NEBOJŠA MALIĆ: Nešto poput 5. oktobra

 

(…) Elem, ovih dana su se širom Amerike pojavili demonstranti koji vrše „okupaciju Volstrita”. Kažu da predstavljaju pobunu 99 odsto stanovništva protiv jedan odsto bogatih i moćnih koji pokradoše sve što stignu. Imajući u vidu obim pljačke iza koje stoje bankari i špekulanti sa Volstrita (npr., firma Goldman Saks, od milošte zvana „džinovska vampirska lignja” koja sisa krv iz svega što dohvati), teško je reći da nemaju razloga da se bune. S druge strane, posmatrači opravdano sumnjaju u legitimitet „nezaposlene omladine” koja živi od apanaža svojih roditelja i u stvari ne može da dobije pošten posao sve i da takvog ima jer za to naprosto nije kvalifikovana. O čemu se radi?

Pre dve godine je Ameriku potresao talas demonstracija takozvane „Čajanke” (TEA Party). Inspirisan epizodom iz rane američke istorije – kada su pobunjenici protiv engleske krune pobacali čaj sa brodova u bostonskoj luci jer su na njega morali da plate izvoznu carinu – demonstranti su se bunili protiv visokih poreza i nekontrolisane državne potrošnje predsednika Obame, kojeg su (s pravom) smatrali socijalistom. Engleska reč za čaj (tea) postala je skraćenica za „dosta više poreza” (Taxed Enough Already). Pošto u Americi, zbog karakteristika izbornog sistema, postoje samo dve velike partije – demokrate i republikanci – većina pristalica „Čajanki” je na parlamentarnim izborima u jesen 2010. glasala za republikance.

Dihotomija između demokrata i republikanaca je u suštini lažna. I jedna i druga stranka prave se da zastupaju običnog čoveka a u stvari rade za interese velikih donatora. Dok se republikanci prave da su konzervativni i štite porodicu i imovinu, demokrate se prave da su liberali i navodno štite sijaset „ugroženih manjina”. A u stvari je sve kao kad gledate kečere: lažirano, dogovoreno, inscenirano, sređeno tako da se „ne talasa” i da na kraju dana vuci budu siti a ovce nemaju pojma da nisu na broju. I jedni i drugi vole da ratuju po inostranstvu, da dižu poreze na sve i svašta a „svojima” dele šakom i kapom. Jedina razlika je ko dobije pare od države, što dođe potpuno svejedno onima od kojih se pare otimaju kroz sve veće poreze i besomučnu inflaciju. Ionako ih niko ništa ne pita.

GLUPOST „OKUPACIJE” Sve velike korporacije su postale velike tako što su plaćale harač državi, bilo kroz lobiranje bilo kroz razne programe „socijalne odgovornosti”, dok su u zamenu dobijale zaštitu u vidu subvencija i propisa koji su postojeću i moguću konkurenciju gušili pod planinama papirologije. Elem, i politička i profiterska klasa su se u potpunosti odvojile od naroda na čijoj grbači žive. Zvuči poznato?

U takvoj situaciji na scenu stupa „Okupacija”, koja izmiče jednostavnoj kvalifikaciji. Ima tu i razmažene dece koja nemaju pojma za šta se bore, ali znaju da je revolucionarna pobuna u modi. Ali ima i obespravljenih, opljačkanih, prevarenih, na ulicu izbačenih radnika čiji su šefovi za propast firmi nagrađeni velikim bonusima. To je kao velika cirkuska šatra pod kojom se našla papazjanija ideologija, od komunista do slobodara, od kojih su neki sasvim razumni a neki potpuno sumanuti. Mogu li uopšte oko bilo čega da se slože, nije sasvim jasno.

Jasno je, međutim, da politička pozadina demokrata već pokušava da preuzme „Okupaciju” i pretvori je u svoju verziju „Čajanki”. Među demonstrantima je već viđen demagoški filmadžija Majkl Mur. Podršku im daje fondacija Adbasters (Adbusters), koju finansira niko drugi do nama dobro poznati „humanista” Đerđ Soroš.

CEO TEKST:
http://standard.rs/vesti/36-politika/8588-neboja-mali-11-godina-posle-petog-oktobra-ili-zato-se-pobune-zavravaju-prevarom-prevarenih-.html

7 реаговања на NEBOJŠA MALIĆ: Nešto poput 5. oktobra

  1. Varagić Nikola каже:

    BRANIMIR MARKOVIĆ: SOVJETSKI KAPITALIZAM

    petak, 04 novembar 2011

    Konzervativci Srbima izgledaju kao najveći utopisti i pored toga što je jedino takve „klasične“ nacije ekonomska kriza mimoišla

    „Istina je da slobodne nacije
    gaje simpatije jedna prema
    drugoj.“

    Petar II Petrović Njegoš o
    Crnogorcima, Francuzima
    i Amerikancima

    Pogledah slučajno pre neko veče gostovanje Majkla Mura na Sienenu povodom protesta ispred Vol Strita. Beše (ne)očekivano inspirativno. Ne baš slučajno, prethodno veče sam pogledao Sarapinu emisiju na Studiju B zbog „sučeljavanja“ tri možda najparadigmatičnija intelektualca (sa ili bez navodnika po ukusu) minulih dekada – sociologa Ratka Božovića, kralja mrsomuđenja iz dekade sedamdesetih, dramaturga Nebojše Pajkića iz pubertetski osebujnih osamdesetih kad je bilo in da se misli svojom glavom, pa makar i ludom, i besprekorno korektnog, bezličnog i dosadnog urednika Panovića Danasovskog – sadašnje.

    Panović i Božović su bili odličan dekor i kontrast Pajkićevim rakijski originalnim i skandaloznim mislima. Teme ovog teksta biće jedna Pajkićeva i nekoliko Murovih misli a ideološka konstrukcija za danas je da se više, tj. odavno ne zna šta je levo a šta desno.

    Kod Mura (u ovoj emisiji bar) ni traga od „socijalizmolikosti“ i i-riba-i-devojka zahteva [i], karakterističnih za „okupatore“ Vol Strita (i smanjenje poreza i silna državna davanja), kod Pajkića ni traga od nacionalizma.

    Elem, deklarisani levičar Mur je današnji poredak u domovini mu nazvao sovjetski kapitalizam (u jasno negativnom kontekstu je „sovjetski“ a ne „kapitalizam“) ilustrujući ga svojom frustracijom identičnom mojoj kad u gradovima današnje Jevrope na svim trafikama nalazim jedino amstel i hajneken, dva piva koja najviše mrzim (em su skupa em bućkuriš) i samo otrove iz Koka-kolinih fabrika (zašećerene pljuvačke zvane sprajt i surogata našeg samoupravnog jupija zvanog fanta – tada još nisam skontao da je Koka-kola kupila i Hajneken).

    Ni za vreme Tita nije bilo samo BIP-ovog piva, bilo je bar još jelena i jagodinskog.

    Mur se, frustriran što danas u njegovom gradu postoje supermarketi, pića, lanci restorana i džank fuds samo jedne jedine kompanije, upitao gde je nestala ona Amerika ličnog preduzetništva, ideja, konkurencije, raznolikosti (Amerika „nepodnošljive lakoće življenja“ koju smo mi Srbi voleli, kojoj smo se divili i uz čiju kulturu odrastali).

    Slično pitanje sebi postavljam svakodnevno u eks-Miškovim radnjama, u kojima nema čak ni zelenog pilsa, a kamoli BIP-ovog kvasa – samo hemijski napici one and only Apatinske pivare, poput piva sa ukusom limuna (odlično bi išlo uz jagode sa ukusom češnjaka).

    LEVIČAR I KONZERVATIVAC Moja vizija kapitalizma (i demokratije kao od njega nedeljivog aspekta), za koji sam se borio za vreme Titove i postitove tiranije bila je sasvim drugačija. Brat iz još jedne od bivših (poput naših) nekada bratskih slobodnih nacija nastavio je da se jada.

    Prvi put u celokupnoj istoriji prosečan Amerikanac nema novca da školuje decu (nama bar nije prvi put). Šta Amerika pravi od sebe, kakva će biti budućnost Amerike (nacije koja svoj primat ipak još uvek bazira na tehnološkoj superiornosti, tj. inovacijama i „mozgovima“), sa popupismenom neznavenom svetinom kao budućim preovlađujućim stanovništvom, upitao se simpatični debeljko, očigledno zabrinut za sudbinu svoje nacije. Već iz ovog pasusa jasne su osnovne karakteristike diskursa koga se Mur dosledno drži. Određen jasan socijalni problem ilustrovan životnim nedaćama i nepravdama prema konkretnim pojedincima odmah stavlja u kontekst zajednice i problematizuje moguće posledice pojedinačnih nepočinstava na budućnost čitave države, ekonomije i nacije.

    Ovaj levičar ustvari dosledno nastupa kao najkonzervativniji branitelj nacionalnih vrednosti ovekovečenih u sintagmama american way of life i american dream. Dosledan pre-vratnik (da se vrati ono što je bilo pre, re-evolution).

    Kao zagovornik zagubljenih izvornih principa kapitalizma – liberalnih vrednosti i jednakih šansi za sve – Mur se pita kako (i zašto) je doskoro američki radnik, pošteno radeći za svoju kompaniju, napredovao zajedno sa kompanijom (kupovao dobru, pa još bolju kuću, kola, školovao decu…), dok danas napreduju samo kompanije? Uzrok socijalne i ekonomske katastrofe njegovog Milvokija i obližnjeg Detroita vidi u bezumnoj alavosti kompanija.

    Dženeral motors je, prema njegovim rečima, imao decenijama stabilan profit od četiri („nečega“ verovatno milijarde, ne sećam se tačno) dolara, a onda se neko iz menadžmenta setio da bi imali pet milijardi kad bi fabrike dislocirali u azijske zemlje jeftine radne snage, što su i učinili. Rezultat – potpuna propast lokalnog stanovništva.

    Mur u vezi s tim postavlja jedno vrednosno pitanje, a moje misli s tim u vezi drugo, koje zadire u zaboravljeni imovinsko-pravni aspekt samog koncepta nacija. Prvo pitanje (tj. Murovo) je – šta se konkretno menja u životu vlasnika fabrike kad, umesto apsurdno ogromnih četiri zaradi još apsurdnijih pet milijardi dolara? Da li kupuje (tj., da li uopšte postoji još) bolji kavijar, da li posećuje još skuplje hotele, vozi još bolja kola, jahte i avione itd. nego pre – i da li ima isto toliko ili još manje vremena da konzumira svoja apsurdna bogatstva? A naročito – vredi li taj boljitak onolike patnje koju su izazvali sopstvenim sunarodnicima (dabogda imao, pa nemao, kao mi od 90-tih pa nadalje)?

    Jedan od glavnih razloga zašto je Amerika postala to što je još uvek je protestantska etika štedljivosti, radišnosti i nerazmetanja. Etos koji oličava vlasnik skandinavske Ikee, koji – za razliku od, recimo, ruskih tajkuna, arapskih šeika ili Karića/Miškovića/Mitrovića, Marovića/Barovića, ili onog hrvatskog idiota što je naleteo gliserom na parkiranu jedrilicu, ubio dvoje Italijana, pa nije uopšte zvao hitnu već advokata – vozi prosečno star automobil, živi u kući bez gipsanih ornamenata i ponekad biciklom ide na posao.

    AMERIKOLIKI VS. AMERIČKI Razumno je pretpostaviti da je porast šeikolikih američkih bogataša srazmeran brzini procesa kojim Amerika prestaje da bude to što još uvek jeste. Ne baš polako ali sasvim sigurno je prestižu zemlje u kojima žive amerikoliki radišni, kreativni i skromni bogataši, za koje rade radnici verni svojoj kompaniji kao nekad američki jer napreduju zajedno s njom – Koreja, Kina, Indija, Čile ili Japan.

    Drugo, imovinsko-obligaciono pitanje je – imaju li kompanije i bogataši i neke obaveze prema sopstvenoj naciji, koja ih je uostalom i stvorila?

    Imam utisak da ideologija neoliberalizma, veličajući ekonomske slobode i svet „odumrlih država“, bez granica, moralnih imperativa, obaveza i administrativnih prepreka zaboravlja neimenovani temelj, fundament, kontekst, na kojem je tradicionalni liberalizam počivao i bez koga je nemoguć. Neimenovan na sličan način na koji, na primer, u američkom ustavu nije eksplicitno naznačeno da je brak zajednica isključivo žene i muškarca, a kao što se u pomorskim zakonicima nigde ne definiše šta je more. Naime to je doskoro bilo toliko jasno svakome da se podrazumevalo.

    Multinacionalne kompanije i banke, ti nomadski varvari, osvajači i pljačkaši našeg doba, se u vezi sa svojim obavezama posredstvom (svojih) ideologa neoliberalizma prave blesavi na isti način na koji gej-aktivisti kažu da „nigde ne piše“ (u ustavu SAD) da je brak zajednica samo između muškarca i žene, a „tročetvrtinske glave“[ii] , nemajući dovoljno moždane mase da problematizuju sam pojam braka, tj. šta jeste/a-gde- piše- da- nije (ako nije samo) zajednica žene i muža, kažu „pa jeste, stvarno ne piše“.

    Elem, taj misteriozni zaboravljeni temelj i kontekst svih pisanih i nepisanih pravila i prvenstveno ekonomskih znanja je nacionalna država. Skraćeno – država! Ona nacionalna kojom upravljaju i prema kojoj imaju obaveze podjednako svi građani države, dakle i bogataši.

    Razvod države, tj. onih 99 odsto stanovništva, kako je lucidno definisano u „okupatorskom“ Vol Strit protestu i jedan odsto bankara i bogataša morao bi proteći kao razvod prosečnog muža i prosečne žene, dakle nikako kao u Murovom Milvokiju ili u mnogim loše privatizovanim firmama Srbije.

    Prosečan zaposleni muž (slično kompaniji i banci) lako kvantifikuje svoja davanja i ulaganja u porodicu odrescima plata, profita i sl., dok je domaćici/zemlji to nemoguće. Stan ipak po pravilu pripadne ženi-majci.

    Iz razloga sličnim ovom, „… broj stvari čija unutrašnja logika negira tržište je u stvari jako veliki, otprilike onoliko velik koliko se protežu nadležnosti današnjih država“. [iii] Ekonomski doprinos porodici majke i domaćice jednostavno je nemoguće kvantifikovati.

    Zašto onda ne bi, prema istoj analogiji, i imovina recimo Dženeral motorsa, u koju su živote i rad uložili njegovi američki radnici ili Delta Miška u sličnoj proporciji ostala građanima (pokretu 99 odsto) – tj. tradiconalnoj (sve manje postojećoj) nacionalnoj državi (muž ne može da šmugne kod mlađe sa svom imovinom tek tako, ma koliko jedini zarađivao, a u vezi sa dislociranjem kapitala je upravo o tome reč)?

    Eto zašto više nema nacionalne države.

    ŠTA KAPITAL DUGUJE Ovde dolazimo do teme koju sam očajno nejasno obradio (skoro niko ne kapira) na primeru Ustava Crne Gore kao modela za sve protektorate Ilirika a verovatno i šire [iv]:

    „Imovinsko-pravno utemeljenje koncepta nacionalnosti/državljanstva u srpskoj javnosti je sasvim zanemareno. Pravo na državljanstvo proističe iz koncepta privatnog vlasništva koji je u temelju evropske civilizacije (i svih iz nje nastalih). Na suštinski isti način na koji građanin pojedinac nasleđuje od svog oca, dedova i rođaka njive, stanove, kuće i sl., uglavnom bez neke lične zasluge, i građanin, kao sastavni deo nacije (svih građana države) bi trebao da nasledi zajedničku svojinu koju su napravili njegovi preci – „akcije“(deo vlasništva) puteva, mostova, rečnih tokova, instalacija, parkova, pristana, nasipa, podzida, kanala za navodnjavanje… i ostalih tekovina koje su nekad divlju zemlju pretvorili u uređenu“.

    Za našu današnju priču značajno je da kapitalista ulaže u „nekad divlju zemlju tek kad se pretvori u uređenu“. Svaki stranac kapitalista posredno i neposredno koristi tuđu imovinu (puteve, pruge, uređena zemljišta i vodotokove) i tekovine (obrazovanu i civilizovanu radnu snagu, da ne kažem „oruđa koja govore“, na primer) bez kvantifikovane naknade za minuli rad generacija koje su stvorile uređenu zemlju i civilizovane ljude u njoj. Jedina naknada je zajednički interes stanovištva/nacije i investitora/kapitaliste.

    Nije li apsurdno što strani kapitalista, kad suprotno interesu stanovništva odluči da dislocira biznis (zbog za milijardu nečega većeg profita), sme da ostavi za sobom opustošenu ruiniranu ledinu i stanovništvo bez sredstava za život – bez ikakve naknade, kao stočari kad ispasu pašnjake ili varvari kad poharaju zemlju?

    Kod domaćih kapitalista situacija je još apsurdnija. Nemoguće je kvantifikovati zasluge zajednice/nacije za samo njegovo postojanje takvim kakav je – civilizovan, uhranjen i obrazovan – i uslove koje mu je zajednica/nacija pružila u najširem smislu. Takvu kvantifikaciju u civilizovanom svetu zamenjuje patriotizam i moral. Bez te dve „prevaziđene“ komponente zajednica/nacija je bukvalno ekonomski oštećena. Između Kapetan-Miše i Miškovića razlika je suštinska. Kako izvući iz varvarskih Miškovića ono što su civilizovani kapetani Miše osećali kao moralnu obavezu i patriotsku dužnost? Nedostatak morala i patriotizma ne bi smelo da znači da ološ (menadžment Dženeral Motorsa/Mišković) može da ne da ono što je čestit svet (Ford/Kapetan-Miša) dobrovoljno davao. I još da uništava zajednicu nekažnjeno.

    Šta nam je činiti nakon doslovno ostvarenog manifesta, „otvoreno komunistički“ izloženog davno u pesmi „Imagine“ Džona Lenona („Imagine there’s no countries… Imagine no possessions… no religion too… the world will be as one..“)? Prihvatanje realnosti?

    „Desničar“ Pajkić reče, praćen tupim pogledima i sleganjem ramena prisutnih u emisiji, da „države više ne postoje“, što pre prestanemo da se zavaravamo biće nam navodno lakše. Ostaju nam samo porodice.

    „Levi“ naivni i glupi Ameri bi, međutim, da se vrati ono što je bilo pre (skraćeno prevrat). Stara dobra nacionalna država kojom građani upravljaju, kapitalizam u kome radnici napreduju zajedno sa kompanijama i demokratija kao nekad. Virus nacionalizma odavno drma intelektualniji deo svetske levice (ne brkati sa našim palaničkim epigonima Suzane Zontag a ni sa pojmom „nacionalizam“ u srBskoj interpretaciji).

    Na sabornost je nedavno pozvao i Slavoj Žižek, i to baš okupatore Vol Strita, pozivajući ih da ne odbacuju sledbenike Čajanke, ma koliko im izgledali glupi, a jedan nemački vrlo ekstravagantni levičar odavno je rekao: „Stidim se ako je čovek kao denacionalizovani kosmoplita stigao dotle da zviždeći u zadnjoj rupi kuka za stabilnom nacionalnom državom“. [v]

    Konzervativci danas Srbima izgledaju kao najveći utopisti i revolucionari (u prevodu na srpski – budale) i pored toga što je „realnost“ da je jedino takve klasične nacije „nacionalističkog“ kapitalizma (kompanija poput Tate, Mitala ili Beka u vlasništvu domaćih) aktuelna ekonomska kriza mimoišla (Japana i Čile, i pored zemljotresa i silnih prirodnih katastrofa, Južnu Koreju, Indiju, Kinu, Tursku, Brazil, Island…)

    __________

    Napomene:

    [i] „Što se samog spiska tiče, on je zdravom razumu odavno rekao laku noć. Kako će da funkcioniše sistem gde se slobodno kreću ljudi, a ne roba – zar to neće učiniti robu skupom, a ljude jeftinim? Odakle treba da dođu sve te silne pare? Koja je svrha povećanog minimalca ako je garantovana zarada za nerad? Zašto da se grade drumovi kada se ukida benzin, i kako da se ukine benzin, a da se istovremeno ugase nuklearke? Ko će da plati doktore i profesore, kako bi medicina i obrazovanje bili ‘besplatni’? Ima li gde mogućnosti da radnik istupi iz sindikata? Čak ni Kardelj nije svoj sistem radničkog samoupravljanja shvatio ozbiljno, a evo američka omladina (i Soroš!) hoće da ga sprovedu kod sebe.“ Nebojša Malić: Pobuna i prevara, http://sivisoko.blogspot.com/

    [ii] Vidi: http://trzisnoresenje.blogspot.com/2011/10/ows-ponovo.html

    [iii] http://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_content&view=article&id=673:kritika-ideologije-i-neoliberalizam&catid=37:ideologija&Itemid=57

    [iv] http://branali.blogspot.com/2011/03/2007.html#!/2011/03/2007.html

    [v] Klaus Tevelajt: „Playstation Kordoba/Jugoslavija/Avganistan itd. – model ratovanja”

    (R)evolucija

    http://www.standard.rs/branimir-markovic-sovjetski-kapitalizam.html

  2. Varagić Nikola каже:

    Небојша Ромчевић, драмски писац

    Ове сезоне се носи револт

    На локалним изборима у једној од централних градских општина победу је однела једна странка. Њен подмладак покушава да направи коалицију да би успоставио власт са странком аутсајдера и пијанаца. Предводник те странке пристаје на коалицију ако му удају ћерку која је, иначе, промискуитетна. Уз пут траже да им се дају атрактивни пословни простори. Наступа ценкање, у фазону: локални избори су избор локала, а не победа. Цео догађај се претвара у апсурд. И удавача, наравно, има своје услове: жели мужа Београђанина, а с обзиром да је страначки младожења из провинције унајмљује глумце који ће тумачити његове родитеље, старе Београђане… Ово је кратак садржај новог комада Небојше Ромчевић „Својта”, који ће ускоро, у режији Николе Завишића, бити премијерно изведен на сцени позоришта „Бошко Буха”, у Београду. Играју: Милорад Мандић Манда, Милош Влалукин, Анастасиа Мандић, Александра Симић, Катарина Марковић, Горан Јевтић, Андрија Милошевић и други.

    Драмски писац Небојша Ромчевић поново својим смелим сценским заврзламама, без пардона, упире прстом у многе догађаје, појаве, проблеме који тиште све нас. Сатирична представа „Својта” о подмлатку политичких странака само је наставак његовог особеног драмског стваралаштва.

    Из наслова комада „Својта” наслућује се тема. Зашто драма са оваквим „заплетом” ?

    Не могу да замислим којим жанром осим комедије би се могло говорити о нашој друштвеној стварности. Морате све више да стилизујете комедију не би ли она била комична у односу на већ комичну стварност. Термин „својта” подразумева групу која не прави разлику на расној, верској или на полној основи. Једино што их везује је интерес, а то је начин на који српска елита схвата модерни капитализам. У Србији су остале само празне љуштуре идеолошких, моралних и других несугласица, а наше је становништво подељено на тлачитеље и тлачене. Очигледно то више није само српски проблем. „Својта” је заправо метафора на локалном нивоу онога што се догађа на глобалном. То код мене има вид комедије, која има некакву функцију протеста. Нисам наиван да мислим да позоришни текстови имају велике домашаје, али су ипак нека сатисфакција људима који слично мисле. Да дођу, виде представу и схвате да нису усамљени. Да нису пролупали приватно, него да смо пролупали колективно. И ја са њима. То је обично затишје пред буром. А ја се бури надам!

    У својим драмама сте многе догађаје, проблеме, појаве, антиципирали?

    Сигуран сам да је социјална ситуација у Србији катастрофална и да је то страховито раслојавање дошло до тачке пуцања. Да се даље не може овако. Претње казнама, репресијом, запленом имовине у земљи која вам обезбеђује јако мало било чега, која је последња у свету у свим сферама рада државне управе је неодржив концепт. На политичком нивоу то је представа која већ 25 година траје са истим глумцима, истим улогама, истим изанђалим политичарима, офуцаним идејама, без било какве нове концепције. Коначно, зашто би ти људи нешто мењали, када могу да докажу да живе у најбољем од могућих светова?

    Упорно тврдите да између државе и грађанства постоји хладни рат. Односно да држави не верујете ништа?

    Сва лица од левице до деснице актери су комада који је заслужио да буде скинут са репертоара и давно заборављен. Једина идеја јесте повећати пореске стопе, акцизе, марже, таксе и казне и на тај начин додатно пљачкати већ урнисано становништво. Све што је наша елита примила од капитализма јесте: наплатити по сваку цену без милости. Европска Унија и Косово су алиби иза државних неправди које се према становништву свакодневно чине. Од када знам за себе неки Ханибал је пред вратима и управо због тога није добро потезати неке ствари, као што је, рецимо, социјална правда. Тако да је и комад „Својта” заправо камичак у зиду незадовољства који би требао да нас раздвоји од овог система вредности и неког будућег система вредности. Нисам утописта, али сам довољно очајан да морам да верујем у утопију. Морам да верујем у могућност потпуног дисконтинуитета у политици, на овај или на „онај” начин.

    Интелектуалци најчешће нису уз власт, кажете, а уколико то и постану, онда престају то да буду. Да ли је и зашто интелектуалац данас заћутао?

    На анализу наше ситуације, политичког система, историје, потрошено је све што је могло да се каже. Можда интелектуалци и не ћуте, али можда нас није вредно слушати. Рационализација проблема не помаже када су у питању емоције. Док се 1. мај обележава печењем прасади, а не масовним протестима на улици, све су приче сувишне. Ствари су толико јасне да нема потребе за додатном артикулацијом. Становништво има запањујућу моћ да трпи, и „гледа своја посла”. Криза ће бити толико продубљена да ће људи, ипак морати да постану лојални једни другима због дубине проблема. Није питање да ли ће, већ само када ће сваки дахија наше елите проћи као дахија ако не остави народу било какву опцију за преживљавање. Разноразни облици пљачке под велом попуњавања буџета за добробит грађана негде ће морати да се зауставе. Никако да намиримо све те свастике, удаваче, шураке и пашеноге, швалерке и љубавнице, огромни државни апарат који стоји на две стаклене ножице које зовемо привреда. Нико неће да ради, свако хоће да буде менаџер, а ко не уме баш ништа: управља државом.

    И даље се боримо за „врапца у руци”?

    Данас је и врабац све више на грани. Знам за министре који су се слатко смејали тези да може доћи до немира, јер сматрају да српски народ никада неће изаћи на улицу тражећи социјалну правду. Вероватно неће излазити, већ ће изаћи само једном. Социјална правда постаје глобални захтев и верујем да је свету потлачених доста и вера, и нација, и идеологија. Побуна је „ин”, ове сезоне се носи револт.

    Б. Г. Требјешанин
    објављено: 04.11.2011.
    http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Ove-sezone-se-nosi-revolt.sr.html

    Небојша Ромчевић

    http://www.b92.fm/_player/flash/B92FMPlayer.php?uid=null&playlist_id=81588&playlist_type=1

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.