim nesuglasicama i iskustvima. Većina studenata poslovnih škola nije ni čula za ove egzotične strane mislioce, niti ih neko podstiče da ih čitaju. Međutim, ukoliko ne shvatimo austrijsko poreklo njihovog (i našeg) načina razmišljanja, to je kao da govorimo jezikom koji ne razumemo potpuno.
    Možda ovde treba napomenuti da ni Hajeka ne možemo okriviti za ideološke simplifikacije njegovih sledbenika. Poput Kejnsa, on je ekonomiju shvatao kao interpretativnu nauku koja ne podleže predviđanju ili preciznosti. Ako je za Hajeka planiranje bilo pogrešno, ono je bilo takvo jer se moralo zasnivati na kalkulacijama i predviđanjima koja su u suštini beznačajna i samim tim iracionalna. Planiranje nije predstavljalo prestup, a još je manje bilo nepoželjno zbog nekog generalnog principa. Jednostavno se nije moglo sprovesti – i Hajek bi, da je bio dosledan, priznao da isto važi i za „naučne“ teorije o tržišnom mehanizmu.
    Razlika je, naravno, bila u tome što je planiranje iziskivalo prinudu, da bi funkcionisalo kako treba, a to bi direktno dovelo do diktature – što je bila prava Hajekova poenta. Efikasno tržište možda jeste mit, ali makar ne zahteva prinudu s vrha. U svakom slučaju, Hajekovo dogmatsko odbijanje svake vrste centralne kontrole zaslužuje etiketu… dogmatizma. Majkl Oukšot je primetio da je i sam „hajekizam“ jedna vrsta doktrine: „Plan da se odbaci svako planiranje možda je bolji od onog dijametralno suprotnog, ali pripada istoj vrsti politike.“
    U SAD, među pripadnicima mlađe generacije otresitih ekonometričara (poddisciplina o čijoj bi umišljenoj naučnosti i Hajek i Kejns imali šta da kažu), uverenje da je demokratski socijalizam nedostižan i da nosi ozbiljne posledice postalo je neka vrsta dogme. Ovo načelo je prilepljeno uz javnu osudu svakog pokušaja da se pojača uloga države – ili javnog sektora – u svakodnevnom životu američkih građana.
    U Britaniji, ova konkretna pouka austrijske škole nije pronašla toliko sledbenika. Razlozi su očigledni – popularnost besplatne zdravstvene zaštite ili subvencionisanog visokog obrazovanja, da navedemo samo najpoznatije primere. Ali tokom ere Tačer-Bler-Braun, sanktifikacija bankara, berzanskih trgovaca, novobogataša i bilo koga ko ima mnogo novca izazvala je neobuzdano divljenje prema minimalno regulisanoj „industriji finansijskih usluga“ – pa tako i veru u prirodno benevolentno delovanje globalnog tržišta na finansijske proizvode.
    Šta bi tačno Hajek, ili čak Šumpeter, prorok kapitalističke destrukcije, mislili o ovom primitivnom obožavanju novca i onih koji ga imaju, sasvim je drugo pitanje. Ali nema nikakve sumnje da opravdavanje ogromnog i rastućeg jaza između bogatih i siromašnih u savremenoj Britaniji direktno proizlazi iz apologetike ograničene regulacije, minimalnog državnog uticaja i prednosti privatnog sektora, kojoj su austrijski ekonomisti svojevremeno toliko doprineli.
    Britanski slučaj, čak i više od američkog, ukazuje na praktične posledice ove retro-transformacije savremenog ekonomskog jezika, iako je tužna priča o islandskoj zaljubljenosti u divlja prostranstva banditskog bankarstva još ilustrativnija. Počeli smo sa šačicom istaknutih intelektualnih izbeglica iz međuratne Evrope, preživeli dve generacije ekonomskih teoretičara rešenih da rekonfigurišu svoju naučnu disciplinu… i došli do današnjih bankarskih, kreditnih i investicionih skandala.
    Iza svakog ciničnog (ili samo nesposobnog) bankarskog menadžera ili berzanskog trgovca sedi jedan ekonomista, i uverava ih (i nas), sa pozicije neupitnog intelektualnog autoriteta, da je njihov posao društveno koristan, te se, kao takav, ni u kom slučaju ne bi smeo podvrgavati kolektivnom preispitivanju. Iza tog ekonomiste i njegovih povodljivih čitalaca stoje učesnici davnih rasprava. Zapušteno stanje našeg današnjeg javnog rečnika – naša nesposobnost da mislimo izvan kategorija i klišea koji oblikuju i deformišu politiku u Vašingtonu i Londonu – jeste potvrda jednog od Kejnsovih najoštroumnijih zapažanja:
    Praktični ljudi, koji misle da su imuni na intelektualne uticaje, obično su žrtve nekog davnašnjeg ekonomiste. Ludaci na vlasti, kojima se pričinjava da čuju glasove, crpu svoje ludilo od nekog akademskog piskarala iz prošlosti. Ubeđen sam da se snazi ličnog interesa pridaje prevelik uticaj u poređenju sa sporim primicanjem i prihvatanjem ideja.

    Odlomak iz knjige Teško zemlji, Peščanik 2011.
    Peščanik.net, 26.11.2011.
    http://pescanik.net/2011/11/osveta-austrijanaca/

  16. Varagić Nikola каже:

    BRANIMIR MARKOVIĆ: SOVJETSKI KAPITALIZAM

    petak, 04 novembar 2011

    Konzervativci Srbima izgledaju kao najveći utopisti i pored toga što je jedino takve „klasične“ nacije ekonomska kriza mimoišla

    „Istina je da slobodne nacije
    gaje simpatije jedna prema
    drugoj.“

    Petar II Petrović Njegoš o
    Crnogorcima, Francuzima
    i Amerikancima

    Pogledah slučajno pre neko veče gostovanje Majkla Mura na Sienenu povodom protesta ispred Vol Strita. Beše (ne)očekivano inspirativno. Ne baš slučajno, prethodno veče sam pogledao Sarapinu emisiju na Studiju B zbog „sučeljavanja“ tri možda najparadigmatičnija intelektualca (sa ili bez navodnika po ukusu) minulih dekada – sociologa Ratka Božovića, kralja mrsomuđenja iz dekade sedamdesetih, dramaturga Nebojše Pajkića iz pubertetski osebujnih osamdesetih kad je bilo in da se misli svojom glavom, pa makar i ludom, i besprekorno korektnog, bezličnog i dosadnog urednika Panovića Danasovskog – sadašnje.

    Panović i Božović su bili odličan dekor i kontrast Pajkićevim rakijski originalnim i skandaloznim mislima. Teme ovog teksta biće jedna Pajkićeva i nekoliko Murovih misli a ideološka konstrukcija za danas je da se više, tj. odavno ne zna šta je levo a šta desno.

    Kod Mura (u ovoj emisiji bar) ni traga od „socijalizmolikosti“ i i-riba-i-devojka zahteva [i], karakterističnih za „okupatore“ Vol Strita (i smanjenje poreza i silna državna davanja), kod Pajkića ni traga od nacionalizma.

    Elem, deklarisani levičar Mur je današnji poredak u domovini mu nazvao sovjetski kapitalizam (u jasno negativnom kontekstu je „sovjetski“ a ne „kapitalizam“) ilustrujući ga svojom frustracijom identičnom mojoj kad u gradovima današnje Jevrope na svim trafikama nalazim jedino amstel i hajneken, dva piva koja najviše mrzim (em su skupa em bućkuriš) i samo otrove iz Koka-kolinih fabrika (zašećerene pljuvačke zvane sprajt i surogata našeg samoupravnog jupija zvanog fanta – tada još nisam skontao da je Koka-kola kupila i Hajneken).

    Ni za vreme Tita nije bilo samo BIP-ovog piva, bilo je bar još jelena i jagodinskog.

    Mur se, frustriran što danas u njegovom gradu postoje supermarketi, pića, lanci restorana i džank fuds samo jedne jedine kompanije, upitao gde je nestala ona Amerika ličnog preduzetništva, ideja, konkurencije, raznolikosti (Amerika „nepodnošljive lakoće življenja“ koju smo mi Srbi voleli, kojoj smo se divili i uz čiju kulturu odrastali).

    Slično pitanje sebi postavljam svakodnevno u eks-Miškovim radnjama, u kojima nema čak ni zelenog pilsa, a kamoli BIP-ovog kvasa – samo hemijski napici one and only Apatinske pivare, poput piva sa ukusom limuna (odlično bi išlo uz jagode sa ukusom češnjaka).

    LEVIČAR I KONZERVATIVAC Moja vizija kapitalizma (i demokratije kao od njega nedeljivog aspekta), za koji sam se borio za vreme Titove i postitove tiranije bila je sasvim drugačija. Brat iz još jedne od bivših (poput naših) nekada bratskih slobodnih nacija nastavio je da se jada.

    Prvi put u celokupnoj istoriji prosečan Amerikanac nema novca da školuje decu (nama bar nije prvi put). Šta Amerika pravi od sebe, kakva će biti budućnost Amerike (nacije koja svoj primat ipak još uvek bazira na tehnološkoj superiornosti, tj. inovacijama i „mozgovima“), sa popupismenom neznavenom svetinom kao budućim preovlađujućim stanovništvom, upitao se simpatični debeljko, očigledno zabrinut za sudbinu svoje nacije. Već iz ovog pasusa jasne su osnovne karakteristike diskursa koga se Mur dosledno drži. Određen jasan socijalni problem ilustrovan životnim nedaćama i nepravdama prema konkretnim pojedincima odmah stavlja u kontekst zajednice i problematizuje moguće posledice pojedinačnih nepočinstava na budućnost čitave države, ekonomije i nacije.

    Ovaj levičar ustvari dosledno nastupa kao najkonzervativniji branitelj nacionalnih vrednosti ovekovečenih u sintagmama american way of life i american dream. Dosledan pre-vratnik (da se vrati ono što je bilo pre, re-evolution).

    Kao zagovornik zagubljenih izvornih principa kapitalizma – liberalnih vrednosti i jednakih šansi za sve – Mur se pita kako (i zašto) je doskoro američki radnik, pošteno radeći za svoju kompaniju, napredovao zajedno sa kompanijom (kupovao dobru, pa još bolju kuću, kola, školovao decu…), dok danas napreduju samo kompanije? Uzrok socijalne i ekonomske katastrofe njegovog Milvokija i obližnjeg Detroita vidi u bezumnoj alavosti kompanija.

    Dženeral motors je, prema njegovim rečima, imao decenijama stabilan profit od četiri („nečega“ verovatno milijarde, ne sećam se tačno) dolara, a onda se neko iz menadžmenta setio da bi imali pet milijardi kad bi fabrike dislocirali u azijske zemlje jeftine radne snage, što su i učinili. Rezultat – potpuna propast lokalnog stanovništva.

    Mur u vezi s tim postavlja jedno vrednosno pitanje, a moje misli s tim u vezi drugo, koje zadire u zaboravljeni imovinsko-pravni aspekt samog koncepta nacija. Prvo pitanje (tj. Murovo) je – šta se konkretno menja u životu vlasnika fabrike kad, umesto apsurdno ogromnih četiri zaradi još apsurdnijih pet milijardi dolara? Da li kupuje (tj., da li uopšte postoji još) bolji kavijar, da li posećuje još skuplje hotele, vozi još bolja kola, jahte i avione itd. nego pre – i da li ima isto toliko ili još manje vremena da konzumira svoja apsurdna bogatstva? A naročito – vredi li taj boljitak onolike patnje koju su izazvali sopstvenim sunarodnicima (dabogda imao, pa nemao, kao mi od 90-tih pa nadalje)?

    Jedan od glavnih razloga zašto je Amerika postala to što je još uvek je protestantska etika štedljivosti, radišnosti i nerazmetanja. Etos koji oličava vlasnik skandinavske Ikee, koji – za razliku od, recimo, ruskih tajkuna, arapskih šeika ili Karića/Miškovića/Mitrovića, Marovića/Barovića, ili onog hrvatskog idiota što je naleteo gliserom na parkiranu jedrilicu, ubio dvoje Italijana, pa nije uopšte zvao hitnu već advokata – vozi prosečno star automobil, živi u kući bez gipsanih ornamenata i ponekad biciklom ide na posao.

    AMERIKOLIKI VS. AMERIČKI Razumno je pretpostaviti da je porast šeikolikih američkih bogataša srazmeran brzini procesa kojim Amerika prestaje da bude to što još uvek jeste. Ne baš polako ali sasvim sigurno je prestižu zemlje u kojima žive amerikoliki radišni, kreativni i skromni bogataši, za koje rade radnici verni svojoj kompaniji kao nekad američki jer napreduju zajedno s njom – Koreja, Kina, Indija, Čile ili Japan.

    Drugo, imovinsko-obligaciono pitanje je – imaju li kompanije i bogataši i neke obaveze prema sopstvenoj naciji, koja ih je uostalom i stvorila?

    Imam utisak da ideologija neoliberalizma, veličajući ekonomske slobode i svet „odumrlih država“, bez granica, moralnih imperativa, obaveza i administrativnih prepreka zaboravlja neimenovani temelj, fundament, kontekst, na kojem je tradicionalni liberalizam počivao i bez koga je nemoguć. Neimenovan na sličan način na koji, na primer, u američkom ustavu nije eksplicitno naznačeno da je brak zajednica isključivo žene i muškarca, a kao što se u pomorskim zakonicima nigde ne definiše šta je more. Naime to je doskoro bilo toliko jasno svakome da se podrazumevalo.

    Multinacionalne kompanije i banke, ti nomadski varvari, osvajači i pljačkaši našeg doba, se u vezi sa svojim obavezama posredstvom (svojih) ideologa neoliberalizma prave blesavi na isti način na koji gej-aktivisti kažu da „nigde ne piše“ (u ustavu SAD) da je brak zajednica samo između muškarca i žene, a „tročetvrtinske glave“[ii] , nemajući dovoljno moždane mase da problematizuju sam pojam braka, tj. šta jeste/a-gde- piše- da- nije (ako nije samo) zajednica žene i muža, kažu „pa jeste, stvarno ne piše“.

    Elem, taj misteriozni zaboravljeni temelj i kontekst svih pisanih i nepisanih pravila i prvenstveno ekonomskih znanja je nacionalna država. Skraćeno – država! Ona nacionalna kojom upravljaju i prema kojoj imaju obaveze podjednako svi građani države, dakle i bogataši.

    Razvod države, tj. onih 99 odsto stanovništva, kako je lucidno definisano u „okupatorskom“ Vol Strit protestu i jedan odsto bankara i bogataša morao bi proteći kao razvod prosečnog muža i prosečne žene, dakle nikako kao u Murovom Milvokiju ili u mnogim loše privatizovanim firmama Srbije.

    Prosečan zaposleni muž (slično kompaniji i banci) lako kvantifikuje svoja davanja i ulaganja u porodicu odrescima plata, profita i sl., dok je domaćici/zemlji to nemoguće. Stan ipak po pravilu pripadne ženi-majci.

    Iz razloga sličnim ovom, „… broj stvari čija unutrašnja logika negira tržište je u stvari jako veliki, otprilike onoliko velik koliko se protežu nadležnosti današnjih država“. [iii] Ekonomski doprinos porodici majke i domaćice jednostavno je nemoguće kvantifikovati.

    Zašto onda ne bi, prema istoj analogiji, i imovina recimo Dženeral motorsa, u koju su živote i rad uložili njegovi američki radnici ili Delta Miška u sličnoj proporciji ostala građanima (pokretu 99 odsto) – tj. tradiconalnoj (sve manje postojećoj) nacionalnoj državi (muž ne može da šmugne kod mlađe sa svom imovinom tek tako, ma koliko jedini zarađivao, a u vezi sa dislociranjem kapitala je upravo o tome reč)?

    Eto zašto više nema nacionalne države.

    ŠTA KAPITAL DUGUJE Ovde dolazimo do teme koju sam očajno nejasno obradio (skoro niko ne kapira) na primeru Ustava Crne Gore kao modela za sve protektorate Ilirika a verovatno i šire [iv]:

    „Imovinsko-pravno utemeljenje koncepta nacionalnosti/državljanstva u srpskoj javnosti je sasvim zanemareno. Pravo na državljanstvo proističe iz koncepta privatnog vlasništva koji je u temelju evropske civilizacije (i svih iz nje nastalih). Na suštinski isti način na koji građanin pojedinac nasleđuje od svog oca, dedova i rođaka njive, stanove, kuće i sl., uglavnom bez neke lične zasluge, i građanin, kao sastavni deo nacije (svih građana države) bi trebao da nasledi zajedničku svojinu koju su napravili njegovi preci – „akcije“(deo vlasništva) puteva, mostova, rečnih tokova, instalacija, parkova, pristana, nasipa, podzida, kanala za navodnjavanje… i ostalih tekovina koje su nekad divlju zemlju pretvorili u uređenu“.

    Za našu današnju priču značajno je da kapitalista ulaže u „nekad divlju zemlju tek kad se pretvori u uređenu“. Svaki stranac kapitalista posredno i neposredno koristi tuđu imovinu (puteve, pruge, uređena zemljišta i vodotokove) i tekovine (obrazovanu i civilizovanu radnu snagu, da ne kažem „oruđa koja govore“, na primer) bez kvantifikovane naknade za minuli rad generacija koje su stvorile uređenu zemlju i civilizovane ljude u njoj. Jedina naknada je zajednički interes stanovištva/nacije i investitora/kapitaliste.

    Nije li apsurdno što strani kapitalista, kad suprotno interesu stanovništva odluči da dislocira biznis (zbog za milijardu nečega većeg profita), sme da ostavi za sobom opustošenu ruiniranu ledinu i stanovništvo bez sredstava za život – bez ikakve naknade, kao stočari kad ispasu pašnjake ili varvari kad poharaju zemlju?

    Kod domaćih kapitalista situacija je još apsurdnija. Nemoguće je kvantifikovati zasluge zajednice/nacije za samo njegovo postojanje takvim kakav je – civilizovan, uhranjen i obrazovan – i uslove koje mu je zajednica/nacija pružila u najširem smislu. Takvu kvantifikaciju u civilizovanom svetu zamenjuje patriotizam i moral. Bez te dve „prevaziđene“ komponente zajednica/nacija je bukvalno ekonomski oštećena. Između Kapetan-Miše i Miškovića razlika je suštinska. Kako izvući iz varvarskih Miškovića ono što su civilizovani kapetani Miše osećali kao moralnu obavezu i patriotsku dužnost? Nedostatak morala i patriotizma ne bi smelo da znači da ološ (menadžment Dženeral Motorsa/Mišković) može da ne da ono što je čestit svet (Ford/Kapetan-Miša) dobrovoljno davao. I još da uništava zajednicu nekažnjeno.

    Šta nam je činiti nakon doslovno ostvarenog manifesta, „otvoreno komunistički“ izloženog davno u pesmi „Imagine“ Džona Lenona („Imagine there’s no countries… Imagine no possessions… no religion too… the world will be as one..“)? Prihvatanje realnosti?

    „Desničar“ Pajkić reče, praćen tupim pogledima i sleganjem ramena prisutnih u emisiji, da „države više ne postoje“, što pre prestanemo da se zavaravamo biće nam navodno lakše. Ostaju nam samo porodice.

    „Levi“ naivni i glupi Ameri bi, međutim, da se vrati ono što je bilo pre (skraćeno prevrat). Stara dobra nacionalna država kojom građani upravljaju, kapitalizam u kome radnici napreduju zajedno sa kompanijama i demokratija kao nekad. Virus nacionalizma odavno drma intelektualniji deo svetske levice (ne brkati sa našim palaničkim epigonima Suzane Zontag a ni sa pojmom „nacionalizam“ u srBskoj interpretaciji).

    Na sabornost je nedavno pozvao i Slavoj Žižek, i to baš okupatore Vol Strita, pozivajući ih da ne odbacuju sledbenike Čajanke, ma koliko im izgledali glupi, a jedan nemački vrlo ekstravagantni levičar odavno je rekao: „Stidim se ako je čovek kao denacionalizovani kosmoplita stigao dotle da zviždeći u zadnjoj rupi kuka za stabilnom nacionalnom državom“. [v]

    Konzervativci danas Srbima izgledaju kao najveći utopisti i revolucionari (u prevodu na srpski – budale) i pored toga što je „realnost“ da je jedino takve klasične nacije „nacionalističkog“ kapitalizma (kompanija poput Tate, Mitala ili Beka u vlasništvu domaćih) aktuelna ekonomska kriza mimoišla (Japana i Čile, i pored zemljotresa i silnih prirodnih katastrofa, Južnu Koreju, Indiju, Kinu, Tursku, Brazil, Island…)

    __________

    Napomene:

    [i] „Što se samog spiska tiče, on je zdravom razumu odavno rekao laku noć. Kako će da funkcioniše sistem gde se slobodno kreću ljudi, a ne roba – zar to neće učiniti robu skupom, a ljude jeftinim? Odakle treba da dođu sve te silne pare? Koja je svrha povećanog minimalca ako je garantovana zarada za nerad? Zašto da se grade drumovi kada se ukida benzin, i kako da se ukine benzin, a da se istovremeno ugase nuklearke? Ko će da plati doktore i profesore, kako bi medicina i obrazovanje bili ‘besplatni’? Ima li gde mogućnosti da radnik istupi iz sindikata? Čak ni Kardelj nije svoj sistem radničkog samoupravljanja shvatio ozbiljno, a evo američka omladina (i Soroš!) hoće da ga sprovedu kod sebe.“ Nebojša Malić: Pobuna i prevara, http://sivisoko.blogspot.com/

    [ii] Vidi: http://trzisnoresenje.blogspot.com/2011/10/ows-ponovo.html

    [iii] http://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_content&view=article&id=673:kritika-ideologije-i-neoliberalizam&catid=37:ideologija&Itemid=57

    [iv] http://branali.blogspot.com/2011/03/2007.html#!/2011/03/2007.html

    [v] Klaus Tevelajt: „Playstation Kordoba/Jugoslavija/Avganistan itd. – model ratovanja”

    (R)evolucija

    http://www.standard.rs/branimir-markovic-sovjetski-kapitalizam.html

  17. Varagić Nikola каже:

    DŽON PLENDER: MOŽE LI KAPITALIZAM DA PREŽIVI KRIZU

    utorak, 10 januar 2012

    Kapitalizam je najgora forma ekonomskog upravljanja ako se izuzmu sve ostale koje se povremeno oprobavaju…

    Pohlepni bankari, enormno plaćeni direktori, anemičan rast, tvrdoglavo visoka nezaposlenost – samo su neki od uzroka nedavnih demonstracija i nezadovoljstva sve šire javnosti u razvijenom svetu prema kapitalizmu. Mnogi smatraju da kapitalistički sistem u svim svojim varijantama ne uspeva da ispuni obećanja, odnosno ostvari proklamovane ciljeve.

    Biznis u vodećim zemljama, u kojima je engleski maternji jezik, izaziva sumnje. Manje od polovine ispitanika u SAD i Britaniji, prema Edelmanovom barometru iz 2011, imaju poverenja da poslovni ljudi rade ispravno. To poverenje u ove dve zemlje je tek neznatno iznad nivoa u Rusiji. Dakle, postoji kriza legitimiteta i dovodi se u pitanje „licenca biznisu da deluje”.

    Ovaj tekst, prvi u seriji o preispitivanju kapitalizma nakon izbijanja finansijske krize 2007. godine, polazi od toga da saglasnost javnosti – što je ključni uslov za uspeh poslovanja – bledi u anglosaksonskoj zoni sa dobrim razlogom. U srži problema je produbljivanje nejednakosti. U nedavnoj studiji Orgranizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) ukazuje se da su najbogatiji Amerikanci „prigrabili gro dobiti”. To se uglavnom odnosi i na Veliku Britaniju. U oba slučaja većina dobiti otišla je najviše pozicioniranim menadžerima u finansijskom sektoru.

    Kao što ističe Stjuart Lensli (Stewart Lansley), autor nedavno objavljene knjige o nejednakosti, moderna ekonomija se sastoji od dva koloseka – brzog za ekstra bogate i usporenog za ostale.

    Oni u sporoj stazi su uživali u povećanju životnog standarda pre 2007. godine, uprkos stagniranju njihovih prihoda, ali zahvaljujući povećanom zaduživanju. Međutim, otkako je izbila kriza, vlasnici domova u SAD i Britaniji su se suočili sa oštrim i dugoročnim padom životnog standarda, pri čemu im je sve teže da vraćaju ogromne dugove bez presedana. Istovremeno, prema rečima Lenslija, finansijski sektor je počeo da igra novu ulogu „krave muzare za globalnu ekstra bogatu elitu”.

    U kontinentalnoj Evropi povećanje nejednakosti je manje izraženo i problem legitimiteta se više odnosi na način na koji se pokušava prevladati neravnoteža u evrozoni. Članice sa severa starog kontinenta su nezadovoljni time što je monetarna unija uključena u fiskalno raskalašno ponašanje, dok se od zemalja na jugu Evrope i od Irske zahteva da primene oštre mere štednje, čime se povećavaju njihovi dužnički problemi.

    Dok elita predvođena Nemačkom teži politici koja podrazumeva „više Evrope” kao rešenju za pukotine u evrozoni, prilično je nejasno da li to žele i građani na starom kontinentu. Od samog početka ovom gigantskom monetarnom eksperimentu uglavnom nedostaje demokratski legitimitet.

    Na obe strane Atlantika sada postoji rizik od podrivanja razumnih težnji za jednakošću šansi, što prati povećana pretnja od političke nestabilnosti. To takođe negativno utiče i na podršku otvorenoj trgovini i slobodnom tržištu.

    BEDA I NOVAC KAO MOTIVI Problem saglasnosti, kada je reč o kapitalizmu, nije uopšte nov. Ustvari, on se vraća sa zabrinjavajućom učestalošći. U prvim godinama industrijske revolucije prosečni prihod je sporo rastao i razlike u patnjama radničke populacije i životnog stila bogatih industrijalaca izazivale su oštre kritike, kao što je Čarls Dikens opisao u romanu „Teška vremena” (1853).

    Čak i kad je rastao životni standard, David Rikardo i Karl Marks brinuli su da li slobodno tržište, koje je toliko hvalio Adam Smit, može da stvori prihod koji je politički prihvatljiv.

    Krajem 19. veka debata se više usredsredila na etička pitanja podstaknuta nemoralnim ponašanjem američkih kapitalista u vreme spektakularnog ekonomskog rasta.

    Važnost materijalnog motiva u stvaranju bogatstva, umanjuje legitimitet kapitalizma, osim ako ne postoji implicitan društveni ugovor između bogatih i ostatka društva, pri čemu se bogati uzdržavaju od razmetanja i uključuju se u filantropiju.

    KALKULACIJE, UZROCI I TROŠKOVI Nejednakost u prihodima je počela da se produbljava u razvijenom svetu krajem 70-ih, prema podacima OECD. Trend je naročito izražen u SAD i Velikoj Britaniji.

    Potom se proširio početkom 2000-tih na zemlje sa niskom nejednakošću, kao što su Nemačka, Danska i Švedska. Prihodi 10 odsto najbogatijih su brže rasli u odnosu na pripadnike srednje klase nego što su najsiromašniji udaljavali od srednje klase.

    Jedino u Francuskoj, Japanu i Španiji primanja najbogatijih nisu procentualno brže rasla u odnosu na najsiromašnije.

    Produbljivanja razlike u prihodima se pripisuje efektima globalizacije, tehnološkim promenama, regulatornim reformama na tržištu rada i produkcije i poreskom sistemu, koji je postao manje redistributivan.

    Troškovi nejednakosti, prema OECD, uključuju gušenje vertikalne mobilnosti, odnosno napredovanja u hijerarhiji – što vodi socijalnom nezadovoljstvu i potencijalnoj političkoj nestabilnosti. To takođe podstiče antiglobalistička i protekcionistička osećanja.

    ZAŠTO NEJEDNAKOST RASTE Tokom nestabilnih 20-tih i Velike depresije u 30-tim, ponovo su dovedeni u pitanje efikasnost kao i moralna osnova kapitalizma.

    Dok je Frensis Skot Fidžerald pisao 20-ih u romanu „Veliki Getsbi” o moralnoj praznini uspešne faze kapitalizma – Džon Kejnz, koji je stvorio teoretsku osnovu za mešovitu ekonomiju i humaniju formu kapitalizma, bio je posebno ironičan prema „individualističkom kapitalizmu”, kako ga je nazivao, i motivaciji za sticanje novca.

    To pitanje je zaoštreno zbog postojanja prvi put naizgled uspešne alternative kapitalizmu u Sovjetskom Savezu, zatim zbog konkurentskih modela kao što je korporativistički pristup u Nemačkoj i Italiji.

    Šta je onda različito u sadašnjim izlivima nezadovoljstva?

    Možda je najvažnija razlika što oni nisu rezultat očaja. Demonstrantima u Zukoti parku na Menhetnu i na stepenicama katedrale Svetog Pavla u Londonu, nisu potrebne narodne kuhinje. Oni su razapeli šatore po svom izboru, za razliku od 30-tih kada su mnogi u SAD spavali iz nužde u „koloniji” od kartonskih kutija – Hoovervilles, kako su je nazivali.

    Ne šire se redovi ispred narodnih kuhinja jer su sve razvijene kapitalističke ekonomije, više ili manje, humanizovane kroz određene forme socijaldemokratije.

    Nezaposlenost u SAD nije ni blizu stopi od 25 procenata, koliko je iznosila 1933. godine. Mada postoje izuzetno visoke stope nezaposlenosti mladih, pre svega na jugu Evrope, sada postoje više mehanizama zaštite ugroženih nego u vreme depresije. To što se u sadašnjim protestima ne artikuliše koherentan program, očigledno je da se ključna frustracija odnosi na percepciju nepravde, a ne bede.

    Najveći deo razočarenja se tiče pozicije banaka. Za razliku od 30-tih, kada je bankarstvo podrazumevalo štednju građana i pozajmljivanje – moderni bankari su se uključili u složenu trgovinu koju ni oni sami uvek ne razumeju i čija društvena korisnost nije očita za obične građane, pa čak ni poznatim osobama. Tako je lord Tarner čelnik britanskog finansijskog regularotnog tela, izjavio da su mnogi delovi bankarskog biznisa „prerasli društveno razumnu veličinu”.

    Mnogi u bankarskom sektoru su pokazali nepoštovanje svojih klijenata, dok je briga za štediše postala žrtva deregulacije i akcionarske revolucije. Rasprostranjeno je uverenje da ovi bankari čine zaštićenu klasu koja uživa bonuse, bez obzira na učinak, a, kada posegnu za rizičnim poduhvatima, socijalizuju gubitaka bankarskog sektora preusmeravaju na poreske obveznike.

    LJUDSKI KAPITAL To nezadovoljstvo nije u potpunosti novo. Ono podseća na neprijateljsko raspoloženje prema profiterima nakon Prvog svetskog rata. Tom prilikom Kejnz je izjavio: “Pretvoriti biznismena u profitera je udarac kapitalizmu jer on uništava psihološku ravnotežu čime se dozvoljavanja održavanje nejednakih nagrada. Biznismen se jedino toleriše dok njegova zarada, odnosno njegove aktivnosti, u izvesnoj meri, doprinose društvu”.

    Imajući to u vidu, niko ne može da bude iznenađen što se dovodi u pitanje legitimnost kapitalizma. Bilo bi pogrešno nazvati ovu formu kapitalizma “pobednik odnosi sve” jer i privilegovani gubitnici ostvaruju dobit.

    Ono što je sada nesumnjivo novo, jeste okrutnost sa kojom američki poslodavci otpuštaju zaposlene, tako da su plate menadžera i podsticaji povezaniji sa ispunjavanjem kratkoročnih ciljeva. U stvari, američki radnik je najpre bio smatran ljudskim kapitalom, a sada samo troškom. Međutim, ovo usko sleđenje finansijske koncepcije može da uništi vrednost koju treba na kraju da prime korisnici penzija – imajući u vidu i troškove i vreme koje je potrebno za angažovanje i prekvalifikaciju zaposlenih kada se poboljšaju ekonomske prilike.

    To naglašava “problem agenta”, koji je u srži bankarske i uopšte sage upravnih odbora o bonusima. Reč je, naime, o odgovornosti menadžmenta – odnosno agenta koji deluje u ime prilično raštrkanih vlasnika uloga. Ovaj koncept je u svojoj osnovi pogrešan. Mada javnost možda nije svesna detalja slabog lanca odgovornosti, ili rastućeg broja investitora kao što su trgovci koji učestalo posluju ili hedž fondova koji nemaju interesa za ulogu upravljanja – ona na kraju vidi ishod koji doprinosi produbljivanju nejednakosti.

    Šta da se onda čini? Ne radi se o tome da postoje privlačni alternativni modeli. Mada je Zapad sputan usponom Azije, malo ko želi da prihvati komunističku, kinesku mešavinu državnog vlasništva, pljačkaškog privatnog tržišta, rasprostranjenu korupciju i čak veće nejednakosti nego u SAD. Kada je reč o čistijem autoritarnijem pristupu u Singapuru, uprkos visokom ekonomskom rastu, on počinje da gubi privlačnost među svojim građanima. Takođe, mnogi na Zapadu ne smatraju da je slobodno tržište u Hong Kongu prijatno okruženje.

    Stoga je suštinsko pitanje, kao što je tvrdio Kejnz 30-ih, kako poboljšati postojeći model kapitalizma. Problem je u tome što postoji minimalna fleksibilnost u makro politici nakon krize, pre svega u SAD gde je široka, centristička politika zamenjena polarizovanom debatom koja vodi u pat poziciju. Takođe, prema Edelmanovom barometru, i u SAD i u Velikoj Britaniji veće je nepoverenje prema velikoj vladi nego prema biznisu. U međuvremenu, napori da se uvede nova regulative u bankarski sistem nije uverila mnoge eksperte da se može izbeći još veća finansijska kriza.

    OD DISTRIBUCIJE DO NAZADOVANJA Ako je Hajmen Minski, ekspert za krhkost finansijskih tržišta, pružio najbolji vodič za razumevanje događaja pre krize, Kejnz za upravljanje krizom – onda Mankur Olson, teoretičar institucionalne ekonomije, može sada posthumno biti svetionik kako da se upravlja njenim posledicama. Olson smatra da države nazaduju zbog lobističke moći koalicija za distribuciju ili specijalnih interesnih grupa, čiji rastući uticaj podstiče ekonomsku neefikasnost i nejednakost.

    Kada je to pisao (1982), glavne interesne grupe bile su sindikati i biznis karteli. Sada najmoćnije interesne grupe čine finansijski profesionalci na Volstritu i Londonu. Preko finansijskih kampanja i političkih donacija oni su kupili sebi zaštitu od odgovarajuće društvene odgovornosti. Te interesne grupe i dalje predstavljaju prepreku reformama (koje je predložila Vikersova komisja u Velikoj Britaniji) u cilju smanjivanja rizika u poslovanju banaka.

    Suočavanje sa takvim interesnim grupama i u SAD i u Evropi jedan je od najvažnijih postkriznih zadataka za kreatore politike i ključno za suočavanje sa pitanjem legitimnosti sistema.

    Još uvek neartikulisane pritužbe javnosti su drugi zadatak sa kojim se treba suočiti. Nije najmanja poteškoća da preformulišemo Čerčilovu čuvenu definiciju demokratije, to što je kapitalizam najgora forma ekonomskog upravljanja ako se izuzmu sve ostale koje se povremeno oprobavaju.

    Problem javnih odnosa – koji je implicitan u tom bledom odobravanju, prihvatanju (toga što političari i krupan biznis čini) – osnovni je razlog zašto se kriza legitimiteta ponavlja.

    Priredio Dragan ŠTAVLJANIN

    The Financial Times/RSE

    http://www.standard.rs/dzon-plender-moze-li-kapitalizam-da-prezivi-krizu.html

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.