За 20 година, од када је у Србији враћен вишепартијски систем, ниједна странка није подржала доношење праведног закона о реституцији. То је доказ да сви водећи политичари у Србији треба да одговарају зато што су припадници организованог криминала. Треба разбити ту организовану криминалну групу. Сви су настали из истог центра.
Знамо да се српски комунисти деле на две струје. Једну чине националисти, другу припадници грађанског дела Србије (анационалисти, атеисти). Као што сам већ писао, Србија за ових 20 година није успела да добије праву десничарску странку (НОВА СРПСКА ДЕСНИЦA). Да јесте, Србија данас не би била једина држава у Европи у којој није спроведена реституција. Ускоро ће бити донет лош закон, искључиво због притиска Европске уније, а не због грађана Србије и грађана који живе у расејању, или верских заједница (Епископ бачки Г. Иринеј: “Спрега политичке елите, тајкуна и организованог криминала“). Српски народ није имао добро организован антикомунистички покрет, и такo је дочекао крај Хладног рата. Како комунисти воде државу од краја Хладног рата до данас, сви видимо (Produktivnost u Srbiji 42 odsto od evropskog proseka и Srbija po kvalitetu života i standardu građana na dnu lestvice u regionu). Они су се поделили на те две струје – националкомунисте и либералкомунисте. Поред њих је основано пар квазидесничарских странака и пар које су имале потенцијал да постану праве десничарске странке, али нису успеле, због штетне ”кохабитације” (Удбашко праунуче, или тајна историја Породице која влада Србијом и Ne pripadam svetu cenzurisanih ljudi). Да су ”екс-комунисти”, који су после 1990. године постали ”православци” или ”демократе” и ”либерали” заиста то постали, дошло би до договора између њих и Србија би спровела реституцију, док се као председник Владе Србије на њеном челу налазио председник ДСС. То ће остати као историјска чињеница – Србија је имала на челу владе ”антикомунисту”, министар спољњих послова био је ”антикомуниста” и ”заступник” Равногорског покрета, имала је ”демократске” странке у владајућој коалицији и није донет Закон о реституцији. Зато мислим да су сви они комунисти (ЗА КОЈЕ СТВАРИ ЈЕ КРИВ ДР ВОЈИСЛАВ КОШТУНИЦА И ШТА ЈЕ ПОГРЕШНО РАДИО). Осим што је указана почаст Слободану Јовановићу, осим што је делом исправљена неправда према равногорцима (и даље се врше опструкције према онима који су рехабилитовани или су заслужили пензије), за 20 година ништа значајније није учињено у Србији од стране оних који су себе називали антикомунисти и равногорци. Академик Драгослав Михајловић једини подсећа на злочине са Голог отока, али је он постао академик САНУ, и као што видимо, неуспешно се бори против генерала ОЗНЕ који се слободно шетају Београдом (Нитков!). ”Деца комунизма” (генерације људи рођених и васпитаваних унутар комунистичког система) ударна су песница национализма и неолиберализма. После 1990. године нико на власт у Србији није могао да дође а да није добио сагласност већине унутар тог комунистичког и квазидисидентског круга људи из владајуће елите. Нити је неко могао да постане милијардер. Због тога је власник ТВ Пинк-а постао тако успешан послован човек. Током ’90-тих имао је подршку СПС-ЈУЛ-СРС, после 2000. године имао је подршку странака ДОС-а. Настао је док су националкомунисти апсолутистички владали, сада када либералкомунисти апсолутистички владају продаје део своје ТВ човеку против кога се већи део елите, која је стварала Пинк, наводно борила – Џ. Сорошу (Tunjevina s Pinka). А власнику Делта холдинга на отварање тржног центра долази академик Добрица Ћосић, пријатељ Матије Бећковића и заштитник Војислава Коштунице. Сви они су помогли да настане Делта, да преузме Ц маркет да би на крају ту компанију продали ”непријатељу” из ЕУ. Партнер власника Делте финансира ЛДП. Без обзира на разлике које постоје између националкомуниста и либералкомуниста, заједничко им је да по сваку цену желе да омогуће доминацију комунистичк идеологије у Србији (Владимир Џелетовић: Шта је крајњи циљ глобализације?). Садашњи градоначелник Београда је у Србију довео ријалити ”Велики брат”, контролише тржиште маркетинга и не критикује директора РТС-а и власника ТВ Пинк, који су се у међувремену помирили. Шта друго од њих очекивати, када Хрвати нападају а хомосексуалци заказују параду? (Зашто информације нису доступне и грађанима ако је јавни сервис европске Србије заиста јаван?) Као што је познато, садашњи председник ДС и председник Републике израстао је из тог круга људи. Чули смо да је лењиниста и кум Мирјане Марковић управо постао члан Српске напредне странке, где је дошао из Српског покрета обнове (и власник ТВ Пинк доста дугије М.М.). Таква владајућа елита контролише медије у Србији, они образују новинаре у Србији (Upravni odbor RTS –a izvinio se građanima). Зато у српским медијима постоји забрана извештавања са скупова Двери српске, зато саопштења овог Покрета ниједан медиј у Србији не објављује. Једине новине које дозвољавају људима из Двери српске да се изразе јесте недељник Печат, који води националкомуниста, убачен међи десничаре као Тројански коњ (Покушај самокритике једног шарлатана). Некадашњи ратни хушкач, блиски сарадник Милошевића и пријатељ Ђинђића, слуга бившег начелника ДБ (екс УДБА/ОЗНА), данас је, наводно, једини власник новина за које може да се каже да су опозиционе. Тиме се само наставља политика српских комуниста да глуме демократију и да праве православце и десничаре држе на маргини, а да квазиправославце и квазидесничаре представља као пример шта би се догодило када би власт у Србији преузели ”четници”, ”јустиновци”, ”образаши” и остали (Zašto Arkanovu Cecu smiju slušati samo ljute Hrvatine?). То је вишедеценијска тактика онемогућавања да се разбију ”уједињени монополи Србије”.
Због свега тога ни из Двери српске нису се јасно изјаснили поводом доношења закона о реституцији. Очекујем не само да се изјасне, већ да заједно са организацијама које заступају оне којима су комунисти отели имовину напишу нов закон и да тај закон буде донет када нова власт дође. Нема боље прилике да се дистанцирају, да разбију ”уједињене монополе Србије”. Како сам чуо на вестима, представници оних којима је имовина отета планирају, од сада, заједничко деловање са традиционалним верским заједницама (црквама). Ето прилике да се Двери јасно дистанцирају од многих који сада потписују антигеј петицију, а који припадају ”уједињеним монополима Србије”; који уместо закон о реституцији у први план истичу као ”животно” најважнију тему спречавање геј популације да организује протест, јер је закон о реституцији ”животно” важан за опстанак ”уједињених монопола Србије”. Они су се помирили и са предајом Космета, браниће Космет све док је та одбрана истовремено и одбрана ”уједињених монопола Србије” и док могу да се крију иза такве врсте национализма.
Доношење закона о реституцији је прилика и за све либерале, левичаре и демократе, који припадају грађанском делу Србије, који подржавају организовање геј параде, да покажу колико су заиста за владавину права, за људска права, јер је право на приватну својину основно људско право, темељ за владавину права. Ако су заиста против сваке врсте тоталитаризма, то је прилика да осуде и да се дистанцирају од периода тоталитаризма – титоизма и комунизма, од 1945. године до данас. Надам се, да се међу припадницима грађанског (либералног и левичарског) дела популације, може наћи довољно поштених и паметних људи који ће увидети везу између права на приватну својину и поштовања људских права, тј. зашто није донет закон о реституцији (или се доноси онај који одговара тајкунима и политичарима) и зашто су многима људска права угрожена, од хомосексуалаца до радника и трудница (од стране оних који нису хтели да донесу закон о реституцији па су сада због притиска ЕУ поднели лош закон).
Пре три године написао сам текст “Да ли треба да ратујемо једни са другима?“. Од тада, дошло је до разлаза између Двери српске и српских националистичких странака (Двери самостално излазе на изборе са жељом да се разбију ”уједињени монополи Србије”) а аутори Пешчаника су се разочарали у ЛДП, пре тога у ДС . Мислим да се показало да су и једни и други, што се тиче својих уверења, искрени. Мислим, и даље, да се око Двери окупља најобразованији део православне Србије, да се око Пешчаника (где је све више младих људи) окупља најобразованији део грађанске Србије (Levičari i desničari). У Двери српске стекли су поверење Срби који живе на Космету, Републици Српској, Хрватској и Црној Гори. Оснивачи и аутори Пешчаника потврдили су свој статус међу пријатељима и сарадницима у већинским народима који живе у српској покрајини Косово и Метохија, у БиХ и Хрватској. До сада није дошло до цивилизованог разговора између ове две групације. И људи који су окупљени око Пешчаника имају свог Вучелића – зову га Беба. И своју Смиљу Аврамов – Латинка Перовић. И свог Косту Чавошког – Срђа Поповић. (Ово напомињем на овај начин зато што либерали мисле да су интелектуално, а често и морално, супериорнији од конзервативаца). Наставља се са (обостраном) мржњом. Обе стране су остале искључиве и екстремне поводом: (не)признавања Космета, (не)одржавања геј параде, пријема у ЕУ и НАТО, савеза са Русијом… Код првих има оних који су се радовали бомбардовању Сарајева, код других има оних који су се радовали бомбардовању Београда. Код првих има оних који сањају некакву митску Велику Србију у којој би сви били Срби православци, код других има оних који би дозволили да се поред Космета отцепе и Рашка/Санџак и Војводина, којима је довољно да живе у кругу двојке.
Једино су сложни када се ради о реституцији. То уопште не помињу, или само узгред или врло равнодушно помињу. Зашто, ако и једни и други нападају исту владајућу елиту? Зашто нико од њих није написао свој предлог закона о реституцији, зашто нико није од њих не преноси мишљења оних којима је отета имовина? Ни после данашњег саопштења владе Србије која је скупштини упутила закон, на сајту Двери, на сајту Пешчаника, ни речи о том закону, нема текстова и изношења мишљења људи који су представници оних којима је имовина отета (Mahinacije uoči restitucije). Ти људи су изјавили да је закон лош и да се наставља пљачка отете имовине.
Српски народ је током 18. и 19. века највише утицаја примао из Француске, Немачке и Аустроугарске, поред традиционално присутне Русије и византијског наслеђа које је остало на Балкану. Србија је два века грађена на темељима Француске револуције. Два века неуспеха, крвавих грађанских ратова и насилних обрачуна унутар елита. Врхунац борбе црвених и белих српских јакобинаца догодио се средином 20. века када су црвени јакобинци поразили и уништили беле јакобинце. Више од 50 година траје терор црвених над српским (сопственим) народом и историјом. Зато не чуди што је по недавном истраживању утврђено да је више од половине грађана Србије по својим ставовима и менталитету ”социјалиста у души”, на власти је социјалистичка коалиција бивших комуниста. Приликом писања програма за наредних 10 година Демократска странка заборавила на предузетнике и развој предузетничког менталитета као предуслов за развој Србије. Српска елита је одрасла у духу Француске револуције и Комунистичке партије и није способна за развој предузетничког духа. Разлог зашто предузетничког духа има више међу комунистима у Француској, Италији или Немачкој, а много мање код комуниста у Србији, Грчкој или Русији јесте разлика која постоји између Католичке и Протестантске цркве у односу на Православну цркву када се ради о погледима на земаљски и физички живот, организацију цркве и друштва, економију, телесни и чулни свет. Разлог зашто је предузетничког духа највише код протестантских Британаца, Германа и Нормана, који су најбројнији потомци првих становника Северне Америке, поред својих матичних држава у Европи, јесте истина да они никада нису били комунисти. Модеран свет изградили су британски конзервативци и либерали, који су постигли највиши ниво хармоније између хришћанског и античког наслеђа Европе. Зато је настала доминација либералног капитализма, где су либерали истовремено капиталисти, а капиталисти истовремено и либерали, где хришћани могу бити и либерали и капиталисти, где ни једни ни други не морају бити хришћани. Ни леви ни десни, ни левичари ни аристократе не дирају темеље демократије и капитализма, индивидуалних слобода и приватне имовине. Тачније, једни друге надгледају, исправљају, опомињу…
За ово стање није крива само ова генерација политичара. Пре два века сукоб је настао између свештенства које је имало интереса да сарађује са Русима и трговаца Војне крајине који су пословали са Германима и Западом. Слично је данас: они који имају личну корист од пословања са Западом желе Србију да уведу у НАТО пакт, они који имају личну корист од пословања са Русијом желе ближе односе са Русијом. Нема државе која нема сличне проблеме. Германи су распети између католичанства и протестантизма. Хрвати у својим редовима имају англофиле и русофиле који се сукобљавају. У Бугарској постоје православни фундаменталисти и евроатлантски екстремисти. У САД и Турској живе и религиозни људи и атеисти. У Великој Британији наука се поштује колико и магија. У Мађарској живе људи који су више окренути духовности, али и људи који су окренути само материјалним вредностима. Међу Бошњацима можемо наћи еврофиле и еврофобе. Међу Русима има оних који се не поносе на своје порекло и има оних који се веома поносе на своје порекло и своју веру. Али сви заједно мисле на опште, националне и државне интересе, када је то најважније. То се најбоље може видети на примеру народа који су чинили Југославију. Сви народи, осим српског, у Југославију су ушли са јасним циљем, и сви су, осим српског народа, из Југославије изашли са својим државама које имају међународно признате границе. Зато што су сви народи осим српског имали национални консензус око националног плана (ИМПЕРИЈАЛИЗАМ И НАЦИОНАЛИЗАМ).
Када је требало применити најбоље што је свету дала Поносна револуција, англоамерички конзервативизам и либерализам, либертаријанизам, Срби су се окренули тековинама и методама француких револуционара, укинули демократију и приватну имовину, побили аристократију и капиталисте, уништили су православну цркву. И данас ти хибриси и бољшевици и њихови наследници и следбеници (и националисти и анационалисти), да би пратили савремене токове модерног света, узимају само најгоре што је остало од либералног капитализма, виде само најгоре што може да се нађе у конзервативизму (За будућа поколења, Solidarni biznismen). На начин како су оно најгоре од комунизма и социјализма применили у Србији.
У суштини, у Србији су на власти две врсте комуниста – лењинисти и стаљинисти. Лењинисти настављају спровођење идеја и планова Треће интернационале према српском народу као ”тамници народа”. Ти се планови у последњих 20 година спроводе путем неолибералне идеологије и либералних политичких структура и зато лењинисте називам либералкомунистима. Стаљинисти су покушали да поврате достојанство нацији, да уваже постојање нације, и зато стаљинисте називам националкомунистима. После смрти комунистичког диктатора у политички живот Србије поново су се вратили стаљинисти. Они су покушали да уваже скоро 1000 година православне историје и традиције. Али тако да опстане комунистичка идеологија. У тоталитаристичкој држави која се није ослободила негативног наслеђа патријархата и чија се елита није уздигла изнад малограђанског духа, тешко је доћи до обожења, до индивидуализације, до слободномислећих појединаца, јер се деценијама у Србији стварају ”послушни грађани” и ”слепи следбеници” који не траже много за себе и своје породице, који ће се жртвовати за ”велике ствари”, а ту је и феномен ”потрошачког друштва” и ”конзуменизма” где можемо наћи људе који мисле само на себе (Autizam).
Вечни мир није могућ на овом свету, па ни вечни мир између деснице и левице. Зато је западни хришћански свет створио демократски систем са секуларним државним уређењем. Тај систем је постигнут уз договор, уз компромис. Није савршен. Стално се мења, деградира или усавршава. Стално се помера граница – десничари би више права за себе а мање за левичаре, левичари би да имају више права за себе а мање за десничаре. И код једних и код других постоје екстремисти и фаталисти. Постоје и разумни и толерантни.
Управо оно што представља највећу препреку мора да постане највећа предност српског народа. А то је богатство различитости. Сваки од елемената српског националног бића ври од врлина, знања и снаге. Но, растављени, раде на свом самоурушавању и западању у екстремизам. Па су они из Двери екстремисти за оне са Пешчаника, и обрнуте, људи из/око Пешчаника су екстремисти за дверјане. Истина је, као и увек, негде у средини.
Када постоји добра воља, када се окупе људи који су способни, који имају знање, који могу да прихвате и другачијег – све је могуће: и да се донесе праведан закон о реституцији (а да Србија не банкротира или Војводина не постане део Немачке) и да се реши питање људских права и поштовања сексуалних мањина, и да се реши питање статуса Космета тако да се максимално остваре национални и државни интереси имајући у виду тренутно стање.
Дакле, чекају нас три важна догађаја, где као народ, као друштво, као грађани ове државе, треба показати да ли смо у стању да очувамо, развијамо наше друштво, нашу нацију, нашу државу. То су: најављен напад Албанаца на север Космета, одржавање параде поноса и доношење закона о реституцији. Времена немамо, то је сигурно. Овако сам пре три године завршио текст ”Да ли треба да ратујемо једни са другима”: ”Да ли би дошло до цилизацијског помака у Скупштини, да су уместо посланика ДС и ДСС у скупштини посланици из редова Двери и Пешчаника?’’
Да су ове две друштвене групације, које су најозбиљније опозиционе групације владајућој елити, уместо те елите на власти, у Скупштини, да ли би успешно решили проблеме оних којима је отета имовина, проблеме оних који су хомосексуалци и уопште припадници мањина али и верника, да ли би допринели да се остваре људска права Срба на Космету, Хрватској и остатку региона? Ако се ова три питања брзо и ефикасно не реше за опште добро, русофили ће само сањати да купе авионску карту до Москве, еврофили ће само сањати да посете Париз и Лондон, остаће – заједно – да живе у заосталој паланки, сиромашни и посвађани. Ово су две коликотолико организоване опозиционе групације за које се коликотолико може рећи да су ван утицаја ”уједињених монопола Србије”. Остали, попут мене, су појединци, ван сваког система, сваке организације, и ми, ако се ускоро нешто не промени, можемо само емигрирати из Србије (свако ко пронађе начин то ће урадити), јер, ми, нећемо и не можемо да добијамо донације и остале повластице које могу (и даље) имати Двери или Пешчаник ако наставе са радом у Србији у којој се ништа није променило на боље. Што се неће догодити ако не могу да разговарају као нормални људи.
С’ поштовањем,
Господар Времена
———————————————————-
ПОВЕЗАНИ ТЕКСТОВИ:
Svoj sam čovek i stojim iza svakog komentara
Двери српске – Покрет за живот Србије и Покрет Tea Party (САД)
Нови народни договор и грађанска држава
Одлука Уставног суда Србије
Идиоти су и даље на власти
Vjera liberala
Mario Kopić
Za razliku od anglo-saksonskih društava liberalne demokracija, čiju slobodu usmjerava i nadzire utilitarizam (pragmatizam) i zbog kojeg ona uvijek iznova proizvode kao vlastitu dopunu komunitarizam kao zaštitnika interesa ”lokalnih” zajednica i ustanovitelja (ograničene) solidarnosti, evropsko poimanje liberalne demokracije je drukčije. Ono proishodi iz prosvjećenosti i temeljnih vrednota francuske (”buržoaske”) revolucije. U te vrednote, pored slobode i jednakosti (prije svega pred zakonom), spada i bratstvo (solidarnost). Na ustavno-pravnoj ravni koegzistencija tih vrednota znači: laičku (ideološki neutralnu), pravnu (zasnovanu na ljudskim pravima) i socijalnu (solidarnosnu) državu. U takvu, evropsku liberalnu demokraciju spadaju stranke cjelokupnog ustavnog spektra: od lijevih preko sredinskih do desnih stranaka. Dakako, i liberalne stranke u užem značenju.
Liberalne stranke u užem značenju su one stranke koje bezuslovno protežiraju slobodu, pa i na štetu jednakosti i bratstva. Mjerilo svih mjerila je slobodno tržište. Tome mjerilu, što ga danas, kako pokazuje Hans Jürgen Urban u svojoj ABC neoliberalizma (ABC zum Neoliberalismus), u ”najmoderniziranijoj i najradikalnijoj varijanti” zagovara neoliberalizam, prilagođeno je i (neo)liberalističko pravo i (neo)liberalistički moral. Duhovna karakteristika neo-liberalizma jeste da je zbog bezuslovnog utilitarizma ne samo bezdušan, nego i da je bez duha. Jer nema drugog sadržaja osim profitersko-konkurentskog nagona. U tom smislu liberalnu demokraciju kao formalnu (parlamentarnu) demokraciju ne upotrebljava prije svega u temeljnom i za demokraciju neotuđivom značenju, kao ”prazan” okvir parlamentarne demokracije, koji može živjeti i preživjeti i bez liberala na vlasti, nego kao formalnu demokraciju na kvadrat. Dok ostalim političkim usmjerenjima, odnosno strankama, poput kršćanskih demokrata ili socijalnih demokrata, forma liberalne demokracije služi kao zajednički okvir, unutar kojega po dogovorenim pravilima mogu slobodno razvijati svoje (i neliberalne, recimo teističke) zamisli, liberali, koji su bez vlastitog sadržaja, pretvaraju samu formu u sadržaj. Za liberala u najstrožem značenju riječi pravi je sadržaj formalne demokracije jedino i samo ta formalna demokracija sama. Njegov jedini sadržaj je forma.
Zato se liberali u temeljnom značenju zaista dobro osjećaju tamo gdje te forme još nema, gdje je onemogućuje neki oblik apsolutizma ili totalitarizma ili pak fundamentalizma. Najsretniji su kad imaju pred sobom nekog protivnika formalne demokracije, recimo klerikalizam, protiv kojeg se onda bore i napinju. Zato klerikalizam i liberalizam u tom užem značenju žive jedno od drugoga, jedno drugo trebaju i dopunjavaju. No, i u tome je nesreća za sve ostale, jer oživljavajući i pobuđujući se međusobno, zapredeni samo u vlastite interese, blokiraju smiren razvoj i dinamiku cjeline, na nju se okomljuju kao paraziti. Zato niti jedan intelektualac dostojan tog imena ne može biti ni klerikalac ni liberal(ac). Prema njima mora biti kritičan.
Nije slučajnost da je u zaista krizna vremena mnogo liberalaca klonulo pred komunistima, odnosno pred njihovom apokaliptičkom ideologijom. Budući da bježe od ”velikih posljednjih pitanja”, jer o njima uopće ne razmišljaju, u trenutku Krize, kad ih zagrabi panika, uhvate se, kako lijepo pokazuje Jean-Pierre Dupuy u svojoj knjizi Žrtvovanje i zavist (Le Sacrifice et l’envie), za onoga ko im ponudi neopozivi Odgovor na potisnuta velika posljednja pitanja. Nakon sloma komunizma, skloni su, iz svoje praznine, sve više koketirati sa starom, već provjerenom Eshatologijom, eshatologijom kršćanstva. U takva klaćenja liberali će biti bacani i zanošeni sve dok ne uvide da iza modernih prosvijećenih vrednota doduše leže kršćanske vrednote, ali da su one autonomno redefinirane i da danas, kako jedne tako i druge, posvjedočuju svoju ograničenost i nedovoljnost. Posvjedočuju u mjeri u kojoj su ljudsko dostojanstvo i ljudska prava uokvirena i ograničena upravo neprikosnovenošću života kao takvog. Savremenom post-modernom duhu je s tog aspekta zacijelo bliži budizam, nego kršćanstvo. Jer s tačke gledišta neprikosnovenosti života svih živih bića, kršćanstvo i liberalizam istog su porijekla.
Liberalizam u širem, temeljnom, predstranačkom smislu, po definiciji nudi maksimalni zajednički prostor formalnim pravilima sa-života, koji svakoj zajednici ostavlja njenu vjeru: nije dakle nužno naći neki zajednički jezik o velikim pitanjima, možemo se dogovoriti kako se međusobno nećemo sprječavati, kako ćemo poštovati različitosti i organizirati stanoviti, što je moguće neutralniji, aparat za zajedničke službe da društvo preživi. To svakako stoji, ali na podlozi čega? Ako liberalizam svakoj zajednici dopušta njenu vjeru, koja je onda njegova vlastita vjera? Što je vjera liberalne zajednice, odnosno liberalizma u užem, stranačkom značenju? Očito je da vlastita vjera ne može biti samo u dopuštanju drugih vjera. Da li će liberal priznati onda da je bez vjere? Ili će pak tvrditi da je njegova vjera u ateizmu, bezbožništvu? Antiklerikalizmu? Antitotalitarizmu? Antifundamentalizmu? Prazno, prazno. Jer od samog se poricanja ne može živjeti. Možeš dakako živjeti od negacije dok se boriš za vlastitu slobodu ili slobodu drugih, ali kad se s tom slobodom nađeš oči u oči, padaš u bezdan.
Tada tražiš pomoć kod drugih, a najbrže i najlakše je dakako nalaziš u Vjerama, bilo u Vjeri u posmrtno carstvo nebesko, bilo u Vjeri u carstvo nebesko na zemlji. Ili pak postaneš cinik, odnosno liberal(ac) u posljednjem, empirijskom značenju te riječi: potkupljivi, vendicionalni, bezdušni, prije svega vlasti željan liberal. Liberalac s ništa manjom pohlepom za vlasništvom i vlašću od klerikalca. Vulgarni liberal.
No istinski problem nisu ni cinični liberal(ac) ni sektaški klerikalac. Istinski problem predstavljaju, ako se ne osvrćemo za mrtvim komunizmom, čisto principijelni liberalizam i čisto principijelni klerikalizam. Ključno pitanje je zapravo pitanje demokracije kao takve, demokracije koju danas izjednačujemo s liberalnom demokracijom, jedinom otvorenom demokracijom. Ono se stječe u pitanje duha. Možemo li danas uopće još govoriti o duhu? Imamo dakako duh iz metafizičkog trojstva tijelo-duša-duh, imamo i duh iz religioznog trojstva Otac, Sin i Duh Sveti. No da li se u dobu post-metafizičke i post-kršćanske istine možemo još pozivati na njih? Možemo, ali samo kao na označitelje koji još nemaju svoje savremeno označeno. Riječi su to čije značenje još tražimo, čije je značenje, s ovu stranu teizma i ateizma, još otvoreno.
Riječ je o duhu novog značenja i značenju novog duha. Tek kad budemo mislili s novim duhom uzmoći ćemo iz regresije uzdići slobodu duha, s onu stranu ekonomskog neoliberalizma i religioznog neodogmatizma.
Peščanik.net, 07.09.2011.
http://pescanik.net/content/view/7457/1226/
Примедбе традиционалних Цркава и верских заједница на нацрт Закона о враћању одузете имовине и обештећењу од 29.07.2011. (радна верзија за јавну расправу)
7. Септембар 2011 – 14:12
Примедбе традиционалних Цркава и верских заједница на нацрт Закона о враћању одузете имовине и обештећењу од 29.07.2011. (радна верзија за јавну расправу) – ПДФ
1. УРЕДИТИ И ВРАЋАЊЕ ИМОВИНЕ КОЈА ЈЕ ПРЕШЛА ИЗ ДРЖАВНЕ ИЛИ ДРУШТВЕНЕ СВОЈИНЕ У ПРИВАТНУ СВОЈИНУ, НА ОСНОВУ НАЗАКОНИТИХ, ОДНОСНО ФИКТИВНИХ ПРАВНИХ АКАТА И ПОСЛОВА.
У члану 1 став 1 Нацрта закона о враћању одузете имовине и обештећењу, у последњем реду текста, после речи „својину”, додају се речи: „Или у приватну својину физичких или правних лица, уколико је тај пренос у приватну својину физичких или правних лица извршен бестеретно, односно знатно испод тржишних услова или испод законом прописане откупне цене, односно уколико је имовина која је предмет враћања прешла из државне или друштвене својине у приватну својину на основу незаконитих, односно фиктивних правних аката и послова”.
- Из разлога да се прошири круг обвезникâ враћања, односно да се повећа обим правâ носиоца права.
У члану 1. Нацрта закона, после става 2, додаје се нови став 3. који гласи:
„Овим законом уређују се и услови, начин и поступак враћања одузете имовине и обештећења за имовину одузету од физичких лица током холокауста или у вези са холокаустом, у периоду од 1941. до 1945. године, на територији Републике Србије, као и за имовину Јевреја који су се иселили из Србије у периоду од 1948. до 1953. године, при чему им је имовина одузета под принудом, уз одрицање од српског држављанства и од своје имовине у Србији.“
2. ПРОШИРИТИ ЛИСТУ ПРОПИСÂ О ОДУЗИМАЊУ ИМОВИНЕ.
У члану 2. Нацрта закона, на крају текста, после тачке 39, додаје се нова тачка 40, која гласе: „40) Уредба Владе Милана Недића о припадности имовине Јевреја у Србији (објављена у гласилу „Ново време“ од 30.08.1942. године)”.
- Додаје се и нова тачка 41 која гласи: „41) Упутство за пренос својине национализованих непокретности страних држављана, страних установа или страних приватних или јавноправних лица (Службени лист ФНРЈ бр. 53/48) ”.
- Додаје се и нова тачка 42, која гласи: „Као и сви други прописи на основу којих је одузета имовина“.
4. УВЕСТИ И ЗАМЕНСКУ РЕСТИТУЦИЈУ.
Члан 4. Нацрта закона мења се и гласи: „Одузета имовина враћа се по правилу у натуралном облику или се накнађује у виду друге одговарајуће имовине, а новчана накнада исплаћује се само ако враћање у натуралном облику или у виду друге одговарајуће имовине није могуће, с тим да се новчана накнада исплаћује по тржишној вредности одузете имовине у часу одузимања, а исплаћује се у државним обвезницама Републике Србије и у новцу, у складу са овим Законом.”
- Додата и заменска реституција, као и тржишна вредност накнаде.
5. У члану 5 ст. 1 тог Нацрта закона, после алинеје 4, додаје се нова алинеја 5, која гласи:
„Домаће и страно физичко лице,а у случају смрти или проглашења умрлим тог лица његови наследници, уколико се ради о имовини Јевреја која је у Србији одузета, заплењена, конфискована, принудно продата или продата под присилом током холокауста или у вези са холокаустом, у времену од 1941. до 1945. године. Уколико лица из ове алинеје, због последица холокауста, на дан 09. 03. 1945. године, нису имала наследника, имовина која је одузета тим лицима биће пренета у својину и државину посебном наменском Фонду за холокауст Јевреја у Србији.“
- У чл. 5 ст. 3 тог Нацрта закона, после алинеје 3. додаје се нова алинеја 4. која гласи:
„Лице које је у периоду од 1941. до 1945. године стекло право својине на имовини која је била предмет одузимања Јеврејима или јеврејским заједницама у Србији, током холокауста или у вези са холокаустом.
- ПРОПИСАТИ И ДА СУБЈЕКТ ПРАВА НА ВРАЋАЊЕ НЕ МОЖЕ БИТИ ЛИЦЕ КОЈЕ ЈЕ БЕСТЕРЕТНИМ ПОСЛОМ ИЛИ ИСПОД ТРЖИШНЕ ВРЕДНОСТИ СТЕКЛО ИМОВИНУ КОЈА ЈЕ ПРЕДМЕТ ОДУЗИМАЊА, У ПЕРИОДУ ОД 1941. ДО 1945. ЗАКЉУЧНО, у време холокауста или у вези са холокаустом, односно за време окупације Србије у току Другог светског рата или у вези са том окупацијом.
7. ПРЕЦИЗИРАТИ ВИШУ СИЛУ.
У члану 7 Нацрта закона треба прецизно дефинисати шта се сматра вишом силом. Поред тога, терет доказивања дејства више силе је на обвезнику враћања. Додатни услов је да обвезник враћања докаже да вредност одузете ствари није наплаћена по основу осигурања имовине.
8. МЕРЕ ЗА ХИТНО ВРАЋАЊЕ ИМОВИНЕ У ДРЖАВИНУ ОД СТРАНЕ ДРЖАОЦА.
У члану 8 став 1 Нацрта закона, унети и одредбу о заменској реституцији, за случај да није могућа натурална реституција.
- У ставу 2 дефинисати шта се сматра оправданим разлогом за немогућност хитног враћања одузете ствари и у државину бившем власнику. За случај да бивши власник и држалац не уреде међусобне односе, у року од 30 дана од дана извршности решења о враћању имовине, држалац је обавезан да, у додатном року од 30 дана, преда бившем власнику ствар у државину, као и да му исплати тржишну накнаду за коришћење ствари, почев од дана извршности решења о враћању те ствари, па до дана предаје у државину предмета враћања ранијем власнику.
9. ПРЕДМЕТ ВРАЋАЊА МОРА БИТИ И ИМОВИНА КОЈА ЈЕ ПРЕШЛА ИЗ ДРУШТВЕНЕ У ПРИВАТНУ СВОЈИНУ, А НЕ САМО ИЗ ДРЖАВНЕ У ПРИВАТНУ СВОЈИНУ.
У члану 9 Нацрта закона, у ставу 1, обвезник враћања имовине мора бити дефинисан као обвезник враћања имовине, а не као обвезник враћања подржављене имовине (због тога што је одузета имовина, по правилу, прелазила у друштвену својину и због тога што се тако употребљеном формулацијом сужава простор за враћање одузете имовине). Притом, привредно друштво је обвезник враћања, под горе наведеним условима, без обзира на то да ли је оснивач тог привредног друштва Република Србија.
10. ПРОШИРИТИ КРУГ ОБВЕЗНИКА ВРАЋАЊА И НА НЕСАВЕСНА ПРАВНА И ФИЗИЧКА ЛИЦА.
У члану 10 Нацрта закона треба дефинисати да је обвезник враћања, односно субјект обавеза, и привредно друштво, односно физичко лице, уколико су својину на предмету враћања стекли бестеретним правним послом или испод тржишне или законом прописане откупне цене, као и ако су имовину стекли на основу незаконитих, односно фиктивних правних аката и послова. У том смислу, подносилац захтева има право да покрене одговарајући парнични поступак, ради утврђења, пред надлежним судом (овим се те одредбе начелно усклађују са одредбама чл. 15 став 1 Нацрта закона).
14. УКОЛИКО НЕМА СПОРАЗУМА ИЗМЕЂУ СУБЈЕКТА ПРАВА И ДРЖАОЦА, ДРЖАЛАЦ ПЛАЋА НАКНАДУ ЗА КОРИШЋЕЊЕ, ШТЕТУ И ПЛОДОВЕ.
У члану 14 став 2 Нацрта закона, треба на крају текста додати да се те одребе односе само на случај када фактички држалац предмета враћања преда ранијем власнику предмет враћања, најкасније на дан извршности решења о враћању, односно на дан који у писаном облику уговори са ранијим власником. У противном, држалац је обавезан да бившем власнику исплати накнаду за коришћење, као и накнаду штете, те да врати плодове, све почев од дана извршности решења о враћању па до дана враћања.
15. САВЕСНО ЈЕ САМО ОНО ФИЗИЧКО ЛИЦЕ КОЈЕ ЈЕ НЕПОКРЕТНОСТ СТЕКЛО ОТКУПОМ, ПРЕМА ЗАКОНОМ ПРОПИСАНОЈ ОТКУПНОЈ ЦЕНИ.
Одредбе члана 15 Нацрта закона у ставу 1 нејасне су и непрецизне, у дêлу који се односи на ствари у друштвеној својини које је ималац стекао уз накнаду. У том дêлу, на крају текста, треба додати речи: „Према тржишној вредности, односно према прописаној откупној цени”.
- У ставу 2 потребно је допунити да су предмет враћања и одузете непокретности у друштвеној својини, јер је то у складу са чињеничним стањем, али и са одредбама претходног става 1 тог члана.
- Предмет враћања су и оне ствари које су уништене кривицом обвезника враћања или трећег лица, осим уколико обвезник враћања докаже да је са предметом враћања поступао као добар привредник, односно као добар домаћин. Обвезници враћања у том случају су фактички држалац непокретности, као и носилац стварног права на непокретности у тренутку пропасти те ствари.
16. У члану 16 став 3 Нацрта закона, на крају текста, треба додати речи „према тржишној вредности“.
11. ПРЕДМЕТ ВРАЋАЊА ЈЕ И УВЕЋАНИ ОБЈЕКАТ.
У ставу 2 овог члана, треба додати одредбе да је предмет враћања и увећан објекат, без тог увећаног дела. Уколико се ради о таквом увећању објекта да се тај увећани део физички не може утврдити, тада се враћање имовине врши у одговарајућем сувласничком уделу бившег власника (у идеалним деловима).
18. У члану 18, тачка 11, Нацрта закона треба променити одредбе тако да су предмет враћања и подржављена предузећа.
19. ОСИМ УКОЛИКО СЕ ДРУГАЧИЈЕ НЕ ДОГОВОРИ ИЗМЕЂУ СУБЈЕКТА ПРАВА И ДРЖАОЦА, РОК ПРЕДАЈЕ У ДРЖАВИНУ ЈЕ МАКСИМАЛНО ШЕСТ МЕСЕЦИ.
У члану 19 Нацрта закона, неопходно је да се допуне одредбе тако да, за случај док се не буде другачије договорио однос између држаоца и бившег власника, држалац плаћа тржишну накнаду за коришћење бившем власнику, почев од дана извршности решења о враћању имовине. И у овом случају је неопходно дефинисати максималан рок за наставак коришћења, ради прилагођавања пословања, који не би смео бити дужи од шест месеци, почев од дана извршности решења о враћању.
20. У члану 20 Нацрта закона закупнина мора бити по тржишним условима, осим у случају другачијег писаног споразума између држаоца и бившег власника.
21. ПРАВО ПОБИЈАЊА СТВАРНИХ СЛУЖБЕНОСТИ.
У члану 21 Нацрта закона, у ставу 3, на крају текста, тачка се замењује запетом и додају се речи: „Осим уколико је то у супротности са интересима бившег власника, који, у том случају, у року од десет година од дана извршности решења о враћању одузете имовине, има право да побија сваку стварну службеност, која је установљена, после часа одузимања предмета враћања.”
22. У члану 22 Нацрта закона, предмет враћања мора бити и грађевинско земљиште на коме је изграђен објекат без грађевинске дозволе, па у том смислу треба изменити став 3.
- Став 4 треба брисати.
- У ставу 1 и 2 треба прописати да је предмет враћања и земљиште у приватној својини уколико је предмет конверзије права коришћења у право својине у смислу одредби Закона о планирању и изградњи.
- У ставу 1 и 2 треба извршити измене тако да предмет враћања буду и земљишта на којима су изграђени објекти физичких и правних лица, па, у том смислу, у ставу 2, у другом реду, све речи до краја текста у том ставу, после речи „… у складу са законом…“, бришу се.
23. У члану 23 Нацрта закона, предмет враћања треба да буде и изграђено грађевинско земљиште уколико су објекти на њему били изграђени у време одузимања, и то заједно са објектима. У супротном, уколико је реч о изграђеном грађевинском земљишту, за њега се бившем власнику исплаћује новчана накнада.
- Брисати одредбе става 4 о изузимању из права на враћање грађевинског земљишта које је дато у дугорочни закуп.
25. Члан 25 – неприхватљиво, посебно у тачки 5, где би могло да буде прихватљиво ако је земљиште у државној или задружној својини стечено правним послом, али по тржишној цени.
26. У члану 26 Нацрта закона, у ставу 2, треба изменити текст, тако да, ако закупцу престаје закуп пољопривредног земљишта, закупац има обавезу да преда пољопривредно земљиште које је предмет враћања, одмах након извршности решења о враћању. Почев од дана извршности решења о враћању, па до дана предаје пољопривредног земљишта бившем власнику, закупац је дужан да бившем власнику плаћа закупнину за то земљиште, по тржишној цени, осим у случају другачијег писаног споразума са бившим власником. Прописати и обавезу закупца да се, са даном извршности решења о враћању имовине, мора, на свој трошак, брисати као носилац пољопривредног газдинства на пољопривредном земљишту које је предмет враћања, заједно са свим другим члановима тог пољопривредног газдинства, у одговарајућем регистру код Министарства финансија, Управе за трезор.
27. У члану 27 Нацрта закона, у ставу 1 прописати да се бившим власницима враћају те непокретности, иако су у својини физичких или других правних лица, уколико су непокретност која је предмет враћања стекли без правног основа или без накнаде или уз накнаду која је знатно нижа од тржишне или према откупној цени која је нижа од прописане или ако је имовина која је предмет враћања прешла из државне, односно друштвене, у приватну својину на основу назаконитих, односно фиктивних правних аката и послова.
- У ставу 2 прописати да даном извршности решења о враћању престаје станарско право, односно закуп на неодређено време, осим у случају другачијег писаног споразума између бившег власника и тог лица.
28. У члану 28 Нацрта закона, сваки држалац, рачунајући и закупца, дужан је да одмах преда предмет враћања бившим власницима, осим у случају другачијег писаног споразума са бившим власницима. За период почев од дана извршности решења о враћању па до дана предаје предмета враћања, сваки држалац, односно закупац, дужан је да бившем власнику плати и тржишну накнаду за коришћење предмета враћања, без обзира на евентуално уговорену цену те накнаде или закупа са трећим лицем.
29. У члану 29 Нацрта закона, предмет враћања морају бити и друга покретна добра веће вредности.
- У ставу 2 прописати обавезу музеја да откупи по тржишној цени културна добра која су предмет овог члана.
30. У члану 30 Нацрта закона потребно је прописати већи износ обештећења.
- НЕ МОЖЕ СЕ УНАПРЕД ОГРАНИЧИТИ ПРАВО НА ВРАЋАЊЕ ИМОВИНЕ У ДЕЛУ КОЈИ СЕ ОДНОСИ НА ОБЕШТЕЋЕЊЕ НИТИ СЕ МОЖЕ УНАПРЕД ПРОПИСАТИ МАКСИМАЛНИ ИЗНОС ОБЕШТЕЋЕЊА јер је то супротно природи Уставом зајамченог права на имовину.
34. У члану 34 Нацрта закона треба БРИСАТИ ОДРЕДБЕ О ПАУШАЛНОМ ИЗНОСУ ОБЕШТЕЋЕЊА ЗА ОДУЗЕТО ПРЕДУЗЕЋЕ ИЛИ ДЕО ПРЕДУЗЕЋА ОД 250.000,00 ДИНАРА. То је супротно уставном праву на имовину.
- У погледу вештачења из последњег става овог члана, странкама у поступку треба дати право на давање примедби на налаз и мишљење вештака, те изричито прописати аналогну примену одредби о доказним средствима из ЗУП.
37. У члану 37 Нацрта закона треба ПРОПИСАТИ И ДОДАТНЕ ИЗВОРЕ СРЕДСТАВА.
38. У члану 38 Нацрта закона, АКОНТАЦИЈУ ОБЕШТЕЋЕЊА ТРЕБА ПОВЕЋАТИ ИЛИ НЕ ОГРАНИЧАВАТИ.
39. У члану 39 Нацрта закона, треба прописати да корисник обештећења не плаћа таксе ни друге трошкове у случају успеха у поступку, те да, у том случају, има право и на накнаду трошкова поступка.
43. У члану 43 Нацрта закона, ПРОДУЖИТИ РОК ЗА ПОДНОШЕЊЕ ЗАХТЕВА НА ДЕСЕТ ГОДИНА.
52. Πосле чл. 52, додају се нови чланови 52а, 52б и 52ц, који гласе:
Члан 52а
Предмет поступка враћања одузете имовине и обештећења за одузету имовину јесте и имовина Јевреја из Србије који су своју имовину напустили услед присилне депортације у фашистичке логоре, а нису преживели погром и немају наследнике.
Предмет враћања одузете имовине и обештећења за одузету имовину јесте и имовина Јевреја који су морали да се одрекну држављанства приликом исељења у државу Израел.
Члан 52б
Поступак за враћање имовине, односно исплате обештећења из члана 52а Подручна јединица Дирекције за реституцију води по службеној дужности чим дође до сазнања да таква имовина постоји. Поступак за враћање имовине из члана 52а овог закона може се покренути и по захтеву странке-лица које има правни интерес, а пре свега по захтеву Савеза јеврејских општина Србије,односно Фонда за холокауст Јевреја у Србији из члана 52ц овог закона, која лица имају својство странке у поступку за враћање имовине из члана 52а овог закона.
У поступку из става 1 овог члана, Савез јеврејских општина Србије има положај странке.
Уколико се после покренутог поступка појави наследник ранијег власника који је био жртва погрома Јевреја у Србији, може да поднесе захтев сагласно члану 43 овог Закона , а поступак ће се наставити према одредбама члана 40 до 52 овог Закона.
Члан 52ц
Враћена имовина, односно накнада дата по одредбама овог Закона, улази у састав Фонда за холокауст Јевреја у Србији.
Фондом из става 1 овог члана управља Извршни одбор Савеза јеврејских општина Србије.
Средства Фонда су намењена за верске, културне, образовне, социјалне и друге потребе јеврејске заједнице Србије.
Фонд има свој Статут на који сагласност даје Влада Републике Србије.
Статутом Фонда утврђују се други циљеви и активности којима се омогућава рад и постојање Савеза јеврејских општина Србије и сећање на холокауст Јевреја у Србији.
Статутом Фонда могу се утврдити и други извори средстава.
55. У члану 55 Нацрта закона, у прелазним и завршним одредбама ПРОПИСАТИ ДА ПОДНЕТИ ЗАХТЕВ У ПОСТУПКУ ВРАЋАЊА ПРЕДСТАВЉА ПРАВНИ ОСНОВ ЗА УПИС ЗАБЕЛЕЖБЕ ОВОГ ПОСТУПКА У ОДГОВАРАЈУЋОЈ ЈАВНОЈ КЊИЗИ ЗА НЕПОКРЕТНОСТИ.
- Прописати забрану оптерећења, а не само отуђивања.
- ПРЕЛАЗНИМ И ЗАВРШНИМ ОДРЕДБАМА ПОТРЕБНО ЈЕ ЗАБРАНИТИ СВАКО РАСПОЛАГАЊЕ ИМОВИНОМ КОЈА ЈЕ ПРЕДМЕТ ВРАЋАЊА, КАО И ЗАСНИВАЊЕ ХИПОТЕКЕ, ЗАЛОГЕ ИЛИ ЗАКУПА НА ТОЈ ИМОВИНИ, ПОЧЕВ ОД ДАНА СТУПАЊА НА СНАГУ ЗАКОНА О ПРИЈАВЉИВАЊУ И ЕВИДЕНТИРАЊУ ИМОВИНЕ. Потребно је прописати и да су сви правни послови и акти који су у супротности са том забраном ништави. Та забрана би важила до дана правноснажности решења у поступку враћања имовине. Ретроактивност примене ових одредби треба засновати на општем интересу, који Влада РС треба да утврди, у смислу одредби чл. 197 Устава Републике Србије, на којим одредбама се ова ретроактивност и утемељује.
У Београду, 7. септембар 2011.
За традиционалне Цркве и верске заједнице:
Епископ бачки Иринеј
(Српска Православна Црква)
Надбискуп и метрополита београдски Станислав Хочевар
(Римокатоличка Црква)
Бискуп Самуел Врбовски
(Словачка Евангеличка Црква)
Стручно обрадио:
Мирослав Миња Николић,
адвoкат пуномоћник
http://www.spc.rs/sr/primedbe_tradicionalnih_crkava_verskih_zajednica_na_nacrt_zakona_o_vratshanju_oduzete_imovine
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
Обавештење Традиционалних цркава и верских заједница у Србији, са Конференције за новинаре у просторијама Београдске Надбискупије – 7. септембар 2011. године
7. Септембар 2011 – 14:17
Традиционалне цркве и верске заједнице у Србији, дана 07.09.2011., на Конференцији за новинаре у просторијама Београдске Надбискупије, информишу јавност о следећем:
I ПРИМЕДБЕ ТРАДИЦИОНАЛНИХ ЦРКАВА И ВЕРСКИХ ЗАЈЕДНИЦА НА
НАЈАВЉЕНЕ ПРАТЕЋЕ ИЗМЕНЕ И ДОПУНЕ ЗАКОНА О ВРАЋАЊУ
(РЕСТИТУЦИЈИ) ИМОВИНЕ ЦРКВАМА И ВЕРСКИМ ЗАЈЕДНИЦАМА
1. Циљ Владе РС је да најављеним пратећим изменама и допунама закона о враћању црквене имовине, заправо, смањи достигнути ниво људских права црквама и верским заједницама, и да, на тај противуставан начин, тобож, обезбеди бившим власницима право на једнаку законску заштиту. Уместо да бившим власницима обезбеди право на једнаку законску заштиту код реституције, кроз прихватање истог обима имовинских права које је законом признала црквама и верским заједницама, Влада РС овиме смањује достигнути ниво имовинског права црквама и верским заједницама, што је директно кршење одредби чл. 20 ст. 2 Устава РС.
2. Неуставним неизвршавањем закона о реституцији црквене имовине, Влада РС, сада, након протека рока за његово спровођење, предлаже измене и допуне тог закона, чиме јасно показује, да је блокаду његовог извршења и вршила, како би црквама и верским заједницама смањила обим стечених права. Наиме, одредбама чл. 31 Закона о враћању (реституцији) имовине црквама и верским заједницама, прописано је да надлежна Дирекција за реституцију, мора донети решења о поднетим захтевима, у року од 6 месеци. Цркве и верске заједнице су, на основу одредби чл. 25 истог закона, до 30.09.2008. године, већ поднеле своје захтеве. Уместо да по тим захтевима буду донета решења у том прописаном шестомесечном року, најкасније до 30.03.2009. године, Влада РС је блокирањем примене овог закона, сада довела цркве и верске заједнице у ситуацију, да остану без дела своје имовине, иако су поступиле по закону.
3. На овај начин, Влада РС врши најгрубљу повреду уставом зајамченог права цркава и верских заједница на имовину, што је супротно уставном начелу владавине права. Цркве и верске заједнице су, наиме, на основу Закона о враћању (реституцији) имовине црквама и верским заједницама, стекле имовинско право на враћање одузете имовине, према условима из тог закона.
4. Дакле, Влада РС је блокирањем спровођења закона о враћању црквене имовине, кроз неспровођење заменске реституције и новчаног обештећења, као и неименовање директора Дирекције за реституцију, а сада и укидањем заменске реституције и лимитирањем висине новчане накнаде кроз најављене измене тог закона, фактички, непримерено умањила обим враћања имовине црквама и верским заједницама.
II ПРИМЕДБЕ ТРАДИЦИОНАЛНИХ ЦРКАВА И ВЕРСКИХ ЗАЈЕДНИЦА НА
ПРЕДЛОГЗАКОНА О ВРАЋАЊУ ОДУЗЕТЕ ИМОВИНЕ И ОБЕШТЕЋЕЊУ
1. Влада РС раније сопственике, али и цркве и верске заједнице, унапред, лишава дела одузете имовине, смишљеним сужавањем обима њеног враћања. То чини, на начин, да повезаним активностима, знатно умањи обим имовине која је предмет враћања, као и новчаног обештећења те имовине.
- Наиме, пре усвајања овог предлога, Влада РС је законским решењима у Закону о планирању и изградњи и у Закону о приватизацији, објективно смањила обим имовине за натуралну реституцију.
- У самом предлогу овог закона, Влада РС, по другој страни, није предвидела заменску реституцију (супституцију).
- И, коначно, Влада РС је у предлогу овог закона, ограничила и висину новчаног обештећења на 500.000 ЕУР, по једном власнику, без обзира на стварну вредност одузете имовине, што је недопустиво. Поред тога, лимитиран је и паушални износ обештећења за одузета предузећа.
- Поред тога, Влада РС, не враћа одузету имовину која је прешла у режим друштвене својине, већ само подржављену имовину.
2. Неоправдано је продужен рок за предају у државину враћене имовине ранијим сопственицима
3. Предлог закона неоправдано штити лица која су несавесно стекла одузету имовину – без накнаде или испод тржишне или откупне цене.
4. Забрану располагања и оптерећења одузете имовине, требало је прописати, почев од дана када су ранији сопственици стекли имовинско право на враћање одузете имовине, а то је, могло би се рећи, почев од дана ступања на снагу Закона о пријављивању и евидентирању одузете имовине из 2005. године. Ретроактивна примена овог закона, у том делу, може се прописати, на основу одредби чл. 197 Устава РС, због тога што се може прописати постојању општег интереса за овако законско решење.
У Београду, 07.09.2011.
Правно стручно уобличио
Правни заступник традиционалних
цркава и верских заједница
Мирослав Миња Николић, адвокат
За Традиционалне цркве и верске заједнице
Епископ бачки Иринеј
(Српска Православна Црква)
Надбискуп и метрополита београдски Станислав Хочевар
(Римокатоличка Црква)
Бискуп Самуел Врбовски
(Словачка Евангеличка Црква)
http://www.spc.rs/sr/obaveshtenje_tradicionalnih_crkava_verskih_zajednica_u_srbiji_sa_konferencije_za_novinare_u
———————————————————————–
ANA RADMILOVIĆ: LJUBAV U TRANZICIJI ILI FELIKS JE DOŠAO PO SVOJE
sreda, 07 septembar 2011 12:40
„Sama na stubu srama”, citira Nataša Bekvalac, moža slučajno i bez namere, stih jedne Cecine pesme ne želeći da objašnjava dosadnim novinarima svoje razloge (i kako se usudila) da stupi u vezu sa jednim Osmanijem. Ni Ćazim, alijas Feliks, ne želi više da odgovara na (uistinu) mahom nesuvisla pitanja. Srpska štampa je, uprkos tome, ipak puna njihovih slika i raznih „smatranja” glede te veze. „Natašin otac se odrekao Nataše”. „Natašin otac se nikad ne bi odrekao Nataše”. „Ostavite nas na miru”. „Doživljavam medijski linč”… itd, itd.
Zabranjenu ljubav srpske pevačice i albanskog biznismena neki upoređuju sa romansiranom pričom iz filma „Stršljen”, mada bi priča o dvoje anonimnih ljudi (ona Srpkinja, a on Albanac) ostala nezapažena, možda tajna a možda i ne, i u svakom slučaju ne bi bila jedina. Nije ih puno na Kosovu, ali nije ni da ih nema. Pre rata, naravno, bilo ih je neuporedivo više, i nisu bile tako tajne.
Osmanijevi su verovatno najmoćnija porodica na Kosovu i verovatno jedan od najmoćnijih klanova na Balkanu i šire. Nataša je lepa, plava, pevačica je i, za ovu priču najvažnije, ona je srpska pevačica. Poreklo ogromne imovine Osmanijevih odvuklo bi priču u mutne vode rata i kriminala, a to nije stvar kojom se bave srpski mediji, koji zaista bespoštedno gnjave jednu pevačicu i zamajavaju čitaoce glupostima, svodeći priču na pitanje: kako je mogla sa Albancem.
Mogla je. Evo kako:
Srbija je država mučne i neuspešne tranzicije, država koja je sve manja i koja je u jednom višedecenijskom tranzitu izgubila skoro sve. Kad kažem sve, mislim na materijalno i duhovno – koje, kako god to zvučalo, dolazi sa istog mesta. U materijalnom siromaštvu u 21 veku nema bogatstva duha, i to bi sebi mogli da priznaju svi, ako bi se malo duže i malo ozbiljnije pogledali u ogledalo.
Dalje, Srbija je – bez obzira na Tita i „Istok-Zapad neka hvala, mi ćemo sredinom” – zemlja koja je pripadala istočnom bloku i premda nešto slobodnijeg ustrojstva. Srbija je svakako više ličila na SSSR nego što je ikad ličila na SAD. I koliko god pre Tita i Drugog svetskog rata stremila Beču, Stambol joj je bio bliži. Vidi se po muzici, a muzika je (a ne fudbal) najozbiljnija naizgled sporedna stvar na svetu.
Zatim, prema opservacijama zapadnoevropskih gostiju („Srpkinje su mnogo lepe žene”), devojke i žene u gradovima obučene su kao jeftine replike svetskih pevačica, ili, grublje – poput kurvi. Kao i u Rusiji. Ili već nekoj Ukrajini.
MATERIJALNO, DUHOVNO, ISTO I na kraju, nakon „vidimo se u čitulji” stajlinga muškaraca poželjnih skoro dvadeset godina, koji su iz crne hronike u novinama prešli u rubrike o džet-setu, pa samim tim prestali da budu kriminalci za državu Srbiju, nego su postali investitori, donatori raznih stranaka, suvlasnici medija, graditelji puteva i svedoci saradnici koje čitamo kao da su u pitanju politički analitičari – koji pričaju priču čija poruka ne afirmiše nego upravo devastira patriotizam kao izgovor za kriminal svake vrste.
I zašto onda jedna pevačica ne bi, kao što to uglavnom biva u zemljama bivšeg istočnog bloka, dala svoje srce jednom biznismenu nebitne biografije? Da je biznismen, ili kriminalac, ili ratni heroj srpske nacionalnosti počeo da izlazi iz mode, jasno je i mnogo mlađim i sasvim anonimnim „natašama”, kao i činjenica i da bi se, na kraju krajeva, našla na gorem „stubu srama” da je pala na džentlmenske manire nekog Šarića. Tada bi bila kurva i sponzoruša, ovako je samo jedna žena koju kinje zbog „zabranjene ljubavi”.
Da devojke iz Srbije odlaze na Kosovo da studiraju i, umesto džentlemenskih manira čoveka Osmanijevog kalibra, padnu na male (a za njih velike) pare nekih ordinarnih makroa – poznato je i ne traje to tek par meseci koliko je trajala istraga, tokom koje je KPS pohapsio nekoliko nesrećnica (žrtve, makar i same krive) i ozbiljnih „igrača” u toj partiji, u kojoj Srbija gubi. Ne što gubi prostitutke, nego što su te prostitutke koje odlaze na Kosovo pokazatelj da je Srbija zaista otišla dođavola. Materijalno i duhovno – što je surovo povezano jedno s drugim, ma koliko to ružno i tužno zvučalo.
Kada se na „stubu srama”, ne jednom, i mnogo manje naivno od ovog Natašinog „stuba srama” – našla Ceca (Nacionale), Ceca koja nije samo lepa pevačica nego simbol, Ceca koja počinje da liči na nostalgiju za vremenom kada su Srpkinje bile sa srpskim ratnicima, biznismenima, opasnim tipovima i patriotama – novine su pisale svašta. Od samog početka njene veze sa Akanom, kada je dovođena u pitanje i njena svojevoljnost stupanja u tu priču, kada se nagađalo o nekakvoj otmici, pa šišanju na ćelavo; pa kada se nakon njegove smrti sve to zaboravilo i onda se pričalo o njenom druženju sa Legijom, oružju u njenoj kući (maltene je ubila Đinđića); malverzacijama; kada se pisalo i o tome kako je upravo ona i sve što ona simboliše uništilo Srbiju i srpski ukus kada je pesma u pitanju (inače su pre nje Srbi punili Kolarac i isključivo se uz Verdijeve opere budili) – Ceca je bila (i ostala) kriva jer je njena priča neraskidivo vezana za nacionalnu priču, a nacionalna priča je nepoželjna, isto kao i Arkanova slika u novinama ili, daleko bilo, na zidu nekog javnog prostora.
Nataša, s druge strane, nije kriva. Ona je žrtva srpskog nacionalizma. I što više novine pišu o tom „incidentu”, gde se Natašin greh svodi na ljubav sa Albancem, to je galantni biznismen Albanac više amnestiran. Paralela je brutalna, za mnoge Srbe nepojmiljiva, ali Osmani ovde ne simboliše zaljubljenog Albanca. On simboliše borbu za nezavisnost Kosova, simboliše kriminal i osim toga – simboliše još nešto, nešto što tiho i neosetno ulazi u srpsku svest o mirenju s tim: pokupovali su sve. Natašina možda i iskrena priča o ljubavi ovde zapravo predstavlja jedan ulaz, otvaranje vrata. Na ta vrata neće ući razne multinacionalne ljubavne priče, nego jedan novac kojim kosovski Albanci kupuju Srbiju.
U prevodu, dok je za Srbiju simbol moći bio Arkan – priča o srpskoj pevačici i njenoj romansi sa „balijom” u nekoj Bosni ili bilo gde na svetu, bila je nemoguća. I to zvuči primitivno. Ali to s primitivizmom je tek finesa za naciju u ratu. Pevačica (ne glumica, ne novinarka – nego pevačica kao uzor tinejdžerki, kao san nekih klinaca, kao simbol) ne može da šalje poruke ljubavi prema Neprijatelju. Srbija više ne ratuje, sada samo gubi, i u tom smislu svejedno je. Slava Nataše ne može da se meri sa Cecinom, ali u onoj meri u kojoj su obe simboli jednog statusa – priča o ljubavi, umesto priče o tome ko je Osmani, i šta on zapravo kupuje žrtvujući Natašu ili je čineći zanimljivom medijima u Srbiji – priča je o Srbiji.
P. S. Odvajkada u nekom ratu, a na Kosovu se vidi da jedni bez drugih čak i ne mogu, Albanci i Srbi su se mrzeli, voleli, tajno viđali i ubijali jedni druge. To je Kosovo, ono koje Srbija ne poznaje. Kao što ne poznaje ljubav ili demonstriranje pobedništva kada moćni Albanac zvučnog imena za ženu uzme Srpkinju, spreman da digne vojsku svojih ljudi da je štite od „njenih” i „njegovih” u svakom trenutku. I tu Osmani nije nikakav pionir. Mnogi vojnici koji su učili škole u Beogradu da bi kasnije svoje ratne veštine stavili u službu oslobođenja Kosova od Srbije, među kojima svakako najpoznatiji Čeku, takođe za žene imaju Srpkinje. A ni taj Ćazim nije jedini od Osmanijevih koji je izabrao neku Arkanovu sunarodnicu.
Često se u pričama nekih običnih ljudi, Albanaca, može naslutiti osećanje neke davne inferiornosti i straha od Srba, nešto što na trenutak može da podseti na ponašanje ljudi u azijskim zemljama, gde je Belac uvek bio kolonizator i domaćin ga, koliko god ljubazan bio, gleda kao kolonizatora. Snishodljiv je i nepoverljiv. Tamo, hteo ne hteo – jednostavno shvatiš, moraš da shvatiš jer osetiš i neprijatno ti je – da si, šta god bio, ti samo jedan Belac. Albanci su, ako je za poređenje, u svojim školama decenijama učili o tome kako ih je Srbija kolonizovala na Kosovu. Mlađi među njima zaista veruju da je istorija Kosova počela sa Miloševićem kao „kolonizatorom”. A onda je ta nacija izvojevala pobedu nad kolonizatorskom Srbijom. I tu pobedu nije izvojevala na Kosovu ratujući, koliko god UČK bio strašan za srpske uši, nego je pobedu (osim uz pomoć onoga što zovemo „Milosrdni anđeo”) izvojevala kupujući Srbe – kolonizatore. Družeći se sa Srbima, čineći im usluge, na kraju, štiteći ih u nekim situacijama, jer (koliko god ovo zvučalo kao jeres) taj albanski svet s Kosova ume i da učini i da se oduži, da usluži i ugosti, kao i da nikada ne zaboravi da čestita Srbinu verski praznik, pita za zdravlje i pozdravlja familiju. Ali ni u jednom trenutku ne gubeći iz vida nacionalni interes, koji je iznad svega. Nacionalni interes kosovskih Albanaca, a to smo zaboravili, po svoje krajnje ispunjenje mora da dođe u Beograd. Mora da radi sa Srbima. I da se, na kraju, ženi njihovim ženama.
P. P. S. Da se razumemo, ne može Srpkinju da oženi (još uvek) neki „obični” Albanac koji iza sebe nema armiju poslušnika. To sebi mogu da dozvole moćni. U tom smislu, više nego poslovi u Beogradu i Vojvodini, više nego nekretnine na Zlatiboru i Kopaoniku – srpske žene predstavljaju statusni simbol, skoro pa neizostavni deo asesoara među ostalom prestižnom robom skupih etiketa.
http://standard.rs/vesti/36-politika/8331-ana-radmilovi-ljubav-u-tranziciji-ili-feliks-je-doao-po-svoje-.html
SLAVOLJUB S. LEKIĆ:
PRIJATELJSKA I NEPRIJATELJSKA EMIGRACIJA
sreda, 07 septembar 2011 12:46
Matica i iseljeništvo pred sobom imaju težak zadatak da okončaju Građanski rat, tako što će srušiti Revoluciju dok ih ona nije dotukla
Posledice simbioze Revolucije i Geopolitike po odnose između Srbije i iseljeništva nisu u prvom planu domaćih političkih analiza, mada se srpska dijaspora meri milionima. (Revolucija je politički i ideološki diskurs lokalnih aktera modernizacije, dok je Geopolitika diskurs imperijalnih i globalističkih elita. Detaljnije: Lekić, S. 2011. Revolucija kao pokoravanje Srba.
No, značaj i uloga našeg iseljeništva u periodu pre i posle Drugog svetskog rata, te nakon 2000. godine zavređuje pažnju antropologa, etnopsihologa, istoričara, ali i geopolitičara, budući da je brojno iseljeništvo, kad manje kad više, uticalo na ekonomske, političke i kulturne prilike u matici.
Ako se međutim sameri broj iseljenika, njihovo obrazovanje i ekonomska te politička moć u rasejanju, čini se da je njihov upliv na život i put Srpstva sasvim skroman.
EMIGRACIJA ILI DIJASPORA Ljudi koji napuste zemlju u kojoj su ponikli različito se nazivaju: emigranti, iseljenici, rasejanje, dijaspora. Emigrant je onaj koji je napustio otadžbinu, iseljenik, izbeglica koji je otišao u stranu zemlju dok dijaspora (grčki diaspora) označava rasejanje, raseljenje, raseljavanje naroda, rasap, deo nekog naroda koji živi u drugim zemljama, ekonomsku i političku emigraciju. (Videti odrednice: emigrant, emigracija, dijaspora u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska i Matica hrvatska, Novi Sad, Zagreb, 1967, i u Velikom rečniku stranih reči i izraza, Klajn, I, Šipka, M, Prometej, četvrto izdanje, Novi Sad 2008.)
Posle Drugog svetskog rata Revolucija je u politički diskurs uvela negativne odrednice – neprijateljska emigracija i ekstremna emigracija. Njima su obuhvaćeni četnici, ljotićevci, nedićevci i drugi protivnici komunističke vlasti u Jugoslaviji, zajedno sa ustašama. Potonje su srpski emigranti pre smatrali zlikovcima nego političkim protivnicima. Sintagma “neprijateljska emigracija” lebdela je takođe iznad glave svakog drugog iseljenika, pa i njihovih rođaka.
Ako je Revolucija jasno odredila neprijateljsku emigraciju nameće se pitanje: koga je svrstavala u prijateljsku emigraciju? Da li je među srpskim seobarima bilo prijatelja Revolucije? Strogo uzev, prijateljska emigracija nije postojala jer nije imenovana, budući da je Revolucija bila sumnjičava prema svim iseljenicima. Naime, taktičkim izdvajanjem manjine iz skupine proteranih, prikrivane su prave namere Revolucije, da bi “neprijateljska emigracija” bila lakše podeljena a potom savladana.
Zato je Revolucija naš svet koji je privremeno otišao iz zemlje sa “cenjenim” crvenim pasošem u ruci, koji je radio i zarađivao, slao viškove i podmazivao sistem, smatrala prijateljskom emigracijom. Ovaj status ljudi na privremenom radu uvek je bio izražen u kondicionalu i podložan reviziji, u slučaju da se uključe u politički život na štetu komunističke vlasti. Dakle, privremeno odsutni građani nisu bili emigracija, a svi koji su napustili zavičaj pre Revolucije smatrani su iseljenicima.
REVOLUCIJA PROTIV NEPRIJATELJSKE EMIGRACIJE Za vreme Drugog svetskog rata naša emigracija privlačila je pažnju odgovornih ljudi vlade SAD zaduženih da prate njen rad. Mnogi iseljenici časno su digle glas protiv zločina nad Srbima u NDH. SNO je izdala proglas i osudila strahovite pokolje stotina hiljada Srba “u zemlji naših otaca”. (Kalabić, R, Srpska emigracija. Prilozi za istoriju srpskog iseljeništva (1830-1992). Četvrto, dopunjeno izdanje, 2004, str. 81-82)
Jovan Dučić, naš pesnik i diplomata, koji se obreo u SAD, zajedno sa SNO i Srpskim narodnim savezom, suprotstavljao se radu Ujedinjenog odbora južnoslovenskih Amerikanaca, osnovanom sredinom 1943, u kome su bili Hrvati, Slovenci, Srbi, Makedonci i Bugari, sa središtem u Njujorku a u čijem su upravnom odboru sedeli Luj Adamič, Zlatko Baloković, Strahinja Miletić, Frane Petrinović, Sava Kosanović.
Ured za ratne informacije u Vašingtonu, povodom pisanja Amerikanskog Srbobrana uperenog protiv Srba koji se izjašnjavaju za Jugoslaviju, ali i američkih državljana koji su bili pobornici sveslovenskog jedinstva, 10. 6. 1943. poslao je pismo Simi Vrliniću, predsedniku Srpskog narodnog saveza u Pitsburgu. U njemu se apostrofira pisanje i nepodobnost Amerikanskog Srbobrana: “Njegovi žestoki napadi na sav narod hrvatskog porekla, kao i njegovi uvijeni pokušaji da brani kvislinga Nedića, koji podupire nacistički režim u Srbiji često imaju posledicu koja se može opisati kao pomaganje nacističke kampanje nesnošljivosti, rasne mržnje, pa zato deluje štetno na ratne napore Amerike… Sve što vi, kao predsednik Srpskog narodnog saveza, možete učiniti, kako bi došao kraj dosadašnjem razdoru između Amerikanaca srpskog i hvatskog porekla – razdoru koji sada dobrim delom raspiruje Amerikanski Srbobran – biće stvaran doprinos ratnim naporima.” (Lopušina, M., Lopušina, D, Srbi u Americi 1815-2010, Prometej, Novi Sad 2010, str. 145/6)
Dve grupe iseljenika koji su se odselili iz naših krajeva u vreme Brozovog režima – politička emigracija i radnici na privremenom radu u inostranstvu – nisu smele ostati izvan političke kontrole Revolucije. (O aktivnosti diplomatije komunističke Jugoslavije u vezi emigracije videti: Subotić, D, Srpska politička emigracija u analimajugoslovenske diplomatije (1945-1971): prilozi za diplomatiju i diplomatsku istoriju, Knj. 1 i 2, Institut za političke studije, Beograd 2004.)
Nadzirala ih je Imperija u saradnji sa Revolucijom koja nije imala nedoumicu: politička emigracija neprijateljski je element. Stoga je prema srpskom iseljeništvu ustalila dželatski odnos. O tome svedoče ubistva istaknutih emigranata Andre Lončarića, Dragiše Kašikovića, Borisava Vasiljevića, Borivoja Manića i drugih. (Devetogodišnja Ivanka Milošević, poćerka Dragiše Kašikovića, iskasapljena je jer se slučajno našla u istoj kući sa Kašikovićem kada je ubijen. Prim. Uredništva Srpskog lista.) Izvedena na zverski način od tajne službe komunističke Jugoslavije imala su cilj da zastraše i odvrate naše iseljenike od otpora komunizmu. U stvari, likvidacije uglednih emigranata bile su nastavak Građanskog rata 1941-1945 – bez kojeg bi Revolucija izgubila bitku s vremenom ali i Smisao – no, izvan Jugoslavije.
Od 1945. do 2000. Revolucija je svoju aktivnost vodila na više frontova. Pre svega, među iseljenike je infiltrirala svoje poverenike da bi stekla uvid u njihov verski i politički život. Potom je, korak po korak, razdvajala iseljenike na više grupa (često suprotstavljenih) kako po političkoj tako i po verskoj osnovi. Time je olakšana pacifikacija slabijih delova emigracije i likvidacija najistaknutijih “ekstremnih” emigranata. Josip Broz je u razgovoru sa Karterom 1977, zatražio likvidaciju političke emigracije što je ovaj primio k znanju. (Kalabić, R. 2004. Isto, str. 348)
Četiri meseca nakon ovog razgovora ubijen je Dragiša Kašiković. Ričard Felman, predsednik Udruženja američkih ratnih pilota, spasenih u Srbiji za vreme Drugog svetskog rata, tvrdio je da su američke tajne službe, pa i FBI, antisrpski raspoložene i danas. (Lopušina, M., Lopušina, D. 2010. Isto, str. 184)
Zato ne treba da čudi što je orden kojim je američki predsednik Truman 1948. odlikovao generala Dražu Mihailovića tek u maju 2005. uručen njegovoj ćerki Gordani, kao vruć krompir koga se nekako valja otarasiti. Predaja odlikovanja obavljena je u diskreciji, u rezidenciji američkog vojnog atašea u Beogradu, dok su Hrvatska i BiH protestovale. (Isto, str. 193) Da je o tome odlučivala postbipolarna nomenklatura Imperije malo je verovatno da bi orden i bio dodeljen. Otuda je razumljivo što je vlada u Beogradu učinila sve da svečanost ostane u drugom planu i izvan pažnje javnih glasila.
Osim “pripitomljavanja” političke emigracije matica je, korak po korak, propagandom odvajana od rasejanja i konačno, između njih podignut je zid koji ni do danas nije srušen. Ali u času klonuća Revolucije, u vreme dolaska Slobodana Miloševića na vlast, sintagme “ekstremna” i “neprijateljska” emigracija bezmalo nestaju iz javnog diskursa, a naš svet koji se u različitim seobama premeštao kojekude postaje “dijaspora” (srpska reč je rasejanje, a dijaspora, mimo svog grčkog porekla, opštesvetski termin za jevrejsko rasejanje. Prim. SL).
Ova promena, gotovo neprimetna, nije međutim posledica samo ideološkog zaokreta u Srbiji, već i činjenice da su “najekstremniji emigranti” pobijeni ili umrli prirodnom smrću. Uprkos početnim uspesima, nehatni i benevolentni rušitelj Revolucije* Milošević nije uspeo da uspostavi dublje odnose sa dijasporom, možda zato što se našao u vrtlogu događaja, što je više hteo za sebe nego za Srpstvo ili pak što je shvatio da je najuticajniji deo dijaspore podjednako daleko od matice i od njega. Ipak, u vreme njegove vladavine odnosi matice i dijaspore bili su sadržajniji nego od 1945. do 1985. i, što je još važnije, nego u prvoj deceniji 21. veka.
No, “pročišćena” i podmlađena srpska emigracija bila je, krajem dvadesetog veka, spremna da uđe u novu igru u kojoj će Revolucija povratiti snagu a Imperija steći željene pozicije na Balkanu. Simbioza Revolucije i Geopolitike bila je delotvorna i smislena, što je pokazala restauracija izvršena 2000. Igra se završila tako što se dijaspora pretvorila u mrežu uticaja SAD na Srbe a ne Srba na američke vlasti, uprkos časnih namera naših ljudi iz rasejanja. Milionsko srpsko iseljeništvo, osim retkih izuzetaka koji su bili bliski vrhovništvu Imperije, nije učestvovalo u restauraciji Revolucije 2000. Ostalo je nemoćni posmatrač propasti Srbije i pošiljalac novčanih obroka vremešnim roditeljima i rođacima, kojima su se obnovitelji Revolucije i Građanskog rata poslužili da podupru svoj tranzicioni finansijski sistem.
Da li je obnova Revolucije posledica udaljavanja matice od dijaspore može se raspravljati. Ali nije teško dokučiti dalekosežnost operacija jugoslovenske tajne službe u zapadnoevropskoj i severnoameričkoj emigraciji, prećutno ili tajno odobrenih od zemalja domaćina u doba vladavine Broza. Valja se samo zapitati da li bi ljudi koji upravljaju Srbijom poslednjih tridesetak godina, čas sa vlasti čas iz opozicije, pred licem Srpstva bili uverljivi da su se u maticu vratili poštovaoci Jovana Dučića, Laze M. Kostića, Slobodana Draškovića, Dragiše Kašikovića ili Andre Lončarića? (Neke od ideja naše političke emigracije dočarane su u knjizi: Stefanovski, M, Srpska politička emigracija o preuređenju Jugoslavije 1941-1943, Narodna knjiga, Beograd 1988.)
Naime, upravo da bi se predupredila nelagodna poređenja bilo je nužno da se na istaknute političke emigrante baci ljaga za izdaju, uprkos njihovog iskrenog rodoljublja i slobodarstva! Odsecanjem jednog dela Srpstva od matice olakšan je slom Srbije, ostavljene na milost stranaka organizovanih i nadziranih od strane obaveštajnog aparata Revolucije, koji su posle 2000. razbili* i izvrgli ruglu upravo izvršioci restauracije.
Krug je, tako, zatvoren.
POMIRENJE REVOLUCIJE SA DIJASPOROM I POLITIČKI ŽIVOT U SRBIJI Da bi se izmirila sa iseljenicima Revolucija je morala uništiti “ekstremnu emigraciju”, tvrdoglave i zadrte srpske rodoljube lišene “osećaja za realnost”, sačekati smrt većine političkih emigranata da bi dijasporu, nakon pacifikacije i ideološkog “razblaživanja”, vratila u javni život kao potporu “demokratizaciji”. (Upravo je ciničan predlog da po imenu oficira tajne službe, “novinara” Slavka Ćuruvije, jedna ulica u Beogradu dobije ime jedan od trijumfa Revolucije nad Srpstvom.)
Nakon restauracije 2000. godine matica nije ni pokušala da ispravi grešku prema “neprijateljskoj emigraciji”, to jest prema političkim prognanicima koji su zajedno sa ranijim iseljenicima podizali Novu Srbiju u novom svetu i obeležavali je manastirima. Ali kako rehabilitovati političku emigraciju ako još uvek nisu poznati grobovi ikona srpskih emigranata i domaćih “kolaboranata”, poput Draže Mihailovića, pogubljenog u Beogradu?
Uprkos bezazlenom pripovedanju o povratku dijaspore poslednjih godina, ostaju nedoumice oko motiva i ciljeva njenog uključivanja u politički i javni život Srbije. Posebno što je sasvim jasno da su prilike u Srbiji danas teže nego pre 20-30 godina kada su odlazili oni koji se spremaju na povratak. Ovde valja napomenuti da se misli na desetak hiljada ljudi koji su nepoznatim mehnizmima probrani i određeni kao ispomoć matici, a ne na milionsko iseljeničko telo udaljeno od elitnih političkih krugova. Pre svega, uočljivo je da je odabir ljudi iz dijaspore nedemokratski (bez slobodnih izbora), što podupire sumnju da je ova uska grupa srpskih iseljenika i njihovih potomaka pretpostavljena Srpstvu. To bi se možda moglo razumeti da je reč o humanitarnim radnicima ili pak dobrovoljnim davaocima krvi, pošto takvi prolaze izvesnu proveru, ali ne može se prihvatiti da je pripadnost našoj dijaspori, sama po sebi, dovoljna preporuka za obavljanje najodgovornih poslova u vrhu državnog aparata i upliv na najdelikatnije političke odluke.
Isto tako, valja napomenuti da do danas nije raspravljano pitanje: da li je deo Srpstva koji je utekao pred nedaćama 1980-1999. istinski spreman da preuzme na sebe obaveze i pomogne narodu koji danas živi na zgarištu jedne propale države? Da li će nesporna stručnost pojedinaca iz dijaspore, koji žele da uđu u javni život matice, biti ključna prednost nad svakim od onih koji su pritisnuti bedom ubrzano starili u SFRJ i Srbiji i uporno odbijali ultimatume Revolucije (naročito neostaljinističkih i neotrockističkih stranaka i organizacija u poslednjoj deceniji 20. veka), i preteće teritorijalne zahteve Geopolitike?
Nastojanje obnovitelja Revolucije da dijaspora ponovo zauzme važno mesto u političkom životu matice oživljava sećanje na istaknute iseljenike koji su igrali zapaženu ulogu u prvoj fazi preuređenja jugoistoka Evrope (1980-1992). Bili su to ugledni i uspešni ljudi iz oblasti nauke i biznisa nastanjeni u SAD, svaki na svoj način povezan sa američkom vladajućom elitom. Najistaknutiji među njima su Bogdan Maglić, Milan Panić, Radmila Milentijević i Majkl Đorđević. Gde su oni sada? Da li ih je zaboravila matica ili su oni zaboravili nju? Danas izgleda da je jedan deo rasejanja ustvari ispomoć utemeljivačima Jugosfere, budući da je probrana srpska dijaspora preuzela ulogu Siton Votsona. Dok je dijaspora pre 100 godina slala dobrovoljce u maticu da ratuju na strani Srbije i Srba, danas, u epohi restauracije, iz inostranstva, uglavnom, dolazi druga vrsta dobrovoljaca – mladi savetnici, konsultanti, poznavaoci EU i NATO pakta, te stručnjaci za srpsko-američke odnose, još nepotvrđeni i u matici i u iseljeništvu.
BANKETSKI PATRIOTIZAM Ljudi iz našeg rasejanja suprotstavljali su se Revoluciji na različite načine. Najdalekovidiji među njima bili su srpske orijentacije, drugi jugoslovenske. Posle duge borbe ipak je pobedila jugoslovenska struja i olakšala restauraciju Revolucije 2000. Jedan od predstavnika srpske struje Slobodan Drašković (sin ministra Milorada Draškovića, koga je 1921. u Delnicama ubio komunistički aktivista Alija Alijagić), svoju političku ideologiju zasnivao je na ubeđenju da je najveći neprijatelj Srpskog naroda komunizam na spoljašnjem planu, a na unutrašnjem jugoslovenstvo. (Kalabić, R. 2004. Isto, str. 204)
Drašković je smatrao da je lako tražiti i dobiti Jugoslaviju, bilo prvu, bilo drugu, koja uništava Srpski narod i da je “lako tražiti i dobiti krnje Srbijice, kakve su nam davali Hitler, Staljin i Broz jer za to rešenje ne treba ni borbe ni napora ni žrtve. Dovoljna je kapitulacija i dovoljne su parade, banketski patriotizam i dirljive recitacije. Naša je misija da obezbedimo srpsku slobodu i srpsku celinu, celu Srbiju, jer je to jedina prava Srbija” tvrdio je Drašković. (Lopušina, M., Lopušina, D. 2010. Isto, str. 178)
Banketski patriotizam i dirljive recitacije o kojim govori Drašković ukazuje na političku i ideološku evoluciju dela našeg iseljeništva. Čuveni srpski vojvoda iz Drugog svetskog rata, poznat po borbi protiv ustaških koljača, Momčilo Đujić, poslao je iz SAD, krajem dvadesetog veka, poruku i obećanje zabrinutim Srbima u RSK da će ponovo doći na Dinaru, ali obećanje nije ispunio*. (Isto, str. 172/3)
Stoga ima nečeg oporog i neprijatnog u Draškovićevom opisu naših političkih iseljenika: “Nesreća je srpske emigracije u tome što suviše mnogo pojedinaca želi da se zove i smatra borcem protiv komunizma. A da se nipošto ne izloži opasnosti, da što rade bude bezbedno, da ne ugrozi ni dolar u banci, ni ‘džob’, ni kuću, ni penziju, ni ‘sošal sekjuriti’, ništa. Zamislite da su naši očevi i dedovi išli u oslobodilačke ratove 1912, 1913, 1914, s tim da niko ne pogine, da svi sačuvaju sve što imaju i da se zdravi vrate kućama! To je tačno ono što hoće velika većina naših emigranata. A to ne biva. Tako se velike i sudbonosne borbe i ratovi ne vode!” (Isto, str. 177)
* * *
Savez Revolucije i Geopolitike ostavio je bezmalo iste posledice po naše iseljeništvo i po maticu. Najuticajniji i najbogatiji Srbi iz dijaspore nisu smeli da ospore ovaj savez, jer su svoj uspeh uglavnom zasnivali na gostoprimstvu SAD. Zato uticajni predstavnici srpske dijaspore nikada nisu podržavali nacionalne snage koje se zalažu za stvaranje čvrste i slobodne Srbije već zagovornike uspostavljanja demokratske i moderne Srbije, uvereni da je američki model demokratije jednako dobar za Imperiju i za malu provinciju – za društvo koje osvaja, i za ono koje se brani. Ali rasejanje u Evropi bilo je bliže (i sada jeste) snažnoj Srbiji, nego uticajni predstavnici srpske dijaspore iz Amerike.
Danas, pošto je cilj ostvaren i stvorena demokratska Srbija, srpska dijaspora više nema zašta da se zalaže, osim da podržava “demokratizaciju” iako matica propada. I dijaspora i matica nadigrane su od Revolucije i Geopolitike, od svake na poseban način. Uprkos svemu, ovo ortačko društvo nije bilo ni složno ni postojano kako na prvi pogled izgleda ali je opstalo, i danas pretrajava, zahvaljajući slabosti i neslozi i matice i dijaspore. Revolucija i dalje manipuliše maticom i dijasporom, ali i Geopolitikom, i tera je da sa njom ostane u ortakluku. Nekada je to činila grubo i brutalno a danas zakulisno i lukavo. Geopolitika joj se pridružuje jer nema izbora, a ni ciljevi im se ne isključuju.
Ipak, utisak je da je čak i slabije iseljeništvo moglo više učiniti za maticu, pre svega pri rušenju Revolucije i jačanju rodoljubivih snaga, a da pri tom ne ugrozi svoj biznis ili “soušal netvrk”. Zapanjuje što je kapitulacija iseljeništva i matice pred Revolucijom prikazana kao borba za demokratizaciju. Ružan oblik ovog kapitulantstva, dijaspore i matice, jeste i učešće bogatih Srba iz rasejanja, u poslednjih 20 godina, u sumnjivim privatizacijama u Srbiji (ICN Galenika, Putnik i slične). Neki od njih godinama su se sudili sa državom Srbijom, čak vodili sporove pred međunarodnim arbitražnim sudovima ne bi li zaradili na srpskoj privatizaciji.
Zbog nesporazuma i nerazumevanja, često zabašurivanih, i matica i srpsko iseljeništvo pred sobom imaju težak zadatak da okončaju Građanski rat, tako što će srušiti Revoluciju dok ih ona nije dotukla. Tek će potom moći da se predano pozabave Geopolitikom i njenim glavnim izvršiocima – diplomatskim u Londonu i vojnim u Vašingtonu. Ovo posebno važi za maticu koja nema izbora niti drugu otadžbinu, a ni korist od samozavaravanja.
Pre svega, međutim, valjalo bi započeti otvoren razgovor između uglednih predstavnika rasejanja i matice o važnim političkim, ekonomskim i kulturnim pitanjima. Ako se nastavi sa dosadašnjom praksom biće sve više nesuglasica i štete kako po slabašne odnose između Srba u Srbiji i izvan nje, tako i po celokupnu nacionalnu politiku i Srpstvo.
Među braćom ne može biti tajni niti “osetljivih” tema ako su namere iskrene.
Napomena: Objavljeno u Književnim novinama, br. 1191-1192, jul-avgust 2011. str. 7-8. Novi Standard je preuzeo tekst sa sajta Srpskog lista
http://standard.rs/vesti/36-politika/8332-slavoljub-s-leki-prijateljska-i-neprijateljska-emigracija.html
Srpski list
http://www.srpskilist.net/gledista/prijateljska-i-neprijateljska-emigracija
BEOGRAD 08. 09. 2011
PRESS
OBJAVLJEN IZVEŠTAJ O GLOBALNOJ KONKURENTNOSTI
Srpski putevi su najgori na svetu
Očekivano – Od 142 zemlje u kojima je konkurentnost merena na osnovu 12 parametara, Srbija je na 95. mestu, ali smo u pojedinim kategorijama, poput kvaliteta drumova, izuzetno loše plasirani
1
Srbija je po konkurentnosti 95. u svetu, od 142 zemlje obuhvaćene Izveštajem o globalnoj konkurentnosti Svetskog ekonomskog foruma. U odnosu na prošlogodišnji izveštaj popravili smo se za jedno mesto, a u okruženju je od nas gora samo BiH.
Konkurentnost se „meri” na osnovu 12 parametara, a posebno zabrinjava što smo kod nekih od njih svrstani gotovo na samo začelje liste. Tako je Srbija po kvalitetu puteva svrstana na poražavajuće 131. mesto, a po kvalitetu infrastrukture u vazdušnom saobraćaju na 132, preobimnoj regulativi na 134, dok smo po zaštiti manjinskih akcionara na 140. mestu, što znači da su samo dve zemlje lošije od nas. Kada je u pitanju železnička infrastruktura, tu smo na neslavnoj 102. poziciji.
Korupcija i birokratija
U izveštaju se navodi da Srbiju koče i korupcija, neefikasna birokratija i slab pristup finansijama, a posebno zabrinjava poređenje sa zemljama u regionu.
- Slovenija je na 57. mestu, Crna Gora 60, Hrvatska 76, Albanija 78, Makedonija je 79, dok je od Srbije na 95. mestu gora jedino BiH, koja je na listi stota – navodi se u izveštaju.
A
Na kom smo mestu u kojoj oblasti*
Železnička infrastruktura 102.
Zaštita vlasničkih prava 126.
Nezavisnost sudstva 128.
Kvalitet puteva 131.
Kvalitet infrastrukture
vazdušnog saobraćaja 132.
Preobimna regulativa 134.
Odliv mozgova 139.
Zaštita interesa manjinskih akcionara 140.
* od ukupno 142 zemlje
najbolje plasirani
1. Švajcarska
2. Singapur
3. Švedska
4. Finska
5. SAD
najlošije plasirani
142. Čad
141. Haiti
140. Burundi
139. Angola
Plasman u regionu
57. Slovenija
60. Crna Gora
76. Hrvatska
78. Albanija
79. Makedonija
95. SRBIJA
100. BiH
Ekonomista Mlađen Kovačević ističe da je posebno loše što smo na tako lošem mestu kada je infrastruktura u pitanju.
- To je strašno! Koridor 10 je, recimo, trebalo da bude završen do početka Olimpijade u Grčkoj, pa su onda pomerili do sledeće Olimpijade u Pekingu, a sada treba da se nadamo da će biti završen do ko zna kojih olimpijskih igara i da budemo srećni ako se to zaista i desi. To je glavna saobraćajna žila i ako ona napreduje tako slabo, šta treba da očekujemo od železničke ili rečne infrastrukture. Kada nema infrastrukture, teško je očekivati da će investitori doći da posluju ovde, tako da ovo direktno ugrožava strane investicije – ističe Kovačević.
On kaže i da 95. pozicija treba veoma da nas zabrine, jer i investitori prate ove liste.
- Već godinama smo izuzetno loše rangirani na sličnim listama, a investitori posebno u vreme krize otvaraju četvore oči kada planiraju negde da ulažu novac. Takođe, ovo automatski znači da može slobodno da se precrta sve ono što je Srbija planirala, odnosno da će da poveća izvoz i strane direktne investicije – kaže Kovačević.
Profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu Milan Vujanić objašnjava da je saobraćajna infrastruktura od izuzetne važnosti za svaku zemlju i da zato nikako nije dobro što smo u toj kategoriji loše plasirani:
Održivi razvoj
Dušan Miklja
| 08. 09. 2011.
Fraza o „održivom razvoju“ toliko često se poteže i isto toliko dugo održava da se niko više i ne trudi da objasni šta ona tačno znači. Reklo bi se da on označava ekonomski napredak koji se sa izvesnošću ili bar – sa velikom verovatnoćom – može ustaliti. To bi, opet, značilo da je procena o tome nastala na osnovu ozbiljnih istraživanja o rudnim i energetskim izvorima, privrednim potencijalima, obrazovnoj strukturi zaposlenih, komparativnim prednostima i drugim elementima, koji se moraju uzeti u obzir kod izrade bilo kakve strategije razvoja.
Ko se i kada tom strategijom bavio? Postoji li ona uopšte, ako je ikada i postojala? Sudeći po odsustvu doslednosti ili, još određenije, po haotičnosti i lutanju kao glavnom obeležju domaćeg ekonomskog posrtanja, mi takvu strategiju nikada nismo imali. U najboljem slučaju smo podražavali druge – u industrijalizaciji, na primer – koju smo, nezavisno od naših potreba, doživljavali kao magičnu formulu napretka. Samim tim smo zanemarili poljoprivredu ili, još određenije, proizvodnju zdrave hrane u čemu smo, imajući u vidu prirodne pogodnosti i obilje čiste vode, mogli da budemo vodeći u svetu.
Kao da nam je svraka popila mozak, nismo primetili da se čak i najmoćnije države opredeljuju za ono što je za njih najisplativije: SAD za informatiku i avionsku industriju, Rusija za energetiku, na primer. Da i najveće ekonomske sile sužavaju ponudu. Da se usredsređuju na ono u čemu su najjače. Što se na njih ne ugledamo? Priča o „održivom razvoju“ će, najzad, imati smisla jedino ako se oslanjamo na sopstvene izvore, što je, još uvek, ono najbolje čime raspolažemo.
http://www.blic.rs/Komentar/Svet-i-mi/275805/Odrzivi-razvoj
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
nuspojave > teofil pančić
Tumač i too much
Tamo gde nema različitih jezika, nema ni potrebe za odvojenom nastavom, za prevodima ili sudskim tumačima
Ako se držimo one “Kako seješ, tako ćeš i da žanješ”, onda je Srbija negde ipak zaslužila da upozna stanovitog Stevović Nenada, žitelja Lovćenca, opština Mali Iđoš, AP Vojvodina. Ne što bi taj građanin po bilo čemu bio izuzetan, istaknut ili kako drugačije zanimljiv, nego baš po tome što Stevović Nenad nije ništa od toga, ili ako jeste, onda to uspešno krije. Sve što mi zapravo znamo o Stevović Nenadu jeste, naime, to da je dotični građanin po nacionalnosti Crnogorac. U tome nema ničega lošeg, ali opet, koliko god da Crnogoraca nema baš tako mnogo na ovom svetu, ipak nisu baš ni takva retkost da bi neko zasluživao medijsku pažnju samo zbog toga što je Crnogorac! Pa evo, samo u Stevovićevom najbližem okruženju ima par hiljada onih koji su isto tako Crnogorci, pa šta?! E, ali je Stevović poslednjih godina nekako dospeo na glas kao “zastupnik Crnogoraca” u Vojvodini, pa i u celoj državi, to jest, kao nekakav ur-Crnogorac zemlje Srbije, takoreći profesionalni Crnogorac, pošto ako i ima neko drugo, “klasično” zanimanje, sa time nas nikada nije upoznao, niti se po tom eventualnom zanimanju pročuo. No se pročuo po tome što je Crnogorac, baš kao da je to nekakva njegova lična zasluga i dostignuće, kao da mu to nije nasledno, kao da je morao dobro da zapne i žestoko da se istakne u nizu fascinantnih znanja, veština i vrlina da bi vremenom i trudom postao baš Crnogorac, a ne, recimo, Estonac, Navaho ili Čukč.
Pa ipak, dovde sve pet; svako ima svoje male životne radosti, u skladu sa sopstvenim mogućnostima. Nego je meni nešto drugo zanimljivo u ovoj priči. Vidim da je građanin Stevović, u svojstvu “predsednika Crnogorske partije u Srbiji” izrazio zahtev da se “Crnogorski jezik izučava i u školama u Srbiji, kao izborni predmet”. Pa se uzgred još i požalio da “opštine Vrbas i Kula još nisu usvojile crnogorski jezik kao službeni”, te se još i povajkao da (mesno nadležni) Viši sud u Subotici nikako da ispoštuje dopis opštine Mali Iđoš i angažuje “sudskog tumača za crnogorski jezik”. Što sigurno nezamislivo komplikuje sudske procese na severu Bačke, jer ko da, recimo, ovlašćeno rastumači je li žena ubila muža sekirom ili šjekirom? Ili možda Šakirom, koju je vrtela do iznemoglosti na CD plejeru?
Zašto kažem da smo ipak negde i zaslužili veselog Stevović Nenada i društvo? Zbog toga što nam oni dođu kao pravedna odmazda za sve ono što se u poslednje vreme čini u Crnoj Gori, a sa “srpske” strane (a i sa one druge se čini svašta), glede jezika u tamošnjim školama i nastavnim programima. Međutim, izvan tog, pomalo metafizičkog nivoa priče, sve ovo je najobičnija budalaština, i to treba jasno reći. Ili možda može čak i jasnije od ovoga? Okej, hajde da probamo. Zahtevi Stevović Nenada & co. su obično politikantsko prenemaganje bez ikakvog uporišta u realnosti, baš kao što je i tzv. srpsko vs. tzv. crnogorsko natezanje u Crnoj Gori to isto, samo na višem i utoliko opasnijem nivou. Ali o tome neka vode računa građani Crne Gore, a mi obrađujmo svoju baštu.
Zašto tako mislim? Da neću možda, za Matijom Bećkovićem, da kažem kako crnogorski jezik ne postoji? Taman posla, naravno da postoji: pa evo, i Stevović Nenad govori njime. Samo što, avaj, crnogorski jezik nije u lingvističkom smislu nešto drugo u odnosu na srpski jezik. Ili na hrvatski. Ili na bosanski. To jest, niti jedan od ova četiri-u-jednom ne postoji kao zaseban lingvistički entitet, onako kako postoji, na primer, slovenački ili makedonski, i kako čak i laik po elementarnom jezičkom sluhu može da oseti čim ih čuje. Sve je to u BHSCG četvorouglu jedan policentrični standardni jezik štokavske osnovice. To je do banalnosti notorna i neoboriva naučna istina, a sve drugo je šarlatansko budalesanje, i nedostojno je ozbiljnog čoveka preganjati se ili “polemisati” sa onima koji bi tvrdili drugačije; to ne bi bilo ništa pametnije i smislenije nego ozbiljno se ubeđivati i razjašnjavati s veseljacima koji drže da je Zemlja ravna ploča koju drže dva slona, stojeći na četiri gigantske kornjače, koje pak stoje na osam orijaških oposuma, dočim ovi balansiraju na leđima šesnaest ogromnih mungosa.
Tamo gde nema različitih jezika (nego tek različitih imena, uz nešto beznačajnih varijantskih razlika, koje ni nepismenom hajvanu ne predstavljaju komunikacijsku prepreku), nema ni potrebe za odvojenom nastavom (bilo “srpskog” u Crnoj Gori, bilo “crnogorskog” u Srbiji, a isto važi i za sve kombinacije sa “hrvatskim” ili “bosanskim”), niti za prevodima, za sudskim tumačima etc. Uostalom, setite se kako je neslavno propao i zdušno ismejan pokušaj da se administrativno nametne “titlovanje” srpskih filmova u Hrvatskoj, i to još potkraj devedesetih, za živoga Tuđman Franje!
Čemu onda sve ovo? S jedne strane, rekoh, to je “folklorni” deo besmislenih i destruktivnih srpsko-crnogorskih preganjanja, a s druge je, na vojvođanskom nivou, rezultat jednog koncepcijskog promašaja. Koncept multikulturalizma kakav se sada u Vojvodini sprovodi – “štreberski”, a opet sasvim neznalački! – pretvorio se ponegde u sopstvenu karikaturu, a to se dogodilo najkasnije onda kada je govornicima jednog te istog (policentričnog) jezika nakalemljena multijezičnost po onom receptu koji važi kada je u pitanju mađarski, slovački ili rumunski jezik, a koji je kod tih jezika sasvim opravdan i smislen, jer to jesu drugi jezici. Kako to izgleda u stvarnosti? Grotesknih primera, naročito na medijskoj i administrativnoj ravni, ima bezbroj, a evo jednog “iz života” koji mi je svež u sećanju. U Subotici, kod ulaza u zidani objekt koji služi polascima i dolascima međugradskih autobusa, piše ovako: Аутобуска станица – Autobusni kolodvor – Autobusz allomas. Potonji je natpis na mađarskom, i tu nema ništa sporno. A šta su ova dva prethodna? Jedan bi imao biti “srpski”, pa je zato ćiriličan, drugi bi imao biti “hrvatski”, pa je zato tu “kolodvor”. Međutim, šta? Većina (južnoslovenskih) Subotičana niti piše ćirilicom, niti govori “kolodvor”. Kako bi, dakle, oni napisali naziv tog objekta? Naravno, ovako: autobuska stanica. Ali, ispada da baš takvog natpisa jedino nema, jer on nema nekakav stereotipni, jednovalentni “etnički označitelj”… Što će reći da dolazi vreme kada treba reći, kao u onom bosanskom predratnom vicu: ovo je pošta, budalo! Pardon, stanica.
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1009708
ČEDOMIR ANTIĆ:
LJUDI SU NAJZAD SVE RAZUMELI
Srpski narod u Crnoj Gori nalazi se blizu velike i važne pravde. Odbraniće svoj jezik. Poznajući crnogorski režim, uveren sam da će na posletku ovaj uspeh, trijumf evropskih vrednosti i narodne slobode, biti u manjoj ili većoj meri ograničen ili poništen. Ipak, najveće pobede jedne nacije nisu politička nadigravanja i režimske smicalice. Jadna nacija koja se krije iza jedne izanđale i prestarele političke oligarhije uverene da je racionalan izbor silnika koji će ih štiti tajna večne vlasti, ne može se nadati dobru ukoliko ga zasniva na uskraćenim pravima drugih.
Mene je proteklih dana zadivio narod sa kojim živim – građani Republike Srbije. U vreme najveće ekonomske krize, u času kada političku elitu čine skoro sve sami ekstremisti (evropski i radikalski, bez razlike), u danima kada nas veliki prijatelji iz Brisela i Vašingtona kažnjavaju zato što se ne radujemo nasilju Prištine i uvredama Zagreba, onda kada pojedini strani činovnici predviđaju potpuni raspad naše države… Konačno, u opštem mrtvilu kleptokratskih političara što slave novi aranžman sa MMF, koji će im omogućiti još jedna mandat eksploatacije vlasti – naš narod je kao jedan stao u odbranu ugroženih prava sunarodnika u Crnoj Gori.
NEMA VIŠE FATAMORGANA Neki će možda reći da je to posledica beznađa. Verujem, sa mnogo razloga, da nije o tome reč. Ljudi su najzad sve razumeli. Nema više jugoslovenskih fatamorgana ni evropskih himera. Jasno je gde smo i šta smo na Kosovu i Metohiji, shvatio je to čak i Ivica Dačić… Činilo se da će nacija koja je u prošlom veku dva puta stvarala i četiri puta obnavljala svoju državu, danas, posle svega staviti bolji život iznad slobode i časti, ali u stvarnosti to nije tako. Urlanje raznih mrzitelja, razvlašćenih komunističkih vlastodržaca, evro-birokrata, svih koji su imali koristi voleći ili mrzeći Slobodana Miloševića, zaslepljenih modernizatorskih fanatika i raznih intelektualnih najamnika stranih vlada, nije nikoga zaglušilo. Okrenite novine, posetite sajtove, obiđite srpske trgove… nikada u proteklih dvadeset godina nismo bili jedinstveniji. U pitanju su, kao i kod drugih srećnijih naroda, samo prioriteti.
Jasno je: prioritet više nisu ni socijalizam, ni evropejstvo – prvenstvo ima naša politika prema regionu. Hajde da jasno i zauvek završimo sa nacionalnim utopistima i ekstremistima. Promena granica nema (osim možda kad je reč o Kosovu i Metohiji). Veća Srbija će nam u dogledno vreme biti manje potrebna nego moguća. Jasno je da je veliki nacionalizam kod nas samo pokriće za političare i građane koji nisu zadovoljni podelom narodnog bogatstva. Evropska perspektiva treba da nas zanima samo u meri u kojoj možemo da učvrstimo našu državu, obogatimo i prosvetimo naš narod, zaštitimo srpski narod na Balkanu. Sve drugo je tek bogatstvo za nekolicinu i propast za većinu.
Prošlog petka predsednik Tadić bio je domaćin predsednicima država regiona. Još jedna predstava koja može da zavara samo nekog dobro utovljenog evropskog birokratu. Tadić je skakutao pred novinarima, a oni su ga, zapojeni neverovatnom i nenadanom mudrošću, pitali zašto se nije poljubio sa hrvatskim predsednikom Ivom Josipovićem i da li bi se ljubio sa Jadrankom Kosor. Srećom primetili su da je Bakira Izetbegovića poljubio tri (3) puta. Debatovalo se i zašto se ljuti zbog pozdrava hrvatskih zvaničnika prvstepeno osuđenim hrvatskim generalima, kada ministri srpske vlade još uvek vole Miloševića. Osim što se nije setio sitnice da Milošević nije bio osuđen, a Gotovina i Markač jesu, Tadić je pružao blede i besmislene odgovore. Branio je kulturnu baštinu Srba, a albanski predsednik je tražio da i Republika Kosovo dođe na sličan satanak. Ko u klin ko u ploču. Vujanovića niko nije ništa pitao za srpski jezik (dosta je bilo prilikom jedne od ranijih Tadićevih poseta Podgorici, kada takođe nije bilo koristi). Konačno je donesena jedna prazna deklaracija kojom su umetnici pozvani da sarađuju! Izvanredno!
SANITARNI KORDON Naša regionalna politika može biti besmislena i neuspešna, šteta će biti uglavnom naša. Može biti ekstremisitička, šteta će biti svačija, a pre svega naša. Konačno, ona može biti razumna i hrabra – zasnovana na reciprocitetu – tada će biti ispravna i pravedna. Nije Srbija uskratila prava slovenačkoj i hrvatskoj manjini u Srbiji. Ne slave srpski ministri osuđene ratne zločince, a država njihove „pobede”. Ne guši Srbija pravo na jezik i pismo. Srbija se, prema pisanju lonodnskog „Gardijana”, suočila sa prošlošću brže i bolje čak i od posleratna Nemačka. Kako nam je odgovoreno? Sanitarnim kordonom oko Srbije kakav nije postojao ni u vreme postojanja Austrougarske. Progonom Srba na Kosovu i Metohiji, kršenjem principa o nepovredivosti granica, predanim radom na rasparčavanju onoga što je od Srbije ostalo, gušenjem Republike Srpske, obespravljivanjem Srba u Crnoj Gori, podrškom najmračinim privrednim oligarsima u istoriji srpskog naroda…
Naravno da se na sve to ne odgovara brzopleto, nepromišljeno ili silom. Posebno kada je poraz tu, na pragu, i samo mu je potrebno opravdanje. Ne odgovara sa ni puzanjem i ponižavanjem. Srbija treba da se reformiše i ekonomski ojača. Štednja, rušenje monopola, nova poreska politika, slamanje oligarha i birokratije, ostvarivanje suficita budžeta i spoljnotrgovinske razmene, nova demografska politika i radikalno razduživanje zemlje – to su temelji jedne i jedine moguće politike – politike reciprociteta. Pomirenje ne može biti zasnovano na odmazdi i nacionalističkom trijumfu jednih. Mi smo jedna, jedinstvena i nedeljiva nacija, pa makar živeli ne u devet, već devedeset država. Tu činjenicu moramo hteti i umeti da uvek spremno i dokažemo.
Napredni klub
Komentar Danas
Drugo poluvreme
Autor: Redakcijski komentar
Stari vlasnici su uzalud onolike nade polagali u Evropsku uniju. I pozivali se na (strašni) sud u Strazburu. Brisel je potvrdio svoju birokratsku mantru: nije toliko važno kakvo je rešenje, „odgovornost za poštovanje evropskih standarda je na vlastima u Srbiji“, važno da je za sve isto. I biće: zamenska restitucija biće ukinuta i za crkve i verske zajednice. Stari vlasnici su ispali previše naivni za naslednike ljudi kadrih da stvore imovinu za kojom je vredno žaliti.
Da je Brisel restituciju smatrao poslom od neobične važnosti, taj bi posao bio obavljen brzopotezno kao, recimo, brzopotezno-brzopleta privatizacija čak i onoga što je u biti bilo privatno. Ne bi na tom poslu dokazivao i pokazivao demokratske standarde. Ovako su stari vlasnici naivno čekajući Evropu izgubili prvo poluvreme bitke za svoju imovinu. Pošto nema sumnje da je Vlada Srbije, u kojoj takozvane leve opcije pretežu, obezbedila skupštinsku većinu za izglasavanje Predloga zakona o vraćanju imovine i obeštećenju.
Ali nije još sve izgubljeno, ima još toga da se izgubi. Sad predstoji drugo poluvreme, u kome će biti umetnost da se upotrebom komplikovanih zakonskih definicija što više proširi spisak imovine koja će ipak moći da bude vraćena u naturalnom obliku. Pri čemu se, suprotno opštem uverenju, misli pre svega na zemljište: građevinsko, poljoprivredno, šumsko, izgrađeno i neizgrađeno. U proteklih deset godina država se svojski potrudila da privatizacijama i zakupima ovu materiju zamrsi koliko se samo moglo. A ni zakonom o restituciji i previše širokim diskrecionim pravima vlasti nije ovaj postupak olakšala. Starim vlasnicima je u interesu da ovaj postupak bude obavljen što brže. Ali obavljen brzo neće biti.
Nakon drugog poluvremena, slede produžeci. E, tu će tek biti prava umetnost stvarno dobiti nazad imovinu čiji povraćaj priznaje zakon. U Srbiji je državina uvek bila jača od svojine.
I na kraju – koš. Tu će se naći svi oni čija imovina spada pod kapu dosta široko definisanog javnog interesa. Oni će dobiti delimično obeštećenje obveznicama . Da li su oni diskriminisani? Jesu. Da li je princip jednakosti u njihovom slučaju poštovan? Nije. Ali, prema evropskim standardima, ni to nije zabranjeno, ako je opravdano.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/drugo_poluvreme.46.html?news_id=223216
06/09/2011 1
Komentar Danas
Racionalno o nesvrstanima
Autor: Redakcijski komentar
Srbija bi saradnju s Pokretom nesvrstanih trebalo da doživljava krajnje racionalno, nalazeći zlatnu sredinu između potcenjivanja, koje je poslednju deceniju karakterisalo diskurs ovdašnje elite, i romantičarskih glorifikacija, čemu teže izolacionistička desnica i krajnja levica.
Na ovaj način treba doživljavati i juče završenu ministarsku konferenciju nesvrstanih u Beogradu, koja je prethodna dva dana okupirala pažnju domaće javnosti. Taj skup će se smatrati uspešnim u onoj meri u kojoj kompanije iz Srbije u skoroj budućnosti sklope profitabilnih poslova. Jer, tehnologije nam svakako jesu zastarele u odnosu na zapadne korporacije, ali su zato usluge koje nudimo, od infrastrukture, preko zdravstva, do namenske industrije, znatno jeftinije, dok po kvalitetu ne moraju zaostajati. Zbog toga nas mogu samo radovati poruke koje su baš u intervjuima Danasu uputili Prenet Kaur, državna ministarka za spoljne poslove Indije i Marti Natalegava, šef diplomatije Indonezije. Visoki zvaničnici zemalja sa tržištima koja već uveliko doživljavaju globalni „bum“ ističu želju tesne ekonomske saradnje sa Srbijom. Nadajmo se da nećemo ispustiti tu šansu.
Važan je i resor odbrane. Pažnja koju je ministar Dragan Šutanovac ukazao ministrima spoljnih poslova Iraka i Alžira ima jasnu pozadinu – reč je o zemljama koje su najveći kupci proizvoda srpske namenske industrije, vrednosti u stotinama miliona dolara. Šutanovcu, kojeg mnogi smatraju „pro-NATO“ političarem, ne pada na pamet da beži od poslovnih odnosa s nesvrstanima sve dok je Srbija „u plusu“.
Među 118 članica Pokreta najrazličitije su zemlje, a među njima neke s najprivlačnijim tržištima na svetu. Ideološke (a, u korenu kultur-rasističke) rigidnosti u odnosu prema njima mogu nam samo štetiti. Svakako – sve dok u isto vreme predano radimo na ispunjavanju standarda za što brži ulazak u Evropsku uniju.
Očekuje se od većine članica Pokreta i nepriznavanje nezavisnosti Kosova. To je, takođe, iz ugla interesa Srbije, racionalna politika. Za razliku od spaljivanja administrativnih prelaza i sukobljavanja s NATO, što se Srbima (i Srbiji) već obija o glavu. A, ako je cena za podršku nekih zemalja u UN davanje stipendija njihovim studentima – samo napred.
Vuk Jeremić, idejni tvorac i organizator Ministarskog sastanka, ima svako pravo da bude zadovoljan. Uspeo je da u Beograd dovede 105 stranih delegacija, mnogih sa šefovima diplomatija na čelu. Oporavlja li se to Jeremić posle dva velika poraza prošle godine? Sudeći po packi povodom Kosorove, vodi Tadić računa i o tome.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/racionalno_o_nesvrstanima.46.html?news_id=223077
Aleksej Kišjuhas
Ponašanje čestica na vlasti
Jedan od najvećih velikana kvantne teorije, fizičar i nobelovac Ričard Fajnman, rekao je „Ako mislite da razumete kvantnu teoriju, ne razumete kvantnu teoriju“. Evo i kako. Jedan od brojnih paradoksa kvantne teorije jeste odgovor na pitanje o prirodi „stvarčica“ od kojih su sačinjeni atomi. Da li su subatomske stvari čestice ili su talasi? Prema Nilsu Boru – one su i jedno i drugo, istovremeno! Odnosno, stvarnost je ono što u datom trenutku merimo. Ako je smatramo za česticu, ponaša se kao čestica, a ako je tretiramo talasno, ispoljava talasna svojstva. Sasvim zgodno, dobijamo ono što tražimo.
Ono što se naziva kvantnim skokom zapravo je pretvaranje talasa u česticu, koje se dešava tek onda kada se prihvatimo nekakvog merenja. Drugim rečima, kad niko ne gleda, te se subatomske stvari ponašaju prilično suludo.
Sve to je motivisalo austrijskog fizičara Ervina Šredingera na čuveni misaoni eksperiment. Zamislimo sanduk u kojem se nalazi mačka, ali i detektor prostorno definisanih čestica. Ako čestica uleti u određenu cev, aktivira se mehanizam koji razbija staklenu flašu sa cijanidom i koji, nažalost, ubija mačku. Ako nijedna čestica tamo ne uleti, sirota mačka će da preživi. Šta je sporno? Prema pravilima kvantne teorije, odnosno zbog neobičnog ponašanja subatomskih stvarčica – malo talas, malo čestica – dok ne otvorimo sanduk i ne izvršimo merenje, naša mačka je i živa i mrtva. Istovremeno!
Eksperiment u narodu poznat kao „i Kosovo i Evropa“ ima osobine Šredingerove mačke. Ili je barem imao, dok nemačka kancelarka Angela Merkel nije pokucala na vrata, otvorila sanduče i upitala za mačkino zdravlje. Biti istovremeno i živ i mrtav je zgodna teorijska fikcija dok se ne pretvori u državnu politiku. Hladno tuširanje nakon celovečernjeg eksperimentisanja jednom je moralo doći.
Fizičar kvantnog senzibiliteta, Verner Hajzenberg, celu tu stvar je nazvao „principom neodređenosti“. Teško da postoji bolji naziv za aktuelnu politiku države Srbije. Ili bi činjenicu da je za česticu nemoguće istovremeno odrediti i poziciju i energiju trebalo nazvati „principom i Kosova i Evrope“, svejedno.
Zaista, kakva je pozicija čestice zvane Srbija? Koji je njen ugaoni momenat? Da li je njen „spin“ Brisel ili Moskva? Možda „Bog ne baca kockice“, što je bila Ajnštajnova reakcija na celu tu zbrku oko neodređenosti, ali kao da je taj Bog ostavio ovu malu poljanu na Balkanu da bi eksperimentisao sa nemogućim projektima i njihovim plasiranjem. Neodređenost srbijanske politike ide do granica u kojima se može očekivati pojava političkog mesije koji je i srpski nacionalista i demokratski monarho-komunista, osobe koja je i za slobodu i za privatnike, ali i za socijalizam da bi svima bilo dobro. Zagovornik američko-ruske unije i vođa nesvrstanih, NVO huligan koji živi za Zvezdu i za ljudska prava, kada se ne provodi na Egzitu i Guči. Koji će kvantnu teoriju iz školskog programa za fiziku prebaciti u ustav i prava građana. Sa elementima građanske veronauke. Neodređenost je slatka za misaone eksperimente, ali ne i za novčanike i uređenost realnog društvenog života. Kvantna teorija je zaista otvorila mnoga pitanja o svetu i njegovoj prirodi. Šta je stvarnost? Kakva je ona dok je mi ne vidimo? I da li je moramo videti mi? Kako to obično biva, za sve ove spekulacije se sa posebnom strašću hvataju dežurni prodavci magle i misticizma. „Kvantno“ postaje simbol za svaku budalaštinu koja nekome padne na pamet – vidovitost, lečenje snagom uma, putovanje kroz vreme, beskonačni život i ostalo „brane“ se prizivajući kvantnu teoriju, bez razumevanja kvantne teorije. Mada se pravila kvantne mehanike zaista često opiru zdravom razumu, ona jednostavno „rade“. I računari, superprovodnici, laseri, nuklearna energija itd. svoje postojanje duguju kvantnoj mehanici.
Ali, Srbija nije superprovodnik. Ono što je sporno je zloupotreba ove sasvim ozbiljne fizike u sasvim neozbiljne svrhe (uključujući tu i ovu kolumnu, naravno). Naime, kvantna mehanika „radi“ u jednom sasvim drugom svetu, mikrosvetu subatomskih čestica, sa svojim bizarnim pravilima. Međutim, trenerkaškim rečnikom rečeno: „naš kraj, naša pravila“. U makrosvetu u kojem mi živimo i umiremo, stara dobra Njutnova fizika „radi“ sasvim dobro, hvala na pitanju. Jer, taj svet je, na sreću ili nesreću, sasvim stabilan. Jedino što je u njemu „kvantno“ jeste ponašanje čestica na vlasti. I zato, ako mislite da razumete srbijansku politiku, ne razumete srbijansku politiku.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/ponasanje_cestica_na_vlasti.889.html?news_id=223102
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
Љубица Арсић
Васпитавани у сиромаштву
Оно наше већ фолклорно кукумавчење и кад нам добро иде, објаснио ми је познаник Енглез. – То је вама остало од Турака. Да не сазнају како се прелива па да дођу и узму
Попуњавајући упитник потрошачких навика наишла сам на питање: Да ли сте некад, као потрошач, били оштећени? Јесам, недавно, када ми је месар на Каленићевој пијаци продао парче јунетине сумњивог мириса.
Обично проверавам квалитет свега јестивог чулом њуха, нарочито на пијаци, што изазива згражавање и вицкасте примедбе наших сељака увек орних за шалу. Загребем парадајз на месту где је била петељка па ако замирише на пољопривредну апотеку, знам да је сељак претерао с пестицидима, тако бирам и кромпир али сам у брзини олако поверовала месаревој љубазности. Откривши код куће да месо никако не треба да се нађе у супи, нарочито не у мојој, дуго сам се скањерала шта да урадим. Један глас у мени: Баци месо у канту и сиђи до самоуслуге по ново. Други, строжи, заповеда: Натраг на пијацу да га вратиш месару! Онај први се као стиди због евентуалног инцидента наступајући као глас жртве педофилије. Било га је срамота да дигне халабуку.
Месар ме је, пошто сам се ипак вратила на место крвавог злочина, хладно дочекао с коментаром да све остало месо тако изгледа и мирише, што ниједну следећу муштерију, признаћете, не би нарочито умирило, вратио ми је новац али без трунке зазорности или наговештаја да му је можда непријатно. Мени је било непријатно, нестала сам наочиглед збланутих купаца чији су ми тупаво-несолидарни погледи саопштавали да претерујем у ситничарењу и цепидлачењу док по свету деца умиру од глади. Верујем да су многи били у сличној ситуацији која их је учинила несигурним и бојажљивим онда кад је требало да обелодане како су преварени и ускраћени, и да се због тога осећају јадно. Зашто је то тако? Да ли је колективни концепт скромности и трпљења на којем смо васпитавани можда до тога довео?
Учили су нас да је увек бољи врабац у руци него голуб на грани па смо, хтели не хтели, прихватали реторику и културу сиромаштва које не сме и не уме да рескира и које је, заоденуто лажном и лицемерном романтиком да богаташи умиру сами и несрећни, а да сиромашак може да буде задовољан у колиби, формирало посебан менталитет.
Не говорим сад о сиромаштву као празном стомаку јер је недостатак хране, основних ствари потребних за живот, страшно осујећење самог живота и недостојанствено поигравање с његовим смислом. Зашто на планети, на једном њеном крају, постоје они који од беса кучићима купују дијамантске огрлице и лакирају им нокте док на другом људи умиру без воде и лекова, то, изгледа, само Бог зна, па ако му већ нескромно тумачим мисли, вероватно још и зна да ће тако остати до краја света. Свакодневно имамо нагомилане информације о беди а да никако не можемо да јој станемо на пут. Ево једног податка: вредност иметка који поседује 358 најбогатијих људи на свету једнака је годишњем дохотку 45 одсто сиромашног становништва света (око две милијарде и 300 милиона људи).
Сиромаштво није само социологија неправде и оно „дати” већ психологија уздрманог достојанства, препуна зависти и кочоперне митоманије. Менталитет људи васпитаваних у сиромаштву можда је теже променити него само сиромаштво јер се развијају снажни механизми прилагођавања, отупљивања и неповерења. Оно наше већ фолклорно кукумавчење и кад нам добро иде, за разлику од осталог света који се на сва уста хвали успехом и иметком, објаснио ми је познаник Енглез. – То је вама остало од Турака. Да не сазнају како се прелива па да дођу и узму. Љубомора што комшија има краву типичан је извор напетости у сиромашном друштву, атомизованом, неспособном за организовано деловање, растрзаном унутрашњим сукобима.
Чини ми се да ништа тако оштро, ни расне разлике, нити полне или верске, не дели човечанство на два супротна табора, као култура богатих, свет луксуза и изобиља, који у својој крајности тежи изопачењу јер се много заиграо, и култура сиромаштва саживљеног с несташицом свега, сталном бригом за сутрашњицу, одсуством перспективе и немоћи да се јача. Не страхујем само да неће бити јунетине, па ни оне сумњиве свежине. Брине ме то да можда нећу имати воље ни снаге да је следећи пут вратим.
Љубица Арсић
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Vaspitavani-u-siromastvu.sr.html
RATKO DMITROVIĆ:
PARADA PONOSA U ORAHOVCU
Ne slažem se sa zagovornicima teze da su “španski borci”, Jugosloveni, revolucionari, koji su 1936. godine otišli da se u španskom građanskom ratu bore na strani komunista – velikani naše istorije. Držim da se tu radi o međunarodnom terorizmu, jer svako nametanje neke ideje silom, bilo da je ta ideja komunistička, kapitalistička, fašistička, nije ništa drugo do terorizam.
Ali… pred tim ljudima skidam kapu jer su bili spremni da poginu za svoja ubeđenja.
Mnogi od njih ostavili su kosti na prostranstvima Katalonije, Aragona, Baskije. Umirali su daleko od svoje zemlje, braneći principe i ubeđenja na kojima su počivali njihovi životi. Njima je bilo svejedno brane li to ubeđenje nadomak kuće u kojoj su rođeni ili hiljadama kilometara daleko; u rovovima Kordobe, Saragose, Gernike…
Među onima koji se danas u Beogradu javno zalažu za održavanje Parade ponosa (šetnja homoseksualaca centrom glavnog grada Srbije) nećete naći, verujte mi, ni jednog jedinog koji će reći da “španski borci” nisu bili heroji.
Za njih su “španci” sam vrh borbe za “bolje i pravednije sutra”, heroji čija dela treba da određuju smer buduće Srbije.
Dobro, to je kao princip i ubeđenje u redu, ali da vidimo kako ta beogradska bulumenta pojedinačno živi, kako se bori ličnim primerima, šta rade da bi drugima pokazali za kakvo se srpsko društvo i državu zalažu.
Njihovo “žrtvovanje” počinje i završava se na javnoj podršci Paradi ponosa. Nakupilo se tu svega i svačega; talentovanih glumaca, netalentovanih novinara, osrednjih pisaca, političkih idiota, samozvanih umetnika, darovitih muzičara, danguba čiji je smisao života da budu viđeni i zapaženi…
Tako beogradsku Paradu ponosa, uz ostale, podržavaju: Mirjana Karanović, Dragan Bjelogrlić, Nikola Đuričko, Jelisaveta – Seka Sablić, Svetozar Cvetković, Ana Sofrenović, Biljana Srbljanović, Mira Škorić, Srđan Dragojević, Jelena Karleuša… da ne spominjem političke partije i lidere predvođene Čedomirom Jovanovićem.
Podržati Paradu ponosa u Beogradu nije hrabrost, naprotiv; u sistemu koji vlada Srbijom to je možda i presudna preporuka za neku funkciju, pare iz budžeta, novi posao, ličnu promociju… to je dokaz zalaganja za evropske integracije. Hrabrost nije.
Hrabrost bi bila da se spomenuta gospoda za prava manjine, prava ugroženih bore spominjući svakoga dana onih osamnaest (18) preostalih Srba u Prizrenu, na privremeno okupiranom teritoriju Kosova, koji žive u kućnom pritvoru. Bez ikakvih građanskih i ljudskih prava, sa ugroženim pravom na život.
Poklonio bih se do crne zemlje pred gore nabrojanima i njihovim istomišljenicima kada bi sa istim žarom kojim brane pravo homoseksualaca da paradiraju Beogradom branili pravo Milice Đorđević iz Prizrena da slobodno prođe glavnom ulicom tog grada.
Milica ima samo pet godina, živi sa majkom Evicom, a na ulicu izlaze jedino ako onemoćali Adem Mujović smogne snage da im pravi društvo. U protivnom sledi šiptarsko maltretiranje.
Ili da se ta gospoda okupe u Beogradu (u Prištini ne smeju, jer bi ih prebili) i upozore na život Srba u Orahovcu. Tamo ih ima još oko 400. Žive u getu. Izađu li van svog životnog prostora rizikuju da, u boljem slučaju, budu pretučeni.
Da li se “Varšavski geto” (Jevreji pod nacistima, u glavnom gradu Poljske) bitno razlikuje od “Orahovačkog geta”? Da. Ovaj drugi ima autobusku liniju prema Srbiji. Vožnja je na ličnu odgovornost.
Možda bi se beogradski borci za Paradu ponosa i setili Srba u Orahovcu kada bi ovi saopštili da među njima žive homoseksualci čija je namera organizovanje Parade ponosa.
Izvor Vesti, 08. 09. 2011.
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
Restitucija
VEĆ punih šest decenija, više od 200 što vrnjačkih, što brojnih porodica razasutih po Srbiji pa i po svetu, s nadom i (ne)strpljenjem čeka da najzad povrati oduzetu imovinu u našoj najpoznatijoj i nekad mondenskoj Vrnjačkoj Banji.
Samo u prvom „naletu“, 1948. godine, država je, uglavnom uz obrazloženje da je reč o narodnim neprijateljima, Vrnjčanima, ali i mnogim preduzimljivim ljudima iz drugih mesta širom Srbije, oduzela 23 hotela i pansiona od kojih većina i danas turistički posluje! Pride, oduzeto je i 30 vila od kojih su neke ruinirane, a neke bile, pa i ostale vrnjačke „lepotice“.
U drugoj „turi“, 1952. godine, oduzeto je na desetine kuća i stanova, tako da je ukupno oduzeto stotinak hiljada kvadrata poslovnog i stambenog prostora, a uz to i oko 50 hektara građevinskog i ostalog zemljišta!
A kad se sve sabere i oduzme, ispada da je u Vrnjačkoj Banji, izuzev nekoliko hotela, zdravstvenih i drugih objekata koje je sama (iz)gradila, ne računajući samoproglašenu svojinu, država vlasnik samo prirodnih resursa – četiri izvora lekovite vode i banjskih parkova!
- Došlo je vreme da, najzad, država nama položi račun i vrati ono što je otela. Naravno, sve što je moguće – u naturi, a moguće je manje-više sve, čak i onoga što je u procesu privatizacije, uprkos našim upozorenjima, prešlo u privatne ruke. Pa neka država vidi šta će s kupcima. Samo jedan deo nije moguće vratiti naturalno jer su zgrade porušene, ili iz nekog drugog razloga, ali i za to ima načina – naturalnom razmenom ili pravičnom novčanom nadoknadom. O obveznicama i ne razmišljamo – kaže Slađana Lazić, predsednik odbora Lige za zaštitu privatne svojine, koja okuplja 200 članova.
Kao potomak nekada ugledne i imućne vrnjačke porodice Janković, Slađana, sa još petnaestak rođaka-naslednika, čeka povraćaj svog naslednog dela nekadašnjih hotela „Avala“ i „Balkan“ u centru Banje, koji su u međuvremenu promenili namenu i gotovo su ruinirani.
Uz Jankoviće, povraćaj imovine čekaju i Brđovići – naslednici restorana „Snežnik“, Vukovići se opet nadaju nekadašnjim hotelima „Srbija“ i „Danica“, a Popčići – velikoj porodičnoj vili koja je pretvorena u zgradu Suda. Aleksandar Mitić je jedan od naslednika hotela „Atina“ koja je kasnije „prerasla“ u današnji hotel „Park“, a familija Todorović – nekadašnjeg hotela „Beograd“, danas „Aleksandar“, koji su pre nekoliko godina (ot)kupili opet Todorovići, ali samo prezimenjaci. Na toj listi, i u sličnoj kupoprodajnoj varijanti nalazi se i vila „Florida“, današnja „Kazablanka“, pa vile „San“ i „Luksor“… I tako redom, niz popularnu vrnjačku promenadu duž koje se i nalazi glavnina (oduzetih) hotela i vila a koja, makar po vrednosti građevina – ne zaostaje za beogradskom Knez Mihailovom.
SUDBINA LEGATA
OSIM hotela i vila, nova vlast je krčmila i – legate pojedinih poznatih ličnosti, pa i raznih udruženja toga doba. Tako su, pored ostalih, raskrčmljene vile „Mir“ i „Šumadija“, inače legati udruženja ratnih vojnih invalida, kao i vila „Ohrid“ – legat udruženja rudara. Samo je sada već bivši „Poštanski dom“, prelepa zadužbina nekadašnjih poštanskih činovnika Anke i Lazara Stojadinovića, izuzeta od privatizacije i vraćena Fondu solidarnosti i svojoj prvobitnoj nameni – za odmor i rekreaciju siromašne dece, dok je zamak generala Jovana Belimarkovića, srećom, i dalje – popularni „Zamak kulture“.
Tadašnja „nova“ vlast, međutim, nije otimala samo hotele i vile. Osim te gole otimačine imovine, vlastodršci su na razne načine šikanirali „kulačke“ porodice, oduzevši im i ono najvažnije – ugostiteljsku ili trgovačku profesiju, koju su, očigledno, znali da unovče i kojom su i sticali to bogatstvo. U tom smislu nije se proslavila ni potonja, „mekša“ varijanta socijalističkih vlastodržaca a, pokazalo se – ni ova najnovija, sa prefiksima demokratije.
Posebno je zanimljiv slučaj najveće vrnjačke porodice Jasmine i Nebojše Ristića, sa dvanaestoro dece, koji su naslednici dedine kuće i placa u centru Banje vrednih pravo bogatstvo. Ali zahvaljujući birokratsko-pravnim zavrzlamama, od potražioca zamašne imovine i potencijalno imućne porodice uprkos brojnosti, Ristići su postali – dužnici države?! No, to je već druga, duga, tužna i ružna priča. Ali pošto su u toku i sudski sporovi zbog i oko te imovine, realno je očekivati da će brojni Ristići isterati pravdu i, ipak – povratiti dedovinu.
D. STOJIĆ
***********************
ODUZETO, PA POKLANjANO
„Niteks“, koji potražuju potomci Mite Ristića, prodat italijanskom „Benetonu“, slična sudbina i drugih niških bogataša
INŽENjER Dušan Čavdarević unuk Mite Ristića, jednog od najpoznatijih predratnih srpskih industrijalaca, kaže da predugo čeka na ispravljanje višedecenijske nepravde prema njegovoj porodici. On rezignirano konstatuje da je umesto rehabilitacije Ristića i vraćanja niškog „Niteksa“ njegovim naslednicima, ova firma nedavno prodata italijanskom „Benetonu“.
Čavdarević kaže da je „Niteks“ nastao na temeljima prve srpske fabrike tekstila „Mita Ristić i sinovi“, čije je proizvode Ministarstvo privrede Srbije 1909. godine ocenilo: „Roba iz ove fabrike je tako usavršena da je bolja od stranih fabrikanata ove vrste“.
Ristić je u fabrici radio sve do 70. godine, a zatim je posao prepustio sinovima – Aleksandru, Dragoljubu i Dušanu, koji su preduzeće unapredili i modernizovali. Agonija porodice počela je dolaskom nemačkih okupatora u Drugom svetskom ratu.
Nemci su pod pretnjom smrću prisilili Dragoljuba i Dušana da nastave s proizvodnjom u fabrici, a oni su odbijali, tvrdeći da je to nemoguće jer su mnogi radnici uhapšeni. Na taj način, braća Ristić su dobila pristup logorima odakle su, navodno birajući radnike, izbavili 1.500 ljudi, od kojih većina nisu nikad radili u njihovoj firmi. Nemci su sumnjali da ih Ristići varaju i često su ih salušavali pod optužbom „sabotaže vojne sile Vermahta“. Međutim, fabrika je nastavila sa radom, a od nje su tajno pomoć tražili i partizani i četnici. Nemci su to otkrili, pa je Gestapo uhapsio Dušana Ristića i sproveo ga u Beograd.
Pod optužbom za saradnju sa partizanima i četnicima, proveo je nekoliko meseci u zatvoru. Posle rata Ristići su optuženi za kolaboraciju i ratno profiterstvo i fabrika im je oduzeta.
Naš poznati glumac Tanasije Uzunović naslednik je najbogatijeg Nišlije u Beogradu, Nikole Uzunovića. Njegovu kuću na Dedinju Brozov režim poklonio je Trumanovom ambasadoru i tu se i danas nalazi rezidencija američke ambasade.
Nikola Uzunović rođen je 1873. godine u Nišu, a tokom karijere bio je sudija, narodni poslanik, predsednik prvostepenog suda, načelnik okruga. Od 1924. do 1936. godine sedam puta mu je poveravan mandat za sastav vlade.
ŽURBA
PORODICI Nikole Jovanovića, osnivača Udruženja „Stari Niš“, komunisti su oteli veći broj kuća i druge imovine. Ocenjuje da nije u redu baš sada, pred konačno donošenje dugo čekanog Zakona o restituciji, da se kao u Nišu, žuri sa podelom otete imovine.
U Beogradu je osim kuće na Dedinju imao i kuću u Nušićevoj, kao i kuću „Devanha“ u današnjoj ulici Kralja Milana, koja je dobila ime po portugalskom brodu koji mu je spasao život u Prvom svetskom ratu.
Porodici Uzunović imovina je oduzeta s obrazloženjem da su bili kulaci, buržujska porodica i ratni profiteri.
Čuveni niški hotel „Atina“ u Nišu podignut 1923. dozidan 1936. godine, i danas se nalazi na istoj adresi. Vlasnik Rade Aracki, prečanski Srbin iz bogate porodice upravljao je hotelom od 1924. do 1941, a za vreme rata dao ga je u zakup, da bi od 1944. do 1947. godine ponovo bio u njegovom vlasništvu. Iako je Aracki dobio državni kredit za renoviranje zgrade 1948. godine, hotel preuzima Ugostiteljsko preduzeće „Železničar“, a 1959. on je nacionalizovan.
- Devedesetih godina prošlog veka naslednici su pokrenuli postupak za utvrđivanje vlasništva nacionalizovane imovine – kaže profesor dr Zoran Aracki, jedan od naslednika. – Nakon što je u postupku utvrđena opravdanost zahteva, naslednicima su vraćena dva lokala i tavanski prostor, koji, u stvari, nisu ni bili nacionalizovani, već samovoljno korišćeni!
(M. RISTOVIĆ)
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:344549-Restitucija-Drzavi-bi-ostali-samo-izvori
I ove godine bez kontrole poslovanja stranaka
Švedska ima 2.700 revizora, a Srbija samo 34
M. Maleš | 10. 09. 2011.
Vlast u Srbiji ne dozvoljava da bude kontrolisana. Državna revizorska institucija (DRI), koja bi trebalo da je najmoćniji kontrolor trošenja budžetskog novca i političkih stranaka, ne raspolaže dovoljnim brojem kadrova, a nema ni uslove za rad. Iz tih razloga, revizije finansijskih izveštaja i poslovanja političkih stranaka za ovu godinu neće biti.
Dr Čedomir Čupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka:
- Politička vlast u Srbiji treba da shvati da joj DRI treba i da bi sa dovoljnim brojem stručnih kadrova revizorska institucija samo učvrstila vladavinu prava – kaže za „Blic“ Čedomir Čupić, član odbora Agencije za borbu protiv korupcije.
Međutim, vlasti to očito ne žele da shvate, jer ni nakon četiri godine od osnivanja DRI nisu omogućile rad ovoj instituciji.
DRI to ne mora sve da radi
Nemanja Nenadić iz „Transparentnosti Srbije“ kaže za „Blic“ da, prema Zakonu o DRI, ova institucija mora da uradi reviziju završnog računa budžeta, ali ne i reviziju poslovanja političkih stranaka.
- DRI to može da radi, ali nema obavezu – kaže Nenadić. On dodaje „da bi taj posao mogla da uradi i Agencija za borbu protiv korupcije jer je dobila ovlašćenja za taj posao“. Čedomir Čupić ocenjuje da nema smisla da agencija formira paralelno odeljenje za reviziju.
Predsednik Saveta DRI Radoslav Sretenović kaže da će finansijske izveštaje stranaka za 2011. revidirati „onda kada se steknu uslovi“, ali niko ne zna kada će to biti.
DRI, kaže, ima 34 revizora i 90 zaposlenih koji rade u 16 kancelarija, a novozaposleni „gotovo da nemaju gde da sednu“.
- Tačno je da DRI s tolikim brojem kadrova nije u stanju da obavlja svoj posao, što je vrlo opasno. Od toga zavisi kontrola finansiranja i poslovanja političkih stranaka, što je uzrok političke korupcije koja je najopasniji oblik korupcije i uzrok svih ostalih korupcija – kaže Čupić.
On ističe da je stav agencije da DRI treba izuzetno kadrovski ojačati i podvlači da plate revizora ne bi smele da iznose 60-70 hiljada dinara niti da se obračunavaju prema Zakonu o službenicima.
Radi poređenja, on navodi primere Norveške i Švedske, država koje su samo po broju stanovnika slične Srbiji ali, za razliku od naše zemlje, imaju najmanju korupciju u svetu.
- To je zato što su njihove revizorske institucije izuzetno snažne. Norveška ima 400 revizora na centralnom nivou, a Švedska čak 2.700, od kojih je 300 na centralnom nivou.
S druge strane, ističe Čupić, problem je i to što nezavisna kontrolna tela poput DRI nemaju ovlašćenja koja se tiču kaznene politike, nego prekršajni i kazneni sudovi često vode neefikasne i spore sudske postupke.
Agencija, kaže, od sledeće godine ima pravo da zatraži reviziju poslovanja političkih stranka.
http://www.blic.rs/Vesti/Politika/276148/Svedska-ima-2700-revizora-a-Srbija-samo-34
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
BRANIMIR MARKOVIĆ: SOVJETSKI KAPITALIZAM
petak, 04 novembar 2011
Konzervativci Srbima izgledaju kao najveći utopisti i pored toga što je jedino takve „klasične“ nacije ekonomska kriza mimoišla
„Istina je da slobodne nacije
gaje simpatije jedna prema
drugoj.“
Petar II Petrović Njegoš o
Crnogorcima, Francuzima
i Amerikancima
Pogledah slučajno pre neko veče gostovanje Majkla Mura na Sienenu povodom protesta ispred Vol Strita. Beše (ne)očekivano inspirativno. Ne baš slučajno, prethodno veče sam pogledao Sarapinu emisiju na Studiju B zbog „sučeljavanja“ tri možda najparadigmatičnija intelektualca (sa ili bez navodnika po ukusu) minulih dekada – sociologa Ratka Božovića, kralja mrsomuđenja iz dekade sedamdesetih, dramaturga Nebojše Pajkića iz pubertetski osebujnih osamdesetih kad je bilo in da se misli svojom glavom, pa makar i ludom, i besprekorno korektnog, bezličnog i dosadnog urednika Panovića Danasovskog – sadašnje.
Panović i Božović su bili odličan dekor i kontrast Pajkićevim rakijski originalnim i skandaloznim mislima. Teme ovog teksta biće jedna Pajkićeva i nekoliko Murovih misli a ideološka konstrukcija za danas je da se više, tj. odavno ne zna šta je levo a šta desno.
Kod Mura (u ovoj emisiji bar) ni traga od „socijalizmolikosti“ i i-riba-i-devojka zahteva [i], karakterističnih za „okupatore“ Vol Strita (i smanjenje poreza i silna državna davanja), kod Pajkića ni traga od nacionalizma.
Elem, deklarisani levičar Mur je današnji poredak u domovini mu nazvao sovjetski kapitalizam (u jasno negativnom kontekstu je „sovjetski“ a ne „kapitalizam“) ilustrujući ga svojom frustracijom identičnom mojoj kad u gradovima današnje Jevrope na svim trafikama nalazim jedino amstel i hajneken, dva piva koja najviše mrzim (em su skupa em bućkuriš) i samo otrove iz Koka-kolinih fabrika (zašećerene pljuvačke zvane sprajt i surogata našeg samoupravnog jupija zvanog fanta – tada još nisam skontao da je Koka-kola kupila i Hajneken).
Ni za vreme Tita nije bilo samo BIP-ovog piva, bilo je bar još jelena i jagodinskog.
Mur se, frustriran što danas u njegovom gradu postoje supermarketi, pića, lanci restorana i džank fuds samo jedne jedine kompanije, upitao gde je nestala ona Amerika ličnog preduzetništva, ideja, konkurencije, raznolikosti (Amerika „nepodnošljive lakoće življenja“ koju smo mi Srbi voleli, kojoj smo se divili i uz čiju kulturu odrastali).
Slično pitanje sebi postavljam svakodnevno u eks-Miškovim radnjama, u kojima nema čak ni zelenog pilsa, a kamoli BIP-ovog kvasa – samo hemijski napici one and only Apatinske pivare, poput piva sa ukusom limuna (odlično bi išlo uz jagode sa ukusom češnjaka).
LEVIČAR I KONZERVATIVAC Moja vizija kapitalizma (i demokratije kao od njega nedeljivog aspekta), za koji sam se borio za vreme Titove i postitove tiranije bila je sasvim drugačija. Brat iz još jedne od bivših (poput naših) nekada bratskih slobodnih nacija nastavio je da se jada.
Prvi put u celokupnoj istoriji prosečan Amerikanac nema novca da školuje decu (nama bar nije prvi put). Šta Amerika pravi od sebe, kakva će biti budućnost Amerike (nacije koja svoj primat ipak još uvek bazira na tehnološkoj superiornosti, tj. inovacijama i „mozgovima“), sa popupismenom neznavenom svetinom kao budućim preovlađujućim stanovništvom, upitao se simpatični debeljko, očigledno zabrinut za sudbinu svoje nacije. Već iz ovog pasusa jasne su osnovne karakteristike diskursa koga se Mur dosledno drži. Određen jasan socijalni problem ilustrovan životnim nedaćama i nepravdama prema konkretnim pojedincima odmah stavlja u kontekst zajednice i problematizuje moguće posledice pojedinačnih nepočinstava na budućnost čitave države, ekonomije i nacije.
Ovaj levičar ustvari dosledno nastupa kao najkonzervativniji branitelj nacionalnih vrednosti ovekovečenih u sintagmama american way of life i american dream. Dosledan pre-vratnik (da se vrati ono što je bilo pre, re-evolution).
Kao zagovornik zagubljenih izvornih principa kapitalizma – liberalnih vrednosti i jednakih šansi za sve – Mur se pita kako (i zašto) je doskoro američki radnik, pošteno radeći za svoju kompaniju, napredovao zajedno sa kompanijom (kupovao dobru, pa još bolju kuću, kola, školovao decu…), dok danas napreduju samo kompanije? Uzrok socijalne i ekonomske katastrofe njegovog Milvokija i obližnjeg Detroita vidi u bezumnoj alavosti kompanija.
Dženeral motors je, prema njegovim rečima, imao decenijama stabilan profit od četiri („nečega“ verovatno milijarde, ne sećam se tačno) dolara, a onda se neko iz menadžmenta setio da bi imali pet milijardi kad bi fabrike dislocirali u azijske zemlje jeftine radne snage, što su i učinili. Rezultat – potpuna propast lokalnog stanovništva.
Mur u vezi s tim postavlja jedno vrednosno pitanje, a moje misli s tim u vezi drugo, koje zadire u zaboravljeni imovinsko-pravni aspekt samog koncepta nacija. Prvo pitanje (tj. Murovo) je – šta se konkretno menja u životu vlasnika fabrike kad, umesto apsurdno ogromnih četiri zaradi još apsurdnijih pet milijardi dolara? Da li kupuje (tj., da li uopšte postoji još) bolji kavijar, da li posećuje još skuplje hotele, vozi još bolja kola, jahte i avione itd. nego pre – i da li ima isto toliko ili još manje vremena da konzumira svoja apsurdna bogatstva? A naročito – vredi li taj boljitak onolike patnje koju su izazvali sopstvenim sunarodnicima (dabogda imao, pa nemao, kao mi od 90-tih pa nadalje)?
Jedan od glavnih razloga zašto je Amerika postala to što je još uvek je protestantska etika štedljivosti, radišnosti i nerazmetanja. Etos koji oličava vlasnik skandinavske Ikee, koji – za razliku od, recimo, ruskih tajkuna, arapskih šeika ili Karića/Miškovića/Mitrovića, Marovića/Barovića, ili onog hrvatskog idiota što je naleteo gliserom na parkiranu jedrilicu, ubio dvoje Italijana, pa nije uopšte zvao hitnu već advokata – vozi prosečno star automobil, živi u kući bez gipsanih ornamenata i ponekad biciklom ide na posao.
AMERIKOLIKI VS. AMERIČKI Razumno je pretpostaviti da je porast šeikolikih američkih bogataša srazmeran brzini procesa kojim Amerika prestaje da bude to što još uvek jeste. Ne baš polako ali sasvim sigurno je prestižu zemlje u kojima žive amerikoliki radišni, kreativni i skromni bogataši, za koje rade radnici verni svojoj kompaniji kao nekad američki jer napreduju zajedno s njom – Koreja, Kina, Indija, Čile ili Japan.
Drugo, imovinsko-obligaciono pitanje je – imaju li kompanije i bogataši i neke obaveze prema sopstvenoj naciji, koja ih je uostalom i stvorila?
Imam utisak da ideologija neoliberalizma, veličajući ekonomske slobode i svet „odumrlih država“, bez granica, moralnih imperativa, obaveza i administrativnih prepreka zaboravlja neimenovani temelj, fundament, kontekst, na kojem je tradicionalni liberalizam počivao i bez koga je nemoguć. Neimenovan na sličan način na koji, na primer, u američkom ustavu nije eksplicitno naznačeno da je brak zajednica isključivo žene i muškarca, a kao što se u pomorskim zakonicima nigde ne definiše šta je more. Naime to je doskoro bilo toliko jasno svakome da se podrazumevalo.
Multinacionalne kompanije i banke, ti nomadski varvari, osvajači i pljačkaši našeg doba, se u vezi sa svojim obavezama posredstvom (svojih) ideologa neoliberalizma prave blesavi na isti način na koji gej-aktivisti kažu da „nigde ne piše“ (u ustavu SAD) da je brak zajednica samo između muškarca i žene, a „tročetvrtinske glave“[ii] , nemajući dovoljno moždane mase da problematizuju sam pojam braka, tj. šta jeste/a-gde- piše- da- nije (ako nije samo) zajednica žene i muža, kažu „pa jeste, stvarno ne piše“.
Elem, taj misteriozni zaboravljeni temelj i kontekst svih pisanih i nepisanih pravila i prvenstveno ekonomskih znanja je nacionalna država. Skraćeno – država! Ona nacionalna kojom upravljaju i prema kojoj imaju obaveze podjednako svi građani države, dakle i bogataši.
Razvod države, tj. onih 99 odsto stanovništva, kako je lucidno definisano u „okupatorskom“ Vol Strit protestu i jedan odsto bankara i bogataša morao bi proteći kao razvod prosečnog muža i prosečne žene, dakle nikako kao u Murovom Milvokiju ili u mnogim loše privatizovanim firmama Srbije.
Prosečan zaposleni muž (slično kompaniji i banci) lako kvantifikuje svoja davanja i ulaganja u porodicu odrescima plata, profita i sl., dok je domaćici/zemlji to nemoguće. Stan ipak po pravilu pripadne ženi-majci.
Iz razloga sličnim ovom, „… broj stvari čija unutrašnja logika negira tržište je u stvari jako veliki, otprilike onoliko velik koliko se protežu nadležnosti današnjih država“. [iii] Ekonomski doprinos porodici majke i domaćice jednostavno je nemoguće kvantifikovati.
Zašto onda ne bi, prema istoj analogiji, i imovina recimo Dženeral motorsa, u koju su živote i rad uložili njegovi američki radnici ili Delta Miška u sličnoj proporciji ostala građanima (pokretu 99 odsto) – tj. tradiconalnoj (sve manje postojećoj) nacionalnoj državi (muž ne može da šmugne kod mlađe sa svom imovinom tek tako, ma koliko jedini zarađivao, a u vezi sa dislociranjem kapitala je upravo o tome reč)?
Eto zašto više nema nacionalne države.
ŠTA KAPITAL DUGUJE Ovde dolazimo do teme koju sam očajno nejasno obradio (skoro niko ne kapira) na primeru Ustava Crne Gore kao modela za sve protektorate Ilirika a verovatno i šire [iv]:
„Imovinsko-pravno utemeljenje koncepta nacionalnosti/državljanstva u srpskoj javnosti je sasvim zanemareno. Pravo na državljanstvo proističe iz koncepta privatnog vlasništva koji je u temelju evropske civilizacije (i svih iz nje nastalih). Na suštinski isti način na koji građanin pojedinac nasleđuje od svog oca, dedova i rođaka njive, stanove, kuće i sl., uglavnom bez neke lične zasluge, i građanin, kao sastavni deo nacije (svih građana države) bi trebao da nasledi zajedničku svojinu koju su napravili njegovi preci – „akcije“(deo vlasništva) puteva, mostova, rečnih tokova, instalacija, parkova, pristana, nasipa, podzida, kanala za navodnjavanje… i ostalih tekovina koje su nekad divlju zemlju pretvorili u uređenu“.
Za našu današnju priču značajno je da kapitalista ulaže u „nekad divlju zemlju tek kad se pretvori u uređenu“. Svaki stranac kapitalista posredno i neposredno koristi tuđu imovinu (puteve, pruge, uređena zemljišta i vodotokove) i tekovine (obrazovanu i civilizovanu radnu snagu, da ne kažem „oruđa koja govore“, na primer) bez kvantifikovane naknade za minuli rad generacija koje su stvorile uređenu zemlju i civilizovane ljude u njoj. Jedina naknada je zajednički interes stanovištva/nacije i investitora/kapitaliste.
Nije li apsurdno što strani kapitalista, kad suprotno interesu stanovništva odluči da dislocira biznis (zbog za milijardu nečega većeg profita), sme da ostavi za sobom opustošenu ruiniranu ledinu i stanovništvo bez sredstava za život – bez ikakve naknade, kao stočari kad ispasu pašnjake ili varvari kad poharaju zemlju?
Kod domaćih kapitalista situacija je još apsurdnija. Nemoguće je kvantifikovati zasluge zajednice/nacije za samo njegovo postojanje takvim kakav je – civilizovan, uhranjen i obrazovan – i uslove koje mu je zajednica/nacija pružila u najširem smislu. Takvu kvantifikaciju u civilizovanom svetu zamenjuje patriotizam i moral. Bez te dve „prevaziđene“ komponente zajednica/nacija je bukvalno ekonomski oštećena. Između Kapetan-Miše i Miškovića razlika je suštinska. Kako izvući iz varvarskih Miškovića ono što su civilizovani kapetani Miše osećali kao moralnu obavezu i patriotsku dužnost? Nedostatak morala i patriotizma ne bi smelo da znači da ološ (menadžment Dženeral Motorsa/Mišković) može da ne da ono što je čestit svet (Ford/Kapetan-Miša) dobrovoljno davao. I još da uništava zajednicu nekažnjeno.
Šta nam je činiti nakon doslovno ostvarenog manifesta, „otvoreno komunistički“ izloženog davno u pesmi „Imagine“ Džona Lenona („Imagine there’s no countries… Imagine no possessions… no religion too… the world will be as one..“)? Prihvatanje realnosti?
„Desničar“ Pajkić reče, praćen tupim pogledima i sleganjem ramena prisutnih u emisiji, da „države više ne postoje“, što pre prestanemo da se zavaravamo biće nam navodno lakše. Ostaju nam samo porodice.
„Levi“ naivni i glupi Ameri bi, međutim, da se vrati ono što je bilo pre (skraćeno prevrat). Stara dobra nacionalna država kojom građani upravljaju, kapitalizam u kome radnici napreduju zajedno sa kompanijama i demokratija kao nekad. Virus nacionalizma odavno drma intelektualniji deo svetske levice (ne brkati sa našim palaničkim epigonima Suzane Zontag a ni sa pojmom „nacionalizam“ u srBskoj interpretaciji).
Na sabornost je nedavno pozvao i Slavoj Žižek, i to baš okupatore Vol Strita, pozivajući ih da ne odbacuju sledbenike Čajanke, ma koliko im izgledali glupi, a jedan nemački vrlo ekstravagantni levičar odavno je rekao: „Stidim se ako je čovek kao denacionalizovani kosmoplita stigao dotle da zviždeći u zadnjoj rupi kuka za stabilnom nacionalnom državom“. [v]
Konzervativci danas Srbima izgledaju kao najveći utopisti i revolucionari (u prevodu na srpski – budale) i pored toga što je „realnost“ da je jedino takve klasične nacije „nacionalističkog“ kapitalizma (kompanija poput Tate, Mitala ili Beka u vlasništvu domaćih) aktuelna ekonomska kriza mimoišla (Japana i Čile, i pored zemljotresa i silnih prirodnih katastrofa, Južnu Koreju, Indiju, Kinu, Tursku, Brazil, Island…)
__________
Napomene:
[i] „Što se samog spiska tiče, on je zdravom razumu odavno rekao laku noć. Kako će da funkcioniše sistem gde se slobodno kreću ljudi, a ne roba – zar to neće učiniti robu skupom, a ljude jeftinim? Odakle treba da dođu sve te silne pare? Koja je svrha povećanog minimalca ako je garantovana zarada za nerad? Zašto da se grade drumovi kada se ukida benzin, i kako da se ukine benzin, a da se istovremeno ugase nuklearke? Ko će da plati doktore i profesore, kako bi medicina i obrazovanje bili ‘besplatni’? Ima li gde mogućnosti da radnik istupi iz sindikata? Čak ni Kardelj nije svoj sistem radničkog samoupravljanja shvatio ozbiljno, a evo američka omladina (i Soroš!) hoće da ga sprovedu kod sebe.“ Nebojša Malić: Pobuna i prevara, http://sivisoko.blogspot.com/
[ii] Vidi: http://trzisnoresenje.blogspot.com/2011/10/ows-ponovo.html
[iii] http://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_content&view=article&id=673:kritika-ideologije-i-neoliberalizam&catid=37:ideologija&Itemid=57
[iv] http://branali.blogspot.com/2011/03/2007.html#!/2011/03/2007.html
[v] Klaus Tevelajt: „Playstation Kordoba/Jugoslavija/Avganistan itd. – model ratovanja”
(R)evolucija
http://www.standard.rs/branimir-markovic-sovjetski-kapitalizam.html
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]
[...] Закон о реституцији и Трећа Србија [...]