Na ovome se pre trideset godina urušila naša Rusija. I tek kasnije, odveć kasno, Rusi su počeli da shvataju da je zdravo osećanje ranga kod njih potiskivano upravo zbog namere da se sve falsifikuje, da se u prve redove dovedu nesavesni i nečasni, da se napravi nova socijalna selekcija beščašća, udvorištva i represije, a kada su Rusi to počeli da shvataju, već su bili podjarmljeni; imali su jedan izbor: ili da prihvate ropstvo i beščašće – ili da potonu u bedu i poniženje. Rang nije bio prosto „ukinut“: on je bio pokraden, zloupotrebljen, falsifikovan i zamenjen novim „anti-rangom“.
I eto, u današnjem svetu postoje dva različita pogleda na svet: rangovski i egalitarni. Oni se bore među sobom – na čitavom zemaljskom prostoru i u svim oblastima kulture. Da razmotrimo to detaljnije.
NEPODNOŠENJE „PREVASHOSTVA“
Prvo. Ljudi jednakosti (egalitaristi) ne vole i ne podnose ničiju superiornost, oni okreću glavu, trude se da je ne primete, da je uvek podvrgnu sumnji, da je kritikuju, ismeju, ukaljaju intrigom ili klevetom; ili, još gore, falsifikuju, reklamirajući „svoje“ – obično netalentovane, dvolične, ali poslušne sledbenike. „Mi ne podnosimo nikakvo ‘prevashodstvo’ – govorili su mi umni ljudi, republikanci jedne od demokratskih država. Svakom istaknutom čoveku mi ćemo otežati i poremetiti život, kako se ne bi previše zaneo; ali ako on, i pored toga, nešto postigne, mi ćemo mu, možda, podići spomenik posle smrti“… „Kod nas u školi – pričao je profesor iz druge demokratske države – učenici se planski opterećuju ogromnim brojem informacija, u njima se guši sve što je vezano za stvaralačku maštu: insistira se na jednakosti, na jednoobraznosti, guši se individualnost.“ Slušajući takva priznanja, pada mi na pamet Petar Verhovenski (u Zlim dusima Dostojevskog). „Nisu potrebne više sposobnosti! Više sposobnosti su uvek težile osvajanju vlasti i postajale despoti… njih proganjaju ili kažnjavaju. Ciceronu su odsekli jezik, Koperniku iskopali oči, Šekspira kamenovali… Robovi treba da budu jednaki… Mi ćemo svakog genija ugušiti još u kolevci. Sve pod isti zajednički imenitelj – potpuna jednakost“…
Tako ljudi koji brane jednakost smatraju da je svaki duhovni rang – proizvoljan, izmišljotina, posezanje ili uzurpacija: takav je bio duh prve Francuske revolucije, koji je proklamovao da se „svi ljudi rađaju jednaki“, a kao dokaz – navodio giljotinu. U skladu sa ovakvim gledanjem, u ljudima je ono što je bitno-suštinsko slično i jednako, dok je različito, osobeno i originalno (štaviše superiorno) nebitno. Jedna sovjetska komunistkinja je tako i govorila: „Svi treba da rade samo ono što svi mogu da rade.“ (Dole više sposobnosti!).
Ovakvo gledanje, sa istorijske tačke, rezultat je porodičnih i socijalnih nepravdi, uvreda, zavisti „podzemlja“ (opisanog kod Dostojevskog), bezbožja i duhovnog slepila; ono se hrani apstraktnim mišljenjem, odbacujući sve što nije slično i prezirući svaku superiornost. Ono dolazi do izražaja u „opšte-prihvaćenim“ sudovima („svi su jednaki, svi su ravnopravni, svima sve jednako!“) i „opšte-negativnim“ sudovima („niko ne sme da bude bolji, viši, bogatiji: nikome ne priznavati nikakva preimućstva“ itd.). Takvo gledanje je neodgovorno, oholo, materijalističko, zavidljivo, mrzilačko, bezbožničko, revolucionarno i socijalističko. Ono gubi iz vida prirodu, koja večno proizvodi različitost; i zato je ono protivprirodno. Ono zanemaruje i duh, koji čuva svakog čoveka kao jedinstveno biće u svojoj vrsti, dragoceno u svojoj samosvojnosti „sina Božjeg“ – zato je ono i protivduhovno. Sa političkog aspekta, ovo gledanje „veruje“ u opšte pravo glasa, u aritmetičko zbrajanje glasova, u „narodni suverenitet“; i teži republici.
POSEBNI I NEJEDNAKI
Drugo. Ljudi koji priznaju značaj ranga (pobornici duha i pravednosti, individualisti), ne prihvataju ni prirodnu jednakost, ni veštačko i nasilno izjednačavanje. Oni smatraju da se svi ljudi, koliko god ih ima, rađaju kao nejednaki, posebni i samobitni, a kasnije, zahvaljujući svom razvoju i usavršavanju – postaju sve više samobitni i samosvojni. U tome ne samo da nema ničeg lošeg i ničeg opasnog, već je to, naprotiv, prirodno-normalno i duhovno poželjno. A pošto su ljudi od prirode različiti i svojevrsni, pravednost traži da se prema njima odnosimo nejednako, to jest u skladu s njihovim osobinama, kvalitetima, znanjima i radom. Pravednost, dakle, ne polazi od jednakosti, već, naprotiv, od konkretne nejednakosti, koja se uspostavlja svuda gde je to moguće (vidi NZ 76–79).
Dakle, ljudi rangovskog gledanja vide prirodnu nejednakost svojih bližnjih, poštuju njihovu duhovnu osobenost i uveravaju se na svakom koraku posmatranjem, umom i srcem, da jednakosti u stvarnosti nema, da nju izmišljaju ograničeni i zavidljivi ljudi i da bi njeno uspostavljanje bilo nepravedno i nasilno. Ako i vide negde „sličnost“, oni ostaju u uverenju da se iza te vidljive i površne sličnosti krije suštinska i dragocena nejednakost. Živa suština ljudi nije u onome što ih čini sličnim već upravo u onome što ih čini jedinstvenim u svojoj vrsti i nezamenljivim.
Rangovski pogled nastaje, istorijski govoreći, iz prirodnog očinstva-materinstva, a duhovno – iz religioznog pijeteta. On nalazi hranu u pažljivom posmatranju prirode, osetljivoj savesti, osećanju pravednosti, živoj, individualizirajućoj ljubavi i molitvenom sazrcanju savršenstva Boga. On se izražava u opreznim i promišljenim „pojedinačnim“ sudovima – bilo pozitivnim (na primer, „ljudi retko liče jedni na druge“, „neki ljudi su zavidljivi“, „taj čovek je pametniji od drugih“, a „ovaj je pošteniji od ostalih“; „ja sam srećan što se mogu pokloniti pred njenom dobrotom“ ili „pred njegovom hrabrošću“ itd; otuda „kult heroja!“), bilo negativnim (na primer, „mnogi ljudi ne podnose tuđu superiornost“, „ima ljudi koji nisu zreli da daju svoj politički glas“, „mnogi demagozi uopšte ne razmišljaju o socijalnoj pravdi“ itd). Ovo gledanje pokreće osećanje odgovornosti i pravednosti; ono je sposobno za trezvenu skrušenost, ume da se raduje tuđem kvalitetu; ono je duhovno, sklono tradiciji i konzervativnosti; ono je prirodno, organsko, lojalno i religiozno. Politički, ono teži izboru najboljih ljudi – bilo putem imenovanja, bilo glasanjem, i zalaže se za monarhiju.
Dakle, ljudi po prirodi nisu jednaki; i to nije nesreća, već dar Božji. Mi samo treba da prepoznamo taj dar i da s njim pravilno postupamo. Pravilno – to jest na odgovarajući, pravedan način. „Zvezda se od zvezde razlikuje u slavi“ (1 Kor 15, 41); isto se i čovek od čoveka razlikuje po snazi, zdravlju, sposobnostima, moralnim kvalitetima, umnoj pronicljivosti, snazi volje, duhovnom sazrcanju i realnim postupcima. Ne videti sve to znači biti slep, negirati to je besmisleno, a prenebregavati – štetno. Bolestan čovek nije za vojnika; on će samo biti na teretu bolnici. Slab čovek ne može da vuče teret ili da kopa zemlju: to bi ga brzo ubilo. Besmisleno je talentovanog violinistu pretvarati u stolara, darovitog matematičara u mornara, genijalnog pesnika u šefa odseka, sposobnog trgovca u kuvara, čoveka rođenog da bude šumar – u mehaničara. Ali isto tako je besmisleno, ili čak pogubno, od razbojnika praviti činovnika, davati izdajnicima i lopovima pravo glasa, uvoditi špijune u ministarstvo spoljnih poslova, imenovati falsifikatora novca za ministra, proizvesti kukavicu za maršala ili partijskog intriganta za kardinala. Odakle to uverenje da je svaki glupak u stanju da obavlja državne poslove? Kako se može bezvoljna varalica imenovati za vojskovođu (Bazen). Može li čovek sa pogledima tredjunioniste da upravlja imperijom (Mekdonald)? Zbog čega slepca ne stavljaju pred mikroskop? Može li bezbožna neznalica da bude sveštenik? Kakvu će decu vaspitati razvratna guvernanta? Za kakve slobodne političke izbore je sposoban potkupljivi, zaplašeni, izgladneli narod, navikao na laži?
PODUDARNOST DVA RANGA
Dakle, u ideji „ranga“ postoje dve strane: prvo, ima se u vidu sposobnost svojstvena čoveku – to je njegov stvarni rang; drugo, imaju se u vidu njegova ovlašćenja, prava i obaveze, koje mu priznaje društvo ili država – to je njegov socijalni rang. Razume se da se ova dva ranga mogu razilaziti. Mudri pravednik može biti bez ikakvog socijalnog ranga; zli glupak se može provući za ministra, generala i predsednika. Pošten čovek može da bude krajnje siromašan, opšte poznati lopov – može postati direktor bankarskog konzorcijuma. Rang duhovne superiornosti (pravičnost, genijalnost, talenat, znanja, hrabrost, snaga karaktera, sposobnost razumevanja, politička dalekovidost) – i rang opunomoćenosti čoveka (zvanje, čin, vlast, autoritet) ne moraju se slagati. Jer, s jedne strane, ljudi su, kad biraju najbolje, kratkovidi, lakomisleni i neodgovorni, potkupljivi i neiskreni; s druge strane, častoljupci, vlastoljupci i nezajažljivi su energični, uporni i često čak spremni da se služe svim sredstvima. Pravi socijalni autoritet nastaje kada se ova dva ranga podudare. I kada se to desi, ideja ranga slavi svoj praznik: pred nama su veliki imperator (Petar Prvi), pobedonosni vojskovođa (A. V. Suvorov), pravedni episkop (Teofan Zatvornik), pronicljivi naučnik (D. I. Mendeljejev), istaknuti organizator (S. I. Mamontov), socijalni vaspitač (N. I. Pirogov), opštepriznati genijalni pesnik (A. S. Puškin), kompozitor (A. P. Borodin), slikar (I. K. Ajvazovski). Ovde su se rang duhovne veličine i rang ljudskog priznanja poklopili, i nacionalna kultura cveta.
Ali ova dva ranga mogu i da se ne podudare. Ako je to izuzetak, onda to svi doživljavaju kao veliki minus: najbolji ljudi raspravljaju o tome, osuđuju, negoduju, nastoje da isprave stvar; oni lošiji su indiferentni ili, naprotiv, nastoje da iskoriste slabu tačku u svoju korist (na primer, razvratni miljenik). Ako su te pojave uobičajene ili preovlađuju, to znači da takvom narodu u datoj epohi izbor najboljih ne polazi za rukom, da je ceo režim neodrživ, da „poštenje i talenat ne vrede mnogo“ i da predstoje socijalni potresi. Takvi su, na primer, bezdušni i nemoralni roditelji, poročno sveštenstvo, podmitljivo činovništvo; loš vladar, neznalica i glup profesor, ograničen i zao učitelj; vladavina nedarovitih „umetnika“, okrutan oficirski kadar, sudije bez dobrog poznavanja prava, članovi parlamenta bez osećanja odgovornosti, policija lišena građanske hrabrosti itd. Takva masovna pojava bolesnog i tobožnjeg ranga dovodi do razočarenja, u dušama budi „podzemlje“ i revolucionarnost i baca ljude u himeru jednakosti… Pri tome, elementarna pravednost nam nalaže da priznamo i kažemo da predrevolucionarna Rusija za takvo propadanje nije znala. Razbuktana u njoj himera jednakosti imala je sasvim druge uzroke: političku naivnost naroda, antirangovsko raspoloženje ruske inteligencije, prelazni stadijum u ekonomiji, širenje poluobrazovanog sloja, ratne neuspehe i, kao poslednji impuls – iznenadno ukidanje monarhističkog ranga i zakletve, koje su isprovocirali određeni politički krugovi.
Nikakva društvena organizacija nije moguća bez ranga. Država sa neuspešnom rangovskom selekcijom je slaba, nestabilna, možda neposredno osuđena na propast. Od bolesnog i falsifikovanog ranga strada sve: porodica, škola, akademija, crkva, vojska, država, privredno preduzeće. Cela stvar je u tome kako da se prepoznaju doista najbolji (ljudi prirodnog ranga) i oni istaknu, uz dodelu, kasnije, neophodnih ovlašćenja i obaveza (socijalni rang). To se najbolje postiže putem imenovanja, na primer, u crkvi, vojsci, školi, ekonomiji; često i u državi. Ali dešava se da se to katkad najbolje ostvaruje putem izbora, na primer, u akademskim ustanovama, kulturnim društvima, u životu parohije i u lokalnoj samoupravi; ponekad i u državnim okvirima. Međutim, tu ne postoji jedinstven šablon za sva vremena i sve narode; ono što je dobro za jednu zemlju može biti pogubno za drugu; tu nema niti može biti političke „panaceje“ (sveisceljujućeg sredstva). Imenovanje ima svoje privlačne strane i mane, a izbori svoje opasnosti i iskušenja. I možda nije daleko vreme kada će se doći do novog načina biranja, kombinovanog sa imenovanjem, čime će se prevladati nedostaci jednog i drugog načina.
KAD SU IZBORI BESMISLENI
Prvo. Izbori. – Što je više u narodu zavisti i partijnosti, to će biti slabiji njegovi izbori. Što je niži nivo njegovog obrazovanja, to će besmislenija biti cela izborna procedura. Što se više u narodu širi častoljublje, to će neuspešniji biti njegov izbor. Što su uticajnije u njegovom životu tajna (religijska ili politička) društva, to će pre rang biti falsifikovan i izopačen.
Drugo. Imenovanje. – Što je jači u narodu kastinski duh, to će neuspešnija biti sva imenovanja (protekcija, nepotizam, laskanje). Potkupljivost (korupcija) može direktno iskompromitovati čitav željeni poredak. Slabo razvijeno osećanje odgovornosti i odsustvo kontrole mogu uništiti državu koja se gradi putem imenovanja.
U stvari, trebalo bi postići to da socijalni rang bude usklađen sa duhovnim rangom čoveka, kako bi imenovani bio u narodu voljen i prihvaćen kao svoj; da izabrani misli ne o partijskoj, ne o klasnoj, ne o provincijalnoj i ne o ličnoj koristi, već o svenarodno-državnoj. Tada će pitanje ranga biti dobro rešeno.
Ali kako su pojave „bolesnog ranga“ uvek i svuda moguće, to je u stvarnom životu neophodno poštovanje dvaju pravila:
Prvo. – Opšta uverenost da oni koji imenuju i biraju doista traže najbolje ljude i nastoje da usklade teret datih ovlašćenja s duhovno-prirodnim rangom ljudi koje predlažu („najbolje ljude napred!“). Svako odstupanje od ovog pravila će se štetno odraziti po državu.
Drugo. – Opšta spremnost da se lojalno prihvati moguća greška ranga i od slučajne pojave „bolesnog ranga“ ne pravi društveni ili nacionalni skandal neposlušnosti.
Nesimpatičnom, neiskusnom, neveštom, bezvoljnom, nedarovitom načelniku treba pomagati – u ime časti, u ime savesti, u ime patriotizma, u ime svenarodne i državne stvari, a ne praviti intrige na njegov račun, nanositi mu štetu i izolovati ga. Tome uči ideja ranga i monarhistička svest o pravnim normama, koja traži da se verno služi ne samo velikome Caru.
Zanimljivo je da se u Rusiji ideja ranga istorijski održala uglavnom na religioznoj osnovi i na patriotskom osećanju. Eto zašto je zakletva („ljubljenje krsta“) imala u Rusiji takav značaj. Eto zašto je ruski narod hiljadu godina verovao u pravednu volju Cara, u njegovu svesrdnu brigu o čitavom narodu bez izuzetka i u njegovo traženje pravednosti za sve. Rang se u Rusiji zasnivao na veri i ljubavi; i zato je u dušama izazivao iskrenu i blagorodnu lojalnost.
Upravo zbog toga Rusija nikada nije znala za republikansko uređenje.
Objavljeno u časopisu Naši zadaci, br.109 (I) i 110 (II), 15. septembra 1950. Poglavlje knjige Ivana Iljina Bela ideja, Logos, Beograd 2012, koju su sa ruskog preveli Marija i Branislav Marković
Srpski list
http://www.standard.rs/ivan-iljin-ideja-ranga.html
>
>>
>>> ПОВЕЗАНИ ТЕКСТОВИ СА БЛОГА: