Оставка!

Дневни лист  Press  – 146. дан:

Тражимо оставку министра трговине зато што је на платном списку Делта холдинга.

Дневни лист Press – 26. дан:

Тражимо оставку председника ФК Црвена Звезда зато што је најодговорнији, како је и сам признао, за даље пропадање клуба.

6 Responses to Оставка!

  1. Varagić Nikola каже:

    Comedia non finita est

    Petar Popović

    Leto nije mrtva sezona bez obzira što nema „Farme“, „Brata“ i ostalih „grandomanizacija“. Stvar spasava Zvezda sa svojim vođstvom. Nekad se pevalo: „Sve što smo želeli i sve što smo hteli, nama su dali crveno-beli“. Sada svi mogu da prate svakodnevni dinamičan zabavni program u kojem se obavlja devastacija onoga što je Crvena zvezda nekad bila i značila i davala.

    Kad je Lukićeva Zvezda u pitanju, najbolji vicevi uopšte nisu smešni.

    Kakav paradoks: umesto da se raduju prolasku svojih ljubimaca u sledeće kolo evropskog takmičenja, preostalim zvezdašima srce greje ostavka šefa stručnog štaba. Ispada da je Zvezda debaklom pobedila! Jedino je tako mogla da se reši najgoreg trenera u svojoj burnoj i sve tužnijoj istoriji. Time sama sapunica gubi jer su taj pedagog i njegova ekipa bili nepresušan izvor sprdnje. Da tamo ima časti, ostavku bi podneli svi akteri nemoralnog instaliranja i podržavanja tog osvedočeno kratkodahog „stručnjaka“. Još u prošlom mandatu, pre nekoliko godina, videlo se da nema znanja ni autoriteta neophodnog za vođenje tima sa ozbiljnijim ambicijama. Dok ga menja – čuj – „vojnik kluba“, koji zagledan u budućnost nikako da vidi današnjicu, nameće se pitanje ko će, kada i pred kim da odgovara za upravo kreiran sportski i finansijski krah?

    Nestručnost i bahato ponašanje pojedinaca toliko su ozbiljni da izazivaju smeh. Letos je ozvaničena najskuplja Zvezdina investicija. Usred prelaznog roka Predsednik je dres sa brojem 12 predao delijama, ne zvezdašima. Anonimni delija je skuplji od bilo kog igrača koji je od marta 1945. nosio crveno-beli dres. Neka neko izračuna koliko koštaju sve kazne, koliko je međunarodnih i domaćih utakmica odigrano na praznom stadionu, koliko ljudi je zauvek pobeglo, a koliko njih je rešilo da nikad ne dođe na utakmicu – sve zbog negativaca koji se skrivaju iza kulta delija. Za očekivati je da Predsednik, kad se već onako hrabro, stručno i uspešno oprobao na klupi, uskoro ubaci nekog sa brojem 12 u jalov, inače po sudu trenera u letnjem periodu „najbolji tim na Balkanu“.

    I umesto da prekine sa smešnim obaveštenjima, deadresiranjem istine, bednom demagogijom i praznim obećanjima, Izbavitelj se zbog ličnog samoljublja, vlastoljublja i samoreklamerstva, trudi da ubedi javnost kako je sav taj mulj u koji je Zvezda spuštena zapravo lekovit.

    Svojom mrziteljskom politikom oduzeo je jednoj generaciji titulu, a istovremeno sebe, onako uzgred, proizveo u zvezdinog besmrtnika. Okuražen savetnicima koji su uspešno likvidirali jedan trofejni crveno-beli klub, spreman je da preuzme svaku odgovornost zbog koje će neko drugi platiti. Da bi izgledao viši, celu zvezdinu istoriju i višedecenijsko gospodstvo stavlja pod svoje noge.

    Vreme radi za takvog lidera – biće još neuspeha. Onaj duhoviti Ninus Nestorović bi sigurno rekao: „Zvezda nikad nije bolje stajala, jedino joj slabo ide“.

    Crvena zvezda ne propada tek tako. To je posledica proverenog sistema.

    Komedija još nije okončana. Traje.

    http://www.blic.rs/Komentar/En-Passant/202105/Comedia-non-finita-est

  2. Varagić Nikola каже:

    SLOBODAN RELJIĆ:

    TUŽNI SLUČAJ SELEKTORA ANTIĆA I GOSPODARA KARADŽIĆA

    sreda, 11 avgust 2010

    Naspram čoveka kome je dalo da trenira i Real, i Barselonu, i Atletiko Madrid, stoji „mag“ koga je u fudbal „instaliralo“ svojevremeno preko opštinskih komiteta.

    Danima se čudim kako neko može tako besramno, cinično i nelogično, a potpuno javno da optužuje čoveka čiji je rad uglavnom javan, odnosno jedan od najjavnijih u ovoj zemlji, a da javnost ćuti. Pitam se: postoji li uopšte više javnost u ovoj zemlji? Ili smo mi toliko preparirani, onemoćali, zasićeni, smoreni, ubijeni, „hipnotisani“, paralisani, dehumanizovani da nam i potencijalna mogućnost da „imamo javnost“ smeta kao sovi dnevna svetlost? Jedva čekamo da se smrači, manje bole oči. To je nama naša „demokratura“ dala?! Jesmo li se za to borili? Da, i meni pitanje zvuči kao kad su ono neautentični Titovi „borci“ nemušto protestvovali protiv „kvarenja revolucije“, a kao ljudi koji su „krvarili za našu stvar“. Ali imam utisak da sve više ljudi misli da ono nije suvišno.

    Elem, naš selektor fudbalske reprezentacije je na kraju jedne od onih „traumatičnih“ utakmica u Južnoj Africi utrčao u teren i opsovao sudiju, što u nekom smislu spada u deo njegovog posla (takvi primeri nisu nešto čim se profesionalac hvali, nisu ni nepoznati, a nipošto nisu razlog za ekskomunikaciju), a FIFA ga je kaznila sa četiri utakmice zabrane da sedi na klupi pored aut-linije, što je možda mnogo, ali spada u moguće odluke takve organizacije. Može o tome da se raspravlja (i treba!), ali valjda nema sumnje da je Radomir Antić to učinio kao „jedan od nas“ i da bi 90 odsto nas reklo tom čoveku u tom trenutku, nešto.

    U onih 10 odsto izgleda spada predsednik FSS i neki njegovi dopredsednici iz Izvršnog odbora iste nevladine organizacije jer oni ne samo što ne drže do toga što se njihov opunomoćeni izabranik srčano borio za reprezentaciju, Savez, državu nego su jedva dočekali to što se on „okliznuo“ da sad mogu na miru i mnogo lakše da urade ono što valjda odavno planiraju: da uklone čoveka koji ima rezultate, ali i smeta. Baš zato i smeta. Otelo se to. A sad se „operacija likvidacije“ izvodi naočigled miliona (zainteresovanih) građana. Nije poznato kakva je u tome uloga naše agilne ministarke sporta, Snežane Samardžić-Marković. Možda se ona, koja je toliko podržavala „naše reprezentativce“ dok su dobijali, povukla „u zavetrinu“? Možda? Jer, ima i to: dok su „čistke“ u toku, ako ne udaraju na njihove ljude, političari se najradije sklone. Posle će opet da se „prišljamče“ ako rezultata bude, a ako stvari krenu po lošem, naši političari onda poštuju autonomiju sportskih organizacija.

    ISKRENA BRIGA Naravno, nikom u Srbiji ko to gleda i ne pada na pamet da je stav Tomislava Karadžića posledica „iskrene brige“ ovlašćenih organa Saveza za što efikasnije nastupe fudbalske reprezentacije u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Jer očigledno nije!

    Da jeste, Savez bi učinio sve da selektor koji je, bez sumnje, uspešno vodio „naše orlove“ (ovde nećemo uzimati kao činjenicu nekritična očekivanja svih nas kao navijača), što pre napravi plan kako da se stvore maksimalni uslovi da se naš tim domogne završnih takmičenja „za Evropu“. „Za Evropu“, pa to inače zvuči kao prioritet prioriteta. Nešto kao „Koridor 10“!

    Da jeste, ne bi nas predsednik zamajavao veštinom vaspitača dece vrtića „Leptirić šareni“ na ekskurziji, a pred spavanje pitomaca. „Sada smo okrenuti utakmici sa Grčkom“, kao „brižni domaćin“ gudi gospodar Karadžić u utorak (10. avgust), ali… „Ali u četvrtak (12. avgust) moramo da stavimo tačku na to pitanje i krenemo dalje u novi kvalifikacioni ciklus“, progovara u sledećem sekundu iz njega “neukrotivi Napoleon”. Ne, nisu „oni“ razmišljali o novom imenu selektora, ali neće im trebati mnogo da nađu „pravog čoveka“. Govori nam kao ovcama u toru jer se iz Saveza uvek tako govori.

    Ne kaže gospodar naše fudbalske budućnosti da li tu negde na vidiku ima čovek „bolji od Antića“, jer valjda bi to za Savez „koji želi dobro našem fudbalu“ bio jedini valjan razlog i da razmišlja o promeni, a ne da čitavu stvar drži nedeljama nad ambisom da bi iscrpljena javnost rekla: dobro, možda je bolje da ga promene. Ako se ne slažu, onda…

    Ali situacija je za javnost više nego jasna: naspram čoveka koji je bio sasvim dobar fudbaler i koji je postao vrhunski trener te mu je dalo da trenira i Real, i Barselonu, i Atletiko Madrid; ako je nekom bitno, stoji „mag“ koji je kao mali, izvesno, imao dve leve noge, pa ga je u fudbal „instaliralo“, svojevremeno, preko opštinskih komiteta, a kad je stigao kapitalizam taj čovek se „lepo“ i tada snašao, kao što se snašao i u „procesu privatizacije“, sudeći po detalju iz biografije da je od “1989. godine vlasnik privatnog preduzeća“. (Naravno, nije trenutak da se raspreda o „našoj privatizaciji“ i kakva je to vrsta snalaženja bila. I svaki čovek je po zakonu nevin, dok se ne dao Bog, ne bi utvrdilo… Kao što se utvrdilo za prethodnog predsednika Saveza. Ne, to svakako nije način razgovora.)

    NAROD SE NE PITA Ali sad, eto, kako su ovom trenu podeljene karte, ispada da je Tomislav Karadžić mnogo važniji „stručnjak za naš fudbal“ nego Radomir Antić. Nekako ispada da to ne misle samo gospodar Karadžić i njegovi doglavnici nego da na to iznenadno otkriće nema prigovora ni čitava srpska fudbalska javnost, koja je, priznaćete, poprilično široka – ni jedna partija nema toliki auditorijum. A pitanje selektora „našeg nacionalnog tima“ je pitanje za koje se, pošteno rečeno, interesuje i više i kompetentnije veći broj građana ove zemlje nego za donošenje budžeta.

    Da li je moguće da hrabri predsednik FSS, koji se ne hvališe da je u rodu s reformatorom našeg pravopisa, veruje da bi na bilo kakvom referendumu u ovoj konkurenciji, za dobrobit naše najvažnije igre, srpski narod pred dilemom Antić ili Karadžić izabrao njega? Naravno da Tomislav Karadžić nije tako naivan čovek. Naprotiv, on samo kao i svi koji u ovoj zemlji vode neke institucije, a dovelo ih je tu nekom političko-finansijskom linijom, zna da se „narod“ ništa ne pita. Nije važan narod, kao što u ono vreme kad je Karadžić stasavao za ovaj posao nije bila važna „baza“. Na kraju, nisu tu važni ni igrači, jer, kad su se oni listom izjasnili za „svog selektora“, gospodar našeg fudbala je, a bez nekog osećaja za značaj te činjenice i očigledno bez nekog uzbuđenja, saopštio da se „igrači pitaju na terenu“. Mogu da pasu na „zelenom tepihu“ dok Izvršni odbor, taj Pantenon nad građanima, nad javnošću, nad igračima, nad „ljubiteljima fudbalske igre“ ne kaže „poslednju reč“.

    Svako ko za ovo optužuje Karadžića, uveliko greši. Karadžić nikad ne bi ni bio to što jeste da nema tu „sposobnost“ da na vreme ukloni čoveka koji bi mogao da ugrozi primat njegove grupe. Mnogi drugi koji su sa njim, i sa ekipom iz sadašnjeg Izvršnog odbora, a „u vremena ona“ upravljali „našim fudbalom“, sada žive prevremene penzionerske dane ili su morali da se povuku na „manje privlačne poslove“. Samo „najsposobniji“ upravljaju „našim fudbalom“ do sudnjeg dana. Konkurencija je to, svetska. Valuta, takođe.

    U stvari, ovde se pre radi o društvenoj odgovornosti ljudi koji na način uobičajen u ovom društvu dobiju istaknute uloge i pune kase nego što je reč o „slučajnom prolazniku“ koji se zove Tomislav Karadžić. Zar ovo nije ono isto društvo čiji su izabranici u kriznoj situaciji poslali generale u rat, da bi ih posle „novi izabranici“ slavodobitno slali u ad-hok oformljen sud u Hagu, čije su presude mogli unapred pretpostaviti i oni koji nikad ni tramvajem nisu prošli pored Pravnog fakulteta. Dobro, ako je to ovo društvo moralo – malo je to društvo, i nejako, ali nije moralo da sve svoje „loše želje“ i „nepravedne namere“ nemoralno utrapi tim ljudima. Kako ćemo, a nismo mi ti koji stvaraju istoriju, od nekih naših generala budućih generacija tražiti da „postupe po naređenju“. Može biti da će nas na tim suđenjima u Haškom tribunalu, zaista, da nauče „kako se treba ponašati u savremenim ratovima“, ali bar 185 država u svetu neće proći taj kurs i ponašaće se „na stari način“. Kao što smo imali priliku da vidimo da je to moguće kad su nas „najcivilizovanije zemlje sveta“, ne baš po priručniku haških sudija, bombardovale 2000. godine. Ne mislimo o tome.

    OVO JE TO DRUŠTVO Ili, pogledajmo malo i drugu sferu. Nije li ovo isto ono društvo kojem je u jednom trenutku bilo objašnjeno da je za „naše dobro“ najbolje da odmah, odmah, likvidiramo sve naše banke, a da se lepo predamo u ruke „najsigurnijih“ institucija na svetu koje će nas opsluživati bolje nego što opslužuju sebe? Nije li ovo isto ono društvo koje ima Vladu koja više veruje MMF i Svetskoj banci nego sebi, a ipak govori kako ima „ozbiljnu državu“?

    Nije li ovo isto ono društvo u kome je jedan ministar, doduše i potpredsednik Vlade, uspeo da provuče kroz Narodnu skupštinu (najviše zakonodavno telo, ej!) zakon, a da bi se obračunao s jednim izdavačem jednog tabloida? Privatna stvar, takoreći. Nije li ovo isto ono društvo u kome je reforma nezavisnog sudstva, na očigled svih, sprovedena kao partijski pogrom nad neposlušnicima, a to se dešava u višepartijskom sistemu i uz otvoreni pritisak evropskih institucija koje znaju da budu blagonaklone prema „proevropskim vladama“, ali, i kad tako zažmure na oba oka, imaju neku granicu? Nečega se i imperijalni umovi postide!

    Nije li ovo društvo ono koje se „kune“ u poljoprivredu, a onda subvencije daje italijanskom proizvođaču automobila i ne nađe para da održava postojeći sistem protivgradne zaštite; i ne samo da ga ne održava nego ga i „sa svom moralnom i materijalnom odgovornošću“ rastura; a kad led „veličine jajeta“ polomi „seljačku muku“, predsednik Vlade zalaže sav svoj autoritet i na trenu daje svečanu obavezu da će se tu nešto uraditi. Svako od nas već može zamisliti i šta će se uraditi. Pustiće i sledeće ledene oblake nad nezaštićene njive. A sistem će se rasturiti do kraja i u paramparčad.

    Tako da to moje čuđenje, dok gledam sa milionima Srba ljubitelja i poznavalaca fudbalske igre, šta rade jednom uspešnom selektoru nacionalnog tima jeste tek „Pavlovljev refleks“ koji još nije iščezao, iako odavno postoje svi društveni razlozi da se on zatre u korenu. Čemu se čudimo? Ima li iko među nama ko misli da će se tom Karadžiću „nešto desiti“ ako se reprezentacija opet raspadne, kao što je bivalo, te nam sve pođe na gore? Pa, nema. Reći ću ono što svi znamo: biće krivi igrači, navijači i taj nesrećni selektor koga će oterati kao psa. Biće kriva i „loša vremena“! A Savez? Savez će hitno zasedati da „donese mere“ za hitno spašavanje našeg fudbala. Kad se 2012. godine sastane Skupština zapodenuće se „ozbiljne rasprave“ o stanju, ali će „na čelo organizacije“, da bi se konsolidacija obavila što pre jer „pet je do dvanaest“, biti izabran ili sadašnji predsednik ili neko od „iskusnih fudbalskih poslenika“ koji sada podržava predsednika u obračunu sa selektorom čiji je zvanično najveći greh što neće moći sedeti pored aut-linije i ustati tri-četiri puta za 90 minuta i „dodatno vreme“ pa lično viknuti: “Napred, moramo malo više napred!“ Ako bi on to, recimo, sa tribina javio mobilnim telefonom svom zameniku, to ne bi bilo to! Apsolutno! To što igrači misle da bi „to, ipak, bilo to“, dečja je mašta. Deco, kad vam čika-Toma kaže da to „sigurno ne bi bilo to“, najbolje vam je da verujete. Jer čika-Toma ne voli „neverne Tome“. Pa vi razmislite.

    http://www.slobodanjovanovic.com

  3. Varagić Nikola каже:

    BEOGRAD 19. 08. 2010

    PRESS

    Komentar dana

    Milan Grujić

    Procedura

    Prilično nekonvencionalno ponašanje ministara polako postaje jedna od uočljivijih karakteristika Cvetkovićeve vlade.

    U celom procesu, međutim, ima malo novih i kvalitetnih ideja, a mnogo više muljanja proisteklog iz želje da se prekorače ovlašćenja i određene stvari stave pod kontrolu, ali i pomalo smešnih sitnih dečjih laži i podvala, kako bi se stvarnost prikazala drugačijom. Sjajan primer za poslednju stvar je jučerašnje izvođenje jednog bagera na praznu livadu i pobadanje 10-ak kočića, kako bi ministar za infrastrukturu opravdao dvonedeljne najave o početku radova na 12 kilometara dugoj deonici Ub – Lajkovac.
    Ono što je, međutim, daleko opasnije od Mrkonjićevih dečjih radosti su pokušaji pojedinih ministara da kršenjem Ustava, zakona ili procedura, isposluju štošta ispod žita za svoju ili koalicionu političku opciju. Tako su doneti neustavni zakoni o informisanju, elektronskim komunikacijama i Agenciji za borbu protiv korupcije, ali i izvršena sasvim interesantna reforma pravosuđa, čije su poslednje epizode pokazale očiglednu partijsku kontrolu nad sistemom.

    Kakav je tek problem napravilo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, koje je usred izbornog procesa za manjinske savete promenilo proceduru! Pa je jedino za bošnjački savet ustanovljeno pravilo dvotrećinskog prisustva izabranih delegata kako bi konstitutivna sednica bila validna.

    Suština ove naizgled benigne stvari je pokušaj da se muftija Muamer Zukorlić, inače pobednik izbora, po svaku cenu onemogući da upravlja savetom. Srbija nije dugo čekala na reakciju Zukorlićevih pristalica, koja je očekivano bila više nego preterana, pa su mediji danima izveštavali o zahtevima za autonomiju Sandžaka, da bi sve kulminiralo jučerašnjim paljenjem zastave države Srbije u Novom Pazaru.

    Problem koji je u ovom slučaju Srbiji napravilo Ministarstvo Svetozara Čiplića, a u ime vlasti, naravno, daleko prevazilazi gorepomenuta slična iskakanja iz demokratske procedure. Na Sandžaku su Čiplićevom dečjom igrom probuđeni nacionalni duhovi, a Srbi i Bošnjaci, za sada, srećom, gađaju jedni druge samo već poznatim masovnim grobnicama. Ostavka Čiplića bi u ovom slučaju bilo neminovno zamagljivanje stvari, ali bi neko ko ovo sve gleda sa balkona trebalo konačno dobro da se zamisli.

    Milan Grujić

Постави коментар