BHAGAVAD-GITA
Pesma o božanstvu
Ardžuna sumnja i pokazuje slabost pred bitku
(skraćen razgovor između Krišne i Ardžune)
Ardžuna: ’’Kako mogu, o, Madhusudana, da napadnem Bišmu i Dronu u bici, koji su dostojni časti, o, Varisudana. Za mene bi u istini bilo bolje da jedem prosjački hleb na ovome svetu nego da ubijam visokouvažene učitelje; kad ubijem svoje učitelje, ja ću uživati ovde bogatstvo i ljubav – zadovoljstva umrljana krvlju.’’
Krišna: ’’Ti oplakuješ one koje ne treba oplakivati, mada tvoj govor može da bude razuman; pravi mudraci ne žale ni za živim ni za mrtvim. Ja sam oduvek postojao, oduvek si ti sam postojao i svi ovi vladari i uvek ćemo u budućnosti svi zajedno postojati. Kao što Stanovnik tela (čovečiji duh) prolazi kroz detinjstvo, zrelo doba i starost u ovom telu, tako isto on prelazi u nova tela. Mudrac se nikada ne vara u tome. Samo dodiri čula stvaraju hladnoću i toplotu, zadovoljstvo i bol, no oni dolaze i prolaze, nepostojani su: podnesi ih hrabro, o, Bharata! Nebiće ne može da postane biće, biće ne da bude nebiće; razliku između ovog dvoja znaju oni koji vide istinu. Znaj da je ono što prožima vasionu nerazorivo; niko ne može da uništi ovo nepromenljivo Biće. Prolazna su ovo tela, večito je ono što oživotvorava; ono je nepropadljivo, neizmerno, stoga se bori, o, Bharata. Ko misli da može ubiti ili da je neko ubijen, ne zna istinu: niko ne može da ubije, niti je iko ubijen! Ništa se ne rađa i ništa ne umire, ništa nije u vremenu postalo, niti će u budućnosti postati!
Ako budeš ubijen, zadobićeš raj; ako pobediš, uživaćeš zemaljske radosti; stoga ustani, o, Kuntin sine, i odluči se za borbu.
Tvoja dužnost je da radiš, a nikako rezultat rada; neka nikada lična korist ne bude pokretač tvoje aktivnosti, ali nemoj nikada pasti u neaktivnost. ’’
Ardžuna: ’’Ako misliš da je saznanje više od akcije, o, Krišna, zašto me teraš u ovo strahovito delo?’’
Krišna: ’’U ovom svetu postoji dvostruka staza: jedan se put zove sankia i postiže se saznanjem; drugi put je karma joga i postiže se akcijom. Nijedan čovek ne može dostići odricanje od dela uzdržavanjem od rada, niti može da postigne savršenstvo odricanjem od aktivnosti.
Ko obuzdava svoja čula, a sedi misleći svojim umom na čulne utiske, duševno je obmanut i licemer. Istinski je viši onaj čovek, čija su čula pod umnom kontrolom, a radnim organima vrši nesebično karma-jogu, o, Ardžuna. Stoga vrši svoju dužnost, jer je radinost viša od neradinosti; bez rada nije moguće ni održavanje tela… No za onog čoveka koji nalazi blaženstvo u Atmanu i koji je zadovoljan i radostan u Atmanu, za takvog čoveka ne postoji više nikakva dužnost. Njega se više ne tiče šta se u svetu radi ili šta se ne radi, niti on ima ikakav interes u svima živim bićima. Stoga vrši uvek svoju dužnost koju moraš izvršiti, ali nesebično, jer čovek koji vrši svoje dužnosti nesebično dostiže Najvišeg.
Što god jedan veliki čovek radi to isto rade i ostali ljudi; što god on postavi kao načelo, ceo svet se tome pokorava.’’
Ardžuna: ’’Pa šta je to, o, Varšneja, što podstiče ljude mimo njihove volje –takoreći silom – da čine greh?’’
Krišna: ’’To su želja i gnev, postale iz strasti, koja je sveproždiruća i zločesta; znaj da je ona tvoj neprijatelj. Kao što je vatra obavijena dimom i ogledalo pokriveno prašinom, a fetus obavijen matericom, tako je ovaj svet obavijen ovom energijom. Znanje mudraca je obavijeno ovim njegovim večito nepromenljivim neprijateljem – u obliku želje – koji je neutoljiv i nezasit. Njegovo je sedište u čulima, umu i razumu; pomračujući znanje kroz čula, on opsenjuje Stanovnika tela (Duh). Stoga, pošto savladaš čula oslobodi se ovog grešnog neprijatelja koji razočarava znanje i razboritost. Kažu da su čulni instrumenti visoki; um je viši od čula; razum je viši od uma, ali je najviši Atman. Tako, znajući da je Atman – Apsolutni Duh – viši od razuma, savladaj sebe sopstvenim silama i uništi tog promenljivog neprijatelja, koga je teško pobediti, o, Mahabaho!’’
Ardžuna: ’’Želim da saznam, o, Mahabaho, suštinu samopouzdanja i uzdržavanja, o, Hršikešo, ukrotitelju Kešina.’’
Krišna: ’’Čovek ne treba da se uzdržava od prinošenja žrtava, davanja mislostinje i askeze, ali treba da ih vrši istinski; žrtva, davanje milostinje i askeza očišćuje mudraca. No i ova dela treba vršiti odbacivši privrženost i nagradu; ovo je moje odlučno i najviše učenje, o, Parta. Ali nije celishodno odreći se zakonom propisanih dužnosti; odricanje svojih dužnosti iz puke zaslepljenosti pripada mraku. Ako se neko uzdržava od vršenja svojih dužnosti usled straha od fizičkog bola, njegovo uzdržavanje ima osobinu radžas i ovim odricanjem ne dobija nagradu. A kada čovek ispunjava jedno propisano delo smatrajući to kao svoju dužnost, a nije vezan za svet i nagradu, takvo se uzdržavanje zove satvam, o, Ardžuna. Ko ne izbegava neprijatne dužnosti, a ne naginje prijatnim dužnostima, znači da je prožet osobinom satvam, da je prosvetljen, oslobođen sumnje i da je sanjasi. Jer dokle god je čovek vezan telom, ne može potpuno napustiti aktivnosti; no onaj koji se odrekne svakog ploda rada zove se sanjasi.’’
BHAGAVAD-GITA
Pesma o božanstvu
Čigoja štampa, 2005.
‘’Učenje Svetog Isaka Sirina i naše vreme’’
Vladeta Jerotić
‘’O strastima’’
SVAKA STRAST
KOJA SLUŽI NA KORIST,
DATA JE OD BOGA.
I TELESNE STRASTI
STAVLjENE SU U TELO
NA NjEGOVU KORIST
I USPEVANjE;
A TAKVE SU
I STRASTI DUŠEVNE.
Isak Sirin (VII vek)
Naučeni svojom prirodom da osećamo i mislimo na dualistički način, manihejski pojednostavljeno deleći čoveka, prirodu, pa i samog Boga na dobro i zlo, anđele i đavole, tamu i svetlost, mi tako zaboravljamo, ili za sobom ostavljamo, same osnove hrišćanskog učenja. Kao što bi trebalo da znamo, judeo-hrišćanska religija nije dualistička religija, poput zoroastrizma i od njega izvedenih religijskih učenja, kao što su gnosticizam i manihejizam, koji su uticali na pojavu i širenje jeretičkih učenja pavlikijana i mesalijana, potom bogumila, kao preteča protestantizma, unutar vizantijskog pravoslavlja. Hrišćanstvo, kao monoteistička religija, slična judaizmu i islamu, predstavlja Boga kao jedinog Tvorca „i neba i zemlje“, što znači i duha i materije, sve vidljive i nevidljive prirode, čoveka i svih nižih živih bića, sve do kristala, za koje nauka danas pretpostavlja da nisu mrtva materija, jer i nema ničega mrtvog u kosmosu.
Ako je, dakle, Bog, prema hrišćanskom uverenju, Tvorac svega „vidljivog i nevidljivog“, Onaj, koji prema rečima proroka Isaije „pravi svetlost i stvara mrak“ (45, 7), onda, nije ispravno pretpostaviti, poput gnostičara, da je demijurg, neko niže božanstvo, možda otpalo od Boga, stvorilo ovaj nesavršeni i pali svet i njime dalje vlada. Ako već nismo uvek u stanju da, slično Lajbnicu, smatramo ovaj svet „najboljim od svih mogućih svetova“, osećajući se dobro u teodiceji, nije dobro negovati u sebi i za druge đavodiceju, projektujući sopstvenog unutarnjeg đavola na sve ljude, prirodu i istoriju.
(…) Kako bi trebalo razumevati pojam „strast“ kod sv. Isaka? Mada se strasti kod svetih Otaca najčešće izjednačavaju sa „sedam smrtnih grehova“, poznatih širom hrišćanskog sveta, u religijskom tkanju u kakvom je Isak Sirin upotrebio ovu reč, pre sam sklon da ovoga puta strasti poistovetim sa ljudskim nagonima, najpre, nagonom samoodržanja, zatim seksualnim i agresivnim nagonom. Američki psiholog Mek Dugal, osnivač hormičke psihologije, smatrao je da čovek poseduje i mnoge druge nagone ili nagonima bliske delatnosti; spomenimo nagon igre (homo ludens), skupljački nagon, ali i nagon ka saznanju („volja za smislom“ Viktora Frankla), nagonska potreba za stvaranjem (homo creator) itd.
Ne ulazeći u raspravu da li su svi ovi nagoni (strasti) nastali post factum, kao posledica „pada u greh“, ili, što mi izgleda verovatnije i prihvatljivije, da je Bog stvorio čoveka sa ovim nagonima, sledujući razgovetnu misao sv. Isaka, značajnije za nas je pitanje šta čovek čini, ili šta treba da čini sa svojim strastima (nagonima). Neće nam ništa smetati ako biblijsko kazivanje o postanku čoveka iz „praha zemaljskog“ i Duha Božijeg, prenesemo na vekovna naučna raspravljanja o odnosu materije i energije. Svodeći ovu raspravu, nešto pojednostavljeno, na naučnu pretpostavku da su materija i energija dva vida jedne iste prasupstancije, da kosmička materija stalno prelazi u energiju, a ova se potom zgušnjava u materiju – što se gotovo u potpunosti uklapa u smelu misao Karla Gustava Junga da su i materija i duh jednog korena – mogli bismo reći da su i priroda i čovek kao njen deo (a i deo Boga jer je i priroda stvorena od Boga), džinovski akumulator ispunjen materijom i energijom. Ako sada pod Erosom shvatimo, u prvom redu Božiju ljubav za čoveka i sve živo što je Bog iz ljubavi stvorio, a potom silan energetski rezervoar u kome su sadržani svi ljudski (i cele prirode) nagoni, onda smo još jednom, zaobilaznim putem, stigli do čoveka i njegove lične mogućnosti da slobodno odlučuje šta će činiti sa svojim strastima (nagonima) i njihovom neprocenjivo velikom energijom. Ova energija (nevidljiva, a ipak donekle merljiva) svakom je čoveku očevidna i pristupačna, naročito kada je reč o agresivnom i seksualnom nagonu. Kada sv. Isak Sirin kaže da su „telesne strasti stavljene u telo na njegovu korist i uspevanje“ onda je dozvoljeno pretpostaviti da je naš pisac u prvom redu imao na umu upravo ova dva najjača nagona u čoveku. Kada su ovi nagoni na „korist i uspevanje“? Zar ne onda kada čovek njima vlada, kada ih drži pod kontrolom volje, kada njihovu energiju koristi da upozna prirodu, da je umnoži i oboži, sledujući Božiju zapovest i blagoslov da rađanjem i množenjem učini Zemlju plodnom i srećnom!
(…) Polna strast u čoveka, jednom reči, može i danas da u njemu ostane na nivou animalne strasti upotrebljene isključivo u svrhu razmnožavanja; ona se može izopačiti u grešnu strast prave opsednutosti čoveka polnim nagonom koji se nemilice zadovoljava bez ljubavi, čak sa izbegavanjem stvaranja potomstva i, polna strast, može biti na „korist i uspevanje“, kada u ljubavi, u harmoničnom spoju telesne, duševne i duhovne ljubavi, muškarac i žena, u braku, zbilja ispune Božiju preporuku da „od dvoje načine jedno“. Obostrani i istovremeni orgazam u polnom odnosu muškarca i žene, predstavlja, u isto vreme, podsećanje na „rajsku ljubav“ Adama i Eve pre sagrešenja, a onda i začetak ploda međusobne ljubavi koje ispunjava i drugu Božiju zapovest o „rađanju i množenju“.
‘’Učenje Svetog Isaka Sirina i naše vreme’’
Vladeta Jerotić,
Ars Libri, Beograd, 1998.
Like this:
Свиђа ми се Учитавање...