Ратко Младић и Република Српска

 

 

 

 

Познато је како је Србима тешко да се сложе. Без Центра су дочекали крај Хладног рата и распад СФРЈ. Централизам неокомуниста био је привидан – јака опозиција у Србији, анархија у РС и РСК где су локални Срби желели да се питају, а и они су између себе били подељени и без Центра. То је уједно и најбоља одбрана од оптужби да су Срби хтели стварање Велике Србије и да је ту постојао неки командни ланац па самим тим и командна одговорност иза пројекта Велике Србије.

 

Да ли је српски народ могао да избегне рат приликом распада СФРЈ? Да ли је решеност словеначких националиста, усташа из Хрватске и талибана из Босне и Херцеговине да и оружјем остваре своје циљеве – стварање независних држава елиминисањем на све могуће начине што већег броја Срба, непоштујући све оно што је Србија уложила у стварање две Југославије, нарушавајући права Срба који су живели у тим републикама, остварујући верске циљеве Ватикана и Меке – требало да натера Србе да се предају и да још 1990. године потпишу услове из Рамбујеа?

 

Чињеница је да су се усташе из Хрватске и талибани из БиХ наоружавали, не да би се одбранили од напада Срба и ЈНА, већ да би напали Србе и ЈНА. Чињеница је да су усташе и талибане наоружавали САД, Немачка, Велика Британија, Француска, Иран, Турска, Саудијска Арабија и друге државе. Чињеница је да су многе државе ван Балкана желеле рат на Балкану. НАТО је имао користи од тих ратова. Одржан је савез, САД има своје базе на Балкану.

 

Срби у те велике светске геополитичке игре и геоекономске трговине улазе без Центра, са привидним центром који су чинили бивши комунисти и удбаши.

 

Реално, да је Србија имала бољу власт крајем ’80-тих, која би све радила у корист мира и демократије, захтеви Словеније, Хрватске и БиХ би били такви да ниједан народ који држе до себе то не би могао да прихвати. Водио би се на други начин и неокортикалан и конвенционалан рат, да је Србија имала бољу власт. И био би бољи резултат. Без обзира што су иза Хрватске стајале Немачка и друге државе НАТО пакта, а иза талибана у БиХ Турска, Саудијска Арабија, Иран и САД. Иза Срба је стајала само посрнула Русија која је у том тренутку била немоћна било шта да предузме. Да ли је Русија морала да буде једини савезник? Да ли је тако очајно морао да се води информативни и медијски рат?

 

Сами против свих, између себе подељени, слуђени после 50 година комунизма, са јаком петом колоном у својим редовима, Срби су дочекали распад државе и рат.

 

У том рату, као добар војсковођа, из народа, из ЈНА, израста и Ратко Младић, постаје генерал и комадант Срба у Републици Српској.

 

Српски народ је нападнут. Све што је остало од ЈНА и било у рукама Срба стављено је у функцију одбране српског народа у Хрватској и БиХ.

 

Србија је имала лошу власт. Има и данас, 20 година после. Србију и даље води елита стасала у добу комунизма. Без обзира да ли су појединци били или нису били комунисти, меки или тврди, свеједно… Људи који су водили народ у Републици Српској Крајини нису били способни за тако нешто. Слично је и са Републиком Српском, где је највећа предност била бројност, Срби су чинили више од трећине становништва БиХ. Погледајте међусобне односе и судбине српских лидера, укључујћи и оне који су владали у Београду и биће вам све јасно. Део стратегије је био да се подстиче национализам, што збох потребе рата и одбране, што због “чишћења комунистичке прошлости“, па је национализам постао нова идеологија, а православље заборављена традиција. Грађанска опција је била тиха, а буку су стварали само они коју су у режиму у Београду видели узрок свих проблема и који су мислили (а неки били усмерени да тако говоре) да је промена режима у Београду довољна да се промени политика Хрватске, муслимана у БиХ, Немачке, САД, Турске, Ватикана, Велике Британије, Билдерберг групе…

 

Срби су починили много грешака. У ратовима су починили много злочина. Код многих је мржња и жеља за осветом због злочина почињених над српским народом надјачала све остале емоције. Један од таквих је био Ратко Младић. Храбро је ратовао, успешно је бранио Републику Српску, али је иза њега остала последица те жеље за осветом – претерано гранатирање Сарајева и масакр у Сребреници. Колико је и како крив за оно што се догодило у Сребреници, суд треба да утврди. Не само хашки суд, и не само правосудни суд.

 

Српски народ и Србија имају одговорност за оно што се догађало приликом распада СФРЈ. Али Срби нису једино одговорни и нису најодговорнији. Пошто су у том тренутку били најслабији, испали су “црна овца“, “главни кривци за распад СФРЈ и ратове који су уследили“… Данас је ситуација другачија. У Србији долази до смене генерација. Непријатељи Србије данас су слабији него пре 20 или 10 година. Савезници Србије данас су јачи него пре 20 или 10 година.

 

Србија има власт која ће испоручити генерала Младића суду у Хагу очекујући убрзање интреграције у ЕУ. Ни нека друга власт не би можда имала избор, али би се извукла би већа корист за српски народ. Чланство у ЕУ, после свега што се у последњих 10 година догодило са Косметом, Црном Гором и економијом у Србији није у националном интересу. Испоручивањем генерала Младића Србија није постала ближа чланству у ЕУ.

 

За одбрану Републике Српске Крајине, Републике Српске и Косова и Метохије није смело да страда ниједно хрватско, муслималнско или албанско дете, није смела да буде силована ниједна Хрватица, муслиманка или Албанка. Већина српског народа је била против таквих злочина и зато су појединци који су стајали иза таквих дела или у затвору у Србији или у Хагу. Зато су њихове политике поражене. Зато је патријарх Павле био толико поштован и зато је толико људи дошло на његову сахрану. Зато се данас у Србији много људи не буни због хапшења генерала Младића а гроб Милошевића нико не обилази.

 

Притисак на српски народ неће престати све док у Србији не буде дошло до нове политике чему одговара брза промена односа снага у свету, која је у току. У Црној Гори власт напада СПЦ. Суд у Хагу још увек не подиже оптужнице против лидера муслимана у БиХ и Албанаца са Космета. Датум почетка преговора за чланство у ЕУ је неизвестан и далеко. Ту Србију чека још један услов – да призна “државу“ Косово. Република Српска је под сталним притиском да одустане од већег дела свог суверенитета до ког је дошла мировним споразумом. Србија је економски окупирана, животни стандард опада, смањује се број становника.

 

Радикална и брза решења не постоје. Треба бити истрајан у БиХ да се сачува РС али и да се сачува мир и целовитост БиХ; на Космету тражити нове људе за дијалог; штити права Срба у Црној Гори, Хрватској, Словенији и Македонији; градити партнерства и на Западу (који није монолитан) и на Истоку (али не на основу мржње према Западу); учествовати у градњи међународног правног поретка, тражити да пред судом одговарају сви који су чинили злочине над Србима и упорно представљати светском јавном мњењу све чињенице у вези ратова на простору Југославије; постепено смањивати дуг и зависност од кредита и робе из иностранства реформом привреде, повећањем производње за извоз и освајањем нових тржишта…

 

Добро организована власт коју разуме и следи народ може да се извуче из овако лоше ситуације јер још увек постоји унутрашњи потенцијал за (економски, демографски, културни…) препород док међународне околности отварају нове могућности за остваривање државних и националних интереса. Србији је потребно убрзање унутрашње европеизације уз званично одустајање од чланства у ЕУ. Ова елита и ова власт није способна за такав подухват. Ова власт пристаје на испоручивање генерала Младића а да се ништа суштински позитивно по српски народ не догоди око питања статуса Космета, чланства у ЕУ и економије, док опозиција нема идеје и пројекте како Србија да преживи ако остане без фондова ЕУ, ММФ и СБ, без кредита комерцијалних банака, са опструкцијама и дестибилизацијама свих могућих врста, и, наравно, пружа мекан отпор, док се финансира новцем из буџета или партијско-буразерско-кумовском економијом.

 

Србији је потребан и нови председник Републике (или како се то буде звало у новом државном и друштвеном систему). Садашњи председник Републике и Демократске странке мора бити поражен на наредним председничким и парламентарним изборима. Не сме добити још један мандат. И не сме га заменити неки народњак-популиста. Или ако дође до формирања Уставотворне Скупштине, од стране нове политичке елите, међу којима би било и оних који су чинили изузетке у постојећој елити, треба изабрати Првог међу Једнаким…

 

Србији је потребна антиЕУ политичка опција која не гаји мржњу према Западу, према суседима, која жели и може да спроведе модернизацију, која неће подржавати диктаторе широм света, која ће утврдити савезе са онима који подржавају Србију, која ће штити националне и државне интересе, али и интересе радника, сељака и осталих грађана Србије који трпе унутрашњу окупацију од стране садашње политичке елите и тајкуна који су са њом настали и који би држали народ окупиран и да нема спољњих притисака.

 

ПОВЕЗАНИ ПОСТОВИ:

 

O Kraljevini

мај 20, 2011

Saksonska i srpska tradicija

мај 19, 2011

КОСМЕТ или ЕУ

мај 17, 2011

20 Responses to Ратко Младић и Република Српска

  1. Varagić Nikola каже:

    Sećanje Hasana Nuhanovića

    Gledao sam kako mi odvode brata

    S. Š. | 29. 05. 2011.

    BEOGRAD – Hasan Nuhanović godinama nakon masakra u Srebrenici nadao se da će pronaći majku, oca i brata među živima.
    Hasan Nuhanović

    Ono što se dogodilo jula 1995. godine, prilikom pomaganja u rekonstrukcijama masakra, objašnjavao je kao krajnju epizodu masovnog ubijanja. Njegova porodica bila je među poslednjima koje su ostale u zaštićenoj zoni UN.

    – Prišli su mi i rekli da prevedem porodici: „Morate odmah krenuti!“ Plakao sam. Brat, koji je imao 19 godina, sedeo je na stolici. Moji su roditelji znali šta će se desiti, pokušali su da me smire i razmišljali su da ako njihov stariji sin može da preživi, neka tako bude – seća se mračnih scena Nuhanović, koji je radio za UN kao prevodilac.

    „Hasane, ostani, tvoj brat će biti sa nama“, reči su koje su mu se zauvek urezale u sećanje. Ubeđivali su ga da će sve biti dobro.

    – Išao sam za njima i vikao: „Idem sa vama“. Brat se okrenuo i počeo da viče: „Ne ideš sa nama, ostaješ jer možeš“. To je bio poslednji put da sam video svoju porodicu – prepričavao je Hasan Nuhanović.

    Porodica Nuhanović sastala se 15 godina kasnije i to na 15. godišnjicu genocida, kada je održana komemoraciji i sahrana 775 žrtava čiji su posmrtni ostaci identifikovani tek 2010. godine. Među njima su bili njegovi majka Nasiha i brat Muhamed. Posmrtne ostatke oca Ibra, Hasan je pokopao na ceremoniji na Memorijalnom groblju Potočari 11. jula 2007. godine.

    U godinama nakon zločina u Srebrenici Hasan je sarađivao i sa drugim preživelima i organizacijama, koje zastupaju porodice srebreničkih žrtava na projektovanju i izgradnji Memorijalnog centra i grobalja Srebrenica-Potočari gde danas radi.

    Napisao je knjigu „Pod zastavom UN“, tužio je UN i podneo tužbu holandskim civilnim sudovima protiv Holandije i tužio komandanta holandskog bataljona u Srebrenici Toma Karemansa i njegovog zamenika Roba Frankena holandskom vojnom sudu u kojoj se tvrdi da su saučesnici u ratnim zločinima i genocidu.

    http://www.blic.rs/Vesti/Tema-Dana/256686/Gledao-sam-kako-mi-odvode-brata

  2. Varagić Nikola каже:

    Boljkovac: Goran Hadžić radio i za Hrvate

    Tanjug | 29. 05. 2011.

    ZAGREB – Haški begunac Goran Hadžić bio je deo mreže ljudi s hrvatske i srpske strane, kojima je zadatak bio da izazivaju i podstiču ratne sukobe i kao takav je sarađivao s hrvatskom vlašću, izjavio je bivši hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac za Slobodnu Dalmaciju.
    Goran Hadžić

    Boljkovac bio je ministar unutrašnjih poslova do jula 1991. godine, a u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ pomenuo je i Hadžića, koga Tribunal sumnjiči za progon Hrvata iz istočne Slavonije, za ubistva, mučenja i pljačku napuštenih hrvatskih kuća.

    Boljkovac je opisao dogđaje od 30. marta 1991. godine, kada je hrvatski MUP zauzeo Plitvice nakon oružanog sukoba sa srpskim dobrovoljcima. Tada je uhapšen i Hadžić, koji je sproveden u Zagrebu, odakle je pod nikad razjašnjenim okolnostima pušten na slobodu.

    „Hadžić je bio naš čovek i naravno da je oslobođen nakon Plitvica, gde se zatekao slučajno. Vraćao se s Borivojem Savićem iz Obrovca, sa sastanka srpskih političkih rukovodilaca gde je odbijen predlog da se ide na pobunu u tom delu Hrvatske, pa je svratio na Plitvice. Nije znao, kao ni Savić, za akciju našeg MUP-a, to je sigurno“, naveo je Boljkovac.

    „Na Plitvicama su ga naši zarobili i isprebijali, pa smo se moj pomoćnik Slavko Degoricija i ja pobrinuli da dobije lekarsku pomoć u Zagrebu i obišli ga. I kasnije je bio ‘na vezi’, učestvovao je na jednom sastanku u Staroj Pazovi gde sam vodio našu delegaciju, a Radmilo Bogdanović delegaciju MUP-a Srbije. Do kad je Hadžić radio za nas? Još nije vreme da se to obelodani“, rekao je bivši hrvatski ministar unutarnjih poslova.

    Hadžić je bio funkcioner Saveza komunista Hrvatske u rodnom Pačetinu kraj Vukovara, nakon čega je prešao u Srpsku demokratsku stranku i tamo odmah dobio važne uloge.

    Postavljen je za predsednika SDS-a Vukovara, pa u junu 1991. za predsednika Srpskog narodnog veća Slavonije i Baranje, što je bila preteča kasnije SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema.

    Hadžića je Haški tribunal osumnjičio i za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno sa Slobodanom Miloševićem, Jovicom Stanišićem, Vojislavom Šešeljom, Željkom Ražnatovićem Arkanom i ostalima u vlastima ili pri vlastima tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Srbije.

    Hadžić je nestao sredinom jula 2004. sa svoje tadašnje adrese u Novom Sadu, nakon što je Beograd primio optužnicu iz Haga, u kojoj je traženo i njegovo izručenje u roku od 72 sata, piše list.

    Slobodna Dalmacija navodi i da je Boljkovac za jedan frankfurtski list svojevremeno dao intervju u kome je Gojka Šuška, Vicu Vukojevića i Branimira Glavaša optužio da su u proleće 1991. ispalili dve granate iz bacača „ambrust“ na Borovo Selo, kako bi izazvali sukobe u tom delu Hrvatske.

    To ide u prilog Boljkovčevoj tezi da je rat namerno izazivan i podstican s obe strane, jer je nedugo nakon akcije „ambrustima“, u pokušaju zauzimanja sela, poginulo 12 hrvatskih policajaca, naveo je list.

    http://www.blic.rs/Vesti/Politika/256844/Boljkovac-Goran-Hadzic-radio-i-za-Hrvate

  3. Varagić Nikola каже:

    Prelević: Neki bi da ispolitizuju hapšenje Mladića

    Advokat Božo Prelević je predvodio nezavisnu komisiju koja je istraživala smrt dvojice gardista na Topčideru

    Advokat Božo Prelević ocenio je da je hapšenje Ratka Mladića nesporan uspeh vlasti, a da najava protesta tim povodom možda jeste neka opasnost ali da sve analize govore da se radi o minornom broju ljudi koji pokušavaju da ispolitizuju čitav slučaj. Prelević ističe da je veoma opasna banalizacija čitavog događaja kojoj, kako kaže, kumuju neki političari i posebno analitičari.

    – Jagode i televizor u ćeliji sigurno neće usrećiti Mladića. Ali ta količina banalizovanja, to osporavanje nespornog uspeha naših vlasti, zaista su neprimereni – kaže Prelević.

    Prelević podseća da smo mi jedna od retkih zemalja koja svoje osumnjičene nije ubijala već privodila pravdi, po čemu se značajno razlikujemo od zemalja od kojih dobijamo lekcije.

    – Ne vidim da nad ovim treba da likuje bilo ko, a posebno one zemlje iz EU kod kojih je umro Jozef Kac, osumnjičen da je ubio 300.000 Jevreja, i to je umro mirno.

    Zemlje koje ne daju osumnjičene za zločine iz Drugog svetskog rata kao Austrija ili Mađarska.

    Ili one koje isporučuju osumnjičene kad su već pred smrt, kao SAD – kaže Prelević.

    http://www.blic.rs/Vesti/Tema-Dana/256751/Mladic-Nemam-veze-sa-zlocinom-u-Srebrenici

  4. Varagić Nikola каже:

    Хапшењем ђенерала Ратка Младића долази крај једне ере за Српство.

    Осим Горана Хаџића, који је још увек на слободи, ђенерал Младић је био последњи српски државни и војни вођа из ратних деведесетих који је избегавао Хашком казамату, тој НАТО инквизицији и једној од већих срамота у историји светског права.

    Сада ће и се Младићу судити, и то за тзв. „геноцид у Сребреници“, догађај за који до данас не постоје докази.

    Срби могу да имају само дубоку захвалност за војсковођу који је одбранио више од 2.000.000 Срба од хрватског неонацизма и муслиманског фундаментлизма.

    Захваљујући Ратку Младићу данас постоји и читава једна српска држава – Република Српска.

    Тадићев режим се сада може позивати на правне разлоге и своје међународне обавезе. Може се оправдавати геополитичким интересом. Али никаква политичка корист, никакво измаштано прикључење Европској Унији (која нас и не жели) не може морално оправдати изручење јунака и браниоца Хашком трибуналу.

    Са гледишта основне правде видели смо данас шта је нечасност. Са гледишта националних интереса, данас смо видели велеиздају.

    Ово је дан када ми из Двери, а вероватно и милиони других Срба, осећамо срамоту што смо држављани једне државе која није држава.

    Ми се човека који је бранилац и јунак нећемо одрећи. Нити ћемо окупацију икада прихватити.

    Информативна служба „Двери – Покрета за живот“

    http://www.dverisrpske.com/sr-CS/teme/serbia/ratko-mladic/index.php

  5. Varagić Nikola каже:

    Cvijetin Milivojević

    Dobro, i šta sad?

    Bejah odlučio da ne pišem o Šojićevoj velikoj maškaradi „za štampu, medije, televiziju, novinari, tranzistori“ i tome slično. Ali, čitam, čitaoci „Danasa“ baš to zahtevaju od svojih kolumnista – da glasaju „za“ i „protiv“ najnovije pobede proevropske vlade, na njenom i našem „putu ka kandidaturi“. Elem, jasno i precizno, kao radikali ili „eldepeovci“, a ne zakukuljeno i zamumuljeno, poput naprednjaka ili ovih rekordera po transferima u Hag (19 ih beše za njihove vlade), rekoh li, „deesesovaca“.

    „Ko je ubijao, neka odgovara; moje je naređenje bilo samo da se evakuišu žene, deca i ranjenici“ – prenosi očeve reči mlađi Mladić, a potvrđuje i „duboko grlo“, navodno, iz našeg tužilaštva. Šta ovoj rečenici Mladića seniora, normalan čovek ima da doda. Zakon je zakon, ma kakav da je, a zakone o saradnji s Haškim tribunalom doneli su i ova zemlja i Republika Srpska, ovu obavezu nalaže i „izvorni“ Dejton.

    „Kao vojni komandant koji je sistematski sprovodio brutalne zločine i masovna ubijanja, Mladić će konačno odgovarati – pred Bosnom i svetom“, izjavio je jedan američki penzioner. Kazao je to u funkciji supružnika sadašnje američke šefice diplomatije. No, stvar može da zaboli jer je ovom vidovitom filantropu, zbog „humanitarnih bombardovanja“ širom Zemljine kugle, dakle, „svugde gde je ugrožen američki nacionalni interes“, još za života, podignut spomenik u slobodarskoj Prištini. Što je neki znak.

    I, tu nastaje prva grupa problema. Da li je cilj haške „egzekucije“, pre suđenja i bez suđenja, nad Mladićem isključivo u funkciji vraćanja, kakvog-takvog, duga žrtvama masovnog zločina u Srebrenici ili još jedan pokušaj simboličkog i pravnog unižavanja do granice poništavanja Srbije, Republike Srpske i celog jednog naroda? Još jedino Dodik veruje da je ovo hapšenje rutinsko „ispunjenje međunarodnih obaveza“; očekuje da će i svi drugi koji su počinili zločine, za te zločine i da odgovaraju, apostrofirajući, pri tom, ratne političke i vojne dužnosnike u Bošnjaka.

    I, dok se ovdašnja javnost već svikla na Holanđane koji, frustrirani nečasnom ulogom svojih mirovnjaka u srebreničkom masakru, ‘ladno pitaju „dobro Mladić, ali gde je Hadžić“ – pravi šamar ovdašnjoj režimskoj euforiji stiže od izvestilice Evropskog parlamenta za Kosovo Ulrike Lunaček. Po njoj, osim hapšenja Mladića, za status kandidata neophodno je i „razvijanje dobrih odnosa sa susednim, nezavisnim Kosovom“ – a nešto slično izdeklamovao je u „Kažiprstu“ i naš lični Slovenac Kacin, samo nekoliko sati pre nego je predsednik Srbije priopćio, zamalo pa „ekskluzivu“ – ispada da smo „džaba krečili“. Ili, kao u slučaju eksportovanja Miloševića, na međunarodnoj pijaci loše istrgovali.

    Sve ostalo, na unutrašnjopolitičkom planu, pretvorilo se u besprimernu apsolutnu kampanju. Predizbornog „šibicarenja“, seirenja, agresivnog ubeđivanja javnosti da je general, u stvari, nešto potpuno drugo od onoga u šta su ga spinovali ludih devedesetih. Neki od tih „spin-doktora“ koji su Mladiću navlačili odoru legende u ratno doba, sad su prednjačili u krojenju ludačke košulje, blaćenju istog tog čoveka. Od predsednika države koji, evo već tri godine, američkim diplomatama cinkari (pogledajte „Vikiliks“) svog stvoritelja, kohabitanta, a danas političkog protivnika, da je odavno znao gde je general – do medijskih mogula koji su se, u toj propagandnoj igri toliko zaigrali da, u jednom svom mediju, tvrde da je Mladić rekao kako je „Šešelj kreten“, a u drugom svom opštilu generalu pripisuju izjavu: „Hoću da me Šešelj brani“…

    Sve čime smo od našeg državnog „Velikog brata“ bombardovani od četvrtka naovamo ličilo je na formalni start jedne nove, jednako brutalne indoktrinacije, kolektivnog ispiranja naših malih mozgova, te prisilnog nametanja nekih novih, opet neporecivih istina, vrednosti i standarda i nekih novih, ponovo nepogrešivih i bezgrešnih, autoriteta. I tome slično.

    Kad zažmurim i pokušam da se setim šta je jedino vredno naslova, između hiljada produkovanih informacija, poluinformacija, dezinformacija, glasina ili laži iz policijskih i parapolicijskih izvora, dvoumim se između Zenonovog paradoksa i otrežnjujućeg teksta sudije za ratne zločine UN Džefrija Robertsona u „Independentu“.

    Prvi je „Ahil i kornjača: Hrvatski list pretrčao srpskog predsednika“, a drugi naslov potražio bih u Robertsonovom stavu da bi optužnica protiv Mladića trebalo da bude preformulisana u samo jednu tačku – „zločin protiv čovečnosti po komandnoj odgovornosti, kako bi pravda bila sprovedena bolje nego što je to bilo u slučaju Miloševića, jer je optužnica za genocid teško dokaziva i otvorena za beskrajna tehničko-pravna sporenja“.

    Jer, da se ne lažemo: najmanje je, sve ovo vreme, na delu bilo iskrenih ljudskih suza za srebreničkim žrtvama, na jednoj, ili iskrene brige za sudbine haških optuženika, na drugoj strani. Sve je ovde na terenu surove bitke za dokazivanje kolektivne (ne)genocidnosti jednog naroda u proteklom ratu.

    http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/dobro_i_sta_sad_.886.html?news_id=216360

  6. Varagić Nikola каже:

    BEOGRAD 31. 05. 2011

    PRESS

    Ljiljana BulatoviĆ otkriva ekskluzivno za Press

    Ratko Mladić: Znam ko je ubio Anu!

    Ubica Srbin – Uhapšeni general rekao da je siguran da mu je ćerka ubijena i da zna da je ubica Srbin. Zvanična verzija kaže da se Ana ubila očevim pištoljem 24. marta 1994. u Beogradu

    Za Ratka Mladića ne postoji nikakva sumnja da mu je ćerka ubijena, a uhapšeni general zna čak i ime čoveka, Srbina, koji je Anu ubio, tvrdi za Press Ljiljana Bulatović, autorka knjige „Raport komandantu“. Bulatovićka kaže da joj je lično Mladić rekao da su mu ubili ćerku. Zvanična verzija smrti Ane Mladić (23) glasi da je ona izvršila samoubistvo očevim pištoljem pre 17 godina u porodičnoj kući na Banovom brdu.

    Prema rečima Ljiljane Bulatović, Mladić je i na sednici Skupštine Republike Srpske 1994. godine rekao da mu je ćerka ubijena i da je stradala od srpske ruke.

    – Sve to već postoji u mojoj knjizi. Pored toga, postoji i svedočenje jedne rođake, koja je rekla da joj je Ana, tada studentkinja medicine u Beogradu, pričala da joj Beograđani prete zato što je Ratkova ćerka i da želi što pre da ode iz Beograda i da se pridruži ocu, za koga je bila jako vezana – priča Ljiljana Bulatović, i dodaje da bi Mladić sada mogao da kaže istinu o smrti svoje ćerke.
    Filmska ljubavna verzija

    Podsetimo, posle misteriozne smrti Ane Mladić 24. marta 1994. godine, u javnosti je počelo da se spekuliše o motivima njenog navodnog samoubistva, pa su se pojavile dve različite verzije.

    Po jednoj, više filmskoj, Ana je bila zaljubljena u jednog momka iz Bosne, koji se protivio ratu, a koji je potom poginuo u Sarajevu. Druga verzija kaže da je bila teško bolesna, pa je odlučila da sebi prekrati muke. Ljiljana Bulatović, međutim, tvrdi da je istinita da su Anu ubili Mladićevi neprijatelji.

    – Sve te priče o samoubistvu su izmišljene. Pouzdano znam da je Ana bila u vezi sa jednim momkom iz Skoplja, a ne iz Sarajeva. Ona je ubijena iz političkih razloga, da bi se izvršio pritisak na Ratka.

    Procenili su da će ga to izbezumiti i da će se zbog toga na ratištu ponašati surovo. Ali Ratko je snažan čovek i oni čak ni tim činom nisu uspeli da ga izbace iz takta. Pa, on je preživeo dva srčana i tri moždana udara – kaže Bulatovićka.

    Obdukciju radio ministar Stanković

    Ana Mladić je nađena mrtva samo nekoliko sati uoči zasedanja Skupštine Republike Srpske, na kojoj se odlučivalo o odgovoru na američki ultimatum da se RS priključi bošnjačko-hrvatskoj federaciji. U obdukciji je učestvovao i Zoran Stanković, sadašnji ministar zdravlja, koji se juče nije javljao na telefon. Mnogi analitičari tvrde da je Mladić ogorčen zbog smrti ćerke nekoliko dana kasnije naredio oštar napad na Goražde.

    http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/163121/Ratko+Mladi%C4%87%3A+Znam+ko+je+ubio+Anu!.html

  7. Varagić Nikola каже:

    BEOGRAD 31. 05. 2011

    PRESS

    KOMENTAR DANA

    ĐOKO KESIĆ

    Vreme evnuha

    Uz ovaj galimatijas oko hapšenja generala Mladića, setih se zanimljivog podatka. Izvesni Džon Hiklej, inspirisan filmom „Taksista“, u jesen 1981. pucao je na tadašnjeg predsednika SAD Ronalda Regana. Atentat nije uspeo, atentator je uhapšen… Ovo pominjem zbog Džonovog oca koji je tog dana pred očima celog sveta rekao: „Moj sin je uradio nešto strašno, u tome ga apsolutno ne podržavam. Ali, on je moj i neću ga se odreći.“

    Da li je Džonov otac izučavao starogrčku filozofiju nije poznato, ali zasigurno ovim štivom nije se bavila naša politička elita, a sve je definisano u fantastičnoj sentenci – spoznati meru. Naš politički vrh proslavio je generalovo hapšenje kao da se oženio seoski ataman. Veselili su se više nego Zagreb i Sarajevo zajedno. Jedan naš političar reče: „Ovo je najsrećniji dan u mom životu?!“ Baš mi je drago, bar neko je srećan u ovakvoj Srbiji.

    Predsednik Tadić o sopstvenom velikom značaju objašnjava da nije učestvovao u akciji hapšenja, samo je nadgledao, kao Obama pri ubistvu Bin Ladena. Da li se ministar Dačić osećao kao Hilari Klinton?

    Uostalom, ovo je vreme evnuha. Niko, od politike do privrede, ne bavi se kreacijom. Svi nešto prodaju, trguju. Ima li bilo šta što vlast ne bi prodala za tu maglu zvanu evropske perspektive?

    Šta se promenilo s hapšenjem odbeglog generala, šta smo dobili? Svet je ovaj čin opisao kao simboličan kraj haosa. Evropski zvaničnici kažu da uhapšeni general otvara evropske perspektive Srbije, dok predsednik Tadić izjavljuje da je ovim činom skinuta ljaga sa Srbije… Nema sumnje, građani Srbije a i Republike Srpske ne dele ova mišljenja, ostali su isti, ali danas s mnogo više gorčine u grudima.

    Iskustvo nas uči da i sa evropskim perspektivama valja biti oprezan. Poznata je priča da je Zoran Đinđić početkom 2003. u jednom nastupu u Nemačkoj izjavio: „Mi smo vama dali sve, ali zauzvrat nismo dobili ništa.“ Pokojni premijer u toj aluziji govorio je o izručenju Slobodana Miloševića. Analogno tome javlja se sumnja hoćemo li od EU dobiti išta više od poljupca Ketrin Ešton?

    U međuvremenu, Srbi će do daljeg ostati zatočenici sopstvene istorije. Ta istorija ih je nadvisila, pa zbog toga besomučno jurišaju na nju, jedu junake sopstvene prošlosti. Naročito bliže prošlosti. Sve je pod sumnjom, sve od Prvog srpskog ustanka do danas. Nemanjići, Dušan, Lazar i Karađorđe su bezbedni. Šta sleduje ovima danas?

    ĐOKO KESIĆ

    http://www.pressonline.rs/sr/vesti/komentar_dana/story/163125/Vreme+evnuha.html

  8. Varagić Nikola каже:

    SRĐA TRIFKOVIĆ: POSLE HAPŠENJA MLADIĆA SLEDI OGROMAN PRITISAK NA RS

    utorak, 31 maj 2011

    Ni Srbija, ni vlada Srbije, a ni Tadić lično neće „izvući nikakve poene iz ove turobne rabote“

    Politički analitičar iz Čikaga Srđa Trifković upozorava da sa suđenjem bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću predstoji do sada neviđen pritisak da se elementi državnosti Srpske svedu na najmanju mjeru, sa konačnim ciljem njene likvidacije, ali da Srbi na svojoj strani imaju pravo, pravdu i istorijsku istinu, te da u toj borbi nemaju čega da se plaše.

    On naglašava da su nepristajanje na dalje ustupke i odlučno odolijevanje novim pritiscima jedini recept opstanka Srpske.

    U odlučnosti da sačuvaju Srpsku, suprostavljanju srebreničkom mitu i hipoteci kolektivne krivice, kaže Trifković, Srbi imaju na svojoj strani pravo, pravdu i istorijsku istinu.

    „Od trenutka potpisivanja Dejtonskog sporazuma Republika Srpska je izložena pritiscima sa Zapada. Sa suđenjem Mladiću predstoji do sada neviđen pritisak da se taj posao privede kraju kroz poricanje legitimnosti njenog postojanja na osnovu tvrdnji o genocidnosti“, objasnio je Trifković.

    On smatra da Zapadu, ipak, nedostaju materijalni i politički resursi da taj projekat odradi do kraja i da se u Butmiru pretprošle godine vidjelo da su počele prijetnje „praznom puškom“.

    Trifković je ocijenio da hapšenje Mladića neće doprinijeti boljitku srpskog naroda bilo na istočnoj ili na zapadnoj strani Drine, istakavši da „programirani nazovi-analitičari i komentatori zapadne medijske mašine“ već ponavaljaju da sad postoji još jedan dokaz da sa Srbima samo funkcionišu pritisci, prijetnje i iznuđivanja.

    „Kao prvo, na Zapadu se već poteže pitanje zašto srpska policija nije mnogo ranije ušla Mladiću u trag ako se zaista krio kod rođaka, jer je trebalo da ti ljudi budu pod prismotrom. Dakle, ili je Srbija bila nevoljna da ga uhvati ili ima nesposobne organe bezbednosti. Kao drugo, biće izvađen i poluzaboravljeni Hadžić – poput nekog džokera iz rukava – kao dodatni adut zašto ta već mitska ‘Evropa’ za Srbiju ostaje i dalje samo nedostižna šargarepa na kraju štapa“, rekao je Trifković.

    Evropska unija
    Ocijenivši da je bilo neprijatno gledati „teatralni nastup“ predsjednika Srbije Borisa Tadića nakon hapšenja generala Mladića, Trifković je ocijenio da ni Srbija, ni vlada Srbije, a ni Tadić lično neće „izvući nikakve poene iz ove turobne rabote“.

    „Odgovorno tvrdim da pristupanja Srbije u EU neće biti još dugi niz godina. To, naravno, i nije tako loše, imajući u vidu hroničnu finansijsku i institucionalnu krizu u kojoj se EU nalazi već godinama. Kao što je britanski analitičar Džon Lohland primetio, Srbija je izgleda jedini pacov koji želi da se ukrca na brod koji tone, umesto da sa tog broda beži glavom bez obzira“, naglasio je politički analitičar iz Čikaga.

    Govoreći o predstojećem suđenju generalu Mladiću, Trifković je istakao da nema sumnje da će to biti suđenje srpskom narodu u cjelini, budući da je od početka Haški tribunal imao samo jednu svrhu – da kvazi-pravnim sredstvima, retroaktivno ovjeri političku presudu zapadnih centara moći da su Srbi glavni krivci za sva zbivanja na Balkanu.

    „Predstoji nam ponavljanje istih floskula, istih crno-belih karikatura bosanskog rata, u kojima će jedna strana biti predstavljena kao žrtva, a druga kao agresor i genocidni istrebljivač nedužnih civila… Osim toga, strategija haškog tužilaštva biće da Mladića i Karadžića privoli da optužuju jedan drugog. To je onaj klasični model teorije igara sa negativnim ishodom za obojicu. Nadam se da će njihovi odbrambeni timovi imati dovoljno trezvenosti, a i oni lično, da tu zamku izbegnu“, rekao je Trifković.

    Ocijenivši da je savršeno legitimno što general Mladić kaže da ne priznaje haški sud, Trifković je naglasio da je Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji ilegalna tvorevina, stvorena s ciljem pružanja pokrića bezakonoj balkanskoj politici koju još od ranih 1990-tih vode zapadne sile predvođene SAD.

    „Ilegalnost tog suda datira od samog njegovog nastanka, pukom rezolucijom 827 Saveta bezbednosti UN od 25. maja 1993. godine, a ne odlukom Generalne skupštine koja bi ga učinila zakonitim. Politička svrha jasna je i iz dosadašnje prakse te institucije: od orvelovske, na barem milion Srba primenjive formule ‘zajedničkog zločinačkog poduhvata’, preko etničke disproporcije u optužnicama, do skaradnih presuda Haradinaju, Oriću, Deliću…“, rekao je Trifković.

    Genocid
    Govoreći o optužbama za genocid u Srebrenici protiv generala Mladića, Trifković je rekao da je termin genocid u Haškom tribunalu proširen do takvog stepena da je maltene neminovno da se on po standardima tog suda dogodi u bilo kojem ratu, od Gaze i Faludže do Kandahara.

    „Po haškoj definiciji, tokom proteklih pola veka SAD su vršile genocid u Vijetnamu, Francuska u Alžiru, Izrael u Gazi, Turska na severnom Kipru… da ne govorimo o sudbini Srba u Sarajevu i na Kosovu i Metohiji. Po tom merilu, Hrvatska je daleko najveći krivac u bivšoj Jugoslaviji – ne samo za ubistvo pola miliona Srba u NDH 1941-45 (procena ‘Centra Jad Vašem’ i Simona Vizentala), nego i za ‘Medak’, ‘Bljesak’ i ‘Oluju'“, rekao je Trifković.

    On je istakao da je u haškim presudama genocid trivijalizovan i lišen dostojanstva, te da tako redefinisan postaje uvijek spremna propagandna batina kojom može da maše svaka navodno ugrožena grupa željna medijske pažnje i strane vojne intervencije.

    „Pritom pobornici mita o genocidu svesno ignorišu činjenicu da se u Srebrnici vodio rat i da su svi vojno sposobni muškarci u enklavi mobilisani u 28. diviziju Armije BiH, koja je bazu svojih operacija imala usred tzv. zone bezbednosti UN. Umesto da bude demilitarizovana, ta je zona bila prepuna oružja i korišćena kao odskočna daska za napade u kojima je pobijeno više hiljada srpskih civila tokom tri godine koje su prethodile julu 1995“, rekao je on.

    On je napomenuo da sve to kontrolori zapadne javnosti već više od 15 godina prikrivaju, te dodao da su posebno osjetljivi na svaki pokušaj analize političke pozadine srebrničkog slučaja.

    „Ta je osetljivost u istoj ravni sa zabranom objavljivanja rezultata istrage o pozadini eksplozije na Markalama februara 1994. Bez razumevanja političke pozadine, međutim, iznenadni kolaps muslimanskih snaga u Srebrnici – do zuba naoružanih i brojnijih od VRS – nije objašnjiv. Događaji koji su usledili ukazuju na igru sa predumišljajem: da se žrtvuje figura da bi se dobila partija“, rekao je Trifković.

    Ignorisana u analima Haga i radionicama, kako je naveo Trifković, srebrničkog mita, nepobitna je činjenica da je političko vođstvo u Sarajevu dugo pripremalo žrtvovanje enklave i ljudstva u njoj, kako bi se iznudila zapadna intervencija.

    „Godinama su nam znana kazivanja Ibrana Mustafića i drugih svedoka zbivanja da je Alija Izetbegović pred pad Srebrenice saradnicima poverio da je cena zapadne intervencije – po proceni predsednika Bila Klintona lično – bila 5.000 mrtvih Muslimana. Imajući u vidu činjenicu da je Izetbegović još 1991. izrazio spremnost da žrtvuje mir za nezavisnost, ne treba sumnjati da mu je Klintonova cena bila ne samo prihvatljiva nego i primamljiva“, rekao je on.

    Trifković je istakao da se razmjere haškog apsurda vide u presudama tribunala Radislavu Krstiću 2001. i Vidoju Blagojeviću 2005. godine.

    „Po tim presudama, genocid je ‘dokazan’ premda nije bilo predumišljaja niti likvidacije civila, lokalitet ne obuhvata ni tri cela procenta teritorije BiH, a famoznih 8.000 žrtava – ionako višestruko preuveličana cifra – predstavlja 0,4 odsto muslimanske populacije BiH od dva miliona. Kamo ‘sreće’da je i nad Srbima u NDH izvršen ‘genocid’ sa manje od pola procenta žrtava“, kaže Trrifković.

    On je poručio da mitovi, ipak, nisu neprikosnoveni i podsjetio da je jednu deceniju poslije Dejtona broj žrtava rata napokon „srubljen sa proizvoljne cifre“ od 200-250 hiljada – koja je godinama rutinski navođena u zapadnom svijetu kao činjenica – na stotinu hiljada poginulih na sve tri strane.

    „U slučaju Srebrenice, jedan sveobuhvatan, verodostojan i na činjenicama utemeljen rezime događaja, koji bi bio istorijski kontekstualizovan i pravno precizan, još ne postoji. On je preko potreban. Da je Srbija ozbiljna država, odavno bi angažovala sredstva i kadrove za obavljanje tog zadatka“, ocijenio je Trifković.

    Komentarišući samo hapšenje generala Mladića, Trifković je istakao da sve ovo šta je do sada po tom pitanju saopšteno može, ali i ne mora da bude istina, baš kao što su se okolnosti hvatanja i ubistva Bin Ladena u više navrata pokazala kontradiktornim u saopštenjima Bijele Kuće, Stejt Departmenta i Pentagona.

    „Biva nam servirano samo ono što nadležni organi žele, oni u Briselu i Vašingtonu pre svega, a onda i njihova lokalna ekspozitura u Beogradu. Da li su to zaista prave okolnosti ili ne znaćemo tek mnogo godina od danas, a možda i nikada“, ističe Trifković.

    On je rekao da je iz svega što se sada zna proizilazi da su i Mladić i bivši predsjednik Republike S rpske Radovan Karadžić dobrim dijelom bili prepušteni sami sebi.

    „Bez obzira na pitanje da li je njihovo hapšenje dobra ili loša stvar, u oba slučaja okolnosti pod kojima su se skrivali samo odražavaju srpsku neozbiljnost. U ekvivalentnoj poziciji i na istom nivou odgovornosti neki drugi narodi ne bi dozvolili da njihovi lideri tog ranga budu prepušteni sami sebi“, istakao je Trifković.

    Komentarišući „likovanje“ bošnjačkih političara na hapšenje generala Mladića, Trifković je rekao da oni samo rade svoj posao, pritom ne dopuštajući pukim činjenicama da stanu na put njihovoj kreativnosti.

    „Naravno, između činjenice da je po padu Srebrnice ubijeno više stotina zarobljenih pripadnika takozvane Armije BiH i tvrdnje da je 8.000 njih ubijeno u činu ‘genocida’ zjapi duboki jaz. On ostaje nepremošćen, uprkos svim rezolucijama i tribunalima ovoga sveta“, zaključio je Trifković.

    Izvor Srna/Nezavisne novine, 29. 05. 2011.

    http://standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/7471-sra-trifkovi-posle-hapenja-mladia-sledi-ogroman-pritisak-na-rs.html

  9. Varagić Nikola каже:

    Nežno i s ljubavlju

    Vesna Pešić

    02.06.2011.

    Pre nedelju dana je uhapšen Ratko Mladić i sada se nalazi u zatvoru Haškog tribunala. To je dobra vest koju smo dugo čekali. Bolje ikad nego nikad, a zaista je moglo i nikad. Pa ipak, ima toliko neprijatnog i toliko nelagode. Možda zato što je Mladićev odlazak u Hag bio jedna velika parada. Sem na Peščaniku, zvanična Srbija je ostala bez ijedne ozbiljno izgovorene reči. Novine su preplavili tekstovi koje su službe ispisale. Toliko su očigledno nelogični, s ciljem da se lako zatvori krug. Tako služba piše gluposti, a onda se službenik Vekarić čudi kako novine svašta pišu, pa i to da je Mladić bio građevinski radnik. Da, novinari su izmislili da Mladić od jutra do sutra rinta na građevini za 1.300 dinara. Pri tom ga niko nije primetio, a uopšte se nije skrivao. Ni brade ni brkova, nego on sam, samo dosta ostario, ali potpuno svoj, sa “plavim očima koje još uvek plamte”. Pa da, novinari su smislili i bizarnu priču da se Mladić zove Milorad Komadić. A tako se zvao, kažu novine, zato da bi lakše zapamtio svoje ime: kada se odbiju prva četiri slova od imena a ostala tri spoje sa prva dva slova prezimena, dobije se ime Ratko Madić. Pa to su zaista neviđene gluposti. One vesele samo službenike dok izmišljaju šta će građani Srbije da čuju. Koliko li je bilo veselja dok su smišljali priču da su Mladić i njegov “teča”, u pet ujutro, baš pred hapšenje, pekli picu. U veliku predstavu su upleteni ruska literatura i ruski lekari. Najveće Srbe, one koji odlaze u Hag, po definiciji pregledaju prijateljski ruski lekari. Velika predstava nije mogla da prođe bez Rusije, mada jeste neobično kako su se odjednom pojavili ruski lekari, kad su stigli? I Obama je uleteo u priču. Baš kako je američki predsednik pratio hvatanje Bin Ladena, tako je i naš lično nadgledao hapšenje Mladića.

    Nelagodu je stvarala prerežirana predstava. Mnogo je bilo zatamnjenih mesta o važnim stvarima, a mnogo istinitih i nepristojnih detalja koji su izazivali mučninu. To nepristojno detaljisanje o Mladićevom zdravlju, jadnom i ostarelom izgledu, jagodama i jelovniku (šta za ručak a šta za večeru), priče onog seoskog advokata, sina Darka, biografa Ljiljane Bulatović, tu je i obavezna patriotkinja Smilja Avramov, pa onda Zoran Stanković i Slavica Đukić-Dejanović, dva lekara-političara, odlaze da pod okriljem lekarske tajne časkaju s Mladićem. Onako, da bi čorba bila gušća. Vrhunac nežnosti prema ostarelom i zapuštenom ratniku je njegova ljubav prema ćerki i odlazak na njen grob. On nikoga nije ubio, mi smo izabrali Miloševića, to jest mi smo krivi a ne on, uzeli smo mu penziju i pokvarili poslove. Ta se nepravda mora odmah ispraviti, a on, osetljiv, najviše voli decu, jer je naprosto human po prirodi. I vlast se držala isto – humano i s ljubavlju. Za velike stvari koje je Mladić učinio za srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku, koje bez Mladića ne bi bilo, moraju ponekad da se učine i zločini i prekrši međunardno pravo. Tako se pričalo po televizijama. A za to se mora u Hag. I šta sad, šta da se radi, pa mi smo sve uradili da ne ode.

    Naivni su poverovali kako je humani scenario potopio mit o srpskom heroju, onaj kako ga zamišlja Miroslav Lazanski. Naš general i heroj morao se iz dva pištolja ubiti pred kamerama, ili bar u uniformi, nabildovan, u plen-paradi, prkosno dočekati izdajničku vlast. Možda tako rade nemački generali, ali to nije srpski. Srbin je heroj-mučenk, kome pripada večna ljubav i zahvalnost. Pa valjda Koštunica to zna najbolje. On je predao 15 optuženih veličina, baš tako, u skladu sa srpskim pravilima. Država mora da zadovolji ogavnu evropsku aždaju, ali i da sačuva ljubav i poštovanje za srpske mučenike. Tadić je najbolji Koštuničin đak, samo bolje meša sopstvene, srpske i evropske karte. Poslao je „mučenika“ u Hag kad mu je stolica dogorela, kad je gubitak vlasti izledao neumitno. Onda je napravio predstavu koju smo gledali. Mladić mora da ode i da bi se lično za Tadića žrtvovao, jer ko bi ga drugi predao, takvog nema u nedogled. Ali će zato otići s ljubavlju i nežno.

    Pošto je Mladić spasao Tadića, vlast je morala lagati kako usta otvori. Eto, našli su ga kod „teče“, što bi rekla Biljana Srbljanović. Ništa ne kažu ko ga je tamo locirao i od kada. Neki pišu da je kod rođaka već pet godina, to jest od kad mu se izgubio svaki trag. Kod rođaka je morao biti zato što mu je „presečen dotok novca“, pa više nije imao para da plaća zaštitu i bolje objekte, ostali mu samo siromašni rođaci, da se kod njih, na selu, uporno krije. A tu ga baš niko nikada nije video. U listovima Danas i Politika, na sam dan odlaska u Hag, opširni članci o tome kako se Mladić skrivao. Sve tu piše bez potpisa, do kada je bio u vojnim objektima, a od kada nikako više nije u njima (od 2002. godine), od kada je po crkvenim i rođačkim zbegovima i od kada mu se gubi svaki trag. To jest od kada je kod rođaka. Naravno, najveći je bezobrazluk i pomisliti da su Boris Tadić i ostala vlast sve vreme znali gde kriju Mladića. A ja gajim baš tu bogohulnu misao. Ja sam ta koja veruje da ta glupost traje sve vreme. U to vreme ubrajam i osam godina Tadićeve vlasti: godinu dana kao ministar odbrane i sedam godina kao predsednik države. Pametni ljudi su oduvek znali da država skriva Mladića. Prosto je bilo nemoguće da ne mogu da ga nađu: ili je država totalno nesposobna, ili ga krije. Trećeg nije bilo. Išlo se tako, sve dok Bramerc nije zategao konopac, toliko da je i sam Tadić mogao da pukne, jer je Srbiji obećao kandidaturu za članstvo u EU. I tako se stvar završila.

    Sve u svemu, bila je to velika stvar i velika predstava. Predstava je s pravom dobila brojne komplimente, a i sve je zaista dobro funkcionisalo, ništa se nije omaklo, sem jedne male, nezgodne stvari. Onako, tek usput, pomenut je zločin u Topčideru, ubistvo dva vojnika za koje se veruje da su stradali zbog Mladića. Ta sumnja nije otklonjena. U opštoj gunguli, kao nečista savest, pomenuto je da će se o tome pitati sam Mladić. Ali to nije stiglo na red, pa će ga to pitati u Hagu. Šteta što je to odloženo, kod tolikih uzaludnih razgovora sa Slavicom, Zoranom, sinom, ženom, Vekarićem, advokatom, unucima, Smiljom Avramov, Rusima, s kim sve ne. Za vojnike nije bilo vremena. Sada Tadić, Malović, Homen, Vekarić itd. u glas viču kako će se istražiti ko je skrivao Mladića. I za vojnike će pitati Mladića. Kad svi u glas kažu „istražićemo“, znam da neće. Jer nikada ništa nisu istražili što se ne vidi golim okom. Ali će neko za te vojnike da pita, kao što se za svaki zločin uvek i neprestano pita.

    Mladić je otišao, a sve srpske istine su preživele. Srbi su pod Miloševićem i Mladićem vodili pravedne ratove za odbranu Srba u Hrvatskoj i Bosni. Zločini su činjeni, da, ali na svim stranama; svi slave svoje zločince isto kao što i Srbi slave svoje. Nacija je sačuvala svoj moralni lik i čist obraz, naročito sada, kada su njeni zvaničnici, posle punih šesnaest godina, predali krvnika iz Srebrenice. Nema veze što su toliko čekali, ovde su pravda i moral jako rastegljive kategorije. Rastezali su ih dok su mogli. Važno je da su sve istine prebrodile već otupele hridi morala i pravde. Zato je i život ovde ostao isti, baš tup, u kome se običan čovek nema čemu nadati.

    Peščanik.net, 02.06.2011.

    http://www.pescanik.net/content/view/6996/97/

  10. Varagić Nikola каже:

    NATAŠA B. ODALOVIĆ

    Zaboravljena deklaracija

    Zašto niko, sem Čede Jovanovića, nije oduševljeno i bez ograda čestitao vlastima hapšenje generala Mladića?

    Da li je tačna teza prema kojoj da nema Šešelja u Hagu (čitaj: šešeljofobije), koji se, moguće, ubrzo vraća, mnogi od onih koji su organizovali, slavili i karnevalskim balon-partijem „uveličali“ smrt i sahranu Slobodana Miloševića, danas bi – umesto da zlurado kritikuju „etiku i estetiku hapšenja“ Mladića, čuvenim prebrojavanjem dokonih „koliko anđela staje navrh igle“ – veruje se, zahtevali od Dačića, po toj balon-party logici, da se dementni Mladić (saznaće se, verujem, uskoro dijagnoza) Hagu isporuči jašući na magarcu unatraške, obezbeđen jakim policijskim snagama, uz sedam helikoptera koji bi nadletali i dva satelita putem kojih bi ovaj zabavni performans uživo mogao pratiti ceo svet. Ili, eto Miloševićevu smrt slavili, a Mladića žale, šta li?

    Da nema Šešelja u „odboru za doček Mladića“ prema toj tezi – oni koji su balonizirali, pevali i u zanosnom plesu igrali pred lesom dokazujući tezu o paganskim nikad zakržljalim korenima Srba, a sve to dok je Beogradom kružio kovčeg sa mrtvim telom bivšeg predsednika Srbije, dok se nije znalo ni gde će ga spustiti za komemoraciju, a sahrana pod lipom je za većinu neupućenih građana tada bila još imaginarijum iz vica, nešto u šta niko nije verovao da će se dogoditi – ne bi empatisali ni upola tako licemerno s Mladićem, s jedinom tugom što ga oni sami nisu uhapsili i isporučili. Valjda će Evropa ovog puta podržati samo zakon koji je tražila da se ispoštuje, a ne one koji joj traže da ih dovede na vlast. Dosta je bilo žrtvovanja Đinđićeve vlade. Na potezu je svet.

    Toma, čiji je Aca Vučić obećavao da će Skupštinu pretvoriti u sigurnu kuću za Mladića, istakao se kao pacifista i veliki poštovalac evropskog zakonodavstva prema kojem Srbija mora da ispunjava svoje obaveze, i čak izjavio da bi i on, i ma ko da je na vlasti morao (fakat!) da isporuči Mladića čak i da je nevin ko novorođenče, a kamoli optužen za genocid. Zatim Toma sa Vučićem, šta će, opozicija je, ponavlja bezbroj puta „ali vlast je znala, naravno da je znala gde se krije“. To je razumljivo, donekle, za političare s takvim bekgraundom, šta drugo da kažu? Ali vratimo se ostalim neoduševljenim tragačima za dlakom u vidljivo i vonjavo mućkovitom jajetu koje je snela ekipa koja je dužila hapšenje generala, a koji su slavili sahranu Miloševića. Koji je njima andrak? Da nije ona teza s početka, u koju, šojićevski, ne mogu da verujem s ove moje oči!?

    Znate, to kad je umro Sloba pa mu vucarali taj nesrećni sanduk po Beogradu, a pre toga danima nismo mogli da se odbranimo od sms-poziva na veliku veselu žurezu sa šarenim luftbalonima i luftiguzima kojom bismo kontramitingašili sahrani, razumem ja i to, donekle, u kolektivno nesvesnom usađeno je, rulja se uvek okupljala da uživa u spaljivanju veštica. Nesreća, čak i smrt neistomišljenika može i kod najboljeg čoveka da pokrene atavizme divljaštva. Zato sam se tada, ne objašnjavajući mnogo, odlučila samo za tekst, ovde objavljen, koji je počinjao Nastasijevićevim: „Kad umre čovek i moje srce rušno je“, a nastavljen Hemingvejevim: „Zato nikada ne pitaj za kim zvona zvone…“. Ostao je taj tekst čardak ni na nebu ni na zemlji, tako misle svi koje ne zadovoljava ništa manje od ekstrema. Zato se danas čudim otkud toliko relativizacije oko hapšenja Mladića od strane i jedne i druge Srbije.

    Gde vam je ovih dana rasprava o tekstu deklaracije, rezolucije, ili kako se zvalo to skupštinsko nadgornjavanje oko Srebrenice? Gde je onaj film o Srebrenici kojim ste raspamećivali sve po Srbiji koji nisu znali o čemu se radi? Gde je udruženje majki iz Srebrenice od čijih se usahlih suza i jecaja koji se više ne razlikuju od disanja, ledi krv u žilama, i koje mogu da razumeju samo srpske majke koje su izgubile sinove. Treba li još krvi onima koji kreiraju ovu huškačku i opasnu atmosferu u Srbiji, a to, bogme, nisu radikali ni Ratkov sin Darko. Treba li zaista baš sve majke s prostora bivše Jugoslavije, s akcentom na Srbiju, da izgube bar jednog sina da bi u bolu ovaj narod razumeo šta mu rade lažni dušebrižnici, čas kasapi, čas mirotvorci, čas licemeri kao danas dok nalaze zamerke, ne tome što je Mladić uhapšen, ruku na srce, za to ih zabole crven ban (Karadžić-Basara), već , bože moj, kako je uhapšen, pa što mu nisu dali ovo, pa ono, c,c, c… I tako, sve prepošteni kritičari, ili ćutolozi hapšenja generala osumnjičenog da je počinio genocid.

    Darko Mladić ponašao se sa stanovišta sinovljevske ljubavi, odano, časno i dostojanstveno. Sa stanovišta građanina bio je više nego korektan. Čedomir Jovanović jedini je lider opozicije koji je bez ikakvog uslovljavanja jasno podržao vlast u ovom hapšenju, i Evropi poslao nedvosmislenu poruku.

    Što se tiče teze s početka, biće zanimljivo videti i to šta je Šešelj za ovoliko godina u Hagu naučio o sebi i drugima i po načinu kako će se ponašati u slučaju Mladića. Po povratku u Srbiju, moći će da bira između vraćanja idejama mladog siromašnog doktora prava, koji je jednom stradao već u svojim dvadesetim godinama i kog je Beograd tada oberučke prihvatio, ili će se još jednom iznova pridružiti baruštini u koju Srbija tone nezaustavljivo.

    http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/zaboravljena_deklaracija.891.html?news_id=216645

  11. Varagić Nikola каже:

    Јелена Георгијевна Пономарјова – доктор политичких наука, доцент на Московском државном универзитету за међународне односе при Министарству иностраних послова Русије.

    (Фонд стратешке културе)

    Хапшење бившег начелника Главног штаба Армије Републике Српске,

    генерала Младића и његова екстрадиција у Хаг је следећи по реду догађај

    у „пречишћавању Историје“

    Процес растурања социјалистичке Југославије је био варварски и крвав. О томе зашто се то десило, ко су главни сценаристи трагедије југословенских народа кроз године су написани томови научних истраживања и брда публицистичких материјала, али почетком деведесетих су код народа постојале само емоције, непроверени подаци о жртвама међунационалног ратовања и илузије (пре свега: код руског руководства) о могућности да се сагради праведан свет. Потпуно оправдано је изгледала идеја формирања неке нове структуре, која ће истражити ратне злочине до којих је долазило у току разбијања и деобе Југославије. Коначна одлука да је неопходно да се формира међународни суд сазрела је као резултат рада комисије експерата за анализу информација о кршењу Женевских конвенција и других норми хуманитарног права у току оружаних конфликта на територији бивше Југославије, коју је СБ ОУН формирао у октобру 1992. године.

    Већ у мају 1993. на бази резолуција СБ ОУН бр. 808 и 827 формиран је Међународни трибунал, који је позван да истражи злочине из периода 01.01.1991. до датума који ће СБ одредити „када се успостави мир“. Као резултат те врло неодређене формулације Трибунал још увек ради, иако је прошло много година од „успостављања мира“. Рок за завршетак његовог рада се стално одлаже. Тако је требало да, према резолуцијама ОУН бр. 1503, 1534 и 1880, све предмете размотрити у првој инстанци прво до краја 2004, па 2008, а затим до краја 2009. године.

    16.12.2009. године у резолуцији СБ ОУН бр. 1990 је изјављена „решеност да се рокови важења овлашћења свих сталних судија Међународног трибунала продуже на период до 30.06.2010. године, а судија Апелационе инстанце – до 31.12.2012.г, или до завршетка послова који су им дати у надлежност, уколико се то раније деси“. Ново продужење рада ове институције је изазвало негодовање Русије, која се 22.12.2010. уздржала од гласања за резолуцију 1966. Та резолуција је предвиђала да се оснује „Међународни механизам за преостале предмете“ који је требало да рад на завршавању судских предмета МТБЈ (Међународни трибунал за бившу Југославију) почне 01.07.2013., и заврши 31.12.2014.год. За тај документ је од 15 чланица СБ гласало 14. Како је изјавио тадашњи стални представник Русије у ОУН Виталиј Чуркин, трибунали (МТБЈ и Међународни трибунал за Руанду) свесно отежу са завршавањем рада. Осим тога, „ништа мање питања ниче и у вези са објективношћу тих судова. Међутим, руска позиција, као и пре, за такву тврдњу на Западу не налази подршку“. Без обзира на то, Русија полази од становишта да је наведена резолуција „последња у вези са питањем рока рада оба трибунала и да ће они бити сасвим затворени до краја 2014. године. (I).

    Међутим, тешко је поверовати да ће то бити тако. На пример, председник МТБЈ Патрик Робинсон је више пута поновио да предмет бившег лидера босанских Срба Радована Караџића, који је ухапшен под врло необичним околностима 2008. године, неће бити завршен пре краја 2012. године, а вероватна жалба ће се разматрати до фебруара 2014. Међутим, полазећи од чињенице да процеси трају и по неколико година, рокови у вези са суђењем Караџићу могу да буду померани, наравно, не ка скраћењу. Таква бојазан се потврђује и речима портпарола Хашког трибунала, Нерме Јелачић: „Рокови завршетка рада Трибунала се односе само на предмет Караџића, тј. „не важе за Ратка Младића и Горана Хаџића“ (II). То је више пута изјављивао и главни тужилац МТБЈ Серж Брамерц.

    И одједном – ето среће! Просто невероватно, али само неколико дана пре подношења Брамерцовог извештаја Савету безбедности ОУН о раду Трибунала, када је могла да се донесе коначна одлука о затварању овог органа, судије су добиле посла за још неколико година.

    У току новембарске (2010. г.) посете Београду главни тужилац МТБЈ је обавио разговор „у четири ока“ са председником Србије Борисом Тадићем, премијером Мирком Цветковићем и председником Националног савета за сарадњу са Хашким трибуналом Расимом Љајићем, који су убедили хашког тужиоца да ће имати њихову потпуну сарадњу. „Наша страна води интензивну потрагу за Ратком Младићем и Гораном Хаџићем, и труди се да успешно заврши сарадњу са трибуналом у Хагу“ – изјавио је српски председник. Детаљнији разговор о напорима које Београд чини на хапшењу главних лица које Трибунал тражи главни тужилац МТБЈ је имао у штабу националне безбедносне службе, са руководиоцима свих заинтересованих установа, заједно са војним обавештајцима, као и са тужиоцем за ратне злочине Владимиром Вукчевићем.

    Садржина тих преговора, из разумљивих разлога, остаће затворена за штампу, али резултат „интензивне потраге“, како се каже, је видљив. Хапшење 26. маја Младића у селу Лазарево, на 70 км од Београда, председник Француске Никола Саркози је оценио као „снажну Тадићеву одлуку“. Очигледно да тешко да би дошло до хапшења „најтраженијег ратног злочинца“ да није било „вештине“ српског председника. Потрага за Младићем је стварно појачана после Брамерцове посете. О променама у ловној површини и методама „лова“ на Младића министар унутрашњих послова Ивица Дачић је говорио више пута. Конкретно, он је подвлачио да се у потрагу за Младићем и Хаџићем, која је дотле била прерогатив српске државне безбедности, активно укључило и министарство унутрашњих послова, „што подразумева ширу контролу и праћење лица, за које се претпоставља да подржавају српске јунаке за којима се трага“ (III), као и јачање оперативно-извиђачког рада.

    * * * *

    Према подацима српске полиције, рано ујутро 26. маја појачани одред полицајаца је дошао у село Лазарево, где живи око 2000 људи и у коме раније нису вршени претреси, да би се направио циљани претрес. „Полиција је истовремено ушла у четири куће, које припадају Младићевим рођацима. У једној од њих, у кући од жуте цигле са зарђалом оградом, – полицајци су пронашли Генерала који је, без обзира на рано јутро, већ био будан. Генерал је шапатом полицајцу рекао како се зове и предао два пиштоља, који су били поред њега у тренутку хапшења. У том селу је живео око две године“ (IV). Касније, одговарајући на питања новинара зашто није искористио оружје, Младић је одговорио: „Нисам хтео да убијем децу која су дошла да ме хапсе“.

    Игра „шуга с Ратком“ је од тренутка када га је у јуну 1995. године МТБЈ прогласио за ратног злочинца постала међународна. Младића оптужују не само за ратне злочине у току рата 1992. – 1995. на територији савремене Босне и Херцеговине, већ његову фигуру користе као услов за пријем Србије у Европску унију. Комесар Европске уније за питања проширења Оли Рен је више пута изјављивао да ће „српско питање“ да се „решава искључиво у зависности од оцена које ће бити дате у извештају главног тужиоца МТБЈ (V).

    Упорност са којом садашње српско руководство тежи Европској унији, у најмањој мери – чуди, а у већој – разочарује. Европска унија – наднационална организација која је непосредно учествовала у планирању и извођењу операције прво на растурању Југославије, па затим Србије као целовите суверене државе, појављује се као циљ за кога читаву своју будућност везује осакаћена, понижена, лишена својих историјских реликвија (уз непосредну помоћ те исте Европске уније) Србија! Нећу да говорим о томе да је садашњи социјални и економски положај саме Европске уније толико јадан да тешко да би било који политичар јасних мисли везивао судбину своје земље са таквом организацијом. Тим пре, када ти се постављају услови којима се понижава национално достојанство и када се предлог за окретање „новог листа“ историје земље условљава предајом свог становника суду сумњиве репутације.

    Ратко Младић је био једна од централних фигура рата у Босни. За њега знају далеко ван босанских граница. Новине „Дејли телеграф“ су га укључиле у списак од 30 познатих савремених војсковођа, констатујући да га они официри, који су преговарали са њим, сматрају за генија тактике (VI). Противници су га се плашили, а Срби обожавали – због поштења, високог професионализма, храбрости, привржености Отаџбини. За националну самосвест Срба значај Младића који је, фактички, победио, без обзира на бомбардовање НАТО, у рату у муслиманско-хрватској федерацији БиХ, је огроман. Одатле и јача пажња према њему од стране НАТО и ЕУ.

    Зато није случајно што је председник Тадић, на специјално сазваној конференцији за штампу у вези са хапшењем Младића, изјавио: „Тако смо ми завршили тежак период наше историје и скинули бреме са рамена нашег народа. Сада се отвара нова страница, а ми ћемо радити на процесу помирења у региону“, а „завршена истрага ће дићи ниво међународног поверења у Србију“. Реторичка фигура о „бремену народа“ представља стварно Тадићево признање колективне кривице Срба у том рату, у рату народно-ослободилачком, у рату за своју државност, у рату за право на живот у земљи својих предака.

    Очигледно, да би коначно орасположио Европску унију према Србији Тадић је посебно подвукао да се „води истрага против људи који су му помагали (Младићу – Ј.П) да се крије од правосуђа… Свако ко је помагао Младићу ће морати да стане пред суд“ (VII). Не знам да ли ће те напоре да призна ЕУ (хапшење Младића је натемпирано за дан посете Београду Кетрин Ештон – врховног представника ЕУ за иностране послове и политику сигурности), али да хапшење Младића није и последњи услов за пријем Србије у ЕУ – то је потпуно јасно. Следећа фигура је Горан Хаџић, а затим ће то бити признање Косова и референдум у Војводини и још много шта.

    * * * *

    За садашње (прозападно) српско руководство је од животне важности да нови извештај Сержа Брамерца Савету безбедности ОУН буде позитиван, јер Београд тежи да добије статус кандидата за пријем у ЕУ. Како је познато, највећи противник приближавања Србије ЕУ је Холандија, која своју позицију образлаже искључиво тиме, да Ратко Младић и Горан Хаџић још увек нису на оптуженичкој клупи.

    А да кажемо нешто о разлозима, због којих управо Холанђани тако јако теже да „закопају“ Младића? Мало ко зна да су многобројне жртве у Сребреници најнепосредније што је могуће повезане са неодговорним понашањем холандских миротвораца, у чију је зону одговорности спадала ова муслиманска енклава 1995. године. Када су Сребреницу као одговор на многобројна убиства Срба од стране наоружаних формација које је водио Насер Орић који је, да кажемо и то, ослобођен по решењу Трибунала, окружиле јединице Ратка Младића, холандска војска не само да није ништа предузела како би се сукоб избегао и заштитила мирно становништво, већ је на брзину напустила енклаву. Другачије речено, своју срамоту Холандија већ више од петнаест година покушава да припише Младићу и његовој војсци. Што се тиче Орића, мада оптужен за стрељања Срба у рејону Сребренице у периоду 1992. – 1993. год. и за уништење више од десет српских села, он је осуђен на две године затвора и ослобођен је директно у судници, чим је пресуда прочитана (урачунато му је време које је провео под истрагом).

    Ни на који начин немам намеру да правдам насиље. Снага права треба да је у томе да злочинац, ако је његова кривица доказана, буде кажњен. Казус Младића нас само тера да размишљамо о стварима у глобалу, о симболици онога, што се десило, које се по свим параметрима уклапа у организовано понижавање једног народа – Срба, и једне државе – Србије. Да подсетим да су главни оптуженици у свим процесима МТБЈ били баш Срби и, захтевајући хапшење Младића и Хаџића, Суд, како ми се чини, хоће да постави једну дебелу антисрпску тачку на свој рад.

    За 18 година рада МТБЈ је одрадио 144 судска процеса, у којима је већина процеса, а прецизније 94 (или 66% свих предмета) било вођено против Срба. 33 процеса су била против Хрвата, 8 против косовских Албанаца, 7 против босанских муслимана и два против Македонаца. Од 19 умрлих у току суђења 16 су били Срби, при чему су неки преминули под врло чудним околностима, међу њима и бивши председник Југославије Слободан Милошевић, чију кривицу Трибунал није успео да докаже. Осим тога, од 28 ухапшених председника држава, војних заповедника, председника влада, вице-премијера, министара одбране и спикера парламената Срби опет припадају упадљивој већини – 19. Посебно импресионира збир затворских пресуда: Срби су осуђени на 904 године, Хрвати на 171, муслимани на 39 година, косовски Албанци (који су, како је доказао Дик Марти, из све снаге трговали људским органима) – на укупно 19 година, и Македонци – на 12 год. (VIII)

    Још упечатљивије су појединачне затворске казне: на 40 година је осуђен Горан Јелисић, чувар затвора за заробљене муслимане и Хрвате који се налазио код Брчког и бивши градоначелник босанског Приједора Миломир Стакић. Генерал армије Републике Српске Радислав Крстић осуђен је на 46 година затвора, истина, доцније му је пресуда смањена за 10 година. На по 30 година осуђени су и браћа Лукић, према формулацији, за злочине против босанских муслимана у Вишеграду, граду који се налази на неколико десетина километара од Сарајева, близу српске границе.

    Толико сурове пресуде Србима природно наводе на многа питања. Прво – о адекватности толико дугих затворских казни, које су у суштини једнаке доживотном затвору. Друго, о једнакости кривице других учесника крвавих догађаја. Класичан пример „двојних стандарда“ Хашког трибунала је поступак против Рамуша Харадинаја, једног од команданата „Ослободилачке армије Косова“, која се са својим војницима прославила суровошћу према косовским Србима и грађанима других неалбанских народности. Без обзира на тешке злочине које су они извршили Харадинаја су ослободили одговорности „због недостатка доказа“. „Уствари – докази су нестајали заједно са сведоцима, међу којима су били и сарадници косовске полицијске службе, од којих су Харадинај и његови сарадници почели да се избављају још 1999. године“ (IX). И уопште, ако се погледа статистика о ослобођеним Албанцима који су по Косову правили зверства, она је запањујућа. Најјачи албански борци, који своје жртве броје у стотинама – Фатмир Лимај, Исак Муслиу, Идриз Балај и већ поменути Рамуш Харадинај – сви су ослобођени.

    Сам начин формирања МТБЈ – Трибунал има дозволу за рад Савета безбедности ОУН – а класични међународни судови се формирају потписивањем међународних уговора – ствара не само много питања и праведну критику, већ показује и принципијелне позиције зинтересованих страна.

    Како констатује један од признатих стручњака за та питања – Александар Мезјајев, „формирање правног органа потписивањем међународног уговора предвиђа да постоје интереси код свих учесника у уговору, а на државе, чији интереси у уговору нису узети у обзир, уговор не важи. Истовремено – резолуције Савета безбедности ОУН се заснивају на изјављивању воље само неколико држава. Да су они, који су формирали Трибунал, свесно тежили да искључе опште учешће у прихватању решења, сведочи и чињеница да питање оснивања Трибунала није изнето на дискусију у Генералној скупштини ОУН – органа у коме све државе – чланице имају представнике“. (Х)

    Стварно, СБ ОУН нема овлашћења да формира међународне правосудне органе, јер ни један члан Статута ОУН, укључујући и чланове 7. главе, не садржи налог на право Савета безбедности да формира међународне трибунале, као ни правосудне органе. Другим речима, у складу са општеприхваћеним принципом у правној науци: „Нико не може да другоме пренесе више права, него што их он сам има“ – ни СБ ОУН, с обзиром да није био правосудни орган и није имо правосудна овлашћења, није имао права да другим институцијама даје такве компетенције.

    Осим тога, ОУН у складу са Статутом (чл. 2, т.7) не може да се меша у искључиву компетенцију држава. А Резолуција СБ бр. 827 нарушава управо принцип суверенитета и формира орган који је позван да суди физичким лицима – грађанима држава-чланица ОУН. На крају, уз све остало, СБ ОУН је прекршио и ставове члана 14 Међународног пакта о грађанским и политичким правима (1966.), који је фиксирао право сваког човека да му суди суд, који је формиран законски. Резолуција СБ ОУН је то онемогућила свим грађанима земаља бивше Југославије. Тако је формирање МТБЈ прекршило базне принципе и норме међународног права, а то значи да ни једна одлука тог незаконито формираног органа не поседује правну – обавезујућу снагу.

    Ради праведности потребно је навести аргументе заштитника Трибунала. Један од најраспрострањенијих аргумената је тврдња да је СБ ОУН имао право да оснива међународне трибунале на основу члана 29 Статута ОУН, који предвиђа да СБ може „да оснива такве помоћне органе, за које он сматра да су неопходни, да би он могао да обавља своје функције“. Међутим то је аргумент слабости. Ствар је у томе да правосудни орган у принципу не може да буде помоћни орган политичке институције, те је зато потпуно очигледно да члан 29. не предвиђа формирање правосудног органа.

    Што се тиче аргумента према коме је МТБЈ, без обзира на правно образложење његовог формирања, постао законити орган, јер су га признале све државе, укључујући и државе бивше Југославије, то и ту има шта да се каже. Прво, законитост оснивања МТБЈ није признало много земаља. На пример, Индија, Мексико, Савезна Република Југославија (до тренутка њеног распада) и низ других земаља наставља да протестује због правног образложења формирања ове структуре. Друго, признање незаконитог акта ћутањем не може аутоматски да доведе до законитости тог акта (XI).

    Па онда – зашто је Трибунал основан? Према мишљењу велике већине руских и неангажованих западних научника: „Трибунал има искључиво политички циљ – да потврди кривицу само једног народа у свим ратовима последње балканске кризе и тако оправда агресију НАТО против Југославије 1999. године, тј. да њеним дејствима да законитост. Вишегодишња делатност Трибунала у светском јавном мњењу је створила неадекватну представу о учесницима балканског конфликта и о ономе што се дешавало. Трибунал је створен да би се историја распада Југославије прекројила, односно да би се изменио карактер ратних дејстава тако што би за све злочине који су се на Балкану десили од почетка 1990-тих година одговорност пала на само један народ – Србе (подвукла Ј.П.). Управо зато је број осуђених Срба тако велики“ (XII).

    Данас поседујемо масу доказа о зависности и пристрасности суда, о предубеђењима судија, иследника и тужилаца. Њихова необјективност се испољава не само у процедури процеса суђења, већ и у раду са окривљенима, сведоцима, научним експертима. Правосудни орган се служи и позивањем лажних сведока, коришћењем доказа „из друге руке“, ограничавањем могућности експерата (не смеју да користе белешке) и сведока окривљеног (ако му се не свиђа твоје сведочење – прелази се на питања и одговоре са („да“ или „не“), заштитом лажног сведочења, помоћи сведоцима оптужбе, појављивањем у писменим доказима онога што сведоци нису рекли, забраном изношења имена сведока чак и ако они не желе да буду заштићени – како не би била могућа припрема за одбрану и унакрсно испитивање, рад са сведоцима на фабриковању доказа и још много тога (XIII). Уосталом, о невероватној некомпетентности и отсуству потребне професионалности иследних органа писала је бивши тужилац МТБЈ Карла дел Понте у књизи која је дигла велику буку (XIV).

    У најтеже облике кршења рада МТБЈ експерти указују на одбијање да се дозволи лична одбрана, насилно давање адвоката, суђење in absentia, кршење принципа презумпције невиности, кршење принципа једнакости страна, кршење принципа правне одређености, конкретно по питању одређивања висине казне, кршење принципа забране на ретроактивно коришћење права, кршење принципа независности и непристрасности суда. Осм тога, Трибунал манипулише статистичким подацима, користи непроверене и нетачне статистичко-демографске конструкције, како би се доказао унапред договорен резултат. Због чега су биле потребне све те манипулације?

    Фактички, Трибунал је постао не само простор за историјско понижење већинског народа Југославије – Срба, који су тежили да сачувају своју националну срж у комадићима оне земље коју су они стварали кроз цео 20. век, али и најважнију превентивну функцију за Запад. Ствар је у томе да је, пошто је акценат светског јавног мњења ставио на преступе балканских народа, а најпре Срба, он је одвукао мач Фемиде од оних који су на југу Европе направили 1999. г. још од времена Другог свеског рата невиђену хуманитарну катастрофу. „Они суде да им се не би судило“, јер последице агресије НАТО тамне пред многим кршењима људских права из периода међуетничких сукоба у бившим југословенским републикама. Али, да представимо само неколико бројки.

    У току агресије, која је трајала 78 дана, авиони НАТО су нанели 2300 ваздушних удара, при којима је бомбардовано 995 објеката широм Србије и Црне Горе. При том су коришћене углавном забрањене врсте муниције са додатком радиоактивних материја – углавном осиромашеног уранијума (U-238), као и касетне бомбе. На Југославију је бачено укупно 23.000 бомби и ракета, укупне тежине преко 25000 тонаxv (према другим подацима 79000 тона), од чега су била 152 контејнера са касетним бомбама (које експлодирају тек када дођу у додир са живим организмом). (Ја сам текст мало изменила, да би свима био схватљивији, али су сви подаци остали).

    Бомбардовање комбината за прераду нафте и осталих петрохемијских производа довело је до појаве црних киселих киша. Нафта, петрохемијски производи и остале токсичне материје су оштетили систем вода не само Југославије, већ и осталих балканских земаља. За време бомбардовања територије Југославије је погинуло око 2.000 мирних становника, 7000 је било рањено, од чега 30% деце. Коначне сразмере штете која је нанета индустријским, транспортним и цивилним објектима СРЈ до сада нису изговорене. Према разним проценама оне се мере сумом од 50 до 200 милијарди долара. Уништено је или озбиљно оштећено око 200 индустријских предузећа, објеката за складиштење нафте, енергетских објеката, објеката инфраструктуре, међу којима 82 железничка и аутомобилска моста, оштећено је 8 електрана, седам железничких станица, шест аеродрома, много путева, оштећено је или сасвим уништено 20 телевизијских репетитора и релеја, велики број телевизијских и радио станица. Уништено је око 90 историјских и архитектонских споменика, 2000 школа, 35 факултета, више од 20 болница. Преко 40000 стамбених објеката је порушено или оштећено. Два милиона људи у осмомилионској држави, тј. једна четвртина становника, је остала без основних средстава за живот. У више градова су оштећени центри за прихват избеглица из Босне и Хрватске.

    А то још није све. Бомбардовање, како су нас убеђивали чиновници НАТО – да би се заштитило цивилно становништво – је изазвало лавину избеглица са Косова. На пример, ако је 1998. године за време ратних дејстава између Албанаца и Југословенске народне армије територију покрајине напустило 170.000 људи, углавном жена и деце, са почетком агресије НАТО, према подацима Управе врховног комесара ОУН за избеглице – покрајину је напустило 790.000 Албанаца, 100.000 Срба, као и Роми, адигејци и муслимани. Према најоптимистичкијим прорачунима агресија НАТО је изазвала миграцију унутар СРЈ више од милион људи. Па онда, коме у ствари треба да се суди?

    Важно је да потсетимо на још једну незанемарљиву чињеницу. У току читаве Цветне недеље, посебно на сам дан Ускрса, који се у Србији слави по православном календару, и енглески, и амерички војни авиони су настављали да нападају из ваздуха Србе – хришћане. На неким бомбама које су избацивали енглески пилоти је бојом било написано: „Срећан Ускрс“. Само из ове чињенице би требало да и највећи поборници Трибунала схвате због чега је он формиран и чије интересе штити.

    * * * *

    Рећи ћу још једну претпоставку. За „хуманитарну интервенцију“ земаља НАТО у Либији, која још увек траје, код земаља које је изводе постоји снажна потреба да она буде врло заштићена, и то информацијски. Односно – врло је потребно да се пажња јавности одвуче од уништења инфраструктуре и цивилних објеката, од убистава мирних становника, међу којима су и деца, до којих долази при бомбардовању Либије. Треба да се суди другоме, да се теби не би судило! Могуће је да су не само хапшење Младића, него и брзина са којом је донета одлука о његовој екстрадицији Хагу, без обзира на очигледне проблеме са здрављем шездесет деветогодишњег генерала, индиректно повезани са либијским фактором. Значајна је реакција Генералног секретара НАТО Андерса Фог Расмусена који је међу првима из глобалистичког естаблишмента поздравио хапшење Младића, као и званичног Лондона, који је тај догађај назвао историјским.

    Београд јако жури (или га јако пожурују) да Младића преда Хагу. Београдски суд је већ сутрадан после његовог хапшења дао дозволу за његово изручење. Агенција Франс прес, позивајући се на Милоша Шаљића, адвоката ухапшеника, је саопштила да „стање Младићевог здравља не представља препреку за његово изручење, јер је он покретан“, без обзира на чињеницу што је одбрана екс-команданта босанских Срба одмах изјавила де ће поднети жалбу због чињенице да због лошег здравственог стања Генерал није у стању да учествује у раду Трибунала. Уколико Младић ипак буде предат МТБЈ, по мишљењу правника, непосредно вођење процеса може да почне најраније кроз годину и по дана.

    Оволика брзина може да се објасни изузетно негативном реакцијом значајног дела становништва како Србије, тако и Републике Српске. Саопштење о хапшењу Младића је већ у читавом низу српских градова – Новом Саду, Краљеву, Зрењанину, Аранђеловцу, Чачку изазвало масовне акције протеста поклоника бившег генерала. У Београду је неколико стотина људи покушало да се нађе на митингу под називом „Младић – херој“, али је полиција забранила тај збор. Ухапшене су десетине људи. Хапшење Младића људи називају „срамотом“ и позивају истомишљенике бившег војног заповедника да изразе протест против „окупације Србије од стране Вашингтона и Брисела“. Према резултатима анкете коју су направиле новине „Вести“ Младића подржава 75% становника Србије.

    Талас протеста због хапшења Ратка Младића се доваљао и до Русије. Први пут откако постоје везе између наше две земље ноћу 27. маја су на амбасаду Србије летеле флаше, напуњене црном бојом. Први саветник у Амбасади, Борис Секулић, је само изјавио: „Могу само да потврдим да се то заиста десило“.

    У Републици Српској главни митинг подршке Младићу одржан је 31. маја. Организације ветерана Републике Српске су осудиле Младићево хапшење и позвале да се оснује фонд за помоћ свим грађанима РС које је МТБЈ ухапсио. Истовремено званична власт Републике Српске је унапред изјавила да Младићево хапшење схвата као испуњење међународне обавезе у оквиру Дејтонског мировног споразума од 1995. године и изразила наду на праведан судски поступак. Према речима председника РС Милорада Додика, власти Републике Српске никада нису и никада неће штитити оне који су вршили ратне злочине, без обзира на њихову религиозну или националну припадност.

    Руска Федерација је преко Константина Долова, опуномоћеног представника Министарства спољних послова за људска права, демократију и владавину права такође изразила наду да ће „судски процес лидеру босанских Срба Ратку Младићу бити праведан и да неће довести до продужења рада Међународног трибунала за бившу Југославију“. Мада је тешко веровати у праведност и непристрасност организације која је читавих 18 година била до краја верна доказивању управо супротног. А можда ће доћи и до потпуно непредвиђених околности, које Трибуналу неће дозволити да донесе неправедну пресуду. Путеви Господњи су непознати! А за сада се правосудна машина захуктава до пуне брзине. Младић још није стигао у Хаг, а већ је именована тројка судија, која ће бити у Већу. Председавајући ће на овом процесу бити, по саопштењу агенције ИТАР-ТАСС Кристоф Флуге из Немачке. Осим њега у Већу је и грађанин Холандије Алфонс Ори и судија из Јужноафричке републике Баконе Молото. Наравно, судије су одмах донеле одлуку да тужилаштву Трибунала дозволи да у року од 7 дана изврши исправке у оптужници Младића. Тако да ћемо „праведност“ јако брзо видети на делу: треба судити, да ти не би било суђено.

  12. Varagić Nikola каже:

    Top Serb who defended nation tried as war criminal; Bush next?

    Ratko Mladic dismissed as „obnoxious“ charges against him …

    http://www.michaelsavage.wnd.com/page-2-news/

  13. Varagić Nikola каже:

    Ta teška, strana reč – katarza

    Alan Pejković

    09.06.2011.

    Protekli dani su nesumnjivo imali svoju historijsku važnost. Srbija je krenula naprijed čizmama od sedam milja, s čim se Holandija još nije u potpunosti složila. Istina, u emocionalnom smislu koji ovdje jeste bitan i za razračunavanje sa kolektivnim mitovima, historijska važnost ovih dana i nije pretjerano pozitivna. Aslan nije moćno riknuo i time spasio sve ugrožene i bojažljive stanovnike čudesne zemlje Narnije. Gandalf se nije pojavio u zadnji čas i nije rasturio raspomamljene orke jednim potezom čarobnog štapića, onako iz zgloba. Narnija se podjednako intenzivno valja po tlu sa stomačnim grčevima koji nisu izazvani ešerihijom koli, Gandalf gleda turske serije dok mu oči ne pobijele a orci su se proširili i na televizije na kojima su ranije rjeđe gostovali.

    Drugim riječima, nismo pronašli kako se ono po naški kaže ta teška, strana reč– katarza. Nismo se osobito ni potrudili zaglavljeni između Utiska nedelje i B92 Debate. Mladić je, znamo svi sad, isporučen jer je to obaveza Srbije prema EU, a ne moralna obaveza Srbije prema svijetu ili, ne daj Bože, žrtvama. Ko je vjerovao u ovo drugo, vjerovao je valjda i u Djeda Mraza isuviše dugo. Ili možda još uvijek vjeruje. I dalje će biti sasvim normalno reći da je normalno podržavati Mladića, a nije normalno biti homoseksualac. Ta oni se ljube u usta. I dalje će sa televizijskih ekrana iskakati orci. Ako evoluiraju opet ćemo gledati i Uruk-hai primjerke, baš kao u devedesetim. I dalje će slobodarci imati majice s natpisom Kosovo je srce Srbije, ispod svog navodnog antiglobalističkog oklopa, i dalje će se bosanskim spisateljicama sugerirati da baš ne čitaju potresne priče o Srebrenici, kad ih se već pozove na književne festivale čiji je cilj općenito izmirenje i podizanje kulture dijaloga u regiji, i dalje će malo ko uspjeti shvatiti ono što je Aldous Huxley rekao u Proper Studies (1927), da činjenice ne prestaju postojati samo zato što ih se ignorira.

    Beograd, prvo pojavljivanje Mladića u HaguObično se o današnjoj Srbiji govori kao o jednostavnom dihotomijskom sukobu Prve i Druge Srbije. Ovi postmladićevski dani su zapravo jasno pokazali društveni značaj onih mirijada Srbija koje se kreću između Prve i Druge, koje se ponekad naslanjaju na jednu, ponekad na drugu i koje su bile unisone u svom ignoriranju Mladićevog hapšenja. Ne zato što su apolitične jer apolitičnih ljudi je najmanje u regionalnom javnom ili polujavnom prostoru. Ove Srbije su se ovih dana bavile poezijom, urbanim buntom, poskočile su i potciknule kad su traktori blokirali pristup gradovima. Bavile su se svim i svačim osim kondenziranom politikom prilično usko povezanom sa užasnim zločinima počinjenim u ime nacionalšovinizma. Kad je nešto toliko prisutno oko vas kao što je to narativ o Ratku Mladiću u Srbiji, a vi ne smatrate da to ima ikakve veze s vama, uzroci moraju biti negdje duboko zakopani. Dublje nego kosti pobijenih ljudi. Pošto nisam ciničan, odabraću intepretaciju da gledam sve to kroz prizmu običnog ljudskog straha, sastojka svakog društva. Ljudi se valjda boje. Boje se reći nešto o Mladiću u polujavnom prostoru kao što je recimo facebook jer to nosi realne rizike gubljenja bliskih ili polubliskih prijatelja ili čak mnogo opasnije rizike. Boje se, možda, priznati sami sebi da je Mladić radio šta je radio baš u ime srpstva. Ljudski je bojati se mada ta vrsta straha nikada neće donijeti katarzu u regiji. Pa ni onu majušnu, džepnu, manju od najmanjeg mobila. No, dobro je ako se ipak radi o strahu jer ako se radi o ravnodušnosti sam Ratko Mladić može biti prezadovoljan svojim rezultatima. Čovjek mora biti optimističan, zar ne? Vremena su teška i optimizam nam je kao kruh nasušni. Zato to vidim kao strah širokih narodnih masa.

    Na zapadnom dijelu Balkana, u zemlji u kojoj obitava više katolika nego ljudi, katarzu je doživjelo valjda i samo tlo po kojem je Sveti Otac sveto kročio. Osjećajući se tako bezgranično voljen, papa je zaključio da sekularizacija ozbiljno ugrožava obitelj. Šta bi drugo zaključio čovjek sa toliko djece. Kako papa to izreče, papoidi se odmah baciše na uvjeravanje pučanstva da je najveći problem Hrvatske to što abortus još nije zabranjen. Kad zabranimo abortus, onda ćemo svi imati pravo na život. Bezrezervno. A takvo pravo na život daje opet, u nekoj drugoj perspektivi, mnogo novih vojnika za ostvarenje novih ciljeva. Što geopolitičkih, što kojekakvih drugih. Nakon toga, papa je zagrlio katarzu i odjezdio u avionu preuređenom da bi mu se više dopao. Papino pravo na poseban avion. Croats do it best.

    Protekli dani su dakle bili obilježeni katarzom. Bilo njenim nedostatkom, bilo njenom pretjeranošću. U takvim emocionalnim danima lako gubimo prijatelje koji nisu oduševljeni intenzitetom našeg izričaja o Ratku Mladiću i više su, onako, za kulturu dijaloga po receptu Sanje Vlaisavljević. Prijateljstva pucaju kao nekada bestrzajni topovi. Istovremeno, dakle u istim danima kad su moji tekstovi o Ratku izazivali razne emocije, sam stavljen na zvaničnu listu islamofoba portala IslamBosna zbog teksta Hiperbole u školskim klupama objavljenog baš na Peščaniku. Apsurdologijo, najjače katedre su ti širom Balkana.

    Peščanik.net, 09.06.2011.
    http://www.pescanik.net/content/view/7038/1232/

  14. Varagić Nikola каже:

    DRAGOLJUB PETROVIĆ

    Mladić u Turskoj

    Ležite tako na plaži u Bodrumu, Republika Turska, pre tri godine, mislite da vam letovanje ne može pokvariti ni pojava Gorana Hadžića lično, kada na tri ležaljke dalje ugledate poznatu novinarku, autorku knjige o Ratku Mladiću. I ona se sunča, reklo bi se da se ponaša kao da joj letovanje ne može pokvariti ni pojava Nataše Kandić, lično. Interne porodične konsultacije traju – da li da napustimo hotel, demonstrativno, i Turcima objasnimo tu njima verovatno ne baš lako pojmljivu situaciju: Gospodo Turci, gost vašeg hotela je lična biografkinja čoveka koji je tvrdio, krajem 20. veka, da ratuje upravo protiv vas, to jest Turaka!

    – Mister Petrović – već zamišljate začešljanog, crnomanjastog menadžera hotela u beloj košulji, sa tankim dioptrijskim staklima – „prema našoj evidenciji Republika Turska u poslednjih 20 godina nije ratovala ni sa jednom osobom imena Ratko Mladić“.

    – Ne, niste ukapirali, mister menadžer. Nije on ratovao protiv Republike Turske, već protiv Turaka. Tako je govorio: Došlo je vreme da se obračunamo s Turcima na ovim prostorima… Ja sluš‘o, svojim ušima.

    – Baš s Turcima?! – zapanjen bi, verovatno, bio menadžer turskog hotela, čovek utreniran da sa smeškom prima žalbe i primedbe raznih ludaka – od onih kojima je tvrd krevet, preko onih kojima su slane maslinke, do onih kojima se ne sviđa pogled s terase. I smeškao bi se još više, verovatno, jer u dosadašnjoj karijeri nije imao sličnu žalbu.

    – I koliko Turaka je stradalo? – pitao bi menadžer.

    – Tu i jeste mala apsurdnost situacije – nije stradao nijedan Turčin, ali je stradalo mnogo ljudi za koje je taj smatrao da su Turci. Njega, mister menadžer, naime, traži ceo svet zbog ratnih zločina i genocida. A ova biografkinja sa plaže sve to smatra jednim sporadičnim incidentom u samoodbrani.

    E sad, tu bi sigurno nastao još veći problem, primećen još na aerodromu u Bodrumu. Svi izlazi sa tog aerodroma izlepljeni su plakatima na kojima su nepregledne gomile ljudskih lobanja. Na plakatima piše: „Ovo je jermenski falsifikat!“ Turci, naime, i dan-danas dokazuju (ili, bolje reći, ne žele da priznaju) da pre skoro 100 godina nisu počinili genocid nad Jermenima. I tvrde da je broj od milion i po pobijenih Jermena daleko manji. Na snazi je krivični zakon po kome se priznavanje genocida nad Jermenima tretira kao uvreda za Tursku. Taj zakon je „okusio“ i veliki pisac Orhan Pamuk. Ali nijedan turski političar još nije spreman da prihvati kolektivnu odgovornost ili se izvini Jermenima i tako izvrši političko samoubistvo priznajući genocid i sve one strahote od pre čitavih 100 godina.

    Tada, praktično, shvatite, da je Srbija u suočavanju sa ratnim zločinima od pre samo petnaestak godina odmakla veoma, veoma daleko. I da bi u Turskoj, verovatno, ona lična biografkinja Ratka Mladića sa ležaljke bodrumskog hotela „Lighthouse“, koja nam, uzgred budi rečeno, nije pokvarila letovanje, jerbo smo je 12 dana uspešno „neprimećivali“, mogla da se pojavi u udarnom terminu, na primer, turske „devedeset dvojke“ i s digitronom počne da obračunava žrtve i preživele. I ne bi tu bilo nikakvog skandala, niti kolektivnog padanja u nesvest. Pitanje za nju, u ovom slučaju, bilo bi, možda, jedino: Šta ćete vi, gospođo, na letovanju u Turskoj, imajući u vidu smisao za slobodno etiketiranje nacija vašeg omiljenog junaka?

    Srbija je, naime, razapeta, između nekoliko potpuno suprotstavljenih grupacija (polu)profesionalnih tumača naše bliske prošlosti, koji, kada nisu u svom fahu ostrašćeni do paroksizma, onda beskrajno preteruju. Jedni misle da su ratni zločini počinjeni u naše ime (mada je nejasno, kako nešto neko može činiti u vaše ime, a da vas lično ne pita za dozvolu) jedino čime se treba baviti u radno i slobodno vreme barem u narednih sto godina. Oni drugi su, sitina, daleko opasniji. Oni smatraju da je sva ta klanica nastala jerbo je neko „samo branio srpski narod“, i nemaju ništa protiv reprize. I ma koliko se trudili, u srpskoj istoriji ne mogu da nađu takvog „div junaka“, kakav je bio Ratko Mladić. Iako je on na slavne srpske vojskovođe ličio jedino po kapi.

    Pitanje je – kakvu poentu ćete dobiti kada po dva primerka ovih grupa ugurate u studio u pustite ih da se preko leševa prepiru pred auditorijumom, koji ionako neće da se zamara zapletom komplikovanijim od onog u turskoj (opet!) seriji, ili dramatičnim sukobom glavnih junaka omiljenog rijalitija. Još je apsurdnije optužiti „devedeset dvojku“ za propagiranje ratnih zločina, jer da nije nje, i dalje bismo mislili da je, recimo, Mladić „samo branio srpski narod“ po smernicama vojvode Mišića. Možda je, ipak, došlo vreme da se počnemo baviti malo i nečim drugim. Ima i lepših stvari. Letovanje, recimo. Turska je odlična. Ako ste već tamo, ne zagledajte okolinu po plaži, ko zna koga ćete da ugledate. I ne pominjite genocid!

    http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/mladic_u_turskoj.890.html?news_id=217460

  15. Varagić Nikola каже:

    MOMČILO SELIĆ: RATKO MLADIĆ ILI STRAHOTA NAŠE OPŠTE SRAMOTE

    četvrtak, 16 jun 2011 21:53

    Ratka Mladića nikada nisam sreo, ali sam mu se nadao.

    Pošto su mu ubili kćerku, želeo sam da makar na čelu jednog bataljona uđe u Beograd, proglasi ratno stanje, mobiliše sve Srbe, munjevito okonča rat, i kazni bandu, profitere i izdajnike.

    Sve što bejah saznao o njemu podsticaše tu nadu, osim sumnja da je i obaveštajni oficir.

    Jer, dok svojevremeno putovah vozom ka Karlovcu, da se javim u Školu rezervnih oficira inžinjerije, u kupeu bejah primetio zamišljenog dečkića. Na pitanje kuda će, kaza mi da su ga primili u Podoficirsku školu, na istoj adresi kao ŠRO.

    Potom ga gledah na pisti u Mekušju: dete u uniformi zanimaše uz nas, diplomirane studente, zanatlije sa stažom, odrasle ljude.

    Ratko Mladić, znadoh, beše takođe kao petnaestogodišnjak započeo svoj otvoreni vojni rok, u sličnoj ustanovi u Zemunu.

    On, moj saputnik iz voza, Slavko Lisica, i mnogi drugi behu se prvi put i najeli i obukli u JNA. Ako su i učili da u janičara vrhunski čin beše čorba- baša i da je prevrtanje četnog kazana značilo pobunu, ne verujem da su u tome videli išta neobično. Inače se većina inspekcija kasarni sastojala u poseti kuhinji i trpezariji, manje u brizi za njenu borbenu obuku. Moralno-političko vaspitanje je, naime, imalo da pruži sve što je trebalo da se režim Broza održi, makar i po cenu pucanja u narod.

    Sa strancima JNA ne nameravaše ratovati, onako nesvrstana i mirotvorna. Današnji momci, uredbom neobrozovskih vlasti oslobođeni vojne obaveze, ne moraju ni znati da se SFR Jugoslavija godinama hvalila našim bataljonom na Sinaju, u okviru „mirovne misije“ UN koja je Arape u ratu 1967. koštala Sinaja, Gaze, Golanske visoravni i Zapadne obale Jordana.

    Kad je, zato, zapucalo i kod nas, da pukovnik Ratko Mladić skida kokarde po Krajini ne beše mi neobično. Od rođenja učen da su ustaše i četnici isto, kao da beše smetnuo s uma da su mu oca ubili izbrijani Hrvati, a ne bradati Srbi. No, svojeručno razminirajući eksplozivom nadeven autobus kod Kijeva, bar meni se potvrdio kao starešina redak u JNA. Inače sam oficire, birane uglavnom iz „klasno podobnih“ slojeva prezirao – osim jednog prestarelog kapetana, koji nas učiše zaprečavanju.

    TVRDO LICE POD TITOVKOM Lica usečenog muškošću a ne brigom, jedino nas on spremaše za rat. No, da li je taj dočekao devedesete na frontu ili u penziji, ne znam. Sumnjam da se grabio za išta, pa ni za pogodan garnizon, ili mesto ćerke u muzičkoj školi, a sina u partijskoj, ili na fakultetu.

    Na TV, međutim, videvši Mladićevo tvrdo lice pod titovkom, pomislih, kao pri sličnim snimcima Šljivančanina, na glavoseka Savu Kovačevića. Otpisah ih obojicu kao političke komesare, Veselina Šljivančanina naročito pošto ga gledah kako trči ka marici uz policajce koji su ga hapsili, dok se desetak hiljada Srba bije s njima ne bi li ih u tome sprečili.

    Ratka Mladića međutim moradoh ipak svrstati uz Slavka Lisicu, čuvši da je helikopterom izneo trocevac na vrh Igmana i lično tukući iz njega zaustavio muslimansku ofanzivu. Poput komandanta gatačke brigade Rodoljuba Anđića, pobednika na Kupresu i Koridoru Lisice, te poručnika, komandira moje čete više Skradina i još nekolicine, i u njemu se istina beše odvojila od laži verovatno na sopstveni užas. No gde meni za to trebaše robija, njima, tvrđima, valjaše rat, da se otmu štrojenju duha kojim nas mondijalisti, pod firmom Saveza komunista Jugoslavije, behu ubedili da i u neprijatelju tražimo prijatelja, u odrodu brata.

    O tom preumljenju Srba, koliko znam, još niko nije pisao, mada je ono najbitniji događaj u poslednjih stotinak godina. „Proklet bio Slobodane Miloševiću“, vikao beše zato Kiro Radović 1993. na položajima iznad Neretve, „ali ti hvala što si zaratio, makar ovako kuso i nikako!“ Radović, Srbin iz Bjelopavlića i još jedan Brozov robijaš beše, pre svih nas, prošao istim putem kojim mnogi naši sunarodnici i dan danji izbegavaju da krenu, ne videći neposrednu vezu između „bolje prošlosti“, ove titoističke sadašnjice, i još kobnijeg „boljeg života“ koji nam se, svima, tako neumitno približava.

    A kako će ta „svetla budućnost“ izgledati, da se nazreti i kroz prikazivanje porodičnih video klipova Ratka Mladića, koje je Služba poslala u Hag marta 2009, a bosanska televizija emitovala juna te godine. Uz komentare Željka Komšića, gledah naime srpske oficire kako na kućnim proslavama igraju kolo i pevaju stare naše pesme spram umetnutih snimaka „streljanja“ muslimana pri Trnovu, shvativši – pretpostavljam pozno kao ja – da Jugoslovena osim nas nikada nije bilo i da „Hrvat“ Komšić, koliko god govorio savršen srpski, nikada nije bio do tuđin – alien u smislu američkih horora ili naučne fantastike.

    Gledah, takođe, kako General plače, ljubeći staklo na ćerkinom kovčegu. Da plačem i sam sprečio me je bes; jesu li Ratku Mladiću pripretili ubistvom i sina, zna on, i Oni koji su mu već pogubljenjem Ane slomili volju za pobedom. Da li je zato General posmatrao kako se Goražde, Bihać i mnogi drugi ključni položaji prepuštaju potučenom neprijatelju – ne učinivši što je, poput Lisice, radio prvih dana rata, kada je isključivao vezu tvrdeći da ne čuje ništa i nastavljao da satire vraga – utvrdiće se jednog dana verovatno iz stranih izvora.

    Jer General, koliko znam, nikada nije bio kockar, još manje „igrač“ poput njegovih pretpostavljenih. Iskren, zamenio je šapku sa Veslijem Klarkom a posle su američkog komandanta ismejali a njega uzdizali meštri koji su u tom njegovom činu videli vrhunsku prevejanost, i cinizam.

    No, da je bio kakvim ga takvi cene, počistio bi on Njih odavno, ma koliko zahvalan za sve obroke u zemunskoj podoficirskoj školi i „pogodnosti“ Službe. Jer, da nije bio Srbin – ognjevit, oštroga pogleda, tvrde šake a mekoga srca – granice bi nam danas bile na Kupi i Korani, Jadranu i Skopskoj Crnoj Gori.

    SLUŽITI GOREM OD SEBE Potom sam na internetu – televiziju već šest godina prepuštajući lakovernijima i izdržljivijima – pratio kako General pokušava da izgovori što ne bi mogao i da nije pretrpeo nekolike moždane udare, kao posledicu nasrtaja na duh i dušu kakve mu je priređivao ne neprijatelj, već „drugovi iz Službe“. Šta li je tek doživljavao posmatrajući delanje Borisa Tadića kao ministra vojnog, pa Dragana Šutanovca, nekadašnjeg sitnog „bezbednjaka“ na istoj funkciji, zna on. Kakav mu je šamar mogla zadati i rehabilitacija, uz odštetu, generala JNA Trifunovića, koji je naoružanjem Varaždinskog korpusa Hrvate opremio bolje i potpunije nego „međunarodna zajednica“, možemo pretpostaviti – s obzirom kako je sve to palo nama s rubova, pošteđenim odgovornosti za tuđe živote.

    Strahota naše opšte sramote prelomila se punom snagom preko Ratka Mladića, iz istih razloga kao preko Srba kao nacije. U odsudnom momentu, u „trenucima istine“, poneli smo se naime kao drugi, pokušavajući ono što nas je, istorijski, oduvek koštalo više nego bilo kakva „nepromišljenost“ ili „ludost“ počevši s dušmanima da se nadmudrujemo, trgujemo, pravimo „sporazume“ i „dilove“.

    Ratko Mladić je, nažalost kao bezmalo svi mi, pristao da sluša one koji je trebalo da slušaju njega, bez obzira na razlike u činu i položaju. Jer, kao da nikada nije naučio što bejah čak ja, videvši svog voljenog oca i njegove ratne i partijske, lično čestite drugove kao prave uzročnike našega sve zahuktalijeg Pada. „Nemoj“, govorah zato jednom, tada mladom prijatelju iz Crvenih Beretki, „nikada služiti gorima od sebe!“ – nadajući se, grčevito, da će mu to pomoći da se makar on i momci koji su preživeli ne jedno namerno slanje u smrt, spasu sramote, i zločina, nedolične odanosti.

    Jer, svako živi mora služiti nekoga, a najbolji makar Boga, najzahtevnijeg Vrhovnog komandanta. No „kadrovski“ odabir kakvim su nam na čelo dovođeni Petar i Ivan Stambolić, Latinka Perović, Živorad Kovačević, Dragoslav Marković, Slobodan Milošević, Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Boris Tadić, Dragan Đilas i proči – a nikako ljudi kakvih u ovome narodu mora da ima, a čija imena znaju naši neprijatelji ali ne i „naša“ „javnost“ – morao nas je kao naciju zaviti u crno, što mu je i bila svrha.

    „Profajling“ jeste, naime, među najstarijim „bezbednjačkim“ disciplinama na svetu. Pilot slaboga vida, usporenih reakcija, sklon piću izazvaće, kad-tad, nesreću bez ikakve naredbe „odozgo“ ili potrebe za „terorizmom“. Što našim „ljudskim resursima“ od 1944. upravljaju Oni koji bi da nas nema, nije slučaj, naročito pošto je viđeno šta istinske srpske vođe mogu – počevši sa 1804. pa do 1917. Jer i Dragutin Dimitrijević Apis beše izbačen iz „igre“ na zahtev stranaca. Pravdanjem ubistva Karađorđa „državnim razlogom“ i hvalom načina na koji nas Miloš Obrenović beše „oslobodio“, mnogi diplomci „bezbednosno ispravnih“ fakulteta previđaju posledice po srpsko biće, koje je takva „dobrobit“ donela.

    PONOS I PREDAJA Koliko se to kosilo sa svime što većina nas oseća pravim i pravednim, poželjnim i vrednim pregnuća, razrešeno je naime još Majskim prevratom 1903. i zadivljujućim procvatom srpskoga duha, duše i države sve do sledećeg „obrenovićevskog“ poteza izvedenog, možda ne tako slučajno, pod Karađorđevim praunukom. No, nikakvog „slučaja“ nema pri tekućem nametanju Aleksandra II Karađorđevića, oficira britanske vojske, za mogućeg srpskog suverena, kao što ni prepuštanje Đenerala Dragoljuba Mihailovića i Jugoslovenske vojske u otadžbini streljačkim vodovima Josipa Broza nije bilo nikakav hir sudbine, već još jedno kadrovsko rešenje stranaca kojima srpsko dosezanje sebe nikako ne ide u račun.

    Za razliku od Generala, Đeneral istina jeste verovao „Saveznicima“, ali je i Mladić verovao svojoj brozovskoj mladosti, lično ostvarenom komunizmu, te „klasićima“ iz Vojne akademije – no, isprva, nedovoljno sopstvenom narodu. Ne samo njegov sunovrat počeo je kada je shvatio ono što je potom uspeo, onako ranjen, i na sudu da kaže: „Ja sam Ratko Mladić. Za mene zna ceo svet“.

    Jer ponos ga je spasao dosadašnje predaje. Da se maskira, on nije hteo, i to ne bi uradio i da nije veličina. Neopazice i od sebe, pred pogubljenje ćerke beše on verovatno otkrio da je sopstvo – nacionalno i više od ličnoga – svetinja – što pak stranci tumače kao „drčnost“. No General nije bio drčan koliko hrabar, smeo i ponosit i – ne odviše niti stalno – gord. Njemu zapravo sude zbog slave koju mu nisu Oni darovali i koju mu, stoga, teško mogu oduzeti.

    I Mladić je, kao Srbi u načelu, „opasan virus“: njihovi generali, poput Veslija Klarka ili Majkla Rouza, izabrani ponajviše da bi se dokazalo da svako može biti komandant ako „Centar“ tako odluči, tužno nas podsećaju na „ključ“ iz brozovskih vremena. Provereno i krahom Jugoslavije, takvo odavanje priznanja trebalo bi da bude primer svakome, a naročito svima koji nisu – niti ikad smeju postati – vlasni, kamoli suvereni.

    Ubijanje ili uklanjanje srpskih heroja mora, zato, postati norma kakvu već misle da su uspostavili „međunarodni“ „faktori“ koji su bezličnost, niskost, pohlepu, beščašće i bezobzirnost uzdigli u opštu matricu „uspeha“. Posle Karađorđa ubijen je zbog toga Knez Mihailo Obrenović, te Apis, pa odstranjen, penzionisanjem, Vojvoda Živojin Mišić. Knez Pavle je trebalo da bude uzor Borisu Tadiću, Draža Mihailović kažnjen za reči da bi „Englezi da se bore protiv Nemaca do poslednjeg Srbina“. Deset godina po kraju Drugog svetskog rata ubijen je četnik Srpko Medenica, a njegov ratni i poratni drug Vlado Šipčić posle dvadeset, da o njima noviji naraštaji Srba ne znaju ni da su postojali. Na početku „najnovije podele karata“, za Vožda nam je postavljen Slobodan Milošević, u Bosni i Hrecegovini Radovan Karadžić, obojica ubeđeni da su zlotvorima doskočili tvrdnjom da Srbija, i Republika Srpska „nisu u ratu“. U Krajini su Martić i Babić, umesto bilo koji otresitiji vojnik iz rova, „predvodili“ Srbe. Zbog nedogovorenih ratnih uspeha, general Slavko Lisica poslat je za kućepazitelja vojne škole u Banjaluci, a u mirovinu bezmalo svaki oficir koje je tokom Otadžbinskih ratova pokazao bilo kakvu preduzimljivost i sposobnost. U Crnoj Gori, u još jednog „Knjaza Nikolu“ proizveden je, pomnim planiranjem i udarničkim dvodecenijskim radom, nekadašnji „džemperaš“ Milo Đukanović. Vojvodinom danas haraju Bojan Pajtić, Bojan Kostreš i Nenad Čanak, mada takvi svakoj firmi, a kamoli vlasti, ne bi bastali ni za portire.

    A onda je na mesto koje je trebalo da pripada, recimo, Ratku Mladiću, došao Zdravko Ponoš, engleski đak.

    TRI HILJADE MRTVIH I mada Generalovi moždani udari, siguran sam, nisu posledica Ponoševog postavljenja, jesu probuđene svesti. Savest njemu nemaše potrebe podsticati – ko god je ratovao s njime zna za njegovu brigu o borcima, narodu, pa i o tuđoj nejači: slatkiše on u Srebrenici nije delio muslimanskoj deci zarad kamera, već da im ublaži strah od odmazde koju mora da su i ona očekivala, slušajući hvalisanje svojih očeva i starije braće.

    Iz Srebrenice je, naime, Naser Orić zaštićen Unproforom klao po srpskim selima sve do Kravice i Skelana. Od preko tri hiljade Srba pobijenih u tim krajevima od 1992. do 1995, trećina je usmrćena „hladnim oružjem“, dok je oko hiljadu Orićevih vojnika koji nisu, pristavši na kapitulaciju, odložili i svoje puške, automate i mitraljeze – streljano. Ostalih oko dve-tri hiljade pobijeno je u proboju na koji su ih poslale starešine koje su prethodno iz Srebrenice helikopterom odletele za Sarajevo.

    Kad je Ratko Mladić pred kamerama rekao da je „došlo vreme Turcima da se osvetimo“, nije kazao ništa što oni sami nisu znali da zaslužuju, zbog čega se mnogi behu rešili na šestodnevni marš preko minskih polja i borbu sa, kako su znali, malobrojnim srpskim snagama. Uz to, „Bošnjake“ neki Srbi nazivaju „Turcima“ jer oni sami sebe stolećima tako zovu, kako se da videti i iz knjige Artura Evansa o njegovom putešestviju po Bosni 1875, tim imenom se i danas dičeći i po Raškoj oblasti.

    No, koliko znam, General Mladić nije bio glavnokomandujući i Desetom diverzantskom odredu sa „Dominikom“ Petrušićem, oficirom francuske vojne Službe, i nekim obaveštajnim oficirima iz Beograda. Ko je u Generalštabu na raskrsnici Nemanjine i Miloša „Velikog“ pristao na takve „igre“ i zbog čega, mi još dugo nećemo znati, mada na primer znamo da je general Kosa JNA Aleksandar Vasiljević – danas zaštićeni haški svedok u Kanadi – 1991. tajno naredio da se postavi minsko polje preko koga su Beli Orlovi poslali hrvatske zarobljenike kućama, ne znajući da ono postoji.

    Zločini JNA prema Srpskome narodu – naročito počevši od 1991. i ubijanja srpskih „ekstrema“ poput Vukašina Šoškoćanina, Bore Radića i sličnih – ogromni su, te je paradoksalno da su za „ratne zločine“ suđeni oficiri čiji je jedini greh bio da su počeli da misle i o Srbima – tim, unapred prokaženim „sudionicima“ građanskog rata. Jer, po logici onih koji bi Ratka Mladića i fizički utukli, i on je trebalo pokorno da prihvati podelu Jugoslavije na države koje dotle nisu postojale uz davanje potpunih „ostavinskih“ prava „narodima i narodnostima“ koji su se, uz svakog zavojevača, nesojski borili protivu samog svog, predačkog, srpskog imena.

    Nazivajući, dan-danas, Republiku Srpsku, kao i zatrtu Republiku Srpsku Krajinu, „samoproglašenom“, Amerikanci, između mnogih, kao da se odriču sopstvenih predaka koji, da nisu 1775. bili „samozvana“ konfederacija, ne bi potom postali ni svetska sila. „Samoproglašena“ beše svaka država na ovome šaru dok svojim opstankom nije sebi izborila mesto „subjekta međunarodnog prava“. Da nije možda Hrvatska bila išta do samoproglašena 1991, kada joj je priznanje dodelio prvo Vatikan pa Nemačka? Unazad hiljadu godina Hrvatska je, kažu, bila „država“ da bi, po sopstvenom tumačenju, „državnim sporazumom“ Pacta Conventa – koji mađarski istoričari niti poznaju niti priznaju – svoju suverenost predala Mađarima.

    I, kakva je pa država bila Slovenija, koju Nemci od 8. veka smatraju svojom iskonskom teritorijom?

    Da nije možda, nekad, i „Kosovo“ bilo „suvereno“?

    ISKORIŠĆENI GENERAL Ratko Mladić nije počinio „Srebrenicu“, već je ona, očito, dogovorena od istih onih igrača, u Beogradu i drugde, koji su celi krvavi Antisrpski rat odigrali bez greške – od prvih „paravojski“ i slanja kriminalaca, lumpen-nacionalista i unezverenih regruta na bojišta, do dovođenja jednog od retkih srpskih generala koji je zaista hteo da se bori za srpsku slobodu u priliku da mu se pripiše nešto za šta se nije ni pitao. Jer, „Srebrenica“ je Madleni Olbrajt pružila priliku da maše satelitskim fotografijama „uznemirenog tla“ taman pred početak hrvatske „Oluje“ na Krajinu – ostavljene na cedilu kao što je i Mladić prepušten sam sebi, posle razaranja moždanih i nervnih ćelija saznanjem da je ne samo on, lično, iskorišćen, već da mu je i kćer umorena zarad stvaranja jedne Svetske države, spram koje i Treći Rajh i Sovjetski Savez deluju bezazleno.

    Kao posebna uvreda na Mladićevu, i ne samo njegovu ranu, javlja se šarada sa „majkama Srebrenice“ koje, pune pravedničkog gneva, traže zadovoljštinu za svoje uglavnom u boju izginule muškarce, kao da same nisu plod petovekovnog genocida – produženog, zahvaljujući Zapadu i njegovim pulenima poput Broza, Izetbegovića i Miloševića, u naše vreme. Jer, do druge polovine 15. veka, Bosna je bila država naseljena većinski pravoslavnim stanovništvom, sa nešto katolika i monaštvom koje su i Vatikan i nemanjićka crkva smatrali „bogumilima“, „pavlićanima“, „manihejcima“, „patarenima“, „katarima“, čime li već, jer su sebe zvali narodnim imenima i osobili srpskim, a ne grčkim ili latinskim crkvenim činovima i titulama.

    Mnoge od tih „majki“ su, po svedočenjima i brojnih zapadnih posmatrača, uz naoružane srebreničke marodere pljačkale srpska sela, palile polurazrušene kuće, pa i dokrajčivale ranjenike koje Orićevi mudžahidi u svom pustahijskom naletu behu propustili da pobiju. Od 1992. do 1995. ponavljao se u Podrinju užas šuckorskih dana 1914. i pogroma 1941-1945 – rulje pomahnitalih žena, staraca pa i dece bacale su se, urlajući, na svoje pravoslavne komšije čim bi njihovi „nenaoružani“ muškarci odradili svoj deo „posla“. Hipokrizija tih „civila“ ravna je, ako ne i veća, od njihovog svesnog, istorijskog zaborava, a manja jedino od kriminalnog cinizma njihovih „humanitarnih“, zapadnih, „međunarodnih“ nalogodavaca i pokrovitelja.

    Što Ratko Mladić danas uopšte može da govori podvig je već po sebi. Mi ostali smo svi odavno uglavnom zaćutali, ako ne i zanemeli. Ako, međutim, sve pomenuto ne možemo u predvidivoj budućnosti ispraviti, ne moramo ga makar prihvatati, još manje priznavati. ‘’Don’t get angry, get even‘’ („Ne ljuti se, već vrati milo za drago“), vele naši zapadni neprijatelji, te ih bar u tome valja poslušati.

    A, Bog dao, biće za to prilike – ne toliko zahvaljujući nama i nekoj našoj snazi i vrlini koliko njima samima, i njihovoj zločinačkoj, i suludoj, odluci da zarate ne samo protivu celoga sveta već, najpre, protivu samoga Tvorca.

    Srpski list

    http://standard.rs/vesti/36-politika/7614-momilo-seli-ratko-mladi-ili-strahota-nae-opte-sramote-.html

  16. Varagić Nikola каже:

    Autor filma o Srebrenici

    Ola Flium: Vreme je da se promeni jednostrana priča o Srbima

    Srna

    BIJELJINA – Teza da su Srbi krivi za sve ne samo da ne može opstati, već je kucnuo čas da se ta jednostrana priča promeni, izjavio je istaknuti norveški reditelj, publicista i novinar Ola Flium, autor dokumentarnog filma o Srebrenici, koji je izazvao burna reagovanja ne samo u Norveškoj, već i u drugim zemljama.
    Flium: Otkrivamo kontakte između Izetbegovića i vrhova Al Kaide

    Flium smatra da je sva hajka na njega pokrenuta kako bi se skrenula pažnja sa činjenice da su muslimani tokom građanskog rata u Jugoslaviji tesno sarađivali sa najodgovornijim ljudima iz Al Kaide, kao i da su džihad ratnici bili pod direktnom komandom Alije Izetbegovića, bivšeg predsednika Predsedništva Bosne i Hercegovine.

    „Iako nas u ovoj kampanji optužuju da se bavimo prosrpskom propagandom u filmu ‘Sarajevo – rikošet’, ta kritika je neosnovana i neprimerena. Istina je da mi otkrivamo kontakte između Alije Izetbegovića i ekstremnih islamista iz vrhova Al Kaide. Oni treba da zauzmu svoje veliko mesto u istoriji Bosne. Napisali smo svoju verziju i ona se očigledno ne dopada onima koji vode kampanju protiv našeg programa“, istakao je Fluim, koji je dobitnik prestižnih domaćih i internacionalnih nagrada za istraživačko novinarstvo.

    Stvarnost i propaganda

    Druga strana masakra u Srebrenici

    On je rekao da je na početku građanskog rata u BiH kao i mnogi drugi, bio potresen pričama o srpskim zločinima, slikama iz Sarajeva, ljudima upucanim na ulicama, bombardovanjem grada i masakrom u Srebrenici, dok nije shvatio da postoji i drugačija stvarnost od one koju su novinari predstavili.

    Flium je dodao da je u BiH, kao i u nizu drugih zemalja u kojima je kao reporter pokrivao ratove, uvek bio veliki izazov razdvojiti ratnu propagandu od stvarnosti.

    „Otkrili smo nepoznate i nove strane bosanskog konflikta. Reakcije ukazuju na to da su otkrivene činjenice nove i za većinu… Dva događaja su obelježila moje viđenje rata. Jedan od Bošnjaka mi je uzgred spomenuo izdaju Alije Izetbegovića prema njima i prema gradu, što je pobudilo našu pažnju. Ali pobudilo je pažnju i kod bosanskih novinara koji su kasnije usmerili istraživanje u tom pravcu. Posle toga smo malo-pomalo otkrivali komplikovanu i značajnu predistoriju masakra u Srebrenici“, kaže norveški novinar.

    Barbarosa

    Odmah po završetku rata u BiH, započeo je rat protiv Amerike

    Drugi događaj, naglašava on, koji mu je privukao pažnju je priča o tajnom naoružavanju Tuzle 1994/95, a taj događaj je predstavljao kršenje zabrane Ujedinjenih nacija o naoružavanju.

    „Ovo naoružavanje su potvrdili i centralni izvori u Armiji BiH. Taj isti izvor nas je uputio na trag priče o ulozi islamskih fundamentalista u Bosni i njihovoj vezi sa Al Kaidom“, istakao je Flium.

    On je za frankfurtske „Vestionlajn“ rekao da je dolazak 42 „sveta ratnika“ iz Avganistana u BiH početkom 1992, na čelu sa vođom zvanim Barbarosa, najavio početak najkrvavijeg rata u Evropi nakon Drugog svetskog rata.

    „A Barbarosina deklaracija je glasila – Al Kaida ima za primarni cilj da napravi operacionu bazu u Evropi protiv svih neprijatelja Al Kaide i protiv Amerike. Čak 3.000 stranih vojnika borilo se u Bosni za džihad. Još kaže da su svi ti vojnici bili pod direktnom komandom bosanskog predsednika Alije Izetbegovića, a koji je u zapadnim medijima glumio umerenog evropskog vođu“, istakao je Flium.

    On je ukazao da je odmah po završetku rata u BiH, krenuo rat protiv Amerike i Zapada, a desetorica napadača na njujorške tornjeve bili su veterani iz rata u BiH.

  17. Varagić Nikola каже:

    ZORAN PANOVIĆ

    Novi fosili

    Baš svaki dan JAT treba da leti na liniji Beograd – Banjaluka. Stotine studenata iz Republike Srpske treba da se školuju u Beogradu za deficitarna zanimanja. Specijalne veze moraju da budu suštinske… Ali, stani malo Panoviću, jer su to tvoji predlozi za „šumsku i genocidnu tvorevinu“, ili predlozi Dodika, Tadića, Vuka Jeremića…?

    Ne, dragi čitaoci koji pozivate na „realnost“ na Kosovu (i Metohiji), a gnušate se svake „realnosti“ u Bosni i Hercegovini, nisu to reči nikoga malopre pomenutog. To su reči koje je kolegama i meni u pero diktirao Zoran Đinđić. U Banjaluci. Jednog popodneva. A, istog dana, samo pre podne, Bagzi je probao da ga ubije ispred Arene (tadašnjeg Limesa). I, stvarno, da li vi dragi čitaoci koji se kunete u Đinđića, u njegovu viziju, i tako to, a istovremeno prezirete socijaldemokratu Mila Dodika, iskreno mislite da Zoran Đinđić, da je živ, a tek da je premijer ili predsednik, ne bi bio u Boriku na proslavi 20 godina Republike Srpske? Pa ako je tamo onda bio, i to povodom otvaranja Hemofarmove fabrike, zašto sad ne bi bio? Da li poštovaoci lika i dela, stvarno misle da je i RS bila delom u „viziji“, ili bi Đinđić pozvao na ukidanje RS i na stvaranje „funkcionalne“ BiH. I da li stvarno mislite da Đinđić nije bio svestan zločina, od kojih neki zaista i jesu u temeljima mladog entiteta (kao što su u drugim formatima i u temeljima nekih drugih eks-YU bantustana). I dobro, da se Đinđić pojavio u Boriku da li bi ga neki današnji obožavaoci podsetili na „vola na Palama“ koji je u pakosnoj frazeologiji u jednom trenutku pretekao čak i čuveno Vukovo (Draškovićevo) odsecanje ruke svakom ko u Raškoj (Sandžaku) digne muslimanski barjak.

    I da znate, nije bilo tada u Banjaluci među Srbima baš mnogo Đinđićevih fanova. Nije se taj „vo na Palama“ toliko primio među vojnicima Ratka Mladića da potre „nemačkog špijuna“ i „izdajnika“. Nikad ti njega ne bi baš mnogo zavoleli, kao što ga ni popovi nisu zavoleli zbog uvođenja veronauke. Niti je Đinđić njima tamo podilazio mlateći srpstvom o gloginje. Ne, on je tamo poveo i privrednike. Pored Babića (Hemofarm), tu su bili i Mišković (Delta), Radulović (C Market), Savićević (Geneks, Zastava…)…, i predstavio specijalne veze suštinski različite od onih na relaciji Milošević – Krajišnik, i to veze koje ne bi trebalo da iritiraju nikog racionalnog u Sarajevu. U Banskim dvorima, Đinđić je održao predavanje pod nazivom „Od nacionalizma ka patriotizmu“, što je, priznaćete ipak mali trn u oku, ako ne kopernikanski preokret, u odnosu na ideologiju koja se tamo bila zapatila. Vrlo jasno, premijer je istakao da se Srbi (sa obe strane Drine) moraju osloboditi mitomanije, zabluda i nacionalizma. Da moraju osloboditi kreativne potencijale, promeniti imidž i biti konkurentni na tržištima. U podtekstu sve je to značilo i suočavanje sa prošlošću. Pa i onom haškom. Naravno, bilo je nadrealno očekivati da se Đinđićeva vizija primi samo u Republici Srpskoj, ali ako se ostvare one Dodikove virtuelne projekcije sa bimova, ona bi se na neki način i ostvarila. Dodik ne negira Srebrenicu, za EU i NATO je. Čini se da bi to pre moglo da iritira srpske nacionaliste.

    Mnogo se manipuliše sa Đinđićevom posthumnom harizmom. S jedne strane da je u njemu Ćosić prepoznao „novog Pašića“, kao što je nekad u Miloševiću prepoznao istog, do toga da se Đinđićeva vizija izoluje od njegovog nacionalnog osećaja. Iako je premijer bio veći patriota od tuceta ovih naših današnjih lidera zajedno. Doduše, treba da budemo pošteni, pa da priznamo da smo kolega i ja u jednom trenutku napustili njegovo predavanje u Banskim dvorima i otišli na pivo (i to „nektar“). Tek posle smo shvatili šta je Đinđić mislio kad je rekao da svi moramo početi da menjamo sebe ako mislimo da nam i država i društvo budu bolji.

    Ako bi se BiH raspala, u srpsko – bošnjačkim relacijama ne bi se dobilo ništa drugo do jedna nova Gaza i jedno novo Pridnjestrovlje. Ako bi se RS ukidala, to bi jedino moglo da se uradi onako kako Mesić misli: Da je hrvatska vojska prekine tamo gde je najtanja, da Armija BiH uradi ostatak posla, a da svet to aminuje. Dobro, to je Mesić predložio ako Dodik krene u otcepljenje. Ali, Dodik kaže pre neki dan da Srbima BiH „nije tesna“. Pa, zamislite da je to Rugova rekao Miloševiću ili Tači Koštunici. Ako se srpski unitarizam pokazao kao fatalan za Jugoslaviju, kako bi se to BiH usrećila unitarizmom? Možda sam ja naivan, ali zar se do funkcionalne BiH ne može doći ako oba entiteta postanu funkcionalna i komplementarna. Ako oba entiteta dostignu evropske standarde, zar samim tim i njihove barijere neće biti prilično obesmišljene? I zar to nije najbolja revizija Dejtona koji je pravljen na mehaničkom miru (zamrznutom konfliktu).

    U seriji atraktivnih obraćanja javnosti Ivica Dačić izjavi pre neki dan da RS treba da bude Pijemont srpstva. Ma koliko slatkorečive, rizične su to izjave, jer znamo kako je ispalo kad je Srbija glumatala Prusku u regionu. Bošnjaci jesu jedini iskreni čuvari BiH istorijskog kontinuiteta, a RS je paradoksalno garant BiH. Iako se omalovažavanjem BiH Srbima često potire bosanski identitet, što je takođe istorijski apsurdno.

    U racionalizaciji debakla za EU kandidaturu, od nekih naših visokih rukovodilaca sam čuo da to teško ide jer se sve tobože odvija po onoj Semjuela Hantingtona da će rampa biti na Drini. Ali, otkud onda Bugari u EU, a Mile Dodik preko Drine? Da je poživeo, teško bi se Tuđman izvukao od Haga. Bilo je u njegovom HDZ-u i otvorenih ustaških elemenata, bio je Tuđman kičasti hibrid Tita i Franka, ali nikad Franjo nije imao dilema da je Hrvatskoj mesto u EU. Tačnije, da Hrvatska treba da se vrati kući. I ste strane Jadranka Kosor je bila u pravu kad je početkom decembra u Briselu pristupnicu u EU posvetila Tuđmanu. Da je Srbija na vreme evropski mislila, ništa joj Hantington ne bi mogao. A, pošto nije i Đinđić bi se na kraju morao suočiti sa dilemom: Kosovo ili EU. Onomad u Banjaluci, on je zaista naglasio potrebu da se hrabro krene u rešavanje tog mega problema.

    Britanski evroskeptik Najdžel Feridž nedavno je upozorio Hrvate da glasanjem za EU glasaju za novu Jugoslaviju, i da će nezavisnost na koju su čekali 1.000 godina izgubiti posle 20 godina. Znate onu frazu, ako smo svi u EU, onda mnoge stvari postaju nebitne. Ali, stvar je u tome što nikad nećemo svi biti u EU. Što je najveća nada Hrvatskoj da će se spasiti novih Jugoslavija, od one „sličnokrvne“ Igora Mandića do one Jugosfere Tima Džude. Kad smo već kod Jugoslavija, nekako je prošlo nedovoljno primećeno da su na sahrani Ante Markovića bili „najveći separatista regiona“ Milorad Dodik (inače, njegov stari saborac) i Stjepan Mesić koji je „obavio zadatak“. Razbio Jugu, jelte.

    Novi fosili u Centru Sava (i to sa Sanjom Doležal) ne idu uz tužakanje za stare genocide. Do iskrenijih odnosa i istorijskih istina ipak treba dolaziti na primerenije načine. A, znate šta mi kaže komšija kad je čuo da Janković ne može da skupi većinu za slovenačkog premijera: „Ne daju Srbinu! Cankarjev dom, Panoviću!“

    http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/novi_fosili_.1083.html?news_id=231963

  18. Varagić Nikola каже:

    RATKO DMITROVIĆ: BAKIROVA BRAĆA

    petak, 05 oktobar 2012

    Ako Bakir već traži braću među narodima, zar ne bi bilo normalnije da su mu Srbi braća.

    Bosna i Hercegovina je trajno, zanavek, podeljena zemlja. Bosna nikada neće postati jedinstvena država, njeno tlo je nabijeno istorijom čije avetne senke uporno i bez prestanka podižu zavese od mržnje među Bosancima. Tom zemljom je vladala jedna imperija koja je iza sebe ostavila večnu vezu sa ostacima sopstvenog bića – ostavila je religiju, islam – i ta veza ovih dana i godina bubri kao vrba u proleće, pokazuje svoja različita lica od kojih nijedno ne doprinosi ujedinjenju bosanskohercegovačkih naroda.

    Ovo, svestan sam, zvuči krajnje obeshrabrujuće za duh zajedništva (šta god to značilo), ali ovo je istina koja se ne dokučuje bog zna kakvom inteligencijom i pameću. Dovoljno je da čovek bude realan.

    Evo vam slučaj Bakira Izetbegovića, sina Alijinog.

    Pre neki dan dao je intervju istanbulskom „Zamanu“ i, uz ostalo, rekao: „Kao što smo imali zajedničku prošlost, mi ćemo imati i zajedničku budućnost. Uspeh BiH zavisi od Turske koja je jaka zemlja i koja je u stalnom razvoju. Uspeh jednog brata je takođe i uspeh drugog brata. Mi smo ponosni na našu braću Turke.“

    Premijer Turske Tajip Erdogan nekoliko puta do sada prepričao je dijalog sa pokojnim Alijom Izetbegovićem kad je ovaj ležao na samrtnoj postelji. Tom prilikom, tvrdi Erdogan, vođa bosanskih muslimana kazao je: „Tebi i Turskoj ostavljam Bosnu. Bosna je ostavština Osmanlija.“

    Zašto Alija, koji je dobro znao da Bosna nije ostavština Osmanlija – ta zemlja je postojala pre dolaska Turaka – ono što nije njegovo, ili je samo delimično i njegovo, na samrti ostavlja Turcima a ne svima koji posle njega nastavljaju život u BiH. Zbog čega Bakir Turke naziva braćom? Zbog islama. Kada su ono u 15. veku prodrli u Bosnu Turci su sa sobom doneli i novu veru, koja će vrlo brzo razdvojiti bosanskohercegovačku čeljad kao ništa pre toga, ni približno kao veliki raskol u hrišćanskom svetu, četiri veka ranije.

    Ako Bakir već traži braću među narodima, zar ne bi bilo normalnije da su mu Srbi braća.

    Pa njegov otac, Alija, sve do šezdesetih godina dvadesetog veka nacionalno se izjašnjavao kao Srbin – postoje dokumenti, to je opšte poznato – ali ništa to, vidi se, ne znači u poređenju sa verom.

    Zalud neupitna istina da je ogromna većina muslimana u današnjoj Bosni i Hercegovini srpskoga porekla.

    Srbi su bili:

    Mehmed paša Sokolović,
    Ferhat-paša Sokolović,
    Omer-paša Latas,
    Osman Đikić,
    Avdo Karabegović,
    Mustafa Mulalić,
    Mustafa Golubić,
    Meša Selimović…
    neki od njih žestoki srpski nacionalisti.

    Ništa od toga nije bilo dovoljno da Alija ranije, a Bakir sada, Srbe prihvate kao najbliže, ne mora kao braću, ali najbliže svakako, jer bosanskohercegovački muslimani, kao i oni u Sandžaku, bliže „rodbine“ među drugim narodima od Srba nemaju. Znamo, njihova zajednička istorija je složena, čak i krvava, ali to nije ništa novo; mnogi su pali od mača i noža svoje braće.

    Svih posleratnih godina verovao sam – možda zato što sam to priželjkivao – da će bosanskohercegovački muslimani naći minimum razumevanja sa Srbima. Ne treba da budu braća, bez obzira na isto poreklo, ali nije trebalo i ne treba Bošnjacima da braću traže izvan Bosne, posebno ne među onima čije pretke Srbi u Bosni pamte po najvećim zulumima.

    Trebalo je pronaći ravnotežu između duboke unutrašnje potrebe, uslovljene religijskim pripadanjem, i činjenice da su sećanja Srba i sećanja bosanskih muslimana, danas Bošnjaka, na vladavinu Osmanlija oprečna, da se istorija života jednih i drugih pod Turcima razlikuje kao dan i noć.

    Turska sve čini da se vrati u staru balkansku avliju, bošnjački lideri je dočekuju raširenih ruku, kao braću, a Srbi kao stare osvajače, i ovaj istorijski krug je zatvoren. Bosna kao država nije moguća.

    Izvor Vesti, 04. 10. 2012.

Постави коментар