Православна Русија

 

Pravoslavna omladina ujedinjena u sveruskom pokretu

Russia Today

Ruska pravoslavna crkva planira da okupi veliki broj različitih organizacija pravoslavne omladine u sveruski pokret koji bi se bavio humanitarnim i misionarskim radom i vodio brigu o duhovnom razvoju mladih.

Inicijativu je pokrenuo moskovski savet pravoslavnih organizacija mladih koji je poslao predlog Ruskoj pravoslavnoj crkvi na odobrenje, piše dnevnih Vedomosti. „Kontroverzni slučaj Pussy Riot pokazao je da ljudi nisu upoznati sa aktivnostima crkve i njenim načelima“, rekao je koordinator saveta, Vadim Kvjatkovski. „Jedan od ciljeva novog udruženja bio bi približavanje ovih načela mladim ljudima, a članovi udruženja će se baviti i volontiranjem.“

U Rusiji trenutno postoji oko 300 organizacija za mlade vernike. „Stvaranje sveruskog udruženja unapredilo bi koordinaciju njihovih aktivnosti i međusobnu komunikaciju“, smatraju autori ove inicijative.

Nova organizacija će funkcionisati kao pokret, za koji nije predviđen pravni postupak za registraciju. Biskup Ignjatij Bronicki, koji upravlja sinodskim odeljenjem za mlade, predsedavaće novom ujedinjenom organizacijom, čiji će rad nadzirati savet sastavljen od lidera regionalnih organizacija.

Predsednik Vladimir Putin obećao je da će podržati pokret. „Ništa u društvu nije važnije od moralnih načela od kojih su sačinjeni njegovi temelji, ništa. Sve ostalo je od drugorazrednog značaja“, naglasio je Putin. Dodao je i da je rad mladih u verskim organizacijama koje pripadaju tradicionalnim konfesijama veoma važan, mada je ukazao da se niko ne sme prisiljavati da pristupi. „Nema potrebe za stvaranjem nekog novog kvazi pravoslavnog Komsomola (omladina komunističke partije Sovjetskog saveza). Niko se ne može prisiljavati, ali dobrovoljno udruživanje će naići na dobrodošlicu i podršku.“

Biskup Bronicki objašnjava da predlog nema nikakve veze sa Komsomolom ili sličnim organizacijama koje karakterišu stroga pravila. „Učestvovanje u crkvenom životu je uvek lični moralni izbor, koji se ne može nametati drugima“, napisao je Bronicki na sajtu Moskovske patrijaršije.

Članstvo u Komsomolu donosilo je privilegije, kao što su mogućnosti za napredovanje u karijeri ili za upis na fakultet. „Ovo neće biti slučaj sa pravoslavnim pokretom. Tako da su sve priče da se ovim organizacijama nameće ideologija ili religija potpuno neosnovane“, podvukao je Bronicki.
Russia Today, 31.08.2012.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 02.09.2012.

http://pescanik.net/2012/09/pravoslavna-omladina-ujedinjena-u-sveruskom-pokretu/

>>>

Samo 40 odsto žitelja Ruske Federacije pripada RPC

Pravoslavna Rusija – stvarnost ili mit

AUTOR: RUŽA ĆIRKOVIĆ

Moskva – Suprotno na Zapadu široko raširenom i podgrevanom uverenju, pravoslavci ne čine više od prosečno 40 odsto građana pojedinih članica Ruske Federacije, pokazalo je nedavno sprovedeno istraživanje.

Mit o 80-90 odsto pravoslavnih u našoj zemlji – to je samo jedan od pojavnih oblika površnog gledanja na religiju. Po našim računicama, broj pravoslavnih u Rusiji je upola manji – prosečno po subjektima Ruske Federacije 40 odsto. Pri tome je tek njih pet odsto izjavilo da pripada nekoj crkvenoj opštini i redovno posećuje crkvu“, kaže u intervjuu za ruski list „Aganjok“ direktor upravo okončanog projekta Atlas religija Rusije Roman Lunkin i dodaje da „kao i u XIX veku većina ruskih pravoslavaca nije pročitala Sveto pismo“.

Ovi podaci, koji daju realnu predstavu o razmerama i karakteru pastve Ruske pravoslavne crkve, za stručnjake nisu iznenađenje, kaže Lunkin, iznenađenje je kako ga ignorišu i crkva i ruski političari.

Međutim, drugo među Rusima takođe nedavno sprovedeno istraživanje mit o pravoslavnoj državi na neki način je ipak potvrdilo. Prema istraživanju Sveruskog centra za izučavanje javnog mnjenja, koje prenosi Komersant, udeo građana koji misle da RPC utiče na unutrašnju politiku Rusije porastao je sa 44 odsto 2010. na oko 50 odsto ove godine. Još detaljnije: 12 odsto ispitanih smatra da je taj uticaj suštinski, 43 odsto da je taman kako treba („RPC iskazuje svoju poziciju kad je to stvarno neophodno i ne meša se u pitanja koja je se ne tiču“). Ali 23 odsto ispitanih smatra da bi uticaj i uloga RPC trebalo da budu još veći. Ili precizno: „Crkva danas vrši nedovoljan uticaj na život društva i države“, pa bi trebalo aktivnije da učestvuje u razmatranju i rešavanju „pitanja važnih za zemlju“. I najzad, 19 odsto ispitanih smatra da se RPC previše meša u stvari države umesto da se više posveti duhovnim pitanjima.

Teško da će podaci iz jednog ili drugog ruskog naučnog izvora smanjiti podozrivost ili predrasude rimokatoličko-protestantskog dela Evrope kao i zagovornika neoliberalne doktrine prema navodno novoprepoznatoj sprezi ruske države i crkve. Tome zahvaljujući velika su pažnja i brojni komentari naročito u evropskoj katoličkoj štampi posvećeni govoru ruskog premijera Dmitrija Medvedeva pred vrhom Jedinstvene Rusije 16. juna ove godine. Medvedev je tada najavio, i prema evropskoj i prema ruskoj štampi, novi pogled na svet partije, odnosno „jedan vrednosni katalog za koji bi svako u svakom trenutku mogao glasati“, u kome bi se radilo o „tradicionalnim vrednostima sa težištem na moralu, crkvi i naravno naše četiri najvažnije religije“, a što bi učinilo da Jedinstvena Rusija postane atraktivna za šire slojeve stanovništva.

Mada je Vsevold Čapljin, pisac prošle godine predstavljenog „Kataloga moralnih vrednosti Ruske pravoslavne crkve“, za Nezavisimuju gazetu izjavio da ne zna da li će se kodeks Jedinstvene Rusije zasnivati na njegovom Katalogu, on se raduje intenziviranju dijaloga između vlade, partije, društva, crkve i drugih verskih zajednica o pravim i lažnim vrednostima. Ipak, i zapadni i ruski, prema ruskoj vladi kritičniji izvori, sa podozrenjem su povezali „antiliberalne“ izjave s jedne strane Dmitrija Medvedeva s druge strane predstavnika RPC aludirajući time na moguće pogubne posledice učvršćivanja takve veze sve do klerikalizacije ruskog društva. Iako su zapadni mediji u Medvedevu prepoznavali političara liberalnijeg kova od Putina, ovih dana im se i neki ruski mediji pridružuju u podsećanju da je premijer krajem aprila izjavio da „nikad nije bio liberal“ i da je ta njegova izjava sledila samo nekoliko dana pošto je patrijarh Kiril I održao molitvu protiv, kako je rekao, „agresivnog kapitalizma“. I drugi crkveni velikodostojnici utrkivali su se u podsećanju države da „liberalizam predstavlja vrata pakla“, a da je ruska država suviše liberalna i nesposobna da „preseče pupčanu vrpcu koja je veže za antisvet 90-ih godina“.

Iako ne spore da su crkva i druge verske zajednice u narodu omiljeni, a „RPC mnogo omiljenija od Dume“, ruski politikolozi koje citira ruska štampa ocenjuju koketiranje Putina i Medvedeva sa crkvom kao „sumnjiv taktički korak“ namenjen naknadnoj postizbornoj legitimizaciji protestima osporavanih predsednika i premijera. Ipak, podvlači politikolog Dmitrij Orlov za Komersant, o klerikalizaciji ruske države ne može biti ni reči iako crkva nastoji da izvuče koristi iz toga što je država instrumentalizuje. Crkva nema resursa da bude samostalan instrument ili da osnuje partiju, uvereni su ruski eksperti za politički sistem.

Netradicionalni vernici

„Ruski pravoslavci gledaju na Rusiju kao na isključivo svoju kanonsku teritoriju i opiru se pokušajima katoličke crkve da tamo pusti koren“, tvrdi Frankfurter algemajne cajtung u kritički intoniranom tekstu o ruskom (Putinovom, kažu) patrijarhu Kirilu I mada ne propušta da spomene i njegove aktivnosti na pomirenju katoličke i pravoslavne crkve.

Direktor projekta Atlas religija Rusije Roman Lunkin u „Aganjoku“ , međutim, navodi da se u tom istraživanju prvi put izdvojila grupa nepravoslavnih hrišćana: katolici, protestanti, adventisti (pjatidesjatnjiki kao „najekspresivniji i najbrže rastući pokret u svetu“). „U registrima Ministarstva pravde organizacije nepravoslavnih hrišćana na drugom su mestu po brojnosti organizacija odmah posle RPC, čak su pretekle muslimane“, tvrdi Lunkin mada napominje da se u celoj Rusiji oseća „nedostatak“ registrovanih verskih organizacija jer u većini regiona Rusije vlasti nastoje da prikriju aktivnosti, inače sve brojnijih, „netradicionalnih vernika, što on ocenjuje opasnim. „Sada vlast i ne pretpostavlja sa kakvim religioznim zajednicama se može suočiti. Sve su se povukle u senku.“

http://www.danas.rs/danasrs/svet/globus/pravoslavna_rusija__stvarnost_ili_mit.12.html?news_id=246931

 

7 Responses to Православна Русија

  1. Varagić Nikola каже:

    NEBOJŠA MALIĆ: ČETIRI GODINE POSLE ABHAZIJE I OSETIJE, RUSIJA JE NAUČILA LEKCIJU

    Teško je, čak nemoguće, sporazumeti se s nekim ko je toliko opsednut friziranjem utisaka da mu spoznaja stvarnosti potpuno izmiče

    Krajem avgusta 2008, pošto je prethodno neutralisala gruzijsku vojsku, Moskva je priznala Abhaziju i Južnu Osetiju kao nezavisne države. Tada je ovaj događaj tumačen kao veliki poraz za Srbiju, mada je vreme pokazalo da su u pravu bili oni koju su tvrdili suprotno.

    U tekstu koji sam tada napisao za Antiwar.com, motive Moskve sam pripisao situaciji stvorenoj uspostavljanjem žutokratije u Srbiji. Pošto je to pretilo da obesmisli rusku kritiku ponašanja Imperije na Kosovu, Moskva je pokušala da sa Vašingtonom komunicira na drugačiji način. I mada taj pokušaj nije uspeo, četiri godine kasnije čini mi se da su u Moskvi iz toga izvukli naravoučenije:

    Pozivanjem na kosovski presedan, Rusija je de facto napustila moralne visove s kojih je kritikovala agresiju NATO na Balkanu i priznala da se poredak u svetu trenutno zasniva na opasnoj doktrini „sila Boga ne moli“ i „šta prođe, prođe“. Vašington i Brisel se već godinama vode tim „principima“, mada ne uvek sa željenim rezultatima. Izazov hegemoniji Atlantske Imperije bio je utoliko jači što su nove sile poput Rusije, Indije i Kine insistirale na sprovođenju međunarodnog prava, dok su ga njegovi zamozvani evroatlantski zaštitnici kršili na sve strane. Šta je onda Moskva dobila napuštanjem principa suvereniteta? Trenutno na ovo pitanje nema odgovora…

    Sasvim je moguće da su Medvedev i Putin odlučili da nastavak podrške Srbiji nema smisla ako su vlasti u Beogradu odlučne da postanu sluge Amerike. Zašto da Rusiji bude stalo do Kosova ako Srbiji nije? Moguće je i da su praktični Rusi shvatili kako njihovi argumenti o Kosovu ne mogu da promene situaciju na terenu, uglavnom zato što Imperija nema namere da sluša razum. Radi se ipak o mentalitetu „stvaranja realnosti“ silom, proglašavanja samovolje za zakon i prostog ignorisanja ruskih primedbi, jer iza njih ne stoji sila.

    Odgovor Moskve je bio da i sama počne silom da stvara realnost, i to u regionu gde Rusija ima topove, a NATO samo reči. Ali, ako su Medvedev i Putin mislili da će ovim održati lekciju Imperiji, prevarili su se. U potpunosti predan samoživoj pseudologici, Vašington je potpuno nesposoban da vidi svet ili sebe tuđim očima. Čak ni pogrešno poređenje Osetije sa Kosovom nije naišlo na razumevanje. Logikom Vašingtona Kosovo je bilo pravedno zato što se radilo o američkoj intervenciji, a Osetija – budući ruska intervencija – nikako to ne može da bude!

    Teško je, možda čak nemoguće, sporazumeti se s nekim ko je do te mere opsednut friziranjem utisaka da mu spoznaja stvarnosti potpuno izmiče. U svetu-iza-ogledala Atlantske Imperije, bombardovanje Srbije bilo je humanitarno, invazija Iraka odbrambena, okupacija Avganistana demokratska, a otimačina Kosova zakonita – dok je ograničena ruska intervencija da se Oseti odbrane od gruzijskog etničkog čišćenja „agresija“ dostojna Staljina ili Hitlera.

    Medvedev i Putin nisu anđeli – ali oni nikad nisu ni pretendovali na takav status, za razliku od američkih Imperatora. To ludilo je zajednička crta i Buša, i Obame, i Mekejna. Njima je u stvari sasvim svejedno šta Rusija radi – šta god bilo ko radi, osim Amerike (i njenih poslušnika, odnosno „saveznika“) je po definiciji zlo. Pitanje je da li su u Moskvi ovoga svesni. I šta će se desiti kad postanu.

    Sivi soko

  2. Varagić Nikola каже:

    Татјана Мандић Ригонат

    Лепа лица анархизма

    Прича о „Пуси рајот” типично је руска, дубоко уроњена у богату традицију руског анархизма, православног анархизма, акција и манифеста совјетске уметничке авангарде

    Франц Кафка у „Дневнику” пише: „Не заборавити Кропоткина”. Не заборавити „принца анархизма”, његово дело, живот, и мисао да су солидарност и узајамна помоћ а не конкуренција природне основе живота видљиве чак и код најпростијих животињских врста.

    Анархистички снови о аутентичној друштвеној правди, моралној слободи којој није сврха да било коме прибави лагодност већ да људским односима поврати искреност и укине стеге лицемерја и привида правде, у 21. веку су живи и актуелни. „Не заборавити” ни Веру Засулич, ни Веру Фингер, ни Софију Перовску, три „лепе душе терора” са израженим инстинктом за социјалну правду које су обележиле анархистичку борбу против бруталности руског царизма у 19. веку. Оне припадају галерији ликова паметних образованих племића и племкиња, руској интелигенцији која је „ратовала” не за своју класну добит него за преображај руског друштва у духу солидарности и љубави.

    Њихов далеки одблесак препознајем гледајући три младе заточенице данашње Русије, чланице московске панк-групе „Пуси рајот”, које су у Храму Христа Спаситеља отпевале панк молитву „Богородице Путина прогони” и добиле две године робије и рада за свеопште добро. Прича о „Пуси рајот” типично је руска, дубоко уроњена у богату традицију руског анархизма, православног анархизма, акција и манифеста совјетске уметничке авангарде. И немогуће ју је суштински разумети, гледајући је „демократским погледом запада”, са све протестима познатим из сфере музичке индустрије и бораца за људска права. Прича о „Пуси” је баш руска анархистичко авангардна прича!

    Три анархисткиње-терористкиње пиштољима и динамитом су се бориле против царизма погрешно верујући да је политичко убиство пут до суштинских промена друштва. А Пуси, музичким перформансом, медијским препадом испаљују „симболичке хице” у највеће политичке симболе садашње власти. Са симболима обрачунавају се симболичко-уметнички и постижу на друштвеном плану и локалном и међународном, много више од својих наоружаних претходница.

    Вера Засулич пуцала је у царског генерала Трепова и ранила га. Пустила је да је ухвате и објаснила да је хтела да освети човека кога је Трепов наредио да ишибају. Генерал је извршио одмазду над немоћним осуђеником. Тај хитац имао је одјека у јавности која је стала на Верину страну. Проглашена је невином и ослобођена као национална јунакиња, мада је потом морала да бежи и скрива се. Створио се мит о новој Шарлоти Корде, која је презрела удобност и мир у својој имућној породици да би осветила потлаченог осуђеника. Правосуђе је стало на страну оне која оспорава власт.

    Софија Перовска је учествовала у убиству цара Александра Другог и страствено се истицала пред судом образлажући да је убиство цара била нужност, да би Русију отргнули од власти туђе народу. Његовом наследнику Александру Трећем нудила је избор, уколико настави очевим путем наставиће се и терористичке акције а ако власт преда народу терористичке акције ће престати. Лав Толстој и Владимир Соловјев тражили су од новог цара да поступи као хришћанин и да опрости. Соловјев је нагласио да „у часу мрака руски цар има јединствену прилику да покаже моћ онога на чему се и хришћанство темељи– милосрђе”. Александар Трећи је одбио хришћански опроштај изневеривши тако руску митску представу о цару који у име Христа води државу и народ.

    Сви завереници, учесници у атентату су обешени 3. априла 1881. Егзекуција је трајала неколико сати. Софији Перовској, Кропоткиновој дугогодишњој пријатељици, уже се неколико пута прекидало.

    Надежда Толокоњикова(23), Марија Аљохина (24)и Јектарина Самуцевич (29),осуђене су 17. августа 2012. за хулиганство мотивисано верском мржњом. Оптужене кажу да је њихов перформанс ироничан протест због подршке руског патријарха Кирила Путиновој владавини, да нису желеле да увреде вернике, Цркву или Бога, а да је Храм Христа Спаситеља значајан симбол у Путиновој политичкој стратегији моћи.„У нашем перформансу, који смо извеле без патријарховог благослова, комбиновале смо слику православне и протестне културе, сугеришући паметним људима да православна култура не припада само Руској православној цркви, патријарху и Путину, да је она такође на страни грађанске побуне и протеста у Русији.”

    Патријарх Кирил је осудио вернике који су позвали цркву да опрости чланицама „Пуси рајот”. Половина Московљана противила се суђењу,а 36 одсто га подржала. Званичници неколико западних амбасада пратили су суђење. Међу њима био је и британски представник.Његово присуство у судници поклопило се са текстовима да британска власт тражи начин како да упадне у амбасаду Еквадора у Лондону и ухапси Џулијана Асанжа, којег лове као животињу, не би ли га испоручили Вашингтону.Асанж је субверзивном Викиликс акцијом,укрштањем знања, старих снова о слободи,са новим технологијама, „пуцао”у „демократску слику запада” па ће ако успе, уточиште за„преживети слободу”, наћи под сунцем Еквадора.

    Татјана Мандић Ригонат
    објављено: 31.08.2012.
    http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Lepa-lica-anarhizma.sr.html

  3. Varagić Nikola каже:

    26. 08. 2012. | Vestionline

    Anticrkvena histerija u Rusiji: Lome krsteve

    Dva pravoslavna krsta su srušena i isečena u različitim krajevima Rusije, a pretpostavlja se da je trend započeo pošto što su aktivistkinje Femena u Kijevu motornom testerom razrušile jedan krst u znak protesta protiv presude članicama benda “Pusi rajot”.

Оставите одговор на Varagić Nikola Одустани од одговора