Život

 

Mesiću, vratite u život Mihajla Zeca, ne Rimca

BORIS DEŽULOVIĆ

Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece – piše na kraju potresne molbe za pomilovanje koju je Njegovoj Milosti Predsjedniku Republike uz pomoć odvjetničkog ureda Drenški-Lasan sročio zatvorenik kaznionice u Lipovici Siniša Rimac, umirovljeni pukovnik i otac dvoje djece. A uskoro, odaju novinarima njegovi suborci, i trećeg.

“Vratite me u život”, pišu tako ubojica i njegov odvjetnik. Mnogo je vremena uzalud prošlo, pa su čak i odvjetnici lišeni takve vrste opreza. Nekoć, naime, u doba kad je moglo izgledati da tako nešto još uvijek ima neku daleku naznaku smisla, moj bi odvjetnički ured, u ime jednog drugog brižnog oca troje djece, sročio sličnu potresnu molbu.

“Štovani gospodine predsjedniče, svojim radom i odricanjem u teška vremena nisam skrbio samo za obitelj, već sam brojnim donacijama pomagao i Vašoj stranci, HDZ-u. Pa ipak, ni to mi nije uzeto kao olakotna okolnost kad su mi 7. prosinca 1991. u 23 sata na vrata kuće na zagrebačkoj Trešnjevci banuli naoružani pripadnici rezervnog sastava MUP-a: kako vam je vjerojatno poznato, u pokušaju bijega usmrtio me metak iz puške gospodina Siniše Rimca. S obzirom da se upravo ovih dana navršilo osamnaest godina od moje smrti – a ja ni danas ne znam što se kasnije događalo s mojom suprugom Marijom i djecom, osmogodišnjom Gordanom i jedanaestogodišnjim Dušanom, te dvanaestogodišnjom Aleksandrom – te budući da je Republika Hrvatska u međuvremenu postala uređena europska država, a hrvatsko društvo zrelo, demokratsko i neopterećeno prošlošću, nalazim da imam pravo na razumijevanje specifične situacije u kojoj se nalazim, te Vas molim, gospodine Predsjedniče, da me vratite u život”, pisalo bi u toj molbi, koja bi završila efektnom poantom: “Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece.”

 U potpisu, naravno, “Mihajlo Zec, pravomoćno ubijen u Zagrebu 7. prosinca 1991.”.

Imalo bi to, kažem, barem daleku naznaku smisla kad bi skandal s pomilovanjem ubojice Mihajla Zeca i saučesnika u likvidaciji njegove supruge Marije i dvanaestogodišnje kćerke Aleksandre imao ikakve formalno-pravne veze s tim strašnim zločinom, i kad bi skraćivanje njegove kazne za godinu dana predsjedničkom milošću Stipe Mesića – svejedno da li razumijevanjem za osamnaestogodišnjeg ubojicu kojemu su ubili brata, a majku i oca odveli u logor, ili nerazumijevanjem za naslijeđe Aleksandre Zec, službene noćne more Republike Hrvatske – bilo konačni voštani pečat na slučaj koji punih osamnaest godina poput demona prati hrvatsko društvo, danas “zrelo, demokratsko i neopterećeno prošlošću”, da citiram gospodina Mihajla Zeca.

Siniša Rimac, međutim – valja na to podsjetiti – nije osuđen za ubojstvo Mihajla Zeca, njegove supruge i kćerke. Na osam godina zatvora on je osuđen zbog sasvim drugog slučaja, ubojstva Saše Antića, uzgred budi rečeno pripadnika Hrvatske vojske. Zbog likvidacije tri člana obitelji Zec nisu osuđeni ni Rimac, ni Munib Suljić, koji je pucao u malu Aleksandru, ni Igor Mikola i Nebojša Hodak, koji su sudjelovali u “akciji”, ni Tomislav Merčep, njihov ratni zapovjednik. Ukratko, za taj zločin nije odgovarao nitko. Nigdje. Nikad.

Upravo zbog toga, zbog činjenice da su nakon konačne presude Vrhovnog suda iz 1994. ubojice iz pakračkog eskadrona smrti zauvijek slobodni od odgovornosti za ubojstvo Aleksandre Zec, i da više nikada nitko za to neće biti suđen, upravo dakle zbog toga, pa taman samo zbog toga i ni zbog čega drugog, predsjednik Mesić nije smio pomilovati ubojicu Saše Antića. Godina dana Aleksandri Zec ništa ne znači, ali nama živima da – makar nejasnu iluziju pravde, i makar tako utješno malu da je cijela stala u tu jednu godinu. Stipe Mesić dobro zna o čemu je riječ. Nakon što su ubojice intervencijom državnog tužitelja Vladimira Šeksa puštene na slobodu pod izlikom proceduralne greške, tada već kao predsjednik Zastupničkog doma Sabora, Mesić je iz sefa u svom uredu izvadio dokumentaciju s oznakom “državna tajna” i detaljna priznanja članova Merčepove jedinice predao uredniku Globusa Davoru Butkoviću. Od tog Božića 1993., punih šesnaest godina, svi smo znali sve.

“Netko mi je rekao da djevojčici vežem oči”, pisalo je u iskazu Siniše Rimca o događajima te kobne noći, kad su malu Aleksandru i njenu majku doveli na Sljeme, kraj doma Adolfovac. “Uzeo sam komad plahte i kada sam joj zavezao oči rekao sam da ispale samo jedan metak. Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati. Nisam čuo jedan, nego više pucnjeva. Kada sam se okrenuo, curica je ležala na zemlji.” Kako je priznanje potpisao bez advokata, Rimac je umjesto zatvorske kazne dobio osam ordena, uključujući i red Nikole Šubića Zrinjskog za “junački čin u ratu”. “Odličje koje ste primili znak je priznanja”, rekao je tada predsjednik Franjo Tuđman, “ali vas i obvezuje da nastavite onako kako ste to i dosad činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koja sam vam kao državni poglavar u ime Domovine dodijelio.”

 Ubojstvo dvanaestogodišnje djevojčice i njenih roditelja – nikad kažnjeno i pored toga što se precizno znaju i vrijeme, i mjesto, i počinitelji, i okolnosti, i što uz detaljna priznanja u policijskim arhivima postoje i iskazi svjedoka, i forenzički dokazi, vještačenja vlakana Aleksandrine odjeće, i kombija kojim je odvezena, i oružja kojim je ubijena – postalo je tako najtamnijom mrljom Domovinskog rata i domovinskog poraća, amblemom Naše krivnje: počinjeno je s povjerenjem koje je “državni poglavar” ubojicama dodijelio “u ime Domovine”, dakle u naše ime, ubojice su oslobođene “u ime Republike Hrvatske”, dakle u naše ime, u naše su ime i unapređivani i odlikovani, u naše ime i pomilovani, iz našeg su džepa plaćeni, iz naše slobode slobodni. Svih ovih godina svi o tome znaju sve, i gotovo nitko nije povukao svoj potpis. Ni pod pomilovanje, ni pod odlikovanje, ni pod penzije, ni pod plaće, ni pod unapređenja, ni pod presude, ni pod ubojstva. Ta godina dana, za koliko je Stipe Mesić osuđenom ubojici smanjio kaznu od osam godina zatvora – cinici bi rekli, za svaki orden po godinu dana – računaju se u naš udio u tome: udio u slobodi Siniše Rimca. Spavajte stoga mirno, na čelu sa svojim bivšim predsjednikom, jer ta sloboda – za koju ste se borili one ledene noći, pucajući čovjeku u leđa i vezujući njegovoj ustravljenoj kćerki prljavu krpu preko plačnih očiju – trajat će, strogo tehnički, samo godinu dana. I što je najbolje, stvar je potpuno legalna: molbu za pomilovanje, za razliku od priznanja, Siniša Rimac sastavio je u prisustvu odvjetnika. Zaslužite stoga Rimčevo odlikovanje, odvratite zajedno s njim pogled od onog Hoeckler und Kocha prislonjenog na potiljak dvanaestogodišnje djevojčice, začepite uši i mislite, kao i on, na svoju obitelj i svoju kćerku. Brzo će proći. Poslije toga, slobodni i od ubojičine slobode, “vratite se u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece”.

“Pomilovanje koje ste primili znak je priznanja”, pisalo je, opravdano slutim, u Mesićevu obrazloženju pomilovanja samozatajnog zatvorenika i brižnog oca, “ali vas i obvezuju da nastavite onako kako ste to i dosad činili, zasluživši to pomilovanje, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koja sam vam kao državni poglavar u ime Domovine dodijelio.” Vrijeme je pažljivo odabrano: dobili smo novog predsjednika, uljuđenog i pristojnog, pa će nam i Rimčeva sloboda biti takva. Radosno će je s nama dijeliti i njegovi nekadašnji suborci, i njihov nekadašnji zapovjednik Tomislav Merčep, i njihov nekadašnji ministar Ivan Vekić, i nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković, i nekadašnji državni tužitelj Vladimir Šeks. I nekadašnji predsjednik Stjepan Mesić. U toj uljuđenoj i pristojnoj Hrvatskoj predsjedničku milost nikad neće dočekati otmičar djece, jer je mafijaš, i jer je uljuđena i pristojna Hrvatska strašno gnjevna na mafijaše, ali ubojice srpske djece hoće, jer za njihovu slobodu u uljuđenoj i pristojnoj Hrvatskoj nema gnjeva.

 Je li, najzad, takva država vrijedila života jedne dvanaestogodišnje djevojčice?

 Naravno da jest. Kako bi rekao Vrhovnik – “Sve za Domovinu, Domovinu nizašto”.

Jebi se, državo, jebi se, Domovino.

Globus, 19.01.2010.

—-

Pismo iz Australije

HARIZ HALILOVIĆ

Dragi Ljubomire,

Zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15.1.2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ – punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti – poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti – to nisam ni ja znao, Ljubo – nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio. I sam znaš, Ljubo, da si s četrnaest godina ipak još podobro manji od svih odraslih. U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu – uz to još stotinjak mojih školskih drugova, stotinjak komšija, stotinjak ljudi koje sam redovno sretao u prolazu, stotinjak onih koji su znali čiji sam ja „mali“… Evo ti slike naših imena iz Potočara, a ima nas i mimo prezimena Halilović; vidi pod Sulejmanović, Zukanović, Mustafić, Bečić, Salihović… Mnogi od ovih na listi bi ti sve ovo mogli opisati puno bolje od mene, jer je među njima bilo i pisaca i pjesnika i boema, onih koji su za života još ponešto stigli postići, i onih koji su o tome tek stigli sniti. Sad je na meni da i u njihovo ime govorim, da se i u njihovo ime zahvalim ljudima kao što si ti, Ljubo. Zahvaljujem ti što si, prije svega, čovjek u onom najhumanijem smislu, što razumiješ i suosjećaš. I što ne šutiš. I što nisi šutio! Znam da ni tebi, s pravom, moji mrvi ne daju mira, a ja na takav mir i nemam pravo. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu. I onda osjetiš da si jedino ovdje među svojima, skroz svoj. I još ću ti reći, Ljubo, da sam jedino preživio zbog toga što sam se, kao jedan od rijetkih iz moje šire familije, u vrijeme ubijanja Srebrenice zatekao daleko od našeg podrinjskog zavičaja u istočnoj Bosni (tik uz zapadnu Srbiju). A nakon što mi je jula 1995. ubijen zavičaj, nisam se više imao gdje (a pogotovo kome) ni vratiti, pa sam zato i otišao što dalje od istočne Bosne i zapadne Srbije, do onih „ničijih“, koji s tim „našim“ ratom nisu imali ništa, onih Aboridžana koje pominješ u svom tekstu. Sad s njima, a i s raznim drugim „narodima“ i „narodnostima“, dijelim avlijske ograde; jest da je sve bez bratstva i jedinstva, ali zato uz međusobno poštovanje i civilizirano odstojanje: good morning za good morning.

 A kad se jutrima, gledajući u nedogled okeana, sjetim rodnog Podrinja (a Podrinje je vazda bilo s obje strane Drine), sjetim se i VBR-ova, onih „ognjeva“ i „orkana“, na koje smo nekad bili ponosni i u njima gledali oličenje našeg bratsva i jedinstva, dok se „naša JNA“ kurčila na razno-raznim vojnim paradama svih onih davnih dvadeset-i-drugih decembara i dvadeset-i-petih majeva. E, ti su isti VBR-ovi, Ljubo, još pod istim oznakama, postavljeni na platou planine Tare, iz tvoje države, s tvoje strane Drine, palili i žarili moj zavičaj i ubijali moju rodbinu u mojoj zemlji. Ti „ognjevi“ i „orkani“ su do temelja (i mimo temelja) srušili i spržili i moju rodnu kuću. Sve se ovo dešavalo „legalno“, iz pozicije tvoje države, u po bijela dana – danima, sedmicama, mjesecima i godinama – i o tome znaju svi oni s tvoje strane Drine koji nemaju selektivnu amneziju zbog razloga raznoraznih. Ja znam da im ti pokušavaš probuditi potisnuta sjećanja. Ti i tvoje kolege s Peščanika (i ostali miroljupci) ste kolektivna savjest i obraz države i naroda s te strane Drine, ono ljudsko što još valja i što je uvijek valjalo tamo.

 Zato ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio – ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima. Kamo sreće da je bilo više ljubomira, ne samo po imenu nego i po ubjeđenju, poput tebe, tamo „kod tebe“; ja ti onda ne bih nikad imao potrebe sve ovo ni pisati i puno bi ljudi bilo sretnije, pogotovo s moje strane Drine. I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesim (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Oboje „Beograđani“, radili su kao sociolozi i referenti u Općini, skućili se brzo i zajedno zavoljeli Srebrenicu. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan. Nadin Omer je jedini preživjeli muškarac iz tog dijela moje rodbine. Ne znam gdje li su danas, ni Omer, ni snaha Nada. Nažalost, puno nas je lakše nabrojati žive nego pobijene, a i ovo što nas je živo razbacani smo diljem ove nesretne planete, često više i ne znajući jedni za druge. Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k’o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu ! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili – ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima – i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića! Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi! Srdačno te pozdravljam!

 Hariz Halilović je socijalni antropolog pri School of Philosophy, Anthropology and Social Inquiry, The University of Melbourne.

Peščanik.net, 19.01.2010.

2 Responses to Život

  1. […] Почетком године написао сам у Новој српској десници (НОВА СРПСКА ДЕСНИЦA) да, без обзира што је у Западној Европи проглашен крах мултикултуралног модела, ми у нашој држави и нашем региону не смемо одустати од тог модела, наше околности су другачије од оних у Британији, Немачкој и Француској (Дахије (ни)су Срби и ПРЕДЛОГ ЗА РЕШАВАЊЕ СТАТУСА КОСМЕТА). Надам се да ће Двери донети нову политику, и сви ми заједно са Двери. У овом случају није све до добре воље српске стране, нити је лако да се дође до јединствене политике унутар српске стране (Povorka, poruka, pouka) јер су разлике између српских десничара и левичара велике што се тиче сагледавања даље и ближе прошлости (Sredina), велике попут разлика између православаца, католика и муслимана (Život).  […]

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: