Glas javnosti, 31.10.2008. ČEKAJUĆI FAJRONT Autor: Dragoljub Petrović – ’’Pravda za Miladina’’:
’’Onda su Minju skembali u naš policijski auto i odveli ga kod našeg istražnog sudije koji mu je odredio pritvor od 30 dana, da ne bi pobegao u neku od okolnih zemalja gde je za njim raspisana Interpolova poternica. To je, naravno, glupavost našeg pravosuđa, ko je još lud da trči u zagrljaj Interpolu, ali je, nadasve, pravedna stvar. Sve siledžije su, naime, iste. Siledžiju Mišića od siledžije Kovačevića razlikuju samo krvna zrnca onog koga su obogaljili. I razlikuje ih pripadnost grupi. Onaj prvi je mislio da svakog može da šuri bakljom samo zato što je „delija“, dok ovaj drugi ima daleko uverljivije argumente. On misli da je biti Srbin olakšavajuća okolnost u Srbiji, a otežavajuća u Americi, kad nekoga prethodno komiraš i iz „obećane zemlje“ pobegneš u „neobećanu“ sa ispravama koje su uverljive do razmera diplomatskog skandala.’’
–
U suštini, Dragoljub Petrović je u pravu, ’’sve siledžije su iste’’ i svako mora da odgovara za svoje delo. Ali, postoji nekoliko bitnih razlika između slučaja Mišić i slučaja Kovačević. Prva je veoma očigledna. Svi smo videli snimak na kome Mišić napada policajca na stadionu Marakana. Na snimku je on sam ispred policajca. Niko nikada nije video snimak na kome Kovačević tuče drugog studenta. Prema svim informacijama, Kovačević nije sam učestvovao u tuči, pretučeni student je napao i vređao devojku jednog od Kovačevićevih drugara, koji je poreklom Bošnjak i ima pasoš SAD. I taj Kovačevićev drug je bio u pritvor, kako kažu ’’agencijske vesti’’, ali znatno kraće od Kovačevića. Drugo, nasilnici moraju biti tretirani posle privođenja u skladu sa zakonom. U slučaju Kovačević sve se to osporava, jer postoje informacije da se sa njim nije postupalo kako treba. Treće, kako majka od Kovačevića kaže, nije on ’’iz ’obećane zemlje’ pobegao u ’neobećanu’ sa ispravama koje su uverljive do razmera diplomatskog skandala’’, već je, sumnja majka, namerno ’’pušten’’ da bi izbio skandal. Ja verujem majci, jer je Kovačević prebio studenta čiji su roditelji uticajni članovi i donatori Demokratske stranke, u tom delu SAD. Koliko su uticajni, i da tu ima nešto, svedoče izjave uperene protiv Srbije od strane predsedničkog kandidata Demokratske stranke i šefice Stejt departmenta. Tako se niko više ne bavi pravom u ovom slučaju, jer se ništa ne zna o policijskim i sudskim spisima, kako u sudu u SAD tako i u našim sudovima. Posle 11. septembra i napada na Njujork svi smo svedoci kako je teško ući i izaći iz SAD, a posebno je teško izaći ako prebiješ sina od donatora Demokratske stranke. Znači, ovde se radi o čistoj politici. Da nije politike, Kovačević ne bio bio pritvoren na insistiranje SAD. Zašto da se pritvara, na 30 dana, kada je već vođen proces protiv odgovornih u konzulatu Srbije koji su mu uzdali sumnjive papire, i kada protiv Kovačevića postoji Interpol-ova poternica (i to na zahtev SAD), a ustav Srbije brani izručenje svojih građana stranim državama? Tako da ovo više nije samo pravno pitanje koje se tiče porodice Kovačević, ovo je sada važno pitanje za slobodnomisleće građane Srbije: ko nas vodi i predstavlja?
O čemu se ovde radi? Uticaj Demokratske stranke SAD na ovaj slučaj je očigledan. U kampanje njihova dva predsednička kandidata za mesto predstavnika DS u trci za predsednika SAD utrošen je ogroman novac, samo za kampanju pobednika u toj unutarstranačkoj trci uloženo je preko 600 miliona dolara. Verujem, u to ne ulaze troškovi popravljanja imidža SAD u svetu za projekat koji se sprovodi preko histerije zvane ’’obamomanija’’ (ili “ob(m)amania“). Prava manija, prava histerija. Naravno da od pobede ovog kandidata na izborima za predsednika SAD nikakve pozitivne koristi ne treba da očekuju ni građani SAD, ni građani sveta, a najmanje građani Srbije. Pa ipak, ovi što se mire iz DSa i SPSa maksimalno promovišu tog predsedničkog kandidata u Srbiji?!, čak su organizovali i prezentaciju knjige o njemu usred Beograda, a ’’predstavnici’’ srpskog naroda u SAD pozivaju Srbe da glasaju za ovog ’’demokratu’’. O tim ’’predstavnicima’’ Srba u dijaspori najbolje govore njihov rezultata rada – za ovih dvadeset godina koliko pratim javnu scenu oni nisu ništa konkretno uradili za svoj narod, kako u dijaspori tako i u matici. Tako da na njih ne treba trošiti reči. (Izgleda da je samo organizacija visokog savetnika policije to učinila javno, no, ni ostale nisu bolje)
Ne treba trošiti reči ni na ove domaće ’’pomiritelje’’. Tribinu posvećenu predsedničkom kandidatu DS SAD u Beogradu organizovali su ’’iskusna i cenjena’’ bankarka preko čije banke su nestale milijarde dolara ukradenih od građana Srbije, mladi lavovi SPS – nekada poltroni Velikom Vođi, a sada ’’novi Idoli’’ SPS-a (među njima se izdvaja jedan koji je pre par godina napravio intervju sa jednim od najvećih svetskih bankara-zidara iz Ulice Zidova, glavni promoter ’’obamomanije’’ u Srbiji) i ’’mladi lavovi’’ Demokratske stranke (iz Srbije), među kojima se posebno ističe bivši ’’otporaš’’, pisac priručnika za realizaciju raznih ’’narandžastih revolucija’’ koji se sprovode po nalozima najvećeg berzanskog špekulanta iz Ulice Zidova…. Ovo pišem čisto da skrenem pažnju javnosti. Svako ko ima malo više mozga i malo veće srce i misli samo svojom glavom zna šta da misli o svemu ovome. Pa i o tom ’’velikom’’ potezu maga iz vršačkog Hemofarma koji je na mali mig iz SAD reagovao kao i srpska policija – prvi su odmah prekinuli sponzorisanje Košarkaškog saveza Srbije a drugi uhapsili Kovačevića. Ko je sledeći, šta je sledeće? Verovatno ćemo uskoro saznati… Mada, kladim se da će biti još hapšenja dvadesettrogodišnjih vlasnika samostalnih zanatskih radnji u obračunu naše policije sa “organizovanim kriminalom“… A zato što kasne radovi za Univerzijadu? Gde su te pare?
Danas, 31.10.2008. VOSTANI SERBIE Autor: Nataša B. Odalović – ‘’Doživljaj na turneji’’:
‘’ Tri teksta na sajtu Nove srpske političke misli navela su me na pomisao da nama nema pomoći. Vest da ulice u Sarajevu i Novom Sadu nose ime Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja ubijenog 1993, jer je pokušao da zaštiti svog prijatelja Alena Glavovića, Bošnjaka, koji danas živi u Malmeu, govore suprotno. Šta će prevagnuti?
Dva teksta na sajtu NSPM odnose se na film „Turneja“ Gorana Markovića, a treći tekst, tačnije paškvila nazvana „O bezizlazu Republike“, posvećen je tekstu Nebojše Popova, urednika lista Republika. Za sve one koji ovaj sajt i otvaraju da bi se smejali – te kojima su autori samog časopisa NSPM, koji je izrodio kliku neprikosnovenih srpskih državnih analitičara, odavno većzakleti neprijatelji – možda navedeni sadržaji i nisu neki utisak. Onima koji su samo zatečeni čitaoci, utisak je – zastrašujući. Da bih objasnila vlastiti doživljaj, vratiću se na jedan drugi kojem sam prisustvovala lično. Radnja se odvija 1997. u autobusu kojim je u Sarajevo, na manifestaciju LUR, krenula šarolika družba ljudi iz Beograda, Novog Sada, Prištine i Podgorice (izvinjavam se ako sam neki grad zaboravila), uglavnom umetnika i novinara.
U autobusu je bilo prijatno, kao na turneji nekog umetničkog teatra po dragim gradovima zajedničke nam prošlosti. Čulo se mnogo različitih akcenata. Mnogo prijatelja srelo se tu prvi put posle rata.Tako smo prešli Drinu i stigli do graničnog prelaza u Zvorniku, Republika Srpska. Ako ko i jeste, potpisnica ovih redova tu nije očekivala ništa. Mislila sam, prelaz k’o prelaz. A onda je autobus zaustavljen. Kod nekih ljudi oko mene, sa nevericom, primećivala sam ogromnu uznemirenost, gotovo strah. Zaboga, pa 1997. je, mislila sam, rat je okončan. U autobus je ušao čovek u maskirnoj sa oznakama. Pogranični policajac RS. Možda nešto po činu. Ali, smesta je ostavio utisak. Nažalost, nečeg neprijateljskog i tuđeg. Nakon neprijatne kontrole dokumenata, saopštio je da ne možemo dalje, osim ukoliko tu, na prelazu Karakaj, ne ostavimo slikare iz Prištine. Razumela sam samo, iako je govorio mojim, srpskim jezikom, mada neljubaznim, ničim izazvanim tonom, da ti slikari, Albanci, nemaju zadovoljavajuće putne isprave. Kosovo je tada bilo skroz u Srbiji, i ne umem da objasnim ni danas šta je falilo njihovim ličnim kartama, ili pasošima, šta su većimali. Mislim da se taj uniformisani lik doslovno iživljavao. Naravno, nije dolazilo u obzir da se ljudi tu ostave, pa je usledila duga epizoda uzaludnog pozivanja na ljudskost. Kad to nije upalilo, na razum. Kad to nije upalilo, e, onda je na scenu morala – insistiram na reči „morala“, jer se njome ilustruje kako to čovek „iz čista mira“ mora da pribegava raznim sredstvima, pa eto, mora kad ga primoraju – da stupi Borka Pavićević, u funkciji, recimo „vođe puta“, i s jednom mlađom ženom iz autobusa pređe do Zvornika i potraži pomoć. Intervenisao je neki lik tamošnjeg Sfora, mislim da je bio Bugarin, i doslovno naredio „našoj pograničnoj straži“ da pusti naš autobus na tlo Republike Srpske. O, kako me je bilo stid. Insistiram na reči „stid“. Zar da me spasava bugarski vojnik od uniformisanih, mržnjom ispunjenih ljudi, koji govore mojim jezikom? Kad smo pored opustelih sela stigli do Sarajeva, noćje većpala, i domaćini LUR-a strepeli su da nam se na putu desilo nešto loše. S nama u autobusu bio je i jedan poznati beogradski režiser, a nije Goran Marković.
Na sajtu NSPM u dva prikaza Markovićeve „Turneje“ preporučuje se Srbima da ne gledaju taj film, jer je „pun stereotipa o Srbima“. A onda kritičar NSPM doslovno dopisuje: „…srpski vojnik koji ih (glumce u „Turneji“) zaustavlja na granici i pita da nema u autobusu neki Musliman, prostački se odnoseći i neuko, itd., itd.“ Na kraju teksta, autor zaključuje da „braniocima sloboda i prava na izražavanje“ ostaje da nepreporučivanjem ovog filma nastave da brinu „za očuvanje mentalnog zdravlja i ličnog ponosa sviju nas“ (!?). Na istom sajtu, o Nebojši Popovu zbog uvodnika pod naslovom „(Bez)izlaz“, napisano je u najkraćem, da je: „neumoljiv, nepopustljiv, nemilosrdan i ne oprašta nikome ko ne misli kao on“. Na kraju teksta zagovara se teza da je sve „zlo i odsustvo ljubavi“ kod Popova „motivisano ateizmom“(!)
Inkriminisani tekst „(Bez)izlaz“ Nebojše Popova (Republika, avgust 2008, br. 434-435) u svega nekoliko rečenica bavi se slučajem Davida Dabića, zapravo R. Karadžića. Popov zaključuje: „Rečje o primeni civilizacijske norme da su zločini kažnjivi i da ratni zločini ne zastarevaju… Šta će prevagnuti – izlaz ili bezizlaz – ne zavisi samo od odlučnosti vlasti da sankcioniše zločine i od moći onih koji se tome suprotstavljaju – veći od javnosti ukoliko su u njoj izoštrenija merila za razlikovanje dobra i zla…“
Rat traje. U glavama koje i te kako kroje sudbinu Srbije.’’
–
Kod nas ima mnogo kapetana, ali malo pravih kapetana. Pravi kapetan tone sa svojim brodom. Tako, bar, ne vodi iz poraza u poraz one koje vodi. Bio on/oni ateista(i) ili teista(i). U svom postu ‘’Čudaci’’ napisao sam da više neću čitati NIN. A pošto sam ‘’oca nacije’’ pominjao i u postu ‘’Peti park’’ i pošto je naredni broj NINa imao na naslovnoj upravo gorepomenutog, rekoh, ajde, pročitaj… I naravno, pogrešio sam. Prvo, na naslovnoj piše ‘’O srpskoj krivici’’ umesto ‘’O svojoj krivici’’ ispod slike ‘’oca’’. A naslov teksta govori da porazima nema kraja.
Ono što je Nataša B. Odalović napisala u svojoj kolumni identično je onome što je ‘’otac nacije’’ napisao u tekstu koji je objavljen u NINu. Suma sumarum svega toga je: ‘’Ko ne razume Guču ne razume Srbiju’’. Ja sam poreklom iz Guče, od mog oca stric je decenijama učestvovao u pripremama Sabora, ovo danas nije isti sabor koji je on za svoga života poznavao. Ja ove ljude koji su, ne znam odakle došli, da predstavljaju i grade Guču uopšte ne razumem. Očigledno ne dolazimo sa istog mesta u svemiru, niti na isto mesto odlazimo. I kao da ne govorimo istim jezikom.
Kakav je to Veliki Sinedrion, navodno pravoslavni? Kakva magija spaja ‘’uglednu’’ bankarku i pisca ‘’povenskih magli’’? Bela ili crna? Ja više neću kupovati NIN, ali stvarno. I dobro znam ko mi je otac a ko deda.
_
Svetislav Basara – ‘’Drvo istorije’’, izdavač ‘’Službeni glasnik’’:
str. 37: ‘’Ka beskonačnom se ne može voljom kroz nužnost, nego samo iz nužnosti kroz volju… Mojoj odluci da pešice pređem na drugu stranu (preko vode, aluzija na Hrista, moj kurziv) suprostavljaju se dve stvari: sumnja u sebe, tim veća što je veća vera u politiku, kulturu, tehnologiju, etc; i prirodni zakoni nametnuti – treba naglasiti – ne prirodom nego tehnologijom… U svetu, a svet je politika, ne događa se zapravo ništa: stvari se samo ponavljaju.’’
str. 38: ‘’Kultura je, u svom najširem značenju, tehnologija ponašanja, nekakvo prilagođavanje, nešto spoljašnje.’’
str 40: ‘’Volja tehnologa strepi pred granicama, volja ličnosti nasrće na sve granice, na sve što se isprečilo na njenom stremljenju ka beskonačnom.’’
str. 159-160:
Pred putnikom se račvaju dva puta. Jedan je širok, svetao, obrasatao lepim rastinjem; drugi je taman, uzan, obrastao trnjem. Logika nalaže da se krene prvim. Ali logika zavodi. Ko ne posluša intuiciju, umesto u Zamak, stiže na ivicu provalije. O tom paradoksalnom izboru Jakob Beme ovako govori: “Onim putem pođi koji je teži; ono što svet radi, ti ne radi. U svim stvarima idi protivno svetu.“
Opasnost se u svojoj latentnoj fazi uvek pokazuje kao spasenje, a užas, pre nego što pokaže pravo lice, nosi privid blaženstva.
Raditi ono što svet radi znači izabrati pogrešnu stranu. Biti deo mase podrazumeva gubitak ličnosti.
Logici se vera čini apsurdnom samo zato što između subjekta i objekta vere nema nikakvog misaonog posredovanja, suvišnog uopstalom, jer smisao vere i jeste ukidanje posredovanja, razdvojenosti i raspolućenosti.
–
Beogradski sindika – “Mi smo ta ekipa“
http://www.youtube.com/watch?v=TRawuu4lSPc
Beogradski sindikat – “Istina Srbije“