Milan M. Ćirković
|
|
Mnogo buke oko nepotrebne hipoteze? |
… Čemu cela uzbuna i “frka” oko Hokingove nove knjige? Kakve posledice popularizacija odavno poznate istine može imati po odnos nauke i religije? Odgovor na prvo pitanje je očigledno u domenu onoga što se zove teško prevodivom, ali veoma često korišćenom, engleskom reči hype (Random House Webster navodi kao drugo značenje “to create interest in by flamboyant or dramatic methods; promote or publicize showily.” Ovo savršeno opisuje ne samo promotivnu strategiju Hokingovog izdavača – i koautora Mlodinova, jer sam Hoking iz očiglednih razloga ne učestvuje u tome – već i velikog dela reakcija javnosti.) Prašina se podiže oko svakog kontakta nauke i religije iz mnogo razloga: zato što publika očekuje konflikt i sukob, pa se raspaljuju navijačke niske strasti, zato što realna filozofija nauke i filozofija religije nisu stvari koje se uče u školi (nažalost, u poređenju sa gomilom bespotrebne faktografije koja se doista uči, od doba kad je Branislav Nušić pisao svoju autobiografiju, gde ima sjajnih komentara o školskom kurikulumu, baš kao i danas), a još manje na televiziji, zato što, paradoksalno, religije tokom poslednjih stotinak godina jačaju paralelno sa neslućenim razvojem nauke i tehnologije, itd. I za očekivati je da će medijski prikazi svakog takvog kontakta biti predramatizovati i preuveličani – ozbiljna i racionalna debata je po mnogo čemu neprihvatljiva za postmoderni mentalitet savremenih medija, gde se Hajdeger i Derida doduše ne čitaju, ali se njihove doktrine itekako žive (za razliku od onih benignijih i korisnijih učenja Bertranda Rasela ili Karla Popera).
Posledice po odnos nauke i religije mogu biti značajne ukoliko se stvari razumeju na pravi način. Dobro je utvrditi i naglasiti posredstvom jednog bestselera staru istinu da su fizika i kosmologija nezavisne od bilo kakve religijske koncepcije. Stari kosmološki argument i srodni “argument iz prvog uzroka” za postojanje božanstva se definitivno mogu smatrati odbačenim – fizika i kosmologija se ne mogu upotrebiti za dokazivanje postojanja božanstva išta više nego što se mogu upotrebiti za dokazivanje da je Leonardo da Vinči bolji slikar od Milića od Mačve (ili obratno). Po identičnoj logici, valja uvideti da je odavno obesmišljena scijentistička ideja da se fizika i kosmologija mogu upotrebiti za dokazivanje nepostojanja božanstva, odnosno bilo koje ateističke koncepcije. Ovo gotovo uznemirujuće trivijalno opažanje nas vodi direktno ka onome što je srž ne samo najadekvatnijeg, već i praktički najvažnijeg modela odnosa nauke i religije, a to je Guldov NOMA pristup (od engl. Non-Overlapping MagisteriA). Krajnje pojednostavljeno, on govori da nauka i religija nisu u sukobu jer se bave nepreklapajućim oblastima i temeljno različitim vrstama iskaza; dok se nauka bavi deskriptivnim, religija se bavi preskriptivnim iskazima. Nauka objašnjava materijalni svet oko nas, dok se religija bavi moralnim načelima i ljudskim vrednostima. Pokušajima da se granica pređe sa bilo koje od dve strane valja se odupreti, ne samo zbog toga što nam istorija jasno kazuje da je to uvek imalo loše, često tragične posledice, već još više zbog budućnosti.
Mnogo pre Gulda, Dejvid Hjum je u 18. veku razumeo (a Džordž Mur početkom 20. veka i formalno pokazao) kako se sa jednog ne može preći na drugo: nikakva zamisliva količina znanja o svetu ne može nam reći kako treba da se ponašamo ili koji je etički sistem ispravan. Pokušaj da se to ipak uradi nosi i posebno ime: naturalistička greška (engl. naturalistic fallacy). Protivnici NOMA pristupa smatraju da pod određenim uslovima naturalistička greška nije greška već ispravno rasuđivanje – kad ih pritisnete da kažu koji su to tačno uslovi, obično nema jasnog odgovora. U takvoj situaciji, čini se mudro držati se hjumovske tradicije i reći (ne samo metaforički!) “bobu bob, a popu pop”.
Daleko najjači argument u prilog NOMA pristupu je onaj pragmatični. Mi živimo u verovatno najrizičnijem periodu u svih 200-300 hiljada godina postojanja ljudske vrste, a svi su izgledi da ćemo se tokom 21. veka suočiti sa daleko većim globalnim katastrofičkim rizicima. Upravo je Stiven Hoking u svojim mnogobrojnim istupanjima, recimo u čuvenom intervjuu Daily Telegraph-u iz leta 2001. godine, naglašavao veličinu ovih egzistencijalnih rizika sa kojima se suočavamo. Najveći deo opasnosti koje prete izumiranjem čovečanstva potiče iz veštački izazvanih procesa, kao što su antropogeničke klimatske promene, zloupotreba biotehnologije, ili zloupotrebe onih tehnologija kojima ćemo ovladati u najskorijoj budućnosti, kao što je nanotehnologija. Da bismo se odbranili od ovih stravičnih pretnji, potreban je, pored mnogo rada, i istinski minimalni konsenzus i saradnja svih sfera ljudske delatnosti, među kojima je religija jedna od istorijski i društveno najvažnijih. Vođe svih velikih etabliranih religija se sami nalaze na udaru fundamentalističkih, milenarističkih i drugih ekstremnih grupa unutar svojih konfesija – a upravo na ove potonje, poput japanske sekte Aum Shinrikyo, stručnjaci za nuklearni i bioterorizam ukazuju kao na najverovatnije pokretače mogućeg visokotehnološkog armagedona. Stoga je saradnja sekularnih vlasti i verskih lidera (kao uostalom, i okupljanje naučnika, umetnika, sportista i svih drugih koji mogu dati doprinos sprečavanju destrukcije) na borbi protiv fundamentalizma i ekstremizma svake vrste nužnost – a nikako luksuz. A dijalog neophodan za ovu saradnju najbolje se, očigledno, ostvaruje u okviru NOMA pristupa.
I da zaključim: Hokingova nova knjiga ne predstavlja značajan korak u razumevanju porekla materijalnog sveta i njegovih osobina, ali može – pod uslovom da bude pravilno shvaćena – predstavljati veliki korak u približavanju fascinantnog sveta savremene fizike i kosmologije prosečnom čitaocu. Još veća dobrobit od nje će biti ako zaista skrene pažnju na ono što znamo već (najmanje) dva veka – da Bogu u prirodnim naukama nema mesta. Ukoliko nešto tako trivijalno istinito predstavlja senzaciju, to ukazuje jedino na zabrinjavajuće stanje globalne (anti)intelektualne kulture. Kao i u brojnim drugim slučajevima kontroverznih knjiga, i Veliki dizajn nam manje nudi prozor u novi svet, a mnogo više – ogledalo.
Uskoro u prevodu Milana M. Ćirkovića: Global Catastrophic Risks, priredili Nick Bostrom i Milan M. Ćirković i Neobične teorije materije i svetlosti, Ričarda Fejmana.
Peščanik.net, 07.10.2010.
ceo tekst:
http://www.pescanik.net/content/view/5734/1083/
—–
април 6, 2008
Наука о генима доказује да међу људским расама нема биолошких разлика, ова наука доказује да су припадници свих раса подједнако људи.
На културном и религиозном плану разлике између раса постоје. Европска и арапска култура разликују се, хришћанство и будизам немају исти поглед на човека, живот и смрт. Није исто ако неко Бога тражи у себи и, ако га тражи, да га тражи свуда осим у себи. Није исто да ли Бог има људски лик или је човек случајност. Такође, није исто ни то да ли се живот схвата као један једини, а смрт као повратак у ништа (а не у Ништа/Празнину која је све само не ништа/празна), или се живот схвата кроз спознају о пролазности и вечности истовремено, кроз Исто и Друго, Једно и мноштво, претке и потомке.
Некад су компромиси нужност а склоност ка компромисима врлина, а некада је обрнуто. Човек мора бити бескомпромисан али и склон компромисама. Са једне стране, ”савршенство се крије у разликама”, а са друге стране, неке разлике суштински деле, јер се неке разлике не могу премостити. ”Зло се мора уништавати… Добро није Бог…” (Лав Шестов)
Тешко је доћи до једне светске религије и једне светске владе. Свет се налази на великој историjској и епохалној прекретници, еонској. Шта је истина – човек у ”рђавој бесконачности” ”асоцијативних токова” у којој ”све тече” са ”вечним враћањем истог” или са могућношћу ”понављања” – материјализовајући се кроз ”инкаранције” од који свака доноси ”непоновљиве личности”, путем ”предестинација”, карми и дарми, са слободном вољом и сихроницитетима, у вечној борби добра и зла, јачег и слабијег путем природне селекције, тежећи достизању ”суптилног ума” и нирване – можда овај век покаже. Можда ”лопов у глуво доба ноћи” никада неће доћи. Ако не долази, шта људски род може да учини? ”Ново средњoвековље”, ”духовност лаика”, неки су од понуђених смерова. Даљи прогрес? Хедонизам, наука у служби човекобоштва, шта донесе случај?
Шта би могла донети Апокалипса? Осим катаклизме. Андрогина? Живот без говора, у коме би се људи споразумевали само мислима и осећањима? А пре тога, у току катаклизме, ”одвајање жита од кукоља”? Да ли је то могуће ако су све душе овога света у ствари само једна Душа? Но, да ли и тада постоје Друштва? Да ли увек постоји хијерархија у анархији, и у слободи као и у тиранији? Да ли су и рај и пакао (и) на Земљи? Каква и колика је улога Човека у Апокалипси?
Да ли је циљ срећа, слобода и достојанство сваког човека у сваком делу света?
Да ли наука мора увек бити злоупотребљена? Да ли ће тако бити и ако се дође до извлачења енергије из вакуума? Ако нанотехнологије донесу нову технолошку револуцију, да ли ће нове технологије бити употребљене прво у војне сврхе? Да ли човечанство може бити и Једно и мноштво, и Исто и Друго, са једном светском владом, првом међу једнаким? Да ли ће светска влада подржавати клонирање људи зарад испуњавања личних жеља, да ли ће она бити природан завршетак дехуманизације и роботизације, у нови колонијализам/робовласништво? Како ће на даљи ток развоја човечанства, историје, утицати откриће ”божије честице”, ”теорије свега”, ако до тога дође? А Свемир? Чији је Свемир?
Ако је ”егоизaм грех”, ако је зло свесно наношење патње, бола и смрти другомe, јасно је да је овај свет веома ”грешан”. Зато не постоји владавина права у којој се злочин не исплати. Широм света – у свим нацијама, религијама, расама, идеологијама, партијама, друштвима… – хорде зла остварују одличне профите. Вековима и вековима.
Дакле,
1. Апокалипса, интервенција из оностраности, промена енергетског стања и прелазак у друге димензије и сфере
2. Катаклизма, нестанак ”људског, сувише људског”, после доминације робовско- роботске цивилизације коју Земља не може издржати
3. прогрес, рај на Земљи и Небу (Све-мир) изграђен од стране Човека (Чо-век = чо-вечност).
Шта нас чека, шта можемо учинити?
Да ли је све роб(а) за продају?
——
Povezan post:
Like this:
Свиђа ми се Учитавање...