Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća

децембар 16, 2009

 

Duboko poremećeni odnosi Beograda i Zagreba

Autor: N. Bogović

- Srpsko narodno vijeće izdalo je izjavu povodom istupa hrvatske vlade pred Međunarodnim sudom pravde koja je juče upućenu predsedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću, predsedniku Sabora Luki Bebiću, predsednici Vlade Jadranki Kosor, predsedniku Srbije Borisu Tadiću i ambasadorima SAD, EU i Ruske Federacije. Izjava će danas biti objavljena na veb stranici naših novina Novosti i na stranici SNV – rekao je za Danas Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća, uz konstataciju da su nakon određenog perioda stagnacije hrvatsko-srpski odnosi ponovo dospeli u fazu napetosti.

- Mislim da su Kosovo i razlike u odnosu prema pitanju Kosova već duže vreme izvor ozbiljnih nesporazuma. Odluka Hrvatske da učestvuje u raspravi pred Međunarodnim sudom, a posebno sadržaj koji je pročitan u ime hrvatske vlade, dodatno su i ozbiljno obnovili ne samo nesporazume oko Kosova nego i brojna pitanja u vezi s ratom i ratnim raspadom na prostoru Jugoslavije, za koje se verovalo da su u određenoj meri prevladane. Iz te izjave se vidi da to, nažalost, nije tako i da smo se vratili na pozicije pre svih napora koji su ulagani proteklih godina da bi se odnosi popravili i normalizovali.

Koja pitanja vidite još kao sporna?

- Osim pitanja Kosova, povratka izbeglica, Bosne i Hercegovine, najdublji i najozbiljniji problem u hrvatsko-srpskim odnosima jeste hrvatska tužba protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Mislim da ta tužba blokira napredak hrvatsko-srpskih političkih odnosa i da ih drži u politici devedesetih, u politici Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Prava je šteta što se nije našlo snage – a nadam se da će je se naći – da se pitanje te tužbe reši onako kako je bilo nastojanja da se reši, u čemu sam i sam pokušavao pomoći – u skladu s budućnošću hrvatsko-srpskih političkih odnosa i prevladavanjem prošlosti, a ne sa obnavljanjem i produživanjem politike proizvodnje genocida koja je i dovela do rata, koja je sprečila ljude da se suoče s posledicama rata i još ih sprečava da se suoče s posledicama politike rata.

Vidite li kakav izlaz iz krize odnosa?

- Ovoga trenutka je teško biti vidovit. U Hrvatskoj je u toku predizborna kampanja pred predsedničke izbore i za neke postupke je ostalo premalo vremena. S duge strane, još ne znamo ko će biti sledeći predsednik Hrvatske, kakvi će biti politički odnosi u Hrvatskoj i kakva će biti unutrašnjopolitička stabilnost. Drugim rečima, Hrvatska ulazi u razdoblje za koje se nadamo da neće doneti ozbiljnije neizvesnosti. Stoga, ovoga trenutka ne mogu reći kako bi se moglo izaći. Ali jednu stvar znam – ko god da se upusti ponovo u obnavljanje hrvatsko-srpskog dijaloga to više ne može biti ni protokolarno, ni simbolički, to mora biti supstancijalno.

Kako komentarišete najavljenu posetu Stjepana Mesića Prizrenu?

- Nemam nikakvog razumevanja za tu najavu.

Da li se odnosi među državama odražavaju na položaj manjina u njima?

- Nema nikakve sumnje da se to odražava i da su obe države dužne voditi računa o toj činjenici. Manjine jesu i trebaju, kako što je neko rekao, biti most saradnje, ali se preko tog mosta ne može gaziti u neprimerenoj obući, niti u neprimerenim korakom, a to se nažalost događa.

DANAS, 17.12.2009.


СРПСКИ БДП ТРЕЋИНА ПРОСЕКА У ЕУ

децембар 15, 2009

 

Српски бруто домаћи производ (БДП) по становнику, изражен према стандарду куповне моћи, прошле године је достигао 36 одсто просека у Европској унији (ЕУ), показују данас објављени подаци Еуростата. У 2007. години БДП Србије по становнику био је 34 а у 2006. години 33 одсто просека у 27-чланом блоку.

Еуростат је иначе објавио податке за чланице ЕУ, као и кандидате за чланство и земље на путу европских интеграција. У Унији најбоље иде становницима Луксембурга који имају БДП по становнику два и по пута већи од европског просека. На зачељу су најмлађе чланице ЕУ Бугарска и Румунија са БДП по становнику за 50-60 одсто испод европског просека. Већи БДП по становнику од просека у ЕУ имају Ирска, Холандија, Аустрија, Данска, Шведска, Финска, Немачка, Велика Британија, Белгија, Француска, Шпанија и Италија, показују нове статистике Еуростата. Кипар, Грчка и Словенија су мало испод просека у ЕУ, Чешка, Малта, Португалија и Словачка су у „минусу” 20-30 одсто а Естонија, Мађарска, Литванија, Летонија и Пољска имају БДП по становнику 30 до 50 одсто мањи од просека у ЕУ.

 Бета


IGOR MANDIĆ

децембар 14, 2009

 

Vaša nedavna izjava u TV emisiji “Nedjeljom u 2” kako će Hrvati i Srbi ponovno živjeti zajedno, izazvala je negativne reakcije u Hrvatskoj i odobravanje u Srbiji. Što kažete na to?

- Ako pod reakcijama javnosti mislite na uvrede na web-portalima, onda mi je potpuno svejedno, kao da se to dogodilo na Marsu, jer ja ne pratim internet. Nisam baš siguran da su moji stavovi o daljnjem suživotu Hrvata i Srba primljeni pozitivno u Srbiji jer, koliko ja znam, u Beogradu i Srbiji postoji strašan otpor bilo kakvoj takvoj ideji. Prema tome, nacionalisti u Hrvatskoj i u Srbiji odlično se slažu, možda tek šačica s jedne i druge strane vjeruje u tako iluzornu ideju o mogućnosti eventualnog života Hrvata i Srba u istoj državi, zvala se ona Evropa ili Jugobalkanija.

Možete li obrazložiti tu ideju?

- Govoreći laički, dakle iz vlastitih muda, meni se čini da su Hrvati i Srbi, dva plemena jednog te istog naroda, historijski odvajkada upućeni jedni na druge i to im je zadano i suđeno. Mi se nikada nismo previše razumijevali, ali nismo nikada ni ratovali, do ovog posljednjeg rata koji je obezglavio i jedne i druge i treće. Uprkos svim tim srazovima i građanskim ratovima, vjerujem da će se ponovno pronaći nekakav temelj za ulazak u neku širu zajednicu, u Jugobalkaniju ili Evropu, što je konačno i evropska tendencija.

Zašto se Jugoslavija raspala?

- Zbog tržišta. Paradoks je da te centripetalne sile izvana, koje su Jugoslaviju razbile zbog tržišta, sada se preokreću u centrifugalne sile koje opet zbog tržišta taj prostor žele spojiti. Ranih devedesetih trebalo je rasparčati tu zemlju u šest malih komičnih državica da bi se one mogle totalno eksploatirati i da bi se iz njih maksimalno isisali resursi i sve što je vrijedno. Danas ujedinjena Evropa nalaže zajedničko tržište pa će se sve ove zemlje opet stopiti u zajednički prostor – što i nije tako loše. Nije svako zlo za zlo ni svako dobro za dobro, kako kažu Kinezi.

Tko je htio podijeljeno tržište? Tko su eksploatatori?

- Svi ovi veliki trgovački lanci od Alpa do Istanbula. Posvuda su isti svi ti eksploatatori današnjeg pučanstva na području bivše Jugoslavije. Pogledajte sva ta ista imena robnih kuća, marki proizvoda, vlasnika novina, nazive banaka… Te banke koje su kupile ovu zemlju za potrebe privatnog i državnog kapitala. Nemojte zaboraviti da neke banke koje ovdje drmaju, naprimjer austrijske banke, ustvari su državne a ne privatne. Nas su kupili Njemačka, Italija i Austrija.

Što mislite, kakva je bila priroda posljednjeg rata?

- Reći ću tezu za koju vjerujem da se s njom nitko ne slaže: bili su to ratovi svih protiv sviju. Kakva je definicija Američkog građanskog rata, Španjolskog, a da o Tridesetogodišnjem ili Stogodišnjem ratu u Evropi i ne govorim. To su bili ratovi „bellum omnium contra omnes“. Tu misao sam izrekao jednom ovdje javno pa su ustali svi ti ustašobranitelji protiv takve definicije. Ali bolje definicije od te nema. Možemo tom ratu dati bilo kakav pridjev ili epitet, možemo ga nazvati pjesnički rat, filozofski, majčinski ili djedovski rat, nemam ništa protiv, ali njegova priroda će uvijek ostati ista. Bilo je naivaca koji su u taj rat krenuli iz poštenih ideala i časnih pobuda i u njemu izginuli ili bili osakaćeni, a sada imamo gomilu muktaša koji ubiru masne penzije. To je također problem koji tišti sva naša društva i ono o čemu nitko ne želi govoriti.

Kako u tom smislu gledate na rat u Bosni i Hercegovini?

- Neću reći ništa originalno, ali Bosna je bila nemoguće mjesto u trbuhu bivše države i kao takva je bila neodrživa. Cinizam novije historije je u tome da je ispao u pravu Franjo Tuđman kada je rekao: ako ne može opstati Jugoslavija, ne može ni Bosna i Hercegovina. To je dobrim dijelom bilo tačno, a propast Bosne je bila kazna za raspad Jugoslavije svim trima stranama.

Danas se Bosna i Hercegovina teškom mukom bori za očuvanje multikulturnog društva. Kako gledate na te napore?

- Koliko ja znam, Sarajevo je danas jednoetnički grad, vrlo kompaktno ujedinjen nacionalno i vjerski. Sarajevo danas nije multietnički grad. To je stara boza socijalizma. Jedino što bih želio i čemu se mogu nadati jest da vidim bilo kakav trag trpeljivosti u toj zemlji.

Nakon povratka sa Sajma knjiga u Beogradu, izjavili ste da ste bili na večeri s Dobricom Ćosićem. Sa simpatijama govorite o čovjeku o kojem postoji prevladavajuće negativno mišljenje u javnosti?

- E, pa ja ne bih rekao da je točno to prevladavajuće negativno mišljenje o Dobrici Ćosiću. Da kažem zašto je on u Hrvatskoj nepopularan. Zato što je on bio prvi antititoist i antikomunist koji nije završio u zatvoru kao Đilas ili Mihajlov. On je 20 godina prije svih hrvatskih salonskih antikomunista iznosio svoju kožu na pazar dok je još Broz bio živ i protiv njega je rovario. Taj antikomunizam njemu Hrvatska ne oprašta i zato je stvoren taj negativni mit o njegovoj krivnji za ratove i zločine sa srpske strane o čemu ja pojma nemam. Molim da mi se podnesu materijalni dokazi o toj krivnji pa ću ih razmotriti. Ja te dokaze nisam našao iako sam pročitao sve što je on napisao.

Što je Dobrica Ćosić napisao, po Vašem mišljenju?

- On je prvenstveno prozni pisac, pripovjedač velikog romanesknog djela kojemu sam se ja divio još kao mladić. Godine 1961. objavio sam u tadašnjem zagrebačkom Razlogu jednu golemu esejčinu o njegovom romanu Deobe u trenutku kada ga nitko nije ni znao. Kao pripovjedač, Dobrica Ćosić je razarač srpskih mitova i on je u Srbiji napravio ono što u Hrvatskoj nije napravio nitko. On je u svojem golemom proznom djelu razorio, uništio i obezličio četništvo kao jednu važnu snagu u srpskoj povijesti. Nijedan pripovjedač u Hrvatskoj to nije učinio s ustaštvom. Niti jedan. Ja sam se divio toj hrabrosti da se unutar vlastitog naroda destruiraju nacionalni mitovi. Poslije je slijedila politička publicistika u kojoj nisam pronašao nikakvih zlih riječi.

Ipak, Ćosić je bio blizak srpskoj Akademiji nauka koja je napisala taj Memorandum SANU, vrlo uznemirujući proglas u to vrijeme.

- Ćosić nije pisao, niti potpisao Memorandum SANU. Memorandum je običan list papira i mogli su ga napisati i hrvatski akademici da su za išta bili sposobni. Mogao sam i ja napisati memorandum pod nazivom memorandum moje malenkosti. Pa šta onda? S tim papirom se može – znate šta. Taj memorandum se potpuno prenapuhano uzima kao dokaz njegove nepostojeće krivice.

Ali upitajmo se zdravog razuma: Ćosić je bio predsjednik Jugoslavije u trenutku kada su njezine vojne i paravojne jedinice bile do grla u ratovima u Hrvatskoj i u Bosni. Kakva je u tom smislu njegova moralna odgovornost?

- Za moralnu odgovornost neka se Ćosić pere pred patrijarhom, a ako ima krivičnu odgovornost, neka mu sudi svjetovni sud ako ga se usudi tužiti. Za moralnu odgovornost ne tražim ni tuđe ni vlastito ispaštanje. Ja mislim da on nije bio aktivno upleten u bilo kakva zlodjela, niti regularne vojske niti paravojnih jedinica, razularenih bandi na svim stranama koje su divljale po šumama i gorama. Osim toga, koliko je on bio predsjednik Jugoslavije? Odustao je nakon godinu dana.

Da li je Dobrica Ćosić srpski nacionalist?

- Ne, nije! On je branio svoj narod onako kako su to radili i svi drugi; kako su Hrvati branili svoj narod i Bošnjaci svoj. Jedina je razlika što postoje bolje ili zaglušnije retorike pa se njegovoj ličnosti u tom smislu pridavala veća pažnja. Ono što je važno jest da on u obrani svoga naroda nije napadao drugi narod. Kod njega ne možete naći rečenicu koja bi potcjenjivala ili vrijeđala druge narode ili navodila na zlodjela ili poticala mržnju. Po tome je on različit od drugih nacionalista.

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=652&tekst_rb=20


Ništa nije slučajno

децембар 13, 2009

 

BEOGRAD 13. 12. 2009

Policajac udario u popa

U petak uveče, policajac koji nije bio na dužnosti svojim privatnim kolima izazvao je saobraćajnu nesreću u blizini Zemun polja Tom prilikom je utvrđeno da je imao 1,99 promila alkohola u krvi. On je ujedno i „prva žrtva“ novog zakona o saobraćaju. Kako Press saznaje, u drugom vozilu se nalazio pop. Nakon udesa, policajac je proveo 12 sati u policijskoj stanici. Prema novom zakonu o saobraćaju, ukoliko bi sud utvrdio da je vožnja pod uticajem alkohola uzročnik nesreće, predviđena je novčana kazna između 30.000 i 50.000 dinara, ili kazna zatvora do 60 dana, kao i zabrana upravljanja vozilom između 10 i 12 meseci. Za ovakav prekršaj usledilo bi i 15 poena, međutim, s obzirom na to da zakon o prekršajima još uvek nije počeo da se primenjuje, u ovom konkretnom slučaju kazneni poeni se neće izreći.

PRESS


Ispovest otpuštene asistentkinje Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Jasne Šakote Mimice

децембар 12, 2009

 

Zašto sam dobila otkaz

Autor: Nadežda Radović

Filozofski fakultet u Beogradu nema baš slavnu istoriju odnosa prema ženama. Prva žena koja je primljena na Filozofski fakultet, dr Ksenija Atanasijević, bukvalno je najurena pod lažnom optužbom za plagijat. Ono što Ksenija Atanasijević i ja imamo zajedničko, jeste žilava i otvorena borba protiv lažnih autoriteta – kaže u razgovoru za Danas dr Jasna Šakota Mimica, koja je uz dosta nedoumica u javnosti ovih dana dobila otkaz na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Već nekoliko nedelja mediji govore o „slučaju Šakota-Mimica“. Dosad o tome niste govorili u javnosti, da li biste sada mogli reći o čemu se radi?

- Pravljenje „slučaja Šakota-Mimica“ počelo je pre desetak godina kada sam izrazila sumnju u ispravnost odluke Odeljenja za filozofiju da se dr Leon Kojen bez konkursa primi za redovnog profesora na istoriju antičke filozofije 2003. godine suprotstavila sam se dovođenju jereja Vladana Perišića, bivšeg dekana Bogoslovskog fakulteta, na predmet na kojem sam bila asistentkinja. Kao i u slučaju Leona Kojena, ni Vladan Perišić nije imao nikakve kvalifikacije za zvanje vanrednog profesora i predavača na istoriji moderne filozofije. Takvo srozavanje studija filozofije kasnije se, kada su pravljeni novi studijski programi, pokazalo pogubnim, jer je na Odeljenju za filozofiju „Bolonja“ iskorišćena ne samo za obračun s „nepodobnim“ kolegama nego i za obračun s „nepodobnim“ nastavnim predmetima. Istorija filozofije, nekada fundamentalna disciplina na studiju filozofije, ostala je u programima samo po imenu, a sadržaj joj je ispunjen isključivo analitičkom filozofijom koja je samo jedna od struja savremene filozofije.

Sa vašim reizborom je bilo problema i pre ovog najnovijeg zapleta?

- Baš u to doba, kada sam javno izrazila svoje mišljenje o pomenutim nastavnicima, došao je i moj reizbor. Tada je dekan Filozofskog fakulteta bio vanredni profesor Živan Lazović, koji je na Filozofskom poznat po svojoj fantomskoj knjizi zbog koje instituti na tom Fakultetu godinu dana nisu primali novac od Ministarstva nauke. Za moj reizbor je napisan pozitivan referat, pre svega zato što sam Komisiji za pisanje referata predala rukopis doktorske teze. Uprkos tome, gospodin dekan, zajedno s Kojenom, Arsenijevićem i Perišićem, napisao je prigovor na taj referat, zbog čega je postupak za moj reizbor trajao više od pola godine. Usred te procedure, pozivajući se na rokove koji su Zakonom i Statutom predviđeni za reizbor, dekan Lazović mi je po kuriru uručio otkaz. Ni u jednom trenutku nije priznao da je upravo on odgovoran za prekoračenje predviđenog roka, jer je kao dekan i predsednik Veća prekidao sednice koje su se ticale mog reizbora i sazivao vanredne sednice koje je raspuštao. Srećom, u to vreme je Savet Fakulteta još uvek nekako funkcionisao, pa je ovo telo Lazovićev otkaz poništilo. Pritisnut neuspehom, dr Lazović je sazvao Veće koje me je ogromnom većinom glasova reizabralo.

Znači otkaz koji ste nedavno dobili nije vam prvi?

- Nije. Zlurad čovek bi još mogao pomisliti da sam navikla da ih primam, te da štetu od ovog poslednjeg i neću preterano osetiti. Možda u tome ima i neke istine, uzme li se u obzir da ni moj dolazak na Fakultet nije tekao glatko. I tada je jedna grupica napisala prigovor na pozitivan referat koji mi je bio napisan. Neki potpisnici su bili asistenti i nastavnici s Odeljenja, Lazović i Arsenijević, a drugi su bili u penziji, kao što je vanredna profesorka Svetlana Knjazev. Među potpisnicima su bili i neki akademici, Mihailo Marković, recimo. Kako sam se akademicima, koji mi nikada nisu predavali i sa kojima nikada nisam sarađivala, mogla zameriti – to ne znam.

Da li postoje bilo kakvi stručni razlozi zbog kojih od nedavno ne radite na Filozofskom fakultetu?

- Nema ih. Naprotiv, već godinama postoje stručni razlozi da budem docent, ali Odeljenje kojim rukovode Lazović, Arsenijević i Kojen nije smelo da prihvati predloge za moje unapređenje.

Priča se da vaša teza nije prihvaćena na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

- Taj ko to priča ne govori istinu. Ja sam tezu predala u doba mog reizbora. Tada su mi u Komisiju za ocenu teze, pored profesorke Radmile Šajković, koja je bila predmetni nastavnik, ušli – gle čuda! – Leon Kojen i Miloš Arsenijević. Njih dvojica su napisala negativan izveštaj, ali je profesorka Šajković odbila da ga potpiše i izašla iz Komisije. Tako je „propala“ Komisija, ali i Kojen-Arsenijevićev izveštaj koji je, kako piše u zvaničnom dopisu sekretara Fakulteta, Slobodana Ivaneže, pohranjen u fakultetskom sefu. Nema, dakle, nikakvog zvaničnog izveštaja na Filozofskom fakultetu: niti je „ocena“ Kojena i Arsenijevića ikada došla na Veće niti je moja teza odbijena na tom Fakultetu.

Doktorirali ste u Novom Sadu?

 - Da. Kada je Odeljenje za filozofiju počelo da odugovlači sa sastavljanjem nove Komisije za ocenu moje teze, povukla sam je i prijavila na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Ali ni tada me Kojen, Arsenijević i Lazović nisu ostavljali na miru. Ova trojka je više puta odlazila u Novi Sad zahtevajući da mi se ne odobri odbrana disertacije, pri tom nudeći kao prigovor onaj isti Kojen-Arsenijevićev izveštaj koji je dotad čučao u sefu.

Epilog je da ste dobili otkaz na Filozofskom fakultetu u Beogradu?

- Donedavni dekan Filozofskog fakulteta, profesor Aleksandar Kostić, godinu dana sprečavao je Veće, jedino merodavno telo za donošenje odluka o kadrovskim pitanjima, da odlučuje o mom unapređenju. Dekan Kostić je na svoju ruku doneo odluku da raspiše konkurs za asistenta. Na taj se konkurs nisam prijavila, ali sam dekana i Veće unapred obavestila da to neću učiniti, pre svega zato što moje stručne kvalifikacije prevazilaze takvo zvanje. Ne samo da sam doktor filozofskih nauka, nego iza sebe imam dve knjige i desetak obimnih studija, jednu objavljenu i u međunarodno priznatom časopisu koji je na AHCI listi. Bez lažne skromnosti, ja sam bila jedna od retkih na Filozofskom fakultetu koja je imala rad na listi humanističkih nauka koju u svojim Kriterijumima priznaje Univerzitet u Beogradu.

Na fakultetu postoji reakcija na otkaz koji vam je uručen, a nisu zanemarljive ni reakcije u javnosti.

- Postoji pismo profesora s različitih odeljenja Filozofskog fakulteta. Nastavnici su se potpisivali samo jedan dan, jer su kolege smatrale da treba reagovati brzo i eventualno omogućiti Fakultetu da ispravi grešku koju je učinila nova dekanica, profesorka Vesna Dimitrijević. Ona je, naime, sasvim neodgovorno, bez uvida u materijal koji me se tiče, potpisala otkaz koji su joj sastavili sekretar Ivaneža, bivši dekan Kostić, i neizbežni nastavnici s Odeljenja za filozofiju – Kojen i Lazović. Tako je ova nesrećna žena, koju je bivša uprava Fakulteta iskoristila za „kerberske poslove“, ispala egzekutor nad nepoznatom žrtvom. Silno se uvredila zbog pisma profesora u kojem se spominje i njena nepodobnost za mesto dekana, pa je odbila da ga prosledi članovima Veća. Time je samo potvrdila tekst pisma koje joj je upućeno.

Basarino objašnjenje

Moram priznati da je retko umeće da se u dve rečenice složi politička dimenzija slučaja Filozofskog fakulteta u Beogradu, kao što je to u svojoj crtici učinio Svetislav Basara. Sasvim je tačno da je Boris Tadić politiku Beogradskog univerziteta prepustio Vojislavu Koštunici i njegovoj „ideologiji“, i to baš zato što za tako neprofitabilne državne institucije Demokratska stranka nema ni vremena ni interesa. Činjenica da zbog takvog Tadićevog nemara uskoro neće biti „intelektualne elite“, njega ne brine. On glasače danas traži na drugoj strani. U nekrštenim vernicima kakav je i sam.

Danas, Vikend, 12.12.2009.


Istina, nema šta…

децембар 11, 2009

 

Svetlana Lukić:

 Na današnji dan pre 121-e godine, skupština Srbije je usvojila ustav kojim se uvodi parlamentarna demokratija. Bila nam je potrebna 121 godina da dođemo do ove karikature od parlamenta, sudstva, da se domognemo Vuka Jeremića i Dragana Markovića Palme. A ovi malo pristojniji, koji su navodno posvećeni demokratiji, stalno govore kako je to dugotrajan proces, kako ne treba žuriti, važno je da se stvari kreću, eto ipak smo ušli na beli šengen, eto odmrznut je prelazni trgovinski sporazum. Oni su kao mašinovođe, teraju taj voz, žive po VIP vagonima, a kada se putnici iz smrdljivih, skoro stočnih vagona pobune zbog kašnjenja, oni kažu, važno je da se krećemo, stići ćete, gde žurite.

Ono što je protekle nedelje posle ukidanja viza i odmrzavanja prelaznog trgovinskog sporazuma postalo jasno jeste da Evropa misli da je ovo što nama vlada najbolje što imamo, da će sa njima postupati kao sa pomalo neuračunljivim partnerima, oprezno, popustljivo, jer oni koji se nude kao zamena su mnogo gori. U to ime svi mi koji cvilimo zbog ugrožavanja najelementarnijih sloboda, besramnog podaničkog odnosa sudske i zakonodavne vlasti prema bosovima, koji ceptimo zbog bestijalne pljačke od strane ljudi koji nas vode u EU, zbog toga što su i proevropske stranke organizovane po principu mafije, svi mi smo ne samo remetilački faktor, nego ćemo biti najodgovorniji što je na primer DS do nogu potučena na Voždovcu i što LDP nije uspeo da pređe cenzus, a time smo naravno i najodgovorniji što će Srbijom zavladati Nikolić, Vučić, Koštunica i Velja Ilić.

Emisija Peščanik, 11.12.2009.


Излазак на усташко ћоше

децембар 11, 2009

 

 Дошло неко такво вријеме, да се моја маленкост удоми у новинама једне мањине (па да: доста сам се дуго башкарио у “великим” новинама овдашње већине, као нпр. у “Вјеснику”). Напросто ми је неугодно (благи израз), што о српском тједнику морам говорити као о мањинском гласилу, али сви, нажалост, знамо како је до тога дошло, да се са статуса политички конститутивног народа у Хрватској Срби “смање”, најприје на народност, па да се онда срозају до мањине. “За свакога тко није посве етнички обневидио, Срби у Хрватској били су жртве како српске, тако и хрватске политике. ‘Српска агресија’ била је само алиби Туђману и његовој сљедби скупљеној с коца и конопца за десрбизацију Хрватске. И та је политика то урадила темељитије и радикалније од оне Павелићеве” (Јован Мирић: “Злочин и казна”, “Просвјета”, Загреб, 2002.; стр. 25) …”Срби у Хрватској били су 1991. респектабилна социјална и национална скупина, штовише, уз Хрвате као већински матични народ, били су политички конститутивни народ. Као што су то, уосталом, били током цијеле модерне политичке повијести, од Јелачића до Броза, осим раздобља НДХ (1941-1945). Били су, уз Жидове, највеће жртве Другог свјетског рата на подручју НДХ, али и релативно најбројнији у отпору фашизму, ослобађању и стварању НР Хрватске као федералне јединице у заједничкој држави Југославији” (исто, стр. 43). Киоск на Тргу Републике бана Јелачића Али, што у контексту једног мањинског гласила тражи, жели, може направити једна маленкост, кад није “овлаштена” говорити ни у чије име? Баш је у томе и поанта, у размјерима врло актуалнога “тематизирања жртве”: “Ако се жртви одузме било каква могућност свједочења о ужасу који је претрпјела, онда за њу мора свједочити нетко други” (како пише Владимир Бити у “Зарезу”, од 26. новембра о.г.). Ту се надаје опасност, разлаже исти аутор, да се “оно што се издаје као етика (огласовити ушуткане) изроди у политику репрезентације (обзнанити оно што они – тј. жртве, додао И. М. – заправо мисле).” Но, гдје постоји опасност, расте и оно спасоносно (како је отприлике рекао нетко од мене много паметнији), па сада, када се са својим ћириличним тједником српска мањина дрско појављује на новинским киосцима у Хрватској (као да излази из ормара или, још горе, из самице), моја ће маленкост покушати изборити прилику, да се приброји њеном “раскомаданоме тијелу”. Тако ће се, напокон, нормално и хрватско ћирилично писмо моћи видјети истакнуто на пултовима, а не више, као до сада, да га од продавача тражим тихим, завјереничким гласом (”је ли дошао – НИН?”). Наиме, годинама се тај београдски, уважени тједник, набављао на једвите јаде, а кад бих га купио – на киоску, на Тргу Републике бана Јелачића, пред излозима каване “Дубровник” – знао сам га, својевремено, на плочнику, као нехајно прелиставати, тако да се добро види како читам омрзнуту штампу. Деведесетих година на томе се углу, у колпортажној продаји, нудила свакојака нео-и-про-усташка штампа (домаћа и увозна), а десничарски су стеклиши радо провоцирали извикивањем својих парола. Тада сам за тај пункт био сковао назив “усташко ћоше”, а истини за вољу ваља рећи да је оно већ унатраг неколико година дезинфицирано, тако да ће се “Новости” сигурно моћи нормално узимати с пулта и куповати без зазирања од урокљивих погледа! Српско – ослобођено! Једино, чега се моја маленкост неће моћи ријешити до краја овога мјесеца, посебно кад ме примијете да купујем србијански тисак, то ће бити злобно пропиткивање – “а за кога ћете гласати на предсједничким изборима?” Па, то је барем јасно, у контексту појављивања моје маленкости у мањинском гласилу: за онога (ону) који се најјасније у својем програму заложио за репатријацију Срба, истјераних из Хрватске од почетка деведесетих година и етнички очишћених тијеком “олујног гријеха”! Зар има који такав кандидат? Колико ме још служи меморија памћења, не сјећам се да је ова проблематика била истакнута као нека (не мора бити баш најважнија?!) точка у програму било којега кандидата на скорашњим предсједничким изборима. Па, како то? Па, лако то? Нема Срба, па нема ни “српског питања”! Је ли то наши кандидати за предсједника РХ мисле да су се једном и заувијек – ријешили Срба? Неће бити. “Може да бидне, али не мора и да значи!” Простор бивших Срба у Хрватској је окупиран илити “заузет”, па је и њихов проблем – ишчилио. Још ме само мучи како би било “правилније” писати: “заузето, Хрват!” или “Хрват, заузето!” Стога молим господу бандите, који су те натписе својевремено истицали, нека ми на адресу редакције пошаљу своју “исправнију” верзију (анонимност не јамчимо). Али, знамо: бандо крволочна и “олујно грјешна”, ниједна од ових верзија није “правилна”, те да умјесто њих треба стајати цедуљица “враћено, првотним власницима”, или можда “српско – ослобођено!”

Игор Мандић

www.novossti.com


Освета банака

децембар 10, 2009

 

За само три недеље дугови српских предузећа код банака порасли су чак 40 милијарди динара. И то само зато јер је евро у односу на националну валуту ојачао за нешто мало више од два одсто. Наша рачуница показала је да померање курса за само један динар повећава укупне дугове предузећа (у еврима они износе безмало 20 милијарди евра) за чак 20 милијарди динара. То значи да кад вредност евра порасте за два динара, минус српских предузећа се повећава за 40 милијарди динара.

Иван Николић, сарадник Економског института, простом математиком дошао је до закључка да је ово што се последњих дана дешавало на девизном тржишту у ствари освета банака гувернеру Радовану Јелашићу. Откуд овако заверенички тон у изјави прилично смиреног економисте? Одговор лежи у томе да у укупном износу одобрених пласмана банака држава заузима чак 75,5 одсто.

Само по основу трговања хартијама од вредности НБС и улагањем у трезорске записе, каматни приходи банака достигли су 210 милиона евра. То значи да се пословање са државом и те како исплати. Наравно да је привреда неликвидна, ако сву ликвидност поједе држава да би финансирала плате и пензије. Због пораста лоших пласмана, предузећа имају лош рејтинг у банкама – објашњава Николић.

Кад је Монетарни одбор НБС недавно донео одлуку да референтну каматну стопу, по којој се одређују камате банака, смањи на 10 одсто, тиме је банкарима смањио каматне приносе на трговање хартијама од вредности, сматра наш саговорник. А банке су се гувернеру осветиле тако што су подигле курс, закључује Николић.

Нажалост, догодине ће бити још горе. У предлогу буџета су задуживања по основу трезорских записа са овогодишњих 210 милијарди динара повећана на 245 милијарди.

Политика, 11.12.2009.

 


ДРУГИ СЛУЧАЈ СИЛОВАЊА СРПКИЊЕ У ПОСЛЕДЊИХ НЕКОЛИКО ДАНА НА КОСОВУ И МЕТОХИЈИ

децембар 10, 2009

 

 ГРАЧАНИЦА – Мештанка села Сливово српске националности З.П. (53) силована је синоћ у својој кући, а том приликом су јој нанете и тешке телесне повреде, саопштио је Прес-центар Грачаница, додајући да Косовка полиција истражују тај случај. З.П. је силована око 21 час, у Сливову, недалеко од Новог Брда, а још није познато да ли је у силовању учествовала једна или више особа. Њој су нанете и тешке телесне повреде и смештена је на одељењу гинекологије Клиничко-болничког центра у Грачаници, а случај је пријављен Косовској полицији, чија је патрола З.П. пребацила до болнице. У саопштењу се подсећа да је у то последња три дана други случај силовања српских жена на Косову и Метохији. Косовска полицијска служба саопштила је да њени представници истражују случај силовања Српкиње Д.В. (44) из Зрењанина, за коју се сумња да је силована код Призрена. Представници полиције саопштили су да је Д.В. из Зрењанина случај силовања пријавила полицији у недељу, у Призрену. „Д.В. је пријавила да ју је силовао возач којег је замолила за превоз до Призрена. Према њеним рецима, он је у селу Враниц зауставио возило и насрнуо на њу. Након тога довезао је до града где је и оставио, а затим побегао у непознатом правцу”, саопштено је из КПС. Саопштено је да је жртва оставила број регистарских таблица возила којим је управљао напасник, као и да полиција ради на овом случају.

Танјуг


Open Letter to Amnest International’s London and Belfast Offices, on the Occasion of Noam Chomsky’s Belfast Lecture

децембар 9, 2009

 

Vulliamy’s Smears

By EDWARD S. HERMAN and DAVID PETERSON

Edward S. Herman is professor emeritus of finance at the Wharton School, University of Pennsylvania and has written extensively on economics, political economy, and the media. Among his books are Corporate Control, Corporate Power (Cambridge University Press, 1981), The Real Terror Network (South End Press, 1982), and, with Noam Chomsky, The Political Economy of Human Rights (South End Press, 1979), and Manufacturing Consent (Pantheon, 2002).

David Peterson is an independent journalist and researcher based in Chicago.

November 23, 2009

In his wild and slanderous „Open Letter to Amnesty International“ (signed, fittingly, „Yours, in disgust and despair“),[2] The Guardian – Observer’s veteran reporter Ed Vulliamy explains that two „main concerns“ motivated him to draft his repudiation of AI’s choice of Noam Chomsky to deliver this 2009 Stand Up For Justice lecture: One is that the „pain“ individuals such as Chomsky are alleged to cause the „survivors and the bereaved“ of the wars in the former Yugoslavia is „immeasurable,“ and Vulliamy feels some kind of need to help mitigate this pain; the other, apparently, is that the „historical record“ as it pertains to these wars is too precious and too fragile to be left in the wrong pair of hands.  „For Amnesty International, of all people, to honour this man is to tear up whatever credibility they have estimably and admirably won over the decades, and to reduce all they say hitherto to didactic nonsense,“ Vulliamy writes.  “By inviting Chomsky to give this lecture, Amnesty condemns itself to ridicule at best, hurtful malice at worst—Amnesty joins the revisionists in spitting on the graves of the dead.“

To spit on the graves of the dead is a ghoulish act, and Vulliamy makes a serious charge— against both Noam Chomsky and Amnesty International.  Yet, it is notable that Vulliamy offers not a single quote or even paraphrase of what Chomsky has written or said about the former Yugoslavia to back-up this charge; and in his writings for The GuardianObserver over many years, we are unaware of a single published item under Vulliamy’s byline that criticized, let alone excoriated, Chomsky.[3]  Vulliamy’s Open Letter to AI complains that „Chomsky [has] said many things, from his ivory tower at MIT, to spur them [the revisionists] on,” but Vulliamy never provides specifics—just insults.  This possibly results from the fact that Chomsky has never written or said anything remotely like what Vulliamy imagines and alleges—Chomsky has never denied or questioned whether there were displaced persons- and detention- and POW-camps in Bosnia – Herzegovina during the wars there (1992-1995), never denied or questioned whether Bosnian Muslims were massacred following the fall of Srebrenica in July 1995, and so on.  But from the standpoint of a writer aiming solely at denigration, it is necessary to leave it that “Chomsky said many things,” and insinuate the worst. 

A second fact relevant to the vitriol that Vulliamy expresses towards Chomsky and AI, and to Vulliamy’s work overall, is that Vulliamy admits to being a “journalist of attachment.”[4]  He has written proudly that „In 1996 [he] was the first journalist to testify“ for the prosecution at the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY).  „There are times in history when neutrality is not neutral at all, but complicity in the crime,“ he explained.  „I do not want to be neutral between the camp guard and inmate; the woman raped seven times a night every night, and the beast who rapes her.“[5]  In fact, Peter Brock notes that Vulliamy has been „surprisingly frank and passionate…about his own abandonment of objectivity“ at least since 1993, when he wrote in The British Journalism Review that he was „embarrassed…by how objective“ he used to be.  But „with Omarska and Trnopolje objective coverage of the war became a rather silly notion,“ Vulliamy proclaimed, and he was now „on the side of the Bosnian Muslim people against an historical and military program to obliterate them.“[6]  Writing in The Guardian around the same time, Britain’s Foreign Correspondent of the Year, who, his editors falsely claimed, „broke the story of the Serbian concentration camp together with [Independent Television News],“ Vulliamy struck an equally committed pose: „[T]he horrors of war have taught me that there are things that are worse than war, and against them determined and careful war should be waged, in the name of the innocent and the weak. My father had the honour of fighting fascism; I have instead the strange privilege of meeting the people who are fighting a pale but unmistakable imitation of the Third Reich but have only the sons of the appeasers of 1938 to turn to.“[7] 

Over a very long period of time, Ed Vulliamy’s attachment to Bosnian Muslims victims has been matched only by his hatred for „Serbian barbarism“ and the „sons of the appeasers of 1938,“ including the „objective“ journalists whose ranks he deserted long ago.  It is within this camp of alleged appeasers of „Serbian barbarism“ that Vulliamy now places Amnesty International, right alongside Noam Chomsky; and Vulliamy’s Open Letter repeats each of these convoluted themes. Theoretically, a political commitment like that of Vulliamy would not necessarily result in serious bias in reporting news, but in his case, we have a paradigmatic illustration that it can do so in practice.  As we will show in what follows, his attachments have led him to concoct, distort, and suppress evidence related to the former Yugoslavia for the better part of two decades.
    
Thus it is a notable fact that while Vulliamy was “there” on August 5, 1992, at both the Omarska and Trnopolje camps for the Bosnian Muslims in Bosnian Serb-controlled territory, and Chomsky most certainly was not, Vulliamy repeats a stream of falsehoods about the events of that day and their follow-up, confirmed by people who were “there.”  Second, he conflates those events with alleged denials and claims of „fakes“ about the „concentration camps“ that he and his colleagues with a British Independent Television News (ITN) crew allegedly helped to “discover.”[8]  Vulliamy admits that Chomsky didn’t—unlike Thomas Deichmann writing in Novo in Germany, and later reprinted by LM in Britain (see below)—propose “that these camps were a fake,” nor use “grotesque arguments about fences around the camps,” claims that “were beaten back in the High Court in London, by a libel case taken by ITN.” 

Note Vulliamy’s use of the plural “camps,” when the issue was solely about one camp, Trnopolje, and his one visit to this camp on August 5, 1992.  In the very first report he ever published about this camp, Vulliamy had written that „Trnopolje cannot be called a ‘concentration camp’ and is nowhere as sinister as Omarska: it is very grim, something between a civilian prison and transit camp.“[9]  What is more, nobody (and certainly not Chomsky or Deichmann) has ever contended that these camps themselves were „fake,“ though there always has been a dispute over the nature of the camps, the „fences around the camps,“ and what purpose(s) they served in the civil wars in Bosnia – Herzegovina during the second-half of 1992.  In his Open Letter, Vulliamy makes all of the camps out to be concentration camps, with this term’s ominous overtones of possible Nazi-like death camps.  But this was manifestly not true of Trnopolje, which served as a transit center, and most of the people Vulliamy actually saw at Trnopolje were internally displaced persons fleeing the violence of the civil wars.  Indeed, Vulliamy testified to this very fact the first time he acted as a witness for the prosecution at the ICTY in June 1996, in the trial of the Bosnian Serb Dusko Tadic, where Vulliamy referred to Trnopolje variously as a „staging post,“ „transit camp,“ and „distribution point.“[10]  Only in his writings and reporting for The Guardian – Observer and other venues (for example, in his 1994 book Seasons in Hell [11]) did Trnopolje become fixed as a “concentration camp,” with the Nazi-allusion firmly in place, a status that it retains in his Open Letter to AI: „places of extermination, torture, killing, rape and, literally, ‘concentration’ prior to enforced deportation….“

The other big issue was whether the famous images of an emaciated man, Fikret Alic, the „symbolic figure of the war,“ as Vulliamy once described him, „on every magazine cover and television screen in the world,“[12] who seemed to stand behind a barbed-wire fence while interviewed by the British reporters, were deceptive and misleading. 

The simple answer is: Yes.  First, it is well established that Fikret Alic’s physical appearance—often described as „xylophonic“ because his ribcage showed prominently through his extremely thin torso—was not representative of the rest of the displaced persons seen at Trnopolje by the British reporters on August 5, 1992.

More important, it is also well established (in the face of fanatic denials to the contrary) that Alic at no time while he was photographed and interviewed that day by the British reporters was standing behind a barbed-wire fence that enclosed him and the other Bosnian Muslim men.  In fact, the actual fence used in the famous shots of Alic and the other men consisted of chicken-wire that stretched from the ground up roughly as high as the men’s chests, with three strands of barbed-wire above the chicken wire, both affixed to the side of the fence posts facing away from the British reporters.  In other words, this fence enclosed the area where the British reporters had positioned themselves to interview and film the Bosnian Muslim men, and these men—Fikret Alic included—stood outside the area enclosed by the fence. 

This is what Thomas Deichmann’s original debunking of „The picture that fooled the world“ argued correctly[13]—much to the chagrin of the British reporters, to ITN, and to the British establishment, which resorted to Britain’s onerous libel laws to punish LM magazine for publishing Deichmann’s work in 1997, and used the British High Court to exact from LM the ultimate price: LM’s bankruptcy and liquidation.[14]  Deichmann, who studied a copy of the unused film shot that day by ITN cameraman Jeremy Irvin, wrote:

When Marshall, Williams and Vulliamy entered the compound next to the camp, the barbed wire was already torn in several places. They did not use the open gate, but entered from the south through a gap in the fence. They approached the fence on the north side, where curious refugees quickly gathered inside the camp, but on the outside of the area fenced-in by barbed wire. It was through the barbed wire fence at this point that the famous shots of Fikret Alic were taken….

[Thus] an important element of that „key image“ had been produced by camera angles and editing. The other pictures, which were not broadcast, show clearly that the large area on which the refugees were standing was not fenced-in with barbed wire. You can see that the people are free to move on the road and on the open area, and have already erected a few protective tents. Within the compound next door that is surrounded with barbed wire, you can see about 15 people, including women and children, sitting under the shade of a tree. Penny Marshall’s team were able to walk in and out of this compound to get their film, and the refugees could do the same as they searched for some shelter from the August sun.[15]

The journalist Phillip Knightley also acquired the film shot by ITN’s Jeremy Irvin that day (the out-takes included) and „examined it frame by frame.“  In an affidavit he filed on behalf of the LM defense, Knightley wrote:

The barbed wire turns out to be only symbolic. Were all the inmates starving?  No. Fikret Alic was an exception. Even in Marshall’s report other men, apparently well-fed, can be seen, and the out-takes reveal at least one man with a paunch hanging over his belt. Phil Davison, a highly-respected correspondent who covered the war from both sides for The Independent says, “Things had gone slightly quiet. Suddenly there were these death camps/concentration camps stories.“….

When…the ITN report was hailed as a great image, should the team have stood up and publicly said, “Hey, hang on a minute. It wasn’t quite like that.” In an ideal world, yes…. But given the commercial pressures of modern TV and the fact that to have spoken out would hardly endear the ITN crew to their employers and might even have endangered their jobs, it is understandable but not forgivable that no one chose to do so.[16]

This misleading use of a mostly chicken-wire, and only part barbed-wire fence that enclosed the reporters but not the Bosnian Muslims, and the selective focus on a single emaciated individual, were also established by the presence of a second team made up of a reporter and a cameraman working for Radio Television Serbia (RTS), which had accompanied the British reporters on their August 5 visits to Omarska as well as Trnopolje, and eventually released a documentary in Serbo-Croatian about the events of this day under the title Presuda („Judgment“).[17]  In the many years that Ed Vulliamy has protested—as he did in his Open Letter to AI—that he was „there“ at Trnopolje when the British reporters’ encounter with Fikret Alic occurred, Vulliamy has never acknowledged that the RTS reporter and cameraman were also there, frequently right beside him and the other British reporters, interviewing and filming the same groups of individuals—but also filming some of the activities of Vulliamy, Marshall, Williams, and Irvin. This film, shot by the RTS (or second) cameraman, shows conclusively where the British reporters stood when they first happened upon and filmed Fikret Alic and the others.  The impression of a „Belsen 92“ (Daily Mirror, August 7, 1992), the evocation of Nazi-style death camps, the military-interventionists’ question „Must It Go On?“ (Time, August 17, 1992), and the subsequent awards and fame bestowed on these British reporters—all must be understood as artifacts that resulted from their work inside the small enclosure at Trnopolje that day, and of their reluctance or fear to leap-off the „concentration camp“ bandwagon the instant that it started to roll on August 6-7, 1992, to tell the truth to the world about what they really found at Trnopolje when they were there, and how they constructed something politically useful out of it.  Instead, as ITN reporter Penny Marshall explained ten days later, by the time she and her three British colleagues arrived at Trnopolje, „There [had] been many images of horror from the war in what was Yugoslavia,“ and „Public opinion throughout the civilised world [had] been outraged, yet governments [had] remained reluctant to intervene.“  But what differed this time was that she and her colleagues „had come away with powerful images,“ images „to move world opinion.“  After Trnopolje, „British newspapers were calling for military intervention; within 20 minutes of the [ITN] report being re-broadcast on American television, George Bush promised to press for a United Nations resolution authorising use of force.“[18]  Thus had the journalism of attachment been placed in the service of one of its favorite objectives: Western military intervention.[19]

In his book Seasons in Hell, Vulliamy states explicitly that the Trnopolje camp was “surrounded by barbed wire fencing.  And behind the wire, standing in a close-knit crowd under the impenitent sun, thousands of men and women, boys and girls of all ages, as dumbstruck to see us as we were amazed by what was before our eyes.”[20]  This is a lie, implicitly repeated in his Open Letter to AI, where he talks about “grotesque arguments about fences,” not openly claiming that the camp was surrounded by that fence, but suggesting that the counterclaim of Deichmann and other critics was false.  Perhaps this is why Vulliamy never acknowledges the RTS crew whose work beside the British reporters at Trnopolje that day shows so clearly who stood inside the area enclosed by the part chicken-wire, part barbed-wire fence during the moments when the images of Fikret Alic were taken, the fence behind which the British reporters positioned themselves.

In yet another falsification, Vulliamy refers to the March 15, 2000 Judgment delivered by Justice Morland in the British High Court of Justice as supporting the „libel case taken by ITN“ against LM over its reprint of Deichmann’s original reporting.  But Vulliamy suppresses the fact that Justice Morland found only that the British reporters’ „intent“ to deceive had not been proven, not that the factual substance of their work on August 5, 1992 had been accurate or had not been fundamentally misleading.[21]

Vulliamy is also deceptive about the “concentration camps.” He inflates their importance and  character and of course fails to mention any but Serb camps. There is no evidence that thousands were killed in these camps in Bosnia – Herzegovina; and the International Committee of the Red Cross reported the total number of prisoners known to the ICRC for the year 1992 in all camps, Serb, Muslim and Croat, to have been approximately 10,800.[22]  Nor is there any evidence that conditions or killings were more severe in Serb than in Muslim or Croat prison camps, but Western reporters such as Vulliamy were interested only in Serb camps.[23] 

This same point extended to alleged Serb-run „rape camps,“ where Newsday’s Roy Gutman led the charge over rape as a massive, deliberate, and uniquely Serb instrument of state policy, although he carried out this campaign in close coordination with Bosnian Muslim and Croatian propaganda agencies.[24]  These charges reached a frenzied level in early 1993, with the media and women’s groups mobilized and calling for action against these horrors, and their service to the Serb demonization process rivaled that of the Fikret Alic photo at Trnopolje. The number of Bosnian Muslim women allegedly raped by the Serbs ranged from 20,000 to 60,000 or more, based entirely on a small number of claimed victims plus unverified hearsay and wild extrapolation. One of the media agents for this story belatedly mentioned that “too many reporters quoted the Bosnian government’s patently unconfirmable claim that 50,000 Muslim women were raped by the Serbs.”[25]  But the media didn’t insist on confirmation—they sought emotionally supercharged stories about atrocities, and then only when the atrocities could be attributed to Serbs. There is not a shred of evidence that rapes by Bosnian Serb forces were more substantial than by Bosnian Muslim or Bosnian Croat forces—or anything more than crimes of opportunity. In fact, the Serbs put together a larger dossier of hard evidence of rapes of Serb women in the form of affidavits and documented testimonies than did the Bosnian Muslims,[26] but the media were not interested.

As with every other major theme of these wars, the rape allegations were a propaganda coup—and media failure—greatly helped by the journalists of attachment.  Vulliamy of course gets on this Serb rape bandwagon in his Open Letter to AI, but confines himself to a reference to “the succulence of 14-year-old girls kept in rape camps.”  This is mendacious demagoguery that would be hard to surpass. 

While claiming to be worried about the impact of Chomsky’s Belfast lecture on Bosnian victims, it is notorious that Vulliamy’s choice of victims is so ethnically selective. He doesn’t mention the thousands of Serb victims, and has never discussed the operations of the Bosnian Muslim commander Naser Oric, who actually bragged about killing Serbs in the vicinity of Srebrenica.[27]  Oric even showed videos of his slain Bosnian Serb trophies to Western reporters Bill Shiller and John Pomfret, and the UN Protection Force commander for Bosnia – Herzegovina, the French General Philippe Morillon, even testified before the ICTY that he was certain that vengeful Serb actions at Srebrenica in July 1995 were traceable back to Oric’s earlier massacres.[28]  But these victims are unworthy for Vulliamy, and mentioning them would disturb his journalism-of-attachment model of one-sided villainy and victimization.
 
Vulliamy mentions Milosevic’s alleged aim of an “ethnically pure Greater Serbia,” but he fails to point out anywhere that the ethnic cleansing that occurred in Croatia, Bosnia – Herzegovina, and  Kosovo never happened within Serbia proper (exclusive of Kosovo). This point is awkward for a journalist of attachment as it conflicts with the ethnic-purity aim alleged of the Serbs and suggests that the civil wars in Bosnia had more complex roots.  Also awkward is the fact that the greatest single case of ethnic cleansing in the former Yugoslavia was Operation Storm of August 1995, when clearly coordinated Croat and Bosnian Muslim offensives drove some 250,000 ethic Serbs out of the Krajina region along both sides of the Croatian and Bosnian borders, and the fact that the greatest proportionate case of ethnic cleansing has occurred in Kosovo, as the ethnic Albanian majority drove out ethnic Serbs and Roma after NATO occupied this province of southern Serbia from June 1999 on.  These Serb victims have also not been able to return to their former homes. But those killed in these big time ethnic cleansing operations and those permanently exiled are no more upsetting to Vulliamy than are the victims of Naser Oric.

In practicing the journalism of selective demonization / selective victimization, Vulliamy even peddles gross hearsay concocted by others.  For example, back on July 8, 2001, he wrote that „Once Milosevic had back-stabbed his way to power and had switched from communism to fascism, he and Mirjana set out to establish their dream of an ethnically pure Greater Serbia cleansed of Croats and ‘mongrel races’ such as Bosnia’s Muslims and Kosovo’s Albanians.“[29]  We have searched extensively for confirmation of this alleged reference to “mongrel races,” and found a total of four different instances in which the phrase was attributed to Milosevic and/or his wife by another reporter prior to Vulliamy’s use of it,[30] but we were unable to get either Vulliamy or anyone at The Guardian – Observer to share Vulliamy’s source with us, and we suspect that its use is apocryphal.  Nothing like it is to be found in the 49,000 pages of the Milosevic trial transcript at the ICTY, and the prosecutors would have welcomed something like this in supporting their charges against Milosevic.  On the other hand, we have the wartime Bosnian Muslim President Alija Izetbegovic’s statement of intolerance from his Islamic Declaration of 1970 (re-issued in 1990) that Vulliamy has always dodged and misrepresented, wherein Izetbegovic affirmed the „incompatibility of Islam with non-Islamic systems,” and rejected both peace and coexistence “between the ‘Islamic religion’ and non-Islamic social and political institutions.“[31]  And we have the wartime Croatian President Franjo Tudjman instructing his military leaders in the days immediately before Operation Storm to “inflict such a blow on the Serbs that they should virtually disappear.”[32]  But Vulliamy appears to have missed both of these, while repeating the „mongrel races“ line against the couple he despises.

In Seasons in Hell, during what he called „the height of the war in July 1993,“ Vulliamy reported „hundreds of thousands of Muslims dead;“ and at the start of the Milosevic trial in February 2002, in recounting the „Bosnian chapter“ of the breakup of Yugoslavia, Vulliamy reported „some 200,000 deaths.“  Then in November 2005, Vulliamy quoted the High Representative to Bosnia – Herzegovina, Jeremy „Paddy“ Ashdown, as Ashdown reflected on life „10 years after a war in which 250,000 people were killed;“ and as late as July 2007, Vulliamy once again recounted the „killing of hundreds of thousands…all over Bosnia.“[33]  But in 2005-2007, two establishment sources concluded that the number of deaths on all sides of the wars in Bosnia – Herzegovina from 1992 – 1995, including soldiers as well as civilians, was on the order of 100,000.[34]   This dramatic downward revision in the death-toll badly deflated the longstanding establishment narrative of 200,000 or more deaths (not to mention Vulliamy’s „hundreds of thousands“).  But we have never been able to find any reference in Vulliamy’s work to this sharp reduction in the Bosnian deaths or to the names of the researchers responsible for it.[35]  Isn’t this refusal to correct an historical fabrication (mainly a product of Bosnian-Muslim propaganda) a form of genocide inflation, and in its own way as contemptible as “genocide denial”?  In his Open Letter to AI, Vulliamy used forms of the word ‘revisionist’ no fewer than seven times.  But isn’t what Vulliamy repeatedly calls „revisionism“ and „revisionist“ in truth a point of view or even the correction of a previous error that Vulliamy himself simply doesn’t want to see expressed or corrected?  Surely both groups of researchers who have revised the death-toll in Bosnia – Herzegovina to approximately 100,000 are revisionists in any reasonable sense of the word, but as they did their work on behalf of the establishment, they cannot be so designated.  What an independent journalist or historian would call correcting the record, a journalist of attachment calls „revisionism.“   

While inflating and lying about Serb villainy, Vulliamy also protects his favored leaders and team by misrepresenting their position on the issues and their role. Thus, again in his Seasons in Hell, he explains Alija Izetbegovic’s serial rejection of peace plans from Lisbon in early 1992 onward as a result of Izetbegovic’s devotion to a “multi-ethnic republic,” and his belief that any kind of partition would be “impossible without ethnic cleansing”[36]—when in fact Izetbegovic explicitly excluded “foreign ideologies” from his planned Bosnia, wanted a partition more favorable to the Bosnian Muslim side, with war and ethnic cleansing flowing predictably from his April 1992 declaration of independence, and he did a thorough job of  removing Serbs from the Sarajevo area after the 1995 Dayton Accord.[37]  Former National Security Agency analyst John R. Schindler shows in detail Izetbegovic’s attachment to the Islamic Republics of Iran, Pakistan and Saudi Arabia, and how he helped introduce Al Qaeda into Europe during the local civil wars that Vulliamy and his fellow “journalists of attachment” eagerly supported.  An excellent case therefore can be made that many of the deaths in Bosnia during the 1992-1995 years, over which Vulliamy has shed so many bitter tears, were fomented by the same journalists who swallowed the claims of the Western and Bosnian Muslim hawks that Izetbegovic was a committed democrat and that the peace plans supported by Western negotiators such as Cyrus Vance, Jose Cutileiro, David Owen, and Thorvald Stoltenberg were the work of the „sons of the appeasers of 1938,“ and simply wouldn’t do.

Concluding Note

In sum, we have shown that in both his Open Letter to Amnesty International and in his record of reporting on the former Yugoslavia and on Bosnia – Herzegovina specifically, Ed Vulliamy has been a highly unreliable “journalist of attachment”—that is, a journalist of open bias, and one who relentlessly rewrites the historical record in pursuing his villains and ennobling his victims. He touches nothing in this field without distorting it, creating and inflating evidence to his liking, swallowing hearsay, and ignoring and suppressing evidence that does not fit the desired line. 

In the final analysis, Vulliamy’s single citation from Noam Chomsky for which Chomsky ought to be criticized was Chomsky’s statement in passing that Vulliamy is a „good journalist.“  And if  Vulliamy is telling the truth about Amnesty International once offering him a „full time job as media director,“ then AI looks bad for this reason alone.  That would have been a poor choice for an organization that does not believe in selective justice and no-holds-barred propaganda service.

—- Endnotes —-

[1] See „Amnesty International Annual Lecture: Noam Chomsky — ‘Hopes and Prospects’,“ Amnesty International – U.K., October 30, 2009, http://www.amnesty.org.uk/events_details.asp?ID=1332 .

[2] A copy of Ed Vulliamy’s undated letter to Amnesty International – U.K. can be found posted to the Samaha website, „Open Letter to Amnesty International Regarding Chomsky’s Invitation to Speak, By Ed Vulliamy,“ October 30, 2009, http://samaha.wordpress.com/2009/10/29/open-letter-to-amnesty-international-regarding-chomskys-invitation-to-speak-by-ed-vulliamy/ .  From here, it received further circulation.

[3] See Ed Vulliamy, „Chomsky takes his language theory back to basic ABCs,“ The Observer, December 6, 1998; and Ed Vulliamy, „Bestseller success for anti-U.S. war books,“ The Observer, April 20, 2003.  Neither of these two Vulliamy-bylined articles took any noticeable issue with Chomsky’s work.  However, Vulliamy was „withering in his contempt for those supporting LM“ in its defense against the libel suit brought against it by Independent Television News after LM published Thomas Deichmann’s „The picture that fooled the world“ in February 1997, and Chomsky had joined other writers in signing open letters against ITN’s libel suit as a „very significant impediment to freedom of speech,“ in Chomsky’s words.  (Vikram Dodd, „Now for the moment of truth,“ The Guardian, February 21, 2000, http://www.guardian.co.uk/media/2000/feb/21/ .)  Vulliamy also joined 24 other signatories to a deeply inquisitorial letter of complaint to his own newspaper, The Guardian, back in late 2005, which accused The Guardian of „bestow[ing] a stamp of legitimacy on revisionist attempts to deny the Bosnian genocide and minimise the Srebrenica massacre“—the familiar litany of complaints repeated by Vulliamy against Chomsky in his Open Letter to Amnesty International.  For more on this latter episode, also involving Chomsky, see “Corrections and clarifications: The Guardian and Noam Chomsky,” The Guardian, November 17, 2005, http://www.guardian.co.uk/media/2005/nov/17/pressandpublishing.corrections ; Marko Attila Hoare et al., „Protest to The Guardian Over ‘Correction’ to Noam Chomsky Interview,” Balkan Investigative Reporting Network, December 8, 2005. http://birn.eu.com/en/15/10/751/ ; James Bisset et al., „In response to: ‘Protest to the Guardian Over “Correction” to Noam Chomsky Interview’,“ Balkan Investigative Reporting Network, December 25, 2005, http://birn.eu.com/en/1/285/1486/ ; and, finally, John Willis, “External Ombudsman Report,” The Guardian, May 25, 2006, http://www.guardian.co.uk/readerseditor/story/0,,1782133,00.html .

[4] See, e.g., Philip Hammond, „Moral Combat: Advocacy Journalists and the New Humanitarianism,“ in David Chandler, Ed., Rethinking Human Rights: Critical Approaches to International Politics (London and New York: Palgrave Macmillan, 2002), pp. 176-195, especially Hammond’s discussion of „New humanitarianism,“ pp. 191-195, http://www.palgrave.com/products/title.aspx?pid=264674 .  Along with the „explicit rejection of neutrality,“ the „journalists of attachment“ have also „tended to follow the agenda of powerful Western governments,“ and their eagerness to „frame conflicts in terms of a good-versus-evil discourse of abusers and victims and call for ever-greater Western intervention performs a valuable service to governments which, having lost the stable framework of the Cold War, couch their foreign policy in the language of human rights and morality“ (p. 191).  According to Hammond, The Guardian – Observer’s Ed Vulliamy once „accuse[d] the entire ‘international community’ of ‘meddling with the truths of the war [in Bosnia - Herzegovina] to stifle intervention and foster appeasement’ and of  ’spreading…lies and distortions that would equate aggressor and victim’….Western ‘neutrality’, he charge[d], amounted to de facto support for the Serbs“ (p. 182).  We believe that Ed Vulliamy’s journalistic career since roughly the second-half of 1992 serves as a very good illustration of everything that is wrong with the „journalism of attachment.“

[5] Ed Vulliamy, „I must testify—Why one journalist is giving evidence against alleged war criminals,“ The Guardian, April 22, 1998.

[6] Peter Brock, Media Cleansing: Dirty Reporting.  Journalism and Tragedy in Yugoslavia (Los Angeles: GM Books, 2005), p. 57, http://www.gmbooks.com/product/MediaGM.html

[7] Ed Vulliamy, „A destiny worse than war,“ The Guardian, April 10, 1993, http://www.guardian.co.uk/itn/article/0,,191234,00.html .

[8] The British reporters who Vulliamy accompanied to the Omarska and Trnopolje camps on August 5, 1992, consisted of the Independent Television News (ITN) reporter Penny Marshall and the cameraman Jeremy Irvin, and the BBC Channel 4 News reporter Ian Williams.

[9] Ed Vulliamy, „Shame of camp Omarska,“ The Guardian, August 7, 1992, http://www.guardian.co.uk/world/1992/aug/07/warcrimes.edvulliamy .

[10] See Prosecutor Against Dusko Tadic (IT-94-1-I), ICTY Transcript, June 7, 1996, pp. 2125-2126, http://www.icty.org/x/cases/tadic/trans/en/960607ed.htm.  In his testimony for the prosecution, Vulliamy described the nature of the Trnopolje camp that he visited on August 5, 1992 as „by this time the staging post, the transit camp, the place from which people from all sorts of different circumstances in the Prijedor region…were coming to for a variety of reasons….Trnopolje was, if you like, the distribution point for this process, or one of them—one of the many, I should say“ (p. 2125, line 16 – p. 2126, line 5).

[11] See Ed Vulliamy, Seasons in Hell: Understanding Bosnia’s War (New York: St. Martin’s Press, 1994), especially Ch. 5, „The Camps, Echoes of the Reich,“ pp. 98-117.

[12] Ibid, p. 202.

[13] See Thomas Deichmann, „The picture that fooled the world,“ LM97, February, 1997,  http://www.srpska-mreza.com/guest/LM/lm-f97/LM97_Bosnia.html ; and the earlier Press Release, LM, January 27, 1997, http://www.srpska-mreza.com/guest/LM/lm-f97/LM97_Bosnia-press.html .  Also see Thomas Deichmann, „‘Exactly as it happened’?LM100, May, 1997 http://www.srpska-mreza.com/guest/LM/lm-100/LM100_Bosnia.htm .

[14] See, e.g., Mick Hume, „Spare any change guv?“ The Times, March 17, 2000; Helene Guldberg, „Media—Question and be damned,“ The Independent, March 21, 2000; Matt Wells, „LM Closes after losing libel action,“ The Guardian, March 31, 2000, http://www.guardian.co.uk/uk/2000/mar/31/medialaw.media ; and Mick Hume, „Some last words on that libel trial,“ Spiked Online, May 24, 2001, http://www.spiked-online.com/Printable/00000002D0E3.htm .

[15] Deichmann, „The picture that fooled the world,“ LM97, February, 1997,  http://www.srpska-mreza.com/guest/LM/lm-f97/LM97_Bosnia.html .  Also see the „Site plan of Trnopolje, based on U.S. satellite photo, 2 August 1992, three days before British journalists arrived,“ which is reproduced along with Deichmann’s analysis, specifically the lower right-hand corner of this diagram, where the relative positions of the Bosnian Muslin refugees (outside the area enclosed by the fence) and of the British reporters (inside the area enclosed by the fence) are both depicted.

[16] Phillip Knightley, submissions for the LM defense, December 28, 1998.—Reproduced in Alexander Cockburn, „Storm Over Brockes’ Fakery,“ CounterPunch, November 5/6, 2005,  http://www.counterpunch.org/cockburn11052005.html .

[17] See the documentary Judgment: The Bosnian ‘Death Camp’ Accusation: An Exposé, Emperor’s Clothes, 2000 and 2008. Originally produced by Radio Television Serbia (Belgrade), but available at YouTube in the English translation by Petar Makara, and narrated by Jared Israel, this documentary can be viewed in three parts:

Judgment, Part One: http://www.youtube.com/watch?v=xox7TR11evI&feature=related
Judgment, Part Two: http://www.youtube.com/watch?v=_eOjxauzsn8&feature=related
Judgment, Part Three: http://www.youtube.com/watch?v=Yg9ZQP6CGZU&feature=related

We strongly recommend this documentary.  In Part Two, from roughly the 4:44 minute-mark on, the physical location of the British reporters and cameraman is unmistakable: They set-themselves-up inside the area enclosed by the chicken-wire and barbed-wire fence which, shortly thereafter, they would incorporate into their Fikret Alic images.

[18] Penny Marshall, „ITN’s Penny Marshall tells how she made the world wake up,“ Sunday Times, August 16, 1992.

[19] See our treatment of how the Western media encouraged Western military intervention in the civil wars that accompanied the breakup of the former Yugoslavia at Edward S. Herman and David Peterson, „The Dismantling of Yugoslavia,“ Monthly Review 59, October, 2007, http://www.monthlyreview.org/1007herman-peterson1.php, especially Part IV, „The Role of the Media and Intellectuals in the Dismantlement,“ http://www.monthlyreview.org/1007herman-peterson4.php.

[20] Vulliamy, Seasons in Hell, p. 104.

[21] For a repeat performance of several layers of lies, see Ed Vulliamy, „Poison in the well of history,“ The Guardian, March 15, 2000, http://www.guardian.co.uk/media/2000/mar/15/pressandpublishing.tvnews .

[22] See 1992 Annual Report (Geneva: International Committee of the Red Cross, 1993), p. 95.  There we  read: „In all, 5,540 detainees were released under ICRC supervision and some 2,500 were freed without [ICRC] participation,“ and at the end of 1992, „2,760 people known to the ICRC remained in detention….“

[23] For an extended discussion of Celebici, a camp run by Bosnian Muslims in which large numbers of Serbs were beaten, raped, and killed, see Carl Savitch, „Celebici,“ Serbianna, undated, http://www.serbianna.com/columns/savich/047.shtml .  In his book, Seasons in Hell, Ed Vulliamy never mentions the Bosnian Muslim camp at Celebici; and as best we can tell, he has on only one occasion mentioned the camp at Celebici in his voluminous reporting for The Guardian – Observer.  Here, in a long profile of the Bosnian Serb wartime President Radovan Karadzic after his arrest in Belgrade in July 2008, Vulliamy lamented how nobody talks about the massacres committed by Bosnian Serbs „at Zvornik, Vlasenica, Brcko or Bijeljina,“ and then he devoted six words to „the Bosnian Muslim camp at Celebici.“  (See „The edge of madness,“ The Guardian, July 23, 2008, http://www.guardian.co.uk/world/2008/jul/23/radovankaradzic.warcrimes .) We base this on a search of the Factiva database search for everything published under Ed Vulliamy’s byline on the pages of The Guardian and The Observer (i.e., rst=(grdn or ob) and ed w/2 vulliamy and celebici for all dates).

[24] For full accounts of this remarkable case of demonization and media willingness to report outlandish falsehoods, see Diana Johnstone, Fools’ Crusade: Yugoslavia, NATO and Western Delusions (New York: Monthly Review Press, 2002), especially „The Uses of Rape,“ pp. 78-90, http://www.monthlyreview.org/books/foolscrusade.php ; and Brock,  Media Cleansing: Dirty Reporting, especially Ch. 5, „‘Only Muslim Victims…Only Serb Perpetrators,“ pp. 59-72.  For a sample of Roy Gutman’s work, see „Bosnia Rape Horror,“ Newsday, August 9, 1992; „Victims Recount Nights of Terror at Makeshift Bordello,“ Newsday, August 23, 1992; and „Mass Rape: Muslims Recall Serb Attacks,“ Newsday, August 23, 1992.

[25] Charles Lane, „War Stories,“ New Republic, January 3, 1994, emphasis added.

[26] See Brock, Media Cleansing: Dirty Reporting, Ch. 5, „‘Only Muslim Victims…Only Serb Perpetrators’,“ pp. 59-72, especially pp. 68-72.

[27] A search of the Factiva database for everything published under Ed Vulliamy’s byline on the pages of The Guardian and The Observer reveals no record of Vulliamy ever having written about the Bosnian Muslim commander Naser Oric (i.e., rst=(grdn or ob) and ed w/2 vulliamy and oric for all dates).

[28] See The Prosecutor Against Slobodan Milosevic (IT-02-54-T), ICTY Transcript, February 12, 2004, p. 31,975, http://www.un.org/icty/transe54/040212ED.htm .  At this trial, Presiding Judge Patrick Robinson asked Philippe Morillon: “Are you saying, then, General, that what happened in 1995 [after the Bosnian Serb capture of Srebrenica] was a direct reaction to what Naser Oric did to the Serbs two years before?”  Morillon replied: “Yes. Yes, Your Honour.  I am convinced of that” (lines 19-23).

[29] Ed Vulliamy, „Mira cracked,“ The Observer, July 8, 2001, http://www.guardian.co.uk/world/2001/jul/08/warcrimes.balkans .

[30] See Allan Hall, „The Glamorous Witch Wife and the Drug Lord Son,“ Scottish Daily Record, October 6, 2000; N.A., „Saturday profile: Mirjana Markovic: Spell of the Red Witch,“ The Scotsman, October 7, 2000; Vicky Spavin, „Deadlier than the Male,“ Scottish Daily Record, April 5, 2001; and Allan Hall, „Power-Mad Couple Who Ruled by Terror,“ The Scotsman, June 29, 2001.

[31] See Alija Izetbegovic, Islamic Declaration: A Programme for the Islamization of Muslims and of Muslim Peoples, no translator listed, 1970, 1990, p. 30 (as posted to the website of the Balkan Repository Project, http://www.balkan-archive.org.yu/politics/papers/Islamic_Declaration_1990_reprint_English.pdf ).  Here we add that in his book, Seasons in Hell, while carefully avoiding quoting from Izetbegovic’s Islamic Declaration, Ed Vulliamy asserts the falsehood that it was “a tortured attempt to propose that the Muslim faith was compatible with modern political systems” (p. 66). 

[32] Franjo Tudjman’s remarks derive from the so-called Brioni Transcripts of July 31, 1995; our source here is The Prosecutor Against Slobodan Milosevic (IT-02-54-T), ICTY Transcript, June 26, 2003,  p. 23200, http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/trans/en/030626IT.htm .  In this instance, the former U.S. Ambassador to Croatia Peter Galbraith was undergoing cross-examination by amici curiae Branislav Tapuskovic. Reading from the text of a Prosecution Exhibit that included Tudjman’s words as quoted in the Brioni Transcript, Tapuskovic said: „We have the inclination of the United States if, gentlemen, you decide to engage in that attack as you did in Slavonia….That is the purpose of this discussion today, to inflict such a blow on the Serbs that they should virtually disappear“ (lines 1-10).

[33] Vulliamy, Seasons in Hell, p. 43; „Face to face with the victims of his horror,“ The Observer, February 17, 2002, http://www.guardian.co.uk/world/2002/feb/17/warcrimes.balkans ; „Farewell, Sarajevo,“ The Guardian, November 2, 2005, http://www.guardian.co.uk/world/2005/nov/02/warcrimes.politics ; and „Scars and stripes,“ The Observer, July 1, 2007, http://www.guardian.co.uk/world/2007/jul/01/usa.features1.

[34] See Ewa Tabeau and Jakub Bijak, “War-related Deaths in the 1992–1995 Armed Conflicts in Bosnia and Herzegovina: A Critique of Previous Estimates and Recent Results,”
European Journal of Population, Vol. 21, June, 2005, pp. 187-215, http://www.ingentaconnect.com/content/klu/eujp/2005/00000021/F0020002/00006852 .—In section 3.3., „Overall Numbers“ (pp. 205-207), they estimated 102,622 total war-related deaths on all sides, of which 55,261 (54%) were civilians at the time of death, and 47,360 (46%) were military or combatants (p. 207).  Also see Patrick Ball et al., Bosnian Book of the Dead: Assessment of the Database, Research and Documentation Center, Sarajevo, June, 2007, http://www.hicn.org/research_design/rdn5.pdf . At the time this study was released, Ball et al. estimated 97,202 total war-related deaths, of which 57,523 were military or combatants at the time of death (59.2%), and 39,684 were civilians (40.8%).

[35] A search of the Factiva database for everything published under Ed Vulliamy’s byline on the pages of The Guardian and The Observer reveals no record of Vulliamy ever having mentioned the names of the five principal researchers whose work has revised the total number of deaths from the civil wars in Bosnia – Herzegovina to the 100,000 range: Ewa Tabeau, Jakub Bijak, Mirsad Tokaca, Patrick Ball, or Philip Verwimp (i.e., rst=(grdn or ob) and ed w/2 vulliamy and (tabeau or bijak or tokaca or patrick ball or verwimp) for all dates).

[36] Vulliamy, Seasons in Hell, pp. 67-68.

[37] See John R. Schindler, Unholy Terror: Bosnia, Al-Qa’ida, and the Rise of Global Jihad   (St. Paul, MN: Zenith Press, 2007), especially pp. 101-106, http://www.zenithpress.com/Store/Product_Details.aspx?ProductID=37578 .   Also see Ch. 5, „MOS and Mujahidin,“ pp. 147-175; and Ch. 10, „Europe’s Afghanistan,“ pp. 273-324.

Objavljeno sa sajta:

http://www.counterpunch.org/herman11232009.html


Изузетак који потврђује правило

децембар 8, 2009

 

Директор Београдског сајма Анђелко Трпковић саопштио је данас да је, после пет година проведених на тој функцији поднео оставку.

„Одлуку сам донео након што сам упознат са одлукама Председништва странке (Српског покрета обнове) чији сам члан и која ме је на ово место предложила“, навео је Трпковић у писаној изјави достављеној Танјугу.
Он је објаснио да се „тим одлукама од именованих и постављених особа очекује да заступају ставове и доследно спроводе одлуке страначких органа“.

„С обзиром на то да сам још у јануара 2008. донео одлуку и обавестио руководство странке да се нећу активно бавити страначким радом, сматрам својом обавезом да као именовано лице поднесем оставку„, истакао је Трпковић.
Он је истакао да је изузетно задовољан што је Београдски сајам у протеклом периоду повратио углед и реноме најзначајније сајамске куће на Балкану.
„И у овој години која је било изузетно сложена за пословање, Београдски сајам ће забележити раст промета и профит од више од два милиона евра“, додао је он.
Трпковић, који је јуче поднео оставку, захвалио је свима који су допринели добрим пословним резултатима Београдског сајма.

ТАНЈУГ


И З В Е Ш Т А Ј О ФИНАНСИЈСКОЈ РЕВИЗИЈИ ЗАВРШНОГ РАЧУНА БУЏЕТА РЕПУБЛИКЕ СРБИЈЕ ЗА 2008. ГОДИНУ

децембар 4, 2009

На могућност да изразимо мишљење о Нацрту закона о завршном рачуну буџета Републике Србије за 2008. годину утицале су следеће чињенице:

-        Државна ревизорска институција Републике Србије нема потребан број ревизора за обављање послова из своје надлежности због необезбеђених адекватних услова за рад. Ова чињеница је утицала на спровођење поступака чији циљ је био прибављање ревизијских доказа о износима и обелодањивањима датим у финансијским извештајима. Недостатак потребног броја ревизора директно је утицао на одређивање обима испитивања и величину узорака који су проверавани да би се прикупили докази о износима и обелодањивањима датим у финансијским извештајима;

-        интерна контрола и интерна ревизија нису успостављене код корисника буџетских средстава на начин предвиђен законом, што још више потенцира неопходност избора и тестирања одговарајућег узорка извршених трансакција, а што није било могуће урадити због разлога наведених у претходном пасусу;

-        није вршена ревизија, нити је подношен извештај о ревизији финансијских извештаја за период од 2002. године до 2007. године. Подаци из финансијских извештаја за 2007. годину представљају почетна стања на дан 1. јануара 2008. године, и као такви имају утицај на резултат пословања за 2008. годину;

-        нисмо присуствовали попису средстава у својини Републике Србије, са стањем на дан 31.12.2008. године, нити је вршена контрола правилности спровођења пописа, зато што је Државна ревизорска институција тада имала запослена само два ревизора;

-        на основу података који су нам били доступни у Управи за трезор нисмо могли да се уверимо на који начин директни и индиректни корисници врше попис нефинансијске имовине и на који начин усклађују њено стварно стање са књиговодственим стањем;

-        нисмо могли да потврдимо да су промене на нефинансијској имовини, приказане у билансу стања, усклађене са новчаним токовима везаним за те промене, приказаним у другим финансијским извештајима завршног рачуна.

Због наведених ограничења нисмо били у могућности да прикупимо довољно одговарајућих ревизијских доказа који би обезбедили основу за изражавање нашег мишљења.

ЦЕО ИЗВЕШТАЈ ЈЕ У КОМЕНТАРИМА…


Упознајте председника Европе

децембар 2, 2009

Аутор: Пол Белин,

Херман ван Ромпај (Herman Van Rompuy). Навикните се на то име. Он је први председник Европске уније (ЕУ) која је ратификовањем Лисабонског уговора од стране свих 27 држава – чланица почетком новембра, трансформисана у истинске Сједињене Европске Државе (СЕД)

Председник Европе није изабран на изборима. Он је именован на једном тајном састанку шефова влада 27 чланица ЕУ. Одабрали су једног из својих редова. Херман ван Ромпај је био премијер Белгије. Знао сам га још онда када је, тек, оклевајући започињао своју политичку каријеру.

Да би се разумео Херман, треба знати нешто о Белгији, малој земљи Западне Европе, и прототипу ЕУ. Белгијанци не постоје као нација. Белгија је вештачка држава коју су, као политички компромис и експеримент велике силе саставиле 1830. године. Земља се састоји од 6 милиона Холанђана који живе у Фландрији, њеној северној половини, и 4 милиона Француза који живе у Валонији, њеној јужној половини. Белгијски Холанђани, који се зову Фламанци, више би волели да су остали део Холандије, како је то било до 1830. године, док би белгијски Французи, звани Валонци, више волели да се прикључе Француској. Уместо тога, присиљени су да живе заједно у једној држави.

Herman van Rompaja

Белгијанцима се њихова земља не свиђа. Они је презиру. Кажу да не представља ништа. Не постоје Белгијанци – патриоти, јер нико није вољан да гине за неку заставу која не представља ништа. Баш због тога што Белгија не представља ништа, мултикулти-идеолози воле Белгију. Они кажу да без патриотизма не би било ни ратова и цео свет би био бољи. Штоно поја Џон Ленон (John Lennon): „Замисли да нема држава, што није тешко – ничег за шта да убијаш ил` мреш, а ни вера нема (Imagine there’s no countries, it isn’t hard to do, nothing to kill or die for, and no religion too”).

Белгијски политичари су 1957. године стајали уз колевку ЕУ. Циљ им је био да целу Европу претворе у једну Велику Белгију, тако да међу народима који ће бити укључени у јединствену вештачку супердржаву више неће бити могући ратови.

Међутим, подробнији поглед на Белгију, ту лабораторију Европе, показује да тој земљи фали и нешто више од патриотизма. Њој недостају демократија, поштовање законитости и политички морал. У својој књизи из 1985. године, Непостојећа већина [De Afwezige Meerderheid], покојни фламански философ Лоде Клес [Lode Claes (1913-1997)] тврдио је да без идентитета и осећања истинске националне државности, не може бити ни демократије, ни моралности.

Један од људи на које је теза др Клеса имала дубок утицај био је млади политичар по имену Херман ван Ромпај. Средином 80-их година, Ван Ромпај – конзервативни римокатолик, рођен 1947. – био је активан у омладинској секцији фламанске Хришћанско-демократске партије. Писао је књиге и чланке о важности традиционалних вредности, улози вере, заштити нерођене деце, хришћанским коренима Европе и потреби да се све то очува. Недемократска и аморална природа белгијске политике га је одбијала и доводила до неке врсте кризе савести. Лоде Клес, који се ближио пензији, пружио је Херману могућност да га наследи као директор Трендова (Trends), белгијског финансијско-економског недељног магазина. У том контексту сам се и ја упознао са Херманом. Једног дана ме је позвао на ручак да ме упита да ли бих – уколико он прихвати понуду да уђе у новинарство – и ја био вољан да му се придружим. Тада ми је казао да размишља да напусти политику и разматра могућности професионалног живота на који би се запутио.

Међутим, нисам сигуран шта се тачно затим догодило. Можда су до вођства Хришћанско-демократске партије допрле гласине да Херман, бриљантни економиста и интелектуалац, размишља о напуштању политике; можда су му учинили понуду коју није могао одбити (an offer he could not refuse). Херман је остао у политици. Постао је сенатор и ушао у владу као државни секретар. А 1988. постао је вођа владајуће Хришћанско-демократске партије.

Путеви су нам се повремено укрштали до 1990. године, када је белгијски Парламент изгласао изузетно либерални закон о абортусу. Белгијски краљ Бодуан (Baudouin [1930-1993]), дубоко верујући римокатолик, који је патио због тога што он и супруга нису могли да имају децу, рекао је пријатељима „да ће радије абдицирати него да потпише тај закон“. Белгијски политичари, убеђени да краљ блефира, нису желели да грађани Белгије сазнају о краљевом противљењу том закону. Ја сам о томе писао на „оп-ед“ странама Волстрит џорнала (The Wall Street Journal). Због тога сам био критички опоменут после љутитог телефонирања тадашњег белгијског премијера, једног од хришћанских демократа, уреднику белгијских новина (свом ранијем представнику за штампу) за које сам тада радио. Више ми није било дозвољено да пишем за стране новине о белгијским унутрашњим питањима.

У априлу 1990. године краљ је, заиста, поводом питања абортуса и абдицирао. Хришћанско-демократска партија под вођством Хермана ван Ромпаја, који је себе увек поносно истицао као доброг римокатолика, тада је успела да савет министара потпише један од најлибералнијих европских закона о абортусу – што је била процедура коју је предвиђао Устав Белгије за ситуације када нема Краља. Онда су следећег дана изгласали да се краљ поново врати на престо. Ја сам о целој тој афери написао критички чланак за Волстрит џорнал, после чега сам одмах био отеран из мог листа “због тешког кршења понашања“. После неколико недеља, срео сам Хермана на свадби једног заједничког пријатеља. Пришао сам му да проћаскамо. Могао сам приметити да се осећао веома неугодно. Избегавао је да нам се очи сретну и прекинуо разговор што је пре могао. Од тада више нисмо разговарали.

Херманова политичка каријера се наставила. Постао је министар за буџет Белгије и заменик премијера, па председник Представничког дома, и најзад – премијер. Наставио је са објављивањем интелектуалних и интелигентних књига, али уместо да брани концепт добра, сада је бранио концепт “мањег зла“. А почео је и да пише хаику.

Пре две године, Белгија се суочила са најдубљом кризом од свог настанка. Држава је била на ивици колапса после пресуде Врховног суда да је неуставан дотадашњи изборни округ Брисел-Хале-Филфорде (Brussels-Halle-Vilvoorde – BHV), који се састојао од двојезичне престонице Брисела и околног холандско-језичног краја Хале-Филфорде, и да Парламент мора да исправи то стање. Пресуда је донета због тужбе о неуставности тог изборног округа, који би требало поделити на двојезични округ Брисел и холандско-језични округ Хале-Филфорде. Ту тужбу је поднео нико други до… Херман ван Ромпај, Фламанац, становник округа Хале-Филфорде.

Међутим, 2003. године Хришћански демократи нису били у влади, и Херман је био вођа опозиције. Намера његове тужбе је била да изазове проблеме либералној влади Белгије, која је одбила да подели BHV округ јер су францускојезичне владине партије одбиле да прихвате пресуду Врховног суда. Фламански Хришћански демократи кренули су у предизборну кампању за опште изборе у јуну 2007. године, и главна тема им је била обећање да ће, чим уђу у владу, они поделити BHV. Херман је предводио кампању на ту тему; његова партија је победила на изборима и постала највећа политичка партија Фландрије.

Белгијска политичка криза се развлачила од јуна до децембра 2007. године, јер се показало да је немогуће саставити владу од довољног броја холандскојезичних (фламанских) и францускојезичних (валонских) политичара. Фламанци су захтевали да се BHV округ подели у складу са пресудом Врховног суда, док су Валонци то одбијали. На крају крајева, фламански Хришћански демократи су попустили, прекршили изборно обећање дато својим гласачима и пристали да уђу у владу без поделе BHV округа. Што је још горе, нова влада има више францускојезичних министара од холандскојезичних и нема подршку већине Фламанаца у Парламенту, мада Фламанци представљају већину (60%) белгијског становништва. Херман је постао председавајући Парламента. На том положају, морао је да спречи Парламент и његове посланике Фламанце да изгласају закон о подели BHV округа. Уз употребу свих могућих врста трикова у томе је успео. Једног дана је, чак, наредио да се браве сале за пленарне састанке промене, тако да Парламент није могао да се састане да гласа о тој тачки. Другом приликом, није се појављивао на дужности током целе недеље, како би избегао да отвори писмо којим се захтева да се питање BHV стави на дневни ред. Његове тактике биле су крунисане успехом.

Када је у децембру 2008, услед једног финансијског скандала, тадашњи премијер Белгије био принуђен да поднесе оставку, Херман је постао нови шеф предоминантно францускојезичне владе Белгије, која уопште не представља већинску етничку групацију становника Белгије. Током претходних 11 месеци, он је успео да вешто одлаже било какво скупштинско гласање о питању BHV округа – чиме је продужио стање које је Врховни суд, одговарајући на његову сопствену (Херманову) тужбу из 2003, прогласио неуставним.

А сада, Херман је узнапредовао да води Европу. Као и Белгија, ЕУ је једна недемократска институција којој су потребни лукави руководиоци који су у стању да се одрекну свега оног у што су некада веровали и који знају како да народу наметну одлуке које су противне народним жељама. Врло важно за демократију, морал, или за владавину законитости. Они који су изнад нас, боље од нас знају шта је за нас добро. А Херман је сада један од оних који су изнад нас. Прешао је дугачак пут од онда када је био згађен политике у белгијском стилу.

Херман је – као и Саруман [1], Толкинов мудри чаробњак из „Господара прстенова“, који је прешао на супротну страну. Некада је ценио оне ствари које и ми ценимо. Али – више не! Изградио је себи високу кулу одакле влада над нама [2].

(Превод са енглеског: Василије Клефтакис)

(The Brussels Journal, 20.11.2009)

—————

[1] Мудрац и чаробњак Саруман (из дела Толкина „Господар прстенова“ и других), био је познат и под именима Саруман Мудри (SarumantheWise), Курумо (Curumo), и др. Од свих Истаријанаца он је био тај који је најдубље проучио тактике непријатеља, Саурона. Располагао је натприродним моћима, од којих је најопаснија био његов глас, који је био тако милозвучан да је њиме могао кварити и заводити остале јунаке. (Прим. прев.)

[2] Његов први говор после избора за председника ЕУ био је… на француском језику. Треба знати да добар део фламанске елите још увек пати од комплекса ниже вредности у односу на францускојезичну елиту која је раније суверено владала над Белгијом. (Прим. прев.)

Преузето са сајта: www.nspm.rs


АРГЕНТИНА: НЕЗАВИСНОСТ КОСОВА КРШИ МЕЂУНАРОДНО ПРАВО

децембар 2, 2009

ХАГ – Аргентина је пред Међународним судом правде у Хагу оценила да једнострана декларација о независности Косова представља флагрантно кршење међународног права, Резолуције 1244, принципа територијалног интегритета и обавезе мирног решавања спорова.

„Једнострана декларација о независности Косова у сукобу је са фундаменталним принципима међународног права, попут принципа територијалног интегритета и суверенитета, као и у флагрантној супротности са Резолуцијом 1244”, рекла је правна заступница Аргентине Сузана Руиз Черути.

Черутијева је нагласила да је територијални интегритет и суверенитет тадашње СР Југославије био загарантован Резолуцијом 1244 Савета безбедности УН за коју је 1999. гласала и влада у Буенос Ајресу.

„Ниједна држава тада није тврдила да је том резолуцијом на било који начин суспендован или учињен привременим суверенитет СРЈ на Косову. Аргентина никада не би гласала за резолуцију да је она укључивала такву интерпретацију”, рекла је Черутијева.

Она је подвукла да се у тој резолуцији ниједном речју не спомиње право косовских Албанаца на самоопредељење због тога што они као национална мањина то право и нису уживали, што је био и став међународне заједнице током југословенске кризе.

Резолуцијом је, подсетила је Черутијева, било предвиђено да се будући статус Косова утврди споразумом Србије и косовских Албанаца, а не наметањем једностраног решења.

Једнострана декларација о независности није договорено решење”, констатовала је представница Аргентине, подвлачећи да је предлог изасланика генералног секретара УН Мартија Ахтисарија о независности Косова „арбитрарно наметнут другој страни” упркос томе што је одлуку законито могао донети само Савет безбедности УН.

Ћутати о томе представљало би несрећни преседан са непредвидивим последицама по међународне односе. Декларација о једностраном проглашењу независности Косова је сушта супротност договореног мировног решења”, подвукла је Черутијева.

Бета

Građanima bolji i NATO od političkih partija

децембар 2, 2009

Autor: L. V.

Beograd – Ukoliko bi sutra bio raspisan referendum o ulasku Srbije u Evropsku uniju, 69 odsto građana bi glasalo „za“, pokazalo je istraživanje Galup Balkan Monitora urađeno ove godine na uzorku od 1.000 građana Srbije.

S druge strane, na pitanje „Da li mislite da bi članstvo u EU za Srbiju bilo dobro ili loše“, polovina ispitanika je odgovorila da bi to bilo dobro za Srbiju. U odnosu na podatke iz prethodnih godina broj onih koji vide boljitak u članstvu u EU se smanjuje. Godine 2008. je članstvo u EU kao dobru stvar smatralo 58, a 2006. godine 61 odsto građana Srbije – rekla je Hedvig Morval-Horvat, izvršna direktorka Evropskog fonda za Balkan, na jučerašnjoj konferenciji za novinare.

- Najveće poverenje građana, od čak 66 odsto, uživa crkva. Iza nje slede vojska, policija, predsednik države. NATO je prema poverenju ispred političkih stranaka, a na kraju su evropske institucije – navela je Horvat.

Samo jedan odsto građana smatra da Vlada radi odlično, a 44 procenata misli da su rezultati Vlade slabi, a 34 odsto zadovoljavajući.

Šta su rekli ispitanici

69 odsto – glasalo bi za EU ako bi referendum bio sutra raspisan

93 odsto – sloboda kretanja najveća korist od EU

71 odsto – razvoj ekonomije najveća korist od EU

50 odsto – ulazak Srbije u Uniju bio bi loš po zemlju

72 odsto – država se kreće u lošem pravcu

1 odsto – Vlada radi odlično

10 odsto – Srbija će priznati Kosovo u narednih pet godina

DANAS


Šta će nama DRI?

децембар 2, 2009

Autor: REDAKCIJSKI KOMENTAR

Koliko se samo u javnosti kukalo što Srbija nema Državnu revizorsku instituciju, koja će, tvrdilo se, konačno da raskrinka sva mešetarenja u ministarstvima i ostalim državnim organima, tim leglima korupcije. Formirana je još 2005, a prvi izveštaj o trošenju novca iz budžeta predstavila je tek krajem 2009.

Na kraju krajeva, pomirili su se svi s činjenicom da državni vrh nema nameru da u skorije vreme ojača tu instituciju kadrom i sredstvima jer mu to, pokazalo se u ovom izveštaju, nije u interesu. Ali, da objavljivanje i sakatog prikaza brojnih nepravilnosti u poslovanju državnih organa prođe bez pravog interesovanja medija, možda je i veći razlog za brigu nego nalazi DRI.

Na primeru objavljivanja izveštaja pokazalo se i šta znači pogrešan tajming. Za prezentaciju je odabran petak, kada se i zaposlenima u medijima žuri da što pre „kidnu“ na vikend i kada je slaba čitanost i gledanost. Novinari su se tog dana na konferenciji za novinare sablažnjavali nad nalazima Revizorske institucije, vatreno pitali ko je najviše krao i kako će da ga kazne, ali već sutradan, kada je trebalo sesti i pročitati više od 160 strana tog dokumenta, milije je bilo potrošiti subotu na nešto drugo. Nije prošlo ni pet dana, a evo već samo retki i dalje toj temi daju ozbiljniji prostor.

Državna revizorska institucija mora da bude najjači nezavisni organ u ovoj zemlji i pisanje o njenim izveštajima ne sme da se svede na vikend dizanje prašine. Međutim, za poslednje četiri godine više je napisano tužbalica što DRI nema svoje prostorije nego o izveštaju koja su ministarstva dodeljivala poslove privatnim firmama bez tendera. Slučajnost? Ponašanje medija ide naruku vlastima. Neverovatno je da se nijedan ministar do sada nije izjasnio o nepravilnostima u njihovim resorima. Štaviše, krenulo je obesmišljavanje rada DRI, pa se okrenula priča na to da su zapravo revizori grešili kad su analizirali poslovanje ministarstava. Ministar rada u prve redove isturio je svoje podređene da se pravdaju da su sve radili po zakonu. Predsednik države sve je relativizovao kao „neracionalne uvrežene navike koje poskupljuju funkcionisanje države“. U najmanju ruku skandalozna izjava. Ali, imaju i podređeni usta pa znaju da kažu da ništa nisu radili bez znanja pretpostavljenih.

Sada se stvar rešava. Treba li nam DRI ili ne? Hoće li neko da bude kažnjen zbog nepropisnog trošenja našeg novca i nameštanja poslova prijateljima ili finansijerima partija? Ili ćemo celog života samo da se iščuđavamo nad skandalima koji će s vremena na vreme da isplivavaju na površinu. Ko se još seća Marije Rašete Vukosavljević?

DANAS


Kad monarhisti utihnu

новембар 25, 2009

Svetislav BASARA: Famozno


Nekako su utihnuli monarhisti. Ko bi danas, 2009. godine, mogao pomisliti da je na početku višestranačja u Srbiji postojalo nekoliko partija u čijem je programu bila obnova monarhije.

//

SPO je, pretpostavljam, ostao veran ideji monarhije, ali radikali i dssovci su – principijelni kakvim ih je bog dao – prešli u tabor zakletih republikanaca. Ništa čudno: u Srbiji su impulsi guzice ključni faktor uobličavanja političkih doktrina. Razumem Miloševića i socijaliste; ljudi su komunjare, po prirodi stvari ne mogu biti za kralja i otadžbinu. Ali zašto nikom posle petooktobarskog prevrata nije palo na pamet da predloži referendum na kome bi narod odlučio o budućem društvenom uređenju, ne znam.

Znamo, međutim, način na koji je legalna Kraljevina Jugoslavija pretvorena u republiku. Dobili bi republikanci na tom referendumu, nema zbora. Ali, ako baš hoćemo da cepidlačimo, bez održanog referenduma, postpetooktobarska vlast je – htela to ili ne – smelo nastavila Titovim, u suštini nelegalnim putem. Ni to nije čudo. Taj put je širok i udoban za svakoga ko je na vlasti, ali je svakim danom sve trnovitiji za ponosnog nosioca republikanskog suvereniteta – narod. Dok sam bio mlađi, znao sam satima da sa mojim prijateljima – republikancima vodim žučne rasprave o prednostima monarhije. Ključ je, gospodo, u nosiocu suvereniteta; sve ostalo je sporedno i varira od slučaja do slučaja, od države do države, tako da imamo i napredne kraljevine i zulumćarske republike. A i obratno, razume se.

Problem Srbije nije to što je republika; problem su „republikanci“. Politička situacija je ovde, zapravo, jako slična onoj u antičkoj Atini u kojoj je demokratija bila nesporna, ali ograničena na uski sloj slobodnih građana, dočim su robovi, žene i deca – današnjim rečnikom „manjinske grupe“ – bili lišeni svih prava. Valjda zbog toga što pripadamo vizantijskom kulturnom krugu, naše vladajuće vrhuške postupaju slično kao atinske oligarhije s tim što organizuju „slobodne i demokratske izbore“. Neću da budem toliko zadrt pa da kažem da ti izbori nisu zaista slobodni i demokratski. Ali ću reći da posle izbora ovde više ništa nije slobodno ni demokratsko.

Mandat nosioca suvereniteta, naroda, naši voždi prekonoć otmu, prisvoje i vršljaju po zemlji i inostranstvu kako im padne na pamet. Narod je, u političkom smislu, samo jedna od funkcionalnih apstrakcija; njegova bezobličnost i amorfnost onemogućava da „oseti“ da je lišen suvereniteta. Ali kralju – konkretnoj ličnosti – suverenitet ma koliko bio simboličan nikada ne može biti oduzet. Osim toga, monarhije – ma kakve bile – uvek podrazumevaju određen nivo upristojenosti, protokolarnosti i cermonijalnosti koje automatski diskvalifikuju vladavinu neposrednosti prostakluka i diletantizma – dvaju najvećih neprijatelja Republike Srbije i srpskog naroda. I konačno, nema u postojećim ustavnim monarhijama kralja koji raspolaže takvom merom moći i bahatosti koju prigrabi svaki naš republikanski serdar čim se dokopa kormila republike. Može biti da su baš zato, u čast svojih kraljevskih ovlašćenja, naši republikanci na grbu republike zadržali simbol monarhije – krunu.

Danas, 25.11.2009.


Povorka, poruka, pouka

новембар 23, 2009

 

Dušan Miklja

 

Kada se budu sabirali utisci o načinu na koji je odata pošta preminulom patrijarhu Pavlu, tada će povorka kraj njegovog odra biti trajno upisana u kolektivnu svest naroda. Ne samo zbog toga što su ljudi čekali više sati, ispoljivši strpljenje koje je dostojno verodostojnih iskušenika i podvižnika, već i zato što je kilometarski red bio uzor smernosti i pristojnosti.
Takvo – za ovdašnje prilike – ne baš uobičajeno ponašanje, mogla je da pobudi samo ličnost, koja je skromnošću i predanim služenjem veri, bio antiteza mnogobrojnim grabežljivim i bezobzirnim „junacima našega doba“. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, patrijarh ih je, onako gandijevski slabašan i sitan, nadvladao. I u smrti se pokazao jačim od njih. Narod je, otuda, iskazujući poštu patrijarhu, izrazio takodje potrebu da se – makar na nekoliko dana – poistoveti sa drugačijim obrascem života i danas takoreći nepostojećim vrednostima. Vlasti će silno pogrešiti ako tu poruku naopako protumače.
Pouke patrijarha da verodostojna vera nije moguća bez čovekoljublja, takođe prema drugima, ostavile su, dakle, traga. Imajući u vidu ne samo moralnu i duhovnu već i društvenu vrednost takvog podsticaja, narod bi se patrijarhu najbolje odužio time što bi njegove pouke oživotvorio. Postoji jednostavan način da to učini. Dovoljno je da se potrudi da trenutke iskrene tronutosti, ali takođe i sveopšteg ličnog preispitivanja produži. Da u svakodnevnom životu neguje iste vrednosti koje je ispoljio u redovima pred odrom.

Blic, 29.11.2009.


Zidovi XXI-og veka

новембар 21, 2009

Ежедневный Журнал

Deveti novembar, dan kada je pao Berlinski zid, mogao bi bez svake sumnje da postane državni praznik savremene Rusije. Naime, današnja Ruska Federacija, država izdvojena i nezavisna od Rusko-sovjetske imperije, nastala je kao posledica ovog događaja od pre dvadest godina. U svakom slučaju, veza je mnogo neposrednija od one koju nam nudi mutni i bezsadržajni 4. novembar[1].

Devetog novembra 1989. prestao je da postoji takozvani drugi svet ili „socijalistički lager“, a sa njim je u prošlost potonuo i Veliki komunistički projekat, nacrt budućnosti koji je sedam decenija mnogim narodima podgrevao maštanja o socijalnoj pravdi. I pošto je osnovna misija i glavni razlog postojanja države koja se zvala Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika bio baš taj komunistički projekat, 9. novembar 1989. je predodredio njegov raspad. Simbolična, a potom i realna objava smrti ovoga projekta učinila je da neophodnost postojanja SSSR-a postane bespredmetna i to u prvom redu kod same sovjetske elite. Na dan rušenja Berlinskog zida svim sovjetskim republikama uključujući i RSFSR (danas Rusiju), postalo je jasno da su se, pod a) otvorile mogućnosti za njihovu integraciju u „civilizovano društvo“, odnosno Zapad, i pod b), da će im biti lakše da pristupe ovoj integraciji bez već odavno zarđalih veriga zajedničke sovjetske države, odnosno svaka pojedinačno.

Deveti novembar je godišnjica unipolarnog amerikanocentričnog sveta, u kome svi mi i danas živimo. Šta se sa tim svetom dogodilo za proteklih dvadeset godina?

Sve je isto kao pre

Za ovo vreme svet se uglavnom nije izmenio. Bez obzira na razne krize i ekscese, svetom kao i ranije dominira Amerika. Njena se dominacija očituje već i time što je ona ta koja elitama, odnosno ljudima koji donose najvažnije političke odluke širom sveta, utvrđuje globalne tehnološke i potrošačke standarde.

Kao i kasnih 80-ih godina prošlog veka, Amerika je i danas glavni dizajner imaginacije čitavog čovečanstva i emitent najpouzdanijih i najpopularnijih finansijskih instrumentata, uključujući i sam dolar. Poslednja svetska finansijska kriza, koja je potekla iz SAD (u uslovima unipolarnog sveta ona i nije mogla da potekne sa nekog drugog mesta), pokazala je koliko je savremeni svet duboko zavisan od Amerike i kako bi se samotno i jadno osećali bez ovog opšteg hegemona. Čak i Kina, zemlja koja je doskora smatrana kandidatom na ulogu druge velike sile, maltene SSSR-om sutrašnjice, u prvim danima krize dala je do znanja svetu da je spremna da, zajedno s Amerikom, učini sve da politička i ekonomska arhitektonika ovakvog, unipolarnog sveta, ostane ista.

Jemstvo kineske odluke su 1,4 triliona (70%) deviznih rezervi uloženih u dolar i američke vrednosne papire i jedna četvrtina kineske industrije koja radi za američko tržište.

Sve se promenilo

Za tih istih dvadeset godina kardinalno se promenila filozofija unipolarnog sveta. Formirala se nova politička misao, koja je potekla takođe iz Vašingtona i koja nam sada, svojim ultraljubičastim svetlom osvetljava put.

Tada, dok smo još stajali na ruševinama Zida, činilo nam se da liberalna demokratija samo što nije zapljusnula obale svih kontinenata, da će teški okovi svima pasti i da će se sve tamnice srušiti. Činilo nam se da nam sledi sveopšta vladavina liberalnog „poslednjeg čoveka“ Frensisa Fukujame[2]. Zajedno sa demokratijom, trijumfovaće i potrošačko društvo koje će prokrčiti sebi put do najegzotičnijih tačaka nama poznatog sveta. I uopšte, ceo svet će nakon nekog vremena postati jedno harmonično, tiho, spokojno, zeleno i čisto mesto opšteg blagostanja, kao što je Zapadni Berlin. Za sve i za svakoga. Amerika je, po meri svojih neskromnih mogućnosti, nastojala da uspostavi takav Zapadni Berlin svuda gde je to bilo moguće i nemoguće.

Ali dvadeset godina je prošlo, a sveopšteg liberalnog raja očigledno nema.

Kako se bližio 9. novembar 2009, bilo je sve jasnije da razlike među civilizacijama objektivno postoje, da su one realne i da ne služe samo za uprošćeni opis međusobnih odnosa u naučnom istraživanju. Evroatlanski politički model ne uspeva da se odomaći van teritorija takozvanog „prvog sveta“, čak ni u zemljama svesno okupiranim od strane Amerike, kao na primer u Avganistanu ili Iraku. Užurbano uvedene demokratije po uzoru na evroatlanski model lako mogu dovesti na vlast za „poslednjeg čoveka“ sasvim neodgovarajuća lika, kao na primer Ugo Čavesa, Evo Moralesa, Mahmuda Ahmadinežada i njima slične.

Osim toga, u vidu poklona za jubilarnu godišnjicu, stiglo nam je novo elitno tumačenje teorije o potrošačkom društvu, koje nam kazuje da njegov globalni trijumf nije moguć. Nažalost, slatkih medenjaka nema dovoljno za sve. Da bi savremena postidustrijska ekonomija „prvog sveta“, odnosno sveta koga u širem smislu te reči danas zovemo Zapad, mogla bez prekida da funkcioniše, na planeti mora da bude dovoljan broj ljudi saglasnih da rade za jedan dolar na sat, kao što su to radnici zaposleni u kineskoj industriji ili čak za 50 američkih centi, kao radnici u Indoneziji. Naime, globalnu stabilnost umnogome obezbeđuju oni koji se nalaze s one strane potrošačkog društva, a kako nemaju ni legalnu slobodu kretanja ni – horribile dictu – pristup internetu, teško da uopšte mogu i da saznaju za njegovo postojanje.

Pre 20 godina, odmah posle Zida (Velikog Berlinskog, a ne Kineskog), nije bilo kraja razgovorima o tome kako će u Kini, pod uticajem ekonomskog progresa, veoma brzo doći do demokratskih promena i da će Komunistička partije Kine otići sa vlasti ili je, u krajnjem slučaju, podeliti sa još nekim. Danas, ti isti koji su izašli kao pobednici iz hladnog rata sa SSSR-om, drže palčeve za sreću Kompartiji Kine da što duže održi svoj monopol vlasti. Jedino je ona sposobna da čvrstom rukom drži većinu stanovništva u očitom siromaštvu i tako podržava svetsku ekonomsku piramidu u čijem je temelju Kineskoj Narodnoj Republici namenjena uloga univerzalne fabrike.

Hajde da pokušamo da izračunamo šta bi se desilo kada bi običan Kinez poželeo da stekne životni standard kakav imaju recimo Rumuni, stanovnici najsiromašnije države u Evropskoj uniji. Prosečna godišnja primanja stanovnika Rumunije iznose 7000 dolara. Da bi stanovnik Kine mogao da živi onako kako živi Rumun i kada se obračun izvrši kroz paritet kupovne moći, on bi morao da zarađuje oko 4700 dolara godišnje. Na današnji dan, prosečna godišnja primanja na kineskom selu (770 miliona ljudi) iznose 600 dolara, a u gradu (570 miliona ljudi) oko 2000 dolara.

I sada, pretpostavimo da kinesko rukovodsto iznenada reši da, putem realizacije nekakvog idealnog programa koji bi stimulisao unutrašnju tražnju, naglo poveća blagostanje svojih građana do nivoa najsiromašnije zemlje Evropske Unije. To bi značilo da ukupna godišnja primanja svih stanovnika KNR treba da iznose 6,3 triliona dolara. Bio bi to zapravo iznos 1,5 puta veći od današnjeg bruto nacionalnog dohotka Kine. Osim toga, ovakav idealni program zahtevao bi da se Kina ubuduće odrekne štednje prihoda koju ostvaruje izvozom, da pređe na ubrzano trošenje zlatnih rezervi (danas oko 2 triliona dolara) i da preusmeri praktično sve prihode kineske ekonomije na uvoz robe i usluga. Nagli preokret u pravcu „civilizovanog sveta“ potrošnje, utrostručio bi cenu kineske radne snage i učinio „univerzalnu fabriku“ potpuno nekonkurentnom, ne samo u odnosu na Vijetnam i Indoneziju, već i na, pod sitim trbuhom SAD, udobno smešteni Meksiko. Pored ostalog, Kina ne bi mogla da obezbedi porast blagostanja svojim građanima ni sa stanovišta potrošnje energije. Danas, KNR troši oko 3,2 triliona kv/h električne energije godišnje, pri čemu lavovski deo odlazi na industriju. Rumunija, koju smo odabrali za uslovni kineski ideal, troši 59 milijardi kv/h godišnje, pri čemu veći deo koristi stanovništvo. Ako bi došlo do „rumunizacije“ energetike, to jest premeštanja težišta potrošnje električne energije sa industrije na stanovništvo, Kina bi trošila oko 8,5 triliona kv/h godišnje, što bi predstavljalo skoro polovinu današnje ukupne svetske proizvodnje.

Sada je jasno da se od mnogoljudne Kine danas ne može napraviti potrošačko društvo. Mogu se stvoriti nekolike lokalne zone na obali okeana, no one će biti odvojene neprobojnim zidom od ostalog dela stanovništva. A što se perspektive razvoja kineskog interneta tiče, prema vestima koje odskora odande stižu, dosta toga nam je nažalost takođe postalo jasno.

I evo još jedne priče za primer. Kada sam nedavno boravio u Južnoj Koreji, saznao sam da se odnos prema perspektivi ponovnog političkog ujedinjenja Korejskog poluostrva, u značajnoj meri menja. Tema ujedinjenja dve Koreje aktuelna je uglavnom među pripadnicima starijih generacija, to jest među onima koji imaju preko 60 godina. Oni mlađi od 40, mnogo češće se prema ovoj temi odnose mnogo opreznije. Osim činjenice da bi, kako su neki izračunali, ujedinjenje koštalo oko 200 milijardi dolara, ono bi južnokorejsko ekonomsko čudo postavilo pred stvarno žestoke izazove. Milioni izgladnelih ljudi će sa severa poći na jug i biće veoma složen zadatak zaposliti ih i obezbediti im pristojan stambeni prostor. Zato u poslednje vreme sazreva i uzima maha nova, za sada još uvek ne mnogo reklamirana ideja, koja glasi: nije li možda pametnije davati po nekoliko stotina miliona dolara godišnje diktatoru Kim Čen Iru i tako mu pomoći da održava status quo, nego se žuriti u rušenje zida između Severa i Juga?

U XXI-om veku nas čekaju novi zidovi, ne takvi sumorni, od betona, kakav je bio Berlinski, već skoro nevidljivi, sazdani visokom tehnologijom i ne manje bitni. Biće to zidovi podignuti između različitih civilizacija, zidovi između elita integrisanih u globalno potrošačko društvo i čitavih naroda kojima neće biti dopušteno da ubiraju njegove plodove.

Već se javio i glavni zastupnik ove nove političke misli – politike novih zidova – predsedavajući Zemaljske kugle, Barak Obama. Neprestano govoreći o idealističkim ciljevima, on rešava za Ameriku veoma važan i sasvim pragmatičan zadatak: kako sačuvati globalnu dominaciju Vašingtona bez nepodnošljivo visokih finansijskih, političkih i propagandnih izdataka? Odgovor na ovaj izazov istorije koji nam je on objavio, uglavnom je već jasan: Amerika ima nameru da učvrsti kontrolu nad elitama najrazličitijih zemalja sveta, a odriče se političko-ideološke kontrole nad narodima. U tome se i sastoji osnovna ideja „resetovanja“ koje se svima nudi: elite koje potvrde svoju lojalnost prema SAD, za uzvrat dobijaju pravo da sa svojim narodom čine sve što smatraju nužnim. Amerika više neće nametati svoje vrednosti onima kod kojih te vrednosti ne padaju na plodno tlo. Pokušaj dostizanja mira u celom svetu neće se provoditi putem svetske liberalne revolucije, već putem pakta Amerike sa elitama.

Ako se u ovom novom amerikanocentričnom svetskom poretku nekome i prohte da sruši neki od zidova koji dele slobodu od neslobode, moraće to da učini svojim rukama, na svoju ličnu i istorijsku odgovornost, bez pomoći spolja i bez oslonca na tamo neku stariju braću. „Dostojan života i slobode je samo onaj ko svaki dan za njih stupa u boj“[3], bile su reči napisane 150 godina pre pada Berlinskog zida.

I tako, stigosmo na početak XXI-og veka. Ne po kalendaru, već stvarno.

S. Belkovski i R. Karev,

Ежедневный Журнал, 09.11.2009.

Prevod sa ruskog Haim Moreno
_______________________________________________________________

[1] 4.novembar, Dan narodnog jedinstva, novi državni praznik u Rusiji. Ovaj praznik je uveden pre pet godina kao alternativa Danu Oktobarske revolucije koji se proslavljao 7. novembra. Dan narodnog jedinstva nas podseća na dan kada je narod, mobilisan patriotskom aktivnošću Minina i Požarskog, 1612. godine oslobodio Moskvu od poljskih intervenata

[2] Frensis Fukujama, rođ. 1952, američki društveni analitičar i politički komentator. Napisao je nekoliko knjiga, a najpoznatija je Kraj istorije i poslednji čovek, izdata 1992. godine (prevedena na srpski).

[3] Faust – Johan Volfgang Gete (1749-1832)

Peščanik.net, 21.11.2009.


Pavlova barka

новембар 19, 2009

VOSTANI SERBIE

Autor: Nataša B. Odalović

Blenem u naslov na internet stranici jedne relativno i periodično normalnije i uravnoteženije srpske medijske kuće (B92): „Vanzemaljci ugrožavaju Vatikan“. Molim?! Budući da sam prethodno već, u najmanje desetak drugih medija pročitala o tome da je u Vatikanu u utorak zaključena višednevna konferencija posvećena mogućnosti postojanja života u svemiru i njegovih implikacija po Katoličku crkvu, nisam očekivala ništa spektakularno.

Stoga sam mirno pročitala tekst ispod dramatičnog naslova. Ništa. Nema invazije, ista vest kao i u drugim izveštajima. Samo je naslov sročen kao školski primer novinarske „svemirske“ patke, koja se, eto, događa i u boljim kućama. Ne mislim da tu ima nekog predumišljaja. Prosto, uredniku promaklo. Pa kako vanzemaljci ne ugrožavaju Vatikan, zaključujem pomirljivo da je takav naslov posledica neke vrste medijskog PMS-a.

Evo kako je o ovoj konferenciji izvestila HINA: Naslov: „U Vatikanu Konferencija o vanzemaljcima“.

„Skup je dio događanja kojima se obilježava od UN-a proglašena međunarodna Godina astronomije i 400. obljetnice Galilejevih prvih opservacija teleskopom. Konferenciju je u utorak zatvorio ravnatelj vatikanskog opservatorija otac Jose Gabriel Funes i rekao da su ’pitanja porijekla života i postoji li život drugdje u svemiru vrlo prikladna i zaslužuju ozbiljno razmatranje’, izvijestila je agencija Associated Press. Na skupu su sudjelovali fizičari, kemičari, astrobiolozi i geolozi koji su, uspoređujući rezultate njihovih istraživanja (…) ocijenili ’vjerojatnim’ postojanje stotina milijuna nastanjivih mjesta samo na Mliječnoj stazi koja je samo jedna od galaksija svemira, navodi ANSA i posebno ističe kako je znakovito da je Vatikan ovom složenom pitanju odlučio prvo pristupiti iz znanstvene perspektive.

’Opipljiv je osjećaj da svemir udomljuje oblike života i postoji nada da nas samo malo godina dijeli od prvih otkrića’, rekao je američki astronom Chris Impey.“

Vraćam se ponovo istom događaju opisanom na portalu B92. Tamo je sa Konferencije kao bitan izdvojen sledeći akcenat: „Sveštenik Hose Gabriel Funes, astronom i upravnik vatikanske opservatorije, izjavio je da nauka i vera nisu inkompatibilne i da pitanje postojanja vanzemaljskih bića ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje veru u Boga. „Ako oblici života postoje i na drugim mestima u univerzumu, i oni se mogu smatrati Božijim bićima. To nikako ne osporava našu veru pošto se granice slobode koju je Bog imao u trenutku stvaranja ne mogu odrediti“, izjavio je Funes prošle godine vatikanskom dnevniku Oservatore romano. Osim što bi se moglo upuštati u raspravu o načinima izveštavanja te uočiti, bogme, kvalitativna razlika u shvatanju važnog i manje važnog sa ove konferencije izmedju HINE i agencija koje ona citira, te B92 i njenog izbora, a u korist HINE, no i ponovne zapitanosti kako se iz svega ovoga zaključilo da „vanzemaljci ugrožavaju Vatikan“, ovde i prestaje nada da bismo se daljim čitanjima medijskih izveštavanja o vatikansko-naučno-fantastičnom skupu domogli nekog sočnog like The X-Files detaljčića. Osim, ako se i sama mogućnost da se Vatikan otvorio – (mada ne prvi put, još od 2005. datira javno ispoljeno interesovanje na zasad jednosmernoj Vatikan – intergalaktičkoj relaciji) za ovakvu jednu „I Want To Believe“ alekskalijevsku opsednutost rođacima iz svemira – ne graniči sa SF. Napokon, izuzetno inspirativno zvuče komentari posetilaca ove vesti na internet-portalu B92. Sve dosadašnje teorije zavere su mala maca (Ha! „Kolevka za macu“, ljubitelji SF literature će se setiti ove simpa knjižice) za urnebesni zaverenički štimung koji vlada na ovoj veseloj, PMS B92 zacelo, internet stranici. Dobronamerni bi, ipak, zaključili samo toliko da je ova Konferencija nevažna za čovečanstvo, ali veliki korak za Katoličku crkvu čija je istorija „odnošenja sa svemirom“ opterećena krupnim nepravdama učinjenim Galileju, Brunu, i onolikim naučnicima.

Najzad, moja grešna malenkost, ne može a da se ne zapita šta bi se u „dvema Srbijama“ dogodilo da je nešto SPC sazvala takav skup? Ne znam da li bi se Crkva teže odbranila od grubih šaljivdžija koji bi svako „uplitanje“ SPC u pitanje svemira smatrali ili nenaučnim (pošto je nauka samo ono što oni proglase naučnim, sic!) ili mešanjem SPC u teritorijalni integritet, čime se narušavaju (ne)ljudska prava kao i pravo na različitost manjinskih intergalaktičkih grupa. Ili bi se još teže odbranila od turbo-pravoslavaca, čak i u vlastitim redovima, koji bi joj zamerili bavljenje svemirskim temama? I mada je hrišćanstvo zasnovano na veri u Tvorca čitave vaseljene. Ovakva maliciozna pitanja ne bi mi u četvrtak kada pišem tekst pala na pamet da proteklih dana od kada se patrijarh Pavle upokojio u Gospodu, nisam sa čuđenjem čitala neumorna nadgornjavanja gordih dveju Srbija koje su se otimale o njegovu smrt. Jedna, prisvajajući besprizorno njegovu bezgrešnost kao svoju, a druga oholo i benasto sudeći svima odreda, pa i samom patrijarhu.

Dopustite još samo da se zajedno upitamo ko su onda one stotine hiljada ljudi koji tri dana stoje od Knez Mihailove do Saborne crkve? Verujem da su oni „budimo ljudi“ iz Pavlove barke.

Danas, 20.11.2009.


POSLANICI, NE GLASAJTE ZA ZAKON O PRENOSU NADLEŽNOSTI

новембар 17, 2009

Gospodo poslanici,

Ovim zakonom, koji nije separatistički i koji je u skladu sa ustavom, ali ne valja, uništili bi mogućnost istinske decentralizacije Srbije. On predstavlja jedno ludilo nepotrebne administracije i u istinskom je interesu nepotrebnih administratora i kadrova političkih partija, a duboko je suprotan ekonomskim interesima svih građana Srbije uključujući i one njene građane koji su iz Vojvodine. On je istinski tužan i ne bi trebalo da za njega glasate.

Drage demokrate, ovaj zakon nije državnički, već beži od istinskih reformi koje su nam toliko potrebne. Nemojte da rešavate unutarstranačke probleme preko ovako važnih državnih stvari. Dragi liberali, ovaj zakon nit’ je liberalan, nit’ je racionalan.

Da li se iko zapitao koliko košta dupliranje centralne uprave na jednoj trećini teritorije naše male zajednice od 7,5 miliona ljudi, ko to treba da plati i zašto?

Ovu neporebnu administraciju će plaćati svi građani Srbije uključujući i one koji su iz Vojvodine.

Gospodo poslanici, državna uprava ne stvara novu vrednost. Više državne administracije koja obavlja isti posao nije zapošljavanje.

Prenos 153 nadležnosti za jednu trećinu zemlje na posebnu centralnu upravu za tu trećinu je ludilo administracije. Za nas 7,5 miliona (manji smo od Istanbula) nije dovoljna jedna centralna vlast, nego ona mora da se duplikuje za trećinu zemlje. Ova duplikacije neće niti može smanjiti broj centralnih birokrata u Beograda. Ona će samo kreirati ista takva nova radna mesta u Novom Sadu.

Ovo je duboko tužan zakon. Mnogo tužniji od onog nesrećnog zakona o ravnomernom regionalnom razvoju, koji je kreirao novo brdo državnih agencija za tobože ravnomeran regionalni razvoj. Nije nam bilo dosta da, zarad nekih izbornih obećanja, povećamo penzije za 10 odsto pa da budžet i dinar dožive potres mozga, a sada zakonom otvaramo hiljade administrativnih radnih mesta.

Ako mislite da preuveličavam sa ludilom administracije, molim vas pročitajte Zakon o prenosu nadležnosti i pročitajte Statut. Na šta vam liči Statut? Pročitajte spisak nadležnosti i zamislite bulumentu duplicirane administracije koja će ovo ostvariti.

Statut počinje sa:

На основу Устава Републике Србије и на основу историјског права грађанки и грађана Војводине на остваривање, неговање и заштиту аутономије у оквиру Републике Србије

Ja sam mislio da je posao administracije efikasna uprava, a ne ostvarenje istorijskog prava. Mislio sam da se decentralizacija tiče ekonomije i efikasnosti, ali ne. Pročitajte statut.

Srbiji treba reforma školstva, a ne još jedan nivo centralizacije školstva. Srbiji treba reforma zdravstva, a ne drugi nivo centralizacije zdravstva. Statut u članu 32 osniva/duplicira i sedam administrativnih okruga u Vojvodini. Ovo su duboko tužni dokumenti.

A ko treba da plati ovu nepotrebnu administraciju, ovo uhlebljenje hiljada partijskih kadrova na nikome potrebnim poslovima? Član 8 Zakona o prenosu nadležnosti kaže:

АП Војводина има изворне приходе којима финансира своје надлежности.
Врсте и висина изворних прихода АП Војводине одређују се посебним законом.
Средства за вршење поверених послова обезбеђује Република Србија.

Nova vrednost se stvara u Zrenjaninu i Vršcu, u Novom Pazaru i Vranju. Administracija je trošak. Višak administracije u Beogradu, i ovu potpuno novu adminsitraciju u Novom Sadu, plaćaće svi oni koji stvaraju novu vrednost u celoj Srbiji. Trebalo bi onda svi i da se pitaju, jer će svi i da plaćaju.

Gospodo poslanici, Ovaj zakon nije separatistički i u skladu je sa ustavom Srbije. Ali ne valja. On nije katastrofa i nije nepovratan. Ipak, radi se samo o zakonu, a zakoni se menjaju. Ali je šteta velika. I kada se promeni, šteta ostaje. Izgubljena prilika za sve građane Srbije. A vama mrlja ostaje.

Gospodine predsedniče, Ovaj zakon ne valja. Ovako se ne organizuje državna uprava. Srbiji treba decentralizacija. Treba joj ekonomična i efikasna uprava. Ne treba joj umnožavanje nepotrebne administracije.

Građani Srbije, prijatno i laku noć.

 

Saša Radulović

Blog B92


Osama protiv usamljenosti

новембар 15, 2009

Oglašavanje osame


Autor: Božidar Mandić

PORODICA BISTRIH POTOKA

Osama je zbir potreba da pobegnemo od usamljenosti. Usamljenost je nametnuti model življenja koji nismo sami odabrali, već nas je vreme i društvo uguralo u nju, dok je osama izbor u kojem se štitimo od nagomilanih nasrtaja globalne civilizacijske slike (politike). Samoća postaje stil jednoumlja u kojem ne znamo da komuniciramo sa drugima, ali ni sa samim sobom. Zahvaćeni smo dobom u kojem intima gotovo da i ne postoji.

A između, u procepu, umešali su se mediji koji žive umesto nas. Svi smo iscrpljeni od toga jer nemamo svoj život. Marks veli da je kapital mrtvi rad koji oživljava kao vampir usisavajući živi rad i koji utoliko više živi ukoliko od njega više usisa. Sada smo svi usisani radi boljeg života! Za kapitale ginu budale. J…m ti ovako uzbudljivi napredak!

Prijateljima predlažem da me predlože za Nobelovu nagradu iz ekonomije jer je moja ekonomija siromašna, ali stabilna. Ona nije zasnovana samo na novcu, nego na samoopstanku i samoegzistentnosti. Njena deviza glasi: „Sve što imam želim da podelim, sve što mi treba nekako ću dobiti“. Sigurno bi se Adam Smit prevrnuo u grobu kad bi ovo pročitao, ali ja trajem preko tri decenije potvrđujući da se ne mora samo otimati, a opstati. Kažu da su sada najuspešnije žene sa maskulativnom psihologijom i muškarci sa feminalnim ponašanjem. Hibridni čovek u hibridnom vremenu nije androgeno biće, već melez kultura iskorištavanja. Moj model očuvanja doma i njegovog postojanja u dubokoj je opoziciji pohlepnoj i bezdušnoj ekonomiji.

Osama je kvalitet povremene percepcije.

Ona nam vraća veru da ćemo pobediti viruse sveopšte opasnosti iz nebrige prema sveopštosti. Junak se oklizne o kamenčić. Civilizacija zglajzna na bacilima i zarazama koje se okom ne daju videti, zato jer ima vavilonske ambicije koje streme ka moći. Naravno da se iz visokih oblakodera i mastodontskih mašina koje uništavaju prirodu sićušni mikrobi ne vide. Ali oni se vide iz osame jer su u njoj smirenost, pažljivost i poštovanje… Malo, posle svega, ruši veliko.

U osami se šalim sa fenomenom samoće. Provetravam kuću tako što otvaram prozore, čistim dušu tako što ne dopuštam vetrovima da u meni zapuste poetski pogled u nšta, bez pretenzija. Nenametljiva osama ne trpi prepotentnost, nepokretni prizori šume daju stabilnost oku zatečenom u pogledu. Biljke su žrtve savremenog čovečanstva. I to je moj lament nad našom nekorektnosti. Treba dopustiti da se osama oglasi jer duh livada još nije slomljen kao duh čoveka koji je zaparložio svoju unutrašnjost. Svet i život se ne mogu prodati jer još niko nije potpisao menicu. I kome bi ona bila upućena? I zbog čega? Prodaja postaje bolest. Zaraditi na onome od čega se živi uništava krepost čoveka. Zato nas samotarstvo štiti od tendencioznih uvreda zlokobnih ljudi i nabreklih saobraćajnih gužvi.

Osama je strast u iščekivanju nekoga.


Danas, Vikend, 14. i 15. 11.2009.


Grizi sistem. Živi poraz (I)

новембар 15, 2009

Vlada Milovanović

To samo govori u kakvoj zemlji živimo danas…

Ovako bi mogao da se sažme zaključak svakog kritičkog novinskog teksta koji tretira aktuelne socijalne, političke i kulturne događaje u Srbiji. Isti ton nemoći karakteriše i kritičko promišljanje u svim zemljama regiona, sa izuzetkom Kosova na kome se i dalje mogu pronaći ostaci pojmova “nada” i “progres”, koji su nevešto zalepljeni na mainstream politički diskurs.

Građani zemalja nastalih raspadom Jugoslavije uglavnom žive u svojim lokalizovanim realnostima, bez ikakvih uvida u situaciju u okruženju i samim tim lišeni mogućnosti proširenja konteksta. Lokalni konteksti su istovremeno kontrolisani i piramidalno spinovani. Gotovo sve informacije (koje su nam ponuđene od strane tradicionalnih medija) su izmišljene ili interpretirane u skladu sa dnevnopolitičkim interesima. Svakodnevna promena tih interesa automatski povlači za sobom i rekonstrukciju realnosti.

Da bi se razumeo kauzalitet između događaja i informacije o tom događaju potreban je pristup autentičnom izvoru informacija, koji je postao privilegija elite (tajkuni, političari, crkva, i korporacije). Za ostale građane rezervisana su zvanična tumačenja pojmova. U tako elastičnoj, lokalnoj realnosti u kojoj se problemi ne rešavaju već reimenuju, vreme je beskonačno.

Tamo gdje postoji manjak realnoga, on se uvijek nadomještava viškom fantazmatskoga. Problem je, dakle, u tome što je postkomunističko stanje nakon pada Berlinskoga zida u načelu neprestano insceniranje izvanrednoga stanja. (Paić 2009)

Takav recept anesteziranja javnosti, iako je proizvod specifičnosti lokalne kulture, sreće se u svojim kreativnim mutacijama i manje ili više ekstremnim oblicima širom sveta. Samozaljubljenost izolovanih realnosti takođe nije lokalni fenomen, ali budući da smo izloženi tom specifičnom tranzicionom (postmodernom) mutantu, pojedine njegove manifstacije zaslužuju detaljniju analizu.

Predhodno naznačen kontekst trebalo bi dopuniti tezom da se u postmodernističkom dobu kultura javlja kao novi oblik ideologije, te da opisani diskurs nemoći (nelagode, nesnalaženja) ne treba tražiti na psihološkom polju pojedinca vec na polju kulturne produkcije.

Patnja pojedinca nije uzrok, nego posljedica kulturne implozije, čija su prva žrtva mladi.(Galimberti 2007)

U ovako postavljenim okvirima fokusiraću se na analizu ponašanja određenih (sub)kulturnih grupa mladih u Srbiji, koji se od avangardnih umetničkih pokreta 60-tih smatraju vesnicima promena i radikalnim kritičarima sistema, kao i na njihov odnos sa današnjom mainstream kulturom.

Scena

Opšti utisak o delovanju studentskih organizacija, levičarskih pokreta i umetnika (u najopštijem smislu) je potpuna dezorijentisanost. Pod time podrazumevam centriranost “scene” po parametrima modernističke fantazam-utopije, koja u novonastalim uslovima naprosto ne komunicira sa bazom kojoj se obraća.

Dobar primer za to predstavlja muzički projekat “Nova srpska scena”. Projekat je nastao kroz delovanje rubrike “Scena” u okviru web magazina Popboks, kroz koju je mladim i neafirmisanim autorima ponuđena pomoć oko diskografske i medijske aktivnosti, odnosno predstavljanja njihovog rada široj publici. Popboks je nastao na ruševinama onoga što je u izvesnoj formi predstavljalo kontinuitet rok kulture u Srbiji i razvio se isključivo zahvaljujući fanatičnom entuzijazmu osnivača i ogromnoj finansijjskoj pomoći privatnog ktitora. Temeljan i relativno dobro osmišljen rad rubrike “Scena” rezultirao je edicijom Nova srpska scena, u kojoj je Popboks zajedno sa producentskom kućom Digimedija (isti vlasnik) objavio sedam izdanja novih (srpskih) bendova.

U osnovi plemenita ideja u ovom trenutku izgleda kao melanholični konstrukt prošlog vremena.

Ako se sama muzika ostavi po strani, a pažnja posveti poetici bendova, stiče se utisak da su bendovi spremni za dolazak apokalipse. Takva poetika oslanja se i nadovezuje na osećaj poraza nakon masakra scene 80-ih. Teza da najbolji prvi umiru i zauvek ostaju neshvaćeni i nepriznati upotpunjuje mračno i nihilističko nasleđe lokalne subkulture sa kraja epohe modernizma. Stihovi pojedinih bendova objavljenih u okviru edicije Nova srpska scena precizno ilustruju to konstruisano stanje duha.

Pukotine rastu, ja srastam sa njima… oni viču na mene. (Repetitor)

Ne treba mi niko da mi kaže da me voli! (Repetitor)

Sve smo već videli sve smo već probali,
nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogađa.
(Petrol)

Opreznost, nezgodno vreme, opasni dani. (Petrol)

Samo magli pripadam. (Nežni Dalibor)

Na osnovu atmosfere u pesmama i na koncertima ovih grupa moglo bi se zaključiti da je sve spremno za dolazak velike katastrofe koja će nas sve pokositi. Heroin, aids i rat se jesu desili jednoj  drugoj “sceni”, ali ne i njima.

Ovi autori su izabrali da kroz svoju poetiku ignorišu i sadašnjost i budućnost (bez nihilističkog poricanja smisla) i usredsrede se na “proverene” vrednosti nasleđenog poraza.

Rezultat je da tako konstruisana “scena” ne komunicira sa ciljnom grupom, odnosno ne vrši svoju osnovu ideološku funkciju. Relanost je ostala neartikulisana u umetnosti. Realnost je ispred umetnosti.

Pored poetike, drugi osnovni razlog inhibiranosti “scene” trebalo bi tražiti u arhaičnom obliku distribucije muzike. To nije pitanje produkcije već distribucije. (Veličković 2008)

Umesto besplatne viralne distribucije muzike preko interneta i novih medija, muzika ovih bendova do sada je distribuirana preko tradicionalnih CD izdanja, koja su zbog ekonomske neisplativosti štampana u malim tiražima. Tradicionalno shvaćena umetnost mora biti redefinisana i decentralizovana. Iako postoje najave promene ovakve izdavačke politike, i dalje ostaje otvoreno pitanje dezorijentisanosti autora u vezi sa sopstvenom kulturnom ulogom. Ovu kritiku ne bi trebalo shvatiti kao uskraćivanje prava na avangardnost muzičkog izraza, već kao ohrabrenje za preispitivanje sopstvenih kapaciteta i pozicija.

Kao ilustracija te pozicije može nam poslužiti pregled stanja na youtube-u.

Spotovi iz edicije Nova srpska scena koji se nalaze na youtube-u, imaju između par stotina i par hiljada pregleda (views). Ubedljivo najgledaniji video iz ove kategorije je spot grupe Repetitor “Opet jak” reditelja Miloša Tomića. U ovom času gornja granica Nove srpske scene je 18 000 pregleda.

Pogledajmo kako to radi Milan Stanković, jedan od autora iz projekta/produkcije Zvezde Granda. (U javnom diskursu preovlađuje stav da su vrednosti Nove srpske scene i Zvezda Granda neuporedive, ali taj diskurs je opterećen pojmovnim aparatom prošloga doba i samim tim nije previše upotrebljiv. Ko potencijalima social network sajtova i web.2 tehnologije kao medija za distribuciju i popularizaciju umetničkih dela konfrontira fiksirane vrednosti estetike i etike, taj ne razume vreme u kome živimo.)

Milan Stankovic – Face

Ovo delo je dobar primer za analizu nekoliko važnih segmenata. Početni stihovi nude pogled na savremene međuljudske odnose, bez uvođenja dodatne simbolike.

Kuckaš mi poljupce,
danima crtaš mi osmehe.
Šalješ mi klipove,
noćima nudiš mi linkove.

Pa preko kamere nazirem namere,
sve je to bez veze kad nisi kraj mene.

Ovakva poetika ne oseća potrebu za dodatnom simbolikom, jer intuitivno oseća da savremena komunikacija egzistira na do banalnosti izvedenim slojevima simbola.

U Srbiji je registrovano više od milion korisnika facebook-a. To je više od milion ljudi koji svakoga dana razmenjuju i komentarišu određeni sadržaj. Pored toga, prisustvujemo evoluciji emotivnih pomagala (social network features: like, rate etc) kroz koje korisnici interneta vežbaju međusobnu (ne)afirmativnu komunikaciju i svakog dana pronalaze nove načine povezivanja. Ukoliko pogledamo sekciju related videos na strani ovog spota, možemo videti dugu listu izvođenja iste pesme postavljene od strane drugih korisnika. Kada se saberu pojedinačni pregledi iste pesme dolazimo do najmanje milion ljudi koji su ovu pesmu čuli preko interneta. Za to su najzaslužniji pojedinačni korisnici interneta, “juzeri”. Na ovom primeru takođe možemo videti kako korisnici pesama dolaze u interakciju sa samim delom, nad kojim potom vrše njegovu nadgradnju. Tako mozemo poslušati opsukrni remiks ove pesme koju je uradio anonimni DJ Elvis, i koja ima tri puta više pregleda nego najpopularnija pesma Nove srpske scene.

Fenomenom viralne eksplozije sadržaja detaljno se bavi antropolog Michael Wesch, profesor antropologije kulture. U svojoj studiji “Uvod u antropologiju Youtube-a” on analizira na koji način novi mediji redefinišu socijalne odnose unutar savremenog konteksta kulturne inverzije. Jedna od njegovih teza je da korisnici interneta kroz participaciju u cyber zajednicama vrše uzbudljivu i nepredvidivu nadgradnju kreativnog izraza i sadržaja fluktuirajući od mainstreama do avangarde i nazad.

Osnova decentralizovane distribucije postaje zainteresovani “juzer”.

Ovakvi fenomeni specifično su mutirali i u lokalnom kontekstu. Hiljade tinejdžera sede u kućama gde na svojim računarima prave i remiksuju muziku. Oni tu muziku potom prebacuju u winamp, i-pod i cd formate, koje onda razmenjuju i slušaju po žurkama. Tu muziku žanrovski je moguće odrediti kao postmodernistički mutant baziran na nasleđu dominatne mainstream muzičke kulture 90tih. Tako u Srbiji odrastaju deca postmoderne (samo tehnološki neuporedivo pismenija), koja se u procesu formiranja pozicije svog identiteta melanholično (pozajmljujući nostalgiju) okreću epohi turbo-folka. Rezultat se može meriti različitim estetskim i etičkim merilima, ali njegova personifikacija jeste Milan Stanković. Njegov spot kompatibilan je sa sličnim inostranim projektima (Lady Gaga) i u njemu se može uvideti uobičajeno zastrašujuća kakofonija identiteta i stilova, koja pritom savršeno komunicira sa publikom kojoj se obraća. (videti takođe: Zašto Ceca nije na MTV-u?, Veličković 2009) Kada u drugom delu pesme ovaj autor vizionarski poruči:

Diskonektuj se s neta,
odjavi se sa chat-a,
zar nije lepši stvarni
od nestvarnog sveta?,

trebalo bi da znamo da su se sa ovim rečima (ne)svesno identifikovale desetine hiljada tinejdžera koji igraju uz tu pesmu po splavovima i klubovima. Tako turbo-folk mutant spaja online i offline aktivnosti vršeći svoju kulturno-ideološku funkciju. Poslednji stih je pitanje aktuelno još od 60-ih godina prošlog veka. Odgovora i dalje nema.

Sa druge strane, bendovi Nove srpske scene sviraju muziku za generaciju koja nije njihova i pevaju o temama koje su njihove samo uslovno, kroz maglu melanholije. Incident u kome je mladi beogradski DJ i producent Felony Flats uradio klupski remiks za numeru grupe Petrol “Sve jedno je” predstavljao je uzbudljiv trenutak za “scenu”. Bio je to znak da se različiti žanrovi povezuju i nadovezuju u jedinstvenoj poetici. Međutim nihilistički krik koji se mogao čuti na podijumima pojedinih beogradskih klubova pre godinu dana, zapravo je bio uzdah nemoći i kao takav ostao je na nivou incidenta i bez uticaja.

Poetika je stvar ličnog senzibiliteta autora, ali bi ti isti autori pre izlaska u javnost morali da se radikalno suoče pre svega sa sobom i svojim osećanjima, jer je pitanje poetike jednim delom i pitanje razumevanja konteksta.

Nakon godina izolacije, svaka “scena” koja se danas oslanja na tradicionalne medije zarobljena je u konstruktu lokalne realnosti i kao takva ne vrši svoju kritičku ulogu, jer biva apsorbovana kompromisima.

Još opasnije je što autori, koji se formiraju unutar tako inhibirane “scene”, upadaju u zamku zamišljanja sveta, umesto interakcije sa njim.

Masovna upotreba novih medija i proširivanje konteksta mogu biti dobra strategija za ozdravljenje “scene” u ideološkom smislu. Kroz interakciju i refleksiju u drugim kontekstima, mladi (a i stari) biće u mogućnosti da jasnije sagledaju banalnost kojom su svakodnevno okruženi i koja kroti njihove svetonazore po merilima palanke.

Svaki umetnik/aktivista koji danas stvara nešto u Srbiji bez razumevanja makar regionalnog konteksta i realnosti, neodgovoran je prema sebi i svom radu i u potpunosti je odgovoran za sopstveni poraz. Kao takav on se mora simbolički (samo)ubiti.

Nastaviće se (o hip hopu, klabingu, nevladinim organizacijama i anarho-kamikazama).

Hvala Radovanu Hiršlu.

Peščanik.net, 14.11.2009.


Slušati velike

новембар 15, 2009

Autor: Ana Sofrenović

Autorka je glumica iz Beograda

DNEVNIK

Četvrtak, 5. novembar

Posle pet intenzivnih nedelja Njujorka, gomile ljudi, predstava, rada sa Meredith Monk, druženja sa čitavim krugom umetnika i oko nje i van nje, upoznavanja nekih fenomenalnih naših umetnika i ljudi koji ovde žive već preko 10 godina a mnogi i mnogo duže, stižem u Nju Hejven. Dva sata vožnje od Njujorka.

 

Izlazim iz voza i vučem preteški kofer niz peron, stigla sam u jedan od najboljih univerziteta na svetu – Jejl. Dočekuje me zamenica dekana škole drame u svom novom crvenom „mini morisu“. Sve vreme se preznojavam da joj moj ogromni teški kofer, prepun odeće za koju znam da pola neću obući i papira koje znam da verovatno neću pipnuti ali nekako uvek nosim sa sobom, ne odvali parče auta dok pokušavam da ga uguram u mali gepek. Ovde ostajem dve nedelje.

Dok me vozi do hotela, govori mi kako svake godine samo na glumu aplicira 1200 ljudi kako iz Amerike tako iz celog sveta, ali primljeno bude samo 14… Dobro došla… Bolje vas našla…

Stižem u hotel, već sam ga proverila na netu, skoro otvoren, lepota… uživo izgleda još bolje. Ulazim, raspremam se i brišem na sastanak. Dobijam intenzivan raspored predavanja, radionica, diskusija, proba, predstava kojima ću prisustvovati narednih dana. Ne mogu da dočekam, sve me zanima.

Izlazim sa sastanka, krećem ka hotelu i odmah ukapiram najveću promenu u odnosu na Njujork – tišina je. Dan predivan, hladno i piči sunce, baš kao što volim. Otkrivam Noodle House iza ćoška, pred spavanje davim se u supi od govedine, brokolija i đumbira sa pirinčanim tankim nudlama…

Petak, 6. novembar

Pet ujutru. Budim se ko vampir već ne znam koji dan, čini mi se da je telo već počelo da se prebacuje na evropsko vreme, malo je rano pošto imamo, i ja i moje telo, još tri nedelje da sedimo u ovoj vremenskoj zoni. Ali ko će telu da objašnjava…

Ne mogu da dočekam 9 sati i početak prvog predavanja. Treća godina glume, ovaj semestar vodi ih Evan Yionoulis, odlična njujorška rediteljka koja je jedna i od glavnih rediteljki Jejl repertoarskog pozorišta (jedne od njihovih najvažnijih institucija). Rade scene iz savremenih drama. Ulazim u učionicu sa ostalima, tihi zamor i kako sedam na stolicu osvrćem se i kapiram da dve devojke već počinju da pokazuju svoju pripremljenu scenu. Ne gube vreme. Pa i što bi kad ovde svaki sekund košta jezivo. Tek tada ukapiram da Evan nisam ni primetila, izgledala mi je kao jedna od studentkinja, diskretno joj klimnem glavom, a scena počinje.

Posle minut i po mi je jasno da gledam jednu od najdarovitijih glumica koje sam videla u poslednje vreme. Igra u sceni poremećenu ženu koja je ubila svoje dete. Meni se kosa diže na glavi kako ju je samo dobro napravila. Uuuuu a tek je devet i pet. Dobro je počelo…

Popodne promena klime, proba za novi mjuzikl koji postavljaju, tema Endi Vorhol. Dve mlade Njujorčanke iz Bruklina ili Bruklinjanke kako ih iz milošte zovem, su napisale libreto i muziku, tek završile fakultet u Njujorku i već im je izabran mjuzikl za izvođenje na sceni Jejl repertoarskog pozorišta i još dobiše jednog od viđenijih brodvejskih reditelja da režira. Ni one same ne mogu da veruju šta se dešava… Obično se ovde mjuzikl piše i razvija tri do četiri godine pa onda može da se priča o postavci. Ali krenulo ih dobro samo što su iz škole se ispilele.

Uveče gledam „39 koraka“, brodvejski mjuzikl u Shubert teatru. Vrhunski izvođači, pričica jasna svima, slatko se svi smeju, dobro režirano… bombona… ko voli…

Subota, 7. novembar

Budim se ujutru i obaveštavaju me da je Tina Landau, jedna od legendarnih američkih rediteljki na čiju rediteljsku radionicu sam trebala da odem, odlučila da ne želi nikog sa strane. Nerviram se. Ali saznajem da dolazi sledećeg petka i već smišljam da ovog puta nikog ništa ne pitam već: dobar dan, dobar dan, ja sam ta i ta… Malo bezobrazluka nikom ne škodi… Bar kad su prave stvari u pitanju…

Odlazim na radionicu za muzički teatar. Predaje Viktorija Klark, velika glumica Brodveja. Svake godine održi jednodnevnu radionicu na Jejlu za koju studenti moraju da apliciraju da bi ušli jer će ona svakome od njih posvetiti nekih 20 minuta. Čula sam da je bila pomama i veliki pritisak, mnogi su hteli, ali naravno nema mesta i vremena za sve. I bilo mi je jasno zašto. Kakav čarobnjak. Kakav instinkt i kakav dar da oseti unutarnji mehanizam izvođača… A talenti nestvarni, samo mladi i neizbrušeni, ali već je jasno ko će da drma za jedno pet godina…

Nedelja, 8. novembar

Dan prelep. Nova Engleska. Sve žuto i crveno. Tišina još glasnija i intenzivnija, svi lagano šetaju. Sedam na klupu i po prvi put osećam mir, smirenje nakon dugo vremena. Pomislim kako sam za poslednjih nekoliko nedelja proživela čitav jedan mali život… sulud osećaj…

Ponedeljak, 9. novembar

Budim se ovog puta ne tako rano… dobro je. I zatičem mejl od organizatora da ako želim imam masterklas velikog američkog scenografa Ming Cho Lee-ja. Odmah se zalećem čitavih dvesta metara do katedre za scenografiju. Uzimam stolicu i zavlačim se u ugao da slušam. Kako je divno slušati velike… sve deluje tako jednostavno i logično… Studenti scenografije su mu prikazivali radove… retke je pohvalio, mnoge je razvalio, ali svi su bez ozbira na pohvale ili pokude upijali svaku reč jer su svesni šta dobijaju i od koga…

Uveče, u Iseman pozorištu gledam Vormvud, predstavu poljskog teatra Osmi dan, duboko politički angažovanu i inspirisanu životom u najgore doba u Poljskoj.

Predstavu zbog koje su svojevremeno zabranjivani, ali i zbog koje su postali kultni.

Predstavu nastalu 1985. godine i koju sad gledam u originalnoj postavci. Cinično pomislim kako ću sad gledati oronule glumce koji se oslanjaju na staru slavu i evociranje onog što je ta predstava nekad predstavljala. Kako sam se ujela za jezik… Energija, posvećenost, telesna spremnost… fascinantno… otkrivanje novog značenja u ovom vremenu… kad bi samo svi starili na taj način…

Utorak, 10. novembar

Devet ujutru. Čas tehnike glasa u devet ujutru? I meni čudno, ali idem da vidim. Treća godina glume. Posle 10 minuta svi na velikoj temperaturi. Vežbe za opuštanje i puštanje svih blokada mogućih u telu i glavi. Neki se smeju, neki grcaju od plača, neki samo duboko uzdišu, nekome se otme vrisak. Ali do kraja časa su se svi doveli u balans i bili potpuno spremni za ostalih 15 sati rada tog dana. Ovo je mesto velikog napona i svi su konstantno pod ogromnim pritiskom, tako da ne čudi šta im sve izlazi kad im traže da sve što kupe danima izbace napolje…

Ručam na brzinu i žurim na sastanak sa Tomom Selerom, pozorišnim kritičarem i urednikom jednog od najuglednijih časopisa o pozorištu u Americi. Završio Jejl, naravno. Saznao je iz interne prepiske na fakultetu da sam tu i poželeo da se upoznamo. Pričamo o pozorišnoj sceni u Americi, o našem pozorištu, o piscima, o Biljani Srbljanović, čiji komad Beogradska triologija su studenti ovde svojevremeno potpuno na svoju ruku otkrili u poznatom časopisu Teatar Heute, organizovali da se prevede, proverili prevod sa jednim našim momkom koji je studirao na nekom sasvim drugom odseku i postavili na Jejlu… o Ivanu Medenici i fantastičnom utisku koji je ovde ostavio. Lep razgovor…

Sreda, 11. novembar

Budna opet od 5. Ovo je već postao moj lični interni vic. Kad se probudim i vidim na satu da je pet počnem da se smejem. Danas se isključivo družim sa rediteljima. Liz Diamond, Njujorčanka za koju mi je još Meredith u Njujorku rekla da moram da je upoznam – radionica i sastanak, David Chambers, šef katedre za režiju – sastanak i predivna devojka koja studira drugu godinu režije – idemo u Book trader cafe da ćakulamo…

I večeras kao šlag na tortu, predavanje na odseku za muziku „Karakter u muzici“, vodi Alfred Brendel…“ atmosfera u muzici je isto toliko bitna koliko njena forma i struktura“… ma ‘ajde… jedva čekam…

Danas, Vikend, 14-15.11.2009.


Стварни циљ српске приватизације

новембар 10, 2009
Они који су практично стварали сву ту имовину највеће су жртве српске приватизације.

Који су били циљеви усвајања важећег закона о приватизацији из 2001. године? Први и најважнији циљ био је да се побољша ефикасност предузећа које се приватизује, што је требало да повећа ниво производње, запослености, извоза, односно укупног животног стандарда становништва. Други циљ је био обезбеђење прихода за државни буџет. Ова два легитимна друштвена циља пратила су и два неформална групна или појединачна циља у вези са јефтином куповином најбољих српских предузећа, односно најатрактивнијих локација и пословног простора, као и са остварењем великих провизија.

Какав је епилог спровођења овог закона? Укупна производња у 2008. (пре економске кризе) достигла је 80 одсто, а индустријска производња свега 50 одсто производње из 1990. године, запосленост је била на нивоу од око 70 одсто, а извоз је био скоро двоструко виши, док је у истом периоду (1990–2008) извоз Чешке порастао 15 пута. Од продаје скоро 2.000 предузећа, држава је инкасирала око две милијарде евра. Истина, како је недавно објављено у штампи, Апатинска пивара, са још десет зависних предузећа, поново је продата за 2,2 милијарде долара.

Зашто цена српских предузећа није била виша? Зато што су у исто време продаване три цементаре, две фабрике дувана, више млекара, пивара… али и због чињенице да се добра провизија могла остварити само ако је продајна цена била знатно испод реалне. Да у српској приватизацији нису чиста посла потврђују и подаци о броју раскинутих уговора (скоро четвртина), као и бројне афере, које никада нису доведене до свог логичног краја.

Ко је највише профитирао од процеса приватизације? Српски тајкуни, кумови и остали пријатељи. Држава је захватила само мрвице, док су радници, односно они који су практично стварали сву ту имовину, највеће жртве српске приватизације.

Шта чинити у наредном периоду? Пре свега приватизацију преосталих предузећа спроводити веома опрезно водећи искључиво рачуна о ширем националном интересу. Тајкунима и осталима наплатити реалну цену грађевинског земљишта, а имовину прогресивно опорезовати, док према онима који су узимали дебеле провизије закон мора бити немилосрдан.

Љубодраг Савић

Економски факултет, Београд

Политика, 11.11.2009.


Или заједничка цивилизација или пад у варварство

новембар 10, 2009

Ексклузивно: Амин Малуф, писац

Или заједничка цивилизација или пад у варварство

Или ћемо умети да изградимо у овом веку једну заједничку цивилизацију са којом ће свако моћи да се поистовети, или ћемо скупа потонути у заједничко варварство, каже славни аутор Амин Малуф Француско-либанског писца Амина Малуфа, аутора есеја „Поремећеност света” чији се превод ових дана појавио и код нас („Лагуна”, Београд), не бисмо могли сврстати у катастрофичаре, за разлику од бројних најављивача краја света и судара цивилизација. Међутим, тај врсни приповедач, који је својим историјским есејом „Крсташки ратови у очима Арапа” и романима „Леон Африканац”, „Самарканд”, „Таниосова стена”, и другим (све преводе објавила је „Лагуна”) градио мостове између разноликих култура и народа верујући у заједничку будућност човечанства, данас изражава велику забринутост, боље рећи огорченост нашом стварношћу. Попут последњег упозорења, књига „Поремећеност света” указује на многоструке опасности што вребају наше исцрпљене цивилизације у свету који је досегао „праг своје моралне некомпетенције”. На трагу „Убилачких идентитета” („Паидеја”, Београд), неуморни борац за толеранцију поново нас ставља на испит савести, обраћајући се радије широј читалачкој публици него стручњацима. Као припадник две цивилизацијске сфере, арапске и западњачке, он покушава да их разуме изнутра и извана, враћајући се у историју да би објаснио њихов неуспех. Док осећање понижености мотивише мржњу и фанатизам без преседана у арапском свету који је запао у историјски ћорсокак, где политика инструментализује религију, у западном свету прокламоване вредности ретко се примењују у односима са другима и често служе као маска у трци за доминацијом и богатством. Малуфове суптилне анализе руше многе предрасуде, предочавајући нам необичну слагалицу ова два табора: једни се размећу реториком насиља,али су у суштини немоћни, а други истичу своје демократске врлине док у пракси неретко врше насиље. Посебно је занимљиво поглавље које разматра питање политичког легитимитета лидера, са освртом на улогу председника Сједињених Држава кога бирају само Американци, а председник је свих нас, као и на пропуштену историјску шансу бившег египатског председника Насера у кога су сви Арапи полагали наде. Малуфов револт против комунитаризма и дискриминације никога не може оставити равнодушним, премда је писац понегде остао недоречен због количине питања која је покренуо. Сигуран је у једном: да нема трећег пута. „Или ћемо умети да изградимо у овом веку једну заједничку цивилизацију са којом ће свако моћи да се поистовети (…) или ћемо скупа потонути у заједничко варварство.” Са Амином Малуфом недавно смо разговарали у Паризу.

- Је ли ваш нови есеј наставак славног есеја „Убилачки идентитети”који је имао великог успеха и у Србији?

У извесном смислу то јесте наставак „Убилачких идентитета”. Мислим да је питање идентитета реалан проблем јер живимо у свету у којем је потребна нова концепција идентитета. Али, има и других проблема који су исто значајни. Чињеница је да смо извукли погрешне закључке из пада Берлинског зида. На пример, по окончању комунизма, констатовали смо неуспех одређеног система и уместо да закључимо да нам треба систем који би могао узети у обзир разнолике аспекте капитализма и комунизма, пад комунизма коинцидирао је са оним што су у Америци звали конзервативном револуцијом, то јест са једном визијом капитализма који је био делимично екстреман и који је, мало-помало, напустио све социјалне димензије. Тако смо, нажалост, запали у ћорсокак. Срећом, у Америци се управо промишља о једном новом понашању, и верујем да је управо то Обамин став. Треба се угледати на епоху у којој је било мање друштвених неједнакости у Сједињеним Државама, када је постојала средња класа која је живела много лагодније и која је била значајнија. Тако је било у Сједињеним Државама од тридесетих до шездесетих година отприлике, када је постојала много обимнија средња класа и када су неједнакости између различитих друштвених слојева биле релативно слабе, док се од Реганових година ишло ка свету који је прихватао страшно упадљиве неједнакости. Сада морамо да покушамода пронађемо нови систем који неће бити систем дириговане економије јер он не функционише, који неће бити ултралиберални систем јер ни он не функционише. Треба, наиме, да пронађемо нешто друго, а то није једноставно. Није довољно да узмемо неколико састојака од једнога и од другога, треба заиста преиспитати економски систем у свету, треба га преиспитати у светлости успона великих земаља као што је Индија, а нарочито Кина, и неколико других.

- То је на економском нивоу. А на нивоу идентитета?

На нивоу идентитета треба, такође, преиспитати нашу визију данашњег света у којем се људи толико крећу, у којем има толико мешовитих друштава, толико миграција; треба да размислимо о томе како да омогућимо да различити народи живе заједно, на хармоничан начин. У Европи је потребно да преиспитамо на много озбиљнији, много одговорнији начин коегзистенцију европских земаља. Не можемо и даље да користимо концепцију која је постојала до данас, а која производи много скептичности у тако различитим земљама као што су Ирска, Холандија и Француска. Треба да створимо другу визију Европе; и овде смо извукли рђаве закључке из пада Берлинског зида. Уместо да имамо Европу која се консолидује, која јача, имамо Европу која је погубила своје репере; пошто смо имали и негативне репере, што је била друга страна Европе, знали смо шта не желимо. Западна Европе се ослањала на тај контрапример, а данас јој је заиста потребно да преиспита своје границе, своје идентитете, да преиспита много тога. Да резимирам, ми смо у једном историјском периоду великог напретка, али дошли смо до тачке када више не умемо да управљамо светом. Истински нам је потребно да преиспитамо своје ставове према свету, смирено, и верујем да актуелна криза може бити спасоносна ако нам омогући да се пробудимо и да озбиљно схватимо све проблеме који нам се данас дешавају.

- Ако сам добро разумела, веома сте забринути, али ипак постоји нота оптимизма у Вашој поруци?

Рекао бих да има тешких проблема који изазивају забринутост. Суочени смо са проблемима са којима ниједна генерација пре нас није морала да се бори. Морамо да их решавамоса смиреношћу, са суптилношћу, са преданошћу. Не бих говорио у терминима песимизма и оптимизма. Мислим да не треба подлегати безнађу, али не треба ни умишљати да ћемо изаћи из кризе ако све само препустимо времену. Време није нужно наш савезник. Заиста морамо да узмемо ствари у своје руке, да смирено размислимо, и да деламо. Сматрам да би ова актуелна криза, ова цивилизацијска криза требало да нас доведе до тога да најзад изградимо једно одрасло човечанство, што до сада није био случај.

- Наши читаоци би желели да Вас виде у Београду. Постоји ли могућност да дођете код нас?

Биће ми задовољство да дођем у Србију. Већ сам два-три пута био у Београду. То је град који ми се много допао, и знам да ћу бити срећан да се једног дана тамо вратим.

- Значи, обећавате?

Да, са великим задовољством.

Весна Цакељић

Политика

[објављено: 11/11/2009]


Selo gori, a Boris se češlja

новембар 5, 2009
Stevan Filipović
Ne tako davno je izvesni profesor Fakulteta dramskih umetnosti, koji se javno deklariše kao fašista, a već duže vreme izgleda kao negativac iz Indijane Džonsa, upitan šta misli o opskurnom B-filmu-po-igrici Mortal Kombat 2, rekao: ’Pa, to je genijalno! To je postmodernistička fantazmagorija!’.

 

Čovek bi pomislio da ova sintagma najslikovitije opisuje našu stvarnost. Kako drugačije sem kao fantazmagoričnu okarakterisati vest da je predsednik Srbije Boris Tadić lupio prvu klapu na snimanju serije Selo gori, a baba se češlja? Čekajte, on se sprda, jel tako, to je šala?

Nažalost, stvari nisu baš tako jednostavne, ni tako krasne, što bi rekao Teofil Pančić.

Pomenuti performans ipak nije egzibicija šaljivog shvatanja postmodernizma našeg predsednika, i svetlosnim godinama je daleko od Obame koji pozira sa laserskim mačem iz Ratova zvezda. Pomenuta ’serija’ ipak nije samo još jedna u nizu neprihvatljivo lošeg tv smeća koje je lopatama servirano izbezumljenom narodu od devedesetih na ovamo. Selo gori, jedan bona fide anticivilizacijski delirijum, ide korak dalje – ona se može pročitati kao (konačno) javno prezentovana platforma nazadnjaštva i primitivnog, ruralnog populizma koju je vladajuća stranka prihvatila, i na osnovu koje je dobila izbore. Svaka epizoda se dešava u svinjcu, svi likovi govore i ponašaju se kao da su mentalno retardirani, a njihovi odnosi i zapleti epizoda su na nivou drastično nižem od latinoameričkih sapunica. I onda predsednik države odluči da lupi prvu klapu, da da legitimitet tom užasu! Pa jel moguće? Pa zašto? Nije valjda samo zbog toga što je u pitanju najgledanija serija. Nije li makar malo važno o čemu se tu zapravo radi? Naravno da nije važno o čemu se radi. Naravno da je razlog isključivo broj gledalaca. Pa kako se drugačije dobijaju izbori, pitaće vas u čudu Krle i Šaper? A sem toga, univerzum kreiran ovom serijom je dobar eksperimentalni model moguće Srbije i idealnog glasačkog tela, u ne tako dalekoj budućnosti. Dakle, nema više i Evropa i Rusija, i Exit i Guča, to je bila samo prelazna strategija, od sad samo gunj, Guča, Rusija, Ahmadinedžad i Čavez.

I ne znam, na kraju, otkud pravo ikome da bude iznenađen. Pa upravo na toj platformi je napravljen ultra-uspešni proizvod zvani Boris Tadić i cela nova postđinđićevska DS, koja osim imena, više definitivno nema nikakve veze sa starom. U pitanju je logičan nastavak transformacije Demokratske stranke, koja je tako temeljno izvedena, da bi čovek mogao da se prevari i pomisli da neko stvarno pametan stoji iza cele ideje.

Iz ove perspektive, kao naučna fantastika izgleda činjenica da je Zoran Đinđić nekada bio lider te stranke. Đinđić, koji je imao smelosti da u lice narodu govori da je lenj, neobrazovan, da živi loše zato što je pogrešno birao deset godina, da za to mora da se plati cena. Zamislite sad bilo kog političara u Srbiji danas koji izgovara ovako nešto? Nemoguće. Tako se ne dobijaju izbori, reći će vam Krle i Šaper! Pogledajte naše kampanje – ne znaš da li prodajemo veš mašinu, Lav pivo ili predsedničkog kandidata! Boris Tadić®, muškarci znaju zašto! Moraš da budeš deo mase, nikako ne smeš da odskačeš. Đinđić je bio kao ono pile sa crnom tačkom na glavi, koje ostali pilići kljucaju do smrti, samo zato što je različito. Dakle, ovde ne moraš da budeš genije da bi zaslužio najstrašniju sudbinu – dovoljno je da samo malo odskačeš od proseka, da makar malo više znaš o profesiji kojom pretenduješ da se baviš.

Ako za, recimo, 20 godina Toma Nikolić posle nekoliko udaraca glavom o zid doživi prosvetljenje, i shvati da je modernizacija ipak najbolji put za Srbiju, to će biti ogroman korak za Tomu Nikolića, ali će generacije koje su sve to vreme živele i umirale u mraku i haosu biti cena iskupljenja čoveka koji je, ispostavilo bi se, promašio profesiju – jer mu je trebalo ukupno 50 godina bavljenja politikom da shvati stvari koje bi trebalo da budu elementarna polazna osnova za bilo kog početnika u toj struci.

Ali, kako kaže onaj vic, šta mi nindže sad da radimo? Makar delimično rešenje ove naizgled bezizlazne situacije (ili makar vrlo efikasni painkiller) je u neprihvatanju ’’njihovih’’ pravila igre. Hajde da nikada, ni kod kuće, ni na poslu, ni u neobaveznim razgovorima sa prijateljima, ni u šali, nikada, ne dozvolimo da se Selo gori, a baba se češlja tretira kao tv serija! Dakle, Selo gori je nešto, ali nemojte se sprdati sa nama i govoriti nam da je to tv serija. Znamo kako serije izgledaju, na toj istoj televiziji ide Rim, pa Californication, pa 24, pa Porodica Soprano.

Hajde da ne dozvolimo da se ljudi koji se bave politkom u Srbiji tretiraju kao političari. Ne da kažemo da ne postoje, to bi verovatno bilo suviše – dovoljno je samo da pamtimo da oni nisu to za šta se predstavljaju, da im stavimo do znanja da nismo baš potpuni idioti, i da nismo zaboravili kako bi trebalo da izgledaju, razmišljaju ili govore originali.

Zvuči kao vrhunac iracionalnog, autističnog ludila, ali zapravo je to jedini način da se ostane normalan. Zamislite da sutra Spilberg odluči da gostuje u nekoj našoj emisiji i da pored njega sedne entitet zvani Radoš Bajić, i da sad Stiven treba da razgovara sa njim kao sa kolegom rediteljem. Ne ide. Onog trenutka kada prihvatimo ’’istinu’’ da je Matrix jedina prava realnost, gotovi smo. U međuvremenu, možemo, onako ketmanski, da živimo, radimo, volimo i mrzimo, rađamo se i umiremo u Matriksu, ili pak da se aktivno borimo protiv Matriksa, kakogod. Ono što je važno je da nikad, ni u najcrnjem trenutku, ne zaboravimo da postoji i svet van Matriksa. Malo lepši, bolji, humaniji svet.

Autor je reditelj iz Beograda

Peščanik.net, 05.11.2009.


Tri glasa protiv

новембар 5, 2009

Ljubomir Živkov

Zar zbilja nikome osim meni nije stalo da se SANU ukine

Deo kolumne iz nedeljnika Vreme broj 983

&

Šta bi se desilo da država ukine SANU? Da, kako ih je Davičo zvao, kakademici do prvog marta pokupe lične stvari ukoliko ih drže u Knez Mihailovoj, da vrate ključeve od kabineta! Titule im se ne osporavaju, ali akademski dodatak (kakav izraz) više neće dobijati. Ako su se privikli jedni na druge, neka slobodno zakupe neku drugu zgradu, ukoliko ih međusobna povezanost nadahnjuje na nova pregnuća namenjena srpskom i ljudskom rodu, neka i dalje sarađuju, ali kao samofinansirajući. (…) Naše sve siromašnije društvo prijatno bi se iznenadilo shvativši da je bez SANU-a sve isto, da se radilo o pukoj navici. Kojoj? Pa da se osvedočeno mudrima i talentovanima obezbedi svetilište, počasti i redovita natprosečna prinadležnost, a da se od njih očekuje manje nego što arhaično pleme očekuje od vrača! Ne, ne stoji niko na putu akademiku da još nešto istraži ili stvori pa da to objavi, dapače, neki to i čine, Akademija će svako delo štampati i razaslati ga na sve strane, ali ako i ništa ne stvori, zna se šta je akademik. (…) Čemu bi učeni ljudi stremili kad ne bi postojala SANU posle koje ima još samo Aleja velikana?! Akademici, barem oni promućurniji i iskreniji, shvataju da je njihova privilegija izrasla iz predrasude o postupnom i merljivom razvoju koji mora imati zvanični vrhunac, terasu blaženih gde povetarac kao na Tibetu miluje sede brade. Akademija je taština i muka duhu, ali njeni članovi nemaju srca da se samoukinu, dapače, iznutra pomno motre ko sve obigrava i ko se sve oblizuje oko njihove tvrđave, razmatraju molbe, preporuke, biografije, primaju izvestan broj dopisnih članova, nekolicinu prime za stalno, tim sitnim rešetom apdejtuju svoj olimpijski status, podižu rang ustanovi i sebi samima, produžavaju vek jednoj navici. (19. februar 2009)

&

Članovi SANU o vlastitom trošku štampali su letak „Ko smo mi i kakova je narodu polza od nas?!!“

Kako smo samo bili zaslepljeni počastima i novcem kojim nas je obasipao naš sve u svemu neprosvetljeni i siromašni narod, a zauzvrat mu nismo dali ništa! Napuštamo, saborno i zanavek, ovo zdanje koje neka bude sklonište za decu bez roditelja i od danas ne primamo više nijedan dinar za naše naučne i umetničke doprinose! Ako smo i učinili nešto vredno u ovim takođe precenjenim oblastima, to postignuće nam je plata, dosta nam je privilegija, nećemo da umiremo u specijalnoj bolnici za akademike dok naši sugrađani umiru gde ko stigne. (28. maj 2009)

 


Vekovi ne-građanskog društva

новембар 3, 2009
Zoran Stokić
U političkoj istoriji, kojoj je naša elita jedino naklonjena, slike prošlosti odvijaju se na sledeći način: u tom i tom vremenu vladao je taj i taj kralj i vodio je te i te bitke – i to je sve. Za svakodnevne delatnosti običnog čoveka u tom kraljevstvu oni se nikada nisu interesovali.

O različitim oblicima društvenih i privrednih prilika, o različitim običajima i pravima – oni ne žele da znaju ništa. A bez te zapostavljene – dakle nenaučene – društvene istorije, ekonomska istorija ostaje jalova, a politička nerazumljiva. Pa i to što se Srbija danas toliko razlikuje od drugih država u Evropi dolazi otud što je imala toliko različitu društvenu istoriju od tih zemalja.

U vreme kada su naši despoti vladali u maniru vizantijskih careva, kada je neslobodno stanovništvo padalo ničice pred carem–kosmokratorom i hronokratorom, u, na primer, Londonu nije postojalo kraljevsko uporište nalik onom u pariskom Luvru. Kada bi engleski kralj dolazio u grad, on bi boravio na njegovom obodu, u Vestminsteru ili u Taueru: čak ni Ričard II i Čarls I nisu mogli naređivati gradskoj policiji i gradskim odbornicima, grad je bio autonomna jedinica. To je jedan od brojnih primera srednjovekovnog usklađivanja snaga, a iz tako nastale ravnoteže, vekovima kasnije iznikla je engleska demokratija.

Nažalost, istorija srednjovekovnih gradova danas se istopila u političkoj istoriji država, a i samim njihovim razvojem tokom vremena polako se gubila njihova duhovna suština. Na tim razlozima mogla bi da se temelji iluzija naše elite da ćemo, okrečimo li sve fasade u Beogradu u belo, učiniti naš grad ekvivalentnim onima u Evropi. Ta mentalna konfuzija nas sprečava da i u 21. veku shvatimo da su građani ono što je primarno u gradu, a da je sve ostalo sekundarno. Građani brinu o javnom dobru grada, učestvuju u javnim poslovima, ukratko, grad zavisi od njihove aktivnosti, od njihovog znanja i od njihovog morala.

Grad je pravna tvorevina koja građanima obezbeđuje pravni status i čini ih članovima političkog korpusa i nema ničeg zajedničkog sa „narodnom“ tradicijom. U svakom srednjovekovnom gradu u Evropi vođena je žestoka politička borba – ali ne između nacionalnih partija (nacije još nisu ni postojale), nego između zanatskih cehova, gildi i gradske uprave – borba za povećanje kvaliteta života građana. Građani jednog grada učili su se čak i diplomatskim veštinama, jer su se konstantno nadmetali sa drugim gradovima u želji da sačuvaju i prošire svoja samoupravna prava u trgovini i zanatstvu nad teritorijama koje su kupili od kralja, crkve ili feudalnih gospodara.

Procvat gradova u 11. veku bio je uslovljen i činjenicom da su gradovi pridošlim stanovnicima (uglavnom seljacima i trgovcima) bili u stanju da pruže istu vrstu zaštite koju su im pružali feudalni gospodari. U ta vremena, da bi opstao, čovek je morao pripadati nekom udruženju – kasti, manastiru, gildu, vlastelinskom posedu itd. Kičmu grada činili su gildovi zanatlija i trgovaca, pa su čak i plemići ili intelektualci koji su želeli da budu članovi gradske uprave prvo morali da se učlane u neki od postojećih gildova. Zanatski ili trgovački gildovi bili su korporacije organizovane u formi religioznog bratstva pod zaštitom određenog sveca.

Kod Anglosaksonaca ti su gildovi već u 9. veku bili u stanju da pomažu i podržavaju svoje članove, osnivajući zanatske laičke škole (prve takvog tipa posle antike) i pružajući im nešto nalik na današnju socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Bitan momenat tog udruživanja bila je gradnja crkvi: gradovi su se utrkivali čija će crkva biti veća i lepša. Jedna od korporacija – gradski univerzitet – dobila je ime ne po „sveukupnosti nauka“ (znanja) nego po „universitates magistrorum et scholarium“. Korporacije univerziteta i građevinara preporodile su gradove, a prvi rezultati bili su vidljivi u potpuno novom stilu gradnje – gotskoj crkvi, kao i gotskoj umetnosti.
Oblici ponašanja ljudi nisu organski, nasledno predodređeni, oni se uče kroz proces socijalizacije.

Dok se od Srednjeg veka u Evropi odvijao proces samostrukturiranja građanskog društva, mi smo za to vreme pokušavali da preživimo u okovima despotskih sistema. A socijalizacija u despotijama odigravala se onako kako je to zapisao Monteskije: „prvo detetu i učeniku oduzmu sve da bi mu kasnije dali nešto, sve sa ciljem da se najpre stvori loš čovek, da bi se naposletku stvorio dobar rob“.

Živeći vekovima atomizovano, u stalnom strahu za svoj život u državama gde je i razgovor dva čoveka smatran kovanjem zavere protiv despota, mi smo danas puni snažnih osećanja srdžbe i prezira: ne umemo čak ni da razgovaramo, već se stalno svađamo i saplićemo jedni druge. Svaki razgovor je megdan, ne samo na ulici, nego i u skupšini, medijima, pa čak i u nauci.

Za saradnju, zajedničke projekte i izgradnju nedostaje nam građanska mirnoća i strpljenje. Elementi građanskog duštva neće nam pasti s neba kao božiji dar, moramo ih sami učiti i naučiti – ili nestati sa istorijske pozornice.

Autor je profesor Beogradskog univerziteta

Peščanik.net, 03.11. 2009.


Navikavanje na ponižavanje

октобар 22, 2009

LIČNI STAV

Autor: Nadežda Radović

Preko sedamdeset ženskih organizacija pokrenulo je 2004. godine kampanju protiv govora mržnje u medijima. Povod je bila emisija TV Pink „Ne može da škodi“ u kojoj je izrečen niz uvreda na račun žena samo zato što su žene. Žene su bile svedene na seksualne objekte, vrednovane prema kriterijima porno magazina, omalovažavane, ponižavane. Emisije su emitovane više puta dnevno. Veliki broj žena osećao je nelagodu gledajući ‘preporuke’ TV Pink u emisiji „Ne može da škodi“.

Sve se događalo uz ručak, večeru, neposredno pred početak informativnih emisija, dakle u vreme kad je porodica na okupu i ponavljalo više puta u toku dana. Kada žena oseća ovu vrstu nelagode, evropsko zakonodavstvo to naziva ‘harcelement’ ili seksualno uznemiravanje. Pored toga, ideje, razmišljanja i poruke koje je TV Pink upućivala svim gledateljkama bili su podsticaj za dalju diskriminaciju žena, za uspostavljanje kontinuiteta u diskriminaciji.

Pošto je Zakon o informisanju inkriminisao delikt diskriminacije, podneta je tužba sudu protiv Željka Mitrovića i TV Pink. Do danas ovaj spor ženskih nevladinih organizacija i TV Pink nije doživeo epilog. Presuda nije izrečena. Doduše, emisija „Ne može da škodi“ je u tišini skinuta sa TV programa Pinka.

Ispostavilo se da su novinarska i ina pera koja su ustala u odbranu te i takve „slobode“ medija, poput Aleksandra Tijanića, samo potvrdila svoje mizogine pozicije i ostala u manjini.

Prvo reagovanje TV Pink tada je bilo ‘govor mržnje na govor mržnje’ – činjenica da je među potpisnicama tužbe bila i lezbejska organizacija Labris bila je povod Pinku da diskvalifikuje lezbejke kao ‘nemoralne’ i bez prava da govore o javnom interesu. Mizoginiji je pridodata i homofobija. Tadašnja portparolka Pinka gospođa Tanja Vojtehovski je pokušala da uvrede na račun žena prevede u domen humora i zabave pitajući „šta ćemo sa vicevima na račun ‘pandura’? Treba li i oni da reaguju?“

Podsećanje na mizogino delovanje TV Pink i njenih poslenica/poslenika samo je upozorenje da kad sud ne uradi svoj deo posla optuženi ponavlja delikt. Emisija „Trenutak istine“ pruža obilje dokaza. U vremenu ekonomske krize, bede u kojoj živi veliki broj ljudi ova TV kuća pokušava da nas ubedi da je sve na prodaju. Voditeljka te emisije Tanja Vojtehovska posle pitanja ženi koja je od svoje jedanaeste godine bila žrtva incesta „Da li ste u tome uživali? u novinama „24 časa“ postavlja pitanje: „Šta je tu nemoralno?“ To njeno pitanje zahteva odgovor.

Nemoralno je kad novinar/novinarka nestručno, bez elementarnih znanja ulazi u život osobe koja je patila. O incestu postoji vrlo obimna literatura, i na našem jeziku. Feministkinje su prevele i napisale brojne studije i knjige. Deca žrtve incesta ulaze u život sa nejasnim ulogama ko im je ko (otac ili ljubavnik; majka ili suparnica;), sa mučninom, nesigurnošću, nepoverenjem u ljude jer ih je izdao/izdali oni koji su trebali da im pruže sigurno detinjstvo. Ako je pitanje o uživanju trebalo da implicira odgovor o orgazmičkoj reakciji tela, takva reakcija je moguća, ali to kod žrtve samo produbljuje traumu i proizvodi dodatno osećanje krivice. Da li je gospođa Vojtehovska htela da postidi ženu, da je izloži ruglu pred TV auditorijem. Da li to jedanaestogodišnje nezaštićeno dete treba čerečiti na ovaj način? Da li je novac ekvivalent za to što je gospođa voditeljka tražila da joj žena odgovori?

Čemu uopšte ova i druge slične emisije (48 sati svadba, Veliki brat, Farma…), odnosno emisije u kojima ljudi u trci za novac pristaju na sve? Ove emisije treba da ubede narod da je novac najviša vrednost, zamena za sve drugo. Reč je o „inženjeringu pristanka“, jednoj od dobro poznatih tehnika manipulacije masama. Dakle, ove emisije treba da nas naviknu da je ponižavanje čoveka normalno, da ne postoje granice pristojnosti. A da smo ‘pristojno društvo’ institucije bi već odavno reagovale. Ima tu dovoljno materijala za strukovna udruženja psihologa, sociologa, pedagoga, za policiju, istražne organe, nevladine organizacije, medije, verske zajednice…

DANAS, 23.10.2009.


The Economic Recovery is an Illusion

октобар 20, 2009

by Andrew Gavin Marshall
Global Research, October 3, 2009

War is Peace, Freedom is Slavery, Ignorance is Strength, and Debt is Recovery

In light of the ever-present and unyieldingly persistent exclamations of ‘an end’ to the recession, a ‘solution’ to the crisis, and a ‘recovery’ of the economy; we must remember that we are being told this by the very same people and institutions which told us, in years past, that there was ‘nothing to worry about,’ that ‘the fundamentals are fine,’ and that there was ‘no danger’ of an economic crisis.

Why do we continue to believe the same people that have, in both statements and choices, been nothing but wrong? Who should we believe and turn to for more accurate information and analysis? Perhaps a useful source would be those at the epicenter of the crisis, in the heart of the shadowy world of central banking, at the global banking regulator, and the “most prestigious financial institution in the world,” which accurately predicted the crisis thus far: The Bank for International Settlements (BIS). This would be a good place to start.

The economic crisis is anything but over, the “solutions” have been akin to putting a band-aid on an amputated arm. The Bank for International Settlements (BIS), the central bank to the world’s central banks, has warned and continues to warn against such misplaced hopes.

What is the Bank for International Settlements (BIS)?

The BIS emerged from the Young Committee set up in 1929, which was created to handle the settlements of German reparations payments outlined in the Versailles Treaty of 1919. The Committee was headed by Owen D. Young, President and CEO of General Electric, co-author of the 1924 Dawes Plan, member of the Board of Trustees of the Rockefeller Foundation and was Deputy Chairman of the Federal Reserve Bank of New York. As the main American delegate to the conference on German reparations, he was also accompanied by J.P. Morgan, Jr.[1] What emerged was the Young Plan for German reparations payments.

The Plan went into effect in 1930, following the stock market crash. Part of the Plan entailed the creation of an international settlement organization, which was formed in 1930, and known as the Bank for International Settlements (BIS). It was purportedly designed to facilitate and coordinate the reparations payments of Weimar Germany to the Allied powers. However, its secondary function, which is much more secretive, and much more important, was to act as “a coordinator of the operations of central banks around the world.” Described as “a bank for central banks,” the BIS “is a private institution with shareholders but it does operations for public agencies. Such operations are kept strictly confidential so that the public is usually unaware of most of the BIS operations.”[2]

The BIS was founded by “the central banks of Belgium, France, Germany, Italy, the Netherlands, Japan, and the United Kingdom along with three leading commercial banks from the United States, including J.P. Morgan & Company, First National Bank of New York, and First National Bank of Chicago. Each central bank subscribed to 16,000 shares and the three U.S. banks also subscribed to this same number of shares.” However, “Only central banks have voting power.”[3]

Central bank members have bi-monthly meetings at the BIS where they discuss a variety of issues. It should be noted that most “of the transactions carried out by the BIS on behalf of central banks require the utmost secrecy,”[4] which is likely why most people have not even heard of it. The BIS can offer central banks “confidentiality and secrecy which is higher than a triple-A rated bank.”[5]

The BIS was established “to remedy the decline of London as the world’s financial center by providing a mechanism by which a world with three chief financial centers in London, New York, and Paris could still operate as one.”[6] As Carroll Quigley explained:

[T]he powers of financial capitalism had another far-reaching aim, nothing less than to create a world system of financial control in private hands able  to dominate the political system of each country and the economy of the world as a whole. This system was to be controlled in a feudalist fashion by the central banks of the world acting in concert, by secret agreements arrived at in frequent private meetings and conferences. The apex of the system was to be the Bank for International Settlements in Basle, Switzerland, a private bank owned and controlled by the world’s central banks which were themselves private corporations.[7]

The BIS, is, without a doubt, the most important, powerful, and secretive financial institution in the world. It’s warnings should not be taken lightly, as it would be the one institution in the world that would be privy to such information more than any other.

Derivatives Crisis Ahead

In September of 2009, the BIS reported that, “The global market for derivatives rebounded to $426 trillion in the second quarter as risk appetite returned, but the system remains unstable and prone to crises.” The BIS quarterly report said that derivatives rose 16% “mostly due to a surge in futures and options contracts on three-month interest rates.” The Chief Economist of the BIS warned that the derivatives market poses “major systemic risks” in the international financial sector, and that, “The danger is that regulators will again fail to see that big institutions have taken far more exposure than they can handle in shock conditions.” The economist added that, “The use of derivatives by hedge funds and the like can create large, hidden exposures.”[8]

The day after the report by the BIS was published, the former Chief Economist of the BIS, William White, warned that, “The world has not tackled the problems at the heart of the economic downturn and is likely to slip back into recession,” and he further “warned that government actions to help the economy in the short run may be sowing the seeds for future crises.” He was quoted as warning of entering a double-dip recession, “Are we going into a W[-shaped recession]? Almost certainly. Are we going into an L? I would not be in the slightest bit surprised.” He added, “The only thing that would really surprise me is a rapid and sustainable recovery from the position we’re in.”

An article in the Financial Times explained that White’s comments are not to be taken lightly, as apart from heading the economic department at the BIS from 1995 to 2008, he had, “repeatedly warned of dangerous imbalances in the global financial system as far back as 2003 and – breaking a great taboo in central banking circles at the time – he dared to challenge Alan Greenspan, then chairman of the Federal Reserve, over his policy of persistent cheap money.”

The Financial Times continued:

Worldwide, central banks have pumped thousands of billions of dollars of new money into the financial system over the past two years in an effort to prevent a depression. Meanwhile, governments have gone to similar extremes, taking on vast sums of debt to prop up industries from banking to car making.

White warned that, “These measures may already be inflating a bubble in asset prices, from equities to commodities,” and that, “there was a small risk that inflation would get out of control over the medium term.” In a speech given in Hong Kong, White explained that, “the underlying problems in the global economy, such as unsustainable trade imbalances between the US, Europe and Asia, had not been resolved.”[9]

On September 20, 2009, the Financial Times reported that the BIS, “the head of the body that oversees global banking regulation,” while at the G20 meeting, “issued a stern warning that the world cannot afford to slip into a ‘complacent’ assumption that the financial sector has rebounded for good,” and that, “Jaime Caruana, general manager of the Bank for International Settlements and a former governor of Spain’s central bank, said the market rebound should not be misinterpreted.”[10]

This follows warnings from the BIS over the summer of 2009, regarding misplaced hope over the stimulus packages organized by various governments around the world. In late June, the BIS warned that, “fiscal stimulus packages may provide no more than a temporary boost to growth, and be followed by an extended period of economic stagnation.”

An article in the Australian reported that, “The only international body to correctly predict the financial crisis … has warned the biggest risk is that governments might be forced by world bond investors to abandon their stimulus packages, and instead slash spending while lifting taxes and interest rates,” as the annual report of the BIS “has for the past three years been warning of the dangers of a repeat of the depression.” Further, “Its latest annual report warned that countries such as Australia faced the possibility of a run on the currency, which would force interest rates to rise.” The BIS warned that, “a temporary respite may make it more difficult for authorities to take the actions that are necessary, if unpopular, to restore the health of the financial system, and may thus ultimately prolong the period of slow growth.”

Further, “At the same time, government guarantees and asset insurance have exposed taxpayers to potentially large losses,” and explaining how fiscal packages posed significant risks, it said that, “There is a danger that fiscal policy-makers will exhaust their debt capacity before finishing the costly job of repairing the financial system,” and that, “There is the definite possibility that stimulus programs will drive up real interest rates and inflation expectations.” Inflation “would intensify as the downturn abated,” and the BIS “expressed doubt about the bank rescue package adopted in the US.”[11]

The BIS further warned of inflation, saying that, “The big and justifiable worry is that, before it can be reversed, the dramatic easing in monetary policy will translate into growth in the broader monetary and credit aggregates.” That will “lead to inflation that feeds inflation expectations or it may fuel yet another asset-price bubble, sowing the seeds of the next financial boom-bust cycle.”[12] With the latest report on the derivatives bubble being created, it has become painfully clear that this is exactly what has happened: the creation of another asset-price bubble. The problem with bubbles is that they burst.

The Financial Times reported that William White, former Chief Economist at the BIS, also “argued that after two years of government support for the financial system, we now have a set of banks that are even bigger – and more dangerous – than ever before,” which also, “has been argued by Simon Johnson, former chief economist at the International Monetary Fund,” who “says that the finance industry has in effect captured the US government,” and pointedly stated: “recovery will fail unless we break the financial oligarchy that is blocking essential reform.”[13] [Emphasis added].

At the beginning of September 2009, central bankers met at the BIS, and it was reported that, “they had agreed on a package of measures to strengthen the regulation and supervision of the banking industry in the wake of the financial crisis,” and the chief of the European Central Bank was quoted as saying, “The agreements reached today among 27 major countries of the world are essential as they set the new standards for banking regulation and supervision at the global level.”[14]

Among the agreed measures, “lenders should raise the quality of their capital by including more stock,” and “Banks will also have to raise the amount and quality of the assets they keep in reserve and curb leverage.” One of the key decisions made at the Basel conference, which is named after the Basel Committee on Banking Supervision, set up under the BIS, was that, “banks will need to raise the quality of their so-called Tier 1 capital base, which measures a bank’s ability to absorb sudden losses,” meaning that, “The majority of such reserves should be common shares and retained earnings and the holdings will be fully disclosed.”[15]

In mid-September, the BIS said that, “Central banks must coordinate global supervision of derivatives clearinghouses and consider offering them access to emergency funds to limit systemic risk.” In other words, “Regulators are pushing for much of the $592 trillion market in over-the-counter derivatives trades to be moved to clearinghouses which act as the buyer to every seller and seller to every buyer, reducing the risk to the financial system from defaults.” The report released by the BIS asked if clearing houses “should have access to central bank credit facilities and, if so, when?”[16]

A Coming Crisis

The derivatives market represents a massive threat to the stability of the global economy. However, it is one among many threats, all of which are related and intertwined; one will set off another. The big elephant in the room is the major financial bubble created from the bailouts and “stimulus” packages worldwide. This money has been used by major banks to consolidate the economy; buying up smaller banks and absorbing the real economy; productive industry. The money has also gone into speculation, feeding the derivatives bubble and leading to a rise in stock markets, a completely illusory and manufactured occurrence. The bailouts have, in effect, fed the derivatives bubble to dangerous new levels as well as inflating the stock market to an unsustainable position.

However, a massive threat looms in the cost of the bailouts and so-called “stimulus” packages. The economic crisis was created as a result of low interest rates and easy money: high-risk loans were being made, money was invested in anything and everything, the housing market inflated, the commercial real estate market inflated, derivatives trade soared to the hundreds of trillions per year, speculation ran rampant and dominated the global financial system. Hedge funds were the willing facilitators of the derivatives trade, and the large banks were the major participants and holders.

At the same time, governments spent money loosely, specifically the United States, paying for multi-trillion dollar wars and defense budgets, printing money out of thin air, courtesy of the global central banking system. All the money that was produced, in turn, produced debt. By 2007, the total debt – domestic, commercial and consumer debt – of the United States stood at a shocking $51 trillion.[17]

As if this debt burden was not enough, considering it would be impossible to ever pay back, the past two years has seen the most expansive and rapid debt expansion ever seen in world history – in the form of stimulus and bailout packages around the world. In July of 2009, it was reported that, “U.S. taxpayers may be on the hook for as much as $23.7 trillion to bolster the economy and bail out financial companies, said Neil Barofsky, special inspector general for the Treasury’s Troubled Asset Relief Program.”[18]

Bilderberg Plan in Action?

In May of 2009, I wrote an article covering the Bilderberg meeting of 2009, a highly secretive meeting of major elites from Europe and North America, who meet once a year behind closed doors. Bilderberg acts as an informal international think tank, and they do not release any information, so reports from the meetings are leaked and the sources cannot be verified. However, the information provided by Bilderberg trackers and journalists Daniel Estulin and Jim Tucker have proven surprisingly accurate in the past.

In May, the information that leaked from the meetings regarded the main topic of conversation being, unsurprisingly, the economic crisis. The big question was to undertake “Either a prolonged, agonizing depression that dooms the world to decades of stagnation, decline and poverty … or an intense-but-shorter depression that paves the way for a new sustainable economic world order, with less sovereignty but more efficiency.”

Important to note, was that one major point on the agenda was to “continue to deceive millions of savers and investors who believe the hype about the supposed up-turn in the economy. They are about to be set up for massive losses and searing financial pain in the months ahead.”

Estulin reported on a leaked report he claimed to have received following the meeting, which reported that there were large disagreements among the participants, as “The hardliners are for dramatic decline and a severe, short-term depression, but there are those who think that things have gone too far and that the fallout from the global economic cataclysm cannot be accurately calculated.” However, the consensus view was that the recession would get worse, and that recovery would be “relatively slow and protracted,” and to look for these terms in the press over the next weeks and months. Sure enough, these terms have appeared ad infinitum in the global media.

Estulin further reported, “that some leading European bankers faced with the specter of their own financial mortality are extremely concerned, calling this high wire act ‘unsustainable,’ and saying that US budget and trade deficits could result in the demise of the dollar.” One Bilderberger said that, “the banks themselves don’t know the answer to when (the bottom will be hit).” Everyone appeared to agree, “that the level of capital needed for the American banks may be considerably higher than the US government suggested through their recent stress tests.” Further, “someone from the IMF pointed out that its own study on historical recessions suggests that the US is only a third of the way through this current one; therefore economies expecting to recover with resurgence in demand from the US will have a long wait.” One attendee stated that, “Equity losses in 2008 were worse than those of 1929,” and that, “The next phase of the economic decline will also be worse than the ’30s, mostly because the US economy carries about $20 trillion of excess debt. Until that debt is eliminated, the idea of a healthy boom is a mirage.”[19]

Could the general perception of an economy in recovery be the manifestation of the Bilderberg plan in action? Well, to provide insight into attempting to answer that question, we must review who some of the key participants at the conference were.

Central Bankers

Many central bankers were present, as per usual. Among them, were the Governor of the National Bank of Greece, Governor of the Bank of Italy, President of the European Investment Bank; James Wolfensohn, former President of the World Bank; Nout Wellink, President of the Central Bank of the Netherlands and is on the board of the Bank for International Settlements (BIS); Jean-Claude Trichet, the President of the European Central Bank was also present; the Vice Governor of the National Bank of Belgium; and a member of the Board of the Executive Directors of the Central Bank of Austria.

Finance Ministers and Media

Finance Ministers and officials also attended from many different countries. Among the countries with representatives present from the financial department were Finland, France, Great Britain, Italy, Greece, Portugal, and Spain. There were also many representatives present from major media enterprises around the world. These include the publisher and editor of Der Standard in Austria; the Chairman and CEO of the Washington Post Company; the Editor-in-Chief of the Economist; the Deputy Editor of Die Zeit in Germany; the CEO and Editor-in-Chief of Le Nouvel Observateur in France; the Associate Editor and Chief Economics Commentator of the Financial Times; as well as the Business Correspondent and the Business Editor of the Economist. So, these are some of the major financial publications in the world present at this meeting. Naturally, they have a large influence on public perceptions of the economy.

Bankers

Also of importance to note is the attendance of private bankers at the meeting, for it is the major international banks that own the shares of the world’s central banks, which in turn, control the shares of the Bank for International Settlements (BIS). Among the banks and financial companies represented at the meeting were Deutsche Bank AG, ING, Lazard Freres & Co., Morgan Stanley International, Goldman Sachs, Royal Bank of Scotland, and of importance to note is David Rockefeller,[20] former Chairman and CEO of Chase Manhattan (now J.P. Morgan Chase), who can arguably be referred to as the current reigning ‘King of Capitalism.’

The Obama Administration

Heavy representation at the Bilderberg meeting also came from members of the Obama administration who are tasked with resolving the economic crisis. Among them were Timothy Geithner, the US Treasury Secretary and former President of the Federal Reserve Bank of New York; Lawrence Summers, Director of the White House’s National Economic Council, former Treasury Secretary in the Clinton administration, former President of Harvard University, and former Chief Economist of the World Bank; Paul Volcker, former Governor of the Federal Reserve System and Chair of Obama’s Economic Recovery Advisory Board; Robert Zoellick, former Chairman of Goldman Sachs and current President of the World Bank.[21]

Unconfirmed were reports of the Fed Chairman, Ben Bernanke being present. However, if the history and precedent of Bilderberg meetings is anything to go by, both the Chairman of the Federal Reserve and the President of the Federal Reserve Bank of New York are always present, so it would indeed be surprising if they were not present at the 2009 meeting. I contacted the New York Fed to ask if the President attended any organization or group meetings in Greece over the scheduled dates that Bilderberg met, and the response told me to ask the particular organization for a list of attendees. While not confirming his presence, they also did not deny it. However, it is still unverified.

Naturally, all of these key players to wield enough influence to alter public opinion and perception of the economic crisis. They also have the most to gain from it. However, whatever image they construct, it remains just that; an image. The illusion will tear apart soon enough, and the world will come to realize that the crisis we have gone through thus far is merely the introductory chapter to the economic crisis as it will be written in history books.

Conclusion

The warnings from the Bank for International Settlements (BIS) and its former Chief Economist, William White, must not be taken lightly. Both the warnings of the BIS and William White in the past have gone unheralded and have been proven accurate with time. Do not allow the media-driven hope of ‘economic recovery’ sideline the ‘economic reality.’ Though it can be depressing to acknowledge; it is a far greater thing to be aware of the ground on which you tread, even if it is strewn with dangers; than to be ignorant and run recklessly through a minefield. Ignorance is not bliss; ignorance is delayed catastrophe.

A doctor must first properly identify and diagnose the problem before he can offer any sort of prescription as a solution. If the diagnosis is inaccurate, the prescription won’t work, and could in fact, make things worse. The global economy has a large cancer in it: it has been properly diagnosed by some, yet the prescription it was given was to cure a cough. The economic tumor has been identified; the question is: do we accept this and try to address it, or do we pretend that the cough prescription will cure it? What do you think gives a stronger chance of survival? Now try accepting the idea that ‘ignorance is bliss.’

As Gandhi said, “There is no god higher than truth.”

For an overview of the coming financial crises, see: „Entering the Greatest Depression in History: More Bubbles Waiting to Burst,“ Global Research, August 7, 2009.

Endnotes

[1]        Time, HEROES: Man-of-the-Year. Time Magazine: Jan 6, 1930: http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,738364-1,00.html

[2]        James Calvin Baker, The Bank for International Settlements: evolution and evaluation. Greenwood Publishing Group, 2002: page 2

[3]        James Calvin Baker, The Bank for International Settlements: evolution and evaluation. Greenwood Publishing Group, 2002: page 6

[4]        James Calvin Baker, The Bank for International Settlements: evolution and evaluation. Greenwood Publishing Group, 2002: page 148

[5]        James Calvin Baker, The Bank for International Settlements: evolution and evaluation. Greenwood Publishing Group, 2002: page 149

[6]        Carroll Quigley, Tragedy and Hope: A History of the World in Our Time (New York: Macmillan Company, 1966), 324-325

[7]        Carroll Quigley, Tragedy and Hope: A History of the World in Our Time (New York: Macmillan Company, 1966), 324

[8]        Ambrose Evans-Pritchard, Derivatives still pose huge risk, says BIS. The Telegraph: September 13, 2009: http://www.telegraph.co.uk/finance/newsbysector/banksandfinance/6184496/Derivatives-still-pose-huge-risk-says-BIS.html

[9]        Robert Cookson and Sundeep Tucker, Economist warns of double-dip recession. The Financial Times: September 14, 2009: http://www.ft.com/cms/s/0/e6dd31f0-a133-11de-a88d-00144feabdc0.html

[10]      Patrick Jenkins, BIS head worried by complacency. The Financial Times: September 20, 2009: http://www.ft.com/cms/s/0/a7a04972-a60c-11de-8c92-00144feabdc0.html

[11]      David Uren. Bank for International Settlements warning over stimulus benefits. The Australian: June 30, 2009:

http://www.theaustralian.news.com.au/story/0,,25710566-601,00.html

[12]      Simone Meier, BIS Sees Risk Central Banks Will Raise Interest Rates Too Late. Bloomberg: June 29, 2009:

http://www.bloomberg.com/apps/news?pid=20601068&sid=aOnSy9jXFKaY

[13]      Robert Cookson and Victor Mallet, Societal soul-searching casts shadow over big banks. The Financial Times: September 18, 2009: http://www.ft.com/cms/s/0/7721033c-a3ea-11de-9fed-00144feabdc0.html

[14]      AFP, Top central banks agree to tougher bank regulation: BIS. AFP: September 6, 2009: http://www.google.com/hostednews/afp/article/ALeqM5h8G0ShkY-AdH3TNzKJEetGuScPiQ

[15]      Simon Kennedy, Basel Group Agrees on Bank Standards to Avoid Repeat of Crisis. Bloomberg: September 7, 2009: http://www.bloomberg.com/apps/news?pid=20601087&sid=aETt8NZiLP38

[16]      Abigail Moses, Central Banks Must Agree Global Clearing Supervision, BIS Says. Bloomberg: September 14, 2009: http://www.bloomberg.com/apps/news?pid=20601087&sid=a5C6ARW_tSW0

[17]      FIABIC, US home prices the most vital indicator for turnaround. FIABIC Asia Pacific: January 19, 2009: http://www.fiabci-asiapacific.com/index.php?option=com_content&task=view&id=133&Itemid=41

Alexander Green, The National Debt: The Biggest Threat to Your Financial Future. Investment U: August 25, 2008: http://www.investmentu.com/IUEL/2008/August/the-national-debt.html

John Bellamy Foster and Fred Magdoff, Financial Implosion and Stagnation. Global Research: May 20, 2009: http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=13692

[18]      Dawn Kopecki and Catherine Dodge, U.S. Rescue May Reach $23.7 Trillion, Barofsky Says (Update3). Bloomberg: July 20, 2009: http://www.bloomberg.com/apps/news?pid=20601087&sid=aY0tX8UysIaM

[19]      Andrew Gavin Marshall, The Bilderberg Plan for 2009: Remaking the Global Political Economy. Global Research: May 26, 2009: http://www.globalresearch.ca/index.php?aid=13738&context=va

[20]      Maja Banck-Polderman, Official List of Participants for the 2009 Bilderberg Meeting. Public Intelligence: July 26, 2009: http://www.publicintelligence.net/official-list-of-participants-for-the-2009-bilderberg-meeting/

[21]      Andrew Gavin Marshall, The Bilderberg Plan for 2009: Remaking the Global Political Economy. Global Research: May 26, 2009: http://www.globalresearch.ca/index.php?aid=13738&context=va

Andrew Gavin Marshall is a Research Associate with the Centre for Research on Globalization (CRG). He is currently studying Political Economy and History at Simon Fraser University


Otvoreno pismo sovjetskim veteranima

октобар 8, 2009

Vama se samo čini da ste privatizovali patriotizam, ljubav prema Rusiji i brigu o njenoj budućnosti. Vama se samo čini da je vaš odmor zaslužen i poštovan. Vama se samo čini da uživate sveopšte poštovanje. U to su vas davno ubedili, ali vaše vreme je prošlo. Vaša otadžbina nije Rusija. Vaša otdžbina je Sovjetski Savez. Vi ste sovjetski veterani i vaše zemlje, hvala Bogu, već 18 godina nema.

Sovjetski Savez nije ona zemlja koju ste prikazivali u školskim udžbenicima i vašoj lažljivoj štampi. Sovjetski Savez nisu samo politički komesari, stahanovci, udarnici komunističkog rada i kosmonauti. Sovjetski Savez su i seljački ustanci, žrtve kolektivizacije i Gladomora, stotine hiljada nevino streljanih u čekističkom podzemlju, milioni mučenih do smrti u Gulagu uz zvuke pogane himne. Sovjetski Savez je doživotni boravak u psihijatriskim ustanovama za disidente, to su ubistva na svakom ćošku, bezbrojna logorska groblja, bezimeni grobovi mojih drugova – političkih zatvorenika, koji nisu sa mnom dočekali slobodu. Vi ste se uznemirili zbog naziva “antisovjetsko“, jer ste možda bili nadzornici u tim logorima i zatvorima, jer ste bili krvnici na poligonima za streljanje. Tako ste vi sovjetski veterani štitili sovjetsku vlast, a sada se plašite istine i drhite zbog sovjetske prošlosti.

Vladimir Dolgih, predsednik moskovskog Saveta veterana, koji je i lično predao zahtev za promenu naziva restorana, u ratu je bio politički komesar, zatim je napravio političku karijeru i na kraju postao sekretar CK KPSS. Ljudi iz starijih generacija se sećaju tog prezimena. On je veteran totalitarizma. Za vreme njegove vlasti robijalo se za antisovjetsku delantost. Zato i ne čudi njegova oštra reakcija na naziv kafea. Vi ste, Vladimire Ivanoviču, iz te bande komunističkih prestupnika, koji su se trudili da unište našu zemlju, a onda ste smislili kako da izbegnete i sud i kaznu. Sada ste opet isplivali na površinu da bi opravdali svoju prošlost. Sovjetsku prošlost, krvavu, lažljivu i sramotnu.

A ja, koji pripadam antisovjetskoj prošlosti naše zemlje, mogu da vam kažem ovo. U Sovjetskom Savezu je osim vas bilo i drugih veterana, o kojima vi niste hteli ništa da znate i čujete – to su veterani borbe sa sovjetskom vlašću. Sa vašom vlašću. I oni su se, kao i neki od vas, borili sa nacizmom, a onda su poraženi od komunista u šumama Litve i zapadne Ukrajine, u brdima Čečenije i pesku srednje Azije. Oni su skoro svi izginuli, i sećanje na njih niko ne čuva, ulice i trgovi ne dobijaju imena u njihovu čast. Malobrojni koji su preživeli ne dobijaju od države nikakvu penziju, žive u bedi i neizvesnosti. Oni su istinski heroji naše zemlje, a ne vi koji ste štitili sovjetsku vlast.

Naše uspavano društvo još nije svesno toga. Ono još nije u stanju da oceni značaj antisovjetskog protivljenja vlasti, niti da poštuje sećanje na poginule u borbi sa sovjetskom vlašću. Naše je društvo još uvek pod hipnozom sovjetske propagande ili, u najboljem slučaju, ravnodušno u odnosu na svoju prošlost i ne razume njen značaj za budućnost.

Da, one koji su se borili sa nacizmom treba uvažavati. Ali zaštitnike sovjetske vlasti ne. Treba poštovati one koji su bili opozicija komunizmu u SSSR. One koji su štitili slobodu u neslobodnoj zemlji. Da li išta vredi sećanje na njih u Rusiji, koja sebe naziva demokratskom?

Vreme je da se prekine sa licemernim jadikovkama o osećanjima veterana, koje pogađaju napadi na sovjetsku vlast. Zlo mora biti kažnjeno. Njegove sluge takođe. Prezir potomaka je najmanje što su zaslužili graditelji i zaštitnici sovjetskog režima.

Aleksandar Podrabinek

O Aleksandru Podrabineku: 1977. napisao je knjigu Kaznena medicina o zloupotrebi psihijatrije u političke svrhe, 1979. knjiga je objavljena u Americi, 1978. je uhapšen i osuđen na pet godina progona u severoistočni Sibir, tokom izdržavanja kazne dodata mu je nova kazna od tri i po godine zbog širenja samizdata te knjige na engleskom jeziku. Po povratku iz Sibira radio je u hitnoj pomoći (završio je medicinsku školu), a od 1987. uključuje se u rad Ekspres-hronike, koja se bavi zaštitom ljudskih prava. Piše u levičarskoj Novoj gazeti koju napušta 2007. i osniva svoju elektronsku novinu, liberalni Ežednevnij žurnal.

Peščanik.net, 07.10.2009.


Светост у политици

октобар 2, 2009
ИНТЕЛЕКТУАЛАЦ У ТРАНЗИЦИЈИ

Знајући какав су живот водили, за многе мислиоце с правом можемо рећи да их сопствени наук није призвао памети. Русо је тако добро писао о васпитању, а тако се лоше понашао према својој многобројној деци, потпуно равнодушан за њихову судбину. Хајдегер, чија је мисао о забораву бивствовања узроковала читаве библиотеке књига потоњих филозофа, све до пропасти Трећег рајха уредно је плаћао чланарину за партиципацију у Хитлеровој партији. Поштоваоци не само дела него и лика овог мислиоца тврде да је чланарину, по навици, уплаћивала Хајдегерова жена, јер је плаћање свих кућних рачуна, у брачној расподели задужења, био њен задатак. Они који ово наводе као солидно оправдање, истичу, у ствари, несолидност сопствене логике и сопственог схватања морала. Опседнут питањем егзистенције као слободе, Сартр, иначе логореик и скрибоман, није ништа ни рекао ни написао о стаљинистичким чисткама за које је у то време добро знао. Сматрао је да би на тај начин критичарима комунизма дао добар материјал у руке. Добро је сматрао, рђаво је поступио.

Овај несклад између речи и дела, између мишљења и бивања, нико није боље објаснио од Сенеке који је и сам оличење тог несклада. Грамзив плутофил чија је филозофија беспрекорно стоичка, Сенека је у расправи под, за ову тему, симптоматичним насловом, „О блаженом животу“, тврдећи да у врлини лежи права срећа, упутио себи и овакву тобожњу замерку: „Тако говориш, рећи ћеш ми, али сасвим друкчије живиш!“

Сенека ову примедбу разоружава једном изјавом која заслужује да буде запамћена. „О врлини говорим, а не о себи.“ Важно је, каже римски филозоф, да се поставља етички идеал.

С друге стране, постоје и мислиоци попут Сократа, Спинозе, Кјеркегора или Емануела Левинаса који су у доброј мери живели у складу са оним што су мислили и говорили.

Бог није на небу, него у жртвовању и у одговорности људи једних за друге“, изговара Левинас у синагоги – како о томе читамо у књизи Михаела де Сен-Шерона „Разговори с Левинасом“ (Албатрос плус, 2009).

Највиши етички идеал, према овом филозофу, јесте светост која се постиже жртвовањем. Светост је потпуна спремност једног човека да уместо другог пође у смрт, без икакве надокнаде, како каже филозоф, без икаквог очекивања добити. То је хероизам које се не чини ради херојства, него искључиво ради другога.

Овакав приоритет другог, нешто је што су критиковали многи, а најпозванији за ту критику свакако је Пол Рикер, писац дела „Сопство као други“. Човек и према себи треба да се понаша као што се понаша према другоме; неморално је запоставити себе у односу на другог. Тако то види Рикер. Читава ова расправа, међутим, настаје из принципијелних разлога, јер се у њој не разматрају две особности, него два, у бити увек празна, појма.

Левинасова етичка филозофија је данас од изузетног политичког значаја јер објашњава кључне ствари о трауматичним друштвима. Брига, жртвовање, покајање, тражење опроштаја, опроштај – то у филозофији овог мислиоца нису празни појмови, него позив на ново, одговорно учешће у политичкој заједници.

Левинасова филозофија настаје над понором нацистичких и стаљинистичких логора, у који су уграђена и одобравања и ћутања тако значајних филозофа као што су Хајдегер и Сартр. Шта после овог пакла који су проживели милиони на Земљи?

Црпећи из талмудског учења, Левинас јасно говори да опроштај може добити само онај ко га затражи, а да опростити може само жртва. Свака жртва опроштај може дати само у своје име. Нико није овлашћен да опрашта у име других жртава.

Уколико се на државном или националном нивоу тражи опроштај од друге државе или нације, онда се тај опроштај и тражи и даје искључиво због будућих генерација, јер се само на њих односи. Из њега су искључени они који су нанели зло. Они морају опроштај да траже индивидуално од жртава. Шта уколико злочинац који се покајао нема више од кога да тражи опроштај јер су његове жртве мртве? У том случају, он остаје сам са собом у покајању. То је праведно. Све друго је неправда.

Можда у појму светости има места за појам политике“, каже Левинас.

Ову мисао, која није изречена беспоговорно, схватамо тако као да нам говори да за правду у једном друштву нису довољни само добри закони и њихово поштовање, иако је то основни услов за сваку врсту праведности. У праведном друштву, наиме, треба да се истичу идеје бриге, одговорности, пожртвовања, покајања и њима сродне – али, како их истицати уколико се на известан начин не стимулишу они који су њихово оличење (односно, они чије деловање ове идеје апстрахују)?

Да подсетимо, Левинас сматра да се добро дело чини искључиво зарад другог, без икаквог интереса. То је тачно са становишта одговорне индивидуе какву Левинас назива светом. Али друштво које бисмо назвали праведним никако не би смело бити незаинтересовано за промовисање таквих својих чланова. Праведност тог друштва огледа се управо у његовом интересу да баштини поступке и радње оних који, без икаквог интереса, чине праведна дела. То бисмо, евентуално, могли назвати светошћу у политици.

Златко Паковић
Политика, 03.10.2009.

Зашто су генерали највећа срамота Србије?

октобар 1, 2009
Да ли је насиље на улицама Београда дириговано и одакле?

Некако се последњих дана, како то обично бива услед диригованих медијских кампања, наизглед цела Србија подигла на ноге у борби против огромног насиља које се накотило широм Србије и посебно у престоници. Сви безбедносни стручњаци слажу се у једном: нису битни хулигани-извршиоци кривичних дела, нађимо налогодавце из сенке. Сјајно, и ми се за то залажемо: потражимо сви заједно диригента ове медијске представе.

Рестрикције слободе медија, ограничавања синдикалних права, хапшења неистомишљеника, забране јавног окупљања и организација, као и бројне најаве даљег укидања демократије, људских права и слобода у Србији некако су превише лако постали наша стварност. Када се сетимо свих декларативних залагања за демократске вредности наших неодемократа у последњих 20 година, поставља се питање шта се сад дешава и откуда ово урушавање светлих традиција?

hapsenje

Све ово добија посебну димензију када се у обзир узме да проНАТО медији и НВО, а и неке парламентарне странке, већ годинама грубо крше Устав Србије и својим радом наносе штету стотинама хиљада грађана Србије на Косову и Метохији, док у исто време расистичким изјавама дају школске примере говора мржње и нетолеранције према православним Србима који су значајна већина грађана Србије.

Оно што је очигледно и јасно сваком боље обавештеном грађанину Србије, без обзира на његову политичку опредељеност, јесте чињеница да је ова суспензија демократије „жртвени јарац“ којим режим у Србији покушава да одглуми како суверено контролише стање безбедности у нашој отаџбини, а згодно дође и као превентива потенцијалним социјално-политичким немирима у будућности.

Предисторија или пролог за овај сценарио

Сетимо се управо овим поводом три најважнија новија историјска догађаја која су имала капацитет да промене Србију, али су на сличан начин перфектно онемогућена да остваре ове своје потенцијале. Мислимо на датум тзв. независности Косова и огроман свенародни бунт против тог чина, на обележавање 10-годишњице НАТО-бомбардовања Србије и на хапшење првог председника Републике Српске др Радована Караџића. У сва три случаја веома успешно је примењена иста улично-медијска матрица: непознати хулигани демолирају град, потом се доведу у везу са организаторима митинга и у потпуности се медијском обрадом њиховог понашања у други план стављају итекако важне и болне теме противправног одузимања дела наше територије, НАТО геноцида и уништавања наше земље, привреде, екосистема и здравља, као и срамног хапшења и испоручивања оснивача једне српске државе. Нико до дана данашњег није саопштио ко су били ти хулигани и од кога су инструирани да започну кавгу са полицијом, сва три пута на идентичан начин, и у тренутку када су велики свенародни митинзи били веома успешни?!?! Јасно је да циљ није био да се хулиганима уђе у траг већ да се обесмисли народни бунт и повишено национално расположење, и тако заустави потенцијално родољубиво самоосвешћивање и самоорганизовање. Могу ли се најновији догађаји у вези са последицама неодржане Поворке промоције идеологије хомосексуализма уопште разумети без ове предисторије?

Ко смо ми или дубља предисторија?

Смемо ли себи да дозволимо заборав ко смо и каквом народу припадамо? Да ли је овај народ, за разлику од свих других на Балкану, у оба светска рата био на страни историјске истине и правде и због тога много претрпео? Да ли је овај народ изнедрио први озбиљан покрет отпора против нацистичке Немачке у тадашњој Европској Унији Трећег Рајха? Да ли је овај народ уз јеврејски, руски и пољски процентуално највише страдао у 20. веку? Да ли је овај народ кроз историју био симбол војничке части и морала, ретко водећи освајачке већ готово увек искључиво одбрамбене ратове? Да ли је овај народ био узор гостољубља и домаћинског односа према странцима? Да ли постоје сведоци да су само Срби седели и ручали са савезничким војницима црне боје коже на Солунском фронту, за разлику од западних Европљана који су и измислили и увек практиковали расизам? Да ли све ово треба заборавити и прећутати, јер је некоме у интересу да се у Хашком трибуналу и домаћим медијима исписује нова и потпуно супротна историјска биографија српскога народа?

Зашто већ једном гласно и јасно не изађемо са ставом да нам је доста двоструких аршина и да не дозвољавамо да нам прекрајају историју и пишу нову биографију која ће бити у њиховом интересу и онемогућити нашу националну будућност?

У потрази за диригентом

Чињеница коју су многи аналитичари у јавност изнели последњих дана јесте да државни апарат нема снаге ни да лоцира ни да процесуира налогодавце насиља које је ескалирало на београдским улицама. Ако је тачно да се на продаји наркотика дневно зарађују милионске суме у еврима, ако је тачно да су неке земље у окружењу добро инфилтриране у ту нарко-мрежу, да је цена наркотика на нашим улицама најјефтинија у региону, ако добро знамо да се стране обавештајне службе безбедно шетају нашом престоницом и северним градовима посебно, ако знамо да тајна полиција увек на вези има одређени број хулиганских група и њихових лидера, онда је лако закључити ко има интерес да покаже како је Србија земља неспособне и слабе власти, како су Срби још увек врло слични медијском архетипу који је антисрпска пропаганда на Западу створила и како их изнова треба изоловати и дисциплиновати. Овај сценарио одговара и страним и домаћим центрима моћи како би се над Србијом опет надвила репресија и заблокирала слобода.

Приметимо зато да се све ово дешава док Србија ипак успева, често и против жеља делова актуелног режима, да направи озбиљне искораке у подизању свог престижа у региону (дипломатска подршка незападних велесила Русије и Кине, значајни спортски резултати, релативно повољнија економска ситуација у односу на друге земље у региону, пролаз стратешки важних гасовода…). Размислимо онда сви заједно коме је у интересу да управо изводи акцију урушавања угледа Србије која сада има шансу да постане регионални фактор? Чак и да не постоје позитивни процеси у Србији, сам стратешки положај Србије на Балкану и геополитичка шанса коју промењени однос снага у свету пружа, даје нам велику прилику да постанемо држава и народ на који ће озбиљни народи у будућности рачунати као на природног савезника. Зато је што пре Србију потребно дестабилизовати и вратити јој имиџ земље која ствара проблеме и себи и другима. Сада је изнова хитно потребна ружна слика о Србији, компромитовање њених државних органа и урушавање њеног моралног кредибилитета, како би нови политички и економски притисци лакше уродили плодом.

Ако су многи протеклих дана устврдили да је хулиганска улица постала јача од државе, замислите само онда колико је та држава слаба и шта могу да јој ураде озбиљне стране обавештајне агентуре или неконтролисани унутрашњи криминални кругови и системи безбедности који су већ деценијама под страним патронатом? Не сећамо се да их је ико поменуо у својим анализама? Ах, да, па њих овде уствари и нема нити делују против нашег народа и државе. Ово је 21. век и сви живимо у идиличним временима евроунијатског братства и јединства.

Истина мора избити на видело

Изгледа да наш режим у овом часу нема храбрости да ова питања постави, али ће зато тренирати строгоћу над навијачима и националним организацијама и то приказивати као велики успех, све време намерно прећуткујући да направи разлику између насилника и ненасилника, диригованих и слободних људи и група.

Може ли ико ко себе сматра човеком бити против овог обрачуна са насиљем у нашем друштву? Треба ли било ко и из било ког разлога да постане жртва такве бруталности и да изгуби живот, као у случају несрећног француског држављанина, а нашег госта у Србији? То није наша Србија, то није наш морал, то није наша духовност, то није наше гостопримство. Па, чије је то онда вековно понашање и деловање?
porodicna setnja

Да ли су Срби игде и икада отишли у туђу земљу, извели туђу децу из школе и стрељали? Да ли су конструисали ломачу, гиљотину, гасну комору или су то цивилизацијска достигнућа западне Европе? Да ли су Срби своју историју обележили Аушвицом и Јасеновцем? Са којим правом француске дипломате држе лекције српској држави о насиљу на улицама, а не могу да уведу ред у сопствена предграђа? Да ли је подједнако недопустимо заборавити било коју жртву НАТО-бомбардовања и не тражити да се сви одговорни извршиоци и налогодавци изведу пред лице правде, најбрже могуће процесуирају и најстрожије казне?

Ко је тај на целом свету ко ће да се потегне каменом на српски народ, а да је без греха, и посебно откуда то право онима који су толико пута завили у црно овај народ? Да ли у њиховим државама нема хулигана, обрачуна навијача, смртних случајева у уличним изгредима, примера масовног насиља, убистава по школама, патологије сваке врсте? Докле ће да влада ово невиђено међународно лицемерје? Остаје нам само да констатујемо оно библијско да прво погледају брвно у оку своме па тек онда трун у оку брата својега.

Да ли нас наше историјско страдање и све неправде које су нам учињене у последњих 20 година од стране тзв. међународне заједнице оправдавају у чињењу било каквих дела недостојних нашег националног духа? Нипошто. Да ли нас сви ови притисци и нове медијске манипулације смеју заварати да је престао медијско-политички линч српскога народа од стране западних савезника и бивших југословенских братственика? Исто тако нипошто. Наћи равнотежу између одупирања насиљу сваке врсте на нашим улицама и исто тако одлучног противљења насиљу према нашем националном памћењу и интересу, јесте права мера модерне српске националне политике.

Сви се слажемо: нема оправдања за мржњу, насилништво, злочине, крађе учињене под било којим па и патриотским изговором, али додајемо: то није пуна истина о овој теми, а посебно не сме овај тренутак бити злоупотребљен у нечасне идеолошке и политичке сврхе. Замислите сада донедавне идеологе и промотере идеологије хомосексулизма као лидере коалиција против насиља и борце за безбеднији живот и добићете врхунску политичку и медијску манипулацију. Замислите српски народ и државу који су били и остали симбол антифашизма, колективне безбедности и гостопримства, како постају симбол насилничког и злочиначког народа и државе, и добићете нешто много више од политичке и медијске манипулације, добићете директан рад на рушењу овога народа и државе изнутра. Правници нека се изјасне како се овај рад кривично-правно третира у нашем и сваком другом законодавству на свету.

Закључак може бити само један: и директне учеснике и још више њихове налогодавце који су заиграли ову опасну игру против српског народа и државе што пре треба открити и процесуирати, како би се спрала љага са српскога имена и отвориле суштинске теме које су дубоко у сенци овог политичко-медијског спектакла.

Владан Глишић, Бошко Обрадовић


Аутори су чланови редакције часописа „Двери српске


Одбрана и напад

септембар 30, 2009

Ванредно заседање Скупштине РС

БАЊАЛУКА – У Бањалуци ће бити одржана ванредна седница Скупштине Републике Српске, на којој ће се посланици изјаснити о најновијим одлукама високог представника у БиХ у вези функционисања „Електропреноса БиХ” и доношења сета закона за окончање супервизије у дистрикту Брчко. Ванредно скупштинско заседање одржава се на инцијативу владе РС, која је одбацила одлуке високог представника Валентина Инцка и дала налог „Службеном гласнику РС” да их не објави. Влада је утврдила више скупштинским закључака, чије потврђивање тражи у парламенту, у вези функционисања заједничке комапније „Електропренос БиХ”. Очекује се да ће се на овом скупштинском заседању посланицима обратити премијер РС Милорад Додик, а седници ће присуствовати и председник РС Рајко Кузмановић. Амбасадори земаља Савета за имплементацију мира у БиХ подржали су одлуке високог представника и затражили од парламента РС да не прихвати владине закључке у вези тога. У владиним закључцима се не прихватају Инцкове одлуке и најављује тужба против високих међународних представника у БиХ, који су, према мишљењу владе, доносили антидејтонске одлуке.

Танјуг

Политика


Žedni preko neplaćene vode

септембар 20, 2009
Boško Ćirković Škabo

Beogradski sindikat

DA li se sećate kada su počele priče o reformi državne administracije? Da li ste učestvovali u prepisci sa zakonodavcima slanjem konstruktivnih predloga? Da li se sećate da je jedina konstantna komponenta postpetooktobarskih vlasti mahala spiskovima nepotrebnih formalnosti, obećavala centralizaciju državnih registara, ubrzavanje i pojeftinjenje procedura otvaranja firmi i još trista čuda. Mora da su bili u planu neki izbori tada. Svakako nije postojala SEK-a, perfektno univerzalno opravdanje.
Neutoljivu glad za novcem degenerično gojaznog i neaktivnog birokratskog aparata je pogoršala svest da je ostalo slabo šta vredno za proćerdati. Idealno rešenje za svakoga ko ne razmišlja o sutra je zaduživanje za tekuću neproduktivnu potrošnju. Problem je što niko neće da da bez garancije da će mu biti vraćeno. Pošto su uvideli da se srpski narod deli na: do koske oglodane siromahe na lekovima za smirenje, one koje rmbače 50 časovnu radnu nedelju da ušparaju za letovanje u Grčkoj i dva para najki godišnje i stranačke finansijere, rukovodioci su shvatili da jednima nema šta, a drugima ne sme više da se otme. Setili su se troškovne strane budžeta i probali da očaraju inoeksperte racionalizacijom administracije. Očigledno im deca nisu javila da predmet „sisanje vesala“ nije u programu prestižnih koledža. Naši su se vlastodršci suočili sa prekratkim rokom za izradu dugoročnog plana optimizacije. Zar nisu imali spreman onaj odranije? Iskusni demagozi, sada i suvereni medijski kontrolori, odlučili su da iskoriste i ovu situaciju za svoju promociju. Ponovo se energično priča stara priča. Maše se kaznama za inertne ministre, ocenjivanjem službenika, licitira se desetinama hiljada prekobrojnih i sl.
Da zanemarimo kompleksnost procedura, dok još imamo vremena a nemamo novca.

Da zanemarimo da administrativci često kao opravdanje za probijanje zakonskih rokova rešavanja papirnih problema navode nedovoljnu brojnost i prezauzetost. Da zanemarimo da se u eri interneta dokumenti o redovnim poslovnim aktivnostima nose na noge u fabrike papirologije. Pozabavimo se ekonomskom klimom koju nakaradna postavka proizvodi. Jako je dobro ilustruje informacija koja je nedavno procurila (nenamerna igra rečima) u javnost: država sama sebi duguje milion i kusur evra za vodu. Kako dođe do toga da se mesecima toleriše nepodmirivanje dugovanja dobavljačima i nesmanjena potrošnja njihove robe? Primaju li odgovorna lica neumanjene plate iz budžeta?
Od lošeg projektovanja potrošnje i neadekvatnog tretmana odgovornih za propuste je gore davanje primera ponašanja privatnim privrednim subjektima. Što veća i uticajnija firma, to plodnije tle za bezobrazluk!? U apsurdnom sistemu se fakture i njihovi osnovni elementi (iznos za uplatu, datum prometa, valuta plaćanja…) štampaju i overavaju bez razloga. Država svakako ne štiti njihovu primenu demonstriranim nepoštovanjem, još manje činjenicom da privredi duguje oko milijardu evra. Tradicionalnim neplatišama je na raspolaganju seljenje isplativih aktivnosti u novootvorenu firmu, bez preteranih posledica. Nagrađuje se neodgovornost, bahatost i nedisciplina, osim kada se za obračun sa jednim prestupnikom koristi atomska bomba (videti primer promena i dopuna ZOI).
Proizvod koji država prodaje za porez je upravo ambijent u kome živimo i radimo. Tek kada isporuči iole prihvatljiv kvalitet, može da revidira visinu cene, broj i plate zaposlenih. Dosta je bilo korumpiranog neefikasnog tranziciono-socijalističkog modela.

Dokle da plaćamo mnogo za bofl, dok hitamo žedni preko neplaćene vode za slatkorečivim evrovizionarima u „armanijima“?

Večernje novosti, 20.09.2009.


Ćutanje

септембар 20, 2009

Iako se u domaćoj javnosti povodom novog Zakona o informisanju diglo dosta prašine, simptomatično je to da su i njegovi branioci, isto kao i oni koji ga osporavaju, prećutno prihvatili tezu prema kojoj je najozbiljniji vid pritisaka na medije, označen terminom cenzura, shvaćen kao model zabrane ili gašenja nekog glasila.

Ali zabrana ili (velika?) novčana kazna predstavljaju tek naknadnu intervenciju nadležnih organa. Zabrani, međutim, prethodi kontrola društvene komunikacije, koja se obavlja suptilno, katkada i nevidljivo, porađajući poznate kulturne i društvene fenomene kao što su konformizam u mišljenju ili javnom istupanju, politika nezameranja, strategije ketmana, pojava vidljive spirale tišine ili pak indukovanje takozvanih udvoričkih kodova.

Za sve ove pojave karakteristično je odsustvo kritičkog rezonovanja u javnosti, što se vezuje za prokažene totalitarne režime u kojima se sofisticirano zastrašivanje operacionalizuje kao model društvene komunikacije. Poseban vid cenzure, osim preventivne kontrole i naknadne zabrane, predstavlja autocenzura, mehanizam u kojem autor sam sebe cenzuriše kako bi u datim okolnostima opstao kao (kakav-takav) autor.
I mada su ove kategorije već obrađene u teoriji, čini se da savremeni mediji porađaju još jednu mnogo suptilniju formu cenzure koja se može nazvati medijska tišina ili medijsko ćutanje. U istoj ravni sa fenomenima medijskog mraka (u kojem se favorizuje samo jedna kulturna ili politička opcija) ili medijske buke (u kojoj se permanentnom transformacijom informacija u događaje, skandale ili katastrofe, zapravo, onemogućava sagledavanje realnosti), medijsko ćutanje se pojavljuje kao sofisticirana strategija cenzure.

U strategiji ćutanja, koju je najteže detektovati, niko ne spori da se nešto dogodilo ili da je neko imao šta da kaže, već se izborom ignorisanja inkriminisani događaji ili ljudi simbolički lišavaju postojanja.
U epohi obeleženoj vladavinom medija ova tišina nimalo nije naivna.

Zorica Tomić

Blic, 19.09.2009


Мењати политичку елиту

септембар 16, 2009

Бошко Ковачевић

Партије су само алати који се користе док су употребљиви и проходни. Ако то више нису, мењају се страначке боје или фарбају нове

Свих ових година, деценија вишестраначја, партијска сцена је остала архаична, прегломазна, дифузна и клијентелистичка, са надасве скромним потенцијалима политичке имагинације, учинка и одговорности. У реторици првака и вођстава политичких странака не мањка демократије, људских слобода и права, егзистенцијалне сигурности и залагања за индивидуално и социјално достојанство грађана. Не мањкају обећања, али учинци деловања власти су веома скромни.

Политичка елита се код нас већином регрутовала из ешелона пристиглих са маргина друштва, са скромним капацитетима интелектуалне и делатне потке, са проблематичним ресурсима (не само) политичке културе и одговорности, са… Она је углавном излазила из шињела антикомунизма и национализма, те након свих пресвлачења остала у њима.

Политичка арена је за њих полигон у којем се може релативно лако, уз мале напоре и прилагођавања, послушност вођству, остварити афирмација и материјална корист. За њих је доминантно гесло да се они окористе и намире, јер ће тиме ваљда и осталим припадницима друштва бити добро. И док смо у првој деценији транзиције имали „искусне“ кадрове, који су преко ноћи, под плаштом национализма и „одбране Србије“, грабили за себе, у другој деценији им се придружују „јапијевски ешелони“ са скромном идејним и етичким утемељењем, али с развијеним осећајем за разна стицања и окориштавања. Партије су само алати који се користе док су употребљиви и проходни. Ако то више нису, мењају се страначке боје или фарбају нове. Тако се политички карусел врти до данас.

Још је давно М. Вебер писао да се политичка делатност базира на довођењу у исти ниво „етике убеђења“ и „етике одговорности“ и да је то неизоставан услов за бављење политиком. Нису дакле у питању лукавство и политикантство, фразеологија, политичке лажи и преваре, већ имагинација и мудрост, критички, одговорно понашање према сопственом политичком учинку…

Излазак из ових мрежа корупције, мита, намиривања и синекура, представља прворазредни задатак за исцељење друштва. Нема друштва данас у свету без ових социо и политичких патолошких одлика. Али се оне могу и морају свести на што нижи ниво, а не да господаре и да постану начин живота – као што је то данас на овим просторима. Очито је како ствари сада стоје, да нас чека спора и мукотрпна санација која би морала бити изведена на ниво артикулисаног пројекта, а не повременог обраћања политичара разним поводима и пригодама.

Није тачно да се не зна шта треба чинити да Србија буде, постане озбиљно, одговорно, уређено и просперитено друштво, у којој ће доминирати владавина права, децентрализована власт, компетентна, одговорна и сменљива државна апаратура, процедуре и стандарди, легализовани извори финансирања странака, увођење нестраначких личности у јавни и политички живот, скидање хипотека за придруживање ЕУ итд. Проблем је у извођачима и алатима, проблем је у њиховој имагинацији и одговорности, ефикасности и компетентности. Све друго што се нуди су маглине и димне завесе. Коме одговара да Србија остане „задимљена крчма“? Па етаблираној политичкој елити и њиховој интелектуалној сабраћи, лумпенбуржујима и разним мешетарима који су на осиромашењу грађана и ратовима стекли капитал и наводно углед. Сувише много је времена улудо потрошено да бисмо га и даље бацали под ноге и остали прокужени и понижени.

Политиколог, професор универзитета

Politika, 17.09.2009.


Demagogija

септембар 14, 2009

Vest iz BLIC-a, 14.09.2009. – 17:34 bliconline:

Predsednik Vlade Srbije Mirko Cvetković izjavio je danas da su trenutno u Srbiji u toku investicije u železnicu čija vrednost je veća od 500 miliona evra.

Generalni direktor Železnice Srbije Milovan Marković najavio je da će 15. novembra biti završena modernizacija pruge Batajnica-Golubinci na železničkom koridoru 10 u koju će biti uloženo 30 miliona evra.

Projekat modernizacije pruge finansira se iz kredita Evropske investicione banke, u ukupnom iznosu od 80 miliona evra. Iz tog kredita se, kako navode u Železnici Srbije, finansira i izgadnja 10 kilometara dvokolosečne pruge od Gilja do Paraćina i remont 58 kilometara na pruzi Niš-Dimitrovgrad.
Obilasku radova prisustvovali su i ministar za infrustrukturu Milutin Mrkonjić, potpredsednik Vlade Srbije Jovan Krkobabić, gradonačelnik Beograda Dragan Đilas i predsednik Izvršnog veća Vojvodine Bojan Pajtić.

17.Jan.2008, Izvor: BLIC

Generalni direktor preduzeća „Železnice Srbije“ Milanko Šarančić izjavio je Tanjugu da će u srpsku železnicu ove godine biti investirano oko 180 miliona evra.

Sve afere Železnica Srbije

Nedelja, 13. septembar 2009.

U saopštenju Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije,od petka je navedeno da su uhapšeni bivši direktor preduzeća FŽV „Želvoz“ iz Smedereva Dragomir Čohadžić (58), predsednici reprezentativnog sindikata Fabrike železničkih vozova „Želvoz“ Slavoljub Trifunović (46) i Milan Đurić (40) i generalni i izvršni direktori preduzeća „Želturist“ iz Beograda Olgica Rudaković (50) i Marina Kuzmić-Kozić Marina (39).

Takođe su uhapšeni vlasnik i direktor preduzeća „Anisa“ i SUR KZ „Horizont“ iz Vrnjačke Banje Obrad Šarančić, (56), brat prethodnog direktora „Zeleznica Srbije“ Milanka Šarančića, zatim vlasnik i direktor preduzeća „Beli Bor“ iz Vrnjačke Banje Dragoje Radovanović (66), te vlasnik i direktor preduzeća „MG Marketing“ iz Beograda Ilić Zoran (57).

Još 2004. je generalnog direktora Fabrike železničkih vozila „Želvoz“ iz Smedereva Duška Tešanovića, Upravni odbor na zahtev sindikalno-radničkog pokreta, smenio zbog zloupotrebe položaja i protiv njega je već podneto šest krivičnih i jedna prekršajna prijava.

Mediji su 2005. pokrenuli aferu oko nabavke deset motornih vozova iz Švedske, tvrdeći da je posao sumnjiv, jer nije bilo odobrenja Ministarstva za kapitalne investicije i „nije išao“ preko javnih nabavki, a u kupovinu je bilo uključeno privatno preduzeće „Šinvoz“ iz Zrenjanina.

Ministarstvo za kapitalne investicije je tada saopštilo da „Železnice Srbije“ nisu imale obavezu da traže saglasnost i mišljenje Ministarstva za tu nabavku, vrednu 2,85 miliona evra.

Tadašnji ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić rekao je tim povodom da je od policijskih organa dobio potvrdu da u „Železnici Srbije“ nije bilo kršenja Zakona u javnim nabavkama i ukazao da su sporne lokomotive nabavljene na lizing, koji „ne potpada pod taj propis“.

Finansijska policija je 2006, po drugi put, ušla u Sindikat železničara, gde je proveravala materijalno-finansijsko poslovanje tamošnjeg rukovodstva.

Utvrđeno je da je u štrajkačkom fondu bilo oko 100 miliona dinara, od kojih se 22 miliona nalazilo u Kreditno eksportnoj banci, koja je tada bila u stečaju.

Mediji su tada spekulisali da je novac štrajkačkog fonda dat „nekim sumnjivim firmama i zloupotrebljavan za nabavku kompjutera“ i da je predsednik sindikata železničara Vukašin Cvetković dobio stan na korišćenje u Beogradu, istovremeno trošeći velike sume novca na boravak u hotelu „Beograd“, što je on kasnije demantovao.

Tokom 2007. „Železnice Srbije“ ponovo su privukle pažnju javnosti zbog afere oko ugovora sa preduzećem „Končar Električne lokomotive“ iz Hrvatske, sklopljenim u septembru 2003, a koji se odnosio na popravku, modernizaciju i modifikaciju lokomotiva.

Policijski službenici UBPOK, Uprave kriminalističke policije i MUP proveravali su taj ugovor po zahtevu Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu i utvrdili da ne postoje elementi krivičnog dela koje se goni po službenoj dužnosti.

Naredne, 2008, bilo je aktuelno pitanje povoljnog otkupa stana od 108 kvadrata bivšeg direktora „Železnica Srbije“ Milanka Šarančića, koji su za njega, prema pisanju štampe, Železnice kupile tri godine ranije za 380.000 evra, a koji je on otplaćivao sa kamatom od jedan odsto godišnje.

Sa dolaskom novog direktora „Železnica Srbije“, zaustavljena je i nabavka 70 vozila ukupne vrednosti od dva milina evra, među kojima i dva luksuzna automobila, koju je Šarančić pokrenuo.

Mediji su naveli i da je za poslednji mesec rada u Železnicama, Šarančić sebi isplatio platu od 640.000 dinara.

Inače su Železnice u 2008. preko „Želtursa“ isplatile više od 70 miliona dinara za odmor radnika u hotelu na Goču, čiji je vlasnik Šarančićev sada uhapšeni brat Obrad.

U februaru ove godine iznenada je smenjen predsednik Uprave Hrvatskih železnica (HŽ) Davorin Kobak, što je štampa u susednoj državi povezala sa njegovim navodnim planom da sa, Milankom Šarančićem, proneveri oko tri miliona evra, u okviru vraćanja duga srpskih železnica HŽ-u.

Operacija je trebalo da bude izvršena tako što bi HŽ-u bio vraćen samo deo duga, dok je ostatak novca trebalo da završi na računu ofšor kompanije „Financial Angels LLC“ u američkoj saveznoj državi Delaver, pisala je hrvatska štampa.

Plan je propao, jer se hrvatska vlada, kao vlasnik HŽ-a, nije složila s načinom na koji je uprava hrvatskih železnica planirala da reši pitanje duga Železnica Srbije.

U tekstu „Jutarnjeg lista“ navedeno je da je srpski UBPOK utvrdio da je nesavesnim poslovanjem JP „Železnice Srbije“ oštećeno za oko 3,5 miliona evra.

Šarančić je navode negirao, tvrdeći da je sa međunarodnim udruženjem UIT u Francuskoj napravljen plan vracahanja duga, koji je podrazumevao otpis kamate i dug prema Hrvatskoj od 20 miliona evra bio bi prepolovljen.

Radnici „Želvoza“ su u julu ove godine optužili rukovodstvo, među kojima i uhapšenu predsednicu Upravnog odbora Olgu Rudaković, da su kreditnim karticama, koje su glasile na preduzeće, kupovali sebi garderobu i putovali po inostranstvu, dok plate radnicima kasne mesecima.

Radnici su optužili rukovodstvo i da je platilo koncert Željka Joksimovića na Mokroj Gori sa 30.000 evra, što je ovo dematovalo.

Za potkradanje imovine u Železnici optuženi su, osim rukovodećih kadrova, i radnici, koji su uhapšeni 9. jula ove godine zbog krađe bakarnih namotaja iz transfromatora na depou u Zemunu, čime su oštetili preduzeće za 57,6 miliona dinara.

(Tanjug)

www.mtsmondo.com


LJUBAV KAO „TEORIJA SVEGA“

август 16, 2009

Koja je veza savremene fizike i hrišćanstva?

Sa one strane prirode i nazad Ako se može izvući zajednička crta koja karakteriše nauku 21. veka, onda je to interdisciplinarnost. Različite nauke, poput biologije, medicine, elektrotehnike, mašinstva i druge međusobno sarađuju kako bi rešavale brojne problem čovečanstva. Sićušni aparati u očima i ušima omogućavaju slepima da vide, a gluvima da čuju, kompjuteri nam pomažu da digitalizujemo i baštinimo kulturno nasleđe za večnost, savremeni uređaji da gledamo u daleku prošlost kako čovečanstva, tako i svemira, a matematika da rešavamo ekonomske krize… Naravno – rekao bi svako ko poznaje istoriju nauke, jer, ovo i nije tako čudno, imajući u vidu da su sve nauke i nastale od jedne jedine discipline – filozofije, ili bolje rečeno – metafizike. Upravo ovaj izraz nas uvodi u temu ovog članka.

Reč je grčkog porijekla (meta-iza i fizis-priroda). Metafizika je filozofska disciplina koja raspravlja o onome što je iza i iznad svake realnosti i iskustva. To je učenje o bitku. Analizirajući dalje, ne može se a ne uočiti da je lingvistički pandan metafizici upravo fizika, jedna od najuzbudljivijih naučnih disciplina današnjice. Fizika, kao što sama reč potvrđuje, se od početka svog nastajanja bavila prirodom i odnosima u njoj. Od Arhimeda, Galileja i Njutna, preko Anštajna, Bora i Hajzenberga, pa sve do Stivena Hokinga, čovek pokušava da odgonetne mistične zakone prirode. Otkrivajući pojedinačne zakonitosti, on uvek na kraju puta pokušava da dopre do konačnog cilja, svetog grala ne samo fizike, nego i čitave nauke, pokušavajući da dopre do osnovnog zakona prirode koja bi objasnila sve pojave na zemlji, onog zakona koji stoji u samoj osnovi svega, od samog početka Postanja, Velikog praska ili Božije kreacije…

Uhvatiti „Boga na delu“ Ova intencija je nazivana raznim imenima kroz istoriju, ali je upravo najčuveniji fizičar i naučnik svih vremena Albert Anštajn, dao naziv ovom poduhvatu. Obznanio je da, u stvari, tragamo za Teorijom svega. Poslednjih godina svog života opsesivno je tragao za ovom teorijom, pokušavajući da, kako je to nazivao, uđe u Božiji um. Zbog ove namere ušao je u sukob sa skoro svim fizičarima tadašnjeg doba, pomalo diskreditovan i ismejan, umro je, a da nije uhvatio Boga na delu. Ipak, godinama kasnije, savremeni fizičari, vratili su se na put pokušavajući da Boga stave pod mikroskop. Kvantna fizika donela je rezultate o kojima se pre 100 godina nije moglo ni maštati. Ideja da u svakom trenutku možete nestati i pojaviti se u drugoj galaksiji, iako malo verovatna, postala je moguća. Otkrivajući sve više i više zakona prirode, ulazeći u samu strukturu atoma, za koji se ranije verovalo da je osnovni nedeljivi gradivni element materijalnog sveta, fizičari su sa pravom počeli da se pitaju da li su se oni našli sa „one strane fizike“. Na tom putu saznavanja postali su kreativniji, te su fizičke elemente prestali da nazivaju dosanim imenima i tako na primer počeli su da kvarkovima, elementima koji čine atom daju nazive crveni, plavi, i slično…  Začuđujuće nove naučne činjenice su ih naterale i da razmisle o smislu života, tako da su se pojavile knjige poput „Tao fizike“, knjiga koja govori o sličnosti istočnjačkih religija i savremene fizike i mnogih drugih sa sličnim idejama. Sredinom osamdesetih godna TOE (”Theory of Everything”) je bila fantastično privlačna za mlade fizičare naklonjene teoriji. Rizik je bio velik. Naime, trebalo je uložiti duge godine rada uz mogućnost da na kraju rezultat bude minoran. Ovo ih ipak nije obeshrabrilo te su radoznalo krenuli za svojim vođama. Sa tog puta, vratili su se sa nekoliko teorija i još više razočarenja… Najbliže teoriji svega su došli oni koji su izučavali tzv. Teoriju struna, zatim osnovne sile prirode pri tome pokušavajući da spoje naizgled nespojive dve najznačajnije teorije današnjice – Ajnštajnovu opštu teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku. Teorija struna se bavi samom osnovnom materijalnog sveta. Naime, ona govori da nakon što mikroskop podesimo na najveće uvećanje, i kada nam atom, i njegovi elementi, elektron i proton ostanu daleko iza nas, videćemo čudesne vibrirajuće strukture koje smo nazvali strune. Najlakše ih je zamisliti kao gomilu špageta, koje vibriraju, i u zavisnosti od te vibracije daju novine koje upravo čitate ili pak odelo koje ste obukli. Da li su strune naš trenutni najbolji pokušaj da uhvatimo Boga na delu? Odgovor na sva pitanja Dolazimo do naslova članka i odgovora na pitanje – šta je to Teorija svega? Da bi ovo objasnili, moramo predstaviti osnovne sile prirode koje su fizičari uočili – Elektromagnetnu, jaku i slabu nuklearnu i gravitacionu silu. Elektromagnetna sila se, kao što joj to i ime kaže, objedinjuje elektro i magnetnu silu. Ove dve sile se na određenom energetskom nivou (pojednostavljeno rečeno, temperaturi ) ponašaju kao jedinstvena sila, tj. imaju iste osobine i karakteristike. Dalje, veliko otkriće je bilo da na višim energetskim nivoma (temperaturama) slaba i jaka nuklearna sila, kao i elektromagnetna ponašaju se kao jedna sila. Ipak, čovek još nije uspeo da založi dovoljno veliku peć, koja bi se prostirala kroz ceo Sunčev sistem, i postigne „odgovarajuću temperaturu“ kako bi ispitao da li bi se i gravitaciona sila „stopila“ sa prethodne tri. Fizičari pretpostavljaju da bi i da bi onda ta Jedinstvena sila predstavljala „Teoriju svega“, odnosno Boga lično. Šematski prikaz je dat na donjoj slici (energetski nivo, odnosno temperature su najniži na donjem, a najviši na gornjem nivou).

I upravo smo stigli do tačke gde je savremena fizika stala. Fizičari nisu u stanju da na savremenom nivou znanja dođu do odgovora na pitanje – koja je to sila koja će objediniti sve ove sile. To nije čudno, jer je ovo granica na kojoj oni treba da odu korak dalje i pređu sa „one strane fizike“ i potraže odgovor koji je preko 2000 godina pred nama – da je najveća sila koja objedinjuje sve što čovek može da pomisli i zamisli – ljubav. Ljubav je sila koja nas privlači kao što to radi gravitaciona ili elektromagnetna sila. Ljubav je ono što se nalazi u Božijem umu. Ljubav je ono što se nalazi u nama samima i svuda oko nas. Ljubav povezuje naučne discipline, naučnike, religiju, život! Ljubav je ono odakle sve počinje i čemu se sve vraća. Ljubav je osnov i najača sila prirode. Ljubav je most između fizike i metafizike… Ljubav je most do večnosti. Ljubav rađa ljubav I na kraju, da bih naizgled ostao veran nauci, usudiću se da dam i jednačinu ljubavi. Jednačinu, za koju je Anštajn verovao da mora biti jednostavna, jer su najlepše stvari jednostavne. Ona strogo naučnički najverovatnije nije precizna do kraja, ali slikovito prikazuje šta je „pisac hteo da kaže“…

L * X = L Ili

u prevodu, ljubav u dodiru sa bilo kojom nepoznatom, rađa ljubav. Zamislimo određenu spravu koja emituje ljubav (nazvaćemo je emitter). Zamislimo da ona emituje ljubavnu česticu (kao što je to slučaj sa drugim silama). Jednačina ljubavi govori da ta čestica, u dodiru sa bilo kojim objektom stvara novu ljubavnu česticu koja se vraća ka nama. Ta ljubavna čestica koja se vraća ka nama nije naša ljubavna čestica, nego element od tog nepoznatog obejktasa sa svim najboljim osobinama tog objekta, najverovatnije baš one koje su potrebne emiteru u tom trenutku u daljem evolutivnom razvoju. A nepoznati objekat nastavlja sa česticom emitera i najboljim onim što mu je emiter mogao da da.

Ili, da ne gnjavimo previše sa fizikom, Χαρισ χαριν τικτει (ljubav rađa ljubav) rekli bi stari Grci…  I zato, vreme je da se nauka pokloni najačoj sili prirode – Ljubavi…

Dušan Kovačević

Osnivač Exit festivala

Predsednik Exit fondacije


Besmisao rušenja Jugoslavije

август 9, 2009

Dušan Miklja

Sve je to već postojalo

Nema ničeg apsurdnijeg od tvrdnje, koju tako često slavodobitno izriču predstavnici međunarodne zajednice, da su države koje su nastale na krhotinama ranije Jugoslavije „na dobrom putu da uspostave model multietničke i multikulturne društvene zajednice“. Ako je to zaista prevashodni cilj ne samo novih državica, već i međunarodne zajednice, moramo se pitati zbog čega je, tada, zajedničkim naporima i jednih i drugih uništena Jugoslavija. Ne treba imati nikakvih iluzija. Bila je to autokratska država. Ali je teško poreći da je takođe bila multietnička i multikulturna. Zar je bio potreban surovi rat, sa svim stradanjima i žrtvama, da bi se, kao glavni cilj, označilo nešto što je već postojalo?

BLIC, 09.08.2009

Hrvatska je, u očajničkoj potrazi za kešom, ponudila na prodaju arhipelag Brioni, po ceni od 2,5 milijardi evra, piše londonski „Indipendent“.

U Hrvatskoj su strane investicije pale za više od 40 odsto, a Brioni su ponuđeni na prodaju istovremeno sa državnom osiguravajućom kompanijom, železnicom i delovima energetskog sektora, prenosi Radio BBC.

BLIC, 09.08.2009

„Zaboravni“ političari

Kako bi ulepšali sliku o nivou zaduženosti, predstavnici vlasti skloni su da uporede dugove Srbije i Hrvatske. Međutim, u okviru duga Hrvatske, za koji kažu da iznosi 95 odsto BDP, u obzir uzimaju i javni i privatni dug, dok u slučaju Srbije „zaboravljaju“ da dodaju privatni. Prema podacima Narodne banke Srbije, taj dug u delu koji se odnosi samo na kredite bankama iznosi 985 milijardi dinara, od čega građani duguju 398, a privreda 587 milijardi dinara. Ako se ta brojka doda javnom dugu, dobija se zbir od čak 64 procenta BDP-a, što znači da je Srbija već sada visoko zadužena zemlja. Ako bi se tome dodali i planirani krediti, udeo javnog i privatnog duga bi porastao na barem 84 odsto BDP-a, čime bismo se ozbiljno približili stanju u Hrvatskoj. Međutim, prema procenama ekonomista, ukupan privatni dug dostiže 15 milijardi evra što bi značilo da bi zbir javnog i privatnog, sa najavljenim kreditima dostigao 100 odsto BDP-a.

DANAS, 09.08.2009


David and Goliath: Bosnian Serbs Against the West

август 4, 2009
by Wanda Schindley
Global Research, July 31, 2009

On June 20th the High Representative for Bosnia, Austrian Valentin Inzko, annulled legislation passed by the Bosnian Serb, Republika Srpska (RS), parliament that would reclaim some of the powers of “semi-autonomy” that were promised to it in the constitution but that have been stripped away incrementally by International Community (IC) High Representatives under the so-called Bonn powers. Inzko, the latest of seven High Representatives under the direction of Javier Solana, was offended that the Bosnian Serbs did not capitulate under the threat of “consequences” and withdraw the legislation on their own. Offering to negotiate and amend some things in the legislation was not satisfactory to High Representative Inzko, who has dictatorial powers over occupied Bosnia.

Inzko saw the RS legislation to reclaim some of the constitutional powers stripped away by openly pro-Muslim High Representative Paddy Ashdown ten years after Dayton as “regressive.” Until less than four years ago, the Bosnian Serbs had their own police force, army (even though they were pretty much stripped of armaments), courts, and so forth. But each new edict of the High Representative raised the bar and further stripped Bosnian Serbs of their institutions and constitutional “rights.” Each mandate to expand the role of the central government in Sarajevo was movement toward the ultimate goal of a united One Bosnia—abolishment of the Serb entity set up at Dayton and the Dayton agreement signed (under threat of further bombardment) by Serbs and, apparently, with disappearing ink by the IC.

While the UN occupation was biased toward Muslims and against Serbs as demonstrated, for instance, in the rules for and rate of reclaiming property by the two groups, the EU occupation appears even more intent on strangling the RS out of existence and humiliating Serbs into capitulating to a centralized government in Sarajevo, which for Serbs is really “regressive” to the some 400 years of Serb suffering under the occupation of the “Turks” of the Ottoman Empire. But Turkey is not the only country now meddling in the affairs of Bosnia and supporting the Islamic take-over of the entire country: Saudi Arabia is still a primary funder of Bosnian Muslims and the mosque-building (in some areas, one every few kilometers) that makes the country appear to be a real Muslim country (even though it is majority Christian); Iran supplied weapons to Bosnian Muslims during the war; and mujahideen fighters came from the Muslim world to fight Christians in their own back yards.

Not only are Serbs in the RS expected to submit to the Islamists in Sarajevo (see the Bosnian Grand Mufti’s defense of, for instance, Islamic education in public schools1), they also are being asked, in fact, demanded, to give up any thread of independence and, eventually, their Orthodox Christian religion, along with their democratic institutions. (Those who do not understand that “Islamic democracy” is an oxymoron should read Alija Izetbegovic’s 1970 Islamic Declaration and study Sarajevo Chief Imam Nezim Halilovic Muderris’ radical intolerance and calls for institutionalization of Sharia law in Bosnia.2)

The Bosnian Court, for instance, of the “centralized” government has demonstrated its bias and inability to deal with the crimes committed against Serbs. The focus has been on convicting Serbs who, in spite of being dubbed by international media as “aggressors,” were often fighting against foreign Islamic fighters from their own back yards to protect their families and property. Yet, the courts of Bosnia’s central government have sentenced Serbs to 1,118 total years in jail, Croats to 140 years, and Bosnian Muslims to only 42 years in jail in spite of the realities of the civil war and atrocities committed by the foreign mujahidin and Bosnian Muslims.3 On 23 June, the Bosnian “central” government refused to extradite Croat war criminal Branimir Glavas, who was convicted and sentenced last month to 10 years in prison for torturing and killing Serbian civilians during the war. Yet, Serbs are held responsible for finding and depositing at The Hague even the un-convicted as the West repeats ad nauseam the unsubstantiated 40,000-rape hoax. (Even if it were true, the West has a higher per capita incident of rape under peaceful circumstances.)

It is not as though Serbs, who produced Nikola Tesla, Mileva Maric (physicist wife of Albert Einstein who contributed to his famous theories), Mihajlo Pupin (Columbia’s Pupin Hall named after him for his work on x-rays, long-distance telephone service), etc. are too stupid to take lessons from not only the historical but also the recent past. For instance, Serbs know that the IC’s demands for “privatization” mean “rape” of their resources by the IC:

(1.) Examples are replete in Serbia. For instance, in Pancevo, the successful glass factory, electric bulb factory, chemical factory, and beer factory (since 1722) are now closed after being “privatized” and bought.

(2.) Croatia, after seceding with the bank in which all Yugoslavs had deposited, sold cheaply the Adriatic hotels (to which Croatia, historically a small province around Zagreb, did not have claim until all that was changed, first by Hitler when Italy capitulated in 1943 and then by the Croat Tito), mostly to Germans.

(3.) In the RS, many factory workers went to work for years without pay as crooked “directors,” supported by the IC, drove BMWs and as ancient forests were stripped, a la Brazil and then Haiti, and irreplaceable resources transported to Western Europe.

The “Bonn powers,” which allow High Representatives (called “viceroys” in another time) to fire elected officials and make or nullify laws, have been used mostly against Serbs. In spite of its efforts to comply with the Dayton Accords, the 49% of Bosnia included in the Republika Srpska remains the “bastard child” of Dayton, notwithstanding that the only major ethnic violence since the war has been between Bosnian Muslims and Croats who were unhappy in their “shotgun” marriage and that the Bosnian Muslims have been in violation of Dayton since January 1, 1996 when they were supposed to have sent home the foreign Islamic fighters who were imported to fight the Christian Serbs and, sometimes, Croats.4

Serbs stand alone against an IC which (along with the Vatican), during the 1990’s wars, supported Croats, knowing that Croat leader Franjo Tudjman’s goal was to have an “ethnically pure” Catholic Croatia, and Bosnian Muslims, knowing that Alija Izetbegovic had made clear in his 1970 Islamic Declaration that his idea of “democracy” was an “Islamic democracy.” And now, almost 14 years after the end of the war, Serbs are blamed for the lack of progress toward a “modern multi-ethnic” state. Leaving aside the fact that before the orchestrated break-up of Yugoslavia Bosnia was a modern multi-ethnic republic, Bosnia has still not regained the economy, employment, technology, industry, and infrastructure it enjoyed before the war.

The blame can easily be placed on Bosnian Serbs because they have not sufficiently cooperated in their own annihilation to make way for a One Bosnia, a Muslim-controlled Bosnia, in order to move toward “Euro-Atlantic integration,” now framed as (eventual) membership in the EU. Bosnian Serbs are accused of being distrustful of and of misjudging the IC. Yet, any Serb distrust of the IC is rational considering the IC’s involvement in the bombing of Serbs in Bosnia, Croatia (Slavonia and Krajina), Kosovo, and Serbia proper and the IC cheerleaders’ continuing anti-Serb bias. Even those Serbs who sell out to the West are subject to being thrown overboard if they step out of line. But saying that trouble in Bosnia results from “misjudgment of the international community,” as former High Representative Paddy Ashdown claimed last year in his editorial from Sarajevo after the arrest of Radovan Karadzic, is more than simplistic.5 It is wrong.

Bosnian Serbs know very well that the intention of the IC is to “reform” the constitution and discard Dayton to make One Bosnia, and they have witnessed first-hand the unequal treatment under the UN and the EU. To many Serbs, submission to Sarajevo for the dangling carrot of EU membership is not attractive. It is a future without the small protections of “semi-autonomy” in the RS and being once again under the yoke of Muslims and being once again under Germany, which has shown little sympathy for non-Catholic Slavs through the German-dominated EU.6 Already there is concern that the Dayton agreement was simply a way to buy time for Saudi-backed Muslims to continue building mosques and buying property from desperate Serbs to gain control through stealth as the IC slurps up Bosnia’s resources. IC lies might fool the uninformed Western public but not the Bosnian Serbs who have lived through the intervention and years of IC dictatorship. Mr. Inzko should reconsider his approach.

Notes

1 Interview: Bosnia’s Grand Mufti Defends Religious Freedom

2 See, for instance, http://de-construct.net/e-zine/?p=6690

3 The Hague court has been similarly biased against Serbs, meting out 904 years of sentences to Serbs, 171 years to Croats, 39 to Bosnian Muslims, and 19 to Kosovo Albanians. Figures from an interview with Dr. Elena Guskova on RTRS TV in Banja Luka, Republika Srpska.

4 Instead, the “moderate” Bosnian Muslim government gave the foreign mujahidin citizenship and failed to notice connections between those same fighters and major international terror attacks and has since banned Santa Claus. Also see the June 24th New York Times article “Documents Back Saudi Link to Extremists” (and Bosnia)

5 See Paddy Ashdown’s “Europe needs a wake-up call. Bosnia is on the edge again.” The Observer. UK, 27 July 2008.

6 Of the seven High Representatives to date, two were Austrian (Petritsch and Inzko), one German (Schwarz-Schilling), one Spanish (Westendorf), one English (Ashdown), one Swede (Carl Bildt) and one Slovak (Lajcak). Those who are from Catholic-dominated countries are joined by Ashdown, the Catholic Englishman.

Global Research Articles by Wanda Schindley

Emanuel Svedenborg

август 2, 2009

Horhe Luis Borhes

Emanuel Svedenborg: Isus je rekao da mu poverava misiju obnavljanja crkve i da će mu biti dozvoljeno da poseti drugi svet sa svojim bezbrojnim rajevima i paklovima…

Volter je rekao da je najneobičnija ličnost koju beleži istorija Karlo XII. Ja bih rekao: možda je najneobičnija ličnost – ako dopuštamo takve superlative – bio podanik Karla XII, Emanuel Svedenborg.

Želeo bih da kažem nekoliko reči o njemu, a zatim bih govorio o njegovom učenju, koje je za nas i najvažnije.

Emanuel Svedenborg je rođen 1688. godine u Stokholmu, a umro u Londonu 1772. godine. Jedan dug život, duži od naše predstave o kratkim životima tog doba. Skoro da je mogao napuniti sto godina. Njegov život se deli u tri perioda. To su periodi intenzivne aktivnosti. Svaki od tih perioda traje – izračunato je – dvadeset osam godina. U početku imamo čoveka posvećenog studiranju. Svedenborgov otac je bio luteranski biskup i S. je vaspitan u luteranizmu koji se zasniva, kao što se zna, na spasenju pomoću milosrđa, u koje S. ne veruje. U njegovom sistemu, u novoj religiji koju je on propovedao, govori o spasenju pomoću dela, mada ta dela sigurno nisu ni mise ni obredi: to su istinska dela, dela u koja ulazi ceo čovek, to jest njegov duh, i takođe, što je još zanimljivije, njegova inteligencija.

Pa dobro, Svedenborg počinje kao sveštenik, ali odmah ispoljava interesovanje za nauke. One ga interesuju, pre svega, na jedan praktičan način. Otkriveno je da je prethodio mnogim kasnijim izumima. Na primer, nebularnoj hipotezi Kant-Laplasa. Zatim, kao Leonardo da Vinči, S. je skicirao vozilo za hod po vazduhu. Znao je da je beskorisno, ali on je video trenutak mogućeg polaska onog što danas zovemo avion. Takođe je skicirao vozilo za hod pod vodom, onako kako ga je predvideo Frensis Bekon. Zatim ga je zainteresovala još jedna neobična oblast – mineralogija. Bio je savetnik za rudarske poslove u Stokholmu; interesovala ga je takođe i anatomija. I, kao i Dekarta, interesovalo ga je mesto gde duša komunicira sa telom.

Emerson veli: Žao mi je kad kažem da nam je ostavio pedeset svezaka.

Pedeset naslova, od kojih su barem dvadeset i pet posvećeni nauci, matematici, astronomiji. Odbo je da zauzme katedru za astronomiju na Univerzitetu u Upsali jer se klonio svega što je bilo teorijsko. Bio je praktičan čovek. Kod Karla XII koji ga je odlikovao, bio je vojni inženjer. Njih dvojica su se umnogome dopunjavali: heroj i budući vizionar. Svedenborg je izmislio mašinu za prevođenje brodova kopnom u jednom od onih gotovo mističnih ratova Karla XII o kojima je tako briljantno pisao Volter. Transportovali su ratne brodove dužinom od dvadeset milja.

Kasnije se preselio u London, gde se učio tesarskoj, stolarskoj i tipografskoj veštini i veštini graditelja instrumenata. Osim toga, crtao je mape zemaljske kuge. To jest, bio je nadasve praktičan čovek. Pamtim još jednu Emersonovu rečenicu, kada kaže da nijedan čovek nije vodio realniji život od Svedenborga. Potrebno je to da znamo, da bismo ujedinili sve to njegovo naučno i praktično delo. Pored svega, bio je i političar, bio je senator kraljevstva. U pedeset petoj godini već je objavio oko 25 svezaka o mineralogiji, anatomiji i geometriji.

Tada se zbio najvažniji događaj u njegovom životu. Najvažniji događaj u njegovom životu bilo je jedno otkrovenje. Doživeo je to otkrovenje u Londonu, kako mu je i bilo predskazano u snovima koji su zabeleženi u njegovom dnevniku.

Nisu publikovani, ali znamo da su to bili erotski snovi.

Zatim je došlo do posete koju neki smatraju napadom ludila. Ali, to negira bistrina njegovog dela, činjenica da nijednog trenutka ne osećamo da smo pred ludakom.

Uvek je pisao veoma jasno kada je izlagao svoje učenje. U Londonu, jedan neznanac koji ga je sledio na ulici, ušao je u njegovu kuću i predstavio se kao Isus, rekavši mu da Crkva propada – kao jevrejska crkva kada se pojavio Isus – I da je njegova dužnost da je obnovi, stvarajući treću crkvu, jerusalimsku.

Sve ovo izgleda apsurdno, neverovatno, ali imamo S-ovo delo. A to veoma opsežno delo pisano je jednim vrlo spokojnim stilom. On se ni u jednom momentu ne poziva na činjenice. Možemo se setiti one Emersonove rečenice u kojoj kaže: Argumenti nikoga ne ubeđuju. Svedenborg sve izlaže sa autoritetom, sa smirenim autoritetom.

Pa dobro, Isus je rekao da mu poverava misiju obnavljanja crkve i da će mu biti dozvoljeno da poseti drugi svet, svet duša, sa svojim bezbrojnim rajevima i paklovima. Dao mu je u dužnost da izučava svete spise. Pre nego što je išta napisao, S. je posvetio dve godine učenju hebrejskog jezika, jer je želeo da čita originalne tekstove. Započeo je sa izučavanjem tekstova i poverovao da je u njima našao osnovu svog učenja, pomalo slično kabalistima koji dokaze nalaze u svetom tekstu.

Imamo, pre svega, njegovu viziju drugog sveta, njegovu viziju lične besmrtnosti u koju je verovao, i videćemo da je sve to bazirano na slobodi mišljenja. U Danteovoj Božanstvenoj komediji – tom literarno tako dobrom delu – sloboda mišljenja prestaje u momentu smrti. Mrtvima sudi sud, i oni zaslužuju raj ili pakao. U S-ovom delu, naprotiv, ne događa se ništa od toga. On nam kaže da kad neki čovek umre, ne primećuje da je mrtav, budući da sve što ga okružuje ostaje isto. Nalazi se u svojoj kući, posećuju ga prijatelji, prolazi ulicama svoga grada, ne pomišlja da je umro; ali ubrzo primećuje nešto što ga u početku raduje, i što ga kasnije uznemirava: sve je, na drugom svetu, življe nego na ovom.

Mi o drugom svetu uvek mislimo na jedan nebulozan način, Ali S. nam kaže da se dešava sasvim suprotno, da su osećaji življi na drugom svetu. Na primer, ima više boja. A ako se setimo da su u S. – ovom raju anđeli, ma gde bili, uvek licem okrenuti Gospodu, možemo misliti i na neku vrstu četvrte dimenzije. U svakom slučaju, Svedenborg nam ponavlja da je drugi svet mnogo življi nego ovaj. Ima više boja, više oblika. Sve je konkretnije, čak opipljivije nego na ovom svetu. Čak toliko – kaže on – da je ovaj svet u poređenju sa svetom koji sam ja video na svojim brojnim putovanjima po rajevima i paklovima, kao neka senka. Kao kad bismo mi živeli u senci.

Odmah bih se prisetio jedne sentence Sv. Augustina. U delu O božjoj državi, sveti Augustin kaže da je bez sumnje čulno uživanje bilo snažnije u Raju nego ovde, jer se ne može pretpostaviti da je pad išta popravio. I S. kaže isto. Kada govori o telesnim uživanjima u rajevima i paklovima drugog sveta, on kaže da su mnogo intenzivnija nego ovde.

Šta se dešava kad čovek umre ? U početku čovek pomisli: sve vreme sam živeo u senci, a sada živim na svetlu. I to ga razveseli na trenutak.

Zatim dolaze neznanci i pričaju sa njim. A ti neznanci su anđeli i demoni. S. tvrdi da anđele nije stvorio Bog, da demone nije stvorio Bog. Anđeli su ljudi koji su nastojali da budu anđeoski; demoni su ljudi koji su nastojali da budu demonski. U svakom slučaju, sve stanovništvo neba i pakla sastavljeno je od ljudi, i ti ljudi su sada anđeli ili su sada demoni.

Pa dobro, mrtvom se približavaju anđeli,. Bog nikoga ne osuđuje na pakao. Bog želi da se svi ljudi spasu.

Ali, istovremeno, Bog je čoveku dopustio slobodu mišljenja, strašnu privilegiju da se osudi na pakao ili da zasluži raj. To jest, doktrinu o slobodi mišljenja – koju ortodoksna doktrina suspenduje posle smrti – Svedenborg zadržava i posle smrti. Tako postoji jedan prelazni period koji je period duša. U ovom periodu ljudi su duše onih koji su umrli, i razgovaraju sa anđelima i demonima.

Tada nastupa onaj trenutak, koji može trajati nedelju dana, može trajati mesec dana, može trajati mnogo godina; ne znamo koliko dugo može trajati; u njemu čovek reši da bude demon ili da postane anđeo, U jednom od tih slučajeva zaslužuje pakao. To su oblasti dolina i pukotina. Te pukotine mogu biti inferiorne, one koje komuniciraju sa nebesima. A čovek traži, razgovara i ostaje u društvu onih koji mu se dopadaju. Ako ima demonski temperament, više mu se dopada društvo demona. Ako ima anđeoski temperament, više mu se dopada društvo anđela. Ako vi o svemu tome želite tumačenje, mnogo rečitije od mog, naći ćete ga u trećem činu Man & Superman Bernarda Šoa.

Interesantno je da Šo nikada ne spominje S-a. Verujem da je on to učinio jer sledi sopstveu doktrinu. U sistemu Džona Tarnera spomenuto je S-ovo učenje, ali se on ne spominje. Pretpostavljam da to nije bio Šoov nepošten gest, već je u to iskreno verovao. Pretpostavljam da je Šo došao do istih zaključaka preko Vilijema Blejka, koji izlaže doktrinu spasenja kakvu propoveda Svedenborg.

Dobro. Čovek razgovara sa anđelima, čovek razgovara sa demonima, i više ga privlače jedni ili drugi; u zavisnosti od njegovog temperamenta. Oni koji sebe osude na pakao – budući da Bog nikoga ne osuđuje – osećaju se privučeni demonima. Sada, šta su to paklovi? Paklovi, po S-u imaju različIte vidove. Vid koji imaju za nas ili za anđele. To su močvarne zone, zone u kojima postoje gradovi koji izgledaju uništeni požarima; ali tamo se prokleti osećaju srećnima. Srećni su na svoj način, to jest, puni su mržnje i to kraljevstvo nema monarha; neprekidno su u zaveri jedni protiv drugih. To je svet niske politike, konspiracije. To je pakao.

Zatim imamo raj, suprotnost, koji simetrično odgovara paklu. Po Svedenborgu – a ovo je najteži deo njegovog učenja – trebalo bi da postoji ravnoteža između paklenih i anđeoskih sila, neophodna da bi svet opstao. U toj ravnoteži uvek je Bog taj koji zapoveda. Bog dopušta da paklene duše budu u paklu jer su samo u paklu srećne.

Svedenborg nam priča o slučaju jedne demonske duše koja se uspinje na nebo, udiše miomiris neba, sluša nebeske razgovore, i sve joj se čini užasno. Miomiris joj izgleda smrdljiv, svetlost joj izgleda crna. Zato se vraća u pakao jer je jedino u paklu srećna. Raj je svet anđela. Svedenborg dodaje da čitav pakao ima formu demona, a raj opštu formulu anđela. Nebo je sačinjeno od zajednica anđela i tamo je Bog. Bog je predstavljen suncem.

Budući da sunce odgovara Bogu, najgori paklovi su zapadni i severni. I suprotno, na istoku i jugu su pitomiji paklovi. Niko nije osuđen na njih. Svako traži zajednicu koju želi, traži prijatelje koje želi, traži ih zavisno od žudnje koja je dominirala u njegovom životu.

Oni koji dolaze na nebo imaju pogrešnu predstavu. Misle da će se na nebu neprestano moliti; i dozvoljavaju im da se mole, ali se posle nekoliko dana umore: primećuju da to nije raj. Zatim se ulaguju; slave ga. Bogu se ne sviđa da mu se ulaguju. Takođe, i ti ljudi se umore od laskanja Bogu. Potom pomisle da mogu biti srećni razgovarajući sa voljenim bićima, no posle izvesnog vremena shvataju da voljena bića i plemeniti heroji mogu biti dosadni u drugom životu kao i u ovom. Umore se i od toga, a zatim ulaze u istinsko delo raja. Ovde bih se prisetio jednog Tenisonovog stiha koji kaže da duša ne želi zlatno prestolje, jednostavno, želi da joj daju dar da traga i da ne prestane.

To jest, Svedenborgov raj je raj ljubavi i, pre svega, raj rada, raj altruiste. Svaki od anđela radi za druge, svi rade za sve. To nije pasivan raj. Takođe ni nagrada. Ako neko ima anđeoski temperament ima taj raj i lepo mu je u njemu. Ali postoji druga razlika koja je vrlo važna za Svedenborgov raj: njegov raj je eminentno intelektualan.

S. priča patetičnu istoriju čoveka koji je rokom svog života naumio da zasluži raj i stoga se odrekao svih čulnih uživanja. Povlači se u tebaide. Tamo se izoluje od svega. Moli se, traži raj. To jest, polako propada. I kada umre, šta se događa ? Kada umre dolazi u raj, a u raju ne znaju šta da rade sa njim. Pokušava da prati razgovore anđela, ali ih ne razume. Pokušava da se nauči umetnosti. Pokušava da sluša sve. Pokušava da nauči sve, a ne može jer se upropastio. On je jednostavno pravedan, ali mentalno siromašan čovek. Zatim mu dodeljuju, kao dar, sposobnost da projektuje sliku: pustinju. U pustinji se moli kao što se molio na zemlji, ne izuzimajući nebo, jer zna da je postao nedostojan neba, zbog kajanja što je upropastio svoj život, jer se odrekao uživanja i zadovoljstava sveta, što je takođe loše.

To je jedna Svedenborgova inovacija. Jer, do tada se mislilo da je spasenje etičkog karaktera. Podrazumevalo se da je čovek spasen ako je pravedan. Blago siromašnima duhom, njihovo je carstvo nebesko, i tako dalje. Tako govori Isus. Ali S. ide dalje. On kaže da to nije dovoljno, da čovek, takođe, treba da se spase intelektualno. On zamišlja nebo, pre svega, kao niz teoloških rasprava među anđelima. I ako neki čovek ne može da prati te razgovore, on je nedostojan neba. Tako, mora živeti sam. A zatim dolazi Vilijem Blejk, koji dodaje treću mogućnost spasenja. On kaže da se možemo – da se moramo – spasiti pomoću umetnosti. Blejk objašnjava da je i Hrist, takođe, bio umetnik, budući da nije propovedao pomoću reči već pomoću parabola. A parabole su, naravno, estetski izrazi. To jest, spasenje bi se trebalo zaslužiti inteligencijom, etikom i upražnjavanjem umetnosti.

I ovde se sećamo nekoliko rečenica u kojima je Blejk, na neki načIn, ublažio duge Svedenborgove sentencije; kada, na primer, kaže: Glupak neće ući u raj, pa makar da je i svetac. Ili:Treba odbaciti svetost; treba poveriti dužnost inteligenciji.

Imamo, dakle, ta tri sveta, Imamo svet duša, a zatim, posle izvesnog vremena, čovek zasluži raj ili pakao. Paklom upravlja Bog, kome je potrebna ta ravnoteža. Satana je, jednostavno, ime jedne oblasti. Demon je, naprosto, promenljiva osoba, buduši da je ceo svet pakla svet konspiracije, osobe koje se mrze, koje se okupljaju da bi napale drugog.

Svedenborg zatim razgovara sa različitim ljudima u raju. Njemu je sve to dopušteno da bi osnovao novu crkvu. A šta radi Svedenborg ? Ne propoveda; izdaje knjige, anonimno, spise na trezvenom i suvoparnom latinskom. I širi te knjige. Tako prolazi poslednjih trideset godina S.-ovog života. Živi u Londonu. Vodi vrlo jednostavan život. Hrani se mlekom, hlebom, povrćem. Ponekad mu dolazi jedan prijatelj iz Švedske i tada dozvoljava sebi nekoliko dana odmora.

Kada je boravio u Engleskoj, želeo je da upozna Njutna, jer ga je veoma interesovala astronomija, zakon gravitacije. Ali ga nikada nije upoznao. Mnogo se interesovao za englesku poeziju. U svojim spisima pominje Šekspira, Miltona i druge. Kuje u zvezde njihovu maštu; drugim rečima, ovaj čovek je imao osećaj za estetiku. Znamo da je, prilikom svojih putovanja po Švedskoj, Nemačkoj, Austriji, Italiji posećivao fabrike, siromašne četvrti. Veoma je voleo muziku. Bio je vitez one epohe. Postao je bogat čovek. Njegove sluge živele su u prizemlju njegove kuće, u Londonu (kuća je nedavno porušena), i videli su ga kako razgovara sa anđelima ili diskutuje sa demonima. U razgovoru nikada nije želeo da nameće svoje ideje. Naravno, nije dozvoljavao da se šegače sa njegovim vizijama; ali ih takođe nije nametao: radije je skretao razgovor sa tih tema.

Postoji suštinska razlika između Svedenborga i drugih mističara. U opisima svetog Huana de la Kruza (1542-1591, španski pesnik i mističar – prim.prev) imamo vrlo živopisne opise ekstaze. Imamo ekstazu opisanu terminima erotskog iskustva ili vinskim metaforama. Na primer, jedan čovek se susreće sa Bogom, a Bog je isti samom sebi. Postoji sistem metafora. U S-ovom delu, napravotiv, ne postoji ništa od toga. To je delo putnika koji je prošao nepoznate zemlje i koji ih opisuje mirno i minuciozno.

Zato njegovo delo nije sasvim zabavno. Zapanjujuće je i postepeno zabavno. Ja sam pročitao četiri Svedenborgove sveske koje su prevedene na engleski, izdala ih je Everyman’s Library. Rečeno mi je da postoji jedan španski prevod, jedan izbor, koji je izdala Editora National. Video sam nekoliko tekstova o njemu, pre svih ono sjajno predavanje koje je održao Emerson. Emerson je održao niz predavanja o reprezentativnim ljudima. Naslovio ih je : Napoleon ili čovek sveta; Montenj ili skeptičar; Šekspir ili pesnik: Gete ili čovek slova: Svedenborg ili mističar. To je bio prvi tekst koji sam čitao o Svedenborgovom delu. To Emersonovo predavanje, koje je nezaboravno, konačno i nije u skladu sa Svedenborgom. Bilo je nečeg što mu je protivrečilo: možda je Svedenborg bio tako minuciozan, tako dogmatičan. Jer Svedenborg često insistira na činjenicama. Ponavlja istu ideju. Ne traži analogije. On je putnik koji je prošao jednu vrlo čudnu zemlju. Koji je prošao nebrojene paklove i rajeve i koji priča o njima. Sada pogledajmo drugu Svedenborgovu temu: doktrinu korespodencije. Smatram da je on zasnovao te korespodencije da bi svojoj doktrini našao uporište u Bibliji. On kaže da svaka reč u Bibliji ima bar dva značenja. Dante je verovao da postoje četiri značenja za svaki pasus.

Sve mora biti pročitano i interpretirano. Na primer, ako se govori o svetlosti, svetlost je za njega metafora, očigledan simbol istine. Konj označava inteligenciju, zahvaljujući činjenici da nas konj prenosi sa jednog mesta na drugo. On ima ceo sistem korespodencija, i u tome je veoma sličan kabalistima.

Posle toga, dolazi do ideje da je ceo svet zasnovan na korespodencijama. Stvaranje je tajno pismo, kriptografija koju treba da interpretiramo. Jer, sve su stvari zapravo reči, osim stvari koje ne možemo razumeti i koje uzimamo doslovno.

Sećam se strahovite Karlajlove rečenice, koji nije uzalud čitao Svedenborga, i koji kaže: Univerzalna istorija je štivo koje treba neprekidno da čitamo i pišemo. A to je istina: mi neprestano prisusutvujemo univerzalnoj istoriji i njeni smo akteri. I mi smo takođe slova, takođe samo simboli: Jedan božanski tekst u kome nas pišu. Kod kuće imam rečnik podudarnosti. Možete potražiti bilo koju reč iz Biblije i videti koje joj je duhovno značenje dao Svedenborg.

On je, pre svega, verovao u spasenje delima. U spasenje ne samo delima duha već i delima uma. U spasenje inteligencijom. Raj je za njega, pre svega, raj dugih teoloških razmatranja. Anđeli, pre svega, razgovaraju. Ali, takođe, raj je pun ljubavi. U njemu se dozvoljava venčanje. Dozvoljava se sve što je senzualno na ovom svetu. On ne želi ničeg da se odrekne niti da išta propusti.

Stvarno, danas postoji svedenborgistička crkva. Mislim da u nekom mestu u Sjedinjenim državama postoji katedrala od stakla. Ima nekoliko hiljada sledbenika u SAD,  u Engleskoj (pre svega u Mančesteru), u Švedskoj i u Nemačkoj. Znam da je otac Vilijema i Henrija Džejmsa bio svederborgijanac. U SAD sam naišao na svedengroijance, tamo postoji društvo koje nastavlja da izdaje njegove knjige prevodeći ih na engleski.

Interesantno je da Svedenborgovo delo, mada je prevedeno na mnoge jezike – uključujući hinduski i japanski – nije izvršilo veći uticaj. Nije dovelo do one obnove koju je on želeo. Mislio je da osnuje novu crkvu, koja bi za hrišćanstvo bila ono što je protestantska crkva bila za rimsku crkvu.

Davala je za pravo delimično obema. Međutim, nije imala onaj široki uticaj koji je trebalo da ima. Verujem da je sve to deo skandinavske sudbine, u kojoj se čini da su se stvari dešavale kao u snu, u nekoj staklenoj kugli. Na primer, Vikinzi su otkrili Ameriku nekoliko vekova pre Kolumba i ništa se ne događa. Umetnost romana je pronađena na Islandu, sa sagom, a ovaj izum se ne širi. Imamo figure koje bi trebalo da budu svetske – Karlo XII na primer – ali pre pomislimo na druge osvajače koji su ostvarili manje vredne ratne pohode od Karla XII. Svedenborgova misao je trebalo da obnovi crkvu u svim delovima sveta, ali ona pripada toj skandinavskoj sudbini koja je poput sna.

Znam da u nacionalnoj biblioteci postoji jedan primerak  O nebesima, paklovima i njihovim čudima . Ali u nekim teozofskim knjižarama ne nalaze se Svedenborgova dela. Međutim, on je mnogo kompletniji mističar nego mnogi drugi; oni su samo rekli da su eksperimentisali sa zanosom, i pokušavali da taj zanos na neki način prenesu do literarnog. Svedenborg je prvi istraživač kog treba shvatiti ozbiljno.

U Danteovom slučaju, koji nam takođe nudi opis Pakla, Čistilišta i Raja, svesni smo da je reč o literarnoj fikciji. Ne možemo stvarno verovati da se sve što pesnik iznosi odnosi na lično bitisanje. Osim toga, tamo postoji stih koji ga sputava: on nije mogao da eksperimentiše sa stihom.

U Svedenborgovom slučaju imamo jedno obimno delo. Imamo knjige kao što je Hrišćanska religija u Božjem Proviđenju, a pre svega onu knjigu o nebu i paklu koju ja preporučujem svima vama. Ta knjiga je prevedena na latinski, engleski, nemački, francuski, i takođe, verujem, na španski. Tu se učenje propoveda sa velikom lucidnošću. Apsurdno je i pomisliti da ju je napisao ludak. Ludak ne bi mogao da piše sa takvom jasnoćom. Osim toga, Svedenborgov život je toliko promenio smisao da je ostavio sve svoje naučne knjige. On je mislio da su naučne studije božanska priprema za suočenje sa drugim delima.

Posvetio se posećivanju neba i paklova, razgovorima sa anđelima i Isusom, a zatim nam to referisao u jednoj jasnoj prozi, u jednoj iznad svega lucidnoj prozi, bez metafora i preterivanja. Postoje mnoge nezaboravne anegdote, kao ona što vam priča o čoveku koji želi da zasluži nebo, ali može zaslužiti samo pustinju jer je upropastio svoj život. Svedenborg nas sve poziva da se spasemo pomoću jednog bogatijeg života. Da se spasemo pomoću pravednosti, pomoću vrline i takođe pomoću inteligencije.

A zatim će doći Blejk, koji dodaje da čovek takođe mora biti i umetnik da bi se spasao. To jest, spasenje je trostruko: treba da se spasemo dobrotom, pravednošću, apstraktnom inteligencijom; a zatim, upražnjavanjem umetnosti.

9. juna 1978. godine.

Iz knjige Usmeni Borhes (Borhesova ova predavanja na Univerzitetu Belgrano), Rad, Reč i misao, Beograd, 1990.)

Peščanik.net, 31.07.2009.


Peti oktobar 2009. godine

август 1, 2009

Ministar za rad i socijalna pitanja Rasim Ljajić izjavio je danas da je činjenica da u Srbiji u ovom trenutku ima oko 30 štrajkova, aktuelnih ili onih koji se najavljuju i istakao da Vlada Srbije mora da ima proaktivnu politiku u pogledu sprečavanja štrajkova i radikalizacije protesta.
„Mi treba da zaštitimo prava radnika, ali i da pomognemo preduzećima koja imaju realne potencijale za nastavak poslovanja nakon krize“, rekao je Ljajić, koji je na čelu vladine radne grupe koja u narednih mesec dana treba da pripremi mere za zaštitu zaposlenih i ublažavanje posledica ekonomske krize.
Ministar je za B92 rekao da će se vlada konsultovati sa sindikatima i udruženjima poslodavaca, a namera je da se sredstva za te mere dobiju od novca ušteđenog smanjenjem ili zamrzavanjem plata u državnoj administraciji. Jedna od vladinih mera trebalo bi da bude i usvajanje zakona koji će omogućiti povezivanja staža radnicima kojima nisu uplaćivani doprinosi.

BLIC, 28.07.2008.

Ministri, poslanici, direktori javnih preduzeća i razni državni službenici jedini u Srbiji imaju privilegiju da pod veoma povoljnim uslovima, sa rokom otplate na 20 godina, otkupe državne stanove. Samo u poslednje dve godine čak 288 državnih stanova, koji su kupljeni novcem građana Srbije, prešlo je u privatne ruke a da javnost o tome nije obaveštena, osim u sporadičnim aferama poput one sa bivšim direktorom „Železnica Srbije“ kome je državno preduzeće u gubicima kupilo luksuzni stan u Beogradu.


Na osnovu uredbe o rešavanju stambenih potreba izabranih, postavljenih i zaposlenih lica, od avgusta 2007. godine Republička direkcija za imovinu zaključila je 288 ugovora o kupoprodaji državnih stanova čija se površina kreće od 24 do 107 kvadrata, stoji u odgovoru direktora ove direkcije Bratislava Pejkovića „Blicu“. Cena po kojoj su prodavani ovi stanovi kretala se od 12.000 do 69.000 dinara po kvadratu. Stanovi su prodavani diljem Srbije, a kupovani su na osnovu pomenute uredbe i ugovora o zakupu stanova koje su povlašćeni kupci prethodno sklopili sa nekim od ministarstava ili državnih organa.

BLIC,13.07.2009.

Srpska radikalna stranka saopštila je danas da vlada i skupštinska većina, zbog problema oko obezbeđivanja dovoljnog broja glasova za predlog zakona o javnom informisanju, bacaju senku na činjenicu da će u danu za glasanje usvojiti i predlog zakona o planiranju i izgradnji

SRS je navela da taj zakon u svakoj ozbiljnoj državi predstavlja temelje njenog održivog i sveobuhvatnog razvoja, a da će u Srbiji „zbog svoje suštine, zakon predstavljati sredstvo za ostvarivanje pojedinačnih i grupnih interesa onih koji danas predstavljaju državu u državi tajkuna“.
Radikali su ocenili da podatak da je indistrijska proizvodnja u julu, u poređenju sa istim periodom prošle godine, manja 17,4 odsto, dok je rast cena robe i usliga veći 9,5 odsto, pokazatelj neprihvatanja realnosti vlade.
U saopštenju je navedeno da vlada nastavlja da kreira „virtuelne ekonomske projekcije“, ne obazirući se na svakodnevna otpuštanja radnika i činjenicu da prosečna zarada u Srbiji više nije dovoljna ni za potrošačku korpu.

TANJUG, 01.08.2009.

Jedan poznati političar na „Kolubari“ zarađuje više od milion evra godišnje!

Prilikom pročešljavanja spornih ugovora „Kolubare“, nadležni su došli do vrlo zanimljivih podataka o tome ko sve i šta radi u ovom javnom preduzeću. Tako jedan istaknuti političar iz vladajuće koalicije ima pet mašina koje rentira „Kolubari“, a koje se vode na njegovog sina. Te mašine se iznajmljuju po ceni od 25 evra na sat, a svakoga dana se evidentiraju po 22 radna sata, iako mašine ponekad uopšte ne rade!!! Na taj način poznati političar mesečno zarađuje od „Kolubare“ oko 80.000 evra, odnosno oko milion evra na godišnjem nivou!!!
Međutim, sva isplata ide u uglju, koji ovaj političar potom preprodaje po većoj ceni i na taj način ostvaruje i dodatnu zaradu. Kao saznajemo, on pored rentiranja mašina zarađuje od „Kolubare“ i na druge načine. Sumnja se, takođe, i da mašine nekih anonimnih privatnika, ali i nekih moćnih biznismena, zapravo kompletno ili delimično pripadaju ovom političaru.

PRESS, 01.08.2009.

Inače, kukavice iz lista PRESS nisu smele da napišu da je u pitanju Dragan Marković Palma. I da zarađuje mnogo više od pomenute cifre. Zato su čitaoci na sajtu to napisali.

Advokatska kancelarija „Konvington i Berling“ zaključila da amandmani na Zakon o informisanju nepropisno i bez ikakve potrebe ometaju pravo medija na slobodu izražavanja.
Ukoliko se usvoji Predlog zakona o informisanju i počne da se sprovodi, sloboda medija u Srbiji biće u istom rangu sa Uzbekistanom, Tadžikistanom Belorusijom, Kazahtanom i Ruskom federacijom, zaključila je advokatska agencija „Kovington i Berling“ iz Vašingtona koja je analizirala Predlog zakona o izmenama i dopunama zakona o javnom informisanju. Ova kancelarija koja je u svetu jedna od najpriznatijih u oblasti medijskih prava, uradila je i pre 11 godina analizu tadašnjeg Zakona o informisanju koji je nazvala „neustavno vežbanje cenzure“.

Na okruglom stolu o Predlogu zakona o informisanju koji je juče organizovalo Udruženje novinara Srbije, profesor Fakulteta političkih nauka Rade Veljanovski rekao je da će usvajanje Predloga zakona o informisanju vratiti novinare i zemlju korak u nazad.
„Više nije tajna da Vlast želi javnu scenu na kojoj će biti smanjeni kritički potencijali onih koji mogu da kritikuju vlast. Kako će urednik da radi svoj posao ako mu iznad glave stoje kazne. Niko od nas nije rekao da u medijima u Srbiji nema lošeg rada, kršenja zakona i etičkih normi. Treba se boriti protiv toga, ali ovo nije način da se problemi istisnu iz medijske sfere“, kategoričan je Veljanovski.
On je dodao da odredba o upisu medija u registar krši član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Prema rečima direktora Pravnog foruma Vladimira Todorića, priča o Zakonu o informisanju neće se zaustaviti glasanjem u Skupštini.

„Verovatno će se pred Ustavnim sudom pokrenuti pitanje njegove ustanovnosti, a zatim će uslediti i žalbe Evropskom sudu pravde u Strazburu. Odluke tog suda će nekim medijima doneti korist jer će odšteta biti veća nego kazna koju im je država naplatila“, rekao je Todorić.

On je dodao da je neverovatno koliko je zakon ostavio diskreciono pravo sudijama da sami određuju visinu kazne.

„U zakonu ne postoje nikakve odredbe i smernice koje bi sudijama pomogle da odrede visinu kazne. Ove izmene zakona će uticati negativno na funkcije koje mediji treba da obavljaju u društvu, a ovaj zakon samo pokazuje kakvi ljudi se bave slobodom izražavanja“, smatra Todorić.
Direktor Pravnog foruma je rekao da rešenja za efikasnu naplatu kazni za prekršaje u medijima, ne treba tražiti u Zakonu o informisanju, već u izmenama sistema registracije privrednih subjekata koji je, kako je rekao, previše liberalan.
„Takav zakon otvara polje za zloupotrebe. Prebacivanje prava s jedne firme na drugu, gde se prva gasi, nije samo karakteristično za medije već za celu našu privredu. Kazne ne mogu da se naplate, a firme na taj način izbegavaju da plate poreze i tako sve u krug“, rekao je Todorić.

BORBA,30.07.2009.

U svakom sistemu vlasti uvek postoje neformalni centri moći, ali zabrinjavajuće je što samo u Srbiji ti centri kontrolišu koja vest sme da izađe, a koja ne.

Nakon serije „Borbinih“ tekstova o zaključivanju tajnog ugovora između Vlade Srbije i kompromitovane lobističke firme iz Čikaga, naš list nastavlja da istražuje koliko na medijsku tišinu u vezi s aferom „lobista“ utiču ljudi iz okruženja predsednika države Borisa Tadića i njihovo eventualno posredovanje u potpisivanju spornog ugovora.
Predsednik Socijaldemokratske unije Žarko Korać kaže za „Borbu“ da odnos Srđana Šapera i Borisa Tadića predstavlja očigledni konflikt interesa.

Niko ko je blizak kabinetu predsednika države ne sme da kontroliše medijski prostor, jer to predstavlja klasičan sukob interesa. Gospodin Šaper, kao nezvanični savetnik predsednika, čak učestvuje očigledno i u pregovorima o sastavljanju lokalne vlasti u Beogradu i drugim mestima“, rekao je Korać.

BORBA,29.07.2009.

Političke posledice

„Naš koncept društva trenutno je mešavina neoliberalne priče i tajkunizacije koja je produžetak Miloševićeve ere. To što neke vladajuće partije, poput Demokratske stranke, tvrde da su socijaldemokratski orijentisane, ne potvrđuje se ovakvim zakonom o zemljištu i pravu sticanja svojine nad njim. Ja brinem zbog političke reakcije koja će uslediti. Trenutno, ona je disperzivna, jer postoji niz protesta u kojima nezadovoljni radnici leže na pruzi, zaustavljaju saobraćaj u Nišu ili Beogradu. Ali, setimo se kako su spontano krenuli protesti protiv Miloševića, a ubrzo zatim pojavila se struktura, ne u opozicionim partijama, nego u civilnom društvu, koja je taj bunt artikulisala. Sada bi artikulacija mogla da ide u drugom smeru, jer će vrh kontroverznog poslovnog sveta regulisati ovim zakonom pitanje svojine nad ogromnim kompleksima zemljišta, zbog čega im Demokratska stranka više neće biti potrebna, jer je „skupa za održavanje“. Oni će podržati jeftiniju varijantu radikalizma, a potencijalni sledbenici te opcije su ljudi koje sistematski izbacuju iz vojske i policije, kojih sad više ima u privatnim osiguravajućim kompanijama (gde opet štite tajkunsko vlasništvo), ali i osiromašeni srednji sloj. Put spasavanja Srbije sve je komplikovaniji, jer znači da jedan broj tajkuna mora da bude procesuiran, a njihova imovina nacionalizovana, ali je pitanje koliko Srbija ima snage za tu opciju“, kaže za Danas Dušan Janjić.

DANAS, Vikend, 01-02. 08.2009.


Нови казино глобалних банкара

јул 30, 2009

Најлукавије западне банке веома су се обогатиле у текућој глобалној финансијској кризи, упозорава немачки магазин „Шпигл”.

Заштићене државним гаранцијама и засуте јевтиним новцем пореских обвезника – „сувише значајне да би пропале” – водеће банке англосаксонског света: Голдман Сакс, Џеј Пи Морган, Дојчебанк… згрнуле су пролетос баснослован профит и већ најавиле издашне божићне бонусе запосленима.

Америчка инвестициона банка „Голдман Сакс” имала је највећу корист од садашње кризе, тврди „Шпигл”.

Тргујући (поново, као и пре кризе) високоризичним финансијским папирима, њујоршки финансијски холдинг, основан 1869. године, остварио је само овог пролећа профит од 13,8 милијарди долара! Задовољно пословањем своје инвестиционе секције, руководство „Голдман Сакса” ових дана је одвојило на страну 11,4 милијарде долара за исплату божићних бонуса запосленима – сваком отприлике по 400.000 америчких долара, израчунао је магазин „Форбс”.

Истовремено, као да све задуженији и све сиромашнији свет око њих не постоји, део банкарске елите са обе стране Атлантика: Џеј Пи Морган, Дојчебанк, УБС… најавио је ново повећање плата запосленима између 20 и 60 одсто!

Облапорно банкарско засипање премијама је „апсолутно срамотно”, критиковала је ове седмице француска министарка финансија Кристин Лагард и тим поводом најавила оштру дебату на предстојећем самиту Г-20 у септембру у Питсбургу (САД).

Моћни глобални банкари диљем света стали су јесенас у ред пред вратима домаћих влада захтевајући појас за спасавање. Најсналажљивије међу тим банкама истовремено су лаковерним берзанским играчима будзашто препродавале, оно што се данас зову „токсични финансијски производи”.

Застрашене Великом депресијом из тридесетих година 20. века, државне управе завукле су руку у џепове пореских обвезника и кренуле у засипање пробраних банака јевтиним новцем грађана. Навикнути на игру великих финансијских ризика – коју су сами измислили крајем 20. века – највештији банкари отворили су нову сезону „међународног инвестиционог коцкања”.

Банке нико не може да натера да позајмљују новац: у том домену ризици су све већи, а профит неизвестан. Препакивање финансијских производа високог ризика, старих дугова, диловање новонараслим тржиштем обвезница… опет су без икакве нарочите контроле процветали почетком 2009: банке су почеле да се понашају као џиновски хеџ-фондови.

Бомбардовани злогласним проценама о паду индустријске производње, могућим социјалним немирима несагледивих последица, посртању разних валута, неизвесном тренду цена сировина и хране… застрашени инвеститори поново су посегнули ка тржишту ризичних финансијских папира. Овог пута у великој игри ризичним финансијским папирима, остао је много мањи број међународних банака: „криза је међу великим финансијерима растребила жито од кукоља. Најмоћнији амерички банкари данас се још оштрије него раније опиру покушају Вашингтона да уведе дисциплину и смањи ризик пословања сектора”, открива агенција Блумберг.

„Званични Вашингтон је кренуо у спасавање банкарског система, а да га није реформисао. Баш зато ће врло вероватно доћи до нове кризе. Током ранијих криза, инвестициони банкари коцкали су се новцем својих клијената. Овог пута домогли су се највећег пула новца који свет може да понуди: пара пореских обвезника. Ако грамзиве банкаре нико не обузда, следећа криза захватиће целокупан постојећи финансијски систем” прогнозира нобеловац Пол Кругман у „Њујорк тајмсу”.

Т. Вујић

ПОЛИТИКА

[објављено: 30/07/2009]


Homo homini Homen

јул 23, 2009

VOSTANI SERBIE

Autor: Nataša B. Odalović

Tu, nedavno, kad je Đilas rekao omladincima DS ono što im se moralo reći ranije, dok su bili mali (već je dockan) pomislih na J. B. Tita. Drug Tito je, svojevremeno izrekao onu rečenicu koja je odmah postala historijska: „Narod koji ima ovakvu omladinu, ne mora da brine za svoju budućnost.“

I, mada je „retro“ u trendu, a svaki ambiciozni političar trudi se, po cenu da ispadne smešan, da nečim podseti na Broza, makar iz vremena nesvrstanih, drug Đilas se nije povinovao ovom pomodarstvu. Skresao je, „podmlatku“ u lice, ono što po prirodi stvari podmladak treba da skreše „rukovodstvu“. S obzirom na to da Đilas vodi računa šta priča, ovo ima da znači da je bio baš iznerviran. Ili zabrinut, s razlogom. Iz toga se dalje da naslutiti da stvar s omladinom DS stoji gore od onoga što je gradonačelnik biranim rečima iskazao. „Nemojte da sa svojih 20 budete kao mi sa svojih 40. Jer, ako budete takvi, onda nema nikakve potrebe da postoji omladina“, rekao je Dragan Đilas na izbornoj skupštini omladine DS. Naravno da je bilo bolje da im je ovo rekao pre pet-šest godina, ovako, sad se bavimo već posledicama i zatečenim stanjem stvari. Takođe, naravno, nije baš ni Đilas pre šest godina bio dužan i najpozvaniji da „vaspitava“ mladi kadar i uči ih tome da jeste lepo biti mlad i bogat političar turpijajući nokte, ali da ako hoćeš da budeš političar budućnosti, i da budeš na čelu DS, moraš, bratac, da imaš ponešto, s intelektualno-mentalnog aspekta i u glavi i u srcu, a s anatomskog stanovišta i ponešto u ispodpojasnom predelu, za šta se, kada izbegavamo prostačenje, obično kaže „imati petlju“. Zaista bi bilo zanimljivo pratiti kakav efekat su izazvale Đilasove reči i koliko su se teško odrazile po savest mladih deesovaca, kojima su instant polit. kursevi već uništili značajan deo kreativnoti. Naravno, pun efekat bismo videli, kada bi za pola godine Đilas rekao: „Nemojte da sa svojih 20 budete kao da vam je 60. Stvarno, više nema potreba de se zovete podmladak. Srediću vam preko Krkobabića da se učlanite u PUPS, pa tamo još neko vreme možete da glumite razuzdanu mladost, u DS nema više mesta za mlade, podgojene karijeriste koji misle da se do visokih pozicija u stranci dolazi poslušništvom i aminovanjem rukovodstvu. Menjajte nešto, radite nešto ili vozdra.“ Znajući stanje u društvu, takvu besedu politički pre ne bi preživeo Đilas nego mlade snage kojima se obraća. Međutim, da ne budemo nepravedni, nisu ni omladinci sasvim krivi što su takvi kakvi su.

Recept za političko napredovanje u Srbiji jeste da talasaš što manje, da fraziraš što više i ponavljaš oveštale parole stranačkih idola s vrha, siguran da tako nećeš pogrešiti. Ako ukazuješ na greške, optužuju te za defetizam, ili za jeres pesimizma i neverovanja u to da je Nik Sloter bezgrešno začet i poslat u Srbiju da spase narod od apatije i podari vlastima život večni. Pa, ajd sad ti zucni i rizikuj da ni do penzije ne dobiješ čak ni najmanje poslaničko uhlebljenje a kamoli veću funkciju. Prošla su vremena kada se išlo glavom kroz zid. Nekad je bilo najprirodnije da mlad čovek čita Branka Miljkovića, danas, skripta sa instant kurseva kako postati uspešan iz fotelje. Ovo danas, što je ostalo od političke omladine, ne samo DS, ali ovde je o njima reč, jer se tu očekivao rasadnik najboljih budućih političara, prati sve stranačke tračeve, međusobice odraslih, agituje po internet forumima na najprizemniji način, šlihtajući se kome stigne i sanjajući o tome kako da postane Homen umesto Homena. Posmatrano sa stanovišta dizajna, to bi se reklo ovako. Ako matori rukovodeći kadar na svojim GO odborima, ili izbornim konvencijama, najviđenije kadrove najavljuje spektakularno dramatičnim muzičkim insertima iz filma „Gospodar prstenova“ kombinovano sa „giv mi fajv“ i ostalim koskama moderne politike gde je ambalaža sve a sadržaj ništa, šta očekivati od omladine? Dobro su i takvi. Mogao im je muzički motiv na izbornoj skupštini biti:

 „Da mi je biti morski pas, za-a-a-jedan dan, jedan sat, biti morski pas.“ Mada nije isključeno da su mnogi baš to pevušili dok je Đilas, zaludu, držao čas.

Možda zvuči šaljivo. A nije uopšte. Narod koji ima ovakvu omladinu po vodećim strankama ima razloga da misli o svom opstanku. Utoliko pre jer, omladinu iz matematičke gimnazije, i sličnih rasadnika mladih genijalaca u Srbiji, koji svako malo sami svojim sivim ćelijama po svetskim takmičenjima poraze na tren sivilo prosečnosti ili estradni šareniš, uprkos problemima u školstvu i prosveti, niko ne uzima za ozbiljno. Ali ih, još dok stasavaju, ošacuju ljudi kojima je posao da na globalnom planu prave selekciju najumnijih i odvode ih širom planete. Samo Srbiji trebaju mladi aparatčici, klonovi svojih šefova, zadivljeni domaćim političkim džet setom iz skupštinskih restorana. To su oni koji misle da ništa ne duguju državi, ali žive na njen račun čim dobiju partijsku knjižicu.

Šta reći Đilasu ako je stvarno mislio ozbiljno? Tja. Ne daj se, Ines.

DANAS, 24.07.2009.


DRUŠTVOSLOVLJE

јул 15, 2009

Noć lova na veštica

Autor: Aleksej Kišjuhas

Povodom Noći veštica, tridesetog oktobra 1938. godine, sa dvadesetog sprata Medison avenije broj 485 u Njujorku, emitovana je adaptacija romana Herberta Džordža Velsa „Rat svetova“ (1898) putem radio mreže Kolumbija. Režiser i spiker ove radio drame bio je njegov prezimenjak, izvesni Orson Vels. Ovaj rani naučno-fantastični roman govori o invaziji vanzemaljaca na mesto Voking u Engleskoj.

Uzgred, u istom tom Vokingu danas je sedište Meklarena, jednog od najvećih i najuspešnijih timova u Formuli 1, odnosno generalštab vozačkih „vanzemaljaca“ kao što su (bili) Alan Prost, Ajrton Sena, Mika Hakinen ili Luis Hamilton. Velsova adaptacija Velsovog romana za američku radijsku publiku značila je osavremenjivanje priče i radikalizaciju formata ili forme. Cilj jeste bio uplašiti američku javnost, u tradiciji praznika kao što je Noć veštica. Iz tih razloga, ceo slučaj smešten je u mestašce pored Nju Džersija (gde je 1998. godine podignut spomenik „invaziji“), a forma beše novinarska: „udarno“ izveštavanje sa „živim“ uključenjima. Povremeno prekidanim vremenskom prognozom. Kao što je mnogima poznato, usledila je istinska drama i sociologija kulture „uživo“. U kontekstu već nadraženih nervnih završetaka javnosti zbog Drugog svetskog rata koji beše iza ugla, mnogi slušaoci su se dali u paniku. Kasnije studije pokazale su da je oko milion slušalaca bilo „istinski uplašeno“, a mnogi su posvedočili da su zaista „osetili“ otrovne gasove i „videli“ leteće tanjire pred kućnim pragom.

Javnost Srbije danas raspravlja o novom Zakonu o informisanju. Rasprava je sa razlogom prenapučena i otežana ne tako davnim lošim iskustvima sa istim. Pitanje koje bi jedni drugima svi trebalo da postave glasi: da li bi Orson Vels i njegov „Rat svetova“ bili predmet kazne po predloženom zakonu? I, još važnije, da li bi trebalo biti? Jer, bez obzira što su pažljiviji slušaoci lako ukapirali da je reč o fikciji, Vels je svesno želeo da uplaši i obmane javnost, i to mu je pošlo za veštom rukom i dubokim glasom kod nebeznačajnog broja ljudi. Drugim rečima, naredna invazija bila bi od strane države na Velsov novčanik.

Omiljeni izgovor domaćih političara za pojedine zakonodavne prakse u Srbiji glasi „tako je u Evropi“. Ponekad, međutim, valja pogledati i kako je u Americi. Pogotovo kada je u pitanju sloboda štampe: teoretisana u „Starom“, ali praktično izmišljena u „Novom svetu“. Jer, Vels nije bio kažnjen, niti naročito opomenut, uprkos zahtevima prevarene i postiđene javnosti željne osvete zbog sopstvene naivnosti. Međutim, sloboda javnog izražavanja, pa i radio-difuzovanja, Amerikancima je bila važnija. Sve ovo u skladu je sa opštijom i izuzetno vrednom tradicijom američkog shvatanja politike prema kojem treba triput razmisliti pre nego što se dopusti uplitanje države i njenih činovnika u postojeće društveno tkanje, pošto je to uvek jedna invazivna praksa – baš poput Velsove invazije iz svemira.

Određena propisanost, regulacija i invazivnost svakako je neophodna: ponajpre ona koja preisputuje vlasničku strukturu medija. Drakonizacija kazni koja može odvesti u njihovo gašenje nešto je sasvim drugo. Potpuno je jasno da se ovaj zakon ima suprotstaviti pojedinim medijskim kreaturama i nemanima koje nažalost postoje u Srbiji. Međutim, jednako nažalost, u tome je i problem. Jer, na isti način, neko drugi može biti politički interpretiran i sudski kažnjen kao politički zlikovac koji javnost svesno, a nesavesno obmanjuje. Naime, odsustvo dugoročnosti je osnovni problem politike u Srbiji, pa i ovog zakona. Ne uviđa se da neka naredna vlast može upotrebiti taj zakon za obračun sa onim medijima koji smetaju njima i njihovim vizijama. Svaka vlast ima svoju vešticu, bez obzira da li sa dobrim ili lošim razlogom. Dopustiti državi lov na njih jednom, znači dopustiti ga stalno. Zato je ponekad korisnije upotrebiti američke, a ne evropske recepte, te neke stvari jednostavno ostaviti – neuređenim. Dobar i dobro upotrebljen krivični zakon ponekad je sasvim dovoljan. Odabir neuređenosti može se braniti upravo na temelju nedavne i ružne istorije državine brige za čitalačko zdravlje putem gašenja onih medija koji nisu bili na tragu zvaničnog državnog kanona. Umesto toga, valja stvarati društveni kontekst u kojem će loše i opasno novinarstvo biti tamo gde mu je i mesto: na margini. Taj put je dugačak, ali vredan puta. A rizici su samo kratkoročno veći.

Na kraju, mnogi će kritikovati stanje medijske kakofonije: činjenicu da je lakše nego ikad imati svoj medij i na dotičnom govoriti ili škrabati u stanju radikalne raspuštenosti uma i tastature. Ali i tada se valja vratiti na Orsona Velsa i njegove medijske nepodopštine. Naime, ceo slučaj je u svom govoru spomenuo i Adolf Hitler, kao „dokaz dekadencije i pokvarenog stanja demokratije“. Drugim rečima, za Hitlera je ovo bio argument u promociji stava da je demokratija zla, a sloboda štampe naopaka. Nemojmo se implicitno slagati sa njim. Jer onda Vels ne bi imao novca za jednog „Građanina Kejna“.

DANAS, 16.07.2009.


KO JE OVDE NORMALAN

јун 27, 2009

NEMA HITA BEZ 120 BITA

Autor: Vudu Popaj

O, da li je to san ili ružna java, rock n roll u Srbiji i dalje spava?! Daleko je Indija, Kina i Havaji. Ma digni ruku, digni obadve, digni ruke od roka, nemaš kartu ni do Prištine. Ej da mi je biti morski pas, da od ovog mraka negde nađem spas, jer sve dok žive i imaju glas oni trovače nas.

A zašto oni mogu a ja ne?! Klinički mrtvo danas je sve, parada šunda, granda i kiča, u toku je naše discipline kičma. To izgleda tako bezočno, primitivno, licemerno, po umetnost porazno… i boli bre brate! Kič pevači na silu ploče prodaju, hteli bi sa čička smokvu da uberu.

Nema hita bez 120 bita! Televizija smara, repriza hara, glupost se multiplicira, inficira pesmama koje jako zrače, teraju te da se smeješ i da plačeš. Narod napada lakrdija, kvazi pevači se kao konji takmiče za najbolje grlo, jedni ujedaju druge, kao psi, na televiziji su čak i u anketama na pijaci gde se prodaje sir. Kakav neviđeni hir! Turbofolkeri su na vrhuncu svoje moći. Gutaju spid na splavu svake noći, šmrču koku. Juče u prevozu snimio sam jednog nagutanog adolescenta. I već po melodiji s mobilnog vidim da je turbo sajko

„Šote mori Šote, Tita za maršalaaa…“

- Svira tranzistor pored vozača.

A zašto malo nekad ne zasvira rok iz kafića i klubova, pekara i butika?! Samo trešte te nakazne, jednobrazno bezobrazne note u turbo dens ritmu. Lude reči iz ludih usta lude uši čuju, k’o sluša takvu pesmu slušaće oluju. Da li to grmi il’ se zemlja trese il’ su uvek iste na ekranu blese?! O kakva kazna za uši je to?! Treba nam živaca da istrpimo to zlo, sve neka loša deca dobrih muzičara, slažu se i vole sve, priča im je „što da ne“ njihov album ne ispriča ni pola moje pesme. Za titulama neki jure ko budale, pa se ističu i hvale kroz jeftine skandale. Na promocije nepozvani dolaze bez blama, za parama gladni ko mečka u jagodama. Nepismeni pozeri i estradni klan čije su pesme glupe i zbog toga skupe narodu na silu uvaljuju stihove. Obećavaju najbolje albume, spremni su da sve odglume zarad uspeha i slave. A ustvari blamovi su to za sitne pare, koje može da trpi samo onaj ko voli to da radi. Neka hvala, biću mali Buda a ne velika budala.

DANAS, Vikend, 27-28. jun 2009.


Ново значење речи частити

јун 27, 2009

Како против партијске корупције 

 

 Драгомир Антонић

 

 

Највећа опасност код страначке корупције јесте у томе што политичке странке нереалним или лажним обећањима подмићују бирачко тело – а оно према званичним подацима износи преко шест милиона пунолетних грађана – додворавајући му се и говорећи оно што бирачи желе да чују, а све да би они свој глас дали једној, а не другој политичкој странци.

Странке знају да обећања не могу испунити (шведски стандард, брзе пруге, „бели” шенген, европске перспективе, територијална целовитост, живот достојан човека, зелене салате, џаба хлеб, велике пензије, пола милиона радних места, бесплатне акције од хиљаду евра….), али свесно лажу.

Важно је прећи цензус или победити. После ћемо лако.

Ова превара је најопаснија, јер обухвата велики број особа које схвативши да су преварене почињу и саме да се понашају према јавно прокламованом обрасцу.

Одбацују традиционалне норме као застареле, а прихватају хохштаплерске као „савремене”.

„Кад могу политичари и политичке странке зашто не бих могао и ја”, чује се у свакодневном говору. Ту је почетак краја. Кад велика већина буде корумпирана или склона корупцији нестаће нас, државе Србије, а тиме и политичких странака.

Ово је, по мом мишљењу, много већи проблем него што су поједини чланови странака корумпирани или што чланови очекују од странке да им узврати договореним привилегијама кад буде у могућности или дође на власт. Уосталом и они су нешто учинили за странку. Лепили су плакате, агитовали, давали финансијске донације…

Да би се одбранили од корупције морамо знати њене узроке. Последице су нам свима знане.

Узрок корупције, томе нас учи традиција, увек је похлепа. Похлепа је индивидуална карактерна особина позната у свим људским заједницама, без обзира на њихову расну, верску и политичку припадност. Мито и подмићивање увек егзистирају, али постоје услови који погодују развијању мита и подмићивања.

На општем плану основни предуслов за развијање мита и подмићивања садржан је у једној речи: безакоње.

Кад држава и њене институције почну да слабе, а власт појединаца да се уздиже изнад ње, на сцену брзином светлости, ступа корупција. Највиши државни службеници су у прилици да први сагледају слабости државних институција, као и да процене да ли постоји жеља и могућност да се откривене слабости отклоне. Ако је њихова процена да се то не може или не жели урадити, дисциплина им попушта, страх од последица се смањује или у потпуности нестаје, што условљава и промену карактера самог појединца.

Изрека ,,не доводи ме у искушење” сликовито описује стање појединца пред могућношћу да убере нешто од забрањеног воћа. У таквом стању се помно гледа на понашање претпостављених и колега са циљем да се открију њихове реакције и поступци. Односи у систему почињу да функционишу по принципу спојених судова и то у негативном смислу. Слабости управе се откривају и почињу се злоупотребљавати. Остало је ствар технике, или српски речено – почиње отимачина.

То је у народној традицији јасно дефинисано, а изречено је једноставним речима „док једном не смркне, другом не сване” или „неком рат, неком брат”.

Корупција мења све. Од људске психе до моралних и обичајних норми. Мења чак и смисао речи, односно сам језик. Свакодневно се може чути „среди ми ово или оно па ћу те частити”. Реч частити, употребљена у оваквом контексту, представља еуфемизам за мито и има потпуно друго значење него што је имала у изворном облику. Реч част је увек означавала врлину.

Била синоним поштења.

Употребљена на овај начин постаје ознака за криминалну радњу. Временом, уколико се настави њена злоупотреба, створиће се ситуација у којој ће потомци говорити језиком предака, али ће смисао њихових речи бити у супротности са правим значењем.

Часне речи описиваће нечасне радње. Нечасне појаве биће описане часним појмовима. Нестаће часних речи, али остаће прљаве појаве. Изгубиће се реч. Остаће неподопштина. Реч част ће заменити реч мито. Корупција ће се сматрати чашћу, а частити биће синоним за подмићивање.

Лоповлук ће остати.

Етнолог

ПОЛИТИКА, 27.06.2009.


VOSTANI SERBIE

јун 4, 2009

Jato Do-Do ptica

Autor: Nataša B. Odalović

Demokrate tek za prsa vode ispred naprednjaka, a daleko iza sebe ostavili su sve ostale stranke, dočim Jovanović (LDP) na samom začelju ovog maratona upadljivo zaostaje za vlastitom strankom, koju na njenom devetom postotku popularnosti, jedva održavajući se u trci pokušava da dostigne ovaj rejtinški dvoprocentaš.

Tako bi CeSID-ova analiza stanja stranaka glasila u sportskom komentaru ove političke trke, kojoj fali samo ptica Do-Do, pa da bude „pljunuta“ luda trka iz luiskerolovskog sveta s onu stranu razuma.

Mada, ne može se isključiti da i sam CeSID u ovoj utakmici može predstavljati Do-Do, koja je, podsetimo, neka vrsta davno izumrle fantazmagorične ptice (L.Kerol: Alisa…). Godinama već, kada pročitam neka, obično predizborna predviđanja CeSIDA, a posebno obrazloženja koja ih prate, a koja su sve manje egzaktna a sve više deskriptivna i „pesnička“, ne mogu da s nostalgijom ne pomislim na autoritet, zdravu egzaktnost i logički entuzijazam koji je CeSID imao od 2000. do negde 2003. Tih nekoliko godina u kojima Srbija nije ličila na sebe, CeSID je bio institucija razložnosti, gotovo prvi vesnik i simbol drugačijeg lica Srbije. Ali nije ovde namera da se kritikuje CESID više nego bilo koja Do-Do ptica našeg društvenog predistorijskog jata, ili bilo ko od nas kakvi smo postali vraćajući se sa puta „demokratije u dolasku“ u pretpolitičko društvo u kome na javnoj sceni mi imamo deficit ličnosti i institucija koji mogu demokratski govoriti o demokratiji. Ili liberalno govoriti o liberalizmu. Ili, socijaldemokratski govoriti o socijaldemokratiji. A retki autentično kritički glasovi „vapijućih u pustinji“ na najperfidnije načine se guše, onako kako nije bilo ni pre 5. oktobra. Derida je pisao, dakako, pomirljivije i ne u „našem“ kontekstu, u „Odmetničkim državama“, o demokratiji u dolasku kao „nasleđu jednog obećanja“. Njen put po svetu danas, prolazi kroz aporije negativne teologije, ali kroz kakve pretpolitičke aporije prolazi u Srbiji? Nije ostalo ni tragova od obećanja demokratije kojima smo se hranili devedesetih, nije ostalo ničeg od ekonomskih resursa države kojom bi se građani pokorni bukvalno prehranili u cilju opstanka i produženja vrste. Pa šta je ostalo od demokratije koju jesmo za trenutak osvojili 2000? Eventualni prolaz kroz tu aporiju, tek krugu odabranih, koji onda komuniciraju sa svetom u naše ime, putuju umesto nas, dok nam obećavaju beli šengen, vodaju sebe po rolangarosovima, po kanskim festivalima, po kulturnim i nekulturnim dešavanjima u svetu, a nama ih prepričavaju post festum. Znači, od osvojene demokratije, vratili smo do „obećavajuće“ sasvim izvan političke simulacije. Srpsko društvo je antitoponim demokratskog mesta, poništavanje poznatih i izmišljanje novih atipičnih odrednica građanskog društva po meri predgrađanskih očeva nacije. Ništa nas više ne može uzrujati, samo nasmejati. Kao slika našeg predsednika koji uz sveće negde u toploj miločerskoj noći na obali mora večera (dakako, u interesu Srbije) sa crnogorskim predsednikom Milom Đukanovićem, onim istim Đukanovićem, od kojeg, zaboga, nismo mi, nego klika predsednikovih ljudi u Srbiji, napravili simulirani prototip kako izgleda sam đavo uživo. Stoga je bilo normalno oduševljenje izazvano proterivanjem Anke Vojvodić, pre samo nekoliko meseci, zato jer, ej brate, Crna Gora je priznala Kosovo, a mi nikad nećemo, po cenu da samo Jeremić i Tadić na kraju imaju pravo ne na šengen, nego na pasoš, bre!

Sarkozi, Bajden, Hilari Klinton, predstavljaju niz pozitivnih brojanja za Srbiju, kaže srpska vlast tumačeći poslednje izjave svetskih zvaničnika. U petak se možda, čak, i Bramercov izveštaj uklopi u ovaj trend nekih pozitivnijih strujanja iz „sveta“ . Naravno, možda s Bramercom i ne bude tako, ako je hapšenje Mladića i dalje uslov bez kojeg se ne može na haški „beli šengen“. Ali, nije to tema. Uklopio se Bramerc u pozitivniji trend ili ne; izborio se Jeremić ili ne za nešto u Hondurasu i kojekude, to će predstavljati tek novi alibi za SPS da potvrdi svoje „zadovoljstvo“ vladinom politikom prema Kosovu, i još više učvrstiti koaliciono jedinstvo sa DS i ostalima iz ZES, a u bitnome, ništa se neće promeniti u samoj Srbiji. Jer promene u Srbiji niti su ikada mogle, niti će ikada moći da se odigraju van Srbije. Da li se Srbija šminka u zemlji ili inostranstvu, nešto profesionalnijim mejkapom, to neće mnogo promeniti njenu fizionomiju. I leš se može šminkanjem ulepšati, ali ne i oživeti. A tu opažamo suštinsku razliku, zar ne?

Da li je LDP na 9 posto, a predsednik joj Čeda na 2, manje je važno od fakta da politiku LDP koja je i participirajuća i neparticipirajuća u vlasti više ne prepoznajemo kao drugačiju ponudu. Ako je to zbog Jovanovića, što ga ne smeni, navodno postojeća frakcija ove, kažu, transparentne i otvorene stranke? Ako nije zbog Jovanovića, o čemu se, konačno, tamo radi?

Emisija „Insajder“ izveštava CeSID, umanjila rejting DS, zbog afera, koje nam inače ranije behu nepoznate. Izvinite, ali moram da se smejem. Stvarno, tako nešto može „egzaktno“ da tvrdi samo ptica Do-Do.

DANAS, 05.06.2009.