Viktor Ivančić: Privatna garda gospodina Lignje

Da li u aktualnoj kampanji Ive Josipovića protiv Milorada Pupovca i tjednika Novosti – u sklopu koje su ovaj list i njegov izdavač izvedeni na medijsku streljanu i izloženi rafalnoj paljbi ovlaštenih kreatora tzv. javnog mnijenja – postoji i poneki optimistički moment? Postoji. Može se čak reći da gonička avantura predsjednika RH, gospodina Lignje, u svom najvažnijem elementu upućuje na određenu sreću u nesreći.

Što bi to u ovom slučaju bilo?

Sreća u nesreći ukazuje se kada je državnik bez pameti ujedno lišen izvršnih ovlasti. Da je odnos između egzekutivne političke moći i umnih kapaciteta nositelja te moći obrnuto proporcionalan, epizoda bi bez sumnje imala totalitarni rasplet, naime, ishod bi bio usklađen s prirodnom vokacijom vladajuće gluposti. Tada Pupovac i Novosti ne bi bili prepušteni samo linču od strane predsjednikove novinske i političke posluge, ne bi im se samo rasturao ugled i vadila crijeva u okviru tekuće medijske operacije, nego bi po kratkome postupku bili odstranjeni s javne scene legalnim kirurškim metodama. Srećom, izgleda da je, nakon iskustva s Franjom Tuđmanom, sustav ugođen tako da ne bude do kraja podložan mentalnom invaliditetu gospodina Lignje.

Nije li neumjesno uz ličnost predsjednika RH koristiti kvalifikacije kao što su „državnik bez pameti“, „vladajuća glupost“ ili „mentalni invaliditet“?

Neumjesno bi, makar posve istinito, bilo primijetiti da se gospodin Lignja sve jasnije profilira kao ordinarna budala, i to samo u kulturi gdje su kriteriji javnoga dijaloga definirani tako da će vrijednosni sud o jednoj budali na tronu biti smatran vrhunaravnom uvredom, dok se u optužbama za „reketarenje“, „etnobiznis“ i „vođenje politike nacionalnih sukoba“ – kakvima je gospodin Lignja podario izdavača Novosti – ne nalazi ničega uvredljivog.

(…) Što onda s tvrdnjom predsjednika RH da nema novina koje bi bezrezervno služile njegovoj politici?

Tu tvrdnju gospodin Lignja može bezrezervno objesiti mački o rep, ili je izložiti s bezrezervnom vjerom u glupost uvaženog publikuma, svejedno. Jedinstven je slučaj da pismo što ga je uputio Novostima bude objavljeno u dnevnoj štampi prije nego u samim Novostima, a Jutarnji list, velik u odanosti, tiskao ga je slovima kakva se koriste za podnaslove, e da manje pažljivim čitateljima štivo od presudne važnosti ne bi promaknulo. Uz to, gospođa Jelena Lovrić sročila je prigodni komentar, bezrezervno podupirući gospodina Lignju, naglašavajući najvažnije akcente iz njegova pisma, te se može reći da je predsjednički ukaz otisnut u dvostrukom izdanju. Sutradan, očekivano se javio i gospodin Butković, mada on gospodina Lignju nije podupro bezrezervno, nego definitivno: „Josipović je definitivno u pravu kad kaže…“

A ostali?

Doda li se tome golemi intervju kojim je gospodin Lignja zagrmio sa stranica Večernjeg lista, proširujući optužbe iz pisma, pa golemi intervju kojim je predsjednikov savjetnik Siniša Tatalović udovoljavao raspomamljenom šefu, založivši se za izgon nacionalnih manjina iz prostora političkog odlučivanja, pa seriju šovinističkih pamfleta po mjeri Josipa Pavičića iz istog Večernjaka, pa niz televizijskih priloga u kojima se pljeskalo gospodinu predsjedniku i tražilo odlučnu dekapitacija Milorada Pupovca… uzmemo li dakle sve to u obzir, nedvojbeno je da svjedočimo vrlo specifičnome fenomenu, manevru uz pomoć kojeg hrvatsko novinarstvo – budući da ne može uteći iz svoje kože, a niti odoljeti vjeri u glupost dragih čitatelja – skicira autoportret s predumišljajem.

Kakav je to fenomen?

To je onaj fenomen kada vodeći mediji, provodeći političku volju predsjednika RH, „razotkrivaju“ da Novosti provode političku volju Milorada Pupovca.

Drugim riječima?

Josipovićevi politički trabanti „demaskiraju“ političko poslušništvo!

Trećim riječima?

U savezu sa šefom države, novinari tiražnih medija „osuđuju“ savez novinara i političara!

Ilustracija?

Za ilustraciju može poslužiti nedavni naslov iz Jutarnjeg lista: „Ivo Josipović – nikad nismo toliko voljeli predsjednika!“

Zašto cijenjeni žurnalisti čine nešto do te mjere prozirno?

Zato jer se radi o rutinski usvojenoj matrici, proizašloj iz svijesti o vlastitoj profesionalnoj ništavnosti i gubitku zadnjih natruha integriteta. Više se ne može ni zamisliti postojanje izdavača koji će uređivanje novina prepustiti autonomnoj volji redakcije (takav remeti generalna pravila igre), pri čemu je najslađi paradoks da takvo što najteže uspijevaju pojmiti novinari.

Je li se onda itko u tekućem slučaju osvrtao na ugrožavanje slobode štampe, to jest na činjenicu da se s pozicije političke vlasti perfidnim metodama vrši pritisak na jedan tjednik?

Izuzev Novog lista i par portala, time se nitko nije bavio. A i zašto bi kada je pokušaj gospodina Lignje da zatre Novosti i politički zgnječi izdavača lista predstavljen kao bitka za oslobođenje novinarstva.

A je li itko spominjao Vojkovića, ZAMP, udio gospodina Lignje u profitnom dotoku svoga prijatelja i slične dokumentirane sitnice?

Izuzev Novog lista i par portala, o tome se organizirano šutjelo. Naročito su pazili da Vojkovićevo ime ne spominju uzalud u izdanjima EPH, najveće domaće novinske kompanije.

Zbog čega?

Zbog toga jer je Marko Vojković, kućni prijatelj i tihi poslovni partner gospodina Lignje, ujedno kućni prijatelj i poslovni partner Ninoslava Pavića, vlasnika EPH, te je s njim još i sudjelovao u fiktivnoj dokapitalizaciji Slobodne Dalmacije, dakako na štetu hrvatske države, kojoj je – kao što znamo – na čelu gospodin Lignja.

(…) Već to što je kao glavnu kušnju za „odgovarajućeg lidera Srba u Hrvatskoj“ nametnuo kninsku proslavu Oluje, obljetnicu masovnog stradanja srpskog stanovništva, svjedoči da je namjera nemoralna i politički podla, jer bi se dotični imao uklopiti u najotrcanije šablone hrvatske ratno-domoljubne mitologije. Radni je projekt zamišljen prostački jednostavno: kako izumiti srpskoga političkog vođu koji će biti skrojen po mjeri službenoga hrvatskog nacionalizma. U tom je smislu sasvim prirodno – a to će reći sasvim groteskno – što je predsjednik RH odlučio detronizirati upravo Milorada Pupovca.

Zašto je to prirodno, odnosno groteskno?

Zato jer u ranim devedesetim, dok je Pupovac svim silama pokušavao spriječiti srpsko-hrvatski rat, gospodina Lignje nije bilo ni čuti ni vidjeti. Kada su se događali zločini nakon Oluje, gospodin Lignja nije se oglasio ni jednom jedinom riječju. Bilo je blijedosiva oportunistička figura posvećena karijeri, poslovnim aranžmanima s prijateljima i parazitiranju unutar sistema, da bi danas dijelio srcedrapateljne lekcije o hrvatsko-srpskim odnosima, konstruirao lažne optužbe i raspisivao tjeralice za onima koji „vode politiku nacionalnih sukoba“. S istim manirom, naposljetku, učinio je sve da se obustavi državna dotacija tjedniku Novosti.

CEO TEKST:

Novosti, 25.08.2012.

Peščanik.net, 22.08.2012.

http://pescanik.net/2012/08/privatna-garda-gospodina-lignje/

>

>>

>>> ПОВЕЗАНИ ТЕКСТОВИ СА БЛОГА:

Napad na srpski nedeljnik iz Zagreba

Националсоцијалиста (нациста)

ЈОСИПовић Броз и Коминтерна

Модерни нацисти

Руси и Пољаци

Слобода мишљења, говора и изражавања

Jerusalim post: Srbija je kao most između Istoka i Zapada

 

13 Responses to Viktor Ivančić: Privatna garda gospodina Lignje

  1. Varagić Nikola каже:

    Svilen gajtan za Novosti

    Saša Ćirić

    Ovih dana se u Hrvatskoj zahuktao sukob između predsednika države Ive Josipovića, s jedne i Milorada Pupovca, Srpskog narodnog vijeća i samostalnog srpskog tjednika Novosti, s druge strane. Pravi cilj Josipovićevog kontraudara, izraženog i otvorenim pismom tjedniku Novosti, nije toliko da se oslabi ili makne dojučerašnji politički partner, koliko da se problematizacijom trošenja budžetskog novca namenjenog Novostima disciplinuje a možda i ućutka jedan od retkih primera nezavisnog novinarstva u ovoj zemlji. Novine poznate po kolumnama Viktora Ivančića, dugogodišnjem uredničkom radu Radeta Dragojevića i sijasetu saradnika iz regiona, sasvim kritički usmerenih prema sredinama u kojima žive, drznuli su se ispitati koruptivnost predsednikovog prijatelja Marka Vojkovića, što je naišlo na žestoku Josipovićevu reakciju. Hrvatski predsednik je posegao za najtežim arsenalom argumenata o tome da Pupovac kroz SNV zapravo monopolizuje manjinski politički prostor, samovoljno i nenamenski troši budžetski novac namenjen poboljšanju položaja Srba u Hrvatskoj, održava međunacionalne sukobe niskog intenziteta pod krinkom njihovog rešavanja, te da reketira državu zloupotrebljavajući položaj povlašćene manjine, za koju ne važe uobičajeni uzusi izbornog zakonodavstva, jer ima nezavisno od izborne volje građana zagarantovana tri mesta u hrvatskom Saboru.

    Budžetska kasa ne trpi samostalce

    Ova teška retorička artiljerija praćena je podrškom koju je predsedniku u svom javnom saopštenju iskazalo šest srpskih organizacija u Hrvatskoj, što su uredno i iscrpno preneli zvanični mediji i u Beogradu. Iako predsednikova argumentacija nije bez zrna soli, ovako poređana na gomilu, ipak je čudna i sumnjiva. U Hrvatskoj polemika o izbornom zakonodavstvu koje privileguje srpsku nacionalnu zajednicu nije nova i tu su stavovi obe strane jasni i poznati. Protivnici privilegija brane elementarni demokratski princip o ravnopravnosti građana i jednakoj vrednosti svakog glasačkog listića, dok podržavaoci privilegije ukazuju na to da su saborska mesta skromna i privremena kompenzacija za motivisano iseljivanje oko 200.000 stanovnika srpske nacionalnosti iz Hrvatske posle akcija Bljesak i Oluja, čiji su se izvođači radova našli na optuženičkim klupama u Haškom tribunalu. Što se predstavničkog monopola SNV-a tiče, i tu je stvar jasna: manjinski zastupnici su predstavnici onih stranaka ili udruženja koji dobiju izbornu podršku građana, što su do sada bili zastupnici iz reda SNV-a.

    Najintrigantniji deo spora tiče se tjednika Novosti. Novosti su svojevrsni kuriozum ne samo na hrvatskoj medijskoj sceni na kojoj postoji monopol EPH-ovih izdanja i uopšte diktat privatnog kapitala koji tabloidizuje medije čineći da se kreću u strogo kontrolisanom prostoru čije su granice interesi tajkuna, vlasnika medija i političara. U takvom ozračju Novosti su kao budžetski dotirani list napravili značajan iskorak iz očekivanog koncepta folklorno-provincijalnog glasila koje glorifikuje svog osnivača i njegovog lidera. Odlukom da se na jedno mesto okupe neki od novinara ugašenog Ferala, te novinari iz Hrvatske i regiona, sačinjena je redakcija čija novina je prešla okvire hrvatskog medijskog prostora. Štaviše, list je provokativnim naslovima i grafičkim rešenjima testirao granice apsorpcije svoje sredine, što je kulminiralo u broju početkom oktobra 2010. godine kada su se na naslovnici Novosti pojavili oboreni hrvatski migovi sa natpisom: „Obadva, obadva su pala“. Ovim se parodijski citirao ratni slogan, izrečen 1991. povodom obaranja dva miga JNA u okolini Šibenika. Javno mnenje se uzburkalo na ovu „manjinsku“ drskost, na redakcijsku adresu su stizale pretnje smrću, čak je i predsednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak izjavio da je reč o ruganju hrvatskim svetinjama. Predsednik Josipović izneo je tezu da je naslovnica Novosti neukusna, javivši se ubrzo i drugi put na Fejsbuku uz poduk da su „svako pozivanje na nasilje, pretnje, omalovažavanja, opasni i štetni“. Milorad Pupovac je u ime izdavača Novosti spustio loptu, složio se s predsednikom da su se Novosti u provokaciji neoprezno zaigrale, žrtvovao glavnog urednika a redakcija se smirila kada je za glodura izabran bivši feralovac, Ivica Đikić, koji nije izmenio uređivačku koncepciju.

    Nikolićev golub mira

    Krčag ide na vodu dok se ne razbije. Dok je HDZ bio na tapetu, njihovi korupcioni skandali i nacionalizam, sve je bilo u redu za stanovnika Pantovčaka. Posle promene vlasti, nekooptiranja Pupovca u vlast Kukuruku koalicije i kritike na račun predsednika u Novostima, situacija je za Josipovića postala nepodnošljiva. Novosti treba smiriti a Pupovca oslabiti uvođenjem u igru predstavnike drugih srpskih organizacija, makar oni bili i bivši ustanici i amnestirani balvan rebeli. Novo prijateljstvo između Josipovića i jednog od takvih, Veljka Džakule, demonstrirano je 5. avgusta na Kninskoj tvrđavi, na praznični Dan domovinske zahvalnosti, dan koji i dalje jedna strana vidi kao finale pravedne odbrane od agresije i zasluženi vojni trijumf, a druga kao primer etničkog čišćenje praćenog zločinima. Ove godine, doduše, Milanovićeva Vlada je uvela neke izmene u programu obeležavanja hrvatske vojne pobede, koje su isključile svečani defile ratnih veterana, uz pomen tuđih nevolja i jada (Milanović) i priznanje srpskih žrtava u ratu (Josipović).

    Hokejaška izmena na klupi manjinskog partnera, Džakula umesto Pupovca, neke je analitičare ponukala da je dovedu u vezu sa prekompozicijom vlasti u Srbiji. Naime, Pupovac je bio blizak Borisu Tadiću, dok je Džakula stari znanac Tomislava Nikolića, do 2008. zamenika predsednika stranke koja je podržavala rad tzv. Vlade Republike srpske Krajine u egzilu. Smatra se da Nikoliću Džakula može poslužiti kao bolji oficir za vezu, dakle, čoveku koji je kao radikal zapadne granice Srbije video na potezu od Karlobaga do Virovitice, a kao naprednjak o toj ideji govori kao o neostvarenom snu, bez pomena da li se odrekao od snevanja. U Beogradu i danas ponegde, recimo u tunelu ispod Terazija, osvane grafit „zagonetnog“ pozdrava: „Dogodine u Kninu“. Istina, nedolaskom na Nikolićevu inauguraciju i porukom da se neće sastati s njim sve dok ne promeni svoju retoriku, Ivo Josipović je rekao šta misli o dometima Nikolićevog političkog preobražaja od ratnog dobrovoljca i šoviniste u evro-promotera dobrosusedske saradnje. E sad, da li je Veljko Džakula taj koji će biti ne samo ambasador dobre volje između Josipovića i Nikolića, zvaničnih hrvatskih vlasti i Srba iz Hrvatske izbeglih u Srbiju, neko ko će umeti da objasni neophodnost izvinjenja koje predsednik Srbije treba da uputi, recimo, hrvatskim zarobljenicima koji su tokom devedesetih bili izloženi torturi po raznim logorima u Srbiji i da se založi za povratak kuturnog blaga otetog u Hrvatskoj tokom ratova, pitanje je za predsednika Josipovića.

    Srpsko a naše

    Povremeno povlašćeno mesto SNV-a i Pupovca u Novostima ipak su zanemarljiva pojava prema učinku Novosti. Novosti su tokom vremena postale mikro javni servis posvećen suočavanju sa prošlošću kako svoje tako i drugih sredina, afirmator ideja savremene svetske levice i neustručljive umetničke kritike, novine koje država plaća da bi od njih bila oštro kritikovana. Zanimljivo, takvu funkciju u Srbiji ostvaruju tek mediji koji nisu na državnom budžetu, portali poput e-novina i Peščanika, koji su stalno na granici opstanka i na veštačkoj infuziji donacija, dok su nekadašnja nezavisna ugledna glasila, poput Danasa i Vremena, recimo, u postpetooktobarsko doba, počela da preživljavaju tražeći kompromisnu formulu između konstruktivne kritike vlasti, podrške snagama manjeg zla i umerenog društvenog napretka, te ostvarivanjem strateškog partnerstva sa blagonaklonim javnim preduzećima i lokalnim samoupravama.

    Treba pomenuti još jednu manjinsku aktivnost koja se finansira novcem iz hrvatskog budžeta: to su Dani srpske kulture, koje SKD Prosvjeta organizuje od 2006. godine. Povodom kontroverze oko naslovnice novinar Večernjeg lista Davor Ivanković napisao je da je video dosta novina u različitim zemljama. „Više-manje su prigodničarske, orijentirane na informiranje svoje nacionalne zajednice. Bave se kulturom, folklorom, školstvom, KUD-ovima i slično.“ Upravo tako nešto se i očekuje od jednog lista nacionalne manjine, odnosno od kreiranja kulturnih programa manjina. Listovi manjina treba da budu foklorne zidne novine, a kulturni programi – malo paradiranje u narodnim nošnjama, a malo veličanje zavičajnih pesnika koji po potrebi vade kamu iz stihova, nariču nad udesom istorije ili zasuze nad pitominom rodnog kraja. Dani srpske kulture su publici u Hrvatskoj ponudili program lišen etnije i četnije, liturgijskog i bestseler kiča. U proteklih šest godina gostovali su, pomenuću samo deo gostiju, Svetislav Basara i Dragan Velikić, predstave Delirijum BDP-a i Gorana Markovića i Šopalovići Ateljea 212 i Ljubomira Simovića, filmovi Rudarska opera i Sedam i po, Tilva roš i Šišanje, nastupili su muzički sastavi „Svi na pod“ i „Horkestar“, street art umetnica TKV, organizovane su retrospektive filmova Kokana Rakonjca i Marka Babca. Na stranu pitanje zašto ova gostovanja nisu deo redovne „tržišne razmene“, profil programa DSK potvrđuje da budžetske pare nisu spiskane uzalud i da je obogaćena kulturna komunikacija dve susedne scene.

    Ako vladajuća većina u Hrvatskoj zaista bude išla na to da ugasi Novosti, ili smanji finansiranje i razjuri ekipu novinara i saradnika, što je jedno te isto, to će biti jasna pouka da je nezavisnost na budžetskoj podlozi bizaran incident koji s vremena na vreme ogoli „prirodni“ poriv vlasti da zauzda i upristoji svoje kritičare.

    Peščanik.net, 21.08.2012.

    Srodni linkovi:

    Heni Erceg: Predsjednikova etnička lutka

    Tomislav Klauški: Veliki inkvizitor Ivo Josipović

    http://pescanik.net/2012/08/svilen-gajtan-za-novosti/

  2. Varagić Nikola каже:

    Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća i poslanik u Hrvatskom saboru

    Josipović me napada jer neću da slavim „Oluju“

    Autor: Miloš Mitrović

    Beograd, Zagreb – Očekujemo da predsjednik zaustavi svoju političko-medijsku kampanju proizvodnje alternativne politike Srba u Hrvatskoj, nepriznavanja izabranih predstavnika Srba od općina do Sabora i izabrane srpske samouprave u Hrvatskoj pod izlikom brige za pluralizam među Srbima – kaže u razgovoru za Danas Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) i poslanik Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskom saboru.

    Tekst (poslednji u nizu) u nedeljniku Novosti, koji izdaje SNV,u kojem je predsednik Hrvatske Ivo Josipović, pored ostalog, prozvan zbog zalaganja da firma Emporion njegovog prijatelja Marka Vojkovića bez tendera dobije posao ubiranja naknada za muzička autorska prava i time ostvari veliku dobit bio je povod za žestoke napade Josipovića na Pupovca. Josipović je rekao da se Pupovac bavi „etnobiznisom“ i da je „reketirao“ ranije hrvatske vlade, da je za sebe učinio puno, a za Srbe malo, da Pupovac nema „monopol na srpstvo“, da je potrebna pluralizacija manjinske političke scene u Hrvatskoj… Negirao je da vrši pritisak na Novosti, kako ga nedeljnik optužuje.

    Pupovac je odgovorio da je Josipović „odlučio žrtvovati naše političko prijateljstvo i partnerstvo, a sve zbog toga da bi zaštitio svoje donedavno poslovno prijateljstvo u naplati autorskih honorara“.

    Da li iza napada predsednika Josipovića na vas, osim privatnih interesa koje pominjete, stoje i politički, odnosno – mislite li da ste u „nemilosti“ zbog odbijanja da odete u Knin na proslavu akcije „Oluja“?

    – Moje odbijanje da dođem na proslavu „Oluje“, a što od mene dosad nije tražio nijedan hrvatski predsjednik i premijer, svakako je jedan od razloga što je predsjednik Josipović odlučio pokrenuti kampanju protiv mene i optužiti me da ja i nisam toliki zagovaratelj pomirenja između Hrvata i Srba jer na mnogim mjestima „održavam međuetničke tenzije niskog intenziteta“. Reći kao što je predsjednik Josipović rekao povodom dolaska Veljka Džakule (predsednik Srpskog demokratskog foruma, prim. aut.) na proslavu „Oluje“ da su time Srbi „priznali hrvatsku pobjedu i tako prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu“, predstavlja vrlo opasan način potvrđivanja državljanske lojalnosti. Predsjedniku očito nije dovoljno što sam kao narodni zastupnik u četvrtom mandatu prisegao na Ustav Hrvatske, što je kao predsjednik vanjskopolitičkog odbora Sabora predstavljam u svijetu i što svakodnevno insistiram na važenju njezina Ustava i zakona za sve njezine građane, pa i građane srpske nacionalnosti. Predsjednik se očito opredjelio za čudan pazar pomirenja s Veljkom Džakulom – ja ću priznati srpske žrtve ukoliko Srbi priznaju hrvatsku pobjedu.

    Dokazuje li Josipović pred biračima svoj „patriotizam“ napadima na vas?

    – Nažalost, predsjednik Josipović je u posljednjih nešto više od godinu dana otpočeo s pomicanjem udesno. Prošle godine je odbio doći u Jadovno, gdje je zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, čiji preci su ubijeni u tom strašnom logoru smrti, trebao komemorirati. Ni prošle ni ove godine nije se odazvao pozivu na komemoraciju srpskim žrtvama u Glini. Ni prošle ni ove godine nije se odazvao pozivu na obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu, 27. augusta. Bilo bi mi žao ukoliko predsjednik misli da takvim postupcima čini dobro bilo svojoj ulozi, bilo Hrvatskoj. Mnogi su dokazivali svoj patriotizam na meni i mojem političkom radu. Bilo bi štetno za predsjednika ukoliko bi se i on odlučio za tako nešto.

    Da li vas je povodom ocena Josipovića kontaktirao ili podržao bilo ko iz vlasti u Srbiji?

    – Ne, nije nitko. Srpsko narodno vijeće i ja čestitali smo kako novoizabranom predsjedniku Nikoliću tako i novoizabranom premijeru Dačiću, poželjeli im uspjeh u radu i izrazili spremnost na suradnju u interesu Srba u Hrvatskoj i odnosa između Hrvatske i Srbije. Za to vrijeme Veljko Džakula u ovdašnjim medijima izjavljuje da za svoje djelovanje ima podršku predsjednika Nikolića. Teško mi je povjerovati da bi to mogla biti istina.

    Kakvi su sada vaši lično i odnosi SNV-a sa Vladom Hrvatske?

    – Dobri. Veoma partnerski i to se partnerstvo sve više razvija. I treba se razvijati jer ima još uvijek značajan broj pitanja o položaju Srba u Hrvatskoj – suđenja za ratne zločine, reelektrifikacija povratničkih sredina, imovinska i penzijska pitanja, pitanja otkupa stanova i obnove, pitanja razvoja povratničkih sredina i pitanje statusa srpskih manjinskih institucija i načina biranja srpskih predstavnika u Saboru. Za većinu ovih pitanja potrebna su financijska sredstva, a bojimo se da napad predsjednika Josipovića i posve neosnovane optužbe za financijske malverzacije u našim organizacijama može proizvesti dodatne animozitete prema Srbima u uvjetima sve veće neimaštine i financijskih teškoća. Utoliko je predsjednikov napad na nas štetan i može dovesti u pitanje ispunjavanje obaveza Hrvatske sadržanih u monitoringu pristupanju EU.

    S obzirom na istoriju dobrih odnosa SNV-a i vas lično s predsednikom Josipovićem ima li prostora za izglađivanje odnosa?

    – Predsjednika Josipovića smo podržali i u kandidaturi i u kampanji za predsjednika, te smo ga podržavali i pratili u njegovoj regionalnoj i unutrašnjoj politici. Žao nam je što se on u posljednje vrijeme udaljava od nas, pa i od te politike koju smo smatrali zajedničkom. Unatoč tome, i unatoč posljednjim napadima, mi taj odnos želimo razvijati, a moguće političke i nepolitičke nesporazume otklanjati. To sam Josipoviću, uostalom, napisao u pismu koje sam mu uputio prije njegova pisma. To sam mu napisao u porukama koje smo razmijenili neposredno prije njegova javnog napada na naše institucije i na mene.

    Kako gledate na stav Josipovićevog savetnika Siniše Tatalovića da „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkih zajednica“, što se u Srbiji tumači i kao kroatizacija Srba?

    – Tatalović nikad nije govorio i ne govori iz svoje glave, ne samo zato što mu savjetnička uloga to ne dopušta nego zato što mu to ne dopuštaju mnogo ozbiljniji razlozi. On je svoju znanstvenu i svoju savjetničku karijeru gradio na manjinskoj politici, ali ne na aktivnoj, promanjinskoj politici i uvijek je vezivao konja gdje mu gazda kaže. On je samo izgovorio ono što je predsjednik Josipović napisao – posebna prava Srba treba ukinuti i njihova prava osiguravati preko političkih stranaka i tako dobiti ono što neki ovdje zovu „političkim Hrvatima“, neki „pravoslavnim Hrvatima“ a neki poput Tatalovića „evropskim Srbima“. Naravno da smo mi protiv podijeljenog društva i da smo protiv etničke segregacije i to je sukus naše politike i našeg političkog djelovanja, ali smo isto tako protiv asimilacije i protiv razaranja institucija koje mogu biti otpor toj asimilaciji.

    Kako odgovarate na optužbe izbegličkih udruženja u Srbiji da ste se olako saglasili sa zaključenjem pregovora EU i Hrvatske i da je trebalo više da insistirate na povratku prava Srba „na decembar 1990“?

    – Iluzija je vjerovati da bismo mi mogli zaustaviti proces zaključenja hrvatskih pregovora, kao što je bila iluzija da se krajinskom politikom moglo zaustaviti međunarodno priznanje Hrvatske. Umjesto za politiku iluzije koja nas je sve, i Srbiju i Srbe izvan Srbije strašno koštala, opredjelili smo se za politiku nemogućeg – učiniti ono što je jučer izgledalo nemoguće, povratiti utjecaj politike Srba u Hrvatskoj na svim razinama od općinske do državne, od državne do regionalne i evropske. Za to su nam služili i pregovori i za to nam služi ovo razdoblje monitoringa. Uostalom, zahvaljujući tome pomogli smo da se izbjeglicama u Srbiji osigura 300 milijuna eura na donatorskoj konferenciji, a koje iz meni nepoznatog razloga danas nitko ne spominje. Pitanje što će se uraditi s tim novcem, mnogo je važnije od politikantskog zanovijetanja onih kojima je hrvatska Vlada bila dobra dok su od nje dobivali novac za „brigu“ o izbjegličkim pravima, a onda im je prestala biti dobra kad tog novca više nije bilo.

    Prava Srba stvar Vlade i Sabora

    – Pitanje reguliranja prava nacionalnih manjina, pa i prava Srba stvar je Hrvatskog sabora i Vlade. Istina, predsjednik može svojim javnim i nejavnim utjecajem pokušati omesti rješenja Sabora ili Vlade, kao što u pismu kojim je započeo napad sugerira da je učinio u slučaju prošlogodišnjih rješenja za biračko pravo Srba i za status Srpskog narodnog vijeća u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. No veći problem od toga mogao bi biti ukoliko bi predsjednik razvoj partnerstva između nas i Vlade mogao iskoristiti kao dodatan povod za svoje smanjivanje partnerskog odnosa s Vladom – kaže Milorad Pupovac.

    http://www.danas.rs/danasrs/svet/globus/josipovic_me_napada_jer_necu_da_slavim_oluju.12.html?news_id=246417

  3. Varagić Nikola каже:

    Mrakobjesje rejting-efendije

    Broj 662

    Datum objave: 26.08.2012.

    Piše: Ivica Đikić

    Dočekali smo, eto, da se i predsjednik Ivo Josipović reagiranjem obrati “Novostima”: dosad je na članke iz ovih novina reagirao u drugim medijima, a sad je valjda vrag odnio šalu, to jest bijes je definitivno pomutio razum, pa se šef države odao ljutitom polemiziranju, zanemarujući sve obzire, hrvatski Ustav i zakone, te granice svojih ovlasti. Za polemiku, međutim, nije dovoljno biti ljutit ili biti predsjednik države, nije dovoljno biti zloban, te sklon tračevima i spletkarenju. Nije izbjegavanje polemike – polemika. A upravo to u svom pisamcu – koje je, dva-tri dana prije objavljivanja u “Novostima”, distribuirao i po nekim drugim redakcijama – čini predsjednik Josipović: na početku teksta, na temelju jednog prozirnog blefa, šef države konstruira tezu da su “Novosti” produžena ruka politike Milorada Pupovca, e da bi se zatim obračunavao s Pupovcem i politikom za koju Josipović tvrdi da je Pupovčeva. Predsjednikovo hrvanje s logikom i javno dostupnim činjenicama prilično je tužan prizor, no njega ne brine kakav će dojam među normalnim svijetom polučiti svojim banalnim trikovima i izljevima gnjeva, jer on zna da će poslije njega u napad krenuti hrabri žurnalistički zdrug koji će se potruditi da njegovoj privatnoj netrpeljivosti priručno nadogradi političku dimenziju. No kad je pisanje posrijedi, brojčana nadmoć nije jamstvo uspjeha: rasipanje topovskog mesa samo je pokazatelj manjka uvjerljivosti i pameti.

    Podsjetimo, dakle, što se zbivalo u prethodnim epizodama. U pretprošlom broju “Novosti” objavili smo da predsjednik Republike vodi osvetničku akciju protiv ovoga lista i njegova izdavača tako što na meritornim adresama zagovara ukidanje državne dotacije listu čije mu se pisanje ne sviđa i tako što se obračunava sa Srpskim narodnim vijećem u kojem je iznenada prepoznao najmaligniji faktor ovdašnje javne scene. Osveta je motivirana našim tekstovima o aferi ZAMP. Dokumentirano smo pisali o milijunskim godišnjim profitima koje tvrtka Emporion ostvaruje poslujući s Hrvatskim društvom skladatelja (HDS), to jest s HDS-ovim projektom zaštite muzičkih autorskih prava (ZAMP). Vlasnik Emporiona je Marko Vojković, najbolji prijatelj predsjednika Josipovića. Vojković je unosni posao dobio u vrijeme kad je njegov prijatelj Josipović bio jedan od čelnih ljudi HDS-a: prijatelj Josipović, uostalom, jedan je od kreatora ZAMP-a na kojemu Vojković masno zarađuje. Ni ZAMP-a ni zarade ne bi bilo da Hrvatski sabor nije donio zakon kojim je HDS-u omogućena naplata, široko shvaćene, zaštite muzičkih autorskih prava. Država je, dakle, Josipovićevu HDS-u poklonila monopol na naplatu muzičkih autorskih prava, a HDS je operativnu provedbu monopola direktno proslijedio firmi Josipovićeva prijatelja Vojkovića. Uzgred, u Predsjedništvu HDS-a, koje je posao povjerilo Emporionu, sjedila je i sestra Marka Vojkovića, Sanda Vojković, inače prijateljica Ive Josipovića.

    Jedina u svemiru

    I tako su prolazile godine: Vojkovićevi profiti uredno su se gomilali i svi su se pravili da ne primjećuju višestruke sukobe interesa, čija se ukupna vrijednost u međuvremenu popela na nekoliko milijuna eura, s tendencijom daljnjeg rasta. HDS-u nije padalo na pamet da raspiše natječaj za taj posao, jer je prijetila realna opasnost da se na natječaj javi netko tko bi bio spreman raditi za manje od šest-sedam-osam milijuna kuna čiste dobiti, pa bi najednom iščeznuo smisao postojanja tvrtke Emporion koja je – žele nas uvjeriti – jedina tvrtka u svemiru koja može obavljati taj zahtjevan i povjerljiv posao. To je, naravno, komično objašnjenje, ali je prolazilo, naročito kad je stizalo iz usta autoriteta kao što je predsjednik države. Problem je nastao kad su “Novosti” i Index.hr počeli iznositi službene podatke o financijskim aspektima suradnje Josipovićeva HDS-a i Josipovićeva Vojkovića. Na Pantovčaku se rodio bijes i pokrenuta je podzemna operacija da se “Novostima”, po hitnom postupku, uskrati javni novac: umjesto da jasno odgovori na pitanja o svom i HDS-ovu aranžmanu s Vojkovićem, predsjednik Republike odlučio se za zloupotrebu svoje funkcije da bi ugušio list koji mu smeta. Vrhunac zloupotrebe dogodio se prošlotjednim reagiranjem šefa države, reagiranjem koje pakošću i olakim diskvalificiranjem kamuflira bijeg od argumentirane polemike.

    Paralelno s rečenim pokušajima, predsjednik je svojim medijskim i pravosudnim izvršiteljima prosljeđivao zavjereničke teorije o tome tko stoji iza tekstova u “Novostima”. U proljeće ove godine, kad smo objavili prve tekstove o ZAMP-u i Emporionu, inspirator je pronađen u bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, pa je u povodu tog otkrića “Jutarnji list” upriličio višednevni serijal o istragama koje se, prema pouzdanim informacijama iz Državnog odvjetništva, pokreću protiv Mesića. Josipoviću bliskim rječnikom rečeno, bila je to konjska glava na jastuku bivšeg šefa države. Sad je, pak, naručitelj pronađen u Miloradu Pupovcu, predsjedniku SNV-a i saborskom zastupniku SDSS-a, pa je organizirana operacija njegova osobnog i političkog diskreditiranja. “Jutarnji list” opet je preuzeo ulogu batine u predsjednikovim rukama. (S Pantovčaka su se prošlog tjedna širili i spletkarski glasovi da iza pokvarenih “Novosti” stoji premijer Zoran Milanović, ali Josipović se nije usudio sukobiti s premijerom. Čak je naglo počeo ublažavati i svoje kritike Vladi, koje je intenzivno upućivao u protekla dva tjedna, procjenjujući valjda da su mu previše tri otvorene fronte – prema “Novostima” i SNV-u, prema Tomislavu Karamarku i prema Milanoviću.)

    Svjedočili smo, ukratko, sedmodnevnoj demonstraciji Josipovićeve medijske sile, u čijem sastavu poslušno marširaju uglavnom isti koje je u svom arsenalu držao bivši premijer Ivo Sanader, no paljba iz svih raspoloživih sredstava nije ubila temeljno pitanje: zašto se, gospodine Josipoviću, već mjesecima toliko uzbuđujete na svaki javni spomen Marka Vojkovića i ZAMP-a? Zašto, jednostavno, ne objasnite svoju ulogu u vrtoglavom bogaćenju svoga prijatelja Vojkovića u poslu s vašim HDS-om?

    Na taj bi način predsjednik sačuvao podosta energije i ostatke vjerodostojnosti, a svoj bi osvetnički karakter sačuvao od javnog demaskiranja. No sujeta, umišljaj o nadmoći i medijsko obožavanje pomutili su Josipoviću sposobnost zdravog rasuđivanja, pa mu slučaj Ive Sanadera, očigledno, služi kao uzor, a ne opomena.

    Ne, ali zapravo – da

    Logika sasvim nestaje kad se Josipović – uporno bježeći od pravog predmeta rasprave – iz maglovitih sfera iskonstruiranog političkog neslaganja spusti u iznošenje konkretnih neistina i plasiranje sitne zlobe, zlobe koja je proporcionalna njegovu političkom i ljudskom formatu. Predsjednik, naime, usput tvrdi da nije tražio ukidanje javnog financiranja “Novosti” na adresi koja je jedina meritorna za odlučivanje o tom pitanju, ali nekoliko pasusa dalje kaže ovako: “Kako to da u vremenima u kojima su propali mnogi mediji, ili su negdje na rubu propasti (‘Vjesnik’, ‘Nacional’, ‘Forum’…), jer su izloženi nemilosrdnim zakonima tržišta, kad mnogi novinari, na žalost, ostaju bez posla, baš jedino ‘Novosti’ i ‘Hrvatsko slovo’ uživaju državnu potporu?”

    Josipović, dakle, kaže da nije tražio, ali zapravo traži da se obustavi proračunsko financiranje “Novosti”. Dovođenje u istu ravan “Novosti” i “Hrvatskog slova” trebalo je imati funkciju uvrede, pa kad čovjeka motivira želja da uvrijedi, činjenice bivaju poražene. “Hrvatsko slovo” i, primjerice, “Zarez”, financiraju se iz budžeta Ministarstva kulture, dok se “Novosti” – kao i više od dvadeset manjinskih listova – najvećim dijelom financiraju iz budžeta Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske. Iscrpan popis dotiranih listova, s novčanim iznosima i opisom publikacije, stoji na web-stranicama spomenutog Vladinog tijela.

    Misli li Josipović da bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti? Samo zato što mu smetaju tekstovi u “Novostima” Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što postoji na manjinskoj informativnoj sceni. Da je tome tako svjedoči i intervju Josipovićeva savjetnika Siniše Tatalovića u “Novom listu”: on o financiranju manjinskih glasila ne zna mnogo, razumije još i manje, no to mu nije prepreka za plasiranje teze da bi s dosadašnjom praksom trebalo raskinuti. Ne kaže, naravno, da bi to trebalo učiniti u povodu ljutnje njegova šefa.

    Ručak u rezidenciji

    Zašto Josipović, međutim, ne bi bio dosljedan, pa postavio pitanje zašto Hrvatska radiotelevizija uživa državnu potporu dok novine propadaju, a novinari završavaju na burzi rada? Ovakvog HRT-a ne bi, naime, bilo da nije pretplate koju, po zakonskoj prisili, plaćaju svi građani ove zemlje. U čemu je načelna razlika između financiranja HRT-a i “Novosti”? Nema razlike, ali Ivo Josipović ne želi vidjeti ni pedalj dalje od svojih osvetničkih ambicija.

    Dežurni društveni komentatori, u pozi stalne objektivnosti koju zamišljaju kao matematičku sredinu između sukobljenih strana, koji formalno ne dovode u pitanje javno financiranje “Novosti”, imaju drugi problem: zašto se “Novosti” bave (i) općenacionalnim političkim i ekonomskim temama, a ne isključivo lokalnim srpskim folklornim društvima i sličnom “manjinskom” zanimacijom? Što bi, međutim, isti komentatori kazali kad bi Sabor, uvjetujući financiranje, propisao HRT-u o čemu smije govoriti, a o čemu ne smije? Proglasili bi to skandalom, ali skandaloznom ne smatraju zamisao da financijer sroči precizan popis tema kojima bi se ovaj list smio baviti, a da Vlada – po Josipovićevim uputama i po mjeri palanačkog poimanja svijeta – usput odredi i poželjnu nacionalnu strukturu redakcije “Novosti”.

    Teško je povjerovati da sveučilišni profesori, nagrađivani publicisti i zvučna imena ovdašnje javne scene, na početku 21. stoljeća, zagovaraju izravni utjecaj političke vlasti na jedne novine, ali ovdje je doista tako, jer u Hrvatskoj može sve što se čini nezamislivim: Europapress holding, na čelu s J. Lovrić i M. Plešeom, može nekog drugog optuživati za bliskost sa Sanaderom, “Jutarnji list” može objavljivati pisma podrške predsjedniku Josipoviću, kao što je “Politika” nekoć objavljivala izraze narodne podrške Slobodanu Miloševiću, Sanja Mikleušević-Pavić može biti urednica Informativnog programa HTV-a, porezni dužnik D. B. (47) – vodeći izvršitelj poreznog dužnika N. P.-a (59) – može u brijunskoj rezidenciji ručati s predsjednikom Josipovićem, i to o trošku onih koji ne mogu izbjegavati plaćanje poreza, šef države, zajedno sa savjetnicima, može se javno hvaliti svojom fenomenalnom popularnošću u istraživanjima raspoloženja javnosti, isprazna zločestoća može postati stilski pravac u kojem su pojedini autori već sad postavili standarde teško dostižne budućim žurnalističkim naraštajima, šef države, usto, može u razmaku od pet dana prodanu nakladu “Novosti” smanjiti s devetsto na “par stotina” primjeraka, svjesno lažući u oba slučaja…

    Svjedočimo, u suštini, potpunom diletantizmu u shvaćanju novinarstva kao profesije, i gledamo bijedna nastojanja mnogih ovdašnjih javnih persona da svoju privatnu netrpeljivost prema ovom listu, nekim njegovim autorima, pogotovo mrskim “feralovcima”, ili njegovu izdavaču, zaogrnu u teze koje ne mogu izdržati ni prvo logično potpitanje. Svjedočimo, također, karakternoj razgolićenosti Ive Josipovića koji bi u bici za rejting i slavu odsjekao glavu svakome tko odbije služiti tim nacionalnim svetinjama, ne shvaćajući da je pravu bitku – onu da bude državnik – nepovratno izgubio. Ako se jednom iskreno bude zapitao zašto je završilo tako kako je završilo, možda će mu od koristi biti replika iz filma “J. Edgar” Clinta Eastwooda: “Zanimljivo je kako popularnost, naročito ona koja priziva simpatije isključivo u svrhu slave, neizbježno vodi u zlo.”

    http://www.novossti.com/2012/08/mrakobjesje-rejting-efendije/

  4. Varagić Nikola каже:

    U strahu su velike moći

    Piše: Nikola Bajto

    Što je to u pisanju “Novosti” toliko uplašilo predsjednika Republike Ivu Josipovića da je poduzeo prljavu akciju diskreditiranja ovog tjednika i njegova izdavača, akciju koja je zbog kolateralne štete po političke i međunacionalne odnose u zemlji i regiji državnički krajnje neodgovorna i do te mjere politički iracionalna da je u neugodnu poziciju dovela sve aktere političke scene, uključujući i vladajuću koaliciju?

    Intenzitet destrukcije koju je predsjednik Republike, ne mareći za tu prekomjernu štetu, primijenio u svojem obračunu s ovim tjednikom i njegovim izdavačem otkriva nam, za početak, kolike su dimenzije njegova straha, jer on je upravo proporcionalan poduzetoj destrukciji. No to nam još ne govori čega se Ivo Josipović toliko boji.

    Od početka je predsjednik na pisanje o slučaju ZAMP reagirao nervozno. Kada je portal Index.hr koncem veljače otvorio temu o prihodima njegova prijatelja Marka Vojkovića na poslovima s Hrvatskim društvom skladatelja (HDS), Josipović se isprva pravio neupućen, izjavljujući da o tome ne zna ništa jer je operativno neaktivan u tom društvu otkada je 2000. napustio dužnost njegova glavnog tajnika.

    Međutim, “Novosti” su nekoliko dana kasnije objavile dokumentaciju iz koje je vidljivo da su brojni ugovori s Vojkovićem sklapani upravo u vrijeme dok su na vodećim funkcijama u HDS-u bili njegova sestra Sanda Vojković i njihov bliski prijatelj Ivo Josipović. Iz te je dokumentacije, koja je obuhvaćala i službene financijske izvještaje Vojkovićevih firmi, bilo vidljivo kakvu visoku financijsku korist predsjednikov drug izvlači iz tog posla, a radilo se o čistoj dobiti koja je godišnje znala dosezati i po deset milijuna kuna.

    Dvaput uhvaćen u laži

    Taj tekst izazvao je takvu napetost kod Josipovića i Vojkovića da su u svojim medijskim istupima smjesta krenuli uvjeravati javnost kako se tu ne vrti toliki novac, pri čemu su se čak odvažili negirati brojke iz Vojkovićevih vlastitih financijskih izvještaja. Da su te brojke točne, “Novosti” su pokazale drugim tekstom, pod naslovom “Predsjedničke laži”, a priču smo poslije duge pauze nastavili tek početkom kolovoza, dakle dva tjedna prije predsjednikove osvetničke akcije, kada su pristigli svježi financijski izvještaji o lanjskom poslovanju Vojkovićeva Emporiona. U njima je pisalo da su si vlasnici tvrtke lani isplatili 38,8 milijuna kuna.

    Zašto su predsjedniku u slučaju ZAMP od početka bile potrebne laži? Zašto mu je prvi refleks bio da prikrije svoje sudjelovanje u dodjeljivanju poslova Vojkoviću, kada je već nakon prvog teksta u “Novostima” morao u emisiji “Nedjeljom u 2″ priznati da je cijelo vrijeme bio na položajima s kojih se odlučivalo o tim ugovorima? Zašto je u istoj emisiji pribjegao umanjivanju profita koje ostvaruje Vojković, kada su izvještaji o tim profitima potvrđeni revizorskim mišljenjima?

    Što mu je trebalo da ga “Novosti” dvaput uhvate u laži, da to razvale preko naslovnice, a da on ne može uzvratiti ni demantijem? Laganje je za državnog dužnosnika uvijek riskantna taktika, a kada je prokazano, samo otvara dodatna pitanja.

    http://www.novossti.com/2012/08/u-strahu-su-velike-moci/

  5. Varagić Nikola каже:

    Našoj zajednici nije potrebno nikakvo pokroviteljstvo

    Broj 662

    Datum objave: 26.08.2012.

    U povodu pisma predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića, objavljenoga u tjedniku “Novosti” od 16. VIII. 2012. godine, mi predstavnici vodećih organizacija i izabrani predstavnici srpske zajednice u Republici Hrvatskoj izražavamo svoje duboko iznenađenje i zabrinutost osobnim napadom predsjednika Republike na Milorada Pupovca, predsjednika SNV-a, potpredsjednika SDSS-a i zastupnika u Hrvatskom saboru.

    Mi predstavnici vodećih organizacija srpske zajednice i izabrani predstavnici Srba u općinama, gradovima, županijama i saboru Republike Hrvatske, smatramo da je riječ o potezu koji nije u skladu s demokratskim poimanjem ustavne uloge predsjednika Republike ni s pravilima parlamentarne demokracije. Taj potez podiže tenzije u ionako krhkim međunacionalnim odnosima u društvu, nasuprot parlamentarnoj i stvarnoj ulozi SDSS-a, SNV-a i ostalih srpskih organizacija, koje rade na povjerenju, suradnji i uzajamnoj toleranciji.

    Nedopustiva retorika

    Kao predstavnici vodećih organizacija i izabrani predstavnici Srba podsjećamo predsjednika Republike da je SDSS jedan od legalnih i legitimnih predstavnika izbornoga tijela Republike Hrvatske, te predsjednik ne smije diskriminirati ni njega ni njegove predstavnike. Također podsjećamo da je SNV organiziran na osnovi međunarodnog ugovora, na osnovi Ustavnog zakona i na osnovi izbora koje organizira nadležno državno ministarstvo te da su ostale organizacije srpske zajednice organizirane temeljem istih propisa i nisu ni fantomske niti su rezultat nečije privatne politike i samovolje. Stoga smatramo nedopustivim upotrijebljeni rječnik i retoriku navedenog pisma, a pogotovo insinuacije politikantske naravi usmjerene ne samo protiv Milorada Pupovca osobno, nego i protiv srpskih organizacija.

    SDSS je parlamentarna stranka koja je kod biračkoga tijela osvojila i osvaja brojne mandate kako na državnoj tako i na nižim razinama, a SNV je organizacije manjinske samouprave Srba u Hrvatskoj koja ima više od 1.600 izabranih vijećnika.

    Kao predstavnici vodećih srpskih organizacija i izabrani predstavnici Srba u Republici Hrvatskoj posebno smo iznenađeni da je žrtva toga grubog osobnoga napada upravo Milorad Pupovac, jedan od osnivača kako SNV-a i SDSS-a tako i većine naših organizacija te dugogodišnji predstavnik SDSS-a i saborski zastupnik, ugledan javni djelatnik i sveučilišni profesor. Njegov je doprinos u stvaranju uvjeta za uključenje manjinskih zajednica u ukupan društveni i politički život zemlje te u širenju prostora demokratskoga dijaloga prepoznat i priznat ne samo u zemlji nego i u međunarodnim krugovima. Podsjećamo predsjednika Republike da se Milorad Pupovac nije bavio i ne bavi nikakvim “businessom”, pa ni “etnobiznisom”, već jedino svojim poslom sveučilišnog profesora i poslom narodnog poslanika. Utoliko je krajnje opasno i protivno Ustavu i zakonu da se one koji se bave manjinskim poslovima i manjinskim politikama nazivati tom vrstom imena.

    Izražavamo svoju punu podršku političkom radu svoga istaknutog člana i jednog od svojih prvaka. Očekujemo od predsjednika Republike da svoju dužnost obnaša u skladu sa svojim ustavnim ovlastima, zakonima i pravilima parlamentarne demokracije. Duboko smo uvjereni kako nije dužnost predsjednika Republike da osobno napada bilo kojega saborskog zastupnika ili stranačkog aktivista, ili da čak, na primjer, prebraja pripadnike nacionalnih manjina u Vladi Republike Hrvatske. Uvjereni smo da u demokratskim društvima nije posao predsjednika države da svoju moć koristi da razbija bilo koju stranku ili bilo koju organizaciju koja svoj legitimitet potvrđuje na demokratskim izborima i koja djeluje u okviru Ustava i zakona, a za račun tobožnjeg pluralizma. Posebno je zabrinjavajuće što to predsjednik države ne radi ni u slučaju bilo koje druge stranke, ni socijaldemokratske, ni liberalne, ni konzervativne, pa čak ni u slučaju ekstremnih političkih stranaka koje govore jezikom mržnje i netolerancije prema pripadnicima manjina, ali to radi upravo prema jednoj manjinskoj stranci socijalističke političke orijentacije.

    Za slobodu medija

    Nadalje, duboko smo uvjereni u potrebu širenja prostora slobode medija te snažno podržavamo novinarsku slobodu i njihovu neovisnost o izdavaču ili drugim oblicima pritisaka kapitala ili partikularnih društvenih, a pogotovo osobnih ili privatnih interesa. Navedeno se, dakako, odnosi i na sve manjinske medije, te tjednik “Novosti” također mora uživati – i uživa – potpunu neovisnost svoje uređivačke politike. Njegov izdavač, SNV, ponosan je što je u tjedniku “Novosti” uspio okupiti neke od najvrsnijih imena našega neovisnoga novinarstva i pruža tim vrsnim profesionalcima potpunu i neograničenu podršku da se bave, profesionalno i odgovorno, ne samo manjinskim temama, nego i temama od interesa šire javnosti, pa i onda kad se javni djelatnici, uključujući i predsjednika Republike, osjećaju pogođeni rezultatima istraživačkoga rada njihovih novinara. Sve drugo bi naime bilo cenzura, koja u demokratskom društvu ne samo da nije prihvatljiva, nego zaslužuje i svaku osudu, jer uništava društveni dijalog, dakle samu bit demokracije.

    S indignacijom odbacujemo pokroviteljski ton predsjednika Republike i poručujemo da našoj zajednici nije potrebno nikakvo pokroviteljstvo niti “preslagivanje u političkom sustavu” te da ona sama zna uređivati odnose unutar sebe i prema drugima, uključujući i državu, a u skladu sa Ustavom, zakonima i demokratskom praksom.

    Nemajući namjeru upuštati se u bilo kakve polemike izvan svoje zakonske, parlamentarne i društvene uloge, a pogotovo ne izvan demokratskih uzusa koje nastojimo njegovati, mi predstavnici vodećih organizacija srpske zajednice i izabrani predstavnici Srba u općinama, gradovima, županijama i parlamentu Republike Hrvatske u cijelosti odbacujemo navedeno pismo predsjednika Republike Ive Josipovića i smatramo ga opasnim presedanom, posve neprimjerenim demokratskim društvima.

    – za Srpsko narodno vijeće, Saša Milošević, zamjenik predsjednika

    – za SDSS, potpredsjednik Mile Horvat

    – za Klub zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru, zamjenik predsjednika Kluba, Jovo Vuković

    – za Zajedničko vijeće općina, zamjenik predsjednika, Jovo Jelić

    – za SKD Prosvjetu, zamjenik predsjednika, Svetislav Mikerević

    – zamjenici župana, zamjenici gradonačelnika i načelnika, načelnici općina izabrani sa lista SDSS-a

    http://www.novossti.com/2012/08/nasoj-zajednici-nije-potrebno-nikakvo-pokroviteljstvo/

  6. […] Viktor Ivančić: Privatna garda gospodina Lignje […]

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s

%d bloggers like this: