Дошло је до серије хапшења. У притвору су: директор РЗЗО, ”црвене беретке”, судија и члан Високог савета судства, политичар-бизнисмен из Ниша и потпредседник ФСС… Са разних страна појављују се различите теорије и различита мишљења зашто се то догађа, који су мотиви да се то сада покреће, на том нивоу власти, пошто знамо да је услов ЕУ притварање ”српског Санадера”.
Разлог за озбиљну серију хапшења и појачану борбу против корупције у последњих седам дана, према сазнањима WikiЊуз-а, налази се у чињеници да је истицао рок до када је градоначелник Јагодине морао да се одрекне једне од две функције – градоначелника или посланика. Пошто је он то одбијао, а пошто је већина унутар владајуће елите напокон постигла сагласност да се поштује овај закон и у овом случају, и нису знали како да га убеде да промени мишљење, овим акцијама су показали шта га чека ако се не одрекне једне функције. И успели су да уплаше градоначелника Јагодине газда Палму. Поднео је оставку на место посланика у скупштини републике.
Газда Палма мисли да је прави разлог притиска на њега то што се јавно противи одржавању Параде поноса и да је циљ хапшење последњег Србина у Србији. Због тога је могуће да се газда Палма освети педерима из Београда тако што ће подржати насилни анти-геј протест на дан одржавања параде. Очекује подршку лобија који се противи реституцији и супституцији. По сазнањима из извора WikiЊуз-а управо је то сценарио који очекују 2. октобра они који политички и медијски подржавају параду и промовишу хомосексуализам. Како сазанаје WikiЊуз у амбасади Јужног Судана, али и од дописника са Вити Левуа (Фиџија), због планиране инвазије на север Космета, план је да се изазову нереди у Београду, да се међусобно сукобе групе грађана које би иначе ишле да бране Космет са полицијом која уместо да иде на Космет мора да буде у Београду. Док слике нереда из дивљег Београда и нецивилизоване Србије буду кружиле светом, покренуће се акција преузимања севера Космета. Због свега што се дешава око организације параде, према сазнањима WikiЊуз-а, група српских хомосексуалаца која жели да са избори за своја људска права, у знак подршке према Србима са Космета којима су такође угрожена људска права, формираће доборовољну војну јединицу и 31. септембра кренути на Космет спремни да се сукобе са војницима НАТО и терористима ОВК. Очекују да им се придруже и малинари. Последња вест за данас долази из Јагодине, касно вечерас примећено је да су на путевима на уласку у Јагодину, са свих страна, кружиле колоне возача камиона са угљем, који су тај угаљ истоварили на путеве и тако блокирали прилазе Јагодини. Како незванично сазнајемо, поред чланова странке Јединствена Србија акцију су подржали и чланови локалног одбора Уједињених региона Србије.
WikiЊуз.њет (није срамота плакати)
Додатак (није WikiЊуз али јесте за плакање, од смеха, наравно):
Трибина: ”Зашто нас је толико незапослених”
”Председник политичког савета Демократске странке (Д.М.) на трибини посвећеној незапослености у Србији саслушао окупљене привреднике, економисте, представнике синдиката и научнике, забележио на папиру најзанимљивије тезе, коментаре и критике, и сада се очекује од председника политичког савета владајуће странке достављање плана – за економски опоравак и смањење незапослености – председнику владе. ” Аг.кмбх
25. 09. 2011
PRESS
KOMENTAR DANA
Veljko Lalić
Ima nešto i u „Britiš kaunsilu”
Kada kralj političkog marketinga Alister Kembel prizna Pressu da ga finansiraju Hašim Tači i „Britiš kaunsil”, onda tu postoje bar dva problema. Prvi: što naša država očigledno i dalje misli da vodi svetski propagandni rat s RTS-om i dvema novinama na ćirilici
I drugi: što postaje sasvim jasno da cela balkanska priča, ipak, nije samo u tome da neki Pametni Alija, Franjo ili Hašim znaju koga treba da plate… Ima nešto i u „Britiš kaunsilu”!
Ja, naravno, nisam pobornik teorija zavera. A ovde i ne vidim neku zaveru. Britanska institucija za kulturu i širenje jezika, jednostavno, plaća svog „kralja rata” da kosovskim institucijama pomogne u stvaranju države. Baš kao što je 1941. platila za stvaranje nove Srbije. Jednostavno, oni se time bave. Pa nije valjda neko pomislio da London daje milijarde funti godišnje da bi strani državljani dobro rešavali testove iz engleskog.
I nema tu neke velike zavere. Naša država zna od marta (tad sam makar ja saznao) da će Britanci ove godine da otvore problem severa Kosova. Iznenadili su nas Nemci, koji valjda uživaju da donose ultimatume u Srbiju. Ali, da prestanemo i mi da se pravimo naivni. Ako želimo saveznika u kosovskom problemu, treba da pogledamo listu zemalja koje nisu priznale Kosovo. I to je to. A ako nas Španija uvede u EU, onda Migel Anhel Moratinos ne treba da dobije titulu počasnog građanina Beograda, već i spomenik. Ali, nek ne brine knez Mihailo…
To se neće desiti dok je „Britiš kaunsila”… I, šta sad da radimo! Britanci angažuju Kembela u medijskom ratu protiv Srbije, baš kao što su angažovali Tejlora, Mastersona i Beneta 1941. Posledice Tejlorovog izveštaja u kojem Čerčila 27. marta obaveštava da je u Srbiji za 600.000 funti uspeo da organizuje puč su – milion i po mrtvih Srba, rasparčavanje zemlje, uvođenje komunizma, ubistvo srpske elite… Praktično sve ovo što danas živimo.
I zato je ovo možda trenutak u kojem vlast treba da se ponaša kao knez Pavle, engleski đak, koji je rekao NE Velikoj Engleskoj. Možda je ovo trenutak u kojem nam treba realna srpska politika i prema svetu i prema Kosovu. I prema nama samima. Možda je ovo trenutak u kojem nam – na godinu dana – ne trebaju ni gej parada, ni EU, ni MMF, jer imamo važnija posla. Možda je ovo trenutak kada moramo da omogućimo našim ljudima na severu Kosova da ostanu da žive dole sa svojim predstavnicima, a ne beogradskim patriotama ili lokalnim kriminalcima. I da znaju da će kad Kosovo pripadne Albaniji, oni da se vrate u Srbiju.
I zato je možda baš sad trenutak za visoku politiku. Ali, treba biti spreman i na puč. Jer „Britiš kaunsil” uvek radi. A Srbi vole stranu valutu…
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/komentar_dana/story/177752/Ima+ne%C5%A1to+i+u+%E2%80%9EBriti%C5%A1+kaunsilu%22.html
Skandal na sudu u Jagodini
Pedofilu samo četiri i po godine za obljubu devojčice
A. Đukić | 24. 09. 2011
Veće Višeg suda u Jagodini, kojim je predsedavala sudija Angelina Matić, osudilo je Dragoslava Petronijevića (61), zvanog Dragi, na četiri godine i šest meseci zatvora zbog krivičnog dela obljube nad detetom. On je u više navrata imao seksualnu vezu sa dvanaestogodišnjom devojčicom J. T. bez roditeljske zaštite.
Hapšenje Dragoslava Petronijevića u aprilu prošle godine
Dragoslav Petronijević u pritvoru je uhapšen 22. aprila 2010. godine od kada je u ćuprijskom pritvoru, gde će ostaće do pravosnažnosti presude. Zatvorska kazna biće umanjena za period koji je Dragoslav proveo u pritvoru tako da će mu ostati nešto manje od dve godine. Kao je sudija navela u presudi Dragoslav je zadobio poverenje deteta, a zatim ga iskoristio.
- Dete je u međuvremenu ostalo bez oca, a živela je u kući optuženog Dragoslava Petronijevića, gde je, dok joj je otac bio živ, brinula o vlasnikovom imanju. Žena iz Paraćina, koja se povremeno brinula o starom ocu Dragoslava Petronijevića, otkrila je obljubu i prijavila policiji. Njoj je bila sumnjiva bliskost između njega i devojčice.
Optuženi već decenijama radi u Nemačkoj, ali je često dolazio u rodni Krušar. Ona je u svedočenju pokušala da brani Petronijevića i kazala je da su bili u emotivnoj vezi i da je on, uprkos seksualnom kontaktu, bio njen zaštitnik – rekao je sagovornik “Blica” iz istrage.
Devojčica je trenutno u hraniteljskoj porodici gde se oporavlja od svega što je preživela. Navodno, ćerka Dragoslava Petronijevića koja živi u Nemačkoj napisala je pismo podrške devojčici gde je rekla da je prošla kroz iste traume sa ocem i to još kao šestogodišnje dete.
http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/278888/Pedofilu-samo-cetiri-i-po-godine–za-obljubu-devojcice
LSV će podržati Vladu
Vojvodini dato maksimalno
E. B. | 25. 09. 2011. – 00:02h |
Nakon dogovora premijera Mirka Cvetkovića i lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, na sednici Predsedništva LSV je odlučeno da će poslanici te stranke podržati zakon o javnoj svojini i zakon o restituciji.
- Podržaćemo te zakone budući da je ono što je predviđeno da Vojvodina dobije Zakonom o javnoj svojini maksimalno što je moglo da Pokrajina dobije prema aktuelnom Ustavu Srbije – izjavio je za “Blic” Bojan Kostreš, zamenik predsednika LSV i narodni poslanik u Skupštini Srbije.
Kostreš je potvrdio da su se Čanak i Cvetković dogovorili da će Zakonom o javnoj svojini Vojvodina pripasti Novosadski Sajam, DP “Gas -Novi Sad”, deo imovine Radio Televizije Vojvodine, rudnik u Kovinu i Petrovaradinska Tvrđava, ali ne i železničku infrastrukturu. Takođe će, kaže, biti vraćena imovina VANU, legati, i sredstva na poslovima rudarstva i energetike, sajmova i drugih privrednih organizacija, zatim, javnog informisanja, zaštite kulturnih dobara, nauke i tehnološkog razvoja i drugih poslova predviđenih Zakonom o javnoj svojini.
- Liga će nastaviti da se zalaže za to da Vojvodina dobija vlasnička prava nad svom imovinom koja je pretežno ili u potpunosti izgrađena, finansirana ili održavana sredstvima pokrajine – kazao je Kostreš, ali je naglasio da Liga ne želi da uskrati podršku Vladi mesec dana pre dobijanja kandidature za ulazak EU.
Stoga je dogovoreno da Liga povuče amandman koji se odnosi na poljoprivredno zemljište, a da se nakon restitucije u roku od tri meseca formira Fond za poljoprivredno zemljište Vojvodine koji će upravljati delom preostale državne zemlje na teritoriji pokrajine.
Na sednici Predsedništva je istaknuto i da će usvajanjem amandmana koje je LSV podnela, Vojvodini pripasti deo poljoprivrednog zemljišta na njenoj teritoriji koje nije u privatnom vlasništvu.
Obezbeđuju se, kao imovina Vojvodine, i sredstva potrebna za ispunjavanje obaveza koje pokrajina ima u skladu sa Zakonom o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine.
Što se tiče podrške zakonu o rehabilitaciji kao i zakonima o železnicama i vraćanju imovine cvrkvama, koji su povučeni iz procedure, Kostreš kaže da će LSV doneti odluku onda kada se ti zakoni vrate na dnevni red.
http://www.blic.rs/Vesti/Politika/279084/Vojvodini-dato-maksimalno
Normalci
Nadežda Milenković
25.09.2011.
Gradonačelnik Jagodine, koji je istovremeno i poslanik u republičkom parlamentnu, a kojeg ni Ustavni sud neće naterati da se odrekne jedne funkcije i time se opredeli za izvršnu ili zakonodavnu granu vlasti, godinama nam je tvrdio da u tom gradu nema LGBT osoba. Naravno, ne treba vam Istinomer pa da znate da laže. Ima ih, sto posto bar desetak posto. Koliko ih ima i u parlamentu, kik boks klubu, na stadionu i gde god da pomislite, a često naročito tamo gde ne pomislite. Sada je, međutim, gradonačelnik Jagodine, koji je istovremeno i poslanik, a kojeg ni Ustavni sud… odlučio da prizna da ih ima dve (i slovima: dve). Nekako baš zgodno, obe osobe su žene i u srećnoj zajednici pa su tako svi ostali sugrađani, a naročito muškarci, a naročito gradonačelnik koji je i poslanik, a kojeg ni sud… potpuno bezbedni. Mislim, seksualno.
Što se, nažalost, ne bi moglo reći i za decu u tom gradu. Jedan pedofil je za seksualno zlostavljanje devojčice upravo osuđen na skromne četiri godine koje se posle žalbe mogu preinačiti na manje, a još sedmorica su u sudskom postupku. Koliko ih još ima, a da nisu procesuirani, ne znamo, ali i ova cifra nudi zanimljiv zaključak – u Jagodini zvanično ima četiri puta više pedofila nego lezbejki. Pa zašto se onda diže tolika dževa oko parade očito bezazlenih lezbejki, a ne oko očito opasnih pedofila? Naročito kad se setimo ”krunskog argumenta” da će, ako se ova parada ne zabrani, sutra paradirati pedofili.
Dizajn: ApostolIstovremeno gradonačelnik koji je i poslanik, a kojeg ni sud… poziva da se svi koji su protiv parade ponosa tog dana okupe u Jagodini? Šta je slogan: ”Dođite porodično i svakako povedite decu”? Niko neće da vas dira. Decu hoće.
Gradonačelnik… (nastavak znate), kako novinari to vole da kažu: ”nije se oglasio ovim povodom”. Kao što se nisu oglasile ni Dveri, Obrazi, 1389, Naši, njihovi, policijski sindikati, crkva, i uopšte tradicionalni branitelji tradicije. Kao što se i inače ne oglašavaju u svim slučajevima zlostavljanja, a posebno seksualnog zlostavljanja žena i dece. To im nije povod da pozovu na protestnu šetnju, da možda sagrade neku sigurnu kuću, makar organizuju građansku stražu da zaštite neku ugroženu ženu, dete. Pomislio bi čovek da će u odbranu tradicije i svekolikog srpskog identiteta barem vikati (jer su deklarativno protiv nasilja) na nekog siledžiju koji seksualno zlostavlja dete.
Ali ne. Džabe ih čekamo da se oko toga oglase i organizuju. To izgleda spada u tradiciju koju oni odobravaju i zagovaraju. A koju su ovekovečile i tradicionalne srpske psovke. Reći: (biiip!) ti dete, pa još ”dete krvavo”! pa još u usta ili dupe! ovde nije skaredno, nije čak ni psovka, više mu dođe kao poštapalica koja se olako i bezbolno izgovori kad vas neko ili nešto iznenadi. Kad se čekić otme iz ruku pa vas raspali po palcu, kad se auto iznenada ugasi, kad ponestane rakije, kad vas obraduju dobre vesti…
Ljudima kojima je to normalno, normalno da im je sve drugo nenormalno. Ali je nenormalno da je ovde postalo normalno da oni imaju ravnopravno pravo glasa. I ne samo glasa nego i stasa, da ne kažem pesnice i kamenice.
http://pescanik.net/content/view/7571/98/
25/09/2011 18:15
Predizborna slutnja
Autor: Dejan Jeremić
„U svakom pogledu
Prošla me je strava
Sad je sve u redu
Može da se spava!“
(Deset ljutih gusara, Ljubivoje Ršumović)
Ovih dana pokušavam da prebrojim uhapšene, osumnjičene, pritvorene, optužene i ostale ene; ne ide mi, uprkos ukrštanju podataka. Jedan je i uhapšen i optužen, drugi samo optužen ali braniće se sa slobode, treći je pak osumnjičen al’ nit ga apse nit optužuju, četvrti je optužen ali mu još nisu ušli u trag, ovom petom su na tragu i tek će mu pisati optužnicu, na šestog se sumnja, sedmi je… zabrojah se! Patuljci su tu, i Snežana sa njima. Ako Dačić ovako nastavi, do aprila pohapsiće pola biračkog tela.
Kad god u vazduhu zamirišu izbori, pravosuđe i policija prebacuju normu. Za Koštuničinog vakta Srbija se obračunala sa onolikim mafijama, redom od piljarske do pilićarske, u sivoj jeseni i po ciči zimi a pred januarsku zoru tadašnjih izbora. Kako se tada radilo, kad se setim. Udarilo se u srce mafija (glava nikad nije bila interesantna), za nove lisice Dragan Jočić raspisivao tender. Posle hapšenja, podrazumeva se, izašli smo na biračka mesta. Svi znamo kako su na sudu prošle „mafije“ a kako bez suda njihove glave.
Nekako mi ovi dani liče na već proživljene, stalno gledam, čitam, slušam o kriminalu kome se svakodnevno staje za vrat. Jer, kriminal je uvek u modi. Stajanje za vrat je tek sada modni trend. Veliko spremanje Srbije najčešće počinje konfekcijom jesen-zima sa ozbiljnim namerama da čišćenje bude završeno na pragu sezone proleće-leto. Tada će već sve biti gotovo a mi ćemo prati kažiprste od onog nevidljivog mastila.
Čim su se s početka septembra Sretko Kalinić i Miloš Simović obreli u sudnici slutilo je na toplo miholjsko leto. Podgrejano je hapšenjem komandnog sastava JSO, stavljanjem lisica na ruke Draganu Đorđeviću iz FSS-a i Svetlani Vukajlović iz RZZO. Reklo bi se da je ove jeseni berba bila dobra, ovi su obrali bostan: četvorica s beretkama, jedan s fudbalskom loptom i jedna s vakcinom. Biće ih, kažu, do svetog Nikole još. Posle posta očekujmo nova imena iza rešetaka, nove Kalinićeve i Simovićeve laže i paralaže, nove istine o nekom Ćokiju i Ćoravom naručiocu Đinđićevog ubistva, nove lažove na suđenju njegovim ubicama… I sve to u sezoni svinjskog gripa protiv kojeg se nećemo vakcinisati. Gripozni ulazimo u predizbornu ćutnju.
Bez pretenzija da utvrđujem ičiju krivicu – valjda ovi koji hapse znaju šta rade – konstatujem brzinu i odlučnost koji su nedostajali u vremenu koje nije nosilo teret političkih kampanja. Sada, kada se partijske i stranačke aktivnosti zahuktavaju, došlo je na red raskrinkavanje dvanaestomartovskih zaverenika, lažnih svedoka, lakomih na mito i korupciju. Odreda padaju kao snoplje, nestaju kao u Ršumovoj pesmi. Koincidencija ili osmišljen politički marketing čiji se slogan s nestrpljenjem čeka?
I po cenu da mi se pripiše malicioznost ne prestajem da se divim (istovremeno i čudim) iznenadnoj revnosti kojom se obračunava sa davno utvrđenim činjenicama. Da su ona četvorica s beretkama učestvovala u pobuni JSO znali smo još pre osam godina a lažima one petorice sa istim kapicama na suđenju Đinđićevim atentatorima smejali smo se pre četiri leta. Ni poigravanje fudbalskom loptom i špricevima nije od juče. Ali, juče nije bio pravi trenutak. On je došao sada i takvih će, slutim, biti do nikoljdanskog posta još.
Šta će biti potom? Ništa. Za zimskim, osiromašenim slavskim trpezama prepričavaćemo uspešne akcije vlasti koje, naravno, nikakve veze neće imati sa prolećnim izlaskom na birališta. Deci ćemo pred spavanje pričati bajke o Snežani i sedam patuljaka, o Ivici i plavoj marici, o nestanku deset ljutih gusara a nemo posmatrati kako marketinške agencije prodaju svoje političke proizvode. A umesto onog što nam jedino preostaje, da u glasačke kutije udenemo glas kao polovina biračkog tela koja još ostane na slobodi skrhana gripom, možda odlučimo da ostanemo u toplom i poštedimo glasne žice koje su najčešće odjekivale kao nemušti jezik. Slutim ćutnju, u ćutnji je slutnja.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/predizborna_slutnja.46.html?news_id=224408
Volter, Džajić i dr Tomica
S vremena a na vreme
Autor: Milinko Bujišić
Pričalo se, priča se i sada, da su u stara posleratna komunistička vremena, novinari nosili kožne mantile, kožne čizme i kačkete, iste kao i državni bezbednjaci, i da su imali pravo da uđu gde hoće, da saslušaju koga hoće, i da, ako treba, privedu tamo gde treba. Ali nisu imali pravo da objave ništa netačno osim ono što sud dokaže. Izuzetak su bili ideološki neprijatelji o kojima se moralo pisati sve najgore pa makar bilo i netačno. Za zasluge novinari su, pored odeće i obuće, dobijali i policijske i vojne činove.
Nekim slučajem rođen sam kasnije pa nisam stigao da dobijem odeću, obuću i činove, ali sam imao priliku da upoznam te novinare, čak i da radim sa njima, ali nisam od njih mogao da naučim.
Razvijem samoupravljanja, postojeća novinarska prava su svima ukinuta, tako da smo imali mali kreativni prostor u pisanju. Naš posao je bio sveden samo na pisanje onoga što je tačno, a svaka se ličnost i svaka institucija morala poštovati. Za nas telentovane nije tu bilo mesta.
Ali to nije dugo trajalo. Razvojem tržišta, razvijala se demokratija. Da li se sama od sebe razvijala, da li smo je mi takvom stvarali – ne znam, ali mi smo za poslednje dve i po poslednje decenije stekli takvu slobodu da imamo pravo ne samo da saslušavamo i privodimo već i da sudimo i osuđujemo. Pravosudni organi su, po nama, samo tu da to stave ili ne stave u zakonske okvire. Mi mnogo ne verujemo zakonima pa zato sav posao uglavnom završavamo sami i ne interesuje nas baš mnogo šta će pravosuđe da uradi.
Moram da priznam da se mi novinari ne bismo sami izborili za ovoliku slobodu pisanja da nam u tome ne pomažu mnogi stranački lideri i državni činovnici smešteni u neke nevladine organizacije, kao i nevidljivi ljudi iz raznih službi koje mi nazivamo „izvorima bliskim istrazi“.
Navešću samo dva slučaja iz naše skorije novinarske prakse, koji će sigurno biti zapamćena i koja će se uzimati za primer slobode pisanja. Jedan je slučaj Dragana Džajića, a drugi dr Tomice Milosavljevića. Obojicu smo „izvukli na naš teren“, provukli ih kroz naše ruke i kroz naše rotacione mašine i elektroniku, optužili ih i presudili im i sad pažljivo pratimo rad pravosudnih organa kako ne bi doneli drugačije odlike od naših. Uostalom oni su već osuđeni sa naše strane. I ne samo oni već i njihovi preci i potomci. Što se nas tiče, sad sud može i da ih proglasi nevinim.
Skoro sam imao polemiku sa jednim uglednim intelektualcem, koji ne zaslužuje ni ime da mu pomenem, koji me je pitao zašto ne sačekamo da se završi istraga oko vakcina, koju traži i profesor Milosavljević, pa tek onda da objavimo ko je kriv. Pitao sam ga šta ako istraga pokaže da nije kriv, šta onda da pišemo?
Moj sagovornik je tvrdio da je afera oko vakcina „izvučena na površinu“ kako bi se zataškale mnogo veće afere. Šta je osamsto hiljada evra prema milijardi koja je, prema informacijama iz Evropske unije ukradena kroz javne nabavke za samo godinu dana?, pitao me. A onda je rekao da su vakcine bile posao jedne ozbiljne i najveće naše domaće privatne firme, a ta firma se ne dogovara sa ministrima već sa malo većim igračima u ovoj državi i da verovatno preko vakcina „prebija“ neke nenaplaćene račune iz izbornih kampanja.
Rekao sam mu da me to ne interesuje, da smo mi odabrali profesora Milosavljevića za glavnog krivca i ne ispuštamo ga tek tako iz ruku, jer je bolje vrabac u ruci nego Frankfurt na Majni.
Ugledni intelektualac, koji važi za nekakvog poštenog čoveka, pitao me zašto ne napadnemo ministre Francuske i Nemačke koji su za sve građane kupili vakcine i bili su srećni kad je prestala pandemija svinjskog gripa pa su mogli da ih bace. Malo sam bio iznenađen i obećao sam da ćemo se njima vrlo brzo pozabaviti čim završimo sa našim vakcinama, odnosno čim osudimo sve one za koje smatramo da treba da budu osuđeni.
U nastavku polemike intelektualac mi je rekao da Francuzi imaju poslovicu „Volter se ne hapsi“ i da je Džajić u sportu, a profesor Milosavljević u medicini ono što je Volter bio u literaturi. Rekao sam mu da mi nismo Francuzi niti će kad to biti i da je Volter imao sreću te nije rođen kod nas.
Kad je moj sagovornik počeo da priča o stanju u zdravstvu pre nego što je profesor Milosavljević postao ministar i da mi pominje kako nije bilo ni lekova, ni aparata, ni opreme i da su ljudi operisani bez anestetika, vezivani konopcima za krevet i ušivani kanapima kao stoka, prekinuo sam ga i pripretio mu da ću ga „uzeti u rad“, pa će proći kao i njegov branjenik.
Ispričao sam mu primer kako sam dobio zadatak da jednog, navodno poštenog, čoveka „provučem“ kroz sredstva informisanja kako bi ga malo ućutkali jer je glasno počeo da priča ono što svi misle. Kad sam objavio tekst video sam da je sve tačno što sam napisao o njemu i o njegovoj deci i ženi i da je sve tu od zla oca i od gore majke. Nije završio na sudu već na psihijatrijskoj klinici gde mu je i bilo mesto.
Na kraju mi je takozvani intelektualac rekao da će Džajić i Tomica biti ono što su bili i što jesu i bez nas i sa nama.
Odgovorio sam da ćemo i mi biti ono što jesmo dok se nešto ne promeni.
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/volter_dzajic_i_dr_tomica.46.html?news_id=224413
26. 09. 2011
PRESS
komentar dana
Miloš Garić
Radio London
Ima li išta besmislenije od toga kada se političari u Srbiji pozivaju na evropske vrednosti (u daljem tekstu – „e.v.”)? I sad, nije da me ovo pitanje baš toliko strašno progoni, ali hvatam sebe kako u poslednje vreme opsujem svaki put kada neko od naših krene da se kune u „e.v.”
Srbija je, kažu, privržena evropskim vrednostima. Aha, pa lepo! A šta to, izvinjavam se, tačno znači? Zna li neko da nam objasni? Evo, gledam Jadranku Kosor, svežu i rumenu Evropljanku, i ne znam da li bi po njenom liku i delu trebalo da merim svoj „e.v.”. Ili možda to treba da uradim slušajući evropski nastrojenog Jadrankinog prijatelja Hašima. Pa ti ljudi su u samim temeljima današnje Evrope, ma koliko to jezivo zvučalo. Jer lepo je kada pod „e.v.” podrazumevaš rimsko pravo, Mikelanđelovog Davida, De Gola i Bakingemsku palatu. Ali šta ćemo sa pedofilima u holandskom parlamentu, fašistima u mađarskoj vlasti ili seksualnim manijakom Silvijom?! Hrvatska poglavnica i njen narko-kolega iz Prištine su tu van konkurencije.
A mi se ponašamo tako kao da znamo bolje od svakog Engleza ili Nemca šta su to evropske vrednosti. Još kad Boža Đelić izađe onako ozbiljan, pa se namršti govoreći o našim stremljenjima ka „e.v.”! Čovek prosto ne može da se otme utisku da on zna o čemu priča. U tome je od ministra Bože bolji možda samo evropski ponavljač Vučić. Ali, neka njih i njihove Evrope…
Nego, zanimljiva su ova ponovna otkrića o akcijama MI6 u Srbiji. Britanci još od Čerčila nikako da nam se skinu s vrata. Upregli su se, evo, svojski da isteraju stvar i za račun Tačija i ekipe. I sad, da se ne radi o Englezima, pa da čovek i pomisli da je u pitanju neka mržnja. Hrvati, Albanci, Mađari, Nemci… Dug je spisak naroda za koje imamo pun kofer razloga da smatramo da nas mrze. Ali sa Britancima je drugačije. Za njih je to, bez dileme, samo posao.
Zato bi trebalo da, dok ne nađemo odgovor na pitanje zašto nas mnogi mrze, da naučimo nešto od Engleza i prestanemo da se nerviramo zbog toga. Jer oni su apsolutno svesni koliko ih ostatak sveta ne podnosi, ali zbog te činjenice ne daju ni pet para. Taman posla da se zbog toga stide. Koliko god bili omraženi zbog svoje urođene arogancije i teškog odsustva emocija Englezi to ne smatraju za problem. Netrpeljivost kod drugih smatraju samo za još jedan dokaz svoje superiornosti. A ne obaziru se na tuđe mišljenje iz vrlo jednostavnog razloga. Oni ga ne uvažavaju. I potpuno su ubeđeni da znaju zašto ih ne volite. Jer su bolji od vas. Kladim se da Jadranka Kosor razume o čemu pričam…
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/komentar_dana/story/177896/Radio+London.html
[...] WikiЊуз [...]
[...] WikiЊуз [...]
[...] WikiЊуз Like this:Свиђа ми сеБудите први коме ће се свиђати ово . [...]
[...] WikiЊуз [...]
[...] WikiЊуз [...]
[...] WikiЊуз [...]
[...] WikiЊуз [...]
[...] WikiЊуз [...]