Adopcija

 

Piše: Viktor Ivančić

Je li Davor Butković pročitao knjigu Drage Hedla o Branimiru Glavašu prije nego je o njoj napisao hvalospjev u “Jutarnjem listu”? Ispravan odgovor na to pitanje glasi: svejedno.

…  Da ne bi ostavio dvojbe oko sastava “grupe” koja opslužuje “idealnu hrvatsku državnu ideju”, Butković u prikaz samosvjesno uvodi “ove novine” i “ovu izdavačku tvrtku” – tj. “Jutarnji list” i EPH – iznoseći nešto poput zajedničke (korporativne) deklaracije: “Uvjereni smo da zločini Hrvata nad srpskim civilima ne mijenjaju suštinu rata: rat na području bivše Jugoslavije započela je srpska strana pod vodstvom Slobodana Miloševića, uz kasniju potporu Jugoslavenske narodne armije.” Amen.

Ono što me nakon tako obilne porcije pohvala brine je stanje Hedlova želuca. Prilično sam pažljivo pročitao njegovu knjigu – i, uzgred budi rečeno, pisao za nju pogovor – no nigdje nisam primijetio da se autor bavi političkim uzrocima i posljedicama rata, ili njegovom suštinom, ili začetnicima agresije, niti da se na bilo koji način dodiruje tegobnoga kompleksa hrvatske državnosti.

Davora Butkovića, međutim, to ne brine. Svejedno je je li on Hedlovu knjigu pročitao ili nije – tj. što u njoj piše ili ne piše – u odnosu na ono što on o knjizi i njezinu autoru ima reći. A ima reći to da je pisac, usprkos činjenici da istražuje ratne zločine nad srpskim civilima, svečano adoptiran u hram pravovjernih i, ukoliko to želi, slobodan je pridružiti se misnome slavlju za “idealnu hrvatsku državnu ideju”. Ukoliko ne želi, Butković i društvo već će ga silom privesti, mehanikom medijske moći, jer im je nužan za utvrđivanje novog identiteta, pa će – uz obavezni ključ za čitanje – pogodni fragmenti hvaljenoga djela biti revijalno opremljeni i feljtonizirani u “Jutarnjem listu”. Pisac ima malo što s tim, možda će čak i povratiti, a recenzent mu slavodobitno šišti u uho: uživaj kao i mi, adoptiramo te radi svoje adaptacije.

Ceo tekst:

http://www.novossti.com/2010/11/adopcija/

Broj 569

Novosti, Zagreb

4 Responses to Adopcija

  1. Varagić Nikola каже:

    Glavaš i Šeks bili su kao prst i nokat

    Broj 569

    Datum objave: 12.11.2010.

    Piše: Milan Cimeša

    U zagrebačkom je Novinarskom domu održana promocija dviju knjiga izdanih u prvom kolu biblioteke “Sa zrnom soli” izdavačkog poduzeća Novi Liber. Pored naslova “Gotovina – stvarnost i mit” Ivice Đikića, Davora Krilea i Borisa Pavelića (koji uz Slavka Goldsteina i uređuju biblioteku), promovirana je knjiga “Glavaš – kronika jedne destrukcije” poznatog novinara i publicista Drage Hedla, dobitnika niza priznanja za novinarski rad, među kojima i Plakete Srpskog narodnog vijeća.

    Kako se uopće mogao dogoditi Branimir Glavaš, čega je on proizvod i otkud u čovjeku toliko okrutnosti?

    – Turbulentno vrijeme s početka devedesetih stvorilo je okolnosti u kojima su ljudi poput Glavaša vidjeli svoju priliku: bio je jedan od osnivača HDZ-a, prvi je počeo s pripremama za obranu u Osijeku i vjerojatno je u početku imao dobre namjere. Kasnije, valjda po onoj da je i put do pakla popločen dobrim namjerama, a vjerojatno i ponesen euforijom koja je tada zavladala, počeo je uzimati ovlasti koje mu nisu pripadale. Kolega Davor Butković još je u ratnim vremenima napisao kako mu se Glavaš hvalio da je on u Osijeku i policija i sud i tužitelj. Zaista, tako se i ponašao. Nažalost, bio je i više od toga: sud je ustvrdio da je bio nalogodavac egzekutorima.

    Stranački kišobran se zatvorio

    Morao je imati sponzore: tko su oni i za što im je on trebao?

    – Nedvojbeno je da Glavaš ono što je činio nije mogao raditi bez znanja nadređenih, prije svega Vladimira Šeksa, koji je te ratne 1991. imao ured samo kat iznad Glavaševa. Bili su u svakodnevnom kontaktu, Šeks kao predsjednik Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, Glavaš kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu. Naravno, i u Zagrebu su znali što Glavaš radi u Osijeku. O tome su svjedočili i Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, i Josip Manolić, jedan od tada najbližih Tuđmanovih suradnika. Izvješća o tome što Glavaš radi slali su i iz osječke policije, o čemu postoje i pisani tragovi. Dakle, svi su znali sve, no Tuđmanu su, očito, u to vrijeme takvi ljudi trebali. Zato je držao Glavaša u Osijeku, premda je sasvim sigurno znao što se u tom gradu događa i tko je za to odgovoran.

    Njegov pad počinje razlazom s HDZ-om. Je li to jedini razlog njegove strmoglave propasti?

    – Dok ga nisu izbacili iz HDZ-a, Glavaš je oko sebe imao snažni stranački štit, kišobran koji ga je čuvao od svih mogućih istraga i bliskih susreta s policijom i pravosuđem. Znalo se i prije 2005, kad se pojavio krunski svjedok u “slučaju garaža” Krunoslav Fehir, da su u Osijeku u ratu nestajali srpski civili: nađeni su leševi u Dravi s rupom od metka u glavi i ruku vezanih ambalažnom trakom. Bila je vođena i neka mlaka, proforma istraga, no “nije bilo dokaza”. Tek kad su Glavaša izbacili iz HDZ-a, istražnim je organima bilo omogućeno da provedu pravu istragu. A kako se onaj stranački kišobran zatvorio, Glavaš se našao na brisanom prostoru. Nije više bilo štita od kojeg se odbijao svaki pokušaj istrage. Utoliko je to bio politički proces – jer se politika odlučila maknuti i, kako se to obično kaže, pustiti institucijama da rade svoj posao.

    Je li kazna od osam godina adekvatna počinjenom zločinu?

    – Može se polemizirati je li ta kazna adekvatna s obzirom na užasne načine na koje su ljudi u Osijeku likvidirani. Obiteljima žrtva sigurno nije, a i sam Glavaš kaže kako je trebao dobiti više ako je učinio ono za što je osuđen. No, meni se čini da je najvažnije što je sud ustvrdio da su u Osijeku mučeni, zlostavljani i ubijani civili. Jer, godinama se tvrdilo da to nije istina i da su tekstovi o tome izmišljotine i proizvod bolesne mašte. Za obitelji žrtava presuda je ipak nekakva satisfakcija. Naravno, sud im ne može vratiti njihove najmilije, ali ipak nije ispalo da se ništa nije dogodilo. Važno je to i za naše suočavanje s prošlošću u kojoj je, nažalost, bilo i tamnih, krvavih mrlja, u Osijeku i drugdje.
    Siva zona političkog djelovanja

    Je li Šeks bio nadređen Glavašu, kao što ovaj tvrdi?
    Ako jest, kako se izvukao? Sjećamo se njegova sramotnog svjedočenja.

    – Šeks je u formalnom smislu bio nadređen Glavašu, no oni su bili prijatelji, stranački kolege, dugo su vremena i poslije rata funkcionirali kao prst i nokat. Rekao sam već da je izvan svake sumnje da je Šeks morao znati što se u Osijeku događalo. Bio je prvih ratnih mjeseci u tom gradu, a i kasnije je vrlo često dolazio u Osijek i Slavoniju. Šeks je vjerojatno imao jake razloge zašto je na sudu svjedočio onako kako je svjedočio i vjerojatno jake motive da Vrhovni sud u svoju pravomoćnu presudu ugradi rečenicu o tome kako njegovo svjedočenje nije bilo lažno. Ne znam na temelju čega je to ustvrdio Vrhovni sud, vjerojatno na temelju istih kriterija kao i u rečenici iz presude da je Glavaš iz rata izašao s činom generala. Taj čin Glavaš je dobio tek 1997. na vratima Tuđmanova ureda, kad ga je ovaj smjenjivao s mjesta osječko-baranjskog župana zbog opstrukcije mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

    Sanader je nedavno rekao da treba razmontirati Šeksov dvadesetogodišnji utjecaj na hrvatsko pravosuđe.

    – Sanader sigurno zna o čemu govori. Šeks je nedvojbeno imao ključnu ulogu u kadrovskim rješenjima u hrvatskom pravosuđu u posljednjih 20 godina. Teško da se išta krupnoga moglo dogoditi a da on to nije znao i na neki način odobrio. Ali to spada u onu sferu “nedokazivih” stvari, iza kojih nema tragova jer se sve rješava u četiri oka, u sivoj zoni političkog djelovanja. Zanimljivo je i ono o čemu je govorio Damir Polančec, koji je to osjetio na svojoj koži. No problem je u tome što je i Polančec, kao i mnogi drugi, sve to znao i ranije, ali je progovorio tek kad je osjetio posljedice takve moći: dok se ticalo drugih, nije reagirao. Tako, nažalost, funkcionira politika u Hrvata.

    http://www.novossti.com/2010/11/glavas-i-seks-bili-su-kao-prst-i-nokat/

  2. Varagić Nikola каже:

    Kome smeta REKOM?

    Broj 569

    Datum objave: 12.11.2010.

    Piše: Nikola Bajto

    Nakon što je niz nevladinih udruga s područja bivše Jugoslavije priveo kraju velik posao oko formiranja REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje istine o ratnim zločinima i drugim oblicima teškog kršenja ljudskih prava tijekom 90-ih, njihova je inicijativa počela zabrinjavati one koji bi interpretacije nedavnih ratova najradije zadržali u uskim nacionalnim okvirima, a daljnji progon zločinaca ostavili u domeni nacionalnih tužiteljstava, za koja je očigledno da tom poslu nisu sasvim dorasla.
    Osnivačice Koalicije za REKOM, Natašu Kandić iz srbijanskog Fonda za humanitarno pravo i Vesnu Teršelič iz hrvatskog Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, zagrebački tjednik “Globus” prošlog je tjedna optužio da žele formirati privatni Haaški sud te ih osumnjičio za “antiratno profiterstvo” i pokušaj da se projektom Regionalne komisije za istinu domognu Nobelove nagrade za mir. Kako bi unaprijed minirao ozbiljnu javnu raspravu kakvu ideja REKOM-a zaslužuje, “Globus” se nije libio ni podmetanja, pa je “analizirajući” Nacrt statuta REKOM-a, “otkrio” gomilu spornih stavaka koji se u njemu uopće ne nalaze. REKOM je tako predstavljen kao nevladina komisija koja će konkurirati državnim tijelima i kažnjavati zločince mimo sudova, iako u Nacrtu statuta jasno stoji da bi to bila službena komisija koju bi osnovale i financirale države bivše Jugoslavije, a čiji nalazi ne bi imali učinak sudske presude.

    Ciljevi REKOM-a

    U nastupu poricanja zbilje, “Globusova” novinarka Jelena Jindra “šokira” čitatelje mogućnošću da jedna Hrvatska nastavi niz zemalja poput Južne Afrike, Paragvaja ili Siera Leonea, koje su osnivale slične komisije, kao da je potpuno nesvjesna što se proteklog desetljeća događalo na ovim prostorima. Njeni sugovornici, povjesničar i bivši šef HHO-a Ivo Banac i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazor, ustvrdili su da je REKOM nepotreban jer su njihove organizacije već obavile posao popisivanja žrtava rata u Hrvatskoj. Povjesničar Davor Marijan otišao je i korak dalje, tvrdeći da je REKOM suvišan jer hrvatske institucije rade svoj posao, pa se ne trebamo bojati da će netko ostati neprocesuiran za zlo počinjeno u ratu, dok je pročelnik Vladina Ureda za zatočene i nestale Ivan Grujić zaokružio taj cinizam primijetivši kako bi REKOM imao bolje učinke da se pojavio deset godina ranije, iako je jasno da tek u tadašnjoj atmosferi poricanja ne bi imao nikakve šanse.
    Ideja je inicijatora da države bivše Jugoslavije osnuju REKOM kao zajednički doprinos obnovi povjerenja u regiji te ga ovlaste da u svojem trogodišnjem mandatu provede istrage na terenu i javna saslušanja žrtava, svjedoka i počinitelja, kako bi izradio detaljne opise slučajeva ratnih zločina i teških kršenja ljudski prava od početka 1990. do kraja 2001. godine, rasvijetlio sudbine nestalih, izradio popise ljudskih gubitaka i popise mjesta zatvaranja, ali i istražio političke i društvene okolnosti koje su dovele do sukoba i zločina. Rezultati Komisije vodili bi priznanju nepravde nanesene žrtvama, kojima bi ona pomogla u ostvarivanju njihovih prava. No rad Komisije vodio bi i prema stvaranju sveobuhvatnog povijesnog zapisa o zločinima, kao i o ulozi nacionalnih elita, institucija i pojedinaca u događanjima 90-ih, s dalekosežnijim ciljem da političke elite i društva prihvate činjenice o tim događajima, kako bi oni prestali biti predmet manipulacije koja bi mogla poslužiti za nove cikluse nasilja.
    Takav REKOM mogao bi doista konkurirati hrvatskom pravosuđu, ali jedino tako da ga svojim rezultatima u otkrivanju činjenica potakne na učinkovitije djelovanje. Također, svojim regionalnim pogledom na nedavnu povijest, čega se pribojava “Globusov” sugovornik Ante Nazor, REKOM bi doista mogao konkurirati nacionalnim mitovima.
    Vesna Teršelič kaže kako je svjesna da će inicijativa imati i neprijatelje, no nada se i sve više potpore. Navodi da je REKOM potreban jer još uvijek nemamo popise žrtava koji bi, uz imena, zabilježili i okolnosti stradanja, a te su činjenice temelj kako za priznanje patnji obitelji stradalih tako i za sve ostale postupke.

    – Treba afirmirati pravo svih na istinu i pravdu, kao i pravo žrtava i obitelji na obeštećenje. Mislim da je više istraživanja puno bolje nego manje istraživanja, i uopće ne dovodim u pitanje rad znanstvenih, vladinih institucija i organizacija za ljudska prava, nego držim da bi istraživačko tijelo poput REKOM-a, koje bi u svim državama radilo po usuglašenoj metodologiji, napravilo puno više i da bi njegovi rezultati bili iznimno korisni za sve te institucije, za istražna tijela i pravosuđe. To bi bio važan dodatni doprinos u rasvjetljavanju sudbine nestalih i utvrđivanju činjenica u svim onim postupcima koji su zapeli u predistražnoj fazi, a u Hrvatskoj je takvih gotovo 400, od 703 prijavljena Državnom odvjetništvu – govori Vesna Teršelič.

    Međudržavna istražna komisija

    Inicijativa za osnivanje takve komisije pokrenuta je 2006., nakon čega je osnovana Koalicija za REKOM kojoj je pristupilo gotovo tisuću udruga i pojedinaca. Proteklih godina ona je održala više od stotinu debata na lokalnim, nacionalnim i regionalnim razinama, u kojima je sudjelovalo oko 6.000 ljudi. U tim razgovorima s obiteljima žrtava, organizacijama za ljudska prava, intelektualcima, stručnjacima, novinarima, lokalnom samoupravom, veteranima i drugim skupinama postupno se izgrađivala koncepcija REKOM-a, njegovi ciljevi, zadaci, mehanizmi i načini da dobije legitimitet i u konačnici bude prihvaćen od strane samih država.
    Iz cijelog tog procesa počeo se kristalizirati Statut buduće Komisije, čija bi konačna verzija trebala biti usvojena u veljači 2011., nakon čega će Koalicija svoju inicijativu osnažiti prikupljanjem ciljanih milijun potpisa i 1. lipnja predložiti Statut vladama i parlamentima na usvajanje. Do tog vremena Nacrt statuta još uvijek je podložan korekcijama i otvoren za sugestije koje će proizaći iz javne rasprave i konzultacija s nadležnima.
    Prema sadašnjoj verziji, REKOM bi imao ovlasti slične parlamentarnim istražnim povjerenstvima, kojima se pozvani moraju odazvati i pred njima govoriti istinu, ali čiji zaključci ne obavezuju ni sudove ni tužiteljstvo, koje od njih može i ne mora zatražiti prikupljenu dokumentaciju. Čim se razjasni da bi REKOM zapravo bio službena međudržavna istražna komisija, postaje razumno očekivati da ona ima takvu vrstu ovlasti, te da bi od država osnivačica mogla zahtijevati punu suradnju, a od njihovih državljana odaziv na saslušanja. Koalicija za REKOM zamislila je, stoga, da bi se neodaziv sankcionirao prema pravilima nacionalnih zakona o kaznenom postupku, dok bi, što se tiče službene dokumentacije, bila uspostavljena procedura koja omogućuje i korištenje tajnih podataka, uz dogovore o djelomičnom otkrivanju sadržaja i druge mjere zaštite povjerljivosti. Zamišljeno je, također, da javna saslušanja i sesije koje će Komisija održavati o djelovanju različitih institucija, organizacija i medija u vrijeme sukoba, obavezno prenose državni elektronički mediji. Pitanje je u kojoj će mjeri političari biti spremni prihvatiti sve ove mehanizme, no u Koaliciji smatraju da su oni potrebni kako bi Komisija u što potpunijoj mjeri ostvarila svoje ciljeve.

    Ispit zrelosti

    – Cijela inicijativa usmjerena je na stvaranje ozračja suosjećanja i potpore onima koji žele govoriti o tome što se dogodilo njima i drugima. Nadamo se da bi se time stvorila kultura priznavanja patnje i suosjećanja i s onima iz drugih grupa. Sami stradali puno su puta isticali da im je važno ne samo da ih čujemo unutar jedne zemlje, nego i da primjerice o stradanjima u Vukovaru ili u Varivodama čuju i u Prištini, i u Crnoj Gori, i u Srbiji, i da ih čuju ljudi svih generacija – kaže voditeljica Documente.
    Potporu razvoju projekta REKOM-a dali su Europska komisija, hrvatska Vlada i posebno predsjednik Ivo Josipović, a principijelno i predsjednik Srbije Boris Tadić, no put do realizacije mogli bi zakomplicirati i neriješeni odnosi u regiji, pogotovo činjenica da Srbija i BIH nisu priznale Kosovo.

    – Za ovakvu inicijativu potrebna je rasprava na svim razinama i njeno pregovaranje sigurno nije jednostavno. Riječ je o dosta složenom mehanizmu prihvaćanja od strane država i naravno da će političari koji će o tome odlučivati sebi postavljati pitanja koliko ima potpore u društvima i koliko im to donosi glasova. Teško mi je procijeniti hoće li se sretno poklopiti sve neophodne društvene i političke okolnosti, no ne bih očekivala da inicijativa može ući u operativnu fazu prije 2012. godine, a vjerujem da se do tada i neke političke stvari mogu promijeniti. Mislim da u zemlji u kojoj je toliko otvorenih rana od 1941. nadalje, u kojoj se traume transgeneracijski prenose, moramo pokazati da kao društvo jesmo u stanju naprosto podvući crtu i reći da ovaj put hoćemo utvrditi činjenice. O tome se zapravo vodi rasprava i stvarno mislim da je pred nama nekakav ispit zrelosti – kaže Vesna Teršelič.

    Članove bi imenovali predsjednici država

    REKOM bi imao 20 članova, pet iz BIH, po tri iz Hrvatske, Srbije i Kosova, a po dva iz Crne Gore, Makedonije i Slovenije, osoba “visokih moralnih kvaliteta” koje nisu bile na funkcijama ili u vojnim formacijama u vrijeme sukoba, a koje bi najmanje za trajanja mandata Komisije dobile imunitet od progona zbog izrečenog mišljenja. Konačan izbor članova u svakoj zemlji vršio bi predsjednik države, između kandidata koje mu na temelju provedenog natječaja predloži selekcijski odbor. Sam selekcijski odbor u svakoj državi sastojao bi se od devet članova, od kojih tri imenuje ministar nadležan za ljudska prava, tri daje Koalicija za REKOM, a tri se biraju putem natječaja.
    Istekom mandata, Komisija državama predaje završni izvještaj s činjenicama o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava, popisom ljudskih gubitaka, nestalih i mjesta zatočenja. Izvještaj sadrži i preporuke za unapređenje povjerenja među zajednicama, s modelom reparacija žrtvama, načinima za reformu institucija i mehanizmima za integraciju utvrđenih činjenica u obrazovne sustave. Vlada svake države donosi svoj stav o preporukama Komisije i da je ga na razmatranje parlamentu. Komisija u izvještaju može utvrditi da prikupljene činjenice ukazuju da je određena osoba počinila ratni zločin, s tim da taj nalaz nema učinak sudske presude. Također, može predložiti sudu, koji to uzima bez obaveze, da se suradnja s Komisijom počinitelju uzme kao olakotna okolnost.

    ■Dejan Jović: Partnerski odnos s državama i međunarodnom zajednicom

    Dejan Jović, politolog i glavni analitičar predsjednika Josipovića, smatra da je broj ljudi i organizacija uključenih u Koaliciju za REKOM impresivan, naročito s obzirom na njihov ugled, te da je njihova ideja vrijedna svake podrške.
    – Necivilizirano je tražiti da se odustane od stalnog nastojanja da se istraže sve okolnosti koje su dovele do tragedije koja nas je zadesila 90-ih. Hvale je vrijedno i to što je ova inicijativa došla od aktera u samim zemljama regije, dakle nije nametnuta izvana. Istodobno, treba voditi računa o tome da su za osiguranje trajnog mira na području nekadašnje Jugoslavije važna i druga dva elementa “trokuta” koji jedini može osigurati trajni mir i doprinijeti pravdi, pa ulogu REKOM-a vidim u partnerstvu s državama nasljednicama i međunarodnom zajednicom, a ne kao neku alternativu državama. REKOM nije tu da zamijeni tužilaštva, pravosuđe i državne organe, niti da na sebe preuzme ulogu koja pripada državama, nego da ih dodatno potakne i podrži u već izraženoj namjeri da što efikasnije rade posao na istraživanju i procesuiranju počinitelja zločina. Kao dio tog partnerskog trokuta, Koalicija za REKOM bi mogla biti dobrodošao partner, naročito stoga što posao na utvrđivanju činjenica nije završen. Ako bi REKOM pokušao zamijeniti države i međunarodne organizacije, u tome bi naišao na otpore koje ne bi bilo moguće savladati. Mislim da u Koaliciji za REKOM sada postoji puno razumijevanje za takav pristup.

    ■Nikola Visković: Treba inzistirati na širem pojmu stradanja
    Profesor teorije države i prava Nikola Visković kaže da bi REKOM u svojem radu trebao inzistirati ne samo na ubijenima i nestalima, nego i na drugim načinima stradanja, kojih bi barem desetak trebalo navesti u općoj prezentaciji rada Komisije, a koliko je moguće i u kvantitativnim istraživanjima.
    – Rat i teror, koji je uvijek imao i svrhu etničkog čišćenja, sastojao se ne samo u ubijanjima i mučenjima, nego i u rušenju i pljačkanju stambenih objekata, izbacivanju iz stanova i s radnih mjesta, dinamitiranju privrednih objekata, čišćenju biblioteka, svakovrsnim šikaniranjima i diskriminiranjima, sve do logorskih i zatvorskih zlostavljanja, a sve to je imalo za svrhu zastrašivanje etničkih skupina i proizvelo u južnoslavenskim ratovima vjerojatno neka tri milijuna raseljenih i izbjeglica. Bez takvog širenja pojma stradanja ne mogu se shvatiti i registrirati prave dimenzije i prirode ratova na ovim prostorima, pod čime mislim na njihovo mješovito svojstvo međudržavnih i građanskih ratova, jer su takve vrste zločina nad civilima, koje čine vojnici i sami civili, upravo bitna karakteristika građanskog rata – kaže Visković, napominjući da će država procesuirati mali postotak djela koja su počinili pripadnici vojski, dok civile vjerojatno neće ni dotaknuti.
    – Ne kažem da je to zakonski oprost, ali to će biti faktički oprost, jer sudovi primjerice neće moći obuhvatiti pljačke koje su kolone civila počinile u toku i nakon “Oluje”. Ni Komisija neće moći u to pravo zahvatiti, ali ona treba barem reći da su civili u tome masovno sudjelovali jer se samo time teorijski rasvjetljavaju karakter ratova i strahovite dimenzije njihovih žrtava – napominje Visković. Dodaje da je teško reći koliko će Komisija doprinijeti djelovanju sudova i pomirenju, no njen krajnji učinak je istina koju treba utvrditi.
    – Presudno je da se dođe do istine, do osvještenja, onoga što zovemo katarzom. Neću reći da će strane u ratu promijeniti svoje sudove, ali će doći do nekakvog osvještenja o sudjelovanjima u zločinima – kaže Visković.

    http://www.novossti.com/2010/11/kome-smeta-rekom/

  3. Varagić Nikola каже:

    Cvijetin Milivojević

    Šetač „smokvinog lista“

    Pobednik se vratio na mesto pobede. Pardon, inspirator na mesto inspiracije.

    Dakle, Vilijam – ali ne Bil – koji je, sam sebi, za života, još ranije otkrio spomenik na glavnoj prištinskoj štrafti.

    Dakle, Voker – ali ne Džoni „Šetač“ – zvanično se, kao promoter predizborne kampanje Kurtijevog Pokreta „Samoopredeljenje“, prošetao najmlađom prestonicom u Evropi.

    A Emil Vlajki, Hrvat, Jevrejin i humanista (i profesor mi, za vreme mog kratkog boravka u Sarajevu, osamdesetih), juče inaugurisan za potpredsednika Republike Srpske.

    Profesor je ovde namerna digresija samo stoga što je, u svojoj knjizi „Informativno djelovanje“, citirajući Lenjinovo „ideje postaju sila kada prodru u ljude“, došao do najkraćeg, a najdirektnijeg određenja pojma propaganda: u dve reči, „prisilna sugestibilnost“.

    Ako se baš i ne sećate ko je Vilijam Voker, nosilac visokog kosovskog odlikovanja i počasni građanin Albanije, niste krivi. Sve što vam se ružno izdešavalo u životu, obično pokušavate da zaboravite. Jer, ljudi, većinom, osim što rođenjem dobiju i, više ili manje, urođene sugestibilnosti, kako rastu, tako, sve više i više, razvijaju sklonost priklanjanja većini, sve nastojeći da postanu članovi određene grupe.

    Kako Kosovo, među Srbljem, sve više postaje nepoželjna reč („izrazna“, govorila su deca, u vreme mog detinjstva), taj oportunizam, to podilaženje „mejnstrimu“, nalazi i svoje opravdanje u sferi čiste egzistencije.

    Dobro, za Račak ste sigurno čuli.

    Kao neposredan povod za napad NATO pakta na Srbiju, iskorišćena je akcija srpske policije 15. januara 1999. godine u tom kosovskom selu, u kome je bilo uporište bataljona OVK „Sadik Šalja“ – pisaće neka neutralna istorija, očišćena od srpskih ili albanskih emocija.

    Sutradan, u pratnji novinara, u selo stižu pripadnici međunarodne verifikacione misije na čelu sa Vilijamom Vokerom i zatiču leševe (po albanskoj verziji: civila; po srpskoj: naoružanih ljudi) u jednom jarku.

    Korpulentni brka, penzionisani američki oficir Vilijam Voker (sad ste se i njega setili), u funkciji međunarodne mere pravde i vrhovnog „arbitra elegantiae“, to, iz prve, proglašava masakrom, o čemu istog momenta obaveštava generala Veslija Klarka i Ričarda Holbruka i – tada je počelo da pada po našim glavama… Bil Klinton i Joška Fišer su kasnije tvrdili da je Račak za njih bio prekretnica, da je upravo tada „dara prevršila meru“! Jer, zvanično obrazloženje za tromesečno bombardovanje Srbije bilo je isključivo „sprečavanje humanitarne katastrofe“, iako bi neki surov matematičar lako dokazao da je broj žrtava, na obe strane, na srpskoj i albanskoj, pre početka NATO akcije, bio na desetine puta manji nego od trenutka kada je intervencija započela.

    Šef finskog tima patologa Helena Ranta koja je, na terenu, ispitivala „slučaj Račak“, deceniju posle, priznala je da je izveštaj iz marta 1999. pisala pod pritiskom junaka naše priče Vilijema Vokera koji je zahtevao „jače reči“.

    No, naknadna pamet nije pomogla ni oficijelnoj Srbiji, ni Srbima i Albancima kojih više nema. Ni to što je događaj u Račku koji se našao u prvotnoj haškoj optužnici protiv pokojnog Slobodana Miloševića, kasnije iz nje povučen!

    Po principu, koga je briga za istinu, nije važno kako se zove – bitno je da „vrši posao“. Možda zato iz biografije Džordža Buša Juniora pamtim baš onaj detalj u kome opisuje kako je nesrećan što intervencionisti nisu našli oružje za masovno uništenje u Iraku (beše li baš to neposredan povod za agresiju na Irak?), a srećan je valjda, ako sam dobro zapamtio, što Sadama više nema…

    Justicijin opunomoćenik za Kosovo umešao se opet u naše živote u trenutku kada kosovski Srbi prelamaju treba li da izađu na izbore za prištinske institucije i u momentu još jedne, bože me sačuvaj, „preporuke“ naše Vlade: Kao, ne treba, ali ne baš tako odlučno „ne“, da ne bi mogli i da izađu!?

    Šef nekadašnje verifikacione misije OEBS-a na Kosovu, pravični i nepristrasni Vilijem Voker, reče, naime, pre neki dan, da podržava ideju o ujedinjenju Kosova i Albanije, pošto, kako vizionarski argumentova stvar, „postoje veliki razlozi da žitelji Kosova i Albanije razmišljaju o zajedničkoj budućnosti, da razgovaraju o njihovoj zajedničkoj budućnosti i ako dođu do pozitivnog zaključka, onda neka to bude“. I, da – našim državonosiocima dade i besplatan savet pride: „Pre nego što dijalog Prištine i Beograda počne, vlasti u Srbiji treba da se izvine za ono što je Beograd uradio pre i tokom 1999. godine na Kosovu.“

    http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/setac_smokvinog_lista.886.html?news_id=203709

  4. Varagić Nikola каже:

    Pod zastavom patništva

    Broj 590

    Datum objave: 09.04.2011.

    Piše: Viktor Ivančić

    Odavno nije bilo teksta koji je u hrvatskome medijskom prostoru dočekan s tolikom ljubavlju i pažnjom. Literarni sastavak Ivane Simić Bodrožić pod naslovom “Draga redakcijo Betona” – izvorno objavljen u beogradskom kulturnom prilogu “Beton” – istoga je dana, u prošlu subotu, tiskan u dva najtiražnija ovdašnja dnevna lista (“Jutarnjem” i “Večernjem”), preko ovećeg broja stranica i uz manje decentnu opremu – koja se izravno referira na autoričino traumatično iskustvo “susreta uz kavu” s predsjednikom države Ivom Josipovićem – da bi ga potom prenijeli gotovo svi značajniji portali. Takva prezentacija i medijska uslužnost, usporediva s tretmanom Tuđmanovih govora iz devedesetih, dodamo li još i pretpostavljenu ushićenost publike, imala je sve odlike masovnog aplauza.
    Jedan od razloga je zasigurno visoki rejting Ivane Simić Bodrožić na polju književne estrade, gdje se u pravilu briše razlika između trenutačnosti i vječnosti (“Jutarnji list” je proglašava “autoricom jednog od najboljih debitantskih romana hrvatske književnosti”); drugi je paket indiskrecija iz vladarskih odaja, idealna hrana za čitateljsku znatiželju, te odvažnost spisateljice da šefa države prikaže kao napuhanog vlastodršca lišenog osjećaja za hrvatske ratne žrtve; no treći, i najvažniji, sadržan je u “diskursu” samoga teksta – primjereno patetičnom, budući da spisateljica “otvara dušu”, sa zastavom dostojanstvenog patništva što sve vrijeme vijori iznad rečenica i stilskih afektacija – koji bez greške pogađa gotovo sva opća mjesta nacionalnog narcizma.
    Pod dojmom takvih ispovjednih aspiracija, čini mi se primjerenim odmah kazati kako, za razliku od razgaljene većine, već duže vrijeme nisam čitao bljutavije štivo, a ako će autorica iz toga izvući pogrešne zaključke – jer joj je otac poginuo u ratu, što na više mjesta ciljano ističe, gradeći upravo na tome svoj literarizirani društveni komentar – unaprijed joj se ispričavam. Bojim se da napadna prisutnost tog tragičnog momenta zapravo onemogućuje suvislu diskusiju (svakako ne takvu u kojoj bi književnica i njeni mogući oponenti mogli sudjelovati na ravnopravnim osnovama), te da je – avaj – baš zato i ugrađen u onaj “diskurs” što je, koliko vidimo, u Hrvatskoj dočekan s nepodijeljenim ovacijama.
    No, budući da je isprika odaslana, pokušat ću ležernije razmotriti stvarne namjere teksta Ivane Simić Bodrožić. Kako se takav članak uklapa u uređivačku koncepciju “Betona” nije mi naročito bistro, ali da savršeno reprezentira produkciju uglancanog nacionalizma – “nacionalizma s ljudskim licem” – kakvoga favorizira središnja medijska scena u Hrvatskoj i kojim je impregnirana tzv. opća društvena klima, to razumijem dosta dobro.
    Ivana Simić Bodrožić u prvome dijelu svog pisma “dragoj redakciji Betona” veli da “ima problem” i sa Srbima i s Hrvatima, zatim se koncentrira na Srbe, pa pojašnjava kako je zbog proživljene boli dobivala fizičke reakcije kada bi čula “bre”, “lepo” ili “ujdurma”, komunikacija s “onom stranom” za nju nije postojala, “ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika”, prošle je godine na Sajmu knjiga u Leipzigu čak proživjela traumu jer je maznula čokoladni kolač sa srpskog štanda (!), potom ispisuje dugu i nježnu posvetu vlastitom romanu, koji donosi i stanovito “oslobođenje”, mada samo djelomično, a k tome je još “slučajno nabasala” na kolege iz “Betona”, te kroz maglu nazire da “ona strana” možda i nije integralno mračna, ali nije autorica u to posve sigurna, ispovijeda kako je i dalje itekako oprezna po pitanju ravne ploče i međe kod Tovarnika, vrlo postupno otkriva život “onkraj mogućega”, što mjestimično zvuči gotovo nestvarno glupo (“Dakle, postoji taj Beton. Super. Nikad mi nije palo na pamet…”). Ako bih morao sročiti sažetak, glasio bi: “Kako sam se liječila od nacionalne infekcije s minimalnim uspjehom.”
    U drugome – intrigantnijem – dijelu Ivana Simić Bodrožić iznosi svoj “problem s Hrvatima”, opisujući za nju krajnje neugodan i razočaravajući susret s Ivom Josipovićem. Do sastanka je, kako saznajemo, došlo nakon inicijative s Pantovčaka. “Savjetnik” je spisateljici predložio neformalni susret, jer je šef države impresioniran njenim radom, a ova je to oduševljeno prihvatila, odmah obavijestila mamu, pogledala svoj odraz u staklu izloga i pomislila da “tako izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu”. Druženje, u trajanju od 45 minuta, pretvorilo se međutim u potpuni debakl, spisateljica je bila zgrožena, bliski kontakt s političkim autoritetom ubio ju je u pojam, i u završnoj sceni – ne mogavši izbjeći otrcani literarni postupak – prikazuje se kako pokisla silazi s elitnog zagrebačkog brda, pošto je kišobran ostavila u autu. (“Da, tako izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu.”)
    Uzgred budi rečeno, ne znam zašto bismo žalili one koji bivaju razočarani “susretom uz kavu” s visokom političkom njuškom, ako su tu kavu i prihvatili zato da bi bili podareni šalicom državničke počasti, da bi usrkali pjenastu potvrdu vlastite važnosti, budući da se susreti između pisaca i vladara i aranžiraju uglavnom zbog toga da se akteri međusobno okoriste: takvi, po mom skromnom mišljenju, unaprijed zaslužuju sve što će im se dogoditi.
    Uglavnom, potencijalna ljubav između predsjednika i književnice osujećena je već u momentu kada se ovaj, natrpan obavezama i arogancijom, nije uspio sjetiti tko je uopće dotična (“I, recite, koji je vaš problem?”), što je moralo biti uistinu stresno, da bi se raspala na proste faktore nakon što je spisateljica spočitala Josipoviću susret sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem u Vukovaru i njihov zajednički posjet stratištima. “A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto”, kazala mu je u jednome trenutku. Slijedi napomena za čitatelje i “dragu redakciju Betona”:
    “Ovdje samo želim napomenuti kako sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.”
    Predsjednik se tome očigledno žustro suprotstavio, možda i održao kakav isprazni monolog o pomirenju, ili o podjednakom odnosu prema svim nevinim žrtvama, nije to baš sasvim jasno iz literarnog zapisa, pošto ga književnica citira selektivno i koristi tek da opiše vlastito raspoloženje, a njoj je muka od svega, “više ga baš i ne slušam”, veli, “više mislim o tome koja sam ja budala”, “želim da ovo što prije završi”, da bi naposljetku, uz konvencionalni ispraćaj, prepustila svoje mjesto skupini istarskih tartufara i spustila se bez kišobrana niz rezidencijalni brijeg, s tjeskobom u duši, kao pokisli klišej.
    E sad – zašto je Ivana Simić Bodrožić tako uvjerena da zločin u Paulin Dvoru nije bio dio službene politike tadašnje Hrvatske, iako svi raspoloživi podaci – objavljivani u više navrata – ukazuju na suprotno? Zašto i u trenutku kada piše svoj sastavak, nakon što se valjda iznova upoznala s tim informacijama, makar i kroz birokratov arogantni monolog, misli isto? Jer ako već smatra da je neprimjereno u obredne svrhe “izjednačavati” Vukovar i Paulin Dvor, mogla je upotrijebiti niz raspoloživih argumenata, ponajprije broj stradalih, ali nikako taj da potonji nije bio dio službene politike tadašnje Hrvatske. Međutim, tada njeno pismo možda i ne bi bilo tako grandiozno medijski oglašeno, niti bi sadržavalo onaj osobiti šarm: da autorica brani hrvatsku državu od predsjednika hrvatske države.
    Kratki intermezzo za neupućene čitatelje i dragu redakciju “Betona”: u prosincu ’91. u Paulin Dvoru ubijeno je devetnaest civila, među njima osam žena, da bi njihova tijela bila prebačena i zakopana na prostoru vojnog skladišta Lug pored Čepina; pet godina kasnije, 14. siječnja ’97., u Osijeku je održan tajni sastanak visokih dužnosnika vojno-obavještajne službe, nakon čega su tijela pod okriljem noći iskopana, prebačena u zatvorenim bačvama 500 kilometara dalje, te iznova zakopana u blizini zaseoka Rizvanuša, na šumskome putu uz cestu Gospić – Karlobag. Doista, kako povezati taj zločin i njegovo organizirano prikrivanje sa službenom državnom politikom, znamo li da je sastankom u Osijeku predsjedavao Miroslav Tuđman osobno, diktatorov mladunac i tadašnji šef HIS-a, krovne obavještajne službe Republike Hrvatske?
    Kada dakle Ivana Simić Bodrožić tvrdi da ubojstva u Paulin Dvoru nisu bila opslužena državnom logistikom, odnosno “službenom politikom” – i čak dobiva napad gađenja ako netko misli drugačije – onda jedini njen argument može biti gubitak oca, ona vrsta javno naglašene emocionalizacije prema kojoj književnica ne bi bila ni pozvana objektivno suditi. No upravo ta “normalna” neobjektivnost autoričino je najjače oružje – i ona ga energično ističe – pa joj služi kao štit od bilo kakve racionalne primjedbe ili protuargumenta. Ona je pretrpjela težak gubitak i dužni smo se prema njoj odnositi s pažnjom, čak i kada svoj odnos prema “Srbima” ili “onoj strani” predočava kroz jeftine šovinističke matrice. Tako je i moguće da se žal za nestalim ocem preoblikuje u zaštitničke porive prema državi (“službenoj politici”) koja je, međutim, življa nego ikad, a bila je to i onda kada je uklanjala tragove zločina u Paulin Dvoru.
    Olakotne okolnosti inkorporirane su u sam stav, štoviše, stav je na njih u cijelosti osovljen. Autistički raspoložena književnica tim si načinom želi osigurati status neke vrste svjesnog intelektualnog invalida, pa bi onda i recepcija njenih literarnih dobačaja morala biti nužno invalidna, zakočena samorazumljivim osjećajem sućuti.
    I to je ono što biva dočekano zdušnim masovnim aplauzom: Ivana Simić Bodrožić ostvaruje se kao glas ranjene Hrvatske. Ona, ta Hrvatska, u pravu je ni zbog čega drugoga nego zato jer je ranjena. Iz njene žrtvene poze, uredno njegovane, proizlazi svjetonazorski kompleks kojemu nije prilično kontrirati. Nacija, s medijskim pogonom koji će je periodično nadraživati i držati u budnome stanju, naprosto uživa u tendencioznom cviljenju, kategoričnoj jednostranosti i lošim literarnim navikama svoje književne vedete, prepoznajući u toj manipulaciji traumom vlastite težnje.
    Ivana Simić Bodrožić, razumije se, ima na to pravo, ali jednako je legitimno oljuštiti njen stav – kada ga već zauzima generalno – od zavodljivog emocionalnog oklopa, inače dobro utrženog, tim više što autorica odavno nije dijete, iako još uvijek podražava stil lažnog infantilizma skicirajući i u ovom tekstu etape svog (skoro sredovječnog) “odrastanja”, “sazrijevanja” i čega li već. Čak i kada se povjerava redakciji “Betona” da ima problema i sa Srbima i s Hrvatima, zapravo ne govori istinu, jer problemi što ih ona ima s Hrvatima – oličeni ovom prigodom kroz nastup nadutog predsjednika – ustvari se tiču njihova odnosa prema Srbima, tako da autorica i kroz probleme s Hrvatima rješava svoje osobno “srpsko pitanje”, točnije, Hrvati su joj problematični ukoliko sa Srbima problema nemaju, a gledišta koja zauzimaju prema ratnim tragedijama su, po njenom viđenju stvari, nedovoljno hrvatska iliti “prosrpska”.
    Koliko god se trudio biti uviđavan, riječ je o petparačkom nacionalizmu, o tankoj književnosti i nevještom literarnom maskiranju uobičajenih plemenskih naricanja o “zaštiti digniteta domovinskog rata”, gdje se zadovoljava ama baš svaki stereotip koji će utvrditi skupna načela i definirati krajobraz opće normalnosti. Ivana Simić Bodrožić naprosto je normalni hrvatski domoljub i ničim – pa ni svojim talentom – ne iskače iz zadanoga nacionalnog kalupa. Pa kada, hineći naivnost, primaoce pisma pita “Jesam li normalna?”, trebali bi joj odgovoriti: Jesi, na žalost, mnogo više nego što bi trebalo.

    http://www.novossti.com/2011/04/pod-zastavom-patnistva/

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: