Новак није Србин???

Новак није Србин???

Додатак – Обавештење:

Овај видео, из неког разлога, не може да се гледа.

На њему је био анонимни Афроамериканац, који има свој ЈТ канал, који је у овом клипу коментарисао Новака Ђоковића, у односу на остале тенисере – стално је истицао да је Новак као неки Супермен, психофизички супериоран у односу на остале, прави мушкарац, а и то да је Србин…

Отуда питање “да ли је Новак Србин“…

После пар дана како је стављен овај пост, амбасадор Русије у Београду је питао “Има ли Срба у Србији“…

>>>

15. СЕПТЕМБАР 2011.

Конузин: Има ли овде Срба!?

>>

“Ми имамо Новака, Новака, а где је вама?“

25 Responses to Новак није Србин???

  1. Varagić Nikola каже:

    12. 09. 2011

    Uroš Đurić

    Nosi se

    Da, dragi čitaoci, to je prvo što sam pomislio kada sam pročitao Federerovu izjavu datu neposredno po završetku spektakularnog meča odigranog u polufinalu US opena protiv Đokovića. Te dve reči koje su mi izletele manje su odraz patriotskog čina koliko su proizvod razočaranja
    Uroš Đurić

    Tužno je videti po rezultatima najuspešnijeg tenisera svih vremena kako nije u stanju da se izbori sa porazom i činjenicom da više ne predvodi teniski karavan. Tim povodom, kao i drugim aspektima ovog meča koji ste imali prilike da gledate u subotu uveče, žučno su se pozabavili komentatori na internet portalima svetskih novinskih kuća. Iste noći, po završetku meča, mogao sam da pratim na stranicama „Njujork tajmsa“, „LA tajmsa“ i „Gardijana“, ispod članaka koji su opisivali događaje na „Artur Eš„ stadionu, pravi mali rat koji se vodio između navijača dva tabora, ili ako hoćete – dve filozofije igre.

    Sam Federer je prilično doprineo tome. Još od 2007. godine i prvih značajnijih Novakovih uspeha, najpoznatiji stanovnik Bazela nije se štedeo u neodmerenosti kod izjava koje su se ticale novopridošle teniske senzacije, prvi dovodivši u sumnju zdravstvene i kondicione probleme devetnaestogodišnjaka iz Beograda.

    Ali, postavlja se pitanje, zašto bi se neko ko je svetski reket broj 1, i to tako superiorno, uopšte bavio zdravstvenim biltenom nekog ko tek stupa na svetlo pozornice? Federerov stav je prosto odisao kulturrasizmom, tipičnim za stanovnike zapadne hemisfere. Ali, to je bilo samo sredstvo. Cilj je očigledno bio da se ta nova, nadiruća snaga u svetskom tenisu pokoleba u svojim namerama i makar na tren odloži neizbežno – smena na vrhu.

    Nadal je u tom trenutku još bio pod kontrolom kao nekrunisani kralj šljake. Sve ostalo je pripadalo Fedeksu. Mora se priznati da mu je to donekle i uspelo. Uz Federera je stao i drugi očajnik – Rodik, i krenula je stigma u okviru ATP tura, koju je trebalo preživeti sa stilom. Sada, kada je alergijska reakcija i medicinski potvrđena, svi ćute. Nisam čuo da je iko uputio reči izvinjenja, pogotovo ne čovek koji je sve to započeo, onaj koga smatraju tako odmerenim i elegantnim, klasom za sebe. Naprotiv, on nastavlja po svome. Posle subotnjeg meča izjavljuje: „Trebalo je da pobedim!“ Ne – mogao sam ili morao sam, već – trebalo je, kao da je to unapred dato. Jer kad je u prvom licu, onda je to do vas, a kad je u trećem, onda je to splet okolnosti, usud ili prosto sreća. Ali nikako znanje ili umeće protivnika. Meč je u potpunosti prelomila jedna lopta, zastrašujući forhend viner koji je Novak uputio posle Rodžerovog servisa za pobedu.

    Na novinarsko pitanje – kada neko pogodi takav forhend na meč lopti, je li u pitanju sreća, rizik ili možda samopouzdanje, Federer odgovara: „Samopouzdanje? Da li se šalite? Mislim, molim vas… Vidite, neki igrači odrastu igrajući tako. Sećam se kada sam gubio juniorske mečeve – gube sa 5:2 u trećem setu, a onda počnu da ‘šamaraju’ loptice. Iz nekog razloga tad sve ulazi u teren jer je to način na koji su naučili da igraju kada su u zaostatku. Ja nikada nisam igrao na taj način. Verujem u moto da će se vredan rad isplatiti jer na početku karijere nisam možda uvek radio najviše što sam mogao.

    Zato je meni veoma teško da razumem kako neko može da odigra takav udarac na meč lopti. Ali, možda on to radi već 20 godina, tako da je to za njega normalno. Morate njega da pitate.“ Jadno. Zaista nemam komentar. Da ovo dolazi iz usta mučenika koji se probija, još bih i mogao da razumem, ali ovo je potpuna degradacija nekog ko je dostigao nedostižno i postavio nove standarde u ovom sportu.

    Na sajtu „Njujork tajmsa“ komentatorka iz Kanade je napisala: „Kakva šteta, Federer je klasa, Đoković je neotesan (too bad, Fed is all class, Djoke all crass)“, na šta je komentator iz „Njujorka“ replicirao: „Nije tačno da je Federer klasa. Federer je klasa kada mu sve ide od ruke. Kada gubi, postaje neotesan. Ne ume da prihvati poraz i čestita protivniku.“ Tako se poneo i u Vimbldonu, posle poraza od Conge. Po njemu ispada da ne gubi od igrača koji ga nadigra, već je on taj koji nekako dopusti da se to desi. E, pa, desilo se. I stoga – nosi se.

    http://www.pressonline.rs/sr/kolumne/story/175424/Nosi+se.html

  2. Varagić Nikola каже:

    BEOGRAD 17. 09. 2011

    DRAGAN J. VUČIĆEVIĆ

    Ima li Srba u Srbiji

    – Ima li Srba u ovoj sobi – vikao je ruski ambasador Konuzin na učesnike Beogradskog bezbednosnosnog foruma. „Ima li Srba u Srbiji“, morao bi da vikne svaki normalan čovek u zemlji čije javno mnjenje s mirom budističkog sveštenika dočekuje vesti o konačnom otimanju Kosova.

    Šizofrena situacija u kojoj režim Borisa Tadića svoju diplomatsku nesposobnost plaća strašnim državnim porazom – a istovremeno nas u medijima ubeđuje kako novo nacionalno poniženje nema ama baš nikakvu alternativu – za krajnji rezultat mora imati bar još jedan krug politikantskog besmisla.

    U najdramatičnijoj spoljnopolitičkoj situaciji u kojoj se Srbija našla još od 1999. godine, suočeni sa sad već izvesnim ekonomskim kolapsom, a pritisnuti skorim izborima i posledičnim saznanjem da bi već sledeće jeseni „luj viton“ cipele mogli zameniti zatvorskim bukagijama, dosistički tvrdolinijaši, u stvari, i nemaju previše izbora. Oni, naprosto, moraju iz rukava da izvuku svoja dva poslednja aduta. Najpre mrtvog Đinđića, a onda i „fijat“.

    Elem, kad je „zemunac“ Miloš Simović ovog ponedeljka u Specijalnom sudu najavio da će prvom sledećom prilikom otkriti ko su politički nalogodavci i inspiratori streljanja premijera Đinđića, on je samo objavio početak predizborne kampanje. Vrlo prljave kampanje. Kampanje u kojoj će tamo negde odmah posle Nove godine, šifrovani mediji, sve pozivajući se na mafijaškog insajdera, otkriti da su za sve krivi Voja i Toma! Kampanje čiji će start označiti naslov koji će, otprilike, glasiti ovako: „Koštunica nalogodavac, Nikolić znao da se sprema atentat“… Nekako u isto vreme u režimskim medijima pojaviće se i jedna druga, mnogo lepa vest. Biće, naime, objavljeno da su Italijani u Kragujevcu završili montažu najnovijeg „fijata“ koji će se 2013. izvoziti u cirka pola miliona komada. I sve to, naravno, samo ako još jednom glasamo za dosiste koji, evo, samo što nisu, koji su na korak da od Srbije naprave obećano, rajsko naselje…

    Razumemo se, te dve spinovane priče, te dve šarene laže u predizbornoj kampanji 2012, prema zamisli vrhovnih dosista, trebalo bi da odrade isto ono što su evropejska SSP bajka i obećanje besplatnih hiljadu evra odradile na izborima 2008. Te dve medijske operacije trebalo bi da uvere Srbe da dosisti nemaju alternativu odnosno da su oni, ipak, najmanje moguće zlo.

    Hoće li im uspeti? Da li će Srbe još jednom žedne prevesti preko vode? Pa zavisi. Sve zavisi od odgovora na pitanje iz naslova ovoga teksta.

  3. Varagić Nikola каже:

    Ako ne dođe neki okupator, iz neke uređene države, da vlada na celoj teritoriji Srbije, sigurno će Srbi nestati, neće ih biti u Srbiji…

    Roditelji blokirali put zbog serije udesa

    Tanjug | 18. 09. 2011.

    Oko 300 meštana prigradskih naselja Beranovac i Kovanluk kod Kraljeva, blokirali su danas treći put, na pola sata, saobraćaj na magistralnom putu Kraljevo-Vrnjačka Banja u znak protesta što deca iz tih naselja do škole moraju da prelaze put bez obeleženog pešačkog prelaza.

    Meštani kažu da već 25 godina upućuju dopise lokalnim vlastima i Ministarstvu unutrašnjih poslova sa molbom da se postavi odgovarajuća signalizacija na delu saobraćajnice, preko koje svakodnevno na putu do isturenog odeljenja osnovne škole „Vuk Karadžić“ prelazi oko 400 dece.

    Kako meštani tvrde, nikada nijedan odgovor na upućene žalbe nisu dobili i navode da u proseku na toj deonici, godišnje pogine jedna osoba.

    Jedanaestogodišnja Kristina Beočević, učenica petog razreda, pre nekoliko dana je teško povređena upravo na mestu gde su se meštani i zabrinuti roditelji okupili. Na nju je naleteo automobil koji se kretao brzinom većom od dozvoljenih 50 kilometara na čas u naseljenom mestu.

    Meštani Beranovca i Kovanluka kažu da će njihovi mirni polučasovni protesti sa blokadom puta trajati svakoga dana sve dok lokalne vlasti ili drugi nadležni ne odgovore kako misle da reše njihov problem.

    http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/277697/Roditelji-blokirali-put-zbog-serije-udesa

  4. Varagić Nikola каже:

    PITER BODO: SAVRŠENI IGRAČ ILI PROROČANSTVO O NOVAKU ĐOKOVIĆU

    petak, 09 mart 2012 13:27

    Možda nije savršen, ali je spektakularno nadaren igrač koga perfekcionizam neće nadvladati, a to je najveće savršenstvo

    Napomena:

    Vrhunska analitika ne mora da bude ograničena samo na političko-društvena zbivanja. Kao što sledeći tekst pokazuje, ona se može odnositi i na sport. U ovom slučaju, članak je zanimljiv ne samo zbog toga što je prošao vrhunski test analitike – tj. izvukao ispravne zaključke koje je vreme potvrdilo – već i zato što se odnosi na nekog ko je naš. U pitanju je Novak Đoković, čiji su roditelji, uzgred rečeno, u vreme kada je tekst napisan, već digli ruke od kucanja na vrata svih domaćih „uspešnih ljudi“ radi pomoći Novakovom pohodu na vrh svetskog tenisa.

    Dakle, zbog toga, zbog jasnog, nedvosmislenog stila koji se nikom ne ulaguje, a koji je postao prava retkost u ovdašnjoj javnosti, zbog uvida u to kako istinski autoriteti širom sveta poštuju svakog ko ima hrabrost, pobednički mentalitet i spremnost na rizik, ma odakle dolazio – a i povodom početka velikog teniskog turnira u Indijan Velsu u kalifornijskoj pustinji, gde Novak brani titulu, predstavljamo vam prevod jednog sada već klasičnog, članka, napisanog tokom istog turnira, ali 2007, u kom je jedan od najpoznatijih teniskih komentatora na svetu u 19-godišnjem Novaku prepoznao „budućnost tenisa“. (A. Pavić)

    * * *

    PITER BODO

    SAVRŠENI IGRAČ ILI PROROČANSTVO O NOVAKU ĐOKOVIĆU

    Hteo bih da započnem sa nekoliko misli o igraču koji se mnogima od vas dopada – Rišaru Gaskeu – tzv. „Bebi Federeru“. On je ušao u uži izbor onih kojima sam planirao da posvetim posebnu pažnju ovde na Pacific Life Open-u (tadašnji zvanični naziv za turnir u Indijan velsu – prim. prev.). Moram da priznam: što više vidim, sve mi se manje toga dopada. Pošto ću ovde napisati neke kritike na njegov račun, prvo ću se ograditi time da u pogledu tog momka ne gajim nikakva lična osećanja izvan onih o njemu kao teniseru – nekoj vrsti ljudske mašine, ako hoćete, koja postoji izvan suštine njegovog karaktera. Čujte, on deluje kao sasvim pristojan momak, ali je katastrofa kao teniser (ne zaboravite, ovde govorimo o tenisu na visokom nivou). U neku ruku, on je za mene idealni anti-teniser.

    Gaske je izuzetno nadaren igrač, ali Bebi Federer? Ne u ovom životu, ili bilo kom drugom, na bilo koji način ili u bilo kom obliku. Zapanjen sam da toliko mnogo Federerovih obožavalaca ima tako visoko mišljenje o njemu jer on je sve ono što Moćni Fed nije: neiznijansiran, prepun varljivih bljesaka, nerobustan – i u pogledu svoje igre i, još važnije, kao takmičar.

    To smo videli sinoć, kada je izvodio svoje uobičajene mađioničarske trikove sa reketom tačno do momenta kada se prvi set i, napokon, meč, lomio. Tada se povukao u zemlju Fiša i Felija (tj. Mardija Fiša i Felicijana Lopeza – prim. prev.), tu čudnu teritoriju na kojoj neobjašnjive greške izviru onako kako su prethodno izvirali pobednički udarci, a smelost se pretvara u impotentnost.

    U nešto drugačijem kontekstu, ovo je sve jako zanimljivo, i uvek je zabavno gledati nekog kao što je Gaske: on igra vratolomno, očaravajući publiku sve dok se njegova alatka – visoka žica, trapez, odskočna rampa, šta god – ne slomi pod pritiskom. Ali danas sam ovde da bih govorio o teoretski Savršenom igraču, koga vidim u fizičkom omotu Novaka Đokovića.

    Nemojte sad odmah da negodujete. Moćni Fed predstavlja standard za tenisere, i verovatno će biti prepoznat kao najbolji svih vremena – i to više pre nego kasnije. Ovde ga neću vređati, imajući u vidu sve što je dosad postigao, poređenjima sa neiskusnim klincem koji još nije uspeo da se domogne ni polufinala nekog Grend slem turnira. Međutim, mislim da su neke stvari koje krase Đokera neuporedive (kao na pr. njegova rotacija trupa, ali o tome nešto kasnije), s tim što – Savršeni Igrač ne mora nužno da postane i najveći ili najuspešniji.

    Danas sam otišao da malo bliže pogledam Đokera i njegov meč protiv Žilijena Benetoa, Francuza koji ovde vrlo dobro igra držeći se jednostavne često ubitačne formule – napravi mali broj grešaka i nateraj protivnika da dobije meč tako što će izvesti udarce koje zna da mora da izvede da bi pobedio, a zatim se nadaj da će se pretvoriti u Gaskea, a ne u Vilandera.

    Stigao sam na Teren broj 2 na kraju šestog gema (bilo je 3:3), dok je većina publike gledala Endija Marija kako rastura Nikolaja Davidenka na velikom terenu. Seo sam tačno iza osnovne linije na severnoj strani, svega tri reda iznad zida iza terena, među nekolicinom penzionera s velikim stomacima koji su sunčali svoje nalik-na-pileća-krilca ruke i leđa na zelenim klupama kao čopor debelih iguana koje se izležavaju na palminim listovima. Isključio sam mobilni, udobno se smestio i gledao.

    Prva stvar koju sam zapisao u svom notesu, kada je Đoković opalio bekhend kojim je protivniku oduzeo servis i poveo sa 5:3, bila je „sjajna rotacija trupa, često praćena glasnim izdisajem“. Dosta držim do rotacije trupa, još otkad sam prvi put video njenog najboljeg praktičara Miloslava (Veliku Mačku) Mečira – čoveka koji je delovao kao da ne trči (jednostavno je uvek bio tu gde treba, čekajući lopticu) i za koga se činilo da zamahuje reketom toliko blago da ne bi mogao da prekine čak ni elektronski snop koji baca alarmni uređaj.

    Međutim, loptica je odskakala sa žica Mečirovog reketa zvukom pampura za šampanjac, neočekivanom brzinom. Đoker je podjednako čist, ali je njegov zamah jači a on sam manje sklon igri pariranja nego što je to bio Mečir, tako da su njegove lopte teže i opasnije. Ipak, rotacija trupa je maksimalno efikasna samo uz izvrsno tempiranje, što predstavlja onaj drugi Đokerov veliki, istančani dar. Spoj tempiranja i rotacije daje maksimalnu brzinu udarca bez maksimalne jačine zamaha, što predstavlja dosta dobru definiciju efikasnosti udaranja.

    Servirajući za set, Đoker je gubio 0:40, kada je ispustio jedan primalni krik i, u besu, bacio kapu na teren. Izgleda da je taj potez poništio kletvu, jer je on zatim osvojio sledeća dva poena izmičući se na snažne pobedničke dijagonale iz forhenda, koje su delovale kao udarci na sve-ili-ništa, ali bez pratećeg očajavanja. Ovaj klinac je faca. Došao je i do izjednačenja tako što se izmakao na još jednu veliku forhend dijagonalu, s tim što je ovog puta loptica zakačila vrh mreže.

    „S****!“ uzviknuo je Beneto, a zatim, valjda setivši se da je Francuz, to ispravio u „merde!“

    U međuvremenu mi se u gledalištu pridružila grupa studenata golih do pojasa, sa naopako okrenutim kačketima koje nalaže trenutna modna korektnost na fakultetima. Beneto je igrao dovoljno dobro da primora Đokovića da napada, i svaki put kad bi ovaj drugi pogrešio – ili poentirao – to bi ispratio ratničkim pokličem ili stisnutom pesnicom. On je emotivan momak, ali to ipak nikad ne remeti njegove zamahe niti se pretače u loše odluke, brzanje ili nelogične izbore – što predstavlja problem za momke kao što je Gaske.

    Često su momci koji igraju s puno emocija perfekcionisti, što je bio životni kredo Džona Mekenroa, ali i zgodan, univerzalni izgovor za njegove ispade. Takvi su, između ostalih, i Endi Mari i Đoković, i njihov najveći neprijatelj je taj isti perfekcionizam koji ih je dovde i doveo. Za njih izazov leži u tome da ne dozvole da se taj perfekcionizam pretvori u rušilačku silu. Čini se da Đoković to drži pod kontrolom, jer njegova igra nema previše oscilacija. Njegove provale emocija su samo spoljna manifestacija njegovog zauzdanog perfekcionizma.

    I još nešto. Posmatrajući Gaskea, primetio sam da su mu stopala vrlo aktivna, ponekad poput flipera, kada udara loptu. Bilo mi je indikativno da su i Đokerova stopala aktivna, ali da se aktiviraju za ključni delić sekunde kasnije nego kod momaka poput Gaskea. To jest, Đoker kupuje dodatni, korisni trenutak mirnoće dok mu je zamah još u toku, što mu omogućava da opali lopticu s nešto više siline i preciznosti.

    Đoker je lako oduzeo servis Benetou u prvom gemu drugog seta, a zatim razvalio par mamutskih servisa da bi zadržao svoj. Đokovićev servis je krasna stvar, sveden kao Brankusijeva skulptura, ubitačan kao udar kobre. Veoma je nalik na servis Pita Samprasa, mada verovatno malčice sporiji. Đoker se namešta tako da su mu stopala skoro paralelna sa osnovnom linijom; njegovo prednje, levo stopalo je postavljeno toliko ispred desnog da se čini da mu je noga savijena u listu. Dok počinje svoj jednostavni, ležerni izbačaj loptice, on blago prenosi težište na zadnje stopalo – tek dovoljno da oslobodi tu ispruženu levu nogu da reaguje na njegovo duboko savijanje u kolenu, a zatim da deluje kao klip koji ispumpava njegovo telo nagore i napred. Pokret je fluidan, sakupljajući silinu i brzinu koje dostižu maksimum pri kontaktu s lopticom.

    Čini se kao da njegov reket proguta lopticu pre nego što je izbljuje eksplozivnom silinom, u jajastom obliku ako Đoković ide na veliki kik-servis, ili izduženu poput nekakvog žutog metka iz crtaća ako je servis jak i ravan. Ka-bum! Kada je Đoker razvalio još jedan servis kojim je stigao do 2:0, Beneto je samo odmahnuo glavom, kao čovek žalosno svestan nadolazeće propasti.

    To je bio trenutak kada sam zapisao novu verziju najslavnijih redova u istoriji rok-kritike, ocenu koju je jednom izrekao Džon Lendau: video sam budućnost rokenrola (tenisa) i ona se zove Brus Springstin (Novak Đoković).

    Gemovi su se ređali jedan za drugim; Beneto je ubrzano krvario i to ničim nije mogao da uspori. Većinom je to bilo zbog Đokovićeve takmičarske sposobnosti u vidu konstantnog pritiska u napadu bez popuštanja ili gubitka usredsređenosti. Savršeno izvođenje je poput hoda po žici: dopustiš li senku sumnje ili bilo čega što odvraća pažnju da ti uđe u svest, padaš sa žice – mada će u tenisu možda proći nešto više vremena pre nego što lupiš o zemlju. U tom smislu je to veoma surov sport.

    Ovog dana, međutim, Đoker nije dozvolio pad. Moja sledeća beleška je bila digresija, pisana dok je Đoković počinjao da servira u četvrtom gemu, reči spikera preko razglasa: „… a zatim, češka tinejdžerska senzacija Nikol Vajdišova, davaće autograme u šatoru Teniske robne kuće!“

    Kunem se, dok sam ovo napisao, Đoker je već vodio 4:0. Kada je Beneto zadržao servis za 4:1, imao sam osećaj da je to zato što je Đoković uzimao predah. Zatim je uzeo sledeća dva gema i meč, 6:3, 6:1.

    Da li je Beneto igrao upravo onako kako je odgovaralo Đokoviću? Zavisi kako na to gledate. Kako ja vidim stvar, on je praktično poručio Đokeru: evo meča, tvoj je za uzimanje. I ovaj ga je uzeo.

    Otišao sam razmišljajući o tome da sam upravo video Savršenog Igrača, pa pomislih – nek’ ide sve, što to momku ne bih i lično saopštio? Tako me je Asocijacija teniskih profesionalaca povezala sa Đokovićem. Uglavnom, zanimalo me je da saznam malo više o tome kako je momak s veoma ograničenim pristupom vrhunskom teniskom treningu, kao i sredstvima koja isti zahteva, uspeo da stekne igru koja je čistija od olizanog dečijeg tanjira.

    Seo sam s Đokovićem u jednoj praznoj prostorije predviđene za igrače. Ako vas zanima, on deluje impresivno, skoro staromodno (kao iz 1950-tih), sa uspravnim, vojničkim držanjem. Nema frizuru – već samo kratku, tamnu kosu ravnomerne dužine. Deluje spartanski. Ono što se možda ne može uočiti preko televizije je da ima veoma pravilne crte lica, savršeno uravnotežene poput njegovog stila igre, mada su mu oči malo više zbližene. Prijatan je i neposredan. Rekao sam mu da nisam došao da mu ljubim zadnjicu, ali da smatram da nisam video nikog ko je bliži Savršenom Igraču nego što je on, i pitao ga da li je to stvar rođenja ili odgoja.

    Prvo se nasmejao na moju ogradu, a zatim dodao: „Rekao bih da je s jedne strane to sudbina. U Srbiji nismo imali igrača u prvih 15 posle Bobe (Slobodan Živojinović je stigao do 19. mesta na rang listi), tako da mi je bilo teško da se razvijem i uspem. Ipak, polovina je bila moj talenat, a druga rad mog trenera, tako da sam imao dosta sreće što sam imao tog trenera.“

    Pomenuti mentor je ustvari žena – Jelena Genčić, koja je radila i sa Monikom Seleš, a jedno vreme na turnirima pratila Gorana Ivaniševića (nakratko sam se s njom jednom prilikom i susreo). Đoković kaže da mu je Genčićeva pružila „osnovu“ i pažljivo motrila na njega između 6. i 11. godine, posle čega mu je porodica dozvolila da ode u tenisku akademiju bivše jugoslovenske zvezde Nikija Pilića (po savetu Genčićeve), gde se družio sa likovima poput Borisa Bekera i Gorana Ivaniševića. „Bilo je teško mojoj porodici da ostavi dete od 12 godina u stranoj zemlji, ali je posle nekoliko dana stric, koji me je doveo u Minhen, otputovao, tako da sam ostao sam. Ipak, to je bilo nešto što mi je bilo potrebno.“

    Đoković je prvobitno igrao jednoručni bekhend. Međutim, kaže da je bio „mršav“ klinac bez dovoljno snage, što ga je stalno teralo u defanzivu, pa je zato prešao na dvoručni. Sve drugo se manje-više samo razvijalo. Pilić, koji je Ivaniševiću pomogao sa servisom („A vi znate kako on servira,“ rekao je Đoković, smejući se), takođe je usavršio i Đokovićevu mehaniku.

    Jedina druga stvar koja se promenila tokom Đokovićevog uspona na profesionalnom nivou bio je njegov forhend. Odigrao je dobar turnir u Parizu, ali pošto je predao meč protiv Gijerma Korije (posle dobijenog prvog seta), Genčićeva ga je povukla u stranu i rekla: „Igraš odlično, ali, kada imaš priliku da završiš poen forhendom, koristiš previše spina. Poravnaj ga.“ Napravio je malu pauzu. „Ona je sjajna, kažem vam…“

    Što se tiče njegove mentalne snage, Đoković kaže: „Dosta sam sazreo… Pokušavam da maksimalno zauzdam emocije, ali takav sam. Volim da se izderem na terenu. Volim da se borim. Volim da se takmičim.“

    A šta kaže na ovu moju teoriju o „Savršenom Igraču“?

    Opet se nasmejao. „Ne mogu da kažem da sam savršen teniser. Niko ne može da bude savršen, a mislim da ima dosta toga što treba da popravim (servis, maksimalno korišćenje prilika, napad na mrežu su stvari koje je pomenuo).“

    Tako da možda nije savršen, ali je spektakularno nadaren igrač koga sopstveni perfekcionizam neće nadvladati. A to je najveće savršenstvo koje bilo ko ima pravo da zahteva.

    Prevod Aleksandar PAVIĆ

    Tennis.com

    http://www.standard.rs/piter-bodo-savrseni-igrac-ili-prorocanstvo-o-novaku-djokovicu.html

  5. Varagić Nikola каже:

    Hoćemo li, konačno, nešto da naučimo od najboljeg tenisera sveta

    Super Srbin da nam bude učitelj

    AUTOR: SLOBODAN JERKOVIĆ

    Kako je lepo biti ponosni Srbin ovih dana u Melburnu, Novom Sadu, Banjaluci, Prištini, Svilajncu, Kosovskoj Mitrovici, Zagrebu, Sarajevu, Briselu, Moskvi, Šangaju, Sao Paolu, Čikagu… na vasceloj zemaljskoj kugli. Teniski kralj planete Novak Đoković zadivio je svet. Treći put zaredom osvojio je titulu šampiona Australije. Super Srbin, Nole – naša dika i ponos! Mogao bi da bude i naš veliki učitelj!

    Od njega bi mogla mnogo da nauči i čitava srpska nacija. U vremenu kada, po ko zna koji put padamo na popravnom (iz istorije, logike, ekonomije, geopolitike) izdanak naše loze kao da je posisao svo vekovno iskustvo, razboritost i socioekonomski softver epohe, u kojoj je od dečaka sanjara izrastao u njenog idola. Po tome bi mogao da bude uzor svim mudrim i sedim srpskim akademskim glavama, fakultetskim profesorima, nacionalnim tribunima, državotvorcima, političarima…

    Nole – doktor surovog i realnog života u globalnoj gladijatorskoj areni novog milenijuma – sa svojih 25 leta i za samo desetak godina nužnog i dobrovoljnog egzila, naučio je što srpska nacionalna i politička elita, a kamoli prosečan Srbin, nisu vekovima uspevali.

    Život nije use, na se i poda se! Život je mukotrpan i surov. Ako ga prihvatiš kao igru, biće podnošljiviji i lakši. Ako u toj igri pobediš, bićeš poštovan, slavljen i bogat. Ako hoćeš da pobediš, prihvati pravila igre. Veruj u sebe, ne potcenjuj protivnika. Nikad se ne predaj, boljem časno priznaj poraz! Pravdu ne isteruj – bori se za nju. Nadvladaj i potisni ono loše u sebi, prikaži uvek najbolje što te krasi. Kad te prati sreća, ne zaboravljaj da je „srednja sreća – najveća“! A kad ti sreća okrene leđa, čini sve da je zaslužiš. U porazu ne kloni, iz njega uči. U trijumfu ne likuj, teži novom, još većem. Ne zaboravi ko si, ali ne osvrći se, ne žali za propuštenim – živi za danas, fokusiraj se na sutra, najveće domete planiraj za dan posle!

    Hej, Srbine, pa ti to možeš! – poručio nam je svima, još jednom, najveći Srbin današnjice.

    U finalnom meču u Melburnu, kada mu nije išlo, tražio je izlaz ne rušeći mostove. Kada mu je krenulo, nije se opuštao – radio je još mukotrpnije da poveća razliku. Kada je bio na kolenima, dizao se i poentirao. Kada ga je protivnik nadigrao, iskazivao mu je divljenje. Kada se činilo da je sve gotovo, bio je spreman da krene iz početka… Svoje najveće uzlete i istorijske pobede do svetskog teniskog trona ostvario je na istim krilima.

    Zato, kada Nole kaže da je Sveti Sava – finalni meč je igran baš na Savindan – bio uz njega sve do istorijske pobede, nije to samo deo njegovog stajlinga, punog istančanog osećaja za pravoslavlje i nacionalni folklor. Prepoznajte u ovoj poruci duboki životni, filosofski smisao. Novak poručuje: Prati svoju zvezdu vodilju i ne možeš pogrešiti. Samo tako, pokazao nam je Nole, postaje se Super Srbin!

    Samo tako, i nikako drugačije, postaje se samopotvrđen i ispunjen čovek, poštovan komšija, uvažavan protivnik, poželjan partner, prihvatljiv sagovornik, rado viđen gost, obožavan lik… Bio Srbin, Albanac, Bošnjak, Malajac, Aboridžin, Kinez, Berber, Amerikanac… Zato Novaku malo ko u svetu, bez obzira na sve predrasude o nama, uzima za zlo što je Srbin.

    http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/super_srbin_da_nam_bude_ucitelj.46.html?news_id=255181

Постави коментар