Bertolt Brecht, banke i bubrežnjak
Muharem Bazdulj
Osnovni problem po(st)mod(er)nih ljevičara je u tome što njih proleteri, pravi proleteri, uopšte i ne interesuju. Ne poznaju ih, ne susreću ih, a ako se ponegdje eventualno i mimoiđu, ljevičari će prezrivo frknuti i podići nos jer proleteri, zaboga, smrde… Taj prezir spram konobara (i svih drugih “common people”) tajni je sastojak savremene po(st)mod(er)ne ljevice za koju nema razlike između ravnopravnosti i uravnilovke i kojoj je socijalizam samo brend; drugim riječima, oni su (neo)marksisti onako kako su nekoć klinci bili pankeri ili darkeri. Zato njih više i interesuju furke na veg(etarij)anstvo i slične stvari, nego običan svijet za koji se, kao, bore.
http://pescanik.net/content/view/7345/1084/
——————————————————————————-
Anarchy in the UK?
Stevan Filipović
Nešto slično se i danas dešava kada čitate komentare vezane za nemire u Londonu. Svaki od njih mnogo više daje uvida u poziciju iz koje autor progovara, nego što vam iole osvetljava pravu pozadinu stvari. Kao što reče pronicljiva novinarka Washington Post-a, desničarska štampa će za nemire okriviti „zavisnost od socijalne pomoći, multikulturalizam i slabu vlast“, a levičarska kukati o „policijskoj brutalnosti i nedostatku socijalne pomoći“ – dakle, svako priča svoju priču, nudeći „objašnjenja“ koja se ne menjaju već godinama, a društvo se u međuvremenu transformisalo do te mere da su mlađanim huliganima koji razbijaju izloge, pale kuće i kradu televizore uglavnom potpuno apstraktni i sami koncepti kojima se „analitičari“ gađaju.
http://pescanik.net/content/view/7344/1084/
—————————————————————————-
Ne prepoznajete?
Svetlana Slapšak
Bez kriterijuma, ideološke priče ili ubedljivog razloga, sirotinja se pokušava ubediti da ne može imati bolje, dok sve oko nje radi na tome da je sludi željama za boljim. I istovremeno, sve drugo je neprekidno useljavano u glave, dok ne puknu od neispunjenih želja. Za starije, sećanje na nekadašnju, nepotpunu i traljavu jednakost postaje utopijska fantazma, za mlađe, koji su i toga lišeni, ne ostaje skoro ništa. Nekoliko generacija više nema osnovnih znanja o radu i eksploataciji. Neverbalna pobuna čak može izgledati privlačnija od teško zaglupljujućih, kao što su para-nacističke i rasističke.
http://pescanik.net/content/view/7336/136/
——————————————————————-
POVEZANI POSTOVI:
Axel Honneth: Tržište se mora vratiti u društvo
Криза капитализма или… фашизма
Аристократија и демократија
Slučaj Dajla
Vuk Perišić
16.08.2011.
Slučaj Dajla ili kako je dekretom ukinuta pravna sigurnost u Hrvatskoj
Neka sve krave crknu, koje god bile i ma gdje bile. Tako je razmišljao ministar pravosuđa kada je 9. kolovoza 2011. donio odluku da se ništavim oglasi upravni akt kojim je Porečko-pulska biskupija 1999. stekla vlasništvo nad nekretninom poznatom kao samostan Dajla. Država je tu nekretninu otela Porečko-pulskoj biskupiji samo zato da bi spriječila benediktinsku opatiju iz Praglie da postane njezinim vlasnikom.
Nije istina da je time sačuvana državna suverenost, jer prenošenje prava vlasništva nad nekretninama između privatnih osoba ne može ugroziti ni suverenost ni teritorijalni integritet. Državna suverenost ne štiti se zadiranjem u privatno vlasništvo nego – naprotiv – zaštitom vlasništva kao jedne od najvažnijih civilizacijskih svetinja, ma tko bio vlasnik i ma tko bio potencijalni stjecatelj.
Nije istina da odluka Ministarstva pravosuđa štiti duh i slovo Osimskih sporazuma, jer ih bilo koji ishod parnice oko samostana Dajla ni ne može dovesti u pitanje. Nebitno je da li je benediktinski samostan iz Praglie obeštećen za imovnu koja mu je oteta 1948. jer – neovisno od toga je li obeštećen ili ne – nije utrnulo, niti je moglo utrnuti, njegovo pravo da spornu nekretninu naknadno stekne na neki drugi, pravno valjani i zakoniti način i po pravnoj osnovi koja nema nikakve veze ni s Osimskim sporazumima ni teritorijalnim sporovima na Jadranu.
Nije istina da su pontifeks Joseph Ratzinger, Vatikan, Katolička crkva ili – daleko bilo – Italija (koja s čitavom aferom nema apsolutno ništa) ičime posegli za hrvatskim teritorijem ili hrvatskom suverenošću. To je nacionalistička izmišljotina na koju se neuko mnoštvo nervozno trza poput galvanizirane žabe. Sve što je Pontifeks učinio jest to da je jednoj ispostavi svoje Crkve naložio da određenu nekretninu ustupi drugoj ispostavi te iste Crkve. Kanonsko pravo time se nije postavilo iznad hrvatskih zakona, niti je Crkva pokušala vlasničke odnose u Hrvatskoj urediti primjenom kanonskog prava. Ona svojim ispostavama i ograncima ima pravo nalagati da ovako ili onako međusobno raspodijele svoja vlasnička prava. Dakako, pri tom je dužna prijenos toga vlasništva sadržajno i formalno artikulirati u skladu sa svjetovnim pravom i ako je taj pravni posao sadržajno i formalno usklađen s važećim propisima države na čijem području proizvodi posljedice, on je valjan, sasvim neovisno od njegova ishodišnog, u ovom slučaju irelevantnog, kanonskog, pontifikalnog ili, pak, božanskog podrijetla.
Licemjerno je zamjerati Katoličkoj crkvi da se bavi nekretninama umjesto Bogom, jer ona već stoljećima i ne radi ništa drugo nego posluje s nekretninama, a Bogom se bavi upravo onoliko i samo onoliko koliko je takvo što uopće i moguće.
Ono što treba zanimati svjetovne, konkretno: sudske vlasti, ili još preciznije: zemljišno-knjižni odjel nadležnog suda (gruntovnicu) – i nikog drugog! – jest pravna valjanost i zakonska utemeljenost isprave kojom se vlasništvo prenosi s jedne osobe na drugu. Kada neka gruntovnica u Hrvatskoj zaprimi dokument o prijenosu vlasništva koji je sastavljen sukladno važećim propisima, dužna je u zemljišne knjige upisati novoga vlasnika, ma tko on bio. U slučaju spora sud je dužan dati za pravo onome tko ima valjane isprave o stjecanju i naložiti gruntovnici da provede upis. I to je sve. Ništa više ni ništa manje od toga. Sve drugo je skandal.
Međunarodni element je pritom, usput rečeno, savršeno nebitan, pogotovo kada ga uopće i nema. Obje stranke u sporu su hrvatske pravne osobe: i župa Dajla Porečko-pulske biskupije i trgovačko društvo Abbazia, d.o.o. iz Pule koje je upisano u Sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci pod matičnim brojem 130027794. Sve i da nije tako, svaka civilizirana i pravna država dužna je biti apsolutno nezainteresirana za državno podrijetlo, a nadasve – suvišno je reći – za etničko podrijetlo stjecatelja vlasništva na njezinu teritoriju, čak i kada ne bi imala ambicija pristupiti Europskoj uniji i privući strani kapital. Njezinu sudbenu vlast – i opet: nikog drugog! – trebaju zanimati samo zakonitost i pravna valjanost prijenosa vlasništva. Ništa više ni ništa manje od toga. Sve drugo također je skandal.
Dosadna vlasnička parnica
Slučaj Dajla jedna je banalna i dosadna vlasnička parnica koja nema i ne može imati nikakve veze s iredentizmom, fašizmom, Grgurom Ninskim, karijerom kardinala Bozanića, malim Mlečićima i Velim Jožom. Opatija iz Praglie – odnosno poduzeće Abbazia, kao njezina pravna ‘kći’ – ili ima, ili nema pravo postati vlasnikom samostana u Dajli i samo je nadležni sud ovlašten o tome donijeti odluku, a javnost i vlast dužni su se prema toj odluci, kao i prema svakoj sudskoj odluci, neovisnom suđenju, ugovornoj slobodi i pravu vlasništva odnositi sa strahopoštovanjem.
Onim istim strahopoštovanjem kojim su se dužni odnositi prema sudskom pravorijeku kojim se ratni zločinac proglašava krivim ili prema ishodu parnice između Štefa i Jure zbog neke livade u Stenjevcu. Treba li ministar pravosuđa oglasiti ništavom odluku kojom je Štefu vraćena zemlja kako je ne bi mogao steći Jura, i to samo zato što Jura nije simpatičan ministru, vladi, dijelu klera i poslovično zaglupljenom mnoštvu? I ministar i vlada i dio klera i poslovično zaglupljeno mnoštvo očito drže da njihova antipatija prema Juri zaslužuje takav nasrtaj na privatno vlasništvo i ugovornu slobodu, no ako je tako onda su dužni znati da time riskiraju potonuće Republike Hrvatske u bezakonje i autoritarnu diktaturu. Povijest je pokazala da je svako nepoštivanje vlasništva samo priprema za nepoštivanje života.
Odluka ministra pravosuđa neizravno je, ali zapravo bjelodano pokazala da su opatija iz Praglie i poduzeće Abbazia mogli na zakonit način postati vlasnici samostana u Dajli, dakle da su imali slučaj, kako kažu američki pravnici. Da su slučaj gradili protivno Osimskim sporazumima i hrvatskim zakonima, nadležni sud bi tiho i lako odbio njihov zahtjev za uknjižbu, odnosno njihovu tužbu, a ministar ne bi očajnički posezao za drastičnim i iznimnim pravnim sredstvom kakva je faktična eksproprijacija Porečko-pulske biskupije. Činjenica da je tom odlukom – tek njom – sporna nekretnina podvrgnuta režimu Osimskih sporazuma, samo potvrđuje kako čitav slučaj s Osimskim sporazumima dotad nije imao nikakve veze.
Drugim riječima, da nije postojala mogućnost da benediktinska opatija iz Praglie od Porečko-pulske biskupije zakonito i uredno stekne nekretninu u Dajli, ministar pravosuđa nikada ne bi donio odluku kojom je povrat imovine Porečko-pulskoj biskupiji postao ništav. Nikada Štefu ne bi bila oduzeta livada da je Štef nije ustupio antipatičnom Juri. Pri tom je svejedno što je Štef to učinio po nagovoru autoriteta koga drži i svetim i ocem. Jednako je svejedno što se kasnije pokajao i više nije znao je li mu važnija antipatija prema Juri ili očeva nepogrešivost.
Odlukom Ministarstva pravosuđa o ništavosti upravnog akta kojim je Porečko-pulska biskupija stekla samostan Dajla, pravna sigurnost u Republici Hrvatskoj doslovno je ukinuta dekretom. Strogo formalno ta odluka nije nezakonita, ali je njezin učinak poguban po pravo vlasništva, tu stožernu ustanovu svakog civiliziranog pravnog poretka. Odluka od 9. kolovoza 2011. zloupotreba je prava i zakona, jeftin pravni trik iza koga stoji puka državna samovolja čime je aktualna vlada na groteskan način doista ‘zatvorila’ famozno poglavlje ’23′.
Donošenjem te odluke za sve je osobe kojima je vraćena imovina ‘oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine’ nastupila potencijalna opasnost da će i njihovo stjecanje sutra biti oglašeno ništavim iz bilo kojih razloga. Ako je bilo moguće u Dajli, zašto ne bi bilo moguće bilo gdje, bilo kad i protiv bilo koga? Nitko Juri, Štefu i svim vlasnicima livada, kuća, stanova i samostana širom Stenjevca i Hrvatske više ne može jamčiti da im se neće dogoditi ono što se dogodilo opatiji iz Praglie, poduzeću Abbazia iz Pule i Porečko-pulskoj biskupiji.
Sudbina prava vlasništva u Republici Hrvatskoj sada je u rukama Upravnog suda jer će oštećene stranke nesumnjivo podnijeti tužbe radi poništenja odluke Ministarstva pravosuđa od 9. kolovoza 2011. Situacija dakle nije nepopravljiva mada se nije smjela dogoditi. Ono što jest nepopravljivo je izjava jednog oporbenog čelnika koji je odluku Ministarstva pravosuđa pozdravio kao konačnu uspostavu pravne sigurnosti u Hrvatskoj. Ako zaštita prava vlasništva i sloboda raspolaganja vlasništvom i prežive, s takvom oporbom demokracija preživjeti neće.
Tportal, 15.08.2011.
http://pescanik.net/content/view/7346/1084/
[...] Levičari i desničari [...]
Vodič za zbunjene
Tony Judt
17.08.2011.
„Plašim se da će ljudi dostići tačku gde će u svakoj novoj teoriji videti opasnosti, u svakoj inovaciji nepotrebnu nevolju, u svakom društvenom napretku prvi korak ka revoluciji, i da će možda apsolutno odbijati da se pokrenu.“
- Aleksis de Tokvil
Ima nešto duboko pogrešno u načinu na koji danas živimo. Već trideset godina od želje za materijalnim bogaćenjem pravimo vrlinu, i sada ova želja predstavlja suštinu naše kolektivne svrhe. Znamo koliko šta košta, ali nemamo pojma koliko vredi. Više se ne pitamo da li su neka presuda ili zakonodavni akt dobri. Da li su pošteni? Da li su ispravni? Da li vode ka boljem društvu ili boljem svetu? To su nekad bila suštinska politička pitanja, uprkos tome što odgovori nisu bili laki. Moramo ponovo početi da ih postavljamo.
Materijalistički i sebični karakter savremenog života nije nam urođen. Veliki deo onoga što danas smatramo „prirodnim“ datira iz osamdesetih godina dvadesetog veka: opsednutost stvaranjem bogatstva, kult privatizacije i privatnog sektora, rastući jaz između bogatih i siromašnih. I pre svega, retorika koja ove pojave prati: nekritičko divljenje prema neobuzdanom tržištu, prezir prema javnom sektoru, zabluda o beskonačnom rastu.
Ne možemo ovako živeti. Mali krah 2008. podsetio nas je na činjenicu da je neregulisani kapitalizam sebi samom najveći neprijatelj: pre ili kasnije, on mora pokleknuti pod teretom sopstvene neumerenosti i ponovo zahtevati od države da ga spase. Ali budemo li samo pokupili krhotine i nastavili po starom, narednih godina možemo očekivati samo veće potrese.
Pa ipak, izgleda da ne možemo da zamislimo alternative. I ovo je nova pojava. Ne tako davno, javni život u liberalnim društvima odvijao se u senci debate između branitelja „kapitalizma“ i njegovih kritičara, koji su se obično vezivali za ovakav ili onakav oblik „socijalizma“. Do sedamdesetih godina prošlog veka, ova rasprava je u dobroj meri izgubila smisao za obe strane; ali svejedno, podela na levicu i desnicu poslužila je nekoj svrsi. Bila je klin o koji su kačeni kritički komentari savremenih zbivanja.
Na levici, marksizam je privlačio čitave generacije mladih, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je pružao mogućnost za distanciranje od zadatog stanja. Isto je važilo i za klasični konzervativizam: dobro utemeljeno gađenje prema ishitrenim promenama pružalo je utočište onima neodlučnim da raskinu s tradicionalnim rutinama. Danas ni levica ni desnica ne mogu da pronađu uporište.
Već trideset godina, studenti mi prigovaraju da je „nama bilo lako“: naša generacije je imala ideale i ideje, verovali smo u nešto, mogli smo nešto da menjamo. „Oni“ (deca osamdesetih, devedesetih, dvehiljaditih) nemaju ništa. Dobrim delom, moji studenti su u pravu. Nama jeste bilo lako – kao što je bilo lako, bar u izvesnoj meri, generacijama pre nas. Poslednji put je gomila mladih ljudi izražavala sličnu frustraciju prema praznini svog života i obeshrabrujućem besmislu njihovog sveta još dvadesetih godina: nije slučajno što istoričari govore o „izgubljenoj generaciji“.
Ako su danas mladi ljudi izgubljeni, to nije zato što im nedostaju mete. Iz svakog razgovora sa studentima ili srednjoškolcima moći ćete da sastavite zaprepašćujući spisak briga. I zaista, dolazeća generacija je vrlo zabrinuta za svet koji će naslediti. Ali ove strahove prati jedno opšte osećanje frustracije: „mi“ znamo da nešto nije u redu i da nam se mnogo toga ne dopada. Ali u šta da verujemo? Šta da radimo?
Ovo je ironično izvrtanje ranijih stavova. U doba energične radikalne dogme, mladi su bili sve samo ne nesigurni. Karakteristični ton šezdesetih bio je ton bezobalnog samopouzdanja: mi smo tačno znali kako da popravimo svet. Upravo je ovakva nezaslužena arogancija delimično odgovorna za reakcionarni kontranapad koji je usledio; ako levica želi da povrati svoju slavu, izvesna doza skromnosti neće biti na odmet. Kako god bilo, problem mnora da se identifikuje, ako želite da ga rešite.
Ova knjiga je napisana za mlade sa obe strane Atlantskog okeana. Možda će američki čitaoci biti iznenađeni čestim pominjanjem socijaldemokratije. Ovde, u Sjedinjenim Američkim Državama, taj termin se ne susreće često. Kada novinari i komentatori zastupaju javnu potrošnju za društvene potrebe, često sebe opisuju – a i kritičari ih tako nazivaju – kao „liberale“. Ali ovo ume da zbuni. „Liberal“ je časna i dostojanstvena etiketa, i treba je ponosno nositi. Ali kao i dobro skrojeni kaput, ona skriva više nego što otkriva.
Liberal je neko ko se protivi mešanju u tuđe poslove: ko je tolerantan prema drugačijim stavovima i nekonvencijalnom ponašanju. Liberali su kroz istoriju zastupali mišljenje da drugi ne treba da nam se mešaju u život, i da pojedincu treba ostaviti maksimalan prostor u kojem će živeti i razvijati se onako kako hoće. U svom ekstremnom obliku, takvi stavovi se danas vezuju za samozvane „libertarijance“, ali taj izraz je uglavnom izlišan. Većina pravih liberala još uvek se drži načela da druge treba ostaviti na miru.
Socijaldemokrati su, s druge strane, neka vrsta hibrida. Sa liberalima dele posvećenost kulturnoj i verskoj toleranciji. Ali u državnoj politici, socijaldemokrati veruju u mogućnost i značaj kolektivnog delovanja radi kolektivnog dobra. Kao i većina liberala, socijaldemokrati daju prednost progresivnom oporezivanju za pokrivanje troškova javnih službi i drugih javnih dobara koje pojedinci sami ne mogu da priušte; ali dok mnogi liberali takvo oporezivanje ili javno pribavljanje doživljavaju kao nužno zlo, socijaldemokratska vizija dobrog društva u samom začetku podrazumeva veću ulogu države i javnog sektora.
Razumljivo je da socijaldemokratija slabo prolazi u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od mojih ciljeva jeste da objasnim kako država može igrati značajniju ulogu u našem životu, a da ne dovede u pitanje naše slobode – i da pokažem kako bi bilo dobro, pošto će države u doglednoj budućnosti još uvek postojati, da razmislimo u kakvoj državi želimo da živimo. U svakom slučaju, većina uspešnih američkih zakonodavnih i društvenih mera dvadesetog veka – koje nas sada teraju da ukinemo u ime efikasnosti i „manje države“ – u praksi korespondira sa onime što Evropljani zovu „socijaldemokratijom“. Naš problem nije šta da radimo, već kako da o tome razgovaramo.
Evropska dilema je nešto drugačija. Mnoge evropske države već dugo praktikuju nešto nalik socijaldemokratiji, ali su zaboravile kako da je promovišu. Današnji socijaldemokrati su defanzivni apologeti. Kritičarima koji tvrde da je evropski model preskup ili ekonomski neefikasan dozvoljeno je da se provlače bez objašnjenja. Pa ipak, socijalna država je još uvek, kao što je oduvek i bila, popularna kod svojih korisnika: nigde u Evropi ne postoji biračko telo koje traži ukidanje javnih zdravstvenih ustanova, ukidanje besplatnog ili subvencionisanog obrazovanja ili smanjenje obima javnog prevoza ili drugih osnovnih usluga.
Ja želim da preispitam opšteprihvaćeno mišljenje na obe strane Atlantskog okeana. Naravno, meta je u velikoj meri već načeta. Početkom ovog stoleća „vašingtonski konsenzus“ suvereno je vladao. Gde god da ste se našli, neki ekonomista ili „stručnjak“ objašnjavao je prednosti deregulacije, minimalne države i niskih poreza. Činilo se da sve što javni sektor radi, privatni sektor ume bolje.
Vašingtonsku doktrinu svuda su pozdravljali lokalni navijači: od profitera „irskog čuda“ (mehur nekretnina u „keltskom tigru“) do doktrinarnih ultra-kapitalista bivše komunističke Evrope. Čak se i „stara Evropa“ u početku zanela. Projekat slobodnog tržišta Evropske unije – takozvana „lisabonska strategija“; ushićeni privatizacioni planovi francuske i nemačke vlade: sve je to oslikavalo ono što su francuski kritičari nazivali novim ‘pensée unique’.
Danas smo svedoci delimičnog otrežnjenja. Da bi se izbeglo nacionalno bankrotstvo i kolaps celokupnog bankarskog sistema, države i centralne banke izvele su zaprepašćujući zaokret, darežljivo trošeći javni novac na ekonomsku stabilnost, preuzimajući propale kompanije i stavljajući ih pod javnu kontrolu bez mnogo premišljanja. Iznenađujući broj tržišnih ekonomista, obožavalaca Miltona Fridmana i njegovih čikaških kolega, staje u kolonu da položi zakletvu vernosti sećanju na Džona Mejnarda Kejnsa.
Sve je to vrlo ugodno. Ali teško da čini intelektualnu revoluciju. Naprotiv: kako se može zaključiti iz reakcije Obamine administracije, povratak na kejnzijansku ekonomiju samo je taktičko povlačenje. Isto se može reći i za Nove laburiste, još uvek odane privatnom sektoru kao takvom, a naročito londonskom finansijskom tržištu. Naravno, jedan od efekata krize bio je da obuzda fanatizam kontinentalnih Evropljana za „angloamerički model“; ali glavni dobitnici bile su iste one partije desnog centra koje su nekad toliko revnosno oponašale Vašington.
U najkraćem, praktična potreba za jakom državom i intervencionističkom vladom ne može se osporiti. Ali niko ne „preispituje“ državu. Još uvek je primetna nelagoda da javni sektor brani na temelju zajedničkog interesa ili principa. Zaprepašćujuća je činjenica da su u nizu evropskih izbora nakon finansijskog kolapsa, socijaldemokratske partije redovno loše prolazile; uprkos propasti tržišta, pokazalo se da su nedorasle ovoj prilici.
Ukoliko želi da ponovo bude ozbiljno shvaćena, levica mora da pronađe svoj glas. Ima mnogo razloga za srdžbu: rastuća nejednakost bogatstva i prilika; nepravednost staleža i kasta; ekonomska eksploatacija u zemlji i inostranstvu; korupcija i novac i privilegije koje guše argerije demokratije. Ali više neće biti dovoljno da identifikujemo nedostatke „sistema“ i da posle, pilatovski, bežimo: ravnodušni prema posledicama. Neodgovorno retoričko busanje u prsa nije se prethodnih decenija isplatilo levici.
Stupili smo u doba nesigurnosti – ekonomske nesigurnosti, fizičke nesigurnosti, političke nesigurnosti. Činjenica da smo ovoga uglavnom nesvesni, slaba je uteha: malo je onih koji su 1914. predvideli potpuni kolaps svog sveta i ekonomske i političke katastrofe koje su zatim usledile. Nesigurnost rađa strah. A strah – strah od promena, strah od propadanja, strah od stranaca i nepoznatog sveta – poguban je po poverenje i međusobnu zavisnost na kojima počivaju građanska društva.
Svaka je pomena remetilačka. Videli smo da su naznake terorizma dovoljne da stabilne demokratske države bace u kovitlac. Klimatske promene imaće još dramatičnije posledice. Ljudi će biti primorani da se oslanjaju na državne resurse. Tražiće zaštitu od svojih političkih lidera i predstavnika: otvorena društva će ponovo morati da se zatvore u sebe, žrtvujući slobodu zarad „bezbednosti“. Izbor se više neće svoditi na državu i tržište, već na dve vrste države. Zato je neophodno da ponovo razmotrimo ulogu države. Ako to ne učinimo mi, učiniće neko drugi.
Uvod iz knjige Tony Judt, Ill Fares the Land, Penguin Press, 2010., koja će na jesen biti objavljena u izdanju Peščanika.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 17.08.2011.
http://pescanik.net/content/view/7350/1440/
[...] Levičari i desničari [...]
[...] Levičari i desničari [...]
[...] Levičari i desničari [...]
[...] људи) окупља најобразованији део грађанске Србије (Levičari i desničari). У Двери српске стекли су поверење Срби који живе на [...]
[...] људи) окупља најобразованији део грађанске Србије (Levičari i desničari). У Двери српске стекли су поверење Срби који живе на [...]